328 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/33969b89158c9140d3cdc62243b26a83.docx 4513f2c0bb31d63babc07eaffe5e38dd https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f8f0fe1e388c46a01691c58639fc0de9.pdf f050741dc69244c63f9244b44c45336c PDF Text Text Autor: Mr. sc. Zlatan Omerspahić Institucija: Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar E-mail: zlatan.omerspahic@yahoo.com HARMONIZACIJA PROPISA U OBLASTI ZAŠTITE POTROŠAČA KROZ PRIZMU ZAKONA O ZAŠTITI KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA Sažetak U novembru 2014. godine stupio je na snagu Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga u Federaciji BiH. Osnovna namjera zakonodavca bila je postizanje potpune usaglašenosti sa primarnim i sekundarnim izvorima prava EU koji regulišu pitanje zaštite potrošača, odnosno korisnika finansijskih usluga., a naročito sa Direktivom Vijeća 93/13/EES od 5. aprila 1993. godine, sa Direktivom 2005/29/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 11. maja 2005. godine i Direktivom 2006/114/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 12. decembra 2006. godine. U Zakonu posebna pažnja je posvećena zabrani ugovoranja nepravičnih ugovornih odredbi, obmanjujućih poslovnih praksi i obavezi dosljednje primjene načela savjesnosti i poštenja. U radu autor analiza stvarni nivo usklađenosti Zakona sa relevantnim propisima Evropske unije, te na temelju empirijskog iskustva u implementaciji ovog Zakona kroz cjelokupno poslovanje banke analizira postojeće odredbe i daje prijedloge za buduće zakonske odredbe koje će poboljšati zaštitu kako korisnika tako i davatelja finansijskih usluga. Posebna pažnja u radu se daje odredbama koje imaju direktan uticaj na zaštitu od ugovaranja nepravičnih ugovornih odredbi. Ključne riječi: Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, nepravične ugovorne odredbe, načelo savjesnosti i poštenja, pravo Evropske unije. �1. Uvod Tradicija zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini datira još iz sredine prošlog vijeka, tačnije od 1955. godine kada se javljaju prvi savjeti za zaštitu potrošača kao reakcija na stihijsko ekonomsko funkcionisanje trgovine koje je bilo u potpunom neskladu sa društvenim karakterom posrednika između proizvođača i potrošača.i Institucionalna zaštita potrošača u BiH nastavila se razvijati i kroz Ustav FNRJ iz 1974. godine. Ipak, tek potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ( u daljem tekstu: Sporazum) Bosna i Hercegovina razvoj zaštite potrošača počinje u svojoj punini, onako kako to zahtjeva EU. Bosna i Hercegovina se potpisivanjem Sporazuma 16.06.2008. godine obavezala na punu opredjeljenost da u relevantim oblastima uskladi svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom Zajednice i da ga efikasno provodi. Jedno od najznačajnijih područja u kojima Bosna i Hercegovina treba da pokaže i dokaže svoju opredjeljenost ka usklađivanju nacionalnog zakonodavstva jeste i zaštita potrošača definisana članom 76. Sporazuma. Protekle dvije godine su u ostvarivanju tog cilja bile izuzetno značajne. Kao dokaz tome ide u prilog činjenica da su u tom periodu donesena i stupila na snagu dva vrlo značajna zakona i to: Zakon o zaštiti žiranata u FBiH i Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH. Ova dva zakona, zajedno sa tada već postojećim Zakonom o zaštiti potrošača BiH, trebaju da osiguraju ispunjenje cilja iz preambule Sporazuma i dokažu da je proces usklađivanja zaštite potrošača sa pravom Evropske unije završen. No da li je to doista tako u radu ćemo pokušati dati odgovor na ovo pitanje uzimajući pod posebnu lupu interesovanja Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, a naravno pri tome ne umanjujući značaj ostalih, gore pomenutih zakona. Posebna pažnja u radu će se usmjeriti na nivo usklađenosti Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga sa relevantnim direktivama Evropske unije koje je kao takve označio zakonodavac u obrazloženju razloga radi kojih se Zakon i donosi. Treba imati na umu da pravni okvir zaštite potrošača u BiH ne podrazumijeva samo ova tri zakona te se, shodno tome, u taj okvir sasvim sigurno mogu staviti i neki drugi zakoni kao što je i Zakon o obligacionim odnosima koji u ovom slučaju kao lex generalis predstavlja temelj pravičnom ugovoranju odredbi između davatelja i korisnika finansijskih, ali i drugih vrsta usluga. Zakon o obligacionim odnosima propisuje dva vrlo značajna načela, a to su sloboda ugovoranja i načelo savjesnosti i poštenja. Motiv za bavljenjem ovom problematikom proizilazi iz činjenice da se pitanjem zaštite potrošača kroz analizu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, pa i Zakona o zaštiti žiranata bavio izvjestan broj autora. S druge strane, primjetno je odsustvo analize odredbi i dosadašnje primjene Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga radi čega se ovome zakonu daje prednost u radu. Njegov značaj je izuzetan jer u najvećoj mjeri reguliše kako pravni tako i ekonomski odnos u koji sa stanovništom stupaju banke kao finansijske institucije. Pored toga, evidentno je da Bosna i Hercegovine neće biti ozbiljan kandidat za pristupanje Evropskoj uniji sve dok pitanje zaštite potrošača ne bude u potpunosti harmonizirano sa pravom EU. Iz tog razloga i jeste neophodno ukazati na sve eventualne slabosti kako bi se proces što je moguće više ubrzao. 2. Usklađenost zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga sa pravom EU 2.1. Pravni okvir Evropske unije Da bi se dao odgovor na pitanje u kojoj mjeri su odredbe Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga usklađene sa pravom Evropske unije potrebno je prije svega kratko se upoznati sa pravnim okvirom EU koji je relevantan za ovo pitanje. U tom smislu prvo treba spomenuti Ugovor o osnivanju Evropske zajednice, tačnije čl. 94. Ugovora koji je dao ovlaštenje Vijeću Evrope da donosi smjernice koje koje utječu na uspostavu i funkcionisanje zajedničkog tržišta, što se posebno odnosi na zaštitu potrošača. ii To ovlaštenje je poslužilo kao pravni osnov da Vijeće Evrope 05.05.1993. godine donese Direktivu o Kulović A. (2011), Zaštita potrošača u BiH- Tradicija i pojmovi, Tranzicija, No 25-26 Više o ovome Poščić A, (2006). Nepoštena klauzula u potrošačkim ugovorima. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2/2006, str. 166 i ii �nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.iii Najznačajiniji doprinos Direktive jeste što je po prvi put uveden u pravni promet pojam „nepoštena ugovorna odredba“. Nepoštena ugovorna odredba u čl. 3. st. 1. Direktive definiše se kao: „Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrat će se nepoštenom ako suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obavezama stranaka proizašlih iz ugovora.“iv Stav 2. Istog člana detaljnije razrađuje pojam nepoštene ugovorne odredbe pa tako: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovoralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobičajenog ugovora..“v Teret dokazivanja da se o nekoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na davatelju usluga, a ne na korisniku. Ono što je vrlo bitno naglasiti ovom Direktivom se određuju obaveze za države članice i to da se pored osiguranja njene dosljedne primjene u nacionalnom zakonodavstvu staraju i poduzimanju mjera kako bi onemogućile da potrošač u bilo kojem trenutku izgubi zaštitu koja mu se ovom Direktivom garantuje.vi To praktično znači da države članice moraju održavati efikasan mehanizam zaštite potrošača toko primjene ove Direktive što je od krucijalne važnosti. Druga značajna Direktiva koju treba spomenuti,a na koju se pozvao i zakonodavac prilikom donošenja Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga jeste Direktiva 2005/29/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evrope od 11.05.2005. godine poznata pod nazivom „Direktiva o nepoštenim poslovnim djelovanjima“. Vrlo slično, kao i prethodno pomenuta Direktiva i ova ima za cilj zaštitu potrošača na način da kroz ove odredbe sud u postupcima može identifikovati nepošteno poslovno djelovanje davatelja usluga. Značaj ove Direktive ogleda se i u činjenici da se njome želi unificirati pravo evropskih država u ovoj materiji jer: „(3) zakoni država članica u vezi sa nepoštenim poslovnim djelovanjima pokazuju znatne razlike, što može dovesti do osjetnog narušavanja tržišnog natjecanja i stvoriti prepreke u nesmetanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta.“vii Direktiva definiše pojam nepoštenog poslovnog djelovanja, označavaju kao takvo djelovanje koje je u suprotnosti s uvjetima stručnog obavljanja poslova, zatim ponašanje koje na značajan način narušava ili vjerovatno da će narušiti privredno ponašanje prosječnog potrošača. Posebno se kao nepoštena djelovanja navode ona koja zavaravaju i koja su agresivna prema potrošaču.viii Na ovaj način Evropska unija je zaokružila okvir zaštite potrošača definišući prevashodno nepoštene ugovorne odredbe, a potom i nepošteno poslovno djelovanje koje u suštini i prethodi ugovaranju nepoštenih odredbi. Također Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju u članu 76. Bosna i Hercegovina se obavezala da će provoditi zaštitu potrošača identičnu standardima koje provodi Evropska unija. Ovo je prije svega neophodno radi uspostavljanja i funkcionisanja tržišne ekonomije kao temeljnog principa na kojem se i zasniva Evropska unija. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju posebno je definisano da Bosna i Hercegovina mora osigurati politiku aktivne zaštite potrošača s posebnom pažnjom na razvoj nezavisnih organizacija. To znači da u svakom trenutku BiH mora uspostaviti efikasnu pravnu zaštitu koja podrazumijeva da se osigura pristup pravdi u slučaju spora. Obaveza zaštite potrošača u BiH nije definisano samo gore pomenutim aktima. Ta obaveza egzistira i kroz Ustav BiH gdje je u čl. 1. tač. 4 definisano da postoji sloboda kretanja roba usluga i kapitala što zasigurno nije moguće ostvariti ukoliko ne postoji adekvatan sistem zaštite potrošača. 2.2. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga Već je ranije naglašeno da je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama, a počeo se primijenjivati šest mjeseci od dana njegovog Ne treba imati iluziju da je proces usaglašavanja ove Direktive u Evropskoj uniji bio efikasan. Usaglašavanje teksta Direktiva trajalo je dvije decenije, a glavni razlog tome bilo je različito poimanje nepoštene ugovorne odredbe u državama članicama. iv Direktiva 93/13/EEZ od 05 aprila 1993. v Ibid, vi Ibid, vii Direktiva 2005/29/EZ viii Ibid iii �stupanja na snagu.ix Razlog ovome jeste namjera zakonodavca da, s obzirom da se radi o potpuno novom propisu koji reguliše po prvi put određena pitanja, ostavi dovoljno vremena davateljima i korisnicima finansijskih usluga na njegovu prilagodbu. Ovo se posebno odnosilo na banke jer su te finansijske institucije bile primorane u mnogome izvršiti promjenu dosadašnjeg načina poslovanja. Izuzetak od pravnog rješenja iz člana 51. Zakona jeste čl. 32. koji definiše zabranu naplate opomene. Tim članom je određeno da davaoci finansijskih usluga ne mogu naplaćivati opomene za kašnjenje u plaćanju dospjelih obaveza korisnika po ugovorima navedenim u tom zakoni i to počev od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ne može, a da se ne primijeti da ovo predstavlja inovativno pravno rješenje kojim je omogućeno da jedan dio zakona počne da se primjenjuje ranije u odnosu na sve ostale odredbe. Kada već govorimo o načinu stupanja na snagu i primjene ovog zakona na ovom mjestu treba razjasniti jedno vrlo bitno pitanje, a to je mogućnost njegove retroaktivne primjene. Retroaktivna primjena Zakona se prije svega odnosi na primjenu odredbi ovog zakona na ugovore koji su zaključeni prije početka primjene ovog Zakona. Retroaktivna primjena nije dozvoljena i ne smije se na takav način primjenjivati.x U prilog ovome stavu ide činjenice da niti jednim članom ovog zakona retroaktivna primjena nije određena kao institut koji je u konkretnom slučaju primjenjiv. Da bi retroaktivnost bila primjenljiva za neki zakonski akt ona mora biti striktno navedena kao primjenljiv institut jer u suprotnom bi bila narušena pravna sigurnost u jednom pravnom poretku. Čak i kad je u nekim slučajevima određena i kada se primjenjuje takvih slučaja mora biti jako malo jer se retroaktivnost mora primijenjivati iznimno i kada za to postoje opravdani razlozi, upravo radi očuvanja pravne sigurnosti. Domen primjene Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga odnosi se samo na fizičke osobe iz razloga što je čl. 3. Zakona prilikom davanja definicija određenih pojmova jasno određeno da je korisnik finansijske usluge fizičko lice koje koristi ili je koristilo finansijske usluge od strana davatelja istih. Pored toga što se Zakon ne primjenjuje na pravne osobe, on se i ne primjenjuje na kredite čiji je iznos manji od 400,00 KM, odnosno veći od 150.000 KM. Ukoliko bi ušli u analizu radi čega su ova rješenja prihvaćena onda bi svakako mogli zaključiti da pravnim osobama ovakav stepen pravne zaštite nije potreban ovim zakonom iz razloga što su to privredna društva koja se osnivanju radi obavljanja određene djelatnosti radi sticanja dobiti i pretpostavka da imaju veći stepen savjesnosti i poštenja, pa i stručnosti prilikom stupanja u neki finansijski odnos od fizičkih lica. Također, razlog zašto se Zakon ne primjenjuje na kredite manje od 400,00 KM, odnosno većim od 150.000 KM jeste taj što u prvom slučaju možemo govoriti o neznatnom iznosu kredita, dok u drugom slučaju ipak govorimo o nekim značajnim kreditima koji se ne mogu nazvati potrošačkim u najširem smislu te riječi, nego prije nekim investicijskm bez obzira što ih zaključuje fizičke osobe. Već smo ranije konstatovali da je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH značajan jer po prvi put reguliše i pobliše određuje neke institute koji su se svakodnevno koristili u finansijsko-pravnim odnosimau BiH, a da pri tome nisu imali zakonsko uporište što je dovodilo do njihovog proizvoljnog shvatanja i tumačenja. Tako naprimjer u Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga definiše se po prvi put šta to konkretno predstavljaju finansijske usluge, ko je korisnik, a ko davatelj finansijske usluge, na koji način se obračunava efektivna kamatna stopa, koji su promjenljivi elementi kamatne stope i slično.xi Ne može se reći da ovi instituti nisu bili poznati i prije donošenja ovog zakona, ali usljed nedostatka zakonske definicije primjenjivali su se u odnosu između banaka, mikrokreditnih organizacija i lizing društava s jedne strane i stanovništva s druge strane gdje se shvatanje istih uglavnom zasnivalo na tumačenju davatelja finansijskih usluga koje su korisnici finansijskih usluga bili prinuđeni da prihvate. Takvo stanje je bilo stanje narušene pravne sigurnosti i bez obzira što Zakon pokazuje određene slabosti, ipak se može reći da se s njegovom primjenom smanjuje stepen pravne nezaštićenosti u ovom segmentu pravnih odnosa. Temeljni principi po kojim treba da postupaju davatelji finansijskih usluga su definisano čl.5. Zakona i to su: 1) ravnopravan odnos korisnika s davaocem finansijskih, 2) zaštitu od diskriminacije, 3) informiranje, Čl. 51. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga Retroaktivnost znači djelovanje unazad, povratna snaga neke mjere ili akta. xi Čl. 2. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga ix x �4) ugovoranje obaveza koje su određene ili odredive 5) prigovor i obeštećenje Davaoci finansijskih usluga dužni su da se ovih odredbi pridržavaju u svim fazama zasnivanja odnosa sa korisnikom usluge. Određivanjem ovih principa možemo reći da je zakonodavac nastojao da u potpunosti preuzme principe iz Evropske unije kojima se regulišu prava zaštite potrošača jer je upravo, kao što smo mogli vidjeti u ranijoj analizi Direktiva, za Evropsku uniju bitan ravnopravan položaj, informisanje, mogućnost prigovora i efikasne zaštite i naravno zabrana ugovoranja nepravičnih odredbi koje su se ovim zakonom nastojale izbjeći upravo principom ugovaranja određenih ili odredivih obaveza i zaštitom diskriminacije. Iz tog razloga možemo zaključiti da je koncept zaštite dosljedno preuzet od strane Evropske unije. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga treba promatrati kao lex specialis na što je zakonodavac skrenuo pažnju u čl. 4. gdje je određeno da na sva pitanja koja se tiču zaštite korisnika koja nisu definisana ovim zakonom primjenjuju se zakoni kojima se uređuje zaštita potrošača. Drugim riječima kazano, za sva pitanja koja su regulisana ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona. Također, Čl. 40 Zakona regulisano je da se na pitanje ugovoranja nepravičnih odredbi i nepoštenog poslovanja primjenjuju striktno odredbe Zakona o zaštiti potrošača u BiH. U nastavku analize odredbi Zakona radi lakše preglednosti odredbe Zakona ćemo grupisati prema principa iz gore citiranog člana 5. i tako analizirati njihovu usklađenost sa pravom Evropske unije. Prvo ćemo se osvrnuti na odredbe Zakona koje bi trebale osigurati ravnopravan odnos korisnika i davatelja finansijskih usluga te informisanje i zaštitu od diskriminacije. U tom smislu članom 6. predviđeno je da se uslovi korištenja moraju oglašavati na jasan i razumljiv način te da se ne smiju koristiti netačni i neistiniti podaci niti podaci koji mogu dovesti u zabludu prosječnog korisnika. Ovakvo zakonsko rješenje u osnovi jeste dobro, ali zakonodavac je propustio da konkretnije definiše šta znači jasan i razumljiv način, pogotovo ako se uzme u obzir da se upravo fazi predugovaranja dao veliki značaj u ovom zakonu. U pogledu ostvarivanja ravnopravnosti i zabrane diskriminacije u Zakonu je u članu 7. određeno da se korisnik finansijske usluge ne može odreći prava koja mu ovaj zakon omogućava, što u velikoj mjeri smanjuje mogućnosti zloupotrebe od strane davatelja finansijskih usluga da u svojim ugovorima imaju odredbe gdje bi se korisnik finansijskih usluga odricao nekih prava. U svrhu uspostavljanja transparentnosti i jednakosti korisnika i davatelja finansijskih usluga značajan korak je učinjen Zakonom iz razloga što je po prvi put definisana obaveza davatelja finansijskih usluga da donesu Opće uslove poslovanja kako je to predviđeno čl.9. Zakona. Prije početka primjene ovog Zakona niti jedan propis nije obavezivao davatelje finansijskih usluga da imaju Opće uslove poslovanja, a pogotovo da im propiše koji to minimum zahtjev ti Opći uslovi moraju imati u pogledu sasdržaja, razumljivosti i dostupnosti. Članom 9. st. 3. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga propisano je da će Agencija za bankarstvo FBiH propisati minimum zahtjeva u pogledu sadržaja i razumljivosti Općih uslova poslovanja. U pogledu ostvarivanja te zakonske obaveze Agencija za bankarstvo FBiH je 25.07.2014. godine donijela Odluku o minimalnim zahtjevima u pogledu sadržaja, razumljivosti i dostupnosti općih i posebnih uslova poslovanja davaoca finansijskih usluga. Međutim, ukoliko se Odluka analizira može se zaključiti da taj podzakonski akt nije do kraja ispunio svoju svrhu. Podzakonski akt treba detaljnije da reguliše određena pitanja koja su definisana zakonom, odnosno, drugim riječima kazano, da približi općenitu zakonsku normu i konkretnije je odredi onima na koje se prevashodno odnosi. To se ne može reći za ovaj podzakonski akt Agencije gdje postoji previše, općenitih, uslovno rečeno zakonskih odredbi koje ne pomažu ni davateljima ni korisnicima finansijskih usluga što izaziva nejasnoće prilikom implementacije Odluke unutar poslovanja Banke. Iz tog razloga neophodno je pristupiti izmjenama i dopunama odluke na način da se njima pobliže definišu prava i obaveze za davatelja i korisnike finansijskih usluga. Kako bi se osigurala ravnopravnost i zaštita korisnika finansijskih usluga, Zakon je predvidio i obavezu finansijskih institucija da zaposlenici koji su angažirani na poslovima prodaje finansijskih usluga �moraju posjedovati određena znanja i iskustva i da postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima što je svakako dobro zakonsko rješenje. Velika pažnja u Zakonu poklonjena je pregovaranju davaoca i korisnika finansijskih usluga i to u predugovornoj i ugovornoj fazi. Članom 13., 14, i 15. Zakona predviđen je čitav niz obaveza za davaoce finansijskih usluga koji treba da ispune kako bi na pravičan način u ovim fazama pregovaranja ispunili Zakonom predviđene obaveze. Neke od najznačajnijh obaveza su upoznavanje korisnika finansijskih usluga sa: visinom kamatne stope, vrstom novčanog depozita, valutu u kojoj se ugovora depozit, troškovi koji padaju na korisnika finansijske usluge i dr. Već je ranije u radu naglašeno da je osnovni princip i intencija zakonodavca bila ugovaranje određenih odnosno odredivi obaveza. Na taj način će se pokušati spriječiti izrada ništavih ugovora iz oblasti finansijskih usluga. U tom smislu svaki ugovor kojim se reguliše finansijska usluga poput Ugovora o novčanom depozitu i ulogu na štednju, ugovoru o kreditu, revolving kreditu, otvaranju i vođenju računa ima definisane obavezne elemente koji moraju biti navedeni. Samim time, svaki ugovor koji ne bi sadržavao ove obavezne elemente bio bi suprotan zakonu što bi u skladu sa čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima povlačilo ništavost ugovora, a potom i posljedice koje se javljaju kod ništavih ugovora. Usko vezano za ugovaranje određenih ili odredivih odredbi ugovora je način izmjene obaveznih elemenata ugovora. Zakon je definisao: „Ako banka, mikrokreditna organizacija ili davalac lizinga namjerava neki od obaveznih elemenata ugovora izmijeniti, dužna je pribaviti saglasnost svih sudionika u kreditnom odnosu prije primjene te izmjene, izuzev za izmjenu promjenljive kamatne stope u skladu u s odredbama ovog zakona.“xii Ovakvo zakonsko rješenje može prouzročiti dodatn usložnjavanje odnosa između davatelja i korisnika finansijskih usluga. Naime, zakonom su definisani obavezni elementi pojedinih finansijskih proizvoda. Tumačenjem člana koji određuje način izmjene obaveznih elemenata ugovora proizilazi da se za bilo koji od tih elemenata mora dobiti ne samo saglasnost dužnika, nego i žiranata, odnosno da se mora zaključiti aneks ugovora. Ono što je definitivno slabost ovog zakonskog rješenja jeste što se niz tih elemenata ne mogu smatrati obaveznim i da su neki od elemenata bez potrebe označeni kao takvi. Vrlo značajno rješenje koje će omogućiti ugovaranje određenih, odnosno odredivih obaveza jeste definisanje promjenljive kamatne stope. Promjenljiva kamatna stopa je, u skladu sa Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga, kamatna stopa čija visina zavisi od ugovorenih promjenljivih elemenata, odnosno promjenljivih i fiksnih s tim što su promjenljivi elementi oni koji se službeno objavljuju. Dakle, ovom zakonskom odredbom jasno je definisano da marža kao dio kamatne stope tokom trajanja kreditnog odnosa mora biti fiksna što do sada niti jednim zakonskim propisom nije bilo definisano što je davalo za pravo bankama da maržu učini također promjenljivom. Prisutna je tendencija sve većeg broja sporova koji upravo za predmet imaju neosnovano bogaćenje kroz pogrešno obranutu kamatnu stopu. Niti jedan zakon ne može biti dosljedno proveden ukoliko ne postoje dva osnovna mehanizma, a to su efikasan način ostvarivanja prava i interesa korisnika finansijkih usluga te uspostava sistema nadzora nad provođenjem zakonskog propisa. Temeljno pravo korisnika, jemca ili drugog lica glasi: „Korisnik, jemac ili drugo lice koje lično osigurava ispunjenje obaveza korisnika ima pravo prigovora ako smatra da se davalac finanijskih usluga ne pridržava odredaba zakona, općih uvjeta poslovanja, dobre poslovne prakse i obaveza iz zaključenog ugovora.“xiii Osim toga, definisana je za davaoca obaveza da organizira poslove rješavanja prigovora, donosi pisane procedure i postupke te dostavi odgovor korisniku finansijske usluge najdalje u roku od 30 dana, od dana dostavljanja prigovora da uz to vodi evidenciju primljenih prigovora.xiv Kao jedno od dobrih rješenja svakako treba kao primjer uzeti uvođenje dvostepenosti u rješavanju prigovora korisnika finansijskih usluga. Institucija koja je zadužena da odlučuje o pravima korisnika finansijskih usluga ukoliko nisu zadovoljni odgovorom finansijske institucije je Ombudsmen. Obaveza davatelja finansijske usluge jeste saradnja sa Ombudsmenom u cilju pravičnog i brzog rješavanja sporova i nesuglasica. Kada govorimo o postupku pred Ombudsmenom treba biti oprezan u situacijama kada se vodi sudski spor jer tada odluke Ombudsmana ne smiju da budu takve da se miješaju u pravosuđe i donošenje sudske odluke jer ovo Čl. 28. Zakona o zaštiti korisniak finansijskih usluga Čl. 41. Ibid xiv Ibid. xii xiii �predstavlja državni organ u sklopu organa uprave od kojeg treba sudska vlast da bude neovisna i da nema nikakvog uticaja na nju. Nadzor nad provođenjem zakona ima Agencija za bankarstvo kojoj kao mogućnost su date novčane kazne u sklopu odjeljka V Zakona kojim su iste definisane. Visina novčanih kazni se kreće u rasponu od 1.000 KM do 15.000 KM. 2.3. Otvorena pitanja I pored svih, očigledno pozitivnih stvari, koje donosi jedan ovakav Zakon na ovome mjestu treba primijetiti da Zakon ne može dati odgovor na proces digitalizacije bankarskih usluga. Razlog tome leži u činjenici da je Zakon u potpunosti zanemario ovaj proces koji je već odavno zaživio u Evropskoj uniji.xv Iz tog razloga s pravom možemo reći da se uspostava finansijskog odnosa u Bosni i Hercegovini između davatelja i korisnika finansijskih usluga zasniva na tradicionalnom pristupu sa dosta nepotrebne papirologije, trošenja vremena kako korisnika tako i davatelja finansijskih usluga. Elektronski ugovor je u smislu Zakona o zaštiti korisnika finansijskih nepoznat institut što je jasno vidljivo u čl. 7. koji kod pravila ugovaranja definiše: „Ugovor o korištenju finansijske usluge koji se zaključuje sa korisnikom sačinjava se u pisanoj formi.“xvi Tumačenjem odredbe lako je zaključiti da bi zaključenje ugovora u bilo kojoj formi, pa tako i u elektronskoj značilo da je ugovor ništav jer nije ispoštovana propisana forma te bi se tretiralo kao da ugovor nije ni nastao. Zakon o bankama RS-a u članu 98ž ipak propisuje pored pisane forme i elektronsku formu ugovora o kreditu te se može reći da je za razliku od Federacije BiH, Republika Srpska uskladila zaštitu korisnika finansijskih usluga sa standardima koje propisuje EU. Treba naglasiti da je u Bosni i Hercegovini donesen Zakon o elektronskom potpisu 2006. godine, ali je on kako kaze profesor Genc Trnavci: „...Zakon o elektronskom potpisu BiH je svoj djelokrug primjene ograničio na zatvorene sisteme koji su u potpunosti uređeni ugovorima između poznatog broja ugovornih strana, ako je njegova primjena ugovorena. Ova odredba je apsurdna, nije usklađena sa potrebama modernog elektronskog prometa..“xvii Parcijalno usklađivanje zakonodavstva sa propisima Evropske unije ne predstavlja ispunjavanje obaveza iz zaključenog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te će se vrlo brzo ovaj zakon u procesu pridruživanja biti nužno izmijeniti i uskladiti ga sa drugim Direktivama koje možda ne direktno, ali indirektno imaju izuzetan uticaj na ovu oblast, pogotovo u Federaciji Bosne i Hercegovine. 3. Zaključak Kada se uzme u obzir sve do sada iznešeno u radu može se izvesti generalni zaključak da je Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga napravljen pomak u regulisanju finansijskih odnosa između davatelja i korisnika finansijskih usluga. Veliki značaj Zakon ima jer po prvi put reguliše neke institute finansijskih odnosa koji su se do sada u praksi pojavljivali, ali pravno nisu bili uokvireni. Također, Zakonom je uspostavljen mehanizam ostvarivanja prava koja su zakonom određena kroz uspostavljanje institucije Ombudsmana i stalnog nadzora od strane Agencije za bankarstvo. Međutim, treba istaći da Zakon ima određenih slabosti i nejasnoća među kojima su da se ne može tačno zaključiti da li se odredbe Zakona primjenjuju ili ne primjenjuju na ugovore sa hipotekom. Pored toga Zakon u nekim situacijama previše usložnjava proces koji nije u skladu sa brzim načinom korištenja finansijskih usluga u Evropskoj uniji. To se posebno odnosi na digitalizaciju bankarskih usluga koja se sve više primjenjuje u EU i koji val se može očekivati i u Bosni i Hercegovini na koju Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga tek mora dati odgovor. Direktive koje neposredno regulišu i omogućavaju digitalizaciju bankarskog sistema su Direktive o elektronskom potpisu iz 1999. godine i Direktiva o elektronskoj trgovini iz 2000. godine. xvi Član 7. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. xvii Trnavci G., (2009) Zaključenje, punovažnost i dokazivanje elektroničkih ugovo: komparativna analiza, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka v.30, 462 xv �4. Literatura Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH, Službene novine Federecije BiH 73/14 Zakon o bankama Republike Srpske, Službeni glasnik br. 01-343/03 Odluka o minimalnim zahtjevima u pogledu sadržaja, razumljivosti i dostupnosti općih i posebnih uslova poslovanja davaoca finansijkih usluga Zakon o zaštiti potrošača BiH, Službeni glasnik BiH 25/06 Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5 travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11 svibnja 2005. godine u vezi s nepoštenim poslovnim djelovanjima poduzetnika prema potrošaču na unutarnjem tržištu. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine i Evropske unije. Trnavci G., (2009) Zaključenje, punovažnost i dokazivanje elektroničkih ugovo: komparativna analiza, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka Poščić A, (2006). Nepoštena klauzula u potrošačkim ugovorima. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2/2006, Kulović A. (2011), Zaštita potrošača u BiH- Tradicija i pojmovi, Tranzicija, No 25-26 �Author: Zlatan Omerspahić, LL.M. Institution: Hypo Alpe Adria Bank Mostar E-mail: zlatan.omerspahic@yahoo.com HARMONISATION OF LEGAL FRAMEWORK IN THE FIELD OF CONSUMER PROTECTION THROUGH THE PRISM OF CONSUMER FINANCIAL PROTECTION LAW OF FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Summary In November 2014, the Consumer Financial Protection Law entered into force in Federation BIH. The basic intention of the legislator was to achieve complete compliance with primary and secondary sources of EU law governing the issue of consumer protection, respectively users of financial services, and in particular with Directive of the European Union 93/13 / EEC from 5th April 1993, with Directive 2005/29 / EC of the European Parliament and of the Council from 11th of May 2005 and Directive 2006/114 / EC of the European Parliament and of the Council from 12th of December 2006. In the respective Act, special attention was paid to prohibiting unfair terms in consumer contracts, misleading commercial practices and the obligation of consistent implementation of good faith principle. The author analyses the actual level of compliance in regard to the relevant regulations of the European Union, and on the basis of empirical experience in the implementation of this law through the entire banking business, analyses the existing regulations and makes proposals for future legislation that will improve the protection of both, consumers and providers of financial services. Special attention in the work is drawn to provisions that have a direct impact on the protection of contracting unfair contract terms. Key words: Consumer Financial Protection Law, unfair terms in consumer contract, good faith principle, EU law � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3180 Title A name given to the resource HARMONIZACIJA PROPISA U OBLASTI ZAŠTITE POTROŠAČA KROZ PRIZMU ZAKONA O ZAŠTITI KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA Author Author OMERSPAHIĆ, Zlatan Abstract A summary of the resource. U novembru 2014. godine stupio je na snagu Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga u Federaciji BiH. Osnovna namjera zakonodavca bila je postizanje potpune usaglašenosti sa primarnim i sekundarnim izvorima prava EU koji regulišu pitanje zaštite potrošača, odnosno korisnika finansijskih usluga., a naročito sa Direktivom Vijeća 93/13/EES od 5. aprila 1993. godine, sa Direktivom 2005/29/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 11. maja 2005. godine i Direktivom 2006/114/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 12. decembra 2006. godine. U Zakonu posebna pažnja je posvećena zabrani ugovoranja nepravičnih ugovornih odredbi, obmanjujućih poslovnih praksi i obavezi dosljednje primjene načela savjesnosti i poštenja. U radu autor analiza stvarni nivo usklađenosti Zakona sa relevantnim propisima Evropske unije, te na temelju empirijskog iskustva u implementaciji ovog Zakona kroz cjelokupno poslovanje banke analizira postojeće odredbe i daje prijedloge za buduće zakonske odredbe koje će poboljšati zaštitu kako korisnika tako i davatelja finansijskih usluga. Posebna pažnja u radu se daje odredbama koje imaju direktan uticaj na zaštitu od ugovaranja nepravičnih ugovornih odredbi. Ključne riječi: Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, nepravične ugovorne odredbe, načelo savjesnosti i poštenja, pravo Evropske unije. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8a4fcb5b9b5ccfc8e8eb2ec45dad4dca.docx 3489e61166c53b74ba29fb8eb30496ca https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/be06beaa86ef78001a745c1f4baf655b.pdf 599f39209c27fd5ca80984eb6aedfa53 PDF Text Text Autor: Dr. sc. Aida Mulalić Institucija: Pravni fakultet Univerziteta u Zenici E-mail: aidadz1@gmail.com FINANSIJSKO-PRAVNI ASPEKTI TRETIRANJA PROBLEMA KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA U KONTEKSTU ODRŽAVANJA KVANTUMA NOVČANIH POTRAŽIVANJA Sažetak Problemi korisnika finansijskih usluga su izuzetno kompleksni, te potencijalno mogu izazvati niz kauzalno povezanih implikacija kako privatno-pravne, tako i javno-pravne prirode. Posmatrani u kontekstu pozitivnog pravnog i privrednog ambijenta u Bosni i Hercegovini problemi se dodatno usloţnjavaju. Stoga ih se treba analizirati iz različitih perspektiva kako bi se iznašla prihvatljiva rješenja. Ovo utoliko više ako se uzmu u obzir nedovoljno razvijeno finasijsko trţište u Bosni i Hercegovini, specifičan aranţman u kojem djeluje njena centralna monetarna institucija, te izazovi adaptiranja legislativnog sistema pravnim tekovinama Europske unije. Stoga se u radu fokusiramo na aktuelna normativna rješenja u domenu kreditnih proizvoda plasiranih u stranoj valuti, te ţelimo pokazati nedostatnost sporadičnih rješenja i naglasiti potrebu iznalaţenja obuhvatnijih pravnih i ekonomsko-političkih mjera. Ključne riječi: finansijsko trţište, finansijske usluge, monetarna politika, valuta �1. Uvod U radu se daje pregled i analiza pravnih instrumenata zaštite korisnika finansijskih usluga kako bi se ukazalo na nedostatnost određenih rješenja iz pravnog domena. Pri tome ne ţelimo dovesti u pitanje cilj koji se određenim normativnim aktima ţeli postići, već nastojimo istaći nuţnost koordiniranog pristupa problemu u pitanju. Na početku rezimiramo pravne oblike zaštite koji su uobičajeni za odrţavanje kvantuma potraţivanja odnosno duga i njihovu modifikaciju u poslovnoj praksi subjekata finansijskog trţišta. Jedan vid pravne zaštite korisnika finansijskih usluga jesu zaštitne klauzule. Zaštitna klauzula je sporazum između ugovornih strana po kome se visina novčane obaveze mijenja u direktnoj srazmjeri sa cijenom nekog dobra, kursom neke valute ili kretanjem određenog indeksa cijena. S obzirom na navedeno Meichsner (1962) daje sljedeću klasifikaciju zaštitnih klauzula: robne, valutne i indeksne zaštitne klauzule. Pojava zaštitnih klauzula imanentna je čestim promjenama u realnoj vrijednosti novca, manipulacijama novcem, a njihovoj široj primjeni doprinijela je pojava fiducijarnog novca. Takav slučaj zabiljeţen je, kako navodi Krulj (1973) u Francuskoj za vrijeme kratkotrajnog eksperimenta sa emisijom novčanica J. Law-a (1716-1720.), a naročito kako navode White (1933) ili Murphy (1997) za vrijeme francuske revolucije, kad su opticaju bili asignati.i Međutim, njihova primjena u praksi ne prolazi bez izvjesnih teškoća. Tako, na primjer, primjena indeksne klauzule zahtijeva niz praktičnih postupaka kao što su praćenje i objavljivanje indeksa potrošačkih cijena i usklađivanje sa rastom istih, prilagođavanje eventualnim denominacijama valute, i slično. Postoji i problem određenja adekvatnog kursa po kojem će se pratiti strana valuta koja se primjenjuje kao obračunska jedinica. To moţe biti zvanični kurs, kurs neke zvanične liste, kurs po kojem valutu određena banka otkupljuje u mjestu plaćanja, i slično. Na ovo pitanje je moţda, kako konstatuje Delibašić (1993) i najteţe odgovoriti, jer praktično se ne moţe unaprijed sa sigurnošću znati kako će se kurs strane valute formirati. Problem naročito dolazi do izraţaja u uslovima koji rezultiraju smanjenjem ili povećanjem vrijednosti novca kada je u momentu zaključenja ugovora ili drugog pravnog posla sasvim neizvjesno da li će se izabrani način obračuna moći primijeniti i u trenutku dospijeća obaveze. U takvim slučajevima u obzir dolazi kombinovanje primjene nekih zaštitnih klauzula, najčešće valutne i indeksne klauzule, gdje se prva tretira kao osnovni, a druga kao pomoćni pravni mehanizam zaštite novčanog potraţivanja. Prvobitno je moguće predvidjeti obavezu vraćanja duga uz primjenu strane valute kao valute obaveze. Ukoliko u momentu ispunjenja postoji jednakost prestacija među ugovornim stranama po ovom mehanizmu, onda se obaveze po tom osnovu i ispunjavaju. Ukoliko se u vrijeme dospjelosti obaveze ustanovi da postoji narušavanje principa jednakih prestacija po osnovu valute obaveze, bilo bi praktično prema Klepiću (1994) kao rezervni princip ustanoviti princip obračuna duga prema rastu ili padu cijene određene robe, a opet u odnosu na neku stranu valutu. Svaki ugovor treba da sadrţi tačno određene elemente koji će pomoći lakšem i jednostavnijem definisanju visine duga, odnosno potraţivanja, i u tom smislu dug i potraţivanje moraju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima o njihovoj visini. Pravilno uređenje ovih pitanja naročito je značajno s aspekta funkcionisanja bankarskog sektora, odnosno aspekta očuvanja novčane mase koja cirkuliše kroz kredite. Vaţno je i da ugovore sa zaštitnim klauzulama prate i Asignati su bili hartije od vrijednosti puštene u opticaj 19.11.1789. kao povlaštena novčanica kojoj su podlogu činila drţavna ili kraljevska dobra. Asignat je predstavljao pravo potraţivanja Eskontne banke od drţave koje je nosilo kamatu po stopi od 5% (kasnije 3%), a isplaćivao se u dobrima umjesto u gotovom novcu. 1790. propisano je da asignati imaju vaţnost novca za sve građane na čitavom prostoru kraljevine, te da će se primati kao sitni kvani novac na svim javnim i privatnim blagajnama. U početku su asignati postojali samo u obliku krupnih novčanica od 1000 livri, dok su zlato i srebro bili neophodni za popunjavanje isplata i nabavke manjih razmjera. Skupština je podsticala trgovanje kovanim novcem na račun asignata, jer joj je kovani novac bio potreban za finansiranje vojnih potreba. Također je i drţavna blagajna kupovala kovani novac za asignate, svjesno dopuštajući da tako izgubi na vrijednosti novca. Pretpostavljeni gubitak je, međutim, postajao sve ozbiljniji, ali je trgovina kovanim novcem na račun papirnog bila ozakonjena. Zlatnik i asignat su kotirali na berzi, a srebrni novac smatrao se robom promjenjive vrijednosti. Na ovaj način ojačalo je nepovjerenje u papirni novac i nastala je pukotina u finansijskom sistemu koja se neizbjeţno počela širiti. Sa aspekta duţničko-povjerilačkih odnosa, a prema stanovištima protivnika asignata, isplata duga papirnim novcem značila je djlomično bankrotstvo. Dug se nije mogao isplatiti asignatima budući da bi to pretpostavljalo isplatu unaprijed sumom novca koja će se tek dobiti od prodaje dobara koja su činila osnovu asignata. U vremenu od nastanka obaveze do isplate, asignat gubi na vrijednosti, prema Gresham-ovom pravilu da bolji (kovani) novac istiskuje slabiji (papirni). Povjerioci, prema ovim argumentima, izgubili bi na razlici između kursa papirnog i kovanog novca, dok bi duţnici kojima je pozajmljen srebrni novac, od iste profitirali. Prema A. Mathiez, preveo Ţ. Ristić, Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948., 101-114. i �drugi oblici obezbjeđenja potraţivanja (hipoteka ili ručni zalog) i da sudske odluke kojima se vrši obezbjeđenje potraţivanja uzimaju u obzir tzv. „valorizacioni faktor duga.“, kako navodi Klepić (1994).ii Sudovi u određenim situacijama, oslanjajući se na osnovna načela obligacionog prava uvode valorizaciju novčanih obaveza (Maljković, 1994).iii Ukoliko zaštitne kaluzule nisu ugovorene sud moţe da koristi ponder koji u određenom trenutku izraţava realnu vrijednost potraţivanja/duga. Sporno je prema Maljkoviću (1994) određenje vremenskog intervala u kojem povjeriocu treba priznati pravo na valorizovano potraţivanje, a s obzirom na efekte opadanja realne vrijednosti novca, s jedne i postojanje pravne zaštite povjerioca kroz institut naknade štete, s druge strane. Utoliko je značaj zaštitnih klauzula veći, budući da one obezbjeđuju automatsku valorizaciju obaveze duţnika. Njihova daljnja bitna karakteristika je ta što se posredstvom ovih klauzula moţe na nesumnjiv način utvrditi predmet novčane obaveze, bez obzira što se za utvrđivanje koriste strane valute, dobra, robe ili usluge, ili promjene cijena materijala i rada u određeno vrijeme i na određenom trţištu.iv U vrijeme administrativnog reguliranja materije novčanih obaveza, a time i pitanja dopuštenosti zaštitnih klauzula, iste su smatrane direkno suprotnim monetarnoj politici drţave i prinudnom kursu tadašnjeg zakonskog sredstva plaćanja, te se smatralo da njihova neograničena upotreba ubrzava i podstiče inflaciju. U tom je smislu kako navodi Korhecz (1985) i ranija sudska praksa sve zaštitne klauzule, sa izuzetkom klizne skale proglasila ništavnim.v I vaţeći Zakon o obligacionim odnosima FBiH, nesumnjivo jedino dozvoljava ugovaranje klizne skale, dok zlatne i valutne klauzule priznaje sa pravnim posljedicama prikrivenih klauzula za plaćanje u domaćoj valuti, dok punovaţnost indeksne klauzule zavisi od postojanja posebnih uslova.vi 2. Valutne klauzule Primjeni ove vrste ugovornih zaštitnih klauzula najčešće ima mjesta u međunarodnim plaćanjima, ali i u uslovima značajnijih poremećaja vrijednosti domaćeg novca. Valuta koja će se u konkretnom ugovornom odnosu stipulirati, moţe biti prema Meichsneru (1980) ili valuta zemlje iz koje se roba nabavlja ili isporučuje, ili valuta neke treće zemlje koja među ugovornim stranama zbog svoje stabilnosti ili široke primjene u međunarodnim plaćanjima, uţiva povjerenje. U većini pravnih sistema ne postoji izričita zabrana ugovaranja valutnih klauzula, što je rezultiralo raširenom njihovom primjenom u ugovorima, naročito u bankarskom sektoru, kada se iznos obaveze valorizira prema vaţećem kursu strane valute u momentu dospijeća obaveze. Osim toga, kako navodi Kapor (2011) kod dugoročnih kredita (naročito hipotekarnih kredita stanovništvu), ali i investicionih i drugih namjenskih kredita privrednim društvima, ugovaraju se kamatne stope prema stranim referentnim kamatnim stopama, prije svega Euribor-u ili Libor-u (kod stambanih kredita u švicarskim francima), koje mogu biti uvećane za 3-7% ili čak 12-13%, na ime marţe banke. Koristi od ugovaranja valutne klauzule uglavnom imaju banke čija je bilansna pozicija zaštićena, s obzirom da je veći dio izvora njihovih sredstava (osnivački kapital, krediti i depoziti matičnih banaka, devizna štednja), deviznog porijekla. Time rizik deviznog kursa i kamatne stope snose korisnici kredita. Riziku revalorizacije novčane obaveze na bazi indeksacije u eurima ili švicarskim francima doprinose i prihodi koje duţnici ostvaruju u domaćoj valuti, budući da nemaju adekvatnu zaštitu kroz upotrebu instituta finansijskih derivata (poput hedţinga, valutnog swap-a, i sl.). Ovo stoga što su isti dostupni privrednim pravnim subjektima u prvom redu, a manje fizičkim, kao i zbog slabe razvijenosti regionalnih finansijskih trţišta u pogledu njihovog korištenja (Kapor 2011). U postupku obezbjeđenja potraţivanja u ovakvim slučajevima mora se voditi računa o stvarnoj izvršnosti sudskih odluka, kada će pravni poslovi sluţiti svom cilju i funkciji, a njihovi sudionici to i omogućavati, a ne biti prepreka u pravnom prometu. iii Tako je Rješenjem Vrhovnog suda Srbije br. Rev 1663/92 od 12.5.1992. u slučaju restitucije zbog ništavosti ugovora o prodaji, određeno da je prodavac duţan kupcu isplatiti iznos trţišne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke, sa zakonskom kamatom od donošenja sudske odluke do isplate. Ili, u Rješenju istog suda br. Rev 2283/92 od 10.9.1992., u slučaju deeksproprijacije vrijeme donošenja sudske odluke, sa zakonskom kamatom od donošenja sudske odluke do isplate. iv Prema odredbi člana 50. Zakona o obligacionim odnosima FBiH, "Sluţbeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Sluţbeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94, "Sluţbene novine Federacije BiH", br. 29/03, 42/11 predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrţi podatke pomoću kojih se moţe odrediti. v Tako prema presudi Okruţnog suda u Subotici br. Gţ. 695/77: „Ništavi su pravni poslovi u kojima je određena kupoprodajna cena na taj način što se dinarska vrednost izračunava na osnovu cene zlata ili kursa stranih valuta i predviđena isplata kupoprodajne cene u stranoj valuti.“ vi Vid. članove 394.-397. Zakona o obligacionim odnosima FBiH ii �Navedeno statistički potvrđuje, na primjer, analiza Narodne banke Srbije (NBS) (2008).,vii gdje je utvrđeno da kod ugovora sa valutnom klauzulom najčešće nije definisan kurs koji se primjenjuje pri obračunu visine kredita i anuiteta. Analiza je dalje pokazala da čak 48% korisnika kredita nije bila upoznata sa značenjem valutne klauzule, a 58% njih nije znala za posljedice vezivanja kredita valutnom klauzulom za neke druge valute. S obzirom na ovakovo stanje, NBS je donijela Preporuku po kojoj bi krediti indeksirani u stranoj valuti trebalo da sadrţe precizno određenje vrste kursa valute koji se koristi za izračunavanje iznosa kredita u dinarskoj protuvrijednosti, iznos anuiteta izraţen u valuti ili u dinarskoj protuvrijednosti, kao i precizno određenje kursa koji se koristi za izračunavanje dinarske protuvrijednosti na dan dospijeća.viiiix 3. Valutna struktura kredita u bosni i Hercegovini S obzirom na razmjere konkretnog problema, osvrnućemo se na valutnu strukturu kredita i u našoj zemlji. Prema Izvještaju Centralne banke Bosne i Hercegovine (2011), 66,7% ukupnih kredita bilo je vezano za valutnu klauzulu. Prema strukturi potraţivanja, 51,5% kredita odnosi se na nefinansijka privredna društva, 43,8% na stanovništvo, a tek 4,1% na vladin sektor. Potraţivanja od nefinansijskih javnih i privatnih privrednih društava na kraju 2011. iznosila su 7,89 milijard KM, a godišnja stopa rasta iznosila je 7,5%. U strukturi kredita plasiranih ovim privrednim subjektima, dugoročni krediti učestvuju sa 61,8%, ali sa nešto niţim godišnjim stopama rasta u odnosu na kratkoročne kredite (Centralna banka BiH 2011). Potraţivanja od stanovništva iznosila su 6,71 milijardi KM, a godišnja stopa rasta iznosila je 2,8%. U ovom sektoru, međutim, naglašeno je učešće dugoročnih kredita od 87,2% u odnosu na njihova ukupna potraţivanja. Niske godišnje stope rasta indikator su restriktivnije politike kreditiranja stanovništva, ali i manje potraţnje stanovništva za kreditima s obzirom na trenutnu zaduţenost. U strukturi plasiranih kredita stanovništvu, najveći dio (78,6%) odnosi se na nenamjenske potrošačke kredite, 3,2% na kupovinu ili izgradnju novih stambenih jedinica, 4,9% na kupovinu postojećih stambenih jedinica (Centralna banka BiH 2011). Kamatne stope na kredite vezane valutnom klauzulom u 2011. godini bile su izuzetno stabilne. U sektoru nefinansijskih privatnih privrednih društava, udio kratkoročnih kredita u KM sa valutnom klauzulom iznosio je 10% u ukupno plasiranim kreditima. Kamatna stopa u decembru 2011. iznosila je 7,56%, što je najniţa vrijednost od januara 2007. godine. Oko 80% od ukupno plasiranih dugoročnih kredita, indeksirano je valutnom klauzulom. Kamatna stopa za ovu vrstu kredita u pomenutom sektoru iznosila je također 7,56% u decembru 2011., što je umanjenje za 28 baznih poena u odnosu na isti period 2010. godine. Kamatna stopa za ovu vrstu kredita u sektoru stanovništva smanjena je za 19 baznih poena, na 8,51%.x Tabela 1:Valutna struktura kredita u BiH Godina Mjesec KM Euro 1 10.646,4 13.062,1 2 526,3 679,8 2007 2008 Ostale strane valute 3 678,6 767,6 Ukupno milijardama KM u 4=1+2+3 11.851,4 14.509,5 Preporuke istog cilja, ex ante karaktera, donešene su i u Republici Hrvatskoj. Vid. Hrvatska narodna banka, Smjernice za upravljanje kreditno induciranim valutnim rizikom, http://www.hnb.hr/supervizija/h-smjernice-za-upravljanje-valutno-induciranim-kreditnim-rizikom.pdf,( 4. januar 2013.) viii NBS, Preporuka BAN u vezi sa ugovorom o kreditu sa valutnom klauzulom: http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/63/preporuke_skinuto/BAN-003-08.pdf,( 5. januar 2013.) Slična situacija je i Hrvatskoj, gdje je aprecijacija švicarskog franka u 2011. godini imala razarajuće efekte na raspoloţivi dohodak stanovništva, usljed čega je pokrenuta javna kampanja i institucionalizirani nastup korisnika kredita sa valutnom klauzulom u cilju zaštite duţnika, što je predmet posebne analize u našem istraţivanju. ix Za RH upor. M. Ivanov, „Financijski sustav i makroekonomska stabilnost,“ u V. Leko/B.Lovre/I. Lovrinović (ur.), Novac, bankarstvo i financijska tržišta, Adverta d.o.o., Zagreb, 2005., 85-86. x Napomena: izvještaj za 2012. godinu nije bio dostupan u vrijeme kada su podaci konsultovani. vii �2009 2010 2011 2011 2012 732,4 325,3 355,5 299,4 325,8 701,9 718,2 372,7 357,1 344,8 14.050,1 14.543,4 15.311,1 15.123,7 15.177,5 11. 12. 12.615,7 13.499,9 14.582,9 14.467,2 14.507,0 14.562,6 14.582,9 329,0 355,5 361,9 372,7 15.253,5 15.311,1 01. 14.673,8 313,0 15.355,1 02. 03. 04. 05. 14.720,4 14.780,9 14.871,4 14.968,0 305,4 308,5 313,9 321,8 06. 07. 08. 09. 10. 11. 14.977,9 15.036,1 15.200,5 15.248,6 15.272,7 15.282,5 318,1 303,0 292,1 294,1 300,3 300,4 368,2 357,2 360,5 363,4 384,8 380,4 390,1 381,1 371,1 368,3 365,6 09. 10. 15.382,9 15.449,9 15.548,6 15.674,6 15.676,3 15.729,2 15.873,8 15.913,7 15.941,3 15.948,6 Izvor: Statistički podaci za monetarni sektor CBBiH, prilagođeni samo za kreditni sektor od strane autora: http://www.cbbh.ba/index.php?id=33&lang=hr&sub=mon&table=valutna_struktura_depozita_i_kreditaa Iz podataka je vidljivo da je do novembra 2012. došlo do povećanje svih kreditnih potraţivanja za 4,2% u odnosu na decembar 2011. godine. Međutim, biljeţi se smanjenje potraţivanja po osnovu kredita indeksiranih valutnom klauzulom, što je naročito indikativno za kredite vezane za euro valutnu klauzulu (posebno od 8. do 11. mjeseca 2012.), a nešto manje za druge strane valute. Razlog ovome mogli bi smo pripisati blagom padu povjerenja u euro,xi s obzirom na nedavnu krizu finansijskog sektora EU, te postojećoj zaduţenosti privrednih subjekata. Na ovom mjestu primjereno se zadrţati na sadrţajnoj razlici između pojma valute obaveze i valute plaćanja, s obzirom da prva vrši funkciju vrednovanja obaveze (obima, iznosa), dok druga sluţi kao instrument, sredstvo pomoću kojeg se dug izmiruje. Utvrđivanjem valute obaveze utvrđuje se kako konstatuje Krulj(1973) šta je in obligacione, a utvrđivanjem valute plaćanja određuje se šta je in solutione.xii U slučaju da je novčana obaveza nastala u unutrašnjem prometu, prema Vizneru (1978) i glasi na plaćanje u stranoj valuti, tada je potrebno razlikovati valutu obaveze, kao određenu novčanu vrijednost dugovanja ili Na temelju iznesenog moglo bi se pogrešno implicirati postojanje rastućeg nepovjerenja i u bankarski sektor u Bosni i Hercegovini, što nije tačno jer kako ističe Jović (2012): „Udjel neindeksiranih kredita u ukupnim kreditima, ne može sam po sebi biti mjera povjerenja u bankarski sektor BiH, tj. mjera straha od devalvacije. Razlog za ovakav stav je domaći regulatorni okvir. Jedan dio kredita ima deviznu klauzulu, ne samo zbog rizika od devalvacije, već zbog zahtjeva za usklađivanjem bankarskih deviznih aktiva i deviznih pasiva. Naime, bankama se krediti sa deviznom klauzulom priznaju kao devizni krediti / aktiva, tj. kao protustavka stvarnoj, realnoj, deviznoj pasivi. Ukoliko bismo povjerenje mjerili prema činjenici da je svega 1/3 kredita bez devizne klauzule njena ocjena bi bila uvijek negativna. Povjerenje, krediti neindeksirani nije samo mjera povjerenja banaka u monetarne vlasti, već i u ukupni ekonomsko-politički sistem. U krajnjoj liniji … pokazuje koliko banke vjeruju centralnoj banci.”D. Jović, “Razvijanje metodoligije za ocjenu povjerenja u bankarstvo Bosne i Hercegovine,” Časopis za ekonomiju i tržišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 2/2012, 216. xii Suština valute obaveze i valute plaćanja je jasna i nedvojbena kada su klauzule ove vrste stipulirane u ugovoru, ali se treba zadrţati na situaciji u kojoj se stranke nisu izričito očitovale u tom pravcu, kada se postavlja pitanje koja valuta će obavljati funkciju izraţavanja duga, a koja funkciju plaćanja kada ugovorni odnos ima elemente inostranosti. Prema članu 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Sluţbeni list SFRJ,“ br. 43/082; 72/82-1645; „Sluţbeni list RBiH,“ br. 2/92-5; 13/94-189), ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, mjerodavnim pravom smatra se ono sa kojim pravni posao u pitanju ima karakterističnu vezu. To će kod ugovora o prodaji pokretnih stvari biti prebivalište (boravište) prodavca, kod ugovora o djelu i ugovora o građenju-prebivalište (boravište) uposlenika (preduzimača), kod ugovora o zajmu-prebivalište (boravište) zajmodavca u vrijeme prijema ponude, za berzanske poslove-sjedište berze, za ugovor o samostalnim bankarskim garancijama-sjedište davaoca garancije u vrijeme zaključenja ugovora, i slično. Prema ovim pravilima posredno bi se cijenilo onda i gornje pitanje, što ne isključuje primjenu monetarnog nominalizma mjerodavnog prava, s obzirom na nepostojanje ugovorenog mehanizma za njegovu derogaciju u ovakvom slučaju. xi �potraţivanja, koje glasi na plaćanje u domaćem novcu, te valutu plaćanja u kojoj se postojeća obaveza treba ispuniti. Pošto se valutom obaveze utvrđuje obim (vrijednost) obaveze, to sva pitanja o toj valuti treba tretirati sa aspekta prava mjerodavnog za novčanu obavezu izraţenu kroz valutu obaveze. S druge strane, pošto se valuta plaćanja odnosi na način kojim se dug izmiruje, mjerodavan je zakon mjesta plaćanja po pitanjima utvrđivanja valute plaćanja i modaliteta izmirenja obaveze uopće. Na distinkciji između valute obaveze i valute plaćanja zasniva i podpodjela valutnih klauzula na: klauzule strane valute, klauzule fiksnog kursa, klauzule označavanja duga u nekoliko valuta, klauzule izbora valuta, klauzule izbora mjesta plaćanja, klauzule kombinacije valuta, klauzule na osnovu „košare valuta“, o kojem terminu širu raspravu daju Baird, Eisenberg and Jackson (2004).“xiii 3.1. Klauzula strane valute Ovom klauzulom se prema Vukmiru (2009) dug se određuje u nekoj stabilnoj stranoj valuti, obično valuti zemlje povjerioca, ili valuti neke treće zemlje u koju povjerilac ima povjerenje. Denominiranje duga u stranoj valuti najčešći je način zaobilaţenja posljedica promjene u vrijednosti valuta.xiv U takvoj klauzuli su valuta obaveze i valuta plaćanja ekvivalentne, jer vjerovnik izborom iste izbjegava rizik konverzije iz jedne valute u drugu i prebacuje ga u cjelosti na duţnika. 3.2. Klauzula fiksnog kursa Ugovaranjem ove vrste valutne klauzule konstatuje Vukmir (2009) fiksira se odnos vrijednosti među valutama, bez obzira na kasnije kursne razlike. Moţe se ugovoriti tako da se klauzula aktivira tek nakon što je promjena kursa dostigla određenu visinu, ili bez obzira na visinu promjene referentne valute. I ovdje su valuta obaveze i valuta plaćanja iste, ali se zbog nepovjerenja u stabilnost valute fiksira njezin kurs prema drugoj valuti. Terminološki izraz ove posljednje vrste klauzula moţda i nije najadekvatniji jer su klauzule na osnovu košare valuta zapravo klauzule kojima se novčana obaveza izraţava ili izvršava na temelju jedinice obračuna čija se vrijednost izvodi iz prosjeka vrijednosti konstituirajućih valuta. U savremenim uslovima ovu ulogu imaju Specijalna prava vučenje, dok je prije uvođenja eura u monetarni sistem EU tu funkciju imao ecu. Kako jedinice obračuna ove vrste imaju međunarodno priznati status valute (na primjer Uniform Commercial Code u paragrafu §1-202 tačka 24. pod pojam novca sublimira i monetarnu jedinicu obračuna koju je uspostavila neka međuvladina organizacija ili je ista rezultat sporazuma dvaju ili više drţava. Dakle, odbačena je uţa definicija novca koja obuhvata samo zakonsko sredstvo plaćanja (vid. §1-201 Općih definicija UCC, D.G. Baird/T. Eisenberg/T.H. Jackson, Commercial and Debtor-Creditor Law Selected Statutes, Foundation Press, New York, 2004., 16. i 21.) ali ne i definicija zakonskog sredstva plaćanja. Odredbom člana 123. st. 4. TFEU obezbijeđena je istovremena konverzija košare valuta i nacionalnih valuta jedinstvenom valutom. Još je vaţnije za status eura kao jedinstvene valute činjenica da je pomenuti član konstruiran tako da direktno referira na načelo nominalizma, ako tu odredbu shvatimo kao logičnu nadogradnju različitih definicija ecu koje su i same podrazumijevale primjenu nominalizma i pored toga što se radilo o netipičnoj valuti sa pravnog stanovišta. Status valute ecu je dobio uspostavljanjem fiksnog kursa po kojem je zamijenio nacionalne valute. Slijedom ove postavke, a shodno onome što je propisano članom 123. st. 4. proizilazi da čin uvođenja eura kao valute koja će po fiksnom kursu također, zamijeniti nacionalne valute ne mijenja automatski vanjsku realnu vrijednost ranije valute, već se stopa konverzije stare za novu valutu determinira na osnovu njihove trţišne vrijednosti. Princip nominalizma čvrsto je integriran u monetarnu konstrukciju Unije koja je osmišljena tako da pravo u potpunosti korespondira ekonomskim faktima. Posljedično, usvajanjem eura kao jedinstvene valute nije se zadiralo u ekonomsku snagu ekonomskih subjekata, već upravo zbog dejstva nominalizma efekti ovog čina po njih su bili neutralni. Vid. J.C. Cabotte/A.M. Moulin, „The Legal Status of the Single Currency,“ Banque de France Bulletin Digest, 107/2002, 104. dalje. U pogledu navedene podjele vid. i H. Konjhodţić (2009.), 252-253. xiv Klauzula strane valute tipičan je primjer ekskludiranja valutnog rizika koja se naročito koristi u poslovima tzv. projektnog finansiranja. Valutni rizik obuhvata: rizik revalorizacije, rizik konvertibilnosti i rizik transferzabilnosti. Rizik revalorizacije dolazi do izraţaja kada je dobit izraţena u jednoj valuti, a troškovi (uključujići i otplatu anuiteta i kamata) u drugoj. Relativna vrijednost troškova se povećava, ukoliko vrijednost valute aprecira, ili se dobit smanjuje ukoliko vrijednost valute deprecira. Valutni rizik suspreţe se neminovno mjerama devizne politike, ali na dugi rok ne moţe se izbjeći uticaj sila koje djeluju na finansijskim trţištima, ili hedţingom, što opet ne garantira potupno izbjegavanje ove vrste rizika zbog troškova koje hedţiranje moţe izazvati, pogotovo ako se valutom u pitanju slabo trguje na deviznom trţištu. Rizik konvertibilnosi dolazi do izraţaja kada su na snazi eventualne vladine restrikcije slobodne i neograničene konverzije jednih valuta u druge, u cilju zaštite domaćeg monetarnog sistema. Rizik transferzibilnosti povezan je sa ograničenjem izvoza strane valute. Kako bi izbjegli ovu vrstu rizika, finansijeri najčešće ugovaraju isplatu dospjelog duga na svoje offshore račune u velikm finansijskim centrima poput Londona ili New York-a. Šire u J. Dewar (ed.), International Project Finance, Law and Practice, Oxford University Press Inc., New York, 2011., 91-93. xiii �3.3. Klauzule izražavanja duga u više valuta Ovom vrstom klauzula se ravnomjerno raspoređuje rizik eventualne inflacije jer je ugovornim stranama omogućeno da plaćanje ugovore u onim valutama u kojima kalkulišu troškove koji će nastati u vezi sa obavljanjem pojedinih faza nekog pravnog posla.xv 3.4. Klauzula kombinacije valuta Kao kompleksna klauzula podrazumijeva primjenu sloţenog mehanizma izračunavanja prosjeka vrijednosti nekoliko valuta, odnosno primjenu aritimetičkog prosjeka kupovnih i prodajnih kurseva ugovorenih valuta. Određivanjem vrijednosti novčane obaveze kako navode Konjhodţić i drugi, na ovaj način izbjegava se eventualni nepovoljan uticaj promjene vrijednosti samo jedne valute, ali se problem javlja kod primjene metode izračunavanja aritimetičkog prosjeka, naročito na strani duţnika. 3.5. Klauzula izbora valuta i izbora mjesta plaćanja Prva u ovoj kategoriji valutnih klauzula obezbjeđuje izraţavanje duga u dvije ili više valuta, s tim da pravo izbora valute u kojoj će dug biti izmiren pripada povjeriocu. Ovdje su obaveze, prema Konjhodţiću i drugima (2009) izraţene u pojedinim valutama nezavisne jedna od druge, a povjerilac je zaštićen od promjene vrijednosti novca, budući da ima pravo izabrati onu valutu koja je u momentu plaćanja za njega najpovoljnija. Ugovaranjem ove vrste valutnih klauzula dopušteno je ugovaranje fiksnog kursa u odnosu na neku od izabranih valuta u koju se ima povjerenje. Klauzule izbora mjesta plaćanja daju pravo povjeriocu izbora mjesta u kojem će se ispuniti novčana obaveza, te se isplata duga se vrši u valuti mjesta plaćanja po kursu koji u mjestu plaćanja vaţi za valutu obaveze. Kako različite kombinacije u osnovi jednog zaštitnog mehanizma nemaju svoje uporište u zakonu, već su rezultat poslovne prakse, to onda ostavlja prostor za jačanje, odnosno slabljenje ugovorne pozicije jedne od ugovornih strana. Ovo je naročito imanentno valutnim klauzulama plaćanja prema vrijednosti strane valute koje imaju funkciju obračuna ili monetarnog izjednačavanja vrijednosti novčane obaveze u vremenu od njenog nastanka do ispunjenja. Jasno je da konstrukcija ove vrste preferira poloţaj povjerioca, budući da je malo vjerovatno da će povjerilac optirati za valutu za čiju se vrijednost očekuje da deprecira. Drugo je pitanje ozakonjenja valutnih klauzula jednom inkorporiranih u konkretan ugovor, u situacijama kada se njihovi negativni efekti počnu ispoljavati. Zato smo opredjeljeni ka stavu koji korespondira našoj tezi da je rizik anticipacije eventualne promjene realne vrijednosti valute u kojoj se obaveza izraţava, obračunava ili izvršava, na ugovornim stranama. Time nikako ne ţelimo umanjiti odgovornost ugovorne strane povlašćenijeg poloţaja u dotičnom pravnom odnosu, već ţelimo akcentirati vaţnost prihvatanja budućeg i neizvjesnog kao neminovnosti kojoj treba prilagođavati vlastita djelovanja, makar to značilo i uzdrţavanje od istih. Kako se tretiraju dileme u pitanju, predmet je našeg daljnjeg izlaganja, koje za svoj cilj ima da potvrdi dijametralno suprotno pravno poimanje manifestacija poremećene novčane vrijednosti u odnosu na ono koje prevladava u ekonomskom domenu. 4. Pozicija korisnika kredita indeksiranog u stranoj valuti-empirijska analiza Pretpostavimo da je klijent uzeo stambeni hipotekarni kredit odobren dana 1.10.2007. u CHF u iznosu od 63.000 KM, kamatna stopa fiksnih 5% plus šestomjesečni LIBOR, na period otplate od 25 godina. Srednji kurs CHF/BAM na dan zaključenja ugovora o kreditu bio je 1.175053, što znači da je iznos od 63.000 KM iznosio zaokruţeno 50.480 CHF. Istovremeno će se analizirati i situacija da je klijent uzeo stambeni hipotekarni kredit odobren u EUR-ima u protuvrijednosti od 63.000 KM, kamatna stopa 3,5 plus šestomjesečni EURIBOR period otplate 25 godina. Srednji kurs EUR/BAM iznosio je 1.955830 što znači da iznos od 63.000 KM jeste 32.211 EUR. Ove klauzule po svojim efektima pandam su indeksnoj klauzuli, čije je ugovaranje naročito svrsishodno kako ćemo vidjeti, u cilju zaštite ekonomski slabije ugovorne strane. xv �Iz analize smo isključili naknade za obračun, a time efektivnu kamatnu stopu (Centralna banka BiH 2014),xvi radi pojednostavljenja izračuna. Kamatna stopa je promjenjiva i računa se na osnovu šestomjesečnog LIBORA plus fiksni dio kamatne stope. Izabran je model otplate stambenog kredita sa nominalno jednakim anuitetima uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu su anuiteti mjesečni. Anuitet se sastoji od otplatne kvote i kamata. Otplatnom kvotom otplaćuje se iznos kredita, a kamatama naknada za posuđeni novac. Kako bi se dobio pregled navedenih elemenata, sastavlja se otplatna tablica (plan otplate, plan amortizacije). U njoj se vodi otplaćivanje kredita prema rokovimai za svaki rok se izračunava nominalni iznos anuiteta, kamate, otplatna kvota i ostatak duga. Obračun kamata u ovom slučaju je sloţen i dekurzivan. Za potrebe studije pretpostavlja se da svaki mjesec ima 30 dana i to čini duţinu razdoblja ukamaćivanja. Budući da je konverzija zajma, kako tvrde Đeno, Lukač i Šego (2009) svaka promjena ugovorenih uslova ili (i) modela otplate zajma između vjerovnika i duţnika u toku amortizacije zajma, iz navedenog proizlazi da tokom otplate kredita moţe doći do više konverzija izazvanih različitim promjenama. Za našu analizu pretpostavit ćemo da moţe doći samo do promjene kamatne stope, a da ostali uvjeti ostaju nepromijenjeni. Tabela 1: Srednji devizni kurs konvertibilne marke prema CHF Datum BAM/CHF Datum BAM/CHF Datum BAM/CHF Datum BAM/CHF 02.10.2007. 1,177998 01.11.2008. 1,331765 01.12.2009. 1,297744 01.01.2011. 1,564163 01.11.2007. 1,166824 01.12.2008. 1,281503 01.01.2010. 1,318300 01.02.2011. 1,517206 01.12.2007. 1,182413 01.01.2009. 1,317057 01.02.2010. 1,328238 01.03.2011. 1,523232 01.01.2008. 1,181985 03.02.2009. 1,315109 01.03.2010. 1,337045 01.04.2011. 1,503906 01.02.2008. 1,218510 04.03.2009. 1,319189 01.04.2010. 1,370013 01.05.2011. 1,524895 01.03.2008. 1,231243 01.04.2009. 1,290806 01.05.2010. 1,363803 01.06.2011. 1,593344 01.04.2008. 1,242744 01.05.2009. 1,298175 01.06.2010. 1,374441 01.07.2011. 1,620272 01.05.2008. 1,211265 02.06.2009. 1,291830 01.07.2010. 1,472431 01.08.2011. 1,735430 03.06.2008. 1,208645 01.07.2009. 1,281251 01.08.2010. 1,431794 01.09.2011. 1,713086 01.07.2008. 1,218130 01.08.2009. 1,276901 01.09.2010. 1,512045 01.10.2011. 1,607091 01.08.2008. 1,195934 01.09.2009. 1,289445 01.10.2010. 1,471988 01.11.2011. 1,604323 01.09.2008. 1,217524 01.10.2009. 1,297142 01.11.2010. 1,421801 01.12.2011. 1,505643 01.10.2008. 1,239907 03.11.2009. 1,295852 01.12.2010. 1,505643 01.01.2011. 1,564163 Izvor: Izrada autora na temelju dnevnih kurseva CBBiH Na sljedećem grafikonu prikazano je kretanje promjene kursa BAM/CHF u razdoblju od 01.10.2007.01.12.2011. godine. Prikaz odnosa BAM/EUR neće biti prikazan jer je valuta fiksno vezana za isti Komparacija EKS za ovu vrstu kredita, za razliku od kredita u istoj valuti, iznimno je sloţena. Vid. http://www.cbbh.ba/print.php?id=888, (10. februar 2014.) xvi �Slika 1: Prikaz kretanja promjene kursa BAM/CHF Izvor: Izrada autora Za potrebe analize potrebno je također izvršiti prikaz kretanja EURIBORA i LIBORA za razmatrani period. Slika 2: Kretanje šestomjesečnog EURIBORA u posmatranom periodu vidimo na sljedećem grafiku. Izvor: Izrada autora uz podatke preuzete sa http://www.global-rates.com/interestrates/euribor/2009.aspx (23.02.2014.) �Slika 3: Kretanje šestomjesečnog LIBOR-a u posmatrom periodu vidimo na sljedećem grafiku. Izvor: Izrada autora uz podatke preuzete sa http://www.global-rates.com/interest-rates/libor/swissfranc/2007.aspx, (23. februar 2014.) Za izračunavanje otplatnog plana, kao što je već ranije navedeno koristi se fiksni dio 5% plus šestomjesečni LIBOR. Na prethodnom grafiku se vidi kretanje šestomjesečnog LIBORA vezan za CHF za posmatrani period, te kretanje šestomjesešnog EURIBORA. Za izračunavanje kamatne stope za kredite u EUR koristi se formula 3,5% plus šestomjesečni EURIBOR. Za potrebe izračunavanja otplatnog plana kamatne stope su korigovane pri većim odstupanjima euribora i libora, koja se mogu vidjeti na grafiku. Promjena kamatne stope u tekućem mjesecu se odraţava da iznos rate u sljedećem obračunskom periodu.xvii Nakon izračunavanja anuiteta prema promjenama libora i eurobora i time i kamatnih stopa, anutiteti se prema navedenim kursnim stopama pretvaraju u konvertibilne marke, da bi se mogli porediti, pa tako vidimo kretanje anuiteta na sljedećem grafiku Slika 3. Promjene anutiteta na stambene kredite u periodu 1.11.2007.-1.12.2011. Izvor: Izrada autora Formule korištene za izračun otplatnog plana vidjeti u Đeno, Lukač i Šego, 3. Korištena je relativna kamatna stopa, jer se konformna sve manje koristi u praksi. xvii �Anuiteti stambenih kredita s valutnom klauzulom variraju s jedne strane pod uticajem kursa, a s druge strane pod uticajem promjenljive kamatne stope. Najmanji anuitet za kredit sa valutnom klazulom u EUR iznosi 338,66 KM, dok je najveći 511,06 KM. Kod kredita sa valutnom klauzulom u CHF najmanji anuitet iznosi 383,93 KM, a najveći 516,02 KM. Postoji znatna razlika između anuiteta izračunanih u EUR i onih uCHF, ali plaćenih u konvertibilnim markama po srednjem kursu CBBiH.Ta razlika je u rasponu između 5,06 KM do 143,88 KM. U prosjeku u posmatranom periodu klijent koji je uzeo stambeni kredit sa valutnom klauzulom u CHF bi plaćao 41,62 KM više nego klijent koji je uzeo stambeni kredit sa valutnom klauzulom u EUR, a razlog u tome se moţe naći u kretanju kursa BAM/CHF što se vidi na grafiku 1. Kada se saberu sve mjesečne razlike u anuitetima kroz 50 mjeseci razmatranog razdoblja, dobije se 2081,14 KM,što znači da je klijent koji je uzeo stambeni kredit 01.10.2007. godine na 25 godina s valutnom klauzulomu CHF u razmatranom periodu platio 2081,14 KM više od onog koji je uzeo kredit u EUR. Na grafiku moţemo uočiti da su anuiteti na kredite s valutnom klauzulomu EUR varirali između 492,93 KM (novembar 2007) i 511,06 KM (novembar 2008.)., dok od decembra 2008. godine dolazi do konstantnog pada iznosa anuiteta do čak 345,10 KM (novembar 2009.), zbog pada šestomjesečnog EURIBORA i samim tim dolazi do pada kamatne stope. Tokom 2010, i 2011. godine, anuiteti su varirali od 338, 67 KM do 352, 02 KM, ali bez velikih oscilacija tokom mjeseci. Kurs nije imao posebnog utjecaja na iznos anuiteta jer je konvertibilna marka fiksno vezana za EUR po srednjem kursu od 1,955830. Najintenzivniji trend povećanja pokazuju anuiteti na kredite u CHF i to od aprila 2008. godine sve do danas, te doţivljavaju svoj vrhunac u novembru 2008. godine, od kada se biljeţi pad anuiteta. Prema navedenom grafiku vidi se da do novembra 2008 godine, klijenti koji su uzeli kredit sa valutnom klauzulom u EUR su u prosjeku plaćali veće anuitete kredita i to 30,23 KM više nego klijent koji je uzeo stambeni kredit na isti period vezan za CHF. Međutim padom euribora i libora u novembru 2008. godine, anuiteti stambenih kredita vezanih za EUR postaju u prosjeku manji za 25,25 KM, što se moţe pripisati činjenici da je srednji devizni kurs BAM/CHF bio u prosjeku veći za 0,09 u odnosu na posmatrani period prije novembra 2008. godine, a da je kurs BAM/EUR ostao isti jer je fiksno vezan. Anutiteti kredita vezanih za CHF od marta 2009. godine postaju znatno veći nego onih vezanih za EUR, iako je LIBOR bio značajnije manji nego EURIBOR, međutim nestabilno kretanje kursa BAM/CHF dovelo je do velikih razlika i oscilacija u anuitetima kod kredita vezanih za CHF. Od decembra 2009. godine anuiteti kontstantno rastu, a glavni razlog jeste kretanje kursa koji je od decembra 2009. godine sa 1,29 porastao na 1,73 u augustu 2011. godine, dok je kamata padala sa 5,36% na 5,11%. Na kraju se moţe zaključiti da u posmatranom periodu od 50 mjeseci u razdoblju od 01.11.2007.01.12.2011. godine, u prvih 25 mjeseci najpovoljnije je bilo uzeti kredit u CHF u ovom posmatranom periodu prema zvaničnim kretanjima LIBORA, koji osim jednog naglog rasta ima manje oscilacije u odnosu na EURIBOR. Međutim gledano u ukupnom posmatranom periodu povoljnije je bilo uzeti kredit vezan za EUR jer je BAM fiksno vezan za EUR i ne podlijeţe tako velikim rizicima oscilacija deviznog kursa kao CHF. Pad kamatnih stopa usljed pada LIBORA nije bio dovoljan za smanjenje anuiteta kredita vezanih za CHF u odnosu na anuitete kredita vezanih za EUR, jer je devizni kurs BAM/CHF imao jako velike oscilacije koje su se odrazile na visinu anuiteta. Stambeni kredit vezan za EUR ima veću sigurnost, barem u BiH zbog fiksne vezanosti valute za EUR i nepostojanja rizika deviznog kursa.xviii 5. Zaključna razmatranja kroz osvrt na nova normativna rješenja Kako je nagli rast valute švicarskog franka izazvao višestruko povećanje kvantuma duga u kreditnim aranţmanima duţnika koji su se opredijelili za iste, prišlo se rješavanju problema ove vrste zakonodavnim putem. Naše istraţivanje djelomično ima uporište i sa aspekta predvidljivosti ponašanja korisnika kredita, te u tom smislu referiramo na studiju M. Banović/B. Vujnović-Gligorić, „Bankarska analiza predviđanja ponašanja klijenata,“ Časopis za ekonomiju i tržišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 2/2011, 265-277. xviii �Rješenja sadrţana u Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga u FBiH gotovo su identična onima iz Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga Republike Srbije.xix xx Različito se tretira, međutim polje njegove primjene. Tako su od primjene ovog zakona, između ostalih, izuzeti ugovori o kreditu kod kojih je potraţivanje osigurano hipotekom na nekretnini ili drugim uporedivim sredstvom osiguranja na nekretnini ili nekim drugim pravom na nekretnini, te izuzeće ugovora o kreditu kada je kredit namijenjen za sticanje ili zadrţavanje prava vlasništva na postojećoj ili planiranoj nekretnini.xxi Nešto širi obim zaštite povjerioca predviđa se kod definiranja elemenata koji su od uticaja za određenost/odredivost novčane obaveze. Zakonom se predviđa da jednostrana volja ugovornih strana ne moţe uticati na pomenute elemente, osim ako se radi o obavješenju davaoca finansijske usluge korisniku o izmjeni promjenjivih ugovorenih elemenata na koje davalac usluge ove vrste ne moţe uticati.xxii Jedna od razlika u odnosu na propise iz ove oblasti u regionu jeste i ta što odredbe Zakona ne bi imale retroaktivno dejstvo. Ostaje nejasno međutim, kako su predlagači konkretnih akata u oba entiteta propustili precizno definirati vrstu kamatne stope kao promjenjivog elementa ugovora. U oba akta koristi se pojam referentne kamatne stope,xxiii koju pozitivni pravni sistem ne poznaje zbog posebnog monetarnog aranţmana naše zemlje i ograničenih ovlasti Centralne banke BiH u ovom domenu. Također je izvršena dopuna Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine („Sluţbene novine BiH“, br. 88/15, član 52.a) prema kojoj ugovori o kreditu ne smiju sadrţavati odredbu o indeksiranoj valutnoj klauzuli u stranoj valuti osim u eurima. Prvo što se moţe konstatirati na osnovu nove zakonske odredbe jeste činjenica da istom nisu obuhvaćeni svi ugovori o kreditu koji su predmet reguliranja konkretnog Zakona, odnosno ugovori kojima se zasniva zaloţno pravo na nekretninama. Upravo su ovi ugovori zbog duţine svog trajanja najpodloţniji promjenama vrijednosti potraţivanja odnosno duga usljed promjena deviznog kursa valute izabrane kao valute obračuna. Drugo, ostaje nejasno kako i na koji način eventualno zaštiti korisnike kredita kojima se stipulira indeksirana valutna klauzula u valuti euro, budući da u monetarnom sistemu Bosne i Hercegovine i ova valuta ima status strane valute za čiju je vrijednost vezana vrijednost domaće valute po fiksnom kursu.xxiv U proceduri je i Prijedlog Zakona o konverziji kredita u švicarskim francima u konvertibilne marke od 16.9.2015. prema kojem se utvrđuje obaveza komercijalnih banaka na konverziju svih kredita ugovorenih u švicarskim francima u konvertibilne marke i koji propis ima retroaktivno dejstvo. Za potrebe ovog rada referiramo na Mišljenje Europske centralne banke dato po pitanju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama (Mišljenje Europske središnje banke, 2015), s obzirom na posljedice usvajanja sličnih prijedloga u BiH. ECB dala je mišljenje po pitanju efekata na privredu, povratno djelovanje propisa, kriterij podobnosti, efekata po bankarski sektor i finansijsku stabilnost. Ni nadleţna tijela u Bosni i Hercegovini nisu provela podrobnu analizu navedenih efekata, kao što to nije uradila ni Republika Hrvatska, te smatramo da bi istu trebalo provesti u cilju izbjegavanja mogućih problema po principu povratne sprege. Naime, finansijska trţišta predstavljaju osjetljiv mehanizam kojeg je teško regulirati, a također su najčešći izvor finansijskih disturbcija. S druge strane, treba imati u vidu karakater pravnih odnosa u pitanju, jer interveniranje drţave u sferi privatno-pravnih odnosa ne bi trebalo derivirati iz odnosa jedne specificirane kategorije subjekata, isključujući sve ostale potencijalne subjekte koji bi po sličnom pravnom osnovu ostali prikraćeni za pomoć drţave i na određen način diskriminirani. „Sluţbene novine FBiH,“ br. 31/14; „Sluţbeni list Republike Srbije,“ br. 36/2011 U Republici Srpskoj, materija zaštite korisnika finansijskih usluga regulirana je Zakonom o bankama Republike Srpske. xxi Odredba člana 3. stav 9. i 10. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH. xxii Ibid., odredba člana 8. st. 4. Naš zakonodavac ima jedan fleksibilniji pristup ovoj osjetljivoj materiji, uvaţavajući nepredvidljivu prirodu mehanizma novčanog trţišta. Moţemo reći da ovakvo postupanje jeste primjerenije, barem sa aspekta liberalistiĉkog diskursa savremenih privrednih okolnosti u kojima su subjekti privrednih aktivnosti ravnomjerno izloţeni rizicima svojih ekonomskih poduhvata. Ma koliko nepopularna bila praksa finansijskih institucija, ne smije se zanemariti činjenica da određene odnose jednostavno nije moguće staviti pod normativnu stegu ili unaprijed predvidjeti njihov ishod. Ono što se pokazalo kao neminovnost je da trţište, u svim svojim oblicima, efikasno funkcionira samo ako je ostvarena prava mjera regulacije u korekciji njegovih nesavršenosti. xxiii U postojećim okolnostima za pretpostaviti je da predlagači referiraju na EURIBOR, međubankarsku kamatnu stopu.Vid. odredbu ĉl. 8 st. 2. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. xix xx xxiv �6. Literatura i izvori: Banović, M.&Vujnović-Gligorić B. (2011). Bankarska analiza predviđanja ponašanja klijenata. Časopis za ekonomiju i trţišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 2/2011, 265-277 Cabotte J.T.&Moulin, A.M. (2002). The Legal Status of the Single Currency. Banque de France Bulletin Digest, 107/2002, 252-253 Delibašić, T. (1993). Monetarni nominalizam i revalorizacija- Naplata potraţivanja i protivpravna imovinska korist u uslovima inflacije, Sluţbeni glasnik, Beograd Dewar, J.C. (ed.) (2011). International Project Finance, Law and Practice, Oxford University Press Inc., New York Đeno, S.&Lukač, Z.& Šego, B. (2009). Usporedba kredita s valutnom klauzulom. Računovodstvo i financije, 1/2009, 4 Godišnji izvještaj Centralne banke Bosne i Hercegovine (2011) http://www.cbbh.ba/files/godisnji_izvjestaji/2011/GI_2011_hr.pdf, Klepić, D. (1994). Kombinovanje načela monetarnog nominalizma i indeksne klauzule. Izbor sudske prakse 5/1994, 56 Konjhodţić, H. et al. (2009). Monetarna znanost. Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar Korhecz, T. (1985). Indeksna klauzula u funkciji zaštite ţivotnog standarda ugovorne stranke. Pravo:teorija i praksa, časopis udruţenja pravnika Vojvodine, 5/1985, 56 Krulj, V. (1973). Novac i novčane obaveze u unutrašnjem i meĎunarodnom pravu, Savremena administracija, Beograd Maljković, B. (1994). Nominalizam-valorizam i naknada štete. Sudska praksa- jugoslovenski stručnoinformativni časopis, 1-2/1994, 9 Meichsner, V. (1962). Pravni aspekt novca, Ekonomski fakultet Univerziteta u Skoplju, Skoplje Mathiez, A. preveo Ristić, Ţ. (1948). Francuska revolucija, Prosveta, Beograd Meichsner, V. (1980). Problem međunarodnih plaćanja, Informator, Zagreb Mišljenje Europske središnje banke od 18. rujna 2015. o konverziji kredita u švicarskim francima (2015) (CON/2015/32) https://www.ecb.europa.eu/ecb/legal/pdf/hr_con_2015_32_f__sign.pdf Murphy, A.E. (1997). John Law, Economic Theorist and Policy-Maker, Clarendon Press, Oxford Narodna banka Srbije (2008) Preporuka BAN u vezi sa ugovorom o kreditu sa valutnom klauzulom:http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/63/preporuke_skinuto/BAN-00308.pdf, Vizner, B. (1978). Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima 2, Zagreb Vukmir, B. (2009). Ugovori o građenju i uslugama savjetodavnih inţenjera, RRIF Plus, Zagreb White, D. (1933). Fiat Money Inflation in France, How It Come, What It Brought and How It Edned, D. Appleton-Cenury Company, New York-London Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima „Sluţbeni list SFRJ,“ br. 43/082; 72/82-1645; „Sluţbeni list RBiH,“ br. 2/92-5; 13/94-189 �Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, „sluţbene novine FBiH,“ br. 31/14 Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, „Sluţbeni list Republike Srbije“, br. 36/11 �Author: Aida Mulalić, PhD Institution: Faculty of Law, University of Zenica E-mail: aidadz1@gmail.com FINANCIAL AND LAGAL ASPECTS ON HOW TO TREAT ISSUES OF THE USERS OF FINANCIAL SERVICES FOR PROTECTION OF MONETARY CLAIMS Abstract Issuess that users of financial services combat are extremely complex and potentially can cause a number of implications. In the positive legal and economic environment in Bosnia and Herzegovina those problems are more complicated. Therefore, those issues can be analyzed from different perspectives in order to achieve an acceptable solution furthermore if we take into account the underdeveloped financial market in Bosnia and Herzegovina, a specific arrangement in which operates its central monetary institution and the challenges regarding to harmonization with the EU acquis. In this paper we focus on the current provisions in the field of loan products placed in foreign currency and we want to show the inadequacy of recent legal solutions and emphasize the need for more comprehensive legal and economicpolicy measures. Keywords: financial market, financial services, monetary policy, currency � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3179 Title A name given to the resource FINANSIJSKO-PRAVNI ASPEKTI TRETIRANJA PROBLEMA KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA U KONTEKSTU ODRŽAVANJA KVANTUMA NOVČANIH POTRAŽIVANJA Author Author Mulalić, Aida Abstract A summary of the resource. Problemi korisnika finansijskih usluga su izuzetno kompleksni, te potencijalno mogu izazvati niz kauzalno povezanih implikacija kako privatno-pravne, tako i javno-pravne prirode. Posmatrani u kontekstu pozitivnog pravnog i privrednog ambijenta u Bosni i Hercegovini problemi se dodatno usložnjavaju. Stoga ih se treba analizirati iz različitih perspektiva kako bi se iznašla prihvatljiva rješenja. Ovo utoliko više ako se uzmu u obzir nedovoljno razvijeno finasijsko tržište u Bosni i Hercegovini, specifičan aranžman u kojem djeluje njena centralna monetarna institucija, te izazovi adaptiranja legislativnog sistema pravnim tekovinama Europske unije. Stoga se u radu fokusiramo na aktuelna normativna rješenja u domenu kreditnih proizvoda plasiranih u stranoj valuti, te želimo pokazati nedostatnost sporadičnih rješenja i naglasiti potrebu iznalaženja obuhvatnijih pravnih i ekonomsko-političkih mjera. Ključne riječi: finansijsko tržište, finansijske usluge, monetarna politika, valuta Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/afde471bee07face4c76681600e2696a.docx 448024d1193a064ac6dc4eb49455f821 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/4dd780547c869924fea1d7cc072f0403.pdf 015aef289efa7de93f1697820f23e1d0 PDF Text Text Autor: Mr. sc. Amila Mujčinović, advokat, doktorant Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Institucija: Advokatski ured Amila Mujčinović E-mail: amila.mujcinovic@gmail.com EFEKTIVNA ZAŠTITA BIH GRAĐANA OD NESIGURNIH PROIZVODA KROZ HARMONIZACIJU TEHNIČKIH PROPISA BOSNE I HERCEGOVINE SA DIREKTIVAMA EVROPSKE UNIJE Sažetak Bosna i Hercegovina se danas nalazi u vrlo nezavidnoj poziciji, jer pored toga što nema uspostavljen sistem sigurnosti proizvoda baziranog na evropskim standardima, sporadično se primjenjuju čak i propisi bivše Jugoslavije. To znači da građani BiH nisu ni na kakav način zaštićeni od nesigurnih proizvoda jer ne postoji nikakav adekvatan sistem koji bi ih zaštitio i osigurao kontrolu kvaliteta i provjere proizvoda koji se uvoze po evropskim standardima. Neposredni cilj ovog rada je da prikaže i približi značaj razumijevanja novog pristupa harmonizaciji tehničkih propisa u Evropskoj uniji (EU), koji je, kroz direktive novog pristupa rezultirao usklađivanju tehničkog zakonodavstva i ubrzano stvaranje evropskog tržišta koji primjer Bosna i Hercegovina (BiH) treba slijediti. Sa druge strane, naše kompanije ne mogu izvoziti ni jedan proizvod na druga tržišta zbog toga jer u BiH ne postoji sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima o sigurnosti. Prema tome, BiH je industrijski prilično izolovana, sa nerazvijenim sistemom zaštite građana od nesigurnih proizvoda što bi u budućnosti moglo dovesti do pitanja opstanka BiH tržišta u cjelini. Na svom putu ka evropskim integracijama BiH mora preuzeti evropsko zakonodavstvo, od kojeg su direktive novog pristupa nezaobilazni segment. Preuzimanjem direktiva novog pristupa u BiH pravni sistem, izgradnja jedistvenog unutrašnjeg tržišta BiH će biti olakšana, kao i konkurentnost i otvorenost prema izvozu na evropsko i druga regionalana tržišta. Radi postizanja navedenih ciljeva ovog članka, pravne, komparativne i sociološke metode metode će se koristiti. Ključne riječi: direktive novog pristupa EU, usklađivanje, tehničko zakonodavstvo, žaštiita građana �1. Uvod Osnovu uspjeha Evropske unije,i kao integracije, čini zajedničko tržište, koje predstavlja veliko dostignuće u cilju privrednog jačanja EU. Funkcionisanje zajedničkog tržišta zasniva se na četiri osnovne slobode i to: slobodi kretanja osoba, kapitala, roba i usluga,ii a osnovni pokretač razvoja unutrašnjeg tržišta EU je liberalizacija i aktivnosti na slobodi protoka roba. Jedan veoma važan zahtjev koji je EU pred sebe postavila je osiguranje slobodnog protoka roba, ka izgradnji zajedničkog tržišta, čemu su najveću prepreku predstavljali neusklađeni tehnički zahtjevi kojima proizvodi moraju udovoljiti kako bi se slobodno mogli staviti u promet na tržištu EU. Postojanje tih različitosti u tehničkim zahtjevima za proizvode u zemljama članicama i u zemljma izvan EU predstavljale su barijere koje su nazvane ¨tehničkim barijerama trgovini¨. U Zajednici je u tom periodu slobodan protok roba bio ozbiljno ugrožen jer je svaka zemlja članica imala svoje propise o sigurnosti tehničkih industrijskih proizvoda i svoje metode ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa tim propisima. Sve to je dovodilo do prepreka u slobodnom protoku roba na teritoriji Zajednice jer je bilo potrebno vršiti posebno ocjenjivanje usklađenosti proizvoda u svakoj zemlji u kojoj se taj proizvod želio izvoziti. Sve navedeno je bilo i razlog zašto je donijeta Rezulucija Evropskog vijeća o industrijskoj politici od 17.12.1973 godine čija je osnovna svrha bila ukidanje tehničkih barijera trgovini među zemljama članicama za tehničko industrijske i prehrambene proizvode.iii Nedugo nakon toga uvodi se novi pristup tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji čija je osnovna svrha hamonizacija tehničkog zakonodavstva država članica preko direktiva novog pristupa u kojima su sadržani samo temeljni zahtjevi za sigurnost proizvoda, dok su tehnički detalji dati u harmoniziranim standardima. Dakle, u Zajednici su, radi pervazilaženja tehničkih barijera između zemalja članica Zajednice, razvijeni novi mehanizmi koji su trebali poslužiti bržoj koherentnosti zajedničkog tržišta i liberalizirati slobodan protok roba. Među tim mehanizmima značajno mjesto zauzima, upravo, novi pristup za tehničku harmonizaciju i standardizaciju, kao i globalni pristup za ocjenjivanje usklađenosti proizvoda sa zahtjevima utvrđenim u propisima Zajednice. Krajem 80-tih godina postepeno nastaju i direktive EU, usvojene na osnovu novog i globalnog pristupa, kao najefikasniji instrumenti harmonizacije tehničkih propisa na nivou EU. Takvih direktiva danas ima 31iv i one obuhvataju značajan dio proizvoda široke potrošnje (industrijske, medicinske, kućne aparate i sl.). Bosna i Hercegovinav je danas suočena sa sličnim problemima sa kojima je bila suočena Zajednica 1973 godine u pogledu tehničkih barijera, jer neusklađeno tehničko zakonodavstvo sa evropskim onemogućava izvoz tehničko industrijskih proizvoda iz BiH na regionalna tržišta, kao i tržište EU. Harmonizacija pravnog sistema BiH sa pravom EU jedan je od najvažnijih uslova za pristup, ne samo ovoj, već i drugim ekonomskim integracijama. Harmonizirano tehničko zakodavstvo BiH sa evropskim će otvoriti mogućnost ravnopravnog privrednog djelovanja na tržištu EU, te će omogućiti sprečavnaje ulaska nekvalitetne robe i nesigurnih proizvoda na tržište BiH. Kako bi se tehničko zakonodavstvo i tehničke norme mogle uskladiti sa zakonodavstvom EU u ovoj oblasti potrebno je prevashodno upoznati ovaj kompleksan sistem na koji način bi se našao adekvatan put za njegovo prenošenje u pravni sistem BiH. Evropska unije je sljednica Evropske zajednice, a proglašena je Mastrihtskim ugovorom od 7.2 1992 godine koji je stupio na snagu 1.11.1993 godine. Evropska unija i Evropska zajednica će se u ovom radu koristiti kao sinonimi za pojam današnje Evropske unije. U daljem tekstu će se koristiti skraćenica: EU ii O četiri osnovne slobode vidjeti šire u: Vukadinović, R., (2001) Pravo Evropske unije. treće izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd: Magatrend, i Misita, N., (2001), Pravo Evropske unije. Sarajevo: Magistrat. iii Vidjeti: Council Resolution of 17 December 1973 on industrial policy, OJ C 117, 31/12/1973. iv Preuzeto sa http/ www.newapproach.org v U daljem tekstu će se koristiti skraćenica: BiH. i �Neposredni cilj ovog rada je da ukaže na veoma nepovoljnu situacija u Bosni i Hercegovini u pogledu zaštite života i zdravlja građana od nesigurnih proizvoda i odklanjanje barijera prometu roba iz BiH izvozu u EU i druga tržišta, a koja stvara i neophodnu potrebu da BiH preuzme tehničke propise EUe bazirane na novom pristupu pravne harmoniziacije u EU. Bosna i Herecegovina se danas nalazi u veoma nezavidnoj situaciji, jer pored toga što nema sistema ocjenjivanja usklađenosti proizvoda, uspostavljenom na evropskim standardima, ne primjenjuje ni stare jugoslovenske propise. To sve znači da su građani Bosne i Herecegovina potpuno nezaštićeni od nesigurnih proizvoda jer nema adekvatnog sistema koji bih ih štitio i provjeravao uvezene proizvode. S druge strane, naše kompanije ne mogu izvesti ni jedan proizvod na druga tržišta jer u BiH nema sistema ocjene usklađenosti proizvoda sa sigurnosnim zahtjevima, a isto ocjenjivanje je u inostranstvu preskupo. Tako da je BiH prilično privredno izolovana, sa nerazvijenim sistemom zaštite građana od nesigurnih proizvoda što u budućnosti može dovesti do upitnog opstanka BiH tržišta. Kako bi se postigli navedeni ciljevi rada i pokušala potvrditi postavljena hipoteza bit će korištene sljedeće metode: pravni metod, a prije svega normativni i komparativni, sociološki, tj. metod analize sadržaja, deskriptivna kvantitativna analiza, fenomenološki i indukativni metod, tj. analiza pojedinih fenomena, stanja i davanje zaključaka. 2. Historijaski osvrt razvoja potrebe za novim pristupom harmonizaciji tehničkih propisa u EU U EU se pod harmonizacijom podrazumijeva proces usklađivanja rješenja nacionalnih prava država članica sa komunitarnim pravom, a posebno sa rješenjima sadržanim u direktivama EU. Sama harmonizacija ne teži identičnosti već ublažavanju različitosti pravnih sistema država članica čime se smanjuju značajna odstupanja u pojedinim rješenjima. Konstatovano je da je najpoznatija podjela na totalnu i minimalnu harmonizacija, a u zadnje vrijeme se pojavljuje i tehnička harmonizacija zbog specifičnosti pravne oblasti koju ujednačava. (Knežević-Predić 1996) vi 2.1. Tehnička harmonizacija i stari pristup U samim početcima kreiranja jedinstvenog tržišta EU zemlje članice su imale ovlaštenja da oblikuju tehničke specifikacije, dakle tehničke standarde za robu koja se proizvodila i prodavala na njihovoj teritoriji. Roba koja nije zadovoljavala ove tehničke standarde nije se mogla prodavati u toj državi članici. Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2003) su rekli da ovakva razdvajanja u tehničkim standardima su bila razlog zbog čega je Zajednica donijela specifičan program za harmonizaciju ovakvih tehničkih standarda a koja se često naziva ¨tehnička harmonizacija¨. U oblasti tehničke harmonizacije Zajednica je inicijalno usvojila pristup ¨sektor po sektor¨ kako bi se usvojile veoma detaljne tehničke specifikacije.vii Više od pola dekade Komisija je pokušavala da osmisli adekvatno rješenje za donošenje harmoniziranog programa. Od marta 1968 godine, kada je Komisija predložila Opći program pa do Direktive o međusobnoj razmijeni informacija 98/34/ECviii koriste se maksimalni kapaciteti državnih Knežević-Predić, V., Izvori prava Evropske unije u Pravo Evropske unije- Zbornik radova. Beograd: JP Službeni glasnik, 1996; Vidjeti šire: Hartley, Thomas.C, Osnovi prava Evropske zajednice-Uvod u ustavno i upravno pravo Evropske zajednice. Sarajevo: Pravni centar, Fond otvoreno društvo, 1998; Vukadinović, Radovan. D, Pravo Evropske unije. Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu, 1996. vii Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2008), Textbook on EC Law. New York: Oxford University Press, pp. 259-275. viii Vidjeti: Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of informations in the field of technical standards and regulations. (OJ L 204, 21.07.1998) vi �službenika i eksperata za ¨proizvodnju¨ ekstremno velikog broja direktiva. Mnoge od ovih direktiva su se odnosile, upravo, na tehničke aspekte proizvoda. Tokom tih 15 god Komisija je u prosjeku preuzimala jedva preko deset tehničkih direktiva godišnje. Tehničkom harmonizacijom kroz utvrđenje individualnih zahtjeva za svaku kategoriju proizvoda institucije Zajednice su postale preopterećene tehničkim pitanjima koja su se iz dana u dan uvećavala.ix S obzirom da je broj nacionalnih tehničkih propisa bio znatno veći od EU propisa koji se odnose na samo neke proizvode, trebala je hitna intervencija u ovoj oblasti zbog sporosti samog sistema. Sistem nije bio ni adekvatan jer opći napredak u kreiranju jedinstevnog tržišta nije postignut. i to: Nedostatci starog pristupa harmonizacije tehničkih propisa bi se mogli svesti na nekoliko ključnih - dugotrajne i teške procedure; neophodna jednoglasnost za izglasavanje direktiva; neuspjeh da se razvije veza između harmonizacije tehničke regulative i evropske standardizacijex, što je vodilo nepotrebnom dupliciranju, beskorisnoj nekonzistentnosti i gubljenju vremena; usporenost evropske standardizacije i harmonizacije u odnosu na nacionalnu regulativu; problemi implementacije u državama članicama; Weatherill, S. (2003) je rekao da su se nedostatci starog pristupa tehničkoj harmonizaciji nastojali prevazići uvođenjem novog pristupa.xi 2.2. Tehnička harmonizacija i novi pristup Godine 1985, kada je postalo očigledno da će sporiji napredak otežati uspostavljanje untrašnjeg tržišta, Evropska komisija, je u svom saopštenju od 31.1.1985 godine predložila Vijeću novi pristup tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji, koji bi ubrzao tehničku harmonizaciju i rasteretio institucije Zajednice nepotrebno dugih procedura i rasprava. U dijelu Bijele knjige, koji je posvećen uklanjanju tehničkih barijera slobodnom protoku roba, jasno se naglašava potreba za novim pristupom i novim tipom direktivaxii Vijeće je usvojilo prijedlog Komisije 7. maja 1985 godine Rezolucijom o novom pristupu tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji.xiii Evropska Komisija je tada trebala uspostaviti tzv. temeljne sigurnosne zahtjevexiv, tj. esencijalne zahtjeve za pojedinačni sektor, ali će ostaviti evropskim standardizacionim tijelima, kao što je CEN, CENELEC I ETSI xv da izrade detaljna tehnička pravila kroz koja će se prikazati usklađenost sa zahtjevima. Usaglašenost sa evropskim standardima stvara pretpostavku da su proizvodi usklađeni sa osnovnim sigurnosnim zahtjevima i ako nije obavezno da se prate ovi standardi. Usaglašenost sa COM (2000),European Commission, Guide to the implementation of directives based on the New Approach and the Global Approach. Luksembourg: Office for Official Publications of the European Communities, pp. 7-8. ( U daljem tekstu: Blue Guide,2000). x Standardizacija je djelatnost uspostavljanja odredaba za opću i višekratnu upotrebu, koje se odnose na postojeće ili moguće probleme, radi postizanja optimalnog stepena uređenosti u datom kontekstu. Evropska standardizacija je standardizacija na nivou EU. xi Weatherill, S. (2003), EU Low- Cases and materials on. New Yourk: Oxford University Press, 6 edition,, pp. 618-620. xii COM (95) 163 final – European Commission, White Paper, Preparation of the Associated Countries of Central and Eastern Europe for Integration into the Internal Market of the Union. EC: Brussles, 3.5.1995, pp. 74. xiii Vidjeti: Council Resolution of 7 May 1985 on a new approach to technical harmonization and standards 85/C OJ C 136, 04/06/1985. xiv Temeljni sigurnosni zahtjevi, tj. esencijalni zahtjevi uspostavljaju neophodne elemente za zaštitu javnog interesa. Sastavni su i najbitniji operativni dio direktiva novog pristupa i o njima više slijedi u narednom poglavlju. xv Evropska tijela za standardizaciju su organizacije za standardizaciju koje su službeno priznate u okviru direktive 98/34/EC i to: CEN- Evropski komitet za standardizaciju, CENELEC- Evropski komitet za standardizaciju u elekrotehinici i ETSI- Evropski komitet za standarde u području telekomunikacija. ix �evropskim standardima se prikazuje putem CE označavanja na proizvodu. Proizvođači se mogu opredijeliti za usaglašenost sa drugim standardima (kao što su oni koje je napravio ISO)xvi, ili za neusaglašenost sa tehničkim standardima uopće, ali u svakom slučaju moraju zadovoljiti procedure za ocjenjivanje usklađenosti koje su u odgovarajućim direktivama koje specificiraju osnovne sigurnosne zahtijeve za svaki pojedinačni sektor konstatovali su Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2003)xvii Kao dodatak sektorskim specifičnim mjerama Komisija je, takođe, usvojila Direktivu o općoj sigurnosti proizvodaxviii kojom se nameću opći zahtijevi da sva roba koja se plasira na tržište mora biti sigurna.xix Kao dodatak, Direktiva 98/34/EC uspostavlja proceduru za davanje informacija u oblasti tehničkih standarda i propisa koje se primjenjuju kada država članica usvaja novi tehnički propis.xx 2.3 Principi novog pristupa Rezolucijom Vijeća o novom pristupu su uvedena, generalno, tri nova principa u tehničkoj harmonizaciji i to: direktive novog pristupa, princip pozivanja na standarde i nova politika ocjenjivanja usklađenosti.xxi 2.3.1 Direktive novog pristupa Direktive novog pristupa se pojavljuju kao prva i ključna novina Rezolucije Vijeća o novom pristupu.Uvođenjem novog tipa direktiva uvodi se potpuno sadržajno novi tip direktiva putem kojih će se ubrzati tehnička harmonizacija na nivou Zajednice. Direktive novog pristupa ne sadrže više detaljne tehničke specifikacije za proizvode, jer uspostavljaju samo temeljne zahtjeve za proizvode neophodne da se osigura zdravlje i sigurnost ljudi i okoline, a za tehničke specifikacije proizvoda upućuju na standarde. Prije uspostavljanja novog tipa direktiva, detaljne tehničke specifikacije su bile uključene u sadržaj direktive što je usporavalo donošenje jednoglasne odluke od strane Vijeća i duge i iscrpne rasprave. Tehničke specifikacije proizvoda, koje zadovoljavaju temeljne zahtjeve uspostavljene u direktivama, bit će ugrađene u ¨harmonizitrane¨ standarde.xxii Direktivama novog pristupa, kojim se uspostavljaju samo temeljni zahtijevi, riješio se problem dugih procedura za donošenje direktiva, jer je definiranje tehničkih specifikacija proizvoda povjereno evropskim tijelima za standardizaciju. ISO-International standard organization- Međunarodnna organizacija za standarde. Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2003), Textbook on EC Law. New York: Oxford University Press, pp. 259-275. xviii Vidjeti: Council Directive on general prodct safety 92/59/EEC of 29 june 1992 OJ L 228, 11/08/1992, , replaced with Directive of the European Parliment and of the Council of 3 December 2001 on general product safety OJ L 11/4 xix U ovom smislu vidjeti: Directive of the European Parliment and of the Council of 3 December 2001 on general product safety OJ L 11/4 . Članom 8, navedene direktive, nameće se obaveza državama članicama da moraju usvojiti neophodne zakone, propise i administartivne uredbe kako bi prinudile proizvođače i distributere, da udovolje obavezama u skladu sa direktivom, na takav način da su proizvodi plasirani na tržište sigurni. xx Vidjeti: Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information’s in the field of technical standards and regulations. OJ L 204, 21.07.1998 xxi U ovom kontekstu je važno istaći da i pored pozitivnih uticaja uvođenje novog pristupa tehničkoj harmonizaciji na teritoriji EU u toku je i njegova revizija, tačnije prilagodba novonastalim uslovima tržišnog poslovanja. Naime, poslije dvasetogodišnjeg iskustva i prihvatanja 25 direktiva novog pristupa u EU, razvojem i širenjem EU tržišta kao i promjenama u poslovnim okruženjima razvojem tehnike i tehnologije, stvorila se potreba za prilagodbu novog pristupa novonastalim uvjetima. Ideja o reviziji novog pristupa je začeta još u novembru 2003 godine sa: Concil resolutions of 10 November 2003 on the Communication of the European Commission ¨ Enhancing the Implemntacion of the New Approach Directives¨. 2003/C OJ C 282/3 i završena je sa novim paketom mjera koji je još više poboljšao sistem akreditacije, ocjenjivanja uskalđenosti iposatalvjanja CE znaka- „new legislative framework“ 2008 godine, preuzeto sa http://ec.europa.eu/growth/single-market/goods/new-legislativeframework/index_en.htm xxii Pojam harmoniziranih standarda je obuhvaćen Direktivom EU 98/34/EC, gdje se harmonizirani standardi definišu kao tehničke specifikacije usvojene od strane Evropskih organizacija za standarde, koji služe za kontinuiranu upotrebu i čija primjena nije obavezna. U duhu novog pristupa, harmonizirani standardi su, ustvari, evropski standardi koje su usvojile Evropske organizacije za standarde i zvanično ih predstavile Komisiji. xvi xvii �Direktive novog pristupa, kojima se uspostavljaju temeljni zahtijevi koje određeni proizvod mora zadovoljiti, ne obuhvataju sva područja niti se odnose na sve proizvode kako slijedi: Iz naprijed navedenog pregleda direktiva novog pristupa očigledno je da njima nisu obuhvaćeni prehrambeni proizvodi, farmaceutski proizvodi, hemijski proizvodi i sl., što ukazuje na činjenicu da su u ovim i drugim područjima zadržani stari pristupi harmonizaciji dakle, direktive starog pristupa koje sadrže i tehničke detalje za proizvode. 2.3.2. Princip pozivanje na standarde Pozivanje na standarde je druga novina koja je uvedena u evropskoj standardizaciji, a podrazumjeva princip pozivanja na harmonizirane standarde i druge standarde, (evropske standarde i nacionalne standarde),xxiii u cilju definisanja tehničkih karakteristika proizvoda. Važno je istaći da je primjena harmoniziranih i drugih standarda ostaje dobrovoljna, te da osigurava pretpostavku o usklađenosti sa temeljnim zahtjevima utvrđenim u direktivama, s tim da proizvodi proizvedeni u skladu sa harmoniziranim standardima imaju prednost u pretpostavci usklađenosti sa odgovarajućim temeljnim zahtijevima. xxiv Princip pozivanja na standarde je riješio dilemu neadekvatne raspodjele nadležnosti između državnih organa i tijela za standardizaciju oko tehničkih karakteristika proizvoda, a koje po prirodi stvari pripadaju tijelima za standardizaciju. Uvođenjem principa pozivanja na standarde stvorili su se svi neophodni preduvjeti da se standardizacijom stvara zajedničko tehničko okruženje i unaprijedi i osigura slobodno kretanje industrijskih proizvoda na unutrašnjem tržištu Zajednice i izvan njega. 2.3.3. Nova politika ocjenjivanja usklađenosti Nova politika ocjenjivanja usklađenosti je uvedena kao posljednji i završni korak novog pristupa tehničkoj harmonizaciji. Ona podrazumjeva harmonizirane metode za ocjenjivanje usklađenosti, za označavanje proizvoda, kao i jedinstven sistem njihove implementacije. Harmonizirane metode nove politike ocjenjivanja usklađenosti će osigurati da proizvodi budu potpuno u skladu sa temeljnim zahtjevima koji su navedeni u direktivama novog pristupa , što će omogućiti i njihovu potpunu implementaciju u praksi i ubrzati uspostavljanje jedinstvenog tržišta EU.xxv Shodno ovome, direktive novog pristupa su ključna karika, jer pored toga što propisuju temeljne zahtjeve za proizvode, utvrđuju procedure ocjenjivanja usklađenosti proizvoda, upućuju i na usklađivanje sa harmoniziranim standardima i sveukupno ubrzavaju harmonizaciju tehničkih propisa na cijeloj teritoriji EU. Znači da su se kroz direktive novog pristupa uspostavila i provela i druga dva principa uvedenog novog pristupa, a što ćemo i prikazati u narednom poglavlju. 3. Ocjenjivanje usklađenosti proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva prije puštanja proizvoda na tržište Obzirom na različit stepen tehničke razvijenosti pojedinih zemalja članica EU različiti sitemi usklađivanja proizvoda sa zahtjevima direktiva novog pristupa bili su jedan od najspornijih postupaka kao i velika prepreka slobodnom protoku roba. Stoga je, pored novog pristupa, bilo neophodno uvesti i jedinstvene metode za postupke ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima direktiva novog xxiiiEvropski standard je standard dostupan javnosti koji su usvojilo Evropsko tijelo za standardizaciju. Nacionalni standard je standard dostupan javnosti koje je usvojilo neko nacionalno tijelo za standarde. xxiv Usklađenost sa nacionalnim standardom koji preuzima harmonizirani standard, čiji se osnovni podaci objavljuju, daje pretpostavku o usklađenosti, sa temeljnim zahtjevima primjenjljive direktive novog pristupa koja je pokrivena takvim standardom. Naime, harmonizirani standardi nisu neka posebna kategorija među Evropskim standardima nego su samo terminološki izraz za kvalifikcije tehničkih specifikacija u direktivama novog pristupa u kojima održavaju staus dobrovoljne primjene, tj. i dobili su specijalno značenje putem direktiva novog pristupa. Blue Guide 27-30. xxv Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente Bosne i Hercegovine, Izvodi iz knjige Novi pristup. Zakonski akti i standardi o slobodnom kretanju robe u Evropi. Sarajevo: Energoinvest-Birotehnika, str. 9-12. �pristupa na teritoriji EU. Nova politika ocjenjivanja usklađenosti proizvoda koja je naznačena u novom pristupu se uvodi i uobličava globalnim pristupom, a jedinstvene metode ocjenjivanja usklađenosti se uvode modularnim pristupom. Ocjenjivanje usklađenosti prozvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva novog pristupa je i prvi korak za same proizvođača, jer bez dokaza usklađenosti proizvoda (npr.CE znaka), njihovi proizvodi nemaju slobodan protok na tržištu EU. Važno je i staći da u Bosni i Hercegovini još uvijek nema infrastrukture za provođenje procedura ocjenjivanja usklađenosti proizvoda što onemogućava izvoz istih, te ukazuje na potrebu upoznavanja sa evropskim sistemom ocjenjivanja usklađenosti i prihvatanja istog kroz direktive novog pristupa. 3.1. Globalni i modularni pristup Globalni pristup se pojavljuje kao neophodnost i dodatak na principe novog pristupa. Uveden je Rezolucijom Vijeća o globalnom pristupu certificiranju i ispitivanju iz 1990 godine i zamjenjen je i ažuriran Rezolucijom Vijeća iz 1993 godine.xxvi Naime, principima novog pristupa je uvedena i novu politiku ocjenjivanja usklađenosti koja je zahtjevala pouzdano ocjenjivanje usklađenosti nad cijelim procesom proizvodnje sa svrhom prilagođavanja potrebama svake operacije posebno. Stoga se javlja i potreba za globalnim pristupom koji će uspostaviti principe vodiljexxvii za politiku usklađivanja u EU. Kroz principe Globalnig pristupom se uvodi modularni pristup koji ocjenjivanje usklađenosti dijeli na određen broj operacija, tj. modula. Obje naprijed navedene Rezolucije o globalnom pristupu, ustvari, uspostavljaju opće upute i detaljne procedure za ocjenjivanje usklađenosti koje se koriste u direktivama novog pristupaxxviii Neophodnost proveđenja u praksu politike EU izražene u globanom pristupu, bila je dovoljan razlozi da Vijeće donese novu Rezoluciju 13.12.1993 godinexxix kojom promovira i odobrava modularni pristup za procedure ocjenjivanja usklađenosti.xxx Zbog ujednačavanja postupka ocjenjivanja i certificiranja proizvoda bilo je neophodno izabrati i jedinstven postupak i metodu. Vijeće je i donijelo odluku o primjeni Rezolucije od 22.7.1994 godine o primjeni modula za pojedinačne faze ocjenjivanja usklađenosti u tehnički usklađenim direktivama kao i ¨ Pravila za uvođenje i primjenu CE oznake o usklađenosti proizvoda¨. Smisao Rezolucije je da se procedure ocjenjivanja usklađenosti sistemski uobliče. Sam postupak ocjenjivanja usklađenosti, tj. certificiranja, uređen je kao sistem modula kojima su obuhvaćene sve faze postupka ocjenjivanja certificiranja od razvojne faze do realizacije proizvodnje, konstatovao je Matasević, M (2002).xxxi Osnovni princip modularnog pristupa je da postoji osam modula i osam varijanti koje se mogu kombinirati pri izboru procedura za ocjenjivanje usklađenosti. Vidjeti: Council Resolution of 21 December 1989 on a global approach to conformity assessment 90/C OJ C 10/01. xxvii Osnovni principi globalnog pristupa su: Novi pristup procedurama ocjenjivanja usklađenosti putem osmišljenih modula, odnosno razrađen je modularni pristup za različite faze procedura ocjenjivanja usklađenosti putem uspostavljanja kriterija za korištenjem ovih procedura; Korištenje evropskih standarda u vezi sa osiguranjem kvaliteta i zahtjevima koje traba da ispune tijela koja sprovode osiguranje kvaliteta; Akredaitacioni sistemi koji se promoviraju u državama članicama i na cijeloj teritoriji EU, Sporazumi o uzajamnom priznavanju, ispitivanju i certificiranju koji se promoviraju u neregulisanoj sferi; Trgovina između EU i trećih zemalja promovira se putem sporazuma o uzajamnom priznavanju, saradnji i programima tehničke pomoći. xxviii Blue Guide, 2000, pp. 8. xxix Rezolucija Vijeća od 13.12.1993 godine je izmjenjena i ažurirana 22.07.1994 godine. xxx Vidjeti: Council Decision of 13 December 1990 concerning the modules for the various phases of the conformity assessment procedures which are intended to be used in the technical harmonization Directives 90/686/EEC, OJ L 380/13. xxxi Matasović, M. (2002), Normizacija, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjena sukladnosti u Samardžija, Višnja (urednica), Prilagodbe politikama unutrašnjeg tržišta EU: očekivani učinci. Zagreb: Ministarstvo za Europske integracije, str. 206-207. xxvi �Same module daje zakonodavac s obzirom na tip proizvoda i uključene rizike, te sredstava za uspostavljanje procedura za proizvođače na osnovu kojih bi prikazali usklađenost svojih proizvoda s temeljnim zahtjevima direktiva. Iz naprijed navedenog proističe da je osnovni cilj procedura ocjenjivanja usklađenosti da omoguće vlastima siguran i adekvatan sistem koji će osigurati da proizvodi stavljeni na tržište ispunjavaju temeljne zahtjeve direktiva, a posebno s obzirom na zdravlje i sigurnost korisnika i potrošača. Shodno naprijed navedenom, svaka direktiva novog pristupa uspostavlja različite procedure ocjenjivanja usklađenosti zavisno od kategorije proizvoda, kojima može ili ostaviti proizvođaču da bira u okviru iste kategorije proceduru ocjenjivanja usklađenosti ili ostaviti prozvođača bez mogućnosti izbora u okviru iste kategorije. Nadalje je važno istaći da je prilikom uspostavljanja mogućih modula u direktivama novog pristupa glavni i vodeći princip je princip proporcionalnosti.xxxii Pomenuti princip podrazumijeva da moduli procedura usklađenosti, pored toga, što se adekvatno određuju s obzirom na vrstu proizvoda, prirodu prisutnih rizika, tipova i važnosti proizvodnje i sl., podrazumijeva i obavezu da se u direktivi ne uspostavljaju suvišni moduli, tj. procedure koje su zahtjevnije od samog cilja temeljnih zahtjeva određene direktive. Iz prezentiranog proizilazi da se globalnim i modularnim pristupom i kroz direktive novog pristupa uobličio i sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima direktiva, te se uspostavio jednoobrazan i harmoniziran sistem na teritoriji EU. Na taj način su se ostvarile i sve pretpostavke za primjenu pomenute Rezolucije Vijeća za postavljanje i korištenje CE oznake kao općeg znaka i predpostavke uskalđenosti sa svim temeljnim i sigurnosnim zahtjevima i primjenjljivim odredbama direktiva EU. 4. CE označavanje kao potvrda usklađenosti proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva novog pristupa U predhodnom poglavlju smo istakli da se Rezolucijom Vijeća o primjeni modula za pojedinačne faze ocjenjivanja usklađenosti, uvodi i primjena CE znaka kao jednoobraznog znaka i dokaza usklađenosti proizvoda sa zahtjevima direktiva novog pristupa. Direktive novog pristupa sadrže odredbe o CE označavanju, iz čega proizilazi, da prilikom preuzimanja direktiva novog pristupa države članice moraju preuzeti CE označavanje u svoje nacionalne propise, a koje zamjenjuje sva obavezna označavanja usklađenosti koje imaju isto značenje kao i CE označavanje. U ovom kontekstu važno je istaći da proizvodi iz Bosne i Hercegovine uopće nemaju pristup tržištu EU, jer nema infrastrukture za procedure ocjenjivanja usklađenosti u kojem slučaju proizvođači ne mogu ostvariti pravo na CE znak koji je ¨pasoš¨ za ulazak BiH proizvoda na evropsko tržište.xxxiii Stoga, su i prednosti Izvanrednih trgovinskih mjera EU iz septembra 2000 godine, po kojima BiH može skoro sve proizvode izvoziti u EU bez količinskih i tarifnih barijera, apsolutno neiskorišene. Sa aspekta ovog rada, ubrzano preuzimanje direktiva novog pristupa u BiH pravni sistem je očigledna i sa aspekta naše privrede i sa aspekta zadovoljenja uslova iz prvog poglavlja acquis - axxxiv i samog približavnja Evropskim integracijama. O principu proporcionalnosti vidjeti šire: Hartley, T..C, (1998) Osnovi prava Evropske zajednice-Uvod u ustavno i upravno pravo Evropske zajednice. Sarajevo: Pravni centar, Fond otvoreno društvo; Vukadinović, R. (1996), Pravo Evropske unije. Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu; Misita, N. (2002) Osnovi prava Evropske unije. Sarajevo: Magistrat. xxxiii Industrijske proizvode sa CE oznakom iz BiH izvozi nekolicina proizvođača čiji broj nije poznat jer ne postoji evidencija niti obaveza proizvođača da obavještavaju o istom, Đugim, A., 09.09.2011 god, Izvoz proizvoda u EU samo sa CE oznakom, preuzeto sa http://www.slobodnaevropa.org/content/izvoz_bh_proizvoda_u_bih_samo_sa_ce_oznakom. xxxiv Acquis je cjelokupno pravno naslijeđe Zajednice. Inače, ne predstavlja samo pravo u užem smislu jer obuhvata : sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, zakonodavstvo usvojeno primjenom osnivačkih ugovora i presuda Evropskog suda pravde, deklaracije i rezolucije koje je usvjila EU, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutrašnje poslove, te međunarodne ugovore koje je EU sklopila, kao i ugovore između zemalja članica u području djelovanja EU. Prvo poglavlje acquis-a se odnosi na slobodan protok roba. Detaljnije vidjeti: www.eurparl.eu.int, www.dei.gov.ba xxxii �4.1. CE označavanje CE označavanje se javlja kao logičan slijed ispunjavanja odgovarajućih procedura ocjenjivnja usklađenosti proizvoda u skladu sa novim i globalnim pristupom. Shodno navedenom, CE označavnje je pokazatelj, odnosno dokaz : - da je predmetni proizvod dizajniran i proizveden u skladu sa svim temeljnim zahtjevima i primjenjljivim odredbama direktiva EU, - da je predmetni proizvod bio predmet odgovarajućih procedura ocjenjivanja usklađenosti u skladu sa primjenjljivim direktivama EU i - da je proizvođač odgovoran za usklađenost njegovog proizvoda sa odredbama primjenjljivih direktiva EU. Sve direktive novog pristupa sadrže odredbe za postavljanje CE znaka, iz čega proizilazi da svi proizvodi pokriveni direktivama novog pristupa nose CE znak.xxxv Potrebno je istaći i to da znak CE predstavlja samo jednu administrativnu etiketu –¨pasoš¨ i da se njime samo označava usklađenost sa ključnim uslovima iz direkrtive. On ne predstavlja ni oznaku porijekla, ni simbol kvaliteta, ni etiketu koja označava kvalitet, niti oznaku nekog određenog standarda konstatovao je Koecker, G.M (2003)xxxvi Stoga , ovo označavanje se ne može koristiti u komercijalne svrhe niti je pokazatelj porijekla proizvoda. S obzirom da svi proizvodi koji su pokriveni direktivama novog pristupa moraju nositi CE oznaku, CE znak mora biti postavljen prije nego što bilo koji proizvod bude plasiran na tržište i stavljen u upotrebu. To znači da je CE označavnje obavezno. U slučajevima gdje je proizvod predmet više direktiva koje predviđaju CE označavnje, označavnje mora potvrditi usklađenost sa odredbama svih direktiva. U odredbama direktiva koje se odnosi na CE označavanje nalaze sve pojedinosti koje su vezane za samo postavljanje CE znakaxxxvii na proizvode kao dokaza usklađenosti sa svim temeljnim zahtjevima primjenjljivih direktiva. To znači da obaveza postvljanja CE znaka obuhvata sve proizvode iz područja primjene direktiva koji su usklađeni sa temeljnim zahtjevima direktiva i koji su bili predmet procedura usklađenosti iz direktiva, a koji se namjeravaju plasirati na tržište EU.xxxviii Za vrijeme prelaznog perioda u kojem je ostavljen određen rok državama članicama za prilagodbu nacionalnih propisa donešenoj direktivi, proizvođaču je ostavljena mogućnost izbora ili da zadovolji zahtjeve direktive ili relevantne nacionalne propise koji se odnose na njegov proizvod. U bilo kojoj opciji, mora biti stavljeno do znanja od strane proizvođača da je proizvod usklađen sa osnovnim zahtjevima u skladu sa propisom koji je izabrao. 5. Nadzor nad tržištem nakon puštanja proizvoda na tržište Nadzor nad tržištem ili kontrola proizvoda na tržištu se javlja kao posljednja i najvažnija faza u kreiranju jedinstvenog Evropskog tržišta i kao važan instrument za provođenje direktiva novog pristupa. Naime, da bi se u potpunosti obezbjedio slobodan protok roba unutar EU koji se zaniva na cjelokupnoj Od pomenutog pravila da svi proizvodi obuhvaćeni direktivama novog pristupa moraju biti označeni sa CE znakom postoje izuzetci. Izuzetci su, zapravo, proizvodi obuhvaćeni direktivama novog pristupa koje ne traže CE označavanje. Tih direktiva ima četiri i one zbog svog specifičnog djelokruga ili pak proizvoda koje obuhvataju ne traže CE označavanja. Vidjeti: http/www. newapproach.org xxxvi Koecker, G. M. (2003), Ocjenjivanje usklađenosti kao bitan instrument za uklanjanje tehničkih barijera u trgovini u Goretzky, W. H, (2003) Kvalitet, ocjenjivanje usklađenosti, certificiranje i akreditiranje. Sarajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨, op.cit, str. 40. xxxvii Blue Guide 44-50. xxxviii Obveza postavljanja CE znaka se proširuje na sve proizvode u okviru obima direktiva koje predviđaju njegovo postavljanje, i koje su namjenjene za tržište EU. Stoga, CE znak mora biti postavljen: na sve nove proizvode, bilo da su proizvedeni u EU, SAD ili u trećim zemljama; na sve korištene i proizvode uvezene iz trećih zemalja, i na bitno izmjenjene proizvode koji su predmet direktiva kao novi proizvodi xxxv �Evropskoj legislativi za proizvode, neophodno je bilo uvesti sistem konkretnog provođenja te legislative koja će osigurati građanima neophodan nivo povjerenja u konkretno provođenje legislative. Ovu veoma zahtjevnu ulogu obalja sistem nadzora nad tržištem koji je glavni pokazatelj da će neispunjenje zahtijeva za sigurnost i zdravlje i okolinu biti otkriveno i sankcionisano. Značaj sistema nadzora nad tržištem je posebno veliki u području proizvoda pokrivenih direktivama novog pristupa jer je proizvođačima ostavljena mogućnost da sami ocjenjuju usklađenost svojih proizvoda sa zahtjevima direktiva, tako da se neki proizvodi prvi put ¨sreću¨ sa nadležnim tijelima tek kada su plasirani na tržište. Ocjenjivanje usklađenosti proizvoda prije plasiranja na tržište ima za cilj da obezbjedi da proizvodi bude propisno plasirani na tržište, dok mehanizmi nadzora nad tržištem dolaze do izražaja za vrijeme i nakon faze distribucije. Nadzor nad tržištem je, stoga, temeljni instrument za provođenje direktiva novog pristupa i svih ostalih direktiva EU, a njegova osnovna svrha je da osigura da su odredbe primjenjivih direktiva usklađene širom EU. S obzirom da je nadzor nad tržištem jedan kompleksan sistem, države članice su obavezne da imenuju i uspostave nadležna tijela koja će biti odgovorna za nadzor nad tržište.To znači da nadzor nad tržištem u EU mora ostati u isključivoj nadležnosti državnih, regionalnih i lokalnih organa. Nadležnim tijelima za nadzor se moraju osigurati potrebna sredstva i ovlasti za obaljanje aktivnosti, kao i tehnička obučenost i profesionalno osoblje od strane država članica. Carinski organi, takođe, moraju biti uključeni u sistem nadzora nad tržištem s obzirom da imaju ključnu ulogu u provjeravnjau usklađenosti proizvoda iz trećih zemalja konstatovao je Koecker, M (2003).xxxix Sa aspekta ovog rada, nadzor nad tržištem je kao jedan kompleksan sistem post-tržišne kontrole proizvoda i nadzora pravilne primjene direktiva novog pristupa u cilju bolje zaštite građana od nesigurnih proizvoda, samo još jedan pokazatelj neophodnosti preuzimanja direktiva novog pristupa u BiH zakonodavstvo. Pohvalna je činjenica da je, upravo, u oblasti nadzora nad tržištem donešen i Zakon o nadzoru nad tržištem u Bosni i Hercegovini 2004 godine, a koji je pretrpio i svoje izmjene 2007 i 2009 godine ,xl koji je urađen i izmjenjen po evropskom modelu, što ukazuje na pozitivan i obećavajući pomak u legislativi proizvoda, uopće, kao i prisutnom trendu povećane brige o zaštiti zdravlja i sigurnosti građana tj potrošača BiH. 5.1. Aktivnosti nadzora nad tržištem Nadzor nad tržištem je kompleksan sistem i kontrolni mehanizam pravilne primjene direktiva novog pristupa, koji podrazumjeva dvije osnovne faze aktivnosti i to: - nadgledanje proizvoda plasiranih na tržište i - korektivne mjere 5.1.1. Nadgledanje proizvoda plasiranih na tržište. Nadglednje proizvoda plasiranih na tržište je prva faza cjelokupne aktivnosti sistema nadzora nad tržištem. Nadležna tijela za nadzor nad tržištem nadgledaju proizvode plasirane na tržište s ciljem da utvrde da li su proizvodi u skladu sa primjenjljivim odredbama direktiva. Nadgledaju se proizvodi koji se plasiraju na tržište, tj. proizvodi sa CE oznakom i samim tim i sa odgovornošću proizvođača za usklađenost Koecker, G. M., (2003) , Ocjenjivanje usklađenosti kao bitan instrument za uklanjanje tehničkih barijera u trgovini u Goretzky, W. H.,(2003) Kvalitet, ocjenjivanje usklađenosti, certificiranje i akreditiranje. Sarajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨, str. 40-43. xl „Službeni Glasnik BiH“, broj: 45/04, 44/07 i 102/09 xxxix �njegovog proizvoda. To znači da se nadzor nad tržištem, općenito, ne može provoditi u toku faze dizajna i proizvodnje. xli Naime, opće provjere, tj. kontrole tijela odgovornih za nadzor nad tržištem kao što su provjere koje se odnose na CE označavanje ili provjeru propratne dokumentacije i sl. su u većini slučajeva dovoljne za ispunjenje osnovne obaveze nadzora nad tržištem. Međutim, u izuzetnim slučajevima su neophodne i deteljnije provjere kada se nadzor nad tržištem usmjerava na određene aspekte zahtjeva kako bi se npr. utvrdile trajne greške koje prouzrokuju neusklađenost proizvoda. xlii Potpunijem i efikasnijem nadzoru nad tržištem i nadležnim tijelima za nadzor, svakako, mnogo doprinose inspektori rada koji provjeravaju sigurnost na radnom mjestu, te žalbe potrošača i drugih korisnika u vezi sa proizvodom ili žalbe proizvođača ili distributera o nelojalnoj konkurenciji koji na posredan način omogućavaju nadležnim tijelima da dobiju informacije o proizvodima s ciljem nadzora nad tržištem. Pored pojedinačnih žalbi sudionika i učesnika tržišta, koje omogućuju nadležnim tijelima informacije o proizvodima i direktive novog pristupa obezbjeđuju istu informiranost nadležnih tijela za nadzor preko dva različita instrumenta i to preko: EC deklaracije o uskalđenosti i tehničke dokumentacije.xliii EC deklaracija i tehnička dokumnetacija su prateći dokumneti proizvoda i dio su procedure ocjenjivanja usklađenosti obezbjeđene za to u direktivama novog pristupa. S obzirom da su proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik u EU obavezni i odgovorni za izradu pomenute dokumentacije, isti su i obavezni da EC deklaraciju i tehničku dokumnetaciju stave na raspolaganje nadležnim tijelima za nadzor. 5.1.2. Korektivne aktivnosti Korektivne aktivnosti nadležnih tijela za nador logično slijede poslije aktivnosti nadgledanja proizvoda plasiranih na tržište i utvrđene neusklađeniosti određenog proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktive. Znači da se sve aktivnosti poduzete od strane nadležnih tijela za nadzor s ciljem da se ukloni, ispravi tj, koriguje utvrđena neusklađenost određenog proizvoda nazivaju korektivnim aktivnostima. Korektivne aktivnosti podrazumjevaju niz mjera koje se razlikuju zavisno od samog stepena neusklađenosti određenog proizvoda, tako da odluka o aktivnostima koje će biti poduzete se donosi od slučaja do slučaja. U praksi su se izdiferencirale i dvije vrste neusklađenosti i to : nebitna i bitna neusklađenost. Nebitnom neusklađenošću se smatraju situacije u kojima je CE znak nepravilno postavljen ili su nepravilno postavljene druge oznake obezbjeđene po direktivi, kada niije postavljen identifikacioni broj notoficiranog tijela sa CE znakom ili pak kada deklaracija o usklađenosti ne može biti obezbjeđena odmah i sl. Od pomenutog pravila postoje dva izuzetka i to: nadležno tijelo za nadzor može vršiti provjeru proizvodnih prostorija nakon što je neusklađenost predmetnog proizvoda utvrđena i nadležno tijelo za nadzor može vršiti provjeru proizvoda na trgovačkim sajmovima, izložbama i demonstarcijama, u kojem slučaju nadgleda da li predmetni proizvodi imaju vidljiv znak koji pokazuje da nisu usklađeni sa direktivama novog pristupa. xlii Detaljnije provjere su nephodne da bi se verificirali materijali vezani za usklađenost proizvoda , npr. koji se odnose na pravilnu primjenu procedura ocjenjivanja usklađenosti i sl. xliii EC deklaracija o usklađenosti bi trebala sadržavati sve relevantne informacije za identificiranje direktive u skladu sa kojom se deklaracija izdaje, kao i informacije o proizvođaču, notofikciranom tijelu, proizvodu, upućivanje na harmonizirane standarde ili druge normativne dokumente.Tehnička dokumentacija je namjenjena da obezbijedi informacije o dizajnu, proizvodnji i rukovanju sa proizvodom,a koju mora izraditi proizvođač O EC deklaraciji i tehničkoj dokumentaciji vidjeti šire u Blue Guide, 2000. xli �Bitnom neusklađenošću se smatra neusklađenost proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva jer može predstavljati potencijalni rizik za zdravlje i sigurnost građana. No, bez obzira na pomenutu podjelu, na nebitnu i bitnu usklađenost, odluka o korektivnim mjerama se donosi cijeneći okolnosti i neusklađenost svakog pojedinačnog slučaja. Cilj korektivnih aktivnosti nadležnih tijela za nadzor je da se uspostavi ili provede usklađenost određenog proizvoda što se postiže obavezivanjem proizvođača ili njegovog ovlaštenog predstavnika iz EU da poduzmu zahtjevane mjere. Nadležno tijelo za nadzor u slučaju utvrđene bitne ili nebitne neusklađenosti ima na raspolaganju dvije vrste mjera i to: - prvo, obavezuje proizvođača ili osobu odgovornu za plasiranje proizvoda na tržište EU da poduzmu sve odgovarajuće aktivnosti kako bi se provela usklađenost određenog proizvoda.xliv - drugo, u slučaju da se ne postigne nikakav rezultat iz predhodne aktivnosti, nadležno tijelo mora ograničiti ili zabraniti plasiranje na tržište proizvoda ili osigurati da se proizvod povuče sa tržišta.xlv U slučajevima nebitne neusklađenosti i to kada nadležna tijela ograničavaju protok proizvoda ne moraju se pozivati na zaštitnu klauzulu konstatovao je Prešern, S. (2004) xlvi jer se odluka ne odnosi na teritoriju cijele EU. Međutim, u svim slučajevima u kojima nadležna tijela za nadzor donose odluku o ograničenju, zabrani ili povlačenju proizvoda sa tržišta, ista odluka mora biti potkrepljena pratećom dokumentacijom u kojoj su izloženi konkretni razlozi na kojima se ta odluka i zasniva. 6. Prikaz procesa preuzimanja direktiva novog pritupa u zakonodavstvo BiH Zemlje koje su preuzele direktive novog pristupa u svoj pravni sistem su svakako zemlje članice EU, zatim zemlje EFTE xlvii i mnoge druge zemlje koje za cilj imaju ukidanje tehničkih barijera u trgovini tehničkim industrijskim proizvodima. Pošto je cilj BiH integracija u jedinstveno tržište EU i prije punopravnog članstva, to je neophodnost preuzimanja temeljnih zahtjeva direktiva novog pristupa sa prilagođavanjem našem pravnom sistemu, još neophodnija i svrsishodnija. Na osnovu navedenog, ovo posljednje poglavlje je posvećeno anlizi situacije u BiH u pogledu ukidanja tehničkih barijera trgovini, sa ciljem ukazivanja na neophodnost opočinjanja procesa preuzimanja direktiva novog pristupa i otvaranje BiH ka regionalnom i evropskom tržištu. 6.1. Preuzimanje direktiva EU u zakonodavstvo BiH Bosna i Hercegovina je na putu ka Evropskim integracijama, odnosno na putu za članstvo u Evropsku uniju. Harmonizacija pravnog sisteam BiH sa pravom EU je jedan od neophodnih uslova za pristup, ne samo ovoj, nego i drugim ekonomskim integracijama. Sam proces priključivanja Evropskim integracijama je uzimajući u obzir činjenicu da je Bosna i Hercegovina zemlja u tranziciji ka sasvim novom ekonomskom, pravnom i socijalnom modelu uređenja. Iskustva su pokazala da su nove članice EU kao i zemlje kandidati najlakše prolazile kroz proces tranzicije usvajanjem cjelokupnog naslijeđa EU u domenu zakona i propisa, tj. acquis -a. Poznato je da zemlje xlivAko nije plasiran na tržište da se uskladi sa zahtjevima direktiva , a ako je već na tržištu da se spriječi kršenje zakona. U ovom slučaju, nadležno tijelo za nadzor se obično poziva na zaštitnu klauzulu iz direktive. O zaštitnoj klauzuli vidjeti Blue Guide. 2000, pp. 51-55. xlvi Prešern, S. (2004), Untrašnje tržište Evropske unije i CE oznaka.( prevodilac: Dušica Jovanović), Podgorica: Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća- EICC, str. 85-87. xlvii EFTA- European Free Trade Association- Evropska zona slobodne trgovine čije su članice Island, Linhenštajn, Norveška i Švicarska. xlv �kandidati moraju ispuniti uslove iz 31 pregovaračkog poglavlja, a prvi korak ka punopravnom članstvu je svakako pregovaračko poglavlje I –Slobodan protok roba preko kojeg se omogućuje integracija u unutrašnje tržište EU. Da bi se ostvario krajnji učinak proširenja unutrašnjeg tržišta EU na teritoriji zemalja kandidata, i prije punopravnog članstva, Komisija je cijelo poglavlje Bijele Knjige pod nazivom ¨Priprema pridruženih zemalja Centralne i Istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište Unije¨ posvetila upravo toj temi. Naravno, da bi Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje, mogla uopće krenuti u ove procese neophodno je da ima jedinstveni ekonomski prostor na svojoj teritoriji, odnosno unutrašnje tržište koje mora imati: - koherentan sistem legislative, - jedinstveni administrativni prostor i - potpunu slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi konstatovao je Marinković, R. (2003). xlviii Praksa pokazuje da preduzeća ne mogu čekati državu da preuzme zakone i propise EU, da se tek nakon toga primjenjuje u preduzećima-izvoznicima. Zbog toga u prelaznom periodu, država-kandidat i njene institucije treba da vode brigu o podršci i pomoći svojim preduzećima za nastup na tržište EU i prije punopravnog članstva. Naime, zemlje kandidati ne moraju čekati da se ispune svi zahtjevi Bijele knjige, odnosno mogu postepeno ispunjavati uslove za pojedine grupe proizvoda kroz preuzimanje odgovarajućih direktiva novog pristupa i tehničih propisa. Na taj način zemlje postepeno mogu potpisivati tzv. ACAA protokolexlix za pojedine grupe proizvoda, u kojem slučaju se tržište EU proširuje na teritoriju zemlje kandidata za te grupe proizvoda, te se uklanjaju sve tehničke barijere trgovini tim proizvodima konstatovao je Kos, L (2004).l Preuzimanje odgovarajućih tehničkih propisa i pripremanje za zaključivanje Protokola za ocjenjivanje usklađenosti i prihvatanje proizvoda sa EU bi trebao da bude prioritetni i prvi korak naše zemlje ka izgradnji unutrašnjeg tržišta i otvaranja istog prema EU. Preuzimanjem direktiva novog pristupa i tehničkih propisa EU, BiH će se približiti članstvu u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Naime, u okviru WTO-a postoji Sporazum o tehničkim barijerama trgovini (TBT), čije poštivanje zahtjeva i potpisivanje ,u tom pogledu, zahtjevaju sve zemlje članice WTO-a. Ispunjenje zahtijeva TBT-alii približavanje članstvu u WTO BiH će najbolje postići kroz preuzimanje tehničke legislative EU. 6.2. Trenutno stanje u BiH Trenutna situacija u Bosni i Hercegovini, a s obzirom na zahtjeve direktiva novog pristupa i cjelokupne industrijske politike EU, u pogledu zaštite života i zdravlja građana, domaćih životinja, okoline i otklanjanju barijera izvozu je veoma nepovoljna. Konkretnije, BiH je jedina Evropska zemlja koja nema u redovnoj upotrebi ocjenjivanje uskalađenosti domaćih i uvezenih proizvoda sa zakonsko obvezujućim tehničkim zahtjevima, prije nego ovi proizvodi bivaju pušteni na tržište konstatovao je Marinković. R. (2003)lii Marinković, R. (2003), Jedinstveni ekonomski prostor u BiH u skaldu sa unutrašnjim tržištem Evropske unije u Goretzky, Wulf H, Kvalitet, ocjenjivanje usklađenosti, certificiranje i akreditiranje Srajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨, str. 22-28. xlix ACAA protokoli- Protokoli za ocjenjivanje usklađenosti i prihavtanje proizvoda sa EU su bilateralni sporazumi između zemlje kandidata za članstvo u EU koja je potpisala Evropski sporazum i Evropske zajednice. Svrha ACAA protokola je uklanjanje tehničkih barijera u trgovini industrijskim proizvodima, a osnovni princip je da se isti propisi i procedure, koji se primjenjuju za slobodan protok roba u EU primjenjuju i u PECA zemljama, u sektorima obuhvaćenim sporazumima. S obzirom da su ACAA (Agreement on Conformity Assessment and Acceptance of Industrial Product). l Kos, L., (2004) Iskustva SIQ u pripremi preduzeća iz Slovenije za poslovanje na tržište EU u časopisu Kvalitet. UDC 006.83:338.46( 497.4:4), Ljubljana, str 41-45. li Osnovni zahtjevi TBT-a su: ukidanje tehničkih barijera trgovini industrijskim proizvodima kroz harmonizaciju tehničkih propisa, uspostavljen sistem ocjenjivanja usklađenosti i korištenje dobrovoljnih harmoniziranih standarda. lii Marinković, R. (2003), Informacioni seminar za poduzetnike i menadžere kompanija kandidata za obuku za CE označavanje. Sarajevo: SES II, op.cit. str. 1. xlviii �Potrebno je naglasiti da nema ni adekvatne baze podataka o pozitivnopravnim propisima za proizvode i odgovarajućeg sistema ocjenjivanja usklađenosti sa tehničkom infrastrukturom,liii a koja je neophodno potrebna proizvođačima kao potencijalnim izvoznicima iz BiH. Ovo su dva ključna razloga zbog kojih BiH ne može očekivati ni normalana investicija privatnog kapitala u tehničku infrastrukutru dok ocjenjivanje usklađenosti proizvoda prema zakonsko obveznoj legislativi ne zaživi i ne postane obvezno kao što je slučaj u svim Evropskim zemljama. Već smo naprijed naglasili, da je prvo pregovaračko poglavlje Bijele knjige ¨Slobodan protok roba¨ regulisano mnogobrojnim uredbama, direktivama i propisima koje treba preuzeti i implementirati. To svakao zahtjeva angažman svih relevantnih državnih i neovisnih institucija.liv Kapaciteti naše zemlje su u tom kontekstu minimalni s obzirom da je u BiH jedino resorno ministarstvo Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, koje mora da u trenutnoj situaciji pokrije većinu relevantnnih područja. Naime, prvi i odlučni korak je svakako izgradnja koherentnog legislativnog sistema kao okvira za preuzimanje tehnilčke legislative Evropske unije. U tom kontekstu su 2004 godine napravljeni značajni pomaci donošenjem tri krovna ili temeljna zakona koji će svakako biti osnov za preuzimanje Evropske legislative u ovoj oblasti i to: Zakon o općoj sigurnosti proizvodalv, Zakon o nadzoru nad tržištemlvi i Zakon o tehničkim zahtijevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenosti.lvii 7. Pozitivni učinci usvajanja tehničke legislative u BiH Usvajanjem tri, naprijed navedena Zakona, a koja su uređena po modelu EU, u BiH je stvoren i pravni okvir za slobodno kretanje roba i garancija za njihovu sigurnost. Do usvajanja ovih Zakona, kako smo naprijed i naveli, BiH je bila jedina evropska zemlja koja nije provodila propise i procedure ocjenjivanja usklađenosti domaćih i uvezenih proizvoda na njenom tržištu.lviii Sa usvajanjem, pomenutih zakona BiH osim što osigurava visok nivo zaštite svojih građana od nesigurnih proizvoda, ujedno i ispunjava jedan od 16 zadataka u pogledu obavezne zakonske regulative koje je pred BiH vlasti postavila Komisija, nakon što je BiH dobila pozitivnu ocjenu o studiji izvodljivosti.lix Zakon o tehničkim zahtijevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenostilx nije zakon kojeg je BiH usvojila zbog usaglašavanja s nekom direktivom, nego je to zakon kojim se daje pravna osnova za prenos direktiva novog pristupa, kao i drugih podzakonskih akata u BiH pravni sistem.lxi Njime se uspostavlja okvir za preuzimanje tehničke legislative EU, za postupke ocjenjivanja usklađenosti, za određivanje tijela za ocjenjivanje usklađenosti i zahtjeva koje moraju zadovoljiti,lxii za priznavanje inostranih isprava, kao i za sprovođenje nadzora. Takođe, istovremeno se stvaraju se uslovi za izvoz tehničkih industrijskih proizvoda, Propisi koji se odnose na sigurnost proizvoda i na ocjenjivanje usklađenosti proizvoda sa tehničkom infrastrukturom su naslijeđeni iz bivše Jugoslavije. Naime, Uredbom sa zakonskom snagom o standardizaciji Republike BiH iz 1993 godine je preuzet Zakon o standardizaciji bivše Jugoslavije iz 1989 godine u kojem je bila uređena i materija ocjenjivanja usklađenosti proizvoda i osiguranja njihove sigurnosti. Sa pomenutim zakonom je preuzeto i 55 Naredbi koje pravno uređuju zahtjeve za pojedinačne tehničko industrijske proizvode. Iz nepoznatih razloga, pomenuti propisi bivše Jugoslavije se nisu primjenjivali na teritoriji BiH. liv Npr. u Sloveniji je 9 državnih ministarstava i 19 nezavisnih institucija učestvovalo u preuzimanju i implementaciji relevantnie Evropske legislative, te pravljenju relevantnih institucija i sistema. lv „Službeni Glasnik BiH“ broj: 102/09 lvi „Službeni Glasnik BiH“ BROJ: 45/04, 44/07 i 102/09 lvii Službeni Glasnik BiH, broj: 45/04 o lviii Formalno-pravno su postojali propisi koji su regulurali tehničku legislativu naslijeđeni iz bivše Jugoslavije, ali se u stvarnosti uopće nisu primjenjivali.. lix Vidjeti šire na www.dei.gov.ba lx U daljem tekstu: Zakon o tehničkim zahtjevima. lxi U većni Zemalja članica kao i potencijalnih kandidata istoimeni Zakon je bio pravana osnova za preuzimanje tehničke legislative EU ( Slovenija, Češka Republika, Grčka i sl.) lxii Tijela za ocjenjivanje usklađenosti se u Zakonu o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenosti nazivaju ¨Ovlaštena tijela za ocjenjivanje usklađenosti¨. Ovaj termin u notificirana tijela će se promjeniti kada BiH postane punopravna članica EU. liii �a istovremeno se sprečava uvoz svih opasnih proizvoda koje do sada niko nije kontrolirao. S druge strane BiH kompanije i preduzeća po prvi puta imaju zakon na svom jeziku kao i prevedene harmonizirane standarde. Zakon o općoj sigurnosti proizvoda na jedan uopćen i sveobuhvatan način uređuje pitanja sigurnosti svih proizvoda u kojem slučaju će se, kao i u većini drugih zemalja, koristiti kao primarni izvor za proizvode koji nisu regulisani normativnim aktima. Zakonom o nadzoru nad tržištem u BiH se po prvi puta uvodi jedan sveobuhvatan sistem kontrole proizvoda na tržištu, tj. svega što se uvozi i izvozi iz BiH. Pored postojećih inspekcijskih entitetskih organa, pomenuti zakon, predviđa i uspostavu Državne agencije za nadzor nad tržištem koja će upravljati provođenjem propisa i njihovog tumačenja na jedinstven način u cijeloj zemlji. Važno je istaći da samo donošenje pomenutih Zakona ne doprinosi mnogo bez njihovog ¨oživljavanja¨, kroz preuzimanje podzakonskih akata, njihove implementacije, uspostavljanja odgovarajućih institucija, osposobljavanja ljudskih resursa isl. Zakon o tehničkim zahtjevima proizvoda i ocjenjivanju usklađenosti dobro je pripremljen za implementaciju. 2005. godine Komitet je predložio tri podzakonska akta zasnovana na ovom zakonu koje je Vijeće ministara usvojilo 2006. godinelxiii. Ovi akti definišu raspodelu nadležnosti između institucija BiH odgovornih za preuzimanje i implementaciju tehničkih propisa i definišu učesnike, njihove nadležnosti i odgovornosti i način rada u procesu izrade i usvajanja tehničkih propisa. Do danas je preuzeto sedam (7) direktiva novog pristupa u obliku naredbi a koje prate harminizirani standardi (liftovi, neautomastje vage, mašine, niski napon, elektromagnetna komaptibilnost, oprema pod pritiskom itd) lxiv 8. Argumenti za ubrzan proces preuzimanja direktiva novog pristupa u zakonodavstvo BiH Svi argumenti koji ukazuju na neophodnost preuzimanja direktiva novog pristupa u BiH zakonodavstvo bi se mogli sumirati u sljedeće: - - Tržište BiH će se otvoriti, kroz ukidanje tehničkih barijera, izvozu domaćih industrijeskih proizvoda sa BiH na tržište EU, zemalje članica EFTE i sve druge zemalje koje su preuzele direktive novog pristupa i koje zahtjevaju ocjenjivanje usklađenosti proizvoda i CE označavanje, čime će se i stanje BiH privrede znatno poboljšatilxv; Tržište BiH će se zaštiti od uvoza nesigurnih proizvoda, te će se na taj način zaštiti domaći proizvođači i spriječiti nelojala konkurencija, te će se povećati i nivo sigurnosti građana BiH od nesigurnih proizvoda; BiH će konačno biti u mogućnosti da koristi pogodnosti Izvarednih trgovinskih mjera EU prema BiH, a koje nije mogla ni koristiti za izvoz svojih proizvoda zbog nepostojanja sistema ocjene usklađenosti proizvoda sa relevatnim zahtjevima iz direktiva; Odluka o akcionom planu za realizaciju programa preuzimanja tehničkih propisa (Službeni glasnik BiH, br. 89/06) -Program usvajanja tehničkih propisa (Službeni glasnik BiH, br. 35/06) -Uputstvo o metodi izrade i proceduri provođenja tehničkih propisa (Službeni glasnik BiH, br. 35/06). lxiv Listu naredbi pogledati na: http://www.mvteo.gov.ba/zakoni/ostalo/Archive.aspx?langTag=bsBA&template_id=96&pageIndex=1 lxv Češka republika je prva od svih zemelja kandidata usvojila direktive novog pristupa i prva završila proces implementacije, što je rezultiralo današnjim suficitom platnog bilansa u izvozu njenih industrijskih proizvoda na tržište EU i boljom stopom GDP-a. Dnevene novine ¨ Oslobođenje¨ 8.05.2005. lxiii �- - Ispuniće zahtjeve Sporazuma o tehničkim barijerama trgovini( TBT), kao ključnog preduslova za članstvo u WTO i samim tim ubrzati ispunjenje zahtjeva za članstvo u istoj. CEFTA - Ugovori o slobodnoj trgovini koje je BiH potpisala sa Albanijom, Moldovom, Makedonijom, Crnom Gorom, Srbijom i Kosovom više neće biti ¨ mrtvo slovo na papiru¨, jer se ovim ugovorima zemlje potpisnice obavezuju na poštivanje TBT , kada su u pitanju tehnički propisi, standardi i ocjenjivanje usklađenosti. Ubrzat će se ispunjavanje zahtjeva prvog poglavlja aquia comminitaria i drugog poglavlja Bijele knjige koja se odnose na slobodan protok roba i time će se ubrzati ispunjavanje traženih zahtjeva za uspostavu koherentog tržišta u BiH i približiti Evropskim integracijama, uopće. Pored navedenih argumenata, važno je istaći da je BiH, usvajanjem Zakona o tehničkim zahtjevima za sigurnost proizvoda i ocjenu usklađenosti, uspostavila pravni okvir za preuzimanje direktiva novog pristupa, a ujedno i preuzela obavezu za implementaciju i primjenu istog. Mišljnja smo da postoje svi neophodni elementi za početak prezimanja i implementacije direktiva novog pristupa u BiH zakonodavstvo. 9. Zaključak Osnovna hipoteza rada se potvrđuje dokazanom činjenicom da je neophodno preuzimanje tehničkih propisa EU, baziranih na novom i globalnom pristupu, u zakonodavstvo BIH kako bi se otklonile tehničke barijere slobodnom protoku roba iz BiH izvozu u EU i druga tržišta. Dokazano je i potreba za ubrzanom harmonizacijom sa tehničkim zakonodavstvom EU, a koja će se najbolje postići kroz preuzimanje direktiva novog pristupa i uspostavljanja jednog novog, kompleksnog sistema koji će omogućiti otvaranje BiH tržišta, a ujedno i zaštiti građane od nesigurnih proizvoda. Evropsko tehničko zakonodavstvo zasnovano na novom i globalnom pristupu su preuzele sve zemlje članice EU, članice EFTE, a sa istim se usklađuju zemlje kandidati za članstvo u EU. Usklađeno tehničko zakonodavstvo BiH sa evropskim otvorit će mogućnost privrednog djelovanja na tržištu EU, a ujedno i spriječiti ulazak nekvalitetne robe na tržište BiH. Najbolji primjer loših uticaja na privredu tehničkih barijera je upravo privreda EU jer su do 1985 godine snažna tradicija i postojanje uhodanih tehničkih rješenja u državama članicama usporavali proces harmonizacije. Zbog navedenog prelazi se 1985 godine na novi pristup uslađivanja tehničkog zakonodavstva u kojem norma postaje neobavezna, a zajednička zakonska odrednica na nivou EU postaju temeljni zahtjevi čije ispunjenje osigurava život, zdravlje i okoliš i koji su neovisni od tehničkih rješenja. Temeljni zahtjevi za sigurnost proizvoda se uvode kroz novi tip direktiva, tj. direktive novog pristupa, preko kojih se, kao sekudnarnih izvora prava EU, omogućuje ujednačavanje pravne sigurnosti djelovanja na tržištu i uređenje zakonskih posljedica ako dođe do nezadovoljenja tehničkih zahtjeva bez obzira na različitost pravnih sistema država članica. S obzirom na navedeno, mora se imati u vidu činjenica da su novi i gobalni pristup opći pristupi stvaranja jednog komleksnog sistema. Oni već postoje i ne treba ih izmišljati, a na BiH zakonodavstvu i sistemu je da osmisli adekvatan okvir za prilagođavanje ovom sistemu. Za BiH je važno da ima sve što ima i EU i da to ostavrauje. Stanje u BIH u pogledu tehničko zakonodavstva ,de lege lata, nije na zavidnom nivou. Napravljeni su mali pomaci približavanja Evropskom zakonodavstvu kroz donošenje zakonskih i podazakonskih akata ali bez njihove adekavate impelemntacije neće biti značajnijih pomaka u ovoj oblasti. Harmoniziacijom tehničkog zakonodavstva BiH sa evropskim , de lege ferenda, poboljšat će se stanje BiH privrede, uspostavit će se koherentno i sigurno unutrašnje tržište BiH, omogućiti izvoz i nastupanje �BiH kompanija na tržištu EU i regionalnim tržištima, zaštit će se tržište, kao i građani BiH od nesigurnih proizvoda, a ujedno će se BiH približiti Evropskim i drugim ekonomskim integracijama. 10. Literatura Hartley, Thomas.C. (1998): ¨Osnovi prava Evropske zajednice-Uvod u ustavno i upravno pravo Evropske zajednice¨, Sarajevo: Pravni centar, Fond otvoreno društvo; Kos, L. (2004): ¨ Iskustva SIQ u pripremi preduzeća iz Slovenije za poslovanje na tržište EU¨ u časopisu Kvalitet. UDC 006.83:338.46( 497.4:4), Ljubljana; Koecker, G.M. (2003). ¨ Ocjenjivanje usklađenosti kao bitan instrument za uklanjanje tehničkih barijera u trgovini¨, u Goretzky, Wulf H, Kvalitet, ocjenjivanje uskalđenosti, certificiranje i akreditiranje. Sarajevo: Štampana djela ¨Unapređenje privrede i zapošljavanje¨; Knežević-Predić, V. (1996): ¨Izvori prava Evropske unije¨ u Pravo Evropske unije- Zbornik radova, Beograd: JP Službeni glasnik Marinković, R. (2003): ¨Jedinstveni ekonomski prostor u BiH u skaldu sa unutrašnjim tržištem Evropske unije¨, u Goretzky, Wulf H, Kvalitet, conformity assessment, certificiranje i akreditiranje Srajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨; Matasović, M. (2002): ¨Normizacija, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjena sukladnosti¨, u Samardžija, Višnja (urednica), Prilagodbe politikama unutrašnjeg tržišta EU: očekivani učinci. Zagreb: Ministarstvo za Europske integracije; Misita, N. (2002): ¨ Osnovi prava Evropske unije¨, Sarajevo: Magistrat; Prešern, S.(2004): ¨Untrašnje tržište Evropske unije i CE oznaka¨, ( prevodilac: Dušica Jovanović), Podgorica: Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća- EICC; Steiner, Jo. Woods, Lorna, and Twigg-Flesner, C. (2003): ¨Textbook on EC Law¨, New York: Oxford University Press; Vukadinović, R. D. (1996): ¨Pravo Evropske unije¨, Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu; Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente Bosne i Herzegovinae.(1999). ¨Izvodi iz knjige Novi approach. Zakonski akti i standardi o slobodnom kretanju robe u Evropi¨, Sarajevo: EnergoinvestBirotehnika; Weatherill, S. (2003): ¨EU Low- Cases and materials on¨, New Yourk: Oxford University Press, 6 editions; Zakoni, Direktive, Rezolucije: Council Directive on general prodct safety 92/59/EEC of 29 june 1992 OJ L 228, 11/08/1992, , replaced with Directive of the European Parliment and of the Council of 3. December 2001 on general product safety OJ L 11/4; Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information’s in the field of technical standards and regulations, OJ L 204, 21.07.1998; Council Resolution of 7 May 1985 on a New Approach to Technical Harmonization and standards 85/C OJ C 136, 04/06/1985; �Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of informations in the field of technical standards and regulations. (OJ L 204, 21.07.1998); COM (2000), European Commission, Guide to the implementation of directives based on the New Approach and the Global Approach. Luksembourg: Office for Official Publications of the European Communities, 2000; Council Resolution of 17 December 1973 on industrial policy, OJ C 117, 31/12/1973; Council Resolution from 13.12.1993 replaced and azurite at 22.07.1994; Council Decision of 13 December 1990 concerning the modules for the various phases of the conformity assessment procedures which are intended to be used in the technical harmonization Directives 90/686/EEC, OJ L 380/13 „Službeni Glasnik BiH“, br. 45/04, 44/07, 102/09 Web stranice: http/newapproach.org http/www.mvteo.gov.ba �Author: Amila Mujčinović, LL.M., PhD student at Faculty of Law, University of Sarajevo Institution: Attorney at Law Mujčinović E-mail: amila.mujcinovic@gmail.com EFFECTIVE PROTECTION OF BIH CONSUMERS FROM UNSAFE PRODUCTS AND STREAMLINING THE EXPORT OF BIH PRODUCTS ON THE REGIONAL AND EU MARKETS Abstract The immediate objective and key problem this research aims to address is lack of current and unique policy on general product safety, particularly in the area of technical industrial products, which leads to fact that the BiH is the only European country which does not regularly apply assessment of conformity of domestic and imported products with legally binding technical requirements before these products are placed on the market. In that way BiH has big trade deficit, and protection of lives and health of BiH citizens and removal of barriers for export is at very low level. New Approach to harmonization of technical regulations in the EU and based on that to show the need for defining an adequate model for fast and complete Europeanization of technical regulations in BiH by transposing the EU New Approach Directives. Key words: harmonization, directives, consumers, technical regulations CEFTA, adoption, export, product safety � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3182 Title A name given to the resource EFEKTIVNA ZAŠTITA BIH GRAĐANA OD NESIGURNIH PROIZVODA KROZ HARMONIZACIJU TEHNIČKIH PROPISA BOSNE I HERCEGOVINE SA DIREKTIVAMA EVROPSKE UNIJE Author Author MUJČINOVIĆ, Amila Abstract A summary of the resource. Bosna i Hercegovina se danas nalazi u vrlo nezavidnoj poziciji, jer pored toga što nema uspostavljen sistem sigurnosti proizvoda baziranog na evropskim standardima, sporadično se primjenjuju čak i propisi bivše Jugoslavije. To znači da građani BiH nisu ni na kakav način zaštićeni od nesigurnih proizvoda jer ne postoji nikakav adekvatan sistem koji bi ih zaštitio i osigurao kontrolu kvaliteta i provjere proizvoda koji se uvoze po evropskim standardima. Neposredni cilj ovog rada je da prikaže i približi značaj razumijevanja novog pristupa harmonizaciji tehničkih propisa u Evropskoj uniji (EU), koji je, kroz direktive novog pristupa rezultirao usklađivanju tehničkog zakonodavstva i ubrzano stvaranje evropskog tržišta koji primjer Bosna i Hercegovina (BiH) treba slijediti. Sa druge strane, naše kompanije ne mogu izvoziti ni jedan proizvod na druga tržišta zbog toga jer u BiH ne postoji sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima o sigurnosti. Prema tome, BiH je industrijski prilično izolovana, sa nerazvijenim sistemom zaštite građana od nesigurnih proizvoda što bi u budućnosti moglo dovesti do pitanja opstanka BiH tržišta u cjelini. Na svom putu ka evropskim integracijama BiH mora preuzeti evropsko zakonodavstvo, od kojeg su direktive novog pristupa nezaobilazni segment. Preuzimanjem direktiva novog pristupa u BiH pravni sistem, izgradnja jedistvenog unutrašnjeg tržišta BiH će biti olakšana, kao i konkurentnost i otvorenost prema izvozu na evropsko i druga regionalana tržišta. Radi postizanja navedenih ciljeva ovog članka, pravne, komparativne i sociološke metode metode će se koristiti. Ključne riječi: direktive novog pristupa EU, usklađivanje, tehničko zakonodavstvo, žaštiita građana Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/cd3c5ec7384b966f25b155c4f7cb1b62.docx e930fcfacd023842de2ee51e1b93b608 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fb89847f0fc16850a769d8ddada6522a.pdf ee99c67dfa8cc5e33470c79653d121f0 PDF Text Text Autor: Sandra Memišević, dipl. oec Institucija: Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine E-mail: sandra.memisevic@dei.gov.ba PROCEDURE I USLOVI ZA UVOZ MLIJEKA I MLIJEĈNIH PROIZVODA PORIJEKLOM IZ TREĆIH ZEMALJA U EVROPSKU UNIJU - SLUĈAJ BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak Kroz više od pola vijeka Evropska unija (EU) posvećena je uspostavljanju sistema sigurnosti hrane čije su osnovne odlike najviši svjetski standardi sigurnosti hrane i odsustvo njihove parcijalne primjene prema zemljama porijekla. Unošenje pošiljki hrane i hrane za životinje iz trećih zemalja na teritoriju EU moguće je samo pod uslovom da udovoljavaju zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zakonodavstvo treće zemlje za koje je EU ocijenila da je istovjetno acquis-u. Posebno su zahtjevi rigidni za proizvode životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik za potrošače, javno zdravlje i zdravlje životinja. Ovaj rad primarno analizira procedure i uslove za unošenje u EU mlijeka i mliječnih proizvoda, kao dio opštih procedura i uslova EU za unošenje proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, te ih stavlja u kontekst Bosne i Hercegovine (BiH). U radu su korištene metode dedukcije, apstrakcije, sinteze, analize sadržaja i komparativne analize. Zaključna misao konstatira da BiH treba dalje raditi na uspostavljanju sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje, te da „ad hoc“ rješenja koja tretiraju samo jednu grupu proizvoda u sistemu, nisu održiva u dugom roku. Potrebni su sistemski zakoni koji će moći odgovoriti na zahtjeve EU i zahtjeve domaćih proizvođača i potrošača. Kljuĉne rijeĉi: acquis EU, UHT mlijeko, uslovi, uvoz, izvoz, Ured za hranu i veterinarstvo (FVO), službene kontrole hrane i hrane za životinje. (Mišljenja izražena u radu predstavljaju mišljenje autora i ne odražavaju mišljenje Direkcije za evropske integracije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) �1. Uvod Sistem sigurnosti hrane Evropske unije (EU) jedan je od najefikasnijih u cijelom svijetu, a hrana pod nadzorom ovog sistema smatra se jednom od najsigurnijih. Kako bi održala povjerenje potrošača u sistem te očuvala javno zdravlje, zdravlje životinja i životnu sredinu, EU razvila je stroge zahtjeve za uvoz hrane i hrane za životinje, a posebnu je pažnju posvetila proizvodima životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik po elemente eko sistema. Pošiljke hrane i hrane za životinje koje se unose na teritoriju EU sa ciljem konačnog puštanja u promet na tržište EU ili sa ciljem provoza preko teritorije EU, moraju udovoljiti opštim i posebnim zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zahtjevima sadržanim u zakonodavstvu treće zemlje kojeg su relevantne službe Evropske komisije (EK) ocijenile istovjetnim acquis-u. U osnovi ovih zahtjeva je učinkoviti i pouzdan sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje, kojeg najbolje oslikava jasna podjela nadležnosti različitih institucija u mreži hrane, jasna hijerarhija propisa, učinkovita organizacija i koordinacija njihovog rada te odgovornost i znanje svih subjekata uključenih u sistem. Izvozne mogućnosti trećih zemalja čiji sistemi sigurnosti hrane nisu usklađeni sa ovim principima naročito su ograničeni, što se najbolje vidi iz primjera Bosne i Hercegovine (BiH), koja je u periodu od 2007. do danas ispunila uslove za uvoz u EU tek nekoliko proizvoda životinjskog porijekla. Radi se o živoj ribi i proizvodima ribarstva (2008., proizvodi akvakulture iz slatkih voda), nus proizvodima životinjskog porijekla (2008., prerađena vuna, sirova koža i hrana za kućne ljubimce), medu (2013.), a od septembra 2015. godine ovoj listi su dodani termički obrađeno mlijeko i mliječni proizvodi. Odobravanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH u EU bio je jedan od najvažnijih događaja koji je obilježio 2015. godinu, praćen snažnim pritiscima i interesovanjem proizvođača, javnosti i medija u zemlji. Upravo stoga je ovaj rad posvećen procedurama i uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja i iskustvima BiH u ovom procesu. Rad na jednom mjestu objedinjava odredbe većeg broja propisa EU u pogledu uvoza proizvoda životinjskoga porijekla iz trećih zemalja, posebno mlijeka i mliječnih proizvoda i dovodi ih u vezu sa procedurama i uslovima primijenjenim u slučaju odobravanja uvoza u EU termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, sa fokusom na iskustvo BiH, što se smatra njegovim najvećim doprinosom. Glavni dio rada podijeljen je u tri tematske cjeline: prva cjelina elaborira opšte procedure i uslove EU za uvoz proizvoda životinjskoga porijekla iz trećih zemalja, u drugoj cjelini dat je pregled ovih uslova za mlijeko i mliječne proizvode, dok je treća cjelina posvećena iskustvima BiH u vezi sa izvozom ovih proizvoda u EU. 2. Metodologija U istraživanju o procedurama i uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda iz trećih zemalja korištene su: a) metoda dedukcije pri izvođenju zaključaka o opštim i posebnim uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda; b) metoda analize sadržaja propisa EU o hrani i hrani za životinje, te mlijeka i mliječnih proizvoda posebno; c) metode apstrahovanja i sinteze i d) komparativna analiza sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje BiH i EU. �3. Opšte procedure i uslovi za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU 3.1. Procedure za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU Procedure EU za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja su opšte i primjenjuju se prema svim trećim zemljama na isti način, izuzev u slučajevima kada acquis EU dozvoljava i drugačiji pristup. Kada treća zemlja iskaže interes za izvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU, obično proceduru odobravanja uvoza prati sljedeći niz koraka (General guidance, str. 12-13, prilagođeno): - nadležno tijelo treće zemlje dostavlja Generalnoj direkciji Evropske komisije za zdravlje i sigurnost hrane (DG SANTE) službeni zahtjev za odobravanje uvoza određenog proizvoda životinjskog porijekla u EU. Zahtjev treba sadržavati sve potrebne informacije o vrsti životinja ili proizvoda životinjskog porijekla koji su predmet zahtjeva, informacije o klasi životinja, minimalnim tretmanima kojima se proizvodi podvrgavaju, projektiranom obimu trgovine i državama članicama EU u koje se namjerava izvoziti, informacije o objektima kandidiranim za izvoz te potvrdu nadležnog tijela da svi kandidirani objekti ispunjavaju uslove EU, uz pozivanje na acquis EU u kojima su sadržani; - po prijemu zahtjeva, DG SANTE dostavlja nadležnoj instituciji u trećoj zemlji odgovarajući predmisijski upitnik kojim se žele osigurati sve potrebne informacije o zakonodavstvu i organizaciji institucija u mreži hrane, sa posebnim naglaskom na informacije o sistemu službenih kontrola proizvoda koji su predmet zahtjeva; - nadležno tijelo u zemlji dostavlja DG SANTE-u u zadanom roku odgovore na upitnik, sa predloženim programom praćenja rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla za potrebe odobrenja te primjerak na engleskom jeziku domaćih propisa koji se primjenjuju u vezi životinja/proizvoda životinjskog porijekla koji su predmet zahtjeva; - DG SANTE priprema evaluaciju dostavljenih odgovora te uspostavlja bilateralne kontakte sa tijelima treće zemlje u svrhu dobijanja dodatnih pojašnjenja. U ovisnosti od cjelovitosti odgovora, zavisi da li će se trećoj zemlji dostaviti i dodatna pitanja; - ukoliko DG SANTE ocijeni zadovoljavajućim informacije koje je dostavila nadležna institucija treće zemlje, uvrštava treću zemlju u program kontrolnih posjeta Ureda za hranu i veterinarstvo (FVO) te se ista organizuje u skladu sa predviđenim planom rada FVO-a; - slijedom završetka kontrolne posjete, FVO dostavlja završni izvještaj o provedenoj kontroli nadležnoj instituciji u trećoj zemlji, relevantnim službama EK, Evropskom parlamentu i državama članicama EU na komentare i uvid. FVO u izvještaju može dati preporuku za odobravanje uvoza ili u slučaju registriranja određenih nedostataka, niz preporuka u formi akcionog plana na koje trebaju odgovoriti institucije u trećoj zemlji; - ukoliko je ishod kontrolne posjete FVO-a zadovoljavajući ili se, u slučaju dostavljanja akcionog plana, preporuke FVO-a realiziraju (što se potvrđuje bilo pisanim garancijama nadležne institucije u trećoj zemlji bilo tokom nove kontrolne posjete), EK priprema nacrt izmjena odgovarajućeg acquis-a u cilju da: a) stavi treću zemlju na listu trećih zemalja iz kojih je uvoz u EU određene vrste životinje ili proizvoda životinjskog porijekla odobren; b) osmisli, ukoliko je potrebno, certifikaciju za zdravlje životinja na osnovu zdravstvenog stanja u zemlji ili dijelu zemlje iz koje pošiljke potiču; c) odobri plan praćenja rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla te d) uspostavi inicijalnu listu odobrenih objekata i objavi je na zvaničnim stranicama DG SANTE-a. Od momenta podnošenja zahtjeva za odobravanje uvoza do momenta uvrštavanja treće zemlje na popis zemalja odobrenih za uvoz i objavljivanja popisa objekata iz treće zemlje iz kojih je uvoz dozvoljen, može proći i nekoliko godina, a što zavisi od dinamike ispunjavanja uslova za uvoz. Propisi EU o �službenim kontrolama uređuju detaljno procedure za uvoz proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja. Posebno treba obratiti pažnju na članove 11. i 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004 u pogledu liste trećih zemalja i liste objekata odobrenih za uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU. 3.2. Popis trećih zemalja odobrenih za uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU Proizvodi životinjskog porijekla mogu se uvoziti u EU samo iz onih trećih zemalja ili dijelova trećih zemalja koji se nalaze na popisima trećih zemalja odobrenih za uvoz, koje priprema i ažurira Evropska komisija (EK) u skladu sa procedurama koje uključuju i Stalni odbor za lanac ishrane i zdravlje životinja (članovi 11. i 19. Uredbe (EZ) br. 854/2004). Treće zemlje se nalaze na ovim popisima samo ukoliko EU izvrši kontrolu u tim zemljama i ukoliko ta kontrola pokaže da nadležno tijelo u trećoj zemlji pruža odgovarajuće garancije u vezi usklađenosti ili istovjetnosti propisa treće zemlje sa propisima EU o hrani i hrani za životinje, kao i zdravlju životinja (član 11. (2) Uredbe (EZ) br. 854/2004 i član 48(3) Uredbe (EZ) br. 882/2004.). Međutim, treća zemlja može biti uvrštena u odgovarajuće popise trećih zemalja odobrenih za uvoz određenih proizvoda životinjskog porijekla u EU bez prethodno provedene kontrole EU u toj zemlji, ukoliko procjena rizika proizvoda koji se uvoze u EU ne opravdava vršenje kontrole te ukoliko u postupku odlučivanja o uvrštavanju treće zemlje na popis, utvrdi da druge informacije ukazuju na to da nadležno tijelo pruža potrebne garancije u vezi usklađenosti zakonodavstva treće zemlje sa acquis-em EU. 3.2.1. Kontrole Evropske komisije u trećim zemljama Kontrole u trećim zemljama u ime EU organizuje Komisija, tačnije FVO kao organizaciona jedinica DG SANTE-a, a u skladu sa članom 46. Uredbe (EZ) br. 882/2004. Krajem svake godine FVO priprema program rada za narednu godinu, a koji uključuje i program kontrolnih posjeta trećim zemljama. FVO uvrštava treću zemlju u program kontrola shodno prioritetima EU, na osnovu vlastite inicijative ili inicijative treće zemlje. Treća zemlja pokreće ovu inicijativu dostavljanjem zahtjeva za odobravanje uvoza određene vrste proizvoda životinjskog porijekla u EU ili dostavljanjem zahtjeva za dolazak inspekcije FVO-a. Za treću zemlju je važno da pokrene inicijativu na vrijeme, značajno prije usvajanja programa rada FVO-a za narednu godinu, imajući u vidu da su izmjene programa u toku njegove realizacije rijetke i gotovo nemoguće bez snažne političke podrške EU. Prije svake kontrolne posjete, FVO dostavlja trećoj zemlji pred-misijski upitnik sa ciljem da osigura sve važne informacije o proizvodima koji su predmet zahtjeva treće zemlje za odobravanje uvoza. Te informacije se odnose na: zakonodavstvo treće zemlje u vezi proizvoda životinjskog porijekla, usklađenost istog sa acquis-em EU o hrani i hrani za životinje, nadležnosti institucija u mreži hrane, sistem službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla, certifikacije pošiljki za izvoz, sisteme registracije farmi i registracije i identifikacije kretanja životinja, statističke podatke o proizvodnji i trgovini i sl. Potpunost i vjerodostojnost dostavljenih odgovora je važna za proces uvrštavanja treće zemlje u program kontrola FVO-a. Kako je odobravanje uvoza krajnji cilj koji se želi postići, nadležne institucije u zemlji moraju biti potpuno spremne za dolazak kontrole i osigurati da svi elementi sistema koji će biti predmet ocjene budu u skladu sa zahtjevima EU. Ukoliko ishod kontrole bude negativan, može proći i nekoliko godina do organizovanja nove kontrole, što je između ostalog i rezultat pritisaka država članica na EK u vezi efikasnijeg trošenja sredstava zajedničkog budžeta. Po završetku kontrolne posjete, FVO dostavlja trećoj zemlji izvještaj sa pregledom komentara i ocjena za svaki pojedinačni predmet kontrole kao i sumarnu ocjenu funkcionisanja sveukupnog sistema koji je bio predmet kontrole (zakonodavstvo, institucije, službene kontrole, specifični uslovi za pojedinačne proizvode životinjskog porijekla i sl.). Rijetke su treće zemlje koje nakon prve kontrolne posjete FVO-a �bivaju uvrštene na odgovarajuće popise trećih zemalja odobrenih za uvoz. Obično u svojim izvještajima FVO dostavlja listu preporuka za prevazilaženje nedostataka uočenih tokom posjete te prije nego se uvoz odobri planira organizaciju naredne kontrole kako bi potvrdio da li su preporuke ispunjene. Izvještaj o provedenim kontrolama se dostavlja i zemljama članicama te prezentuje Evropskom parlamentu. EK može i prije organizacije naredne kontrolne posjete odobriti uvrštavanje treće zemlje na popis ukoliko nadležne institucije u trećoj zemlji pruže pouzdane garancije da su preporuke ispunjene ili da postoje jasni, dinamikom i rokovima ograničeni planovi za realizaciju preporuka. U ovom slučaju, obično se radi o proizvodima životinjskog porijekla koji se podvrgavaju takvim termičkim obradama koje reduciraju rizik po zdravlje životinja i javno zdravlje u EU na prihvatljiv nivo. Neovisno o ovome, FVO i druge službe EK pomno, kroz bilateralne kontakte i informacije koje joj dostavljaju institucije u trećoj zemlji, prate status zemlje u pogledu zdravlja životinja i usvajanja i provođenja zakonodavstva u oblasti hrane i hrane za životinje, uključujući i ono o službenim kontrolama. Na osnovu rizika procijenjenog na osnovi ovih informacija, FVO odlučuje o učestalosti budućih kontrola u trećoj zemlji. Kada razmatra zahtjev treće zemlje za odobravanjem uvoza u EU određenih proizvoda životinjskog porijekla, ali i pri ažuriranju ovog popisa, EK tokom kontrolnih posjeta i na osnovu ranije primljenih informacija ocjenjuje ispunjenost uslova zdravlja životinja i javnog zdravlja u trećoj zemlji, prema kriterijima navedenim u nastavku. Uz ovo su važni i uslovi u objektima koje je treća zemlja kandidirala za izvoz. 3.2.2. Uslovi zdravlja životinja, uslovi javnog zdravlja i uslovi u objektima a) Uslovi zdravlja životinja Kako bi ocijenila da li je status zdravlja životinja u trećoj zemlji odgovarajući, EK uzima u obzir sljedeće kriterije (General Guidance, str. 4-5): a) zakonodavstvo treće zemlje u pogledu živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla; b) zdravstveni status žive stoke, drugih domaćih i divljih životinja u trećoj zemlji, sa posebnim naglaskom na egzotične bolesti životinja i bilo koje druge zdravstvene ili okolišne uslove u trećoj zemlji koji mogu prouzrokovati rizik po zdravstveno stanje i stanje okoliša u EU; c) organizaciju nadležnih veterinarskih institucija i inspekcijskih službi, nadležnost ovih službi, nadzor kojim su podvrgnuti i oprema s kojom raspolažu, uključujući laboratorijske kapacitete, a sve u svrhu ocjene učinka provođenja zakonodavstva; d) uvjerenje koje nadležni veterinarski organ treće zemlje može dati u pogledu usklađenosti ili istovjetnosti sa odgovarajućim uslovima za zdravlje životinja primjenljivim u EU; e) članstvo zemlje u Svjetskoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE) te pravovremena razmjena informacija o postojanju zaraznih bolesti životinja na teritoriji treće zemlje, naročito bolesti sa liste OIE-a; f) tekuću razmjena informacija sa EK u vezi sa pojavama bolesti životinja i politici vakcinacije životinja, promjenama u zdravstvenim pravilima za određene tipove živih životinja iz uvoza te zdravstvenim statusom životinja na teritoriji treće zemlje; g) prethodno iskustvo sa uvozom iz treće zemlje i rezultate bilo koje uvozne kontrole; h) rezultate kontrolnih posjeta ili nadzora provedenog u trećoj zemlji, naročito rezultate službenih kontrola nadležnih institucija ili tamo gdje je to zahtijevala EK, izvještaj kojeg podnosi nadležna institucija o izvršenim inspekcijama; i) pravila prevencije i kontrole infektivnih ili zaraznih bolesti životinja koja su na snazi u trećim zemljama te njihova primjena, uključujući zahtjeve u vezi uvoza iz drugih trećih zemalja. b) Uslovi javnog zdravlja Kako bi ocijenila da li su u trećoj zemlji u odnosu na proizvode životinjskog porijekla ispunjeni uslovi javnog zdravlja, EK uzima u obzir sljedeće kriterije (General Guidance, str. 5-6.): �a) obuke osoblja angažovanog na izvođenju službenih kontrola; b) resurse i dijagnostičku opremu dostupnu nadležnim organima; c) postojanje i operativnost procedura kontrole dokumenata i kontrole sistema baziranih na prioritetima; d) nivo i provođenje službenih kontrola uvoza živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla; e) uvjerenje koje treća zemlja može dati u pogledu usklađenosti ili istovjetnosti sa zahtjevima EU; f) higijenske uslove proizvodnje, rukovanja, skladištenja i distribucije koji se trenutno primjenjuju na proizvode ili životinje namijenjene tržištu EU; g) bilo koje iskustvo EU sa stavljanjem na tržište proizvoda iz trećih zemalja i rezultate bilo kojih uvoznih kontrola; h) rezultate kontrolnih posjeta FVO-a u trećoj zemlji i rezultate službenih kontrola nadležnih institucija i aktivnosti nadležnih institucija poduzetih u svijetlu preporuka adresiranih tokom posjete; i) postojanje, provođenje i obavještavanje o odobrenim programima kontrole bolesti životinja; j) upotrebu, zabranu ili odobrenje, distribuciju i stavljanje na tržište te kontrolu upotrebe veterinarskih lijekova; k) pripremu i upotrebu stočne hrane, uključujući procedure za upotrebu aditiva i pripremu i upotrebu lijekova u hrani za životinje, kao i higijensku kvalitetu sirovina korištenih za pripremu hrane za životinje i gotovog proizvoda i l) postojanje, provođenje i obavještavanje o odobrenom programu kontrole rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla. Kontrolne liste navedene iznad proizlaze iz odredbi acquis-a EU o hrani, a posebno članova 11.(4) Uredbe (EZ) br. 854/2004 i 46. (1) Uredbe (EZ) br. 882/2004. c) Uslovi u objektima Kako učinkovit sistem službenih kontrola nije sebi svrha, nego je u službi potrošača i javnog zdravlja, objekti iz kojih potiču proizvodi životinjskog porijekla i hrana za životinje koji se uvoze u EU, moraju biti predmet stalnog veterinarskog nadzora nadležnih institucija treće zemlje. S tim u vezi, nadležne institucije treće zemlje moraju garantovati da su: - uslovi primijenjeni u objektima iz kojih se hrana i hrana za životinje uvoze u EU u skladu sa zahtjevima EU ili njima istovjetnim zahtjevima; liste ovih objekata pripremljene i redovno ažurirane te da se bez odlaganja i kašnjenja dostavljaju EK i objekti kandidirani za izvoz predmet redovne i učinkovite kontrole nadležnih tijela treće zemlje (General Guidance, str. 6). Tek kada EK ocjeni da su svi uslovi vezani za konkretan proizvod životinjskog porijekla ispunjeni, treća zemlja biva uvrštena na odgovarajući popis trećih zemalja iz kojih je uvoz u EU dopušten. Ovi popisi pripremaju se za svaku grupu proizvoda životinjskog porijekla pojedinačno te čine sastavni dio zakonodavstva EU u vezi predmetnog proizvoda životinjskog porijekla. EK je u obavezi da ove popise učini dostupnim javnosti. 3.3. Popis objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU dozvoljen Nakon što EK uvrsti treću zemlju na listu zemalja odobrenih za uvoz u EU određenog proizvoda životinjskog porijekla, nadležno tijelo treće zemlje dostavlja EK na njen poziv popis objekata kandidiranih za izvoz. U skladu sa članom 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004, EK uvrštava ove objekte na popis objekata iz kojih je uvoz u EU određene vrste proizvoda životinjskog porijekla dopušten, samo ukoliko nadležno tijelo treće zemlje garantuje: �- da taj objekt, zajedno sa svim objektima u kojima se rukuje sirovinama životinjskog podrijetla koje se upotrebljavaju za proizvodnju dotičnih proizvoda životinjskog porijekla, ispunjava odgovarajuće zahtjeve EU, a naročito one iz Uredbe (EZ) br. 853/2004 ili zahtjeve za koje je, pri odlučivanju o uvrštavanju te treće zemlje u odgovarajući popis zemalja odobrenih za uvoz, utvrđeno da su istovjetni tim zahtjevima; - da inspekcijska služba u trećoj zemlji nadzire objekte i ako je potrebno stavlja Komisiji na raspolaganje sve bitne podatke o objektima koji dostavljaju sirovine i - da ima stvarna ovlaštenja zaustaviti izvoz u EU iz objekata u slučaju da objekti ne ispunjavaju zahtjeve EU. Kada nadležno tijelo treće zemlje dostavi EK popis objekata kandidiranih za izvoz, EK provodi internu proceduru za uvrštavanje ovih objekata na ranije spomenuti popis. Posredstvom kontakt tačaka imenovanih za ove svrhe, EK obavještava sve države članice o svakom novom ili ažuriranom popisu objekata koje dostavi nadležno tijelo treće zemlje. Državama članicama ostavlja se rok od 20 radnih dana od Komisijine obavijesti da razmotre novi ili ažurirani popis objekata iz trećih zemalja i po potrebi ulože prigovor na isti. Ukoliko u ovom roku nijedna država članica ne uloži prigovor, EK javno objavljuje popis objekata, a uvoz iz ovih objekata dopušta se po isteku 10 radnih dana od dana na koji EK objavi popis (član 12.4.a.b.). Iz ovog proizlazi da se konačno odobravanje uvoza može prolongirati do konačne odluke odgovarajućeg odijela Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja u slučaju prigovora dostavljenog EK u okviru redovne procedure. Popisi objekata se objavljuju na službenim stranicama DG SANTE-a obzirom da EK ima obavezu da najnovije verzije svih popisa objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz dopušten, učini dostupnim javnosti. Međutim, ukoliko najmanje jedna država članica dostavi pisane primjedbe ili ako EK smatra da je popis neophodno izmijeniti u svjetlu relevantnih informacija kao što su izvještaji EU o inspekcijama ili obavijesti u okviru RASFF-a, EK obavještava o ovome sve države članice, a pitanje delegira odgovarajućoj sekciji Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja (Član 12.(4.c.). Tumačenje ovog stava moglo bi ići u pravcu da je na inicijativu države članice ili EK, uvoz iz jednog ili više objekata treće zemlje ili treće zemlje u cjelini moguće privremeno obustaviti samo pod uslovom da postoje validni argumenti u vidu rezultata veterinarskih kontrola na granici i kontrola nakon puštanja u promet na tržište EU te ne i prije nego se pošiljke iz trećih zemalja uvezu u EU, kao što je bio slučaj sa BiH i prigovorom R. Hrvatske. Stoga je važno za treću zemlju da osigura efikasnost i djelotvornost sistema službenih kontrola svih proizvoda životinjskog porijekla, što je „conditio sine qua non“ za odobrenje uvoza u EU. Službene kontrole moraju biti u cijelosti efikasne za sve proizvode, neovisno o vrsti ili porijeklu istih. Parcijalna rješenja za uspostavu učinkovitog lanca komande u sistemu službenih kontrola hrane su neodrživa i sa aspekta zaštite zdravlja ljudi, potrošača, životinja i okoliša neprihvatljiva. 3.4. Odnos Evropske komisije i nadležnih institucija u trećim zemljama Proces odobravanja uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU najslikovitije odražava odnose EK i nadležnih institucija treće zemlje, kao i očekivanja EU od treće zemlje u cjelini. EK, tačnije FVO-a u toku kontrola u trećoj zemlji ocjenjuje usklađenost zakonodavstva te zemlje sa acquis-em EU i organizaciju i rad institucija u mreži hrane, a posebno organizaciju i efikasnost sistema službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla. S druge strane, nadležna institucija u trećoj zemlji nadzire subjekte u poslovanju sa hranom i ocjenjuje usklađenost uslova u objektima sa domaćim propisima ili propisima EU te izdavanjem certifikata o zdravstvenoj ispravnosti pošiljke namijenjene izvozu u EU garantuje da su svi uslovi propisani acquis-em u vezi sa pošiljkom ispunjeni. Međutim, institucije u trećoj zemlji odgovorne su za sve elemente sistema, ne samo za nadzor u objektima kandidiranim za izvoz, nego i za službene kontrole u međunarodnom i domaćem prometu, sistem identifikacije i kontrole kretanja životinja, uslove na farmama životinja za proizvodnju sirovina, stočnu hranu, zdravlje životinja, javno zdravlje itd. Stoga EU očekuje da cjelokupni sistem bude učinkovit i da rezultira stanjem koje je istovjetno stanju u slučaju primjene EU propisa. Uz ovo, kada su nadležnosti fragmentirane obično neće biti riječi o jednoj nadležnoj instituciji, nego više nadležnih institucija te stoga EU svojim propisima zahtjeva �postojanje centralnog nadležnog tijela koje bi trebalo imati stvarna ovlaštenja u pogledu nadzora nad sveukupnim sistemom, uključujući i objekte kandidirane za izvoz. Odlike dobro funkcionirajućeg sistema sigurnosti hrane su jasna podjela nadležnosti institucija koji čine ovaj sistem, ustavom i zakonom uspostavljeni mehanizmi saradnje, koordinacije i nadzora nad sveukupnim sistemom, jasne obaveze i odgovornosti te razvoj znanja svih službenika uključenih u sistem sigurnosti hrane, naročito sistem službenih kontrola. Iako su subjekti u poslovanju sa hranom odgovorni za zdravstvenu ispravnost hrane koju proizvode, prerađuju ili distribuiraju na domaćem i inostranom tržištu, u odnosima sa EU centralno nadležno tijelo u trećoj zemlji posreduje kao garant da su svi uslovi u pogledu zdravstvene ispravnosti pošiljke proizvoda životinjskog porijekla namijenjene tržištu EU ispunjeni. Acquis EU koristi termin „nadležno tijelo“ ili „centralno nadležno tijelo“ kako bi uputilo na potrebnu administrativnu strukturu, ali ostavlja prostor trećoj zemlji da uredi sistem u skladu sa svojim ustavnim okvirom i zakonskim specifičnostima te ujedno obavezuje treću zemlju da odluči koja će institucija u sistemu biti odgovorna za učinkovito provođenje zakonodavstva vezano za proizvode životinjskog porijekla i izvoz istih u EU. 4. Uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja u EU Procedure i opšti uslovi za uvoz proizvoda životinjskog porijekla primjenjuju se na sve proizvode životinjskog porijekla, pa time i na mlijeko i mliječne proizvode. Informacije i status zemlje po pitanju zdravlja životinja i javnog zdravlja se sagledavaju u kontekstu vrste proizvoda životinjskog porijekla koje treća zemlja želi izvoziti u EU. Uslovi za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja u EU, sadržani su u opštim propisima EU o hrani i hrani za životinje kao i posebnim propisima za uvoz sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi, od kojih ističemo: - Uredbu (EZ) br. 178/2002 Evropskog parlamenta i Vijeća od 28. januara 2002. o utvrđivanju opštih načela i uslova zakonodavstva o hrani, osnivanju Evropske agencije za sigurnost hrane i utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane; - Uredbu (EZ) br. 852/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o higijeni hrane; - Uredbu (EZ) br. 853/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog porijekla; - Uredbu (EZ) br. 882/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštovanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja; - Uredbu (EZ) br. 854/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih prehrani ljudi te - Uredbu Komisije (EU) br. 605/2010 od 2. jula 2010. o uslovima zdravlja životinja i javnog zdravlja te uslovima veterinarskog certificiranja za unošenje sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi u Evropsku uniju; - Uredbu Komisije (EZ) br. 2073/2005 od 15. novembra o mikrobiološkim kriterijima za hranu i - Direktivu Vijeća (EZ) br. 2002/99 od 16. decembra o utvrđivanju uslova za zdravlje životinja u procesu proizvodnje, prerade, distribucije i unošenja proizvoda životinjskog porijekla za ljudsku upotrebu. Na snazi je i veći broj propisa kojima se uređuju zahtjevi zdravlja životinja i javnog zdravlja u kontekstu uvoza proizvoda životinjskog porijekla u EU kao i nacionalni propisi država članica glede uvoza određenih proizvoda životinjskog porijekla. Uslove za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU sadržane u navedenim propisima možemo podijeliti na dvije grupe: opšte koje se primjenjuju na sve proizvode životinjskog porijekla, uključujući mlijeko i mliječne proizvode te specifične koje se isključivo odnose na sirovo mlijeko i mliječne proizvode. 4.1. Opšti uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz trećih zemalja u EU �Uredba (EZ) br.178/2002 propisuje da hrana i hrana za životinje koja se uvozi u EU sa ciljem stavljanja na tržište EU mora udovoljavati zahtjevima acquis-a EU o hrani ili uslovima koje EU barem priznaje istovjetnim acquis-u ili ako postoje posebni ugovori između EU i države izvoznice, zahtjevima koji su sadržani u tom ugovoru (ĉlan 11.). Hranu i hranu za životinje koja je nesigurna u smislu da je štetna za zdravlje i neprikladna za prehranu ljudi ili životinja nije dozvoljeno stavljati na tržište EU, za što je odgovoran subjekat u poslovanju sa hranom iz EU koji takve pošiljke uvozi i subjekat u poslovanju sa hranom iz treće zemlje koji otprema ove pošiljke. Ova opšta odredba iz člana 11. Uredbe primjenjuje se i na mlijeko i mliječne proizvode namijenjene ishrani ljudi. Uredba (EZ) br. 852/2004 o higijeni hrane u ĉlanu 10 propisuje da, u odnosu na higijenu hrane iz uvoza, odgovarajući zahtjevi zakonodavstva o hrani navedeni u članu 11. Uredbe (EZ) br. 178/2002, uključuju i zahtjeve utvrđene članovima 3-6. Poglavlja II – Obaveze subjekata u poslovanju sa hranom ove Uredbe. U skladu sa odredbama navedenog poglavlja subjekti u poslovanju sa hranom iz trećih zemalja moraju osigurati da sve faze proizvodnje, prerade i distribucije hrane, koje su pod njihovom kontrolom udovoljavaju opštim i specifičnim uslovima EU o higijeni hrane te posebnim zahtjevima o higijeni hrane životinjskog porijekla. Subjekti u poslovanju sa hranom dužni su uspostaviti, provoditi i održavati trajni postupak ili postupke temeljene na načelima sistema HACCP-a (Analiza rizika i kritične kontrolne tačke) te surađivati sa nadležnim tijelima treće zemlje u pogledu vršenja službenih kontrola, registracije i odobrenja za rad. U Prilogu I i II, ove Uredbe navedeni su opšti higijenski zahtjevi za subjekte u poslovanju sa hranom na nivou primarne proizvodnje i prerade. Uredbom (EZ) br. 853/2004 o pravilima higijene hrane životinjskog porijekla, u kontekstu mlijeka i mliječnih proizvoda, utvrđeni su opšti uslovi uvoza u EU proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja (članovi 5-7.) te posebna pravila za sirovo mlijeko, kolostrum, mliječne proizvode i proizvode od kolostruma (Prilog III, Odjeljak IX), u skladu sa kojima trebaju biti i pošiljke koje potiču izvan EU. Ako ih primijenimo na mlijeko i mliječne proizvode, opšte uslove za uvoz proizvoda životinjskog porijekla, propisane članovima 5., 6. i 7. ove Uredbe, možemo sumirati na sljedeći način: - mlijeko i mliječni proizvodi mogu se uvoziti u EU samo iz treće zemlje koja je na listi trećih zemalja odobrenih za uvoz ovih proizvoda u EU. Prilog I Uredbe (EU) br. 605/2010 daje popis trećih zemalja ili njihovih dijelova iz kojih je odobreno unošenje pošiljki sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, uz navođenje vrste termičke obrade koja se zahtijeva za takve proizvode. Stavljanje treće zemlje na odgovarajuće liste zemalja odobrenih za uvoz prema tipu mlijeka i mliječnih proizvoda (sirovo, pasterizirano, sterilizirano) znači da su kontrole FVO-a provedene u toj zemlji pozitivno ocijenile sistem službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda, usklađenost i provođenje zakonodavstva u ovoj oblasti te učinkovitost rada i koordinaciju nadležnih institucija treće zemlje kao i da su svi uslovi javnog zdravlja i zdravlja životinja ispunjeni; - mlijeko i mliječni proizvodi mogu se uvoziti u EU samo ukoliko potiču iz objekata koje se nalaze na listi objekata trećih zemalja odobrenih za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda koja se objavljuje na službenim stranicama DG SANTE-a, u skladu sa procedurama iz člana 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004. Stavljanje objekata za proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda na listu objekata odobrenih za uvoz u EU znači da dati objekti ispunjavaju uslove propisane zakonodavstvom EU ili zakonodavstvom treće zemlje koje se smatra istovjetnim acquis-u EU; - mlijeko i mliječni proizvodi koji se uvoze u EU moraju biti higijenski ispravni i u skladu sa svim relevantnim propisima EU kojima se reguliše uvoz proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, ispravno označeni u pogledu zdravstvene ispravnosti i sa ispravnom identifikacijskom oznakom proizvoda; - pošiljke mlijeka i mliječnih proizvoda koje se uvoze u EU iz trećih zemalja moraju pratiti odgovarajući certifikati i isprave koje izdaje nadležno tijelo treće zemlje, a kojima se potvrđuje da su svi relevantni uslovi EU u pogledu zdravstvene ispravnosti pošiljke, zdravlja životinja i javnog zdravlja koji se dovode u vezu sa ovim proizvodima ispunjeni. Modeli certifikata koji trebaju pratiti �pošiljku mlijeka i mliječnih proizvoda u odnosu prema vrsti termičke obrade dati su u Prilogu II Uredbe (EU) br. 605/2010; - mlijeko i mliječni proizvodi koji se uvoze u EU moraju proći odgovarajuće službene kontrole pri ulasku na teritoriju EU, u skladu sa Uredbom (EZ) br. 854/2004 te se moraju uvesti preko tačno određenih graničnih prijelaza na kojima se nalaze granične inspekcijske postaje. U slučaju BiH, uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU može se odvijati isključivo preko GP Gradiška i GP Bijača. 4.2. Specifiĉni uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda u EU U Prilogu III, Odjeljku IX Uredbe (EZ) br. 853/2004 utvrđeni su specifični zahtjevi za mlijeko i mliječne proizvoda, bez obzira na zemlju porijekla, a odnose se na:  primarnu proizvodnju sirovog mlijeka i kolostruma u smislu: zdravstvenih zahtjeva za proizvodnju sirovog mlijeka i kolostruma, higijene na farmama za proizvodnju ovih proizvoda (higijene prostorija i opreme, higijene tokom mužnje, sakupljanja i prijevoza sirovog mlijeka i higijene osoblja) i mikrobioloških kriterija za sirovo mlijeko;  mliječne proizvode proizvedene od sirovog mlijeka ili mlijeka koje je prošlo određenu termičku obradu u smislu: zahtjeva za temperaturu, termičku obradu i kriterije za sirovo kravlje mlijeko koje se koristi u proizvodnji mliječnih proizvoda;  pakovanje i ambalažu sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda;  označavanje u smislu deklaracije na pakovanju koja jasno ukazuje da se radi o sirovom mlijeku ili proizvodu napravljenom od sirovog mlijeka te  identifikacijsku oznaku u smislu stavljanja broja odobrenja objekta i šifre zemlje na pakiranje. 4.2.1. Mikrobiološki kriteriji za sirovo mlijeko U pogledu kvalitete mlijeka, subjekti u poslovanju sa hranom iz trećih zemalja dužni su poduzeti postupke kojim će osigurati da mlijeko i mliječni proizvodi koje izvoze na tržište EU udovoljavaju kriterijima EU za sirovo mlijeko u pogledu broja mikroorganizama i somatskih ćelija. Usklađenost sa kriterijima se provjerava na reprezentativnom broju uzoraka prikupljenih na poljoprivrednom gazdinstvu, za što je također odgovoran subjekat u poslovanju sa hranom koji proizvodi/sakuplja/prerađuje mlijeko ili nadležne institucije u domenu provođenja nacionalnog programa kontrole. Sirovo mlijeko koje se uvozi u EU, a namijenjeno je ishrani ljudi kao i sirovo mlijeko upotrjebljeno u proizvodnji mliječnih proizvoda mora udovoljavati sljedećim kriterijima propisanim u Dijelu III, Poglavlja I, Odjeljka IX, Priloga III Uredbe (EZ) br. 853/2004: a) za sirovo kravlje mlijeko: Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) na 30 °C (u 1 ml) ≤ 100 000 (*) Broj somatskih stanica (u 1 ml) ≤ 400 000 (**) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno; (**) Geometrijski prosjek tokom tromjesečnog razdoblja, s najmanje jednim uzorkom mjesečno, osim ako nadležno tijelo (EU) odredi drugu metodologiju s obzirom na sezonska odstupanja u količinama proizvodnje b) za sirovo mlijeko drugih vrsta �Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) na 30 °C (u 1 ml) ≤ 1 500 000 (*) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno c) za sirovo mlijeko drugih vrsta namijenjeno proizvodnji proizvoda postupkom koji ne uključuje toplinsku obradu Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) ≤ 500 000 (*) na 30 °C (u 1 ml) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno Sirovo mlijeko iz trećih zemalja ne smije sadržavati ostatke antibiotika u količinama koje premašuju nivoe dopuštene zakonodavstvom EU za svaku pojedinačnu tvar ili zbirnu količina ostataka antibiotskih tvari koja premašuje najveću dopuštenu vrijednost (vidi: Prilog I. i III. Uredbe (EEZ) br. 2377/90). U ovom kontekstu treba istaći važnu ulogu laboratorija, kao dijela sistema službenih kontrola. Zemlja mora imati mrežu ovlaštenih i referentnih laboratorija, adekvatno opremljenih za vršenje ispitivanja u skladu sa metodama primjenjivim u EU, kako bi rezultati analiza bili uporedivi i pouzdani. Drugi važan elemenat je pravovremeno izvještavanje subjekata u poslovanju sa hranom i nadležnih institucijama o rezultatima pretraga. 5. Uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda porijeklom iz BiH u EU 5.1. Zahtjev za izvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz BiH u EU Ured za veterinarstvo BiH je u novembru 2010. godine dostavio DG SANTE-u službeni zahtjev za izvoz određenih proizvoda životinjskog porijekla u EU, između kojih i mlijeka i mliječnih proizvoda. U odgovoru na zahtjev, EK ukazala je na Uredbu (EU) br. 605/2010, naročito Prilog I u kojem je sadržan popis trećih zemalja iz kojih je uvoz pošiljki mlijeka i mliječnih proizvoda odobren, uz navođenje vrste termičke obrade koja se zahtijeva za takve proizvode. BiH je u skladu sa ovim popisom, od 1995. godine1 na listi trećih zemalja iz kojih je uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda moguć isključivo ukoliko su mlijeko i mliječni proizvodi podvrgnuti jednom od alternativnih postupaka termičke obrade na visokim temperaturama, navedenih u članu 4. Uredbe. Uvrštavanje BiH na ovaj popis je bilo u skladu sa procjenom rizika za termički obrađeno mlijeko gdje utvrđeni rizik nije zahtijevao niti opravdavao prethodnu kontrolu EK. Međutim, kontrola FVO morala je biti provedena imajući u vidu sveukupna iskustva EK sa procesom odobravanja uvoza drugih proizvoda životinjskog porijekla iz BiH u EU, naročito u vezi sa zakonodavstvom, nadležnostima institucija u mreži hrane i hrane za životinje, te službenim kontrolama. Poslije novembra 2010. godine, inicijativa za odobravanje uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda obnovljena je tokom tehničkih sastanaka zajedničkih tijela za provođenje Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice, sa jedne strane i Bosne i Hercegovine, sa druge strane2, u prvoj polovini 2012. godine, a pristupanje R. Hrvatske EU intenziviralo je dijalog BiH i EK na ovu temu. Ured za veterinarstvo BiH je već u decembru 2012. godine dostavio DG SANTE-u zahtjev za dolazak inspekcije FVO-a, u cilju ocjene sistema službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu i odobravanja uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU. Ovom koraku prethodilo je nekoliko događaja koji su motivirali institucije u BiH na podnošenje zahtjeva u ovom periodu. Naime, dva mjeseca ranije Vijeće ministara BiH usvojilo je set propisa o higijeni i Pogledati: Commission Decision of 27 July 1995 drawing up a provisional list of third countries from which Member States authorize imports of milk and milk based products and revoking Decision 94/70/EC 2 „Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ br. 5/08 1 �službenim kontrolama hrane i hrane za životinje te mikrobiološkim kriterijima za hranu, koji su bili predmet usklađivanja sa propisima koje čine tzv. higijenski paket EU (vidi poglavlje 2.). Usvajanjem higijenskog paketa, zvanično je potvrđen dogovor o rješavanju pitanja pozitivnog sukoba nadležnosti Ureda za veterinarstvo BiH i Agencije za sigurnost hrane BiH u vezi sa proizvodima životinjskog porijekla. Početkom marta iste godine završena je inspekcijska posjeta FVO-a sektoru peradarstva koja je rezultirala izvještajem sa nizom preporuka u pogledu organizacije službenih kontrola u skladu sa zahtjevima EU u ovom sektoru. Nedugo zatim, na radionici u organizaciji TAIEX-a (Tehnička pomoć i razmjena informacija) nadležne institucije u BiH su sa ekspertima iz EU dogovorili deset aktivnosti za uspostavljanje horizontalnog okvira za službene kontrole hrane i hrane za životinje u BiH u skladu sa Uredbom (EZ) br. 882/2004, te je utvrđen vremenski okvir za njihovo provođenje. U međuvremenu, stručnjaci iz EU posjetili su objekte za proizvodnju i preradu mlijeka koje imaju potencijal za izvoz u smislu udovoljavanja zahtjevima EU te su pozitivno ocijenjeni higijenski uslovi i prakse primijenjene u ovim objektima. Najzad, krajem 2011. godine R. Hrvatska, čije je tržište bilo primarno izvozno tržište za proizvođače mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH, potpisala je Ugovor o pristupanju EU, a Evropsko vijeće najavilo je 01. juli 2013. godine kao datum njenog ulaska u Uniju. Slijedom zahtjeva za dolazak inspekcije FVO-a, EK je na IV sastanku Pododbora za poljoprivredu i ribarstvo, u februaru 2013. godine predala institucijama u BiH pred-misijski upitnik, a potom i dodatna pitanja. U međuvremenu, glavne preporuke EK sa sastanka zajedničkih tijela za provođenje PS/SSP-a potencirale su pripremu i usvajanje zakonskih rješenja u oblasti sigurnosti hrane i veterinarstva koja bi osigurala jasnu podjelu nadležnosti institucija u mreži hrane te učinkoviti lanac komande u sistemu službenih kontrola za sve proizvode biljnog i životinjskog porijekla. Ovo su i institucije BiH prepoznale kao prioritete u Mapi puta za izvoz proizvoda biljnog i životinjskog porijekla, koju je Vijeće ministara BiH usvojilo ranije, u 2010. godini. 5.2. Uspostavljanje lanca komande kojim se zadovoljavaju uslovi za izvoz mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH u EU Sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje u BiH je fragmentiran, kao i sistem sigurnosti hrane uopšte, sa velikim brojem institucija koje često nisu dobro koordinirane, sa nadležnostima koje se preklapaju na horizontalnom i vertikalnom nivou kao posljedica zakonskih rješenja koja često nisu usklađena i između kojih ne postoji jasna hijerarhija, što otežava njihovu primjenu u praksi. Usvajanje higijenskog paketa je postavilo temelje za rješavanje ovih pitanja, ali ih nije riješilo niti ih može riješiti bez izmjene postojećeg zakonskog okvira u zemlji u oblasti sigurnosti hrane i veterinarstva, uključujući i entitetsko i kantonalno zakonodavstvo. U trgovinskim odnosima sa EU najvažnije otvoreno pitanje bilo je i dalje je uspostava vertikalnog lanca komande sa utvrđenim centralnim nadležnim tijelom sa stvarnim i u praksi potvrđenim ovlaštenjima za upravljanje cijelim lancem i ovlaštenjem da u odnosima sa EU pruži garancije da je zakonodavstvo u BiH usklađeno sa acquis-em EU te da se na odgovarajući način provodi. Naime, u prethodnim inspekcijama FVO-a u sektoru peradarstva, analizom zakonodavstva i stanja na terenu, ocijenjeno je da Ured za veterinarstvo BiH nema ulogu centralnog nadležnog tijela u sistemu službenih kontrola hrane i hrane za životinje u BiH, što je predstavljalo prijetnju i za ishod kontrolne posjete FVO-a sektoru mljekarstva. Naime, Ured za veterinarstvo BiH ima stvarna ovlaštenja za nadzor nad radom graničnih veterinarskih inspektora, dok su veterinarske kontrole u domaćem prometu nadležnost entitetskih, kantonalnih i institucija Brčko distrikta BiH. Iako svjesni navedenih otvorenih pitanja, a istovremeno nastojeći anticipirati posljedice nemogućnosti izvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u R. Hrvatsku nakon 01. jula 2013. godine (kao i u ostale države članice EU), institucije u BiH inzistirale su na dolasku inspekcije FVOa. Kako su iskustva EK u pogledu ocjene funkcionisanja sistema službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla u BiH bila negativna, a dogovor na tehničkom nivou o novom Zakonu o hrani i Zakonu o veterinarstvu još uvijek neizvjestan, rješenje za uspostavljanje vertikalnog lanca komande u službenim kontrolama mlijeka i proizvoda od mlijeka, osmišljeno je u formi Protokola o uspostavljanju �komandnog lanca kojim se zadovoljavaju uslovi EU za uvoz u EU mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH. Protokol su potpisali 17. jula 2013. godine ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i entitetski ministri poljoprivrede, a odobrili su ga svojim potpisom i premijeri svih 10 kantonalnih vlada te gradonačelnik Brčko distrikta BiH. Protokol je tretirao isključivo lanac komande u sistemu službenih kontrola objekata kandidiranih za izvoz termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, kontrola i certificiranja pošiljki ovih proizvoda namijenjenih izvozu u EU i kontrola farmi koje snabdijevaju odobrene mljekare sirovim mlijekom. Protokol je imao za cilj uspostavljanje vertikalnog lanca komande za izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU kroz političku odluku da se Uredu za veterinarstvo, do usvajanja novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu na državnom nivou, osiguraju uslovi da djeluje kao centralno nadležno tijelo za organizaciju službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih tržištu EU. Protokolom je uveden i termin lokalnog nadležnog tijela, koje podrazumijeva kantonalne veterinarske inspektore u F BiH te republičke inspektore u RS-u. Kako bi se ovo postiglo, odnos centralnog i lokalnog nadležnog tijela bio je uređen ugovorima o saradnji koje je Ured za veterinarstvo BiH potpisao sa svim lokalnim nadležnim tijelima koja vrše inspekcijske kontrole u objektima odobrenim za izvoz. Ugovorima o saradnji uređeni su međusobna prava i obaveze ugovornih strana, zakonodavstvo na državnom nivou koje lokalno nadležno tijelo mora primjenjivati u svom radu u objektima kandidiranim za izvoz, izvještavanje o provedenim inspekcijskim kontrolama, nadzor nad radom lokalnog nadležnog tijela, financiranje službenih kontrola koje izvrši lokalno nadležno tijelo te metode i principi vršenja inspekcijskih kontrola. Sredstva za financiranje inspekcijskih kontrola u vezi sa objektima odobrenim za izvoz i pošiljkama mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu, koje provode lokalna nadležna tijela bila su osigurana iz Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza. Smisao Protokola i ugovora o saradnji je bio da lokalno nadležno tijelo odgovora direktno Uredu za veterinarstvo za dio poslova koji se odnosi na vršenje inspekcijskog nadzora u objektima odobrenim za izvoz i na farmama koje ovim objektima isporučuju sirovine te za nadzor i certifikaciju pošiljki mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu u EU. Ovo se namjeravalo postići podnošenjem mjesečnih izvještaja o provedenim inspekcijama i primjenom planova i smjernica koje je centralno nadležno tijelo imalo obavezu dostaviti lokalnom nadležnom tijelu. Ured za veterinarstvo BiH imao je obavezu nadzirati rad lokalnih nadležnih tijela kroz redovne kontrole (najmanje jednog godišnje), kako bi potvrdio provođenje svih ugovorenih aranžmana sa lokalnim nadležnim tijelom. Model vertikalnog lanca komande uspostavljen Protokolom, zajedno sa procedurama odobravanja objekata i postupcima certifikacije, bio je predmet ocjene FVO-a, da bi akcionim planom za ispunjavanje preporuka iz Izvještaja o provedenoj reviziji, bilo predviđeno njegovo povlačenje sa snage, kao i ugovori sa lokalnim nadležnim tijelima. Iako pripremljen na osnovu sličnih rješenja u državama članicama EU i potpisan u dobroj vjeri, Protokol se nije pokazao učinkovitim modelom organizacije službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda. Razlog ovome je što se na osnovu „ad hoc“ političkog dogovora, ali bez čvrste odlučnosti da se aranžmani definisani Protokolom u praksi potpuno primjene, nastojalo urediti isključivo pitanje izvoza proizvoda termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, izolovano od ostalih elemenata sistema, kao što su: identifikacija i kontrola kretanja životinja i usklađivanje podataka u različitim registrima farmi i životinja koji se vode na državnom i entitetskom nivou te na svakoj pojedinačnoj farmi; kontinuirani programi obuke veterinarskog osoblja o acquis-u EU, naročito veterinarskih inspektora na nižim nivoima vlasti koji su i nosioci službenih kontrola u objektima odobrenim za izvoz; službene kontrole hrane za životinje; adekvatnost kontrola na granici; nadležnosti institucija u mreži hrane; usklađenost i hijerarhija u primjeni propisa i sl. Uz ovo, Protokol je potpisan u julu 2013. godine, a kontrola FVO-a je organizovana u januaru 2014. godine te period od pet mjeseci nije bio dovoljan da Protokol u potpunosti zaživi, što možemo dovesti u vezi i sa neblagovremenim prethodnim pripremama za njegovo provođenje. �5.3. Revizijska posjeta Ureda za hranu i veterinarstvo U periodu od 21. do 31. januara 2014. godine, inspektori FVO-a izvršili su reviziju sistema službenih kontrola u sektoru mlijeka u BiH sa ciljem odobravanja uvoza u EU termički obrađenog mlijeka i zrelog sira iz BiH, a koji se bazirao na potpisanom Protokolu. Revizorski tim FVO-a posebno je ocijenio: a) b) c) d) e) f) g) h) zakonodavstvo i organizaciju nadležnih institucija; zdravstveni status životinja; odobravanje i stavljanje na liste objekata za izvoz; službene kontrole subjekata u poslovanju sa hranom na nivou objekta; registraciju farmi, identifikaciju i kontrolu kretanja životinja; primjenu pravila higijene za proizvodnju mlijeka i službene kontrole; laboratorijske službe te službenu certifikaciju. Završni sastanak održan je 31. januara 2014. godine kada su predstavljeni preliminarni zaključci do kojih je revizorski tim FVO-a došao tokom posjete institucijama i objektima za proizvodnju i preradu mlijeka i mliječnih proizvoda. 5.3.1. Izvještaj o provedenoj reviziji i akcioni plan Nacrt izvještaja o provedenoj reviziji dostavljen je na komentare Uredu za veterinarstvo BiH u martu 2014. godine, a završni izvještaj je objavljen na službenim stranicama FVO-a, 08. avgusta 2014. godine. Uz Izvještaj je dostavljen i akcioni plan sa preporukama za otklanjanje uočenih nedostataka. Zaključci po svakoj od tačaka revizije nisu davali prostora za ohrabrenje i nagovještavali su neophodnost iznalaženja drugih rješenja u odnosu na ona predložena Protokolom. U sumarnoj ocjeni inspektori FVO naveli su da organizacija službenih kontrola koja je bila predmet revizije nije ni efikasna ni učinkovita. U toku posjete uočeno je da ne postoje detaljna uputstva za vršenje kontrola i da kontrole nisu dosljedne. Zaključeno je da nedostatak efikasnog nadzora i ovlaštenja koji su osnova za provođenje korektivnih mjera, negativno utiče na vršenje kontrola. Najveći problem predstavlja kvaliteta sirovog mlijeka, a količina sirovog mlijeka koja se proizvede na farmama ne može pokriti potrebe za proizvodnjom mlijeka namijenjenog izvozu. Sistem identifikacije i registracije životinja nije pouzdan. Ukazano je i na manjkavosti u dinamici realizacije Protokola, obzirom da sva imanja do dolaska inspekcije FVO-a nisu pregledana te da su aktivnosti u pogledu utvrđivanja nepravilnosti na farmama i nadzora nad provođenjem korektivnih radnji počele nedugo prije dolaska inspektora iz EU. U vezi laboratorijskih službi, zaključeno je da su laboratorije tehnički opremljene za vršenje kontrole sirovog mlijeka, ali i da postoje nedostaci u izvještavanju subjekata u poslovanju sa hranom i nadležnih tijela o rezultatima, što onemogućava učinkovito vršenja kontrola. Ukazano je da certifikacija pošiljki za izvoz nije pouzdana, obzirom da se ovjeravaju netačne izjave u kojima se navode da mliječni proizvodi koji se izvoze u druge zemlje zadovoljavaju relevantne uslove EU (DG SANTE, Final report). Akcioni plan dostavljen uz nacrt izvještaja o provedenoj reviziji sadrži šest preporuka na koje su institucije u BiH imale obavezu odgovoriti u predviđenim rokovima. Aktivnosti koje su nadležne institucije u BiH predlagale u svrhu adresiranja preporuka morale su biti ocijenjene kao zadovoljavajuće, kako bi FVO odobrio akcioni plan kao osnovu za korigiranje zatečenog stanja i donošenje odluke o odobravanju uvoza. Za svaku od preporuka bilo je neophodno definisati aktivnosti i rokove za provođenje istih. Za razliku od sličnih akcionih planova u prošlosti vezanih za provedene inspekcije FVO-a u zemlji, odobravanje akcionog plana za mlijeko je bilo otežano imajući u vidu da predložene aktivnosti nadležnih institucija za ispunjavanje pojedinih preporuka u više navrata nisu bile ocijenjene kao zadovoljavajuće te ih je bilo potrebno suštinski korigovati u skladu sa komentarima FVO-a, a naročito preporuku u vezi �organizacije i jačanja sistema službenih kontrola, koja je i najvažnija preporuka. Tako su odgovori institucija u BiH na predložene preporuke u toku 2014. godine dostavljeni tri puta (u aprilu, avgustu i decembru) a u 2015. godini, dva puta, u aprilu i maju. Preporuke FVO date su u tabeli ispod: Tabela 1:Preporuke FVO u vezi organizacije službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih tržištu EU (DG SANTE, Final report3) 1. Ojačati organizaciju službenih kontrola, njihove ovlasti, nadzor kojim su podvrgnute i nadležnosti za učinkovito provođenje zakonodavstva koje se primjenjuje, a u cilju osiguranja usklađenosti ili istovjetnosti sa relevantnim zahtjevima EU za proizvodnju mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu u EU. 2. Osigurati da osoblje koje vrši službene kontrole u objektima za preradu mlijeka i farmama za proizvodnju mlijeka te osoblje odgovorno za procedure certifikacije posjeduje dovoljno znanja o zahtjevima utvrđenim u Tačkama II.1 i II.2. UHT modela certifikata EU za izvoz mliječnih proizvoda u EU. 3. Uspostaviti dokumentovane kontrolne procedure za službene kontrole u objektima za preradu mlijeku i na farmama za proizvodnju mlijeka, kako bi se potvrdila ispunjenost zahtjeve utvrđenih u tačkama II.1 i II.2. UHT modela certifikata EU za izvoz mliječnih proizvoda u EU; 4. 5. 6. Osigurati da samo oni objekti za proizvodnju mlijeka, koji zajedno sa farmama za proizvodnju mlijeka od kojih dobavljaju sirovo mlijeko, ispunjavaju relevantne zahtjeve EU, budu na listi objekata odobrenih za izvoz, kako je utvrđeno u članu 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004; Osigurati da farme za proizvodnju mlijeka bivaju podvrgnute inspekciji u skladu sa zahtjevima utvrđenim u tački II.1. UHT modela certifikata za mlijeko navedenog u Dijelu 2. Priloga II Uredbe (EU) br. 605/2010 te da sirovo mlijeko upotrjebljeno u procesu proizvodnje mliječnih proizvoda ispunjava zahtjeve utvrđene u tački II.2. navedenog certifikata. Preduzeti mjere kako bi se osiguralo da se primjenjuju principi certifikacije istovjetni onima utvrđenima u Direktivi Vijeća br. 96/1993. U cilju adresiranja 1. preporuke nadležne institucije pripremile su nacrt novog Zakona o veterinarstvu, kojim su između ostalog predloženi modeli odobravanja i registracije objekata te posebna procedura odobravanja i registracije objekata za izvoz, model organizacije službenih kontrola i nadzora nad istima te postupanja u slučaju identificiranja neusklađenosti sa zahtjevima iz zakonodavstva BiH o hrani i hrani za životinje, a u vezi sa pošiljkama za izvoz u EU. Usvajanje novog Zakona o veterinarstvu u BiH bit će praćeno izmjenama postojećih zakona u entitetima po hitnoj proceduri. Predloženi modeli osiguravaju Uredu za veterinarstvo BiH da djeluje kao centralno nadležno tijelo u sistemu službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenih izvozu u EU. Treba istaći da je adresiranje ove preporuke na navedeni način predloženo u aprilu 2015. godine, a prihvaćeno u maju i junu 2015. godine, nakon što su raniji prijedlozi u vidu pojedinačnih odluka vlada entiteta i pod-zakonskih akata donesenih u skladu sa postojećim okvirom, ocjenjeni nedovoljno učinkovitim. 5.3.2. Odobravanje uvoza mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz BiH u EU FVO je 18. juna 2015. godine potvrdio da su sve aktivnosti za provođenje preporuka iz akcionog plana zadovoljavajuće te je Ured za veterinarstvo BiH pozvan da dostavi popis objekata predloženih za izvoz u EU, što je učinjeno 09. jula 2015. godine. Na popisu su bile četiri mljekare koje su prošle proceduru odobravanja u zemlji: Milkos d.d. iz Sarajeva, Mlijeko produkt d.o.o. iz Kozarske Dubice, Mljekara Livno iz Livna te Megle mljekara d.o.o. iz Bihaća. DG SANTE je nakon provedene procedure u skladu sa članom 12. Uredbe (EZ) br. 853/2004, 13.08.2015. godine objavio popis objekata iz kojih je uvoz pošiljki termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH odobren, a uvoz iz ovih objekata je omogućen od 10. septembra 2015. godine. Vremenski period od dana objavljivanja popisa do dana od kojeg je uvoz odobren je duži od 10 radnih dana, što je protivno procedurama opisanim ranije (vidi: 3.3. Odgovor nadležnih institucija u BiH na preporuke iz Akcionog plana koje je FVO ocijenio zadovoljavajućim, dostupan je na službenim stranicama Ureda za veterinarstvo BiH: www.vet.gov.ba 3 �Popis objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU dozvoljen). Do ovog je došlo uslijed prigovora R. Hrvatske dostavljenog nakon protoka roka iz navedenog člana 12., a kojeg je sekcija za kontrolu i uslove uvoza riješila u korist BiH, 09. septembra. U međuvremenu, još jedna mljekara iz BiH, „Eko sir PUĐA“ d.o.o. iz Livna, prošla je proceduru odobravanja u zemlji te je zahtjev za uvrštavanje ovog objekta na popis objekata odobrenih za uvoz u EU dostavljen DG SANTE-u 06. oktobra 2015. godine. Uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz ove mljekare u EU omogućen je od 26. novembra 2015. godine. Popis objekata iz BiH odobrenih za uvoz termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, objavljen je na službenim stranicama DG SANTE-a, te je dostupan na linku: https://webgate.ec.europa.eu/sanco/traces/output/BA/MMP_BA_en.pdf Nova kontrolna posjeta FVO-a najavljena je za početak 2016. godine i njen cilj će biti ocjena ispunjavana aktivnosti predloženih akcionim planom. 6. Zakljuĉak Sumirajući nalaze analize o procedurama i uslovima za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz trećih zemalja u EU možemo zaključiti da BiH još uvijek treba raditi na uspostavljanju sistema sigurnosti hrane usklađenog sa zahtjevima EU, neovisno od činjenice da je na državnom nivou veći dio propisa u ovoj oblasti usklađen sa acquis-em. Usklađivanje zakonodavstva sa acquis-em nije sebi svrha i odgovornost za propise ne prestaje činom njihovog tehničkog preuzimanja i usvajanja, jer od navedenog važniji su mehanizmi za provođenje zakonodavstva. U BiH je izazov usklađivanja zakonodavstva u poglavlju 12 i veći, imajući u vidu organizaciju sistema sigurnosti hrane u zemlji, posebno sistema službenih kontrola, a koji su refleksija postojećih ustavnih i zakonskih okvira. Potrebno je naglasiti da je usklađivanje zakonodavstva sa acquis-em obaveza BiH preuzeta zaključivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju4, a ne samo diskreciona mogućnost BiH da kroz ovaj proces unaprijedi svoje izvozne potencijale. Od zemalja kandidata i potencijalnih kandidata, EU ima određena očekivanja koja se mogu svesti na jednu sintagmu - opredjeljenje za ĉlanstvo, ali suštinsko i strateško opredjeljenje koje će se odraziti ne samo u pisanim rezolucijama i zaključcima organa zakonodavne ili izvršne vlasti nego i spremnosti na ustupke u vezi sa postojećim zakonodavstvom i spremnošću na korjenite reforme. Za razliku od nekih drugih trećih zemalja, strateško opredjeljenje BiH je članstvo u EU te se odobravanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u EU treba sagledati u svjetlu sveukupnih odnosa BiH i EU proizašlih iz procesa evropskih integracija, na što je EK podsjetila u zaključcima tehničkih konsultacija o poljoprivredi i ribarstvu, u junu 2015. godine. U posljednjem Izvještaju za BiH (nekadašnji Izvještaj o napretku) u području sigurnosti hrane za 2016. godinu, EK je definisala dva prioriteta: usklađivanje sistema službenih veterinarskih i fitosanitarnih kontrola sa evropskim standardima i jačanje administrativnih kapaciteta inspekcijskih službi i laboratorija, što je u biti ponovljena poruka iz prethodnih Izvještaja. Priprema novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu je u toku, a od usvajanja ovih propisa zavisi budućnost izvoza proizvoda životinjskog porijekla u EU. Već nekoliko godina su ovi zakoni predmet diskusija u različitim krugovima. Postojeći zakoni o veterinarstvu i hrani iz 2002 i 2004. godine, u vrijeme i u odnosu na okolnosti u kojima su usvojeni, predstavljali su solidnu osnovu za izgradnju sistema usklađenog sa zahtjevima EU, međutim njihova nadogradnja je često bila otežana pozivanjem na ustavne i zakonske nadležnosti, što se odrazilo i na vanjsko-trgovinsku razmjenu. Pristupanje R. Hrvatske EU koja je u okviru CEFTA-e (Srednjoevropski ugovor o slobodnoj trgovini) bila glavni partner BiH u trgovini poljoprivrednim proizvodima, skrenulo je pažnju vlastima u zemlji na sve nedorečenosti i manjkavosti zakonskog i institucionalnog okvira u oblasti sigurnosti hrane na svim nivoima vlasti u zemlji. Pokušaji da se sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje riješi pojedinačnim pod-zakonskim aktima ili samo za određenu grupu proizvoda nisu održivi dugoročno. Također, postojeći zakoni terminima „nadležno tijelo“, bez preciznog navođenja o kojem se tijelu radi u konkretnim slučajevima, ostavljaju prostor za brojne nedoumice u vezi sa stvarnim nadležnostima institucija na terenu. Čak i kada državni zakoni propisuju obavezu institucijama na nivou entiteta, kantona i opština, često mehanizmi za provođenje takvih Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Bosne i Hercegovine, s druge strane; „Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ br. 10/08. 4 �odredbi nisu ugrađeni u zakonska rješenja na drugim nivoima vlasti što otežava, a ponekad i onemogućava njihovu provedbu, što je potvrdila i inspekcija FVO-a. Nesumnjivo je da BiH treba uložiti značajnije napore u procesu usklađivanja zakonodavstva o sigurnosti hrane i veterinarstva sa acquis-em EU, ali treba imati na umu da je usklađivanje strateški posao i da u slučajevima decentraliziranih država zahtjeva koordinaciju i dogovor u vezi sa rokovima i obuhvatu usklađivanja. Usklađivanje zakonodavstva u oblasti sigurnosti hrane treba da rezultira primarno u jasnim nadležnostima institucija u mreži hrane i usklađenošću svih važećih zakonskih i pod-zakonskih akata na svim nivoima vlasti u zemlji koji uređuju sistem sigurnosti hrane. Nakon usvajanja novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu bit će potrebno revidirati sveukupni zakonski okvir u primjeni u entitetima (uključujući i kantone u Federaciji BiH) i Brčko distriktu BiH, gdje će politička opredijeljenost procesu evropskih integracija i jačanju izvoznih potencijala najviše doći do izražaja. S druge strane, ne smije ostati neprimijećen dosada uloženi napor svih institucija te subjekata u poslovanju sa hranom na izgradnji sistema sigurnosti hrane u skladu sa zahtjevima EU koji je doveo do odobravanja uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU. 7. Literatura European Commission.(2010). General guidance on EU import and transit rules for live animals and animal products from third countries. Preuzeto sa http://ec.europa.eu/dgs/health_foodsafety/index_fr.htm. European Commission. (2014). Final report on audit carried out in Bosnia and Herzegovina from 21 to 31 January 2014, in order to evaluate the controls over the production and processing of dairy products intended for export to the EU. Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/food/fvo/audit_reports/details.cfm?rep_id=3304. Protokol o uspostavljanju komandnog lanca kojim se zadovoljavaju uslovi EU za izvoz mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH u EU. Uredba (EZ) br. 178/2002 Evropskog parlamenta i Vijeća od 28. januara 2002. o utvrđivanju opštih načela i uslova zakonodavstva o hrani, osnivanju Evropske agencije za sigurnost hrane i utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane; OJ L 31/2012. Uredba (EZ) br. 852/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o higijeni hrane; OJ L 139/2004. Uredba (EZ) br. 853/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog porijekla; OJ L 139/2004. Uredba (EZ) br. 882/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštovanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja; OJ L 165/2004. Uredba (EZ) br. 854/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih prehrani ljudi; OJ L 139/2004. Uredba Komisije (EU) br. 605/2010 od 2. jula 2010. o uslovima zdravlja životinja i javnog zdravlja te uslovima veterinarskog certificiranja za unošenje sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi u Evropsku uniju, OJ L 175/2010. �Author: Sandra Memišević Institution: Directorate for European Integration, Council of Minister of Bosnia and Herzegovina E-mail: sandra.memisevic@dei.gov.ba PROCEDURES AND CONDITIONS FOR IMPORT INTO THE EUROPEAN UNION OF MILK AND DAIRY PRODUCTS FROM THIRD COUNTRIES - CASE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract Trough more than half a century, the European Union (EU) has been engaged in establishing of food safety system characterized by the world’s highest food safety standards and absence of their partial appliance in terms of the countries of origin. The introduction of the consignments of food and feed from the third countries on the territory of the EU is allowed only if food and feed meet the requirements of the EU acquis or legislation of the third country, which the EU had assessed as equivalent to the acquis. The conditions for products of animal origin are particularly strict, due to higher risk for consumers, public and animal health associated with these products. This paperwork analyzes primary the procedures and conditions for introduction in the EU the consignments of milk and diary products, as a part of general EU procedures and conditions for introduction of animal origin products originating in the third countries, in the context of Bosnia and Herzegovina (BiH). The following scientific methods are used in the paperwork: methods of deduction, abstraction, synthesis, content analysis and comparative analysis. The main conclusion is that BiH should continue to work on establishing a system of official controls of food and feed, and that "ad hoc" solutions that treat one group of products in the system, are not sustainable in the long term. There is a need for the systematic legal solutions which could response to the requirements of the EU and domestic producers and consumers. Keywords: EU acquis, UHT milk, conditions, import, export, Food and Veterinary Office (FVO), official controls of food and feed. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3163 Title A name given to the resource PROCEDURE I USLOVI ZA UVOZ MLIJEKA I MLIJEČNIH PROIZVODA PORIJEKLOM IZ TREĆIH ZEMALJA U EVROPSKU UNIJU - SLUČAJ BOSNE I HERCEGOVINE Author Author MEMIŠEVIĆ, Sandra Abstract A summary of the resource. Kroz više od pola vijeka Evropska unija (EU) posvećena je uspostavljanju sistema sigurnosti hrane čije su osnovne odlike najviši svjetski standardi sigurnosti hrane i odsustvo njihove parcijalne primjene prema zemljama porijekla. Unošenje pošiljki hrane i hrane za životinje iz trećih zemalja na teritoriju EU moguće je samo pod uslovom da udovoljavaju zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zakonodavstvo treće zemlje za koje je EU ocijenila da je istovjetno acquis-u. Posebno su zahtjevi rigidni za proizvode životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik za potrošače, javno zdravlje i zdravlje životinja. Ovaj rad primarno analizira procedure i uslove za unošenje u EU mlijeka i mliječnih proizvoda, kao dio opštih procedura i uslova EU za unošenje proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, te ih stavlja u kontekst Bosne i Hercegovine (BiH). U radu su korištene metode dedukcije, apstrakcije, sinteze, analize sadržaja i komparativne analize. Zaključna misao konstatira da BiH treba dalje raditi na uspostavljanju sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje, te da „ad hoc“ rješenja koja tretiraju samo jednu grupu proizvoda u sistemu, nisu održiva u dugom roku. Potrebni su sistemski zakoni koji će moći odgovoriti na zahtjeve EU i zahtjeve domaćih proizvođača i potrošača. Ključne riječi: acquis EU, UHT mlijeko, uslovi, uvoz, izvoz, Ured za hranu i veterinarstvo (FVO), službene kontrole hrane i hrane za životinje. (Mišljenja izražena u radu predstavljaju mišljenje autora i ne odražavaju mišljenje Direkcije za evropske integracije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/70f9da1dbf07a9764c05b350c05bd563.docx 791ae36df7edd5ae591766d9763c3541 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/48d658477520734624c93fd0c69de6eb.pdf abff3f4a3e22ef6cf6c5700c8a02c226 PDF Text Text Autor: Mr.sc. Sanja Kavaz Hukić Institucija: JU BKC TK Tuzla E-mail: sanja_kavaz@bih.net.ba POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA U PROCESU PRIDRUŢIVANJA EUROPSKOJ UNIJI: IZAZOVI ZA BOSNU I HERCEGOVINU Saţetak Jedno od glavnih političkih područja Europske unije i ključni element unutarnjeg tržišta je politika zaštite potrošača, kojom se osnažuju potrošači, te učinkovito štite njihova sigurnost i njhovi ekonomski interesi, a imajući u vidu bosansko-hercegovačke aspiracije za primitak u Europsku uniju, usklađivanje standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa standardima u Europskoj uniji, uz utjecaj prava konkurencije na zaštitu potrošača, predstavlja ozbiljan korak ka stvaranju konkurentne tržišne privrede i postizanju članstva u Europskoj uniji. Stoga se u radu najprije razmatraju politika zaštite potrošača u zemljama Europske unije i daje osvrt na prava potrošača, a u skladu sa strategijom politike zaštite potrošača Europske unije i strategijom rasta Europske unije (Europa 2020,) te novom programu za potrošače, odnosno finansijskom okviru kojim se nadopunjava navedena strategija, a zatim se razmatra položaj potrošača u Bosni i Hercegovini, posvećuje pažnja legislativnom i institucionalnom okviru zaštite potrošača, te državnom godišnjem programu za zaštitu potrošača za 2015. godinu. Na kraju se razmatraju i učinci njihove implementacije na zaštitu potrošača, očekivani efekti, i daje prijedlog mjera ne samo sa ciljem zaštite potrošača na nacionalnom tržištu, nego i sa ciljem da se Bosni i Hercegovini omogući ravnopravniji nastup na jedinstvenom tržištu Europske unije. Ključne riječi: politika zaštite potrošača, politika zaštite konkurencije, jedinstveno tržište, funkcionalna tržišna ekonomija �1. Uvod Jedno od najvećih postignuća Europske unije (dalje: EU) jeste uspostava jedinstvenog tržišta, odnosno teritorije bez unutarnjih granica ili drugih regulatornih prepreka za slobodno kretanje roba i usluga, ljudi i kapitala. Funkcionalno jedinstveno tržište potiče konkurenciju i trgovinu, poboljšava učinkovitost, podiže kvalitetu, pomaže snižavanju cijena, odnosno potiče ekonomski rast i omogućava lakšim, ne samo svakodnevno poslovanje europskim poduzećima, nego čini boljim i život potrošača. Ideja zajedničkog tržišta omogućila je oslobađanje resursa, utjecavši tako na snižavanje transakcionih troškova i efikasniju alokaciju resursa, te potičući razvoj konkurencije i inovacija, čime su i potrošači dobili bolji kvalitet, niže cijene, veću slobodu izbora, a europska privreda ojačana više nego i jednom drugom zajedničkom politikom. Europska komisija (dalje: EK) u 2015oj godini je u središte pozornosti stavila novu Strategiju jedinstvenog tržišta sa namjerom da omogući stabilnije i pravednije jedinstveno tržište, od koga će benefite imati i potrošači i drugi poslovni subjekti u EU-u. S tim u vezi EK će u 2016oj godini poduzeti mjere kako bi modernizirala standarde i ojačala jedinstveno tržište za robe, smanjila barijere u ključnim sektorima poput usluga, građevinarstva i trgovine na malo, omogućila uravnotežen razvoj zajedničke ekonomije, ali i kojima bi se spriječila diskriminacija potrošača, te ojačale preventivne mjere zaštite reformom postupaka obavještavanja.i Ono što na jedinstvenom tržištu direktno može naštetiti potrošačima jesu tržišne distorzije, odnosno poremećaji na tržištu izazvani ili postojanjem neravnopravnih tržišnih nadmetanja ili nedovoljne tržišne konkurencije. Postojanjem nekih od zabranjenih konkurencijskih djelovanja, poput monopola, oligopola, zloupotreba dominantnog položaja, koncentracija i sl., narušava se koncept slobodnog tržišnog nadmetanja, čime se ugrožava ne samo položaj poslovnih subjekata-direktnih konkurenata i privredni razvoj, nego i sam položaj potrošača. Konkurentna preduzeća stalno su pod pritiskom smanjivanja troškova proizvodnje, a time i cijene proizvoda, i poboljšanja kvaliteta istih, što se pozitivno reflektira na dobrobit potrošača, iz čega je jasna direktna korelacija između prava i politika konkurencije i politika zaštite potrošača. I zaštita konkurencije i zaštita potrošača podrazumjevaju postojanje adekvatnih legislativnih i institucionalnih okvira kojima bi se omogućavala fer tržišna nadmetanja i unapređivao tržišni položaj potrošača, ali oni podrazumjevaju i praktična djelovanja i njihove promocije među svim interesnim grupama uključujući i potrošače i poslovne subjekte-učesnike na tržištu, medije i sl.. Da bi se zaštitili potrošači u Europskoj uniji, pored prava i politika konkurencije sa kojima je zaštita potrošača usko vezana, donešen je i niz direktiva, uredbi i uputstava kojima su definirani uvjeti zaštite potrošača, strategija i standarda na razini EU-a, te zakona u nacionalnim pravnim sustavima koje je svaka država članica donosila. Tako je i Bosna i Hercegovina (dalje: BiH), iako još nije članica Europske unije, uspostavila legislativni i institucionalni okvir zaštite potrošača, obzirom da je usvajanje Zakona o zaštiti potrošača još 2002. godineii, bio jedan od zahtjeva Mape putaiii, gdje je upravo zaštita potrošača, između ostaloga, identificirana kao jedna od prioritetnih oblasti. Nakon toga je usvojena i novija verzija Zakona o zaštiti potrošača 2006. godineiv, kao opći propis o zaštiti potrošača, upostavljene su i agencije i institucije za zaštitu potrošača, te donešeni i mnogobrojni državni godišnji programi za zaštitu potrošača. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i priduživanju (dalje: SSP) 2008. godine između Bosne i Hercegovine Povjerenik Elżbieta Bieńkowska, odgovorna za unutarnje tržište, industriju, mala i srednja preduzeća, izjavila je, između ostalog, da je jedinstveno tržište u srcu europske integracije, da se mora zadržati utjecaj koji EU ima u svijetu, da se ambicioznim i pragmatičnim strategijama mogu postići rezultati, te da se mora izgraditi konkurentna privreda pri čemu Europa, da bi odgovorila na izazove konkurentnosti, nema vremena za gubljenje. Imajući to u vidu, aktivnosti koje su dogovorene, a kada su u pitanju potrošači i postizanje navedenih ciljeva, temelje se na poduzimanju mjera kojima bi se osiguralo da se potrošači ne suočavaju sa divergentnim cijenama, uvjetima prodaje ili isporuke, osim ukoliko je to opravdano objektivnim razlozima, te da nema neopravdanih razloga u tretmanu potrošača na temelju državljanstva ili prebivališta. European Commission, Deeper and fairer Single Market boosts opportunities for citizens and business, Published on: 28/10/2015, više na http://ec.europa.eu/growth/tools-databases/newsroom/cf/itemdetail.cfm?item_id=8529&lang=en&tpa_id= 1038&title=Deeper-and-fairer-Single-Market-boosts-opportunities-for-citizens-and-business ii „Sl. glasnik BiH“, br.17/02. iii Mapa puta (Road Map/Feuille de Route) dokument je koji je Vijeće ministara EU usvojilo u martu 2000. godine i kojim je definiralo 18 smjernica koje Bosna i Hercegovina treba ispuniti prije pristupanja izradi Studije izvodljivosti za otvaranje pregovora o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Evropska unija je u Mapi puta definirala političke, ekonomske i smjernice koji se odnose na poštivanje ljudskih prava, demokratiju i vladavinu prava. U ekonomskim smjernicama se pored ukidanja zavoda za platni promet, uspostave državnog trezora, uklonjanja svih barijera za trgovinu između entiteta, uspostave jedinstvenog bh. državnog instituta za standardizaciju, primijene Zakona o direktnim stranim ulaganjima i usvojanja zakona o restituciji, navode i usvajanje zakona o konkurenciji i zaštiti potrošača. Direkcija za europske integracije Bosne i Hercegovine, Mapa puta, više na http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4727&langTag=bs-BA iv „Službeni glasnik BiH“, br. 25/06 i 22/15 i �i Europskih Zajednicav utjecalo je na veći angažman u oblasti zaštite potrošača, osobito imajući u vidu da je u članu 76. SSP-a, Bosna i Hercegovina preuzela obeveze saradnje sa Europskom Zajednicom odnosno Europskom unijom u cilju usklađivanja standarda za zaštitu potrošača u BiH sa istim standardima u Zajednici. Efikasna zaštita potrošača neophodna je kako bi se osiguralo efikasno funkcioniranje tržišne ekonomije, a ovisi od infrastrukture radi osiguravanja nadzora nad tržištem i provedbe zakona u ovoj oblasti. U skladu sa navedenim u radu će se posvetiti pažnja i legislativnom i institucionalnom okviru zaštite potrošača u Europskoj uniji i u Bosni i Hercegovini, dati dati osvrt na najznačajnije akte i institucije, te ukazati na ciljeve i mjere kojima se isti mogu postići, a sve radi osiguranja adekvatne zaštite potrošača i unapređenja njhovog položaja na konkurentnom unutarnjem tržištu. 2. Politika zaštite potrošača – ključni element unutarnjeg trţišta U učinkovitoj i jedinstvenoj ekonomiji Europske unije, potrebno je da postoje jamstva da će potrošači i njihova prava biti žaštićena ukoliko bude potrebe, prvenstveno pri kupnji roba ili usluga iz drugih zemalja članica EU-a. Politika zaštite potrošača garantuje visoku razinu sigurnosti potrošača u mnogim područjima, od strogih primjena standarda koji se primjenjuju na sve proizvode do područja poput dobrih poslovnih običaja, obmanjujućih reklama, nepoštenih uvjeta ugovora, pokazatelja cijena i označavanja, prava putnika, i itd.. Politika zaštite potrošača Europske unije zasniva se na obaveznim direktivama i uputstvima kojima je reguliran minimalan prag obavezne zaštite potrošača u svakoj državi članici, a uporedo sa razvojem jedinstvenog tržišta Europske unije, kontinuirano raste i broj primarnih i sekundarnih akata koji se primjenjuju na njenoj teritoriji. Tijekom posljednjih 50 godina, Europska unija je donijela čitav skup pravila i politika kojima se osigurava visoka razina zaštite potrošača i putem kojih se potrošačima omogućava da imaju koristi od društvenog i privrednog napretka Europe. Nedavno usvojena Direktiva o pravima potrošača je ojačala zaštitu prava potrošača, osobito kroz usklađivanje niza pravila koji se primjenjuju na online ugovore. Pravovremena i učinkovita provedba i primjena novih pravila je od posebnog značaja. Također, pravila konkurencije su ključna u onemogućavanju postojanja zloupotreba dominantnog položaja, kartela i koncentracija na štetu potrošača. Nedavne inicijative uključuju tzv. Paket kvaliteta (engl. Quality Package) usvojen od strane Europske komisije u 2010. godini sa ciljem poboljšanja informiranosti potrošača o kvaliteti hrane kroz sveobuhvatne programe certificiranja. U julu 2011. godine revidirana je i Uredba o romingu čime se omogućilo da potrošači jednostavno prelaze na alternativne roming usluge. U nizu akata koje je Europska komisija predložila radi zaštite potrošača je i Zajednički europski zakon o prodaji, kojim bi se prevladale i prepreke koje proizilaze iz divergentnih ugovora, čime bi potrošači koji primjerice kupuju preko interneta imali veću zaštitu i pravnu sigurnost.vi Iako moderna politika zaštite potrošača u zemljama Europske unije uključuje i pomoć u rješavanju sporova potrošača i poslovnih subjekata (primjerice kroz alternativno rješavanje sporova i osnivanje europskih centara za zaštitu potrošača), dostupnosti jasnih, tačnih i dosljednih podataka o svakom proizvodu koji se kupuje, prilagođavanje prava ekonomskim i društvenim promjenama, pod zaštitom potrošača podrazumjeva se i šire informiranje potrošača, proces uvažavanja žalbi potrošača putem sudskog i vansudskog postupka, i sl.. Novi legislativni akti, Direktiva o alternativnom načinu rješavanja sporova potrošača (dalje: Direktiva o ADR)vii i Uredba o online načinu rješavanja sporova potrošača (dalje: Uredba o ODR)viii u Europskoj uniji su usvojene 2013. godine, te je njima europski zakonodavac omogućio lakše, brže i jeftinije rješavanje sporova, a državama članicama nametnuo obavezu uspostavljanja nacionalnih tijela koja će voditi postupke u ovim sporovima, a pridržavajući se obaveznih propisa i zahtjeva kvaliteta.ix Više o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine, sa druge strane, na http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/ssp/default.aspx? id=1172&langTag=bs-BA vi A European Consumer Agenda - Boosting confidence and growth, European Commission, Brussels 2012, str. 3 vii Directive 2013/11/EU of the European Parliament and of Council of 21 May 2013 on alternative dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Directive on consumer ADR) viii Regulation (EU) No 524/2013 of the European Parliament and of the Council of 21 May 2013 on online dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Regulation on consumer ODR) ix Ukoliko se legislativni akti Europske unije pravilno ne primjenjuju, odnosno ukoliko se politika zaštite potrošača ispravno ne provodi, potrošači mogu dobiti odštetu, a što zahtijeva bolju suradnju između zemalja EU-a. Sudski postupci mogu biti mnogo skupi i dugo trajati, osobito ako su izvan matične zemlje članice, te je, Europska Komisija, a da bi potaknula vansudske nagodbe, razvila načine rješavanja sukoba koji koštaju malo ili nimalo, putem online servisa za rješavanje sporova. Prema Uredbi o ODR Europska komisija će uspostaviti europsku online platformu za rješavanje sporova, tzv. ODR platformu, koja je posebno v �Također, 2015. godine je obilježena desetogodišnjica od kako je Europska komisija skupa sa nacionalnim vladama osnovala mrežu europskih potrošačkih centara u svih 28 zemalja članica Europske unije, Norveške i Islanda, kojom se promiče razumjevanje prava potrošača Europske unije i pomaže u rješavanju pritužbi potrošača koji su izvršili kupovinu u drugoj zemlji članici, online ili kada su na putovanju.x Europska potrošačka politika predstavlja partnerstvo između Europske unije, zemalja članica i njenih građana, a temelji se na dva temeljna načela utvrđena u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije i to da sve radnje kojima se štite zdravlje, sigurnosti i ekonomski interesi potrošača, te promicanje njihovog prava na informiranje i obrazovanje trebaju biti poduzete na razini EU-axi, te da se zahtjevi za zaštitu potrošača moraju uzeti u obzir pri definiranju i provedbi drugih politika i aktivnosti u EU-uxii. Politika potrošača EU-a se redovito ažurira osobito imajući u vidu socijalne, ekonomske i ekološke promjene, kao i nove naučne dokaze i dostignuća.xiii Navedenim ciljevima, Europska unija doprinosi i primjenom mjera koje utvrđuju Europski parlament i Europsko Vijeće, u skladu sa redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja sa Ekonomsko-socijalnim komitetom. Treba imati u vidu da utvrđene mjere ne sprečavaju niti jednu državu članicu da zadrži ili uvede strožije zaštitne mjere, a u skladu sa Ugovorima i uz obavještenje Europske Komisije. Provedba zaštite potrošača na teritoriji Europske unije zasniva se na načelima horizontalnosti (pri čemu se insistira na definiranju i realizaciji zajedničkih politika radi zaštite potrošača), subsidijarnosti (kao zahtjeva za neophodnim dopunjavanjem nacionalnih zakonodavstava u ovisnosti od potreba na lokalnoj, regionalnoj ili naconalnoj razini), te minimalnog usklađivanja (temeljem kojeg države članice mogu da zadrže ili uvedu strožija pravila zaštite potrošača i više standarde u ovoj oblasti).xiv No unatoč visokoj razini zaštite potrošača u Europskoj uniji, zaštita potrošača još može i mora biti poboljšana osobito imajući u vidu pojavu novih izazova kao posljedica novih razvoja u tehnologiji, neodrživih obrazaca potrošnje i socijalne isključenosti. Ovi izazovi ujedno stvaraju i nove prilike. 3. Europska strategija zaštite potrošača za razdoblje od 2014 do 2020.godine Politika potrošača Europske unije za razdoblje od 2014. do 2020. godine temelji se na Europskoj agendi za potrošače (engl. European Consumer Agenda), što je nova strategija u skladu sa Strategijom rasta Europe – Europa 2020, i Programu za potrošače 2014-2020. (engl. Consumer Programme)xv kao finansijskim okvirom koji dopunjava strategiju. Četiri glavna cilja Europske agende za potrošače obuhvaćaju zaštitu od ozbiljnih rizika i prijetnji za potrošače (sigurnost), omogućavanje izbora na osnovu jasnih, tačnih i dosljednih informacija (informiranost), pristup brzim i učinkovitim načinima rješavanja sporova (prava i obeštećenje potrošača), te usklađivanje prava potrošača sa privrednim i društvenim promjenama, osobito onim vezanim za tržišta hrane, energije, finansija prometa i digitalnih proizvoda (provedba prava).xvi Jedinstveno tržište Europske unije jedno je od najvećih tržišta na svijetu koje omogućava građanima i poduzetnicima slobodno trgovanje izvan nacionalnih granica u svim državama članicama EU-a, te na Islandu, u Lihtenštajnu i Norveškoj, a potrošačima unutar EU-a daje bogati, fleksibilnu i kvalitetnu ponudu. Upravo je temeljna uloga politike EU-a za zaštitu potrošča pomaganje potrošačima da iskoriste te mogućnosti na najbolji mogući način, a davanjem aktivne uloge potrošačima na jedinstvenom tržištu, potiče se i privredni razvoj i pomaže da se EU oporavi od ekonomske krize. dizajnirana za pomoć potrošačima koji su kupili robu ili usluge online. Ova platofrma omogućava korisnicima da podnesu svoje ugovorne sporove i da vode postupak online i na bilo kojem od 23 službena jezika Europske unije, a počet će se upotrebljavati od početka 2016. godine. Više o Alternative and Online Dispute Resolution (ADR/ODR) na http://ec.europa.eu/consumers/solving_consumer_disputes/non-judicial_redress/adr-odr/index_en.htm x Više o European Consumer Centers na http://ec.europa.eu/consumers/solving_consumer_disputes/non-judicial_redress/eccnet/index_en.htm xi Član 169. Prečišćenog teksta Ugovora o funkcioniranju Europske unije (raniji član 153. UEZ), Glava XV Zaštita potrošača xii Član 12. Prečišćenog teksta Ugovora o funkcioniranju Europske unije (raniji član 153. stav 2 UEZ) xiii Consumers, European Commission, Directorate-General for Communication Citizens Information, European Union, 2014., str. 4. xiv Madžar, L., Politika zaštite potrošača u Srbiji sa aspekta politike zaštite potrošača u zemljama EU-a, Škola biznisa, Broj 4/2010, str. 53 xv Regulation (EU) No 254/2914 of the European Parliament and of the Council of 26 February 2014 on a multiannual consumer programme for the years 2014-20 and repealing Decision No 1926/2006/EC xviValant, J., Consumer protection in the EU, Policy Overwiev, European Parliamentary Research Service, September 2015., str. 3 �Unapređenje konkurentnosti unutar eurozone, kao i sa glavnim trgovinskim partnerima, utječe na povećanje produktivnosti, prvenstveno u proizvodnji i u okviru malih i srednjih preduzeća, a što pomaže i potrošačima da učinkovito iskorištavaju resurse. Pokretanje jedinstvenog tržišta, kako bi ono bilo u službi realizacije ciljeva Strategije rasta – Europa 2020., zahtijeva funkcionalna i dobro povezana tržišta na kojima konkurencija i pristup potrošačima stimuliraju rast i inovacije. Otvoreno jedinstveno tržište mora biti oblikovano u skladu sa Direktivom o uslugama, istovremeno osiguravajući kvalitetu usluga koje se nude potrošačima.xvii Tu su još i uska saradnja Europske komisije sa udrugama potrošača, osiguranje dugoročnog zapošljavanja i povjerenja potrošača, prilagodbom nacionalnog zakonodavstva i zakonodavstva Europske unije digitalnom dobu, olakšavanje i pojeftinjenje sklapanja ugovora s partnerima u drugim državama EU-a za firme i potrošače (prvenstveno nuđenjem usklađenih rješenja za potrošačke ugovore, europskih modela ugovornih odredbi i kretanjem prema izbornom europskom ugovornom pravu), itd.. Program za potrošače 2014-2020 sa budžetom od 188,8 miliona eura kreiran je kao podrška europskoj politici zaštite potrošača stavljanjem potrošača u središte jedinstvenog tržišta za godine koje dolaze. Pokrenut je sa ciljem zaštite zdravstvenih, sigurnosnih i ekonomskih interesa europskih građana, integracije interesa potrošača u sve politike koje se odnose na zajednicu i posebno zaštite potrošača u novim zemljama članicama Europske unije. Temeljen na prethodnom Programu za potrošače za razdoblje 2007-2013, novim Programom za potrošače 2014-2020 očuvat će se najuspješniji elementi starog programa, istovremeno uzimajući u obzir nove društvene izazove, poput sve veće složenosti odlučivanja, potrebe da se ide ususret održivijim obrascima potrošnje, mogućnosti i prijetnji koje donosi razvoj digitalizacije, te specifičnih potreba ranjivih grupa potrošača (djece i starih).xviii Stoga se kao glavne aktivnosti i glavni izazovi novog Programa mogu izdvojiti daljnje unaprjeđenje nadzora nad sigurnošću proizvoda kroz jačanje koordinacije nacionalnih tijela za provedbu nadzora nad tržištem, informiranje i obrazovanje potrošača (jer su potrošačima potrebne usporedive, pouzdane i razumljive informacije), te nužno jačanje uloge udruga za zaštitu potrošača, kao i poboljšanje postojećih obrazovnih i informacijskih alata, učinkovita pravna zaštita potrošača kroz daljnje jačanje prava potrošača i njihove zaštite, osobito u rješavanju problema s kojima se potrošači susreću kada pokušavaju doći do pravne zaštite u drugoj zemlji članici, te u konačnici jačanje prekogranične saradnje na način da se poveća informiranost potrošača o ulozi mreže europskih centara za zaštitu potrošača i učinkovitost nacionalnih tijela za provedbu politike zaštite potrošača. 4. Zaštita prava potrošača u Bosni i Hercegovini Prije četrdeset godina, od strane tadašnje Europske ekonomske zajednice (dalje: EEZ), 1975. godine, donešen je Prvi program EEZ-a za zaštitu potrošača (engl. Consumer Protection Programme), u kojem je utvrđeno pet prava (pravo na zaštitu zdravlja i sigurnosti, pravo na zaštitu ekonomskih interesa, pravo na naknadu pretrpljene štete, pravo na informiranje i obrazovanje, i pravo na rješavanje sporova, odnosno proceduralna pitanja) koja se i danas smatraju osnovnim pravima potrošača.xix Od tada je u Europskoj uniji donešen veliki broj akata u svrhu zaštite prava potrošača, a imajući u vidu da se osnove unutarnje i vanjske politike Bosne i Hercegovine temelje na ispunjenju uvjeta za punopravno članstvo u EU-u, kao primarnom strateškom cilju, članom 76. Glava VI SSP-a propisano je da će strane sarađivati u cilju usklađivanja standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa istim standardima u Zajednici, te da je efikasna zaštita potrošača neophodna kako bi se osiguralo propisno funkcioniranje tržišne ekonomije. Tako je Bosna i Hercegovina je, u nastojanju da se zaštita potrošača u Bosni i Hercegovini približi standardima zaštite potrošača u Europskoj uniji, započela stvaranje legislativnog okvira zaštite potrošača u BiH-u, kao i jedinstvene institucionalne strukture za njegovo efikasno provođenje, a sve da bi, ne samo izvršila pripreme za ravnopravno nastupanje na jedinstvenom tržištu, nego i osigurala povjerenje potrošača na konkurentnom unutarnjem tržištu uz adekvatnu zaštitu i efikasno provođenje zakona, bez obzira na mjesto gdje se potrošač ili drugi poslovni subjekt nalaze. A European Consumer Agenda - Boosting confidence and growth, op.cit. str. 24. Više o prethodnim programu i godišnjim izvještajima na http://ec.europa.eu/consumers/eu_consumer_ policy/financialprogramme/index_en.htm xix Wrbka, S., European Consumer Access to Justice Revisited, Cambridge University Press, UK, 2015., str. 34. xvii xviii �Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovinixx jedan je od propisa kojim je započeo postupak implementacije direktiva EU-a sa područja zaštite potrošača u pravni sustav Bosne i Hercegovine, a većina potrošačkih propisa EU-a koji su implementirani u pravo BiH-a nastali su u vrijeme kada je došlo i do promjene politike zaštite potrošača u EU-u.xxi Donešeni Zakon o zaštiti potrošača opći je propis za područje zaštite potrošača, kojim se, utvrđujući okvir sustava zaštite potrošača, uređuju odnosi između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored ovog Zakona, postoji još čitav niz drugih zakona vezanih za oblast zaštite potrošača, a koji se primjenjuju na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom, poput Zakona o hranixxii, Zakona o općoj sigurnosti proizvodaxxiii, te odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. Također, interesi potrošača u Bosni i Hercegovini zaštićeni su i drugim propisima, i to iz oblasti konkurencije, nadzora nad tržištem, veterinarstva, zdravlja bilja, te zakonima različitih razina vlasti o električnoj energiji, trgovini, inspekcijama, komunalnim i finansijskim uslugama, zaštite okoliša i sl.. Temeljni cilj politike zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini je kontinuirano poboljšanje kvalitete života svih građana Bosne i Hercegovine, te promocija zdravlja i sigurnosti potrošača, a da bi se isti postigao potrebno je, kroz provođenje razrađujućih ciljeva, osigurati vladavinu prava, demokracije i civilnog društva, osigurati daljnje usklađivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije, stvoriti uvjete za efikasno rješavanje uočenih problema na području zaštite potrošača, raditi na osvješćivanju potrošača o njihovom stvarnom položaju na tržištu, osigurati potporu potrošačima u ostvarenju njihovih prava, uspostaviti međusobnu povezanost svih nositelja zaštite potrošača, ojačati suradnje i razmjenu informacija, ojačati položaj potrošača na tržištu i podizati svijest potrošača u odnosu na njihova prava i ulogu u tržišnoj privredi, unaprijediti obavještavanje potrošača, uspostaviti različite vidove savjetovanja i obrazovanja potrošača, zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača, te unaprijediti i davanje informacija i upoznavanje javnosti o pravima potrošača u BiH, a kroz planiranje promotivnih djelovanja na svim razinama i poticanje medijske aktivnosti.xxiv Da bi se realizirali navedeni ciljevi politike zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini, u Zakonu o zaštiti potrošača navedeni su subjekti koji su odgovorni za provođenje politike, odnosno zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovinixxv, a pored tih subjekata, u Državnom godišnjem programu za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, navedeni su i drugi subjekti koji imaju značajnu ulogu u oblasti zaštite potrošača. U skladu sa navedenim aktima, subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini, a koje je, kao nositelje zaštite potrošača, sve skupa potrebno uključiti da bi se ispunili ciljevi Bosne i Hercegovine u ovoj oblasti su Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i Vijeće za zaštitu potrošača u BiHxxvi, Ombudsmen za zaštitu potrošača u BiHxxvii, Konkurencijsko Prvi zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini donešen je 2002. godine, a 2006. godine donešen je i novi Zakon o zaštiti potrošača koji jeste u pojedinim segmentima zamijenio neka nesretna rješenja iz prethodnog zakona, ali je i dalje predstavljao samo blagu evoluciju potrošačkog prava, obzirom da se u istom izmjene nisu izvršile na sistematičan način. Meškić, Z., Zakon o zaštiti potrošača BiH u svjetlu prava EU, Pravo i pravda, 1/2012, str. 423-424. xxi Promjenama je naglašen informacioni model, gdje potrošač dobijanjem informacija od poduzetnika otklanja svoj informacioni deficit kao osnovni razlog svog neravnopravnog položaja, te na osnovu dobijenih informacija treba sam da profitira od stvorenog unutranjeg tržišta. Sud EU, 08/74, Državno tužilaštvo/Gustave i Benoit Dassinville (predmet Dassonville), 1974., str. 837. xxii „Službeni glasnik BiH“, broj 50/04 xxiii „Službeni glasnik BiH“, broj 45/04 xxiv Državni godišnji program za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/15, str. 6 xxv Član 98, tačke od a) do i) xxvi Ministarstvo koordinira izradu Državnog godišnjeg programa za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za svaku kalendarsku godinu, počev od 2009. godine, te u suradnji sa svim učesnicima u izradi istog, prikuplja relevantne podatke za njegov sadržaj. Organizira i sjednice Vijeća za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine, pa u vezi s tim obavlja sve poslove koji obuhvataju pripremu materijala za održane sjednice, predsjedavanje sjednicama, dostavu materijala nakon održanih sjednica, te praćenje realizacije donesenih zaključaka. Imenuje Vijeće za zaštitu potrošača BiH-a, a kroz suradnju i razmjenu informacija s bosanskohercegovačkim državnim i entitetskim institucijama vezanim za oblast zaštite potrošača, kao i nevladinim sektorom, Ministarstvo nastoji uključiti sve odgovorne subjekte u proces uspostave što cjelovitijeg i efikasnijeg sustava zaštite potrošača. Ministarstvo ima i permanentnu suradnju i sa relevantnim međunarodnim institucijama posebice sa Delegacijom EU u BiH, kao prvom kontaktnom točkom za transmisiju informacija prema Europskoj komisiji. Predstavnici Ministarstva učestvuju na različitim konferencijama i stručnim skupovima na temu zaštite potrošača, a Ministarstvo također ostvaruje suradnju s akademskom i poslovnom zajednicom po pitanju promoviranja zaštite prava i interesa potrošača. xxvii Institucija Ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH uspostavljena je s ciljem promocije dobrog i efikasnog provođenja politike zaštite potrošača u BiH. Njome upravlja Ombudsman za zaštitu potrošača koji zastupa kolektivne potrošačke interese, kako u pojedinačnim predmetima tako i u općem medijskom prostoru gdje ih predstavlja i brani. Kao neovisno tijelo ima ovlaštenje da provodi istražne radnje, javno kritizira, educira slabiju stranu u potrošačkom odnosu, tj. potrošača, izdaje preporuke, instrukcije, pokreće postupak pred nadležnim sudom u slučajevima naknade štete i druge pravne mjere, a sve u svrhu zaštite kolektivnih xx �vijeće BiHxxviii, te nadležni organi entiteta i Brčko Distrikta BiH, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, udruge potrošačaxxix, obrazovne institucije i medijixxx, inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom. Realizaciju zadataka prethodno navedenih nadležnih tijela, a čiji je cilj promocija dobrog i efikasnog provođenja politike zaštite potrošača, nadležna tijela vrše u sklopu svojih redovitih aktivnosti, a kad je riječ o finansiranju isto je predviđeno u budžetima institucija BiH, te budžetima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, dok pojedina tijela uprave sa specifičnim aktivnostima planiraju i sredstva za posebne namjene. Imajući u vidu navedeno, osiguranje primjerenog funkcioniranja tržišta ovisit će ne samo o daljnjem razvoju legislativnog okvira zaštite potrošača u BiH-u i kontinuiranom praćenju prioritetnih područja koja su važna kod provođenja politike zaštite potrošača, a koja se posljedično odnose i na potrošače, nego i o adekvatnom razvoju infrastrukture, kojom bi se osigurao nadzor nad tržištem i provedba zakona na tom području. Također, razvoj otvorenog dijaloga svih interesnih skupina u društvu sa svrhom osiguranja jasnoće, konzistentnosti postupanja i razumijevanja u definiranju interesa potrošača, cilj je Bosne i Hercegovine, koji se može ostvariti daljnjim usklađivanjem preuzetih obveza, vlastitih mogućnosti i interesa, a čitav ovaj proces ovit će o spremnosti svih ključnih sektora, od osposobljenosti cjelokupnog sustava za proces prilagođavanja standardima EU, preko obrazovanja ljudskih potencijala u državnoj upravi i pravosuđu do jedinstvene, kvalitetno osposobljene, osviješćene i obaviještene javnosti. 5. Zaključak Zaštita potrošača dinamično je područje gdje se događaju brze promjene na tržištu, i gdje svi ključni nosioci zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini moraju kako kontinuirano unapređivati legislativni okvir, modernizirati ga i prilagođavati ne samo nacionalnim potrebama, nego i promjenama na unutranjem interesa potrošača u ime zaštite kolektivnih interesa potrošača. Zaštita potrošača ostvaruje se kroz nadziranje, komunikaciju i preventivne radnje da bi se osigurala njegova temeljna prava na tržištu te promovirala jednakost među potrošačima i u odnosu na poslovanje. Institucija ombudsmana radi na širokom spektru pitanja potrošača, a područja rada uglavnom se odnose na rješavanje žalbi potrošača, pružanje informacija potrošačima organiziranim u udrugama i Savezu udruženja potrošača Bosne i Hercegovine, te njihovo educiranje, suradnju s medijima o svim pitanjima potrošača, sigurnost proizvoda, kvalitetu proizvoda i utjecaj na okoliš i zaštitu ekonomskog interesa potrošača, sudjelovanjem u svojstvu umješača u raspravama koje se vode kod sektorskih regulatornih tijela. xxviii Konkurencijsko vijeće učestvuje u pravnoj zaštiti potrošača temeljem člana 98. tačka d) Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, i u tome ima značajnu ali neizravnu ulogu, koja proizlazi iz poslova i zadataka koje obavlja. Eliminiranje zabranjenog konkurencijskog djelovanja privrednih subjekata u cilju zaštite i održanja slobodne tržišne konkurencije, te uspostava jedinstvenih i transparentnih kriterija za sve privredne subjekte na tržištu, predstavlja temeljne zadatke Konkurencijskog vijeća. Upravo svojim djelovanjem kroz donošenje i primjenu svojih akata, Konkurencijsko vijeće osigurava da cijene roba i usluga ne budu produkt monopolističkog, vladajućeg ili nekog drugog djelovanja. Unaprjeđenje primjene principa slobodne tržišne konkurencije, te sprječavanje da određeni privredni subjekti imaju neopravdano povoljniji položaj u odnosu na druge, između ostalog, doprinose stvaranju povoljnijeg položaja krajnjih potrošača, prije svega kroz kvalitetnije i jeftinije proizvode i usluge na tržištu. Zadovoljni i zaštićeni potrošači uslovljavaju funkcionalno tržište, dok sam Zakon o konkurenciji uređuje pravila, mjere i postupke tržišne konkurencije, te nadležnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na zaštiti i promociji tržišne konkurencije u BiH. xxix Udruge potrošača u BiH predstavljaju vrlo bitan subjekt u sustavu zaštite potrošača jer imaju ulogu posrednika između potrošača i nadležnih tijela, inspekcija i drugih subjekata kojima je zakonom propisana obveza zaštite potrošača. Njihova nadležnost propisana je članom 112. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, a djeluju kao neprofitne i nevladine organizacije koje imaju svojstvo pravne osobe, te se kao takve ne mogu baviti privrednom djelatnošću. Sve svoje aktivnosti usmjeravaju isključivo na zaštitu pojedinačnih i zajedničkih interesa potrošača. Udruge potrošača u BiH su različito organizirane na različitim razinama, počev od općinske, kantonalne, entitetske razine, razine BrčkoDC BiH, te na razini BiH. Krovna udruga je Savez udruženja potrošača BiH, koja je utemeljena 2004. godine i registrirana u Ministarstvu pravde BiH. Svrha Saveza je da osigura pomoć svojim članicama i osigura zaštitu interesa potrošača u BiH, ali i da predstavlja udruge na internacionalnoj razini. Članstvo u Savezu je otvoreno pod jednakim uvjetima prema svim udrugama potrošača. xxx Pravo na obrazovanje o pitanjima potrošača i pravo na informiranost su osnovna i neotuđiva prava potrošača koja su im dana članom 3. tačke b) i d) Zakona o zaštiti potrošača u BiH. Članom 116. istog Zakona određeni su i načini obrazovanja potrošača kao što su posebni kursevi, seminari i savjetovanja; sredstava javnog informiranja; specijalnie publikacije za obrazovanje potrošača. Osim navedenih, ukazuje se potreba i za novim modelima edukacije potrošača kao što je, između ostalog, i dopuna nastavnog programa u obrazovnim institucijama materijom iz oblasti zaštite potrošača koja ima za krajnji cilj kvalitetno obrazovanje o pravima, obvezama i zaštiti potrošača. Potpuna i pravovremena informiranost potrošača je nemoguća bez aktivne uloge svih sredstava javnog informiranja (TV, radio, štampa), kao najefikasnijeg načina obavještavanja potrošača o proizvodima i uslugama koje koriste ili će koristiti. �tržištu Europske unije, tako i biti spremni za njegovu provedbu, izvršavanje pred sebe postavljenih zadataka i zadovoljavanje ciljeva od značaja prvenstveno za poboljšanje položaja potrošača u BiH, a zatim i primitak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Premda je politika zaštite potrošača ta koja garantuje visoku razinu sigurnosti potrošača u mnogim područjima, ipak se zdravlje, sigurnost i ekonomski interesi potrošača, te njihovo informiranje i obrazovanje, moraju uzeti u obzir i pri definiranju i provedbi i drugih politka i aktivnosti, a osobito politike i prava konkurencije. Obzirom da je u Bosni i Hercegovini usvojen Zakon o zaštiti potrošača, te čitav niz drugih akata kojima se nastoje zaštititi interesi potrošača, ipak se zbog novih izazova koji se javljaju kao posljedica razvoja u tehnologiji, novih obrazaca potrošnje i sl., jedino kroz mjere poput predlaganja zakonskih i drugih mjera u osiguranju visoke razine zaštite zdravlja, sigurnosti, dostojanstva i prava potrošača, udruživanje u udruge za zaštitu potrošača, pravo na predstavljanje u procesu donošenja odluka, uvođenje odgovarajućih mjera za zaštitu potrošača (poput inspekcija, sudova, alternativnih načina rješavanja sporova) kako bi se sporovi potrošača i trgovaca riješili prije redovnog suda, pojednostavljenje postupka zaštite potrošača pred sudovima, potpora utemeljenju i radu udrugama i savjetovalištima za zaštitu potrošača, osmišljavanje i provođenje obrazovanja potrošača, primjenu temeljnih znanja o zaštiti potrošača u obrazovnim ustanovama, osiguranje učinkovite suradnje vladinih tijela i nadležnih institucija za provođenje politike zaštite potrošača, uspostavu savjetodavne mreže za razvijanje njihove međusobne suradnje, uspostavu sustava obavještavanja potrošača o sigurnosti proizvoda na tržištu, te izradu tehničkih propisa za tehničke zahtjeve za proizvode koji osiguravaju visoku razinu zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača, potrošači mogu zaštititi, osigurati bolja kvaliteta života svih građana Bosne i Hercegovine, i osigurati i ekonomski i društveni prosperitet cijele zemlje. Stoga se donošenjem legislativnog i uspostavljanjem institucionalnog okvira zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini ne završava postupak zaštite potrošača, osobito imajući u vidu da se u ovom području stalno događaju promjene, i da dosadašnja praksa zaštite potrošača, dijelom i zbog nedovoljnog interesovanja i samih potrošača, ali i stručnjaka iz ekonomskih i pravnih oblasti, je nezadovoljavajuća. Ovaj proces, zaštite potrošača, koji je sam po sebi dugotrajan, treba biti zasnovan na kontinuiranom praćenju i modernizaciji postojećih rješenja i uređivanju područija koja nisu uređena do sada. 6. Literatura A European Consumer Agenda - Boosting confidence and growth, European Commission, Brussels 2012; Alternative and Online Dispute Resolution (ADR/ODR) http://ec.europa.eu/consumers/solving_consumer_disputes/non-judicial_redress/adr-odr/index_en.; Consumers, European Commission, Directorate-General for Communication Citizens Information, European Union, 2014; Directive 2013/11/EU of the European Parliament and of Council of 21 May 2013 on alternative dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Directive on consumer ADR); Državni godišnji program za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/15; European Commission, Deeper and fairer Single Market boosts opportunities for citizens and business, Published on: 28/10/2015, http://ec.europa.eu/growth/toolsdatabases/newsroom/cf/itemdetail.cfm?itemid=8529&lang=en&tpa_id=1038&title=Deeper-and-fairerSingle-Market-boosts-opportunities-for-citizens-and-business; European Consumer Centers na http://ec.europa.eu/consumers/solving_ consumer_disputes/nonjudicial_redress/ecc-net/index_en.htm; Madžar, L., Politika zaštite potrošača u Srbiji sa aspekta politike zaštite potrošača u zemljama EU-a, Škola biznisa, Broj 4/2010; �Mapa puta, Direkcija za europske integracije Bosne http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4727&langTag=bs-BA; i Hercegovine, Meškić, Z., Zakon o zaštiti potrošača BiH u svjetlu prava EU, Pravo i pravda, 1/2012; Regulation (EU) No 524/2013 of the European Parliament and of the Council of 21 May 2013 on online dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Regulation on consumer ODR); Regulation (EU) No 254/2914 of the European Parliament and of the Council of 26 February 2014 on a multiannual consumer programme for the years 2014-20 and repealing Decision No 1926/2006/EC; Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine, http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/ssp/default.aspx? id=1172&langTag=bsBA; Sud EU, 08/74, Državno tužilaštvo/Gustave i Benoit Dassinville (predmet Dassonville), 1974.; Ugovor o funkcioniranju Europske unije, prečišćeni tekst; Valant, J., Consumer protection in the EU, Policy Overwiev, European Parliamentary Research Service, September 2015.; Zakon o hrani „Službeni glasnik BiH“, broj 50/04; Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, „Službeni glasnik BiH“, broj 45/04; Zakon o zaštiti potrošača „Sl. glasnik BiH“, br.17/02; Zakon o zaštiti potrošača „Sl. glasnik BiH“, br. 25/06 i 22/15; Wrbka, S., European Consumer Access to Justice Revisited, Cambridge University Press, UK, 2015.; http://ec.europa.eu/consumers/eu_consumer_policy/financial-programme/index_en. htm. �Author: Sanja Kavaz Hukić, LL.M. Institution: JU BKC TK Tuzla E-mail: sanja_kavaz@bih.net.ba CONSUMER POLICY IN THE EU ACCESSION PROCESS: CHALLENGES FOR BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract One of the main policy areas of the European Union and the key element of the internal market is consumer protection policy, which can empower consumers and effectively protect their safety and their economic interests. Having in mind Bosnia and Herzegovina's aspirations for admission to the European Union, harmonization of the standards for consumer protection in Bosnia and Herzegovina with the standards of the European Union, with the influence of competition law on the protection of consumers, is a serious step towards creating a competitive market economy and achieving European Union membership. Therefore, this paper first discusses the policy of consumer protection in the European Union and provides an overview of consumers' rights in accordance with the strategy of consumer protection policy of the European Union and the strategy of growth of the European Union (Europe 2020) and the new program for consumers, as well as the financial framework that complements those strategies. After that, the position of consumers in Bosnia and Herzegovina is analyzed, giving special attention to the legislative and institutional framework of consumer protection and also the national annual program for consumer protection in 2015. Finally, the paper considers the effects of implementation of above mentioned acts on a consumer protection, the expected effects, and suggests measures not only for consumer protection on the national market, but also in order to enable Bosnia and Herzegovina to be more equal participant in the single EU market. Keywords: consumer policy, competition policy, the single market, functional market economy � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3181 Title A name given to the resource POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA U PROCESU PRIDRUŽIVANJA EUROPSKOJ UNIJI: IZAZOVI ZA BOSNU I HERCEGOVINU Author Author KAVAZ HUKIĆ, Sanja Abstract A summary of the resource. Jedno od glavnih političkih područja Europske unije i ključni element unutarnjeg tržišta je politika zaštite potrošača, kojom se osnažuju potrošači, te učinkovito štite njihova sigurnost i njhovi ekonomski interesi, a imajući u vidu bosansko-hercegovačke aspiracije za primitak u Europsku uniju, usklađivanje standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa standardima u Europskoj uniji, uz utjecaj prava konkurencije na zaštitu potrošača, predstavlja ozbiljan korak ka stvaranju konkurentne tržišne privrede i postizanju članstva u Europskoj uniji. Stoga se u radu najprije razmatraju politika zaštite potrošača u zemljama Europske unije i daje osvrt na prava potrošača, a u skladu sa strategijom politike zaštite potrošača Europske unije i strategijom rasta Europske unije (Europa 2020,) te novom programu za potrošače, odnosno finansijskom okviru kojim se nadopunjava navedena strategija, a zatim se razmatra položaj potrošača u Bosni i Hercegovini, posvećuje pažnja legislativnom i institucionalnom okviru zaštite potrošača, te državnom godišnjem programu za zaštitu potrošača za 2015. godinu. Na kraju se razmatraju i učinci njihove implementacije na zaštitu potrošača, očekivani efekti, i daje prijedlog mjera ne samo sa ciljem zaštite potrošača na nacionalnom tržištu, nego i sa ciljem da se Bosni i Hercegovini omogući ravnopravniji nastup na jedinstvenom tržištu Europske unije. Ključne riječi: politika zaštite potrošača, politika zaštite konkurencije, jedinstveno tržište, funkcionalna tržišna ekonomija Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ad8874e64a83df4f793cdffbd68bce82.docx e27c04311452c65f0619c113e2cac06c https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/34d1351b27457fa602e8aad50bdde23c.pdf 67286098198df1a1914b351b7f8216ee PDF Text Text Autori: (1) Prof. dr. Dragan Jovašević, redovni profesor; (2) Doc. dr.. Marina M. Simović, docent Institucija: (1) Pravni fakultet Univerziteta u Nišu; (2) Fakultet pravnih nauka, Univerzitet “Apeiron”, Banja Luka BEZBJEDNOST RAČUNARSKIH SISTEMA U SRBIJI I EVROPSKI STANDARDI Sažetak U novom krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije od 2005. godine propisana je krivična odgovornost i kaţnjivost za više krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka. To su računarska ili kompjuterska krivična djela koja učinilac vrši zloupotrebom računara čime prouzrokuje imovinsku ili neimovinsku štetu drugim fizičkim ili pravnim licima. U osnovi ovih inkriminacija se nalaze evropski standardi utvrđeni u Konvenciji o kibernetičkom (sajber) kriminalu i Dodatnom protokolu uz ovu konvenciju, kao i nizu drugih evropskih dokumenata. U radu se analiziraju osnovne karakteristike računarskih krivičnih djela u Srbiji i stepen njihove usaglašenosti sa evropskim standardima. Ključne riječi: zloupotreba računara, evropski standardi, kriminal, odgovornost, sankcija. �1. Uvod Savjet Evrope je donošenjem Konvencije o kibernetičkom (sajber) kriminalu (Convention on Cybercrime, ETS 185), od 23. novembra 2001. godinei, pokušao da postavi osnove jedinstvenog evropskog sistema materijalnog i procesnog krivičnog prava u oblasti neophodne saradnje drţava članica u suzbijanju različitih oblika i vidova računarskog (kibernetičkog) kriminala. Pri tome je sama Konvencija (čl. 2-13) propisala pet krivičnih djela ove vrste koja su upravljena protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računarskih podataka i sistema. Ovim su postavljene osnove za pojedina nacionalna zakonodavstva da preciznije odrede obiljeţja i karakteristike pojedinih računarskih krivičnih djela, njihove osnovne, lakše ili teţe oblike, te da propišu krivične sankcije za njihove učinioce (fizička ili pravna lica). Uz ovu konvenciju je usvojen i Dopunski protokol o kriminaliziranju akata rasističke i ksenofobične prirode koja su učinjena posredstvom računarskih sistema. I ovaj protokol u čl. 3-7 propisuje takođe krivičnu odgovornost i kaţnjivost za zloupotrebu računara u vršenju krivičnih djela iz rasističkih i ksenofobičnih pobuda (motiva). Osim pomenute konvencije, veliki značaj ima i Direktiva 2013/40/EU Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 12. avgusta 2013. godine o napadima na informacijske sisteme i o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2005/222/PUP.ii Imajući u vidu utvrđene obaveze za drţave članice Savjeta Evrope, bilo je logično očekivati da će i u krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije (tada Drţavnoj zajednici Srbija i Crna Gora) uslijediti, prvo, na zakonodavnom planu, pa potom i u praksi efikasna, kvalitetna i zakonita borba sa računarskim kriminalitetom i njihovim izvršiocima. Prihvatajući navedenu konvenciju, izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Srbije iz aprila 2003. godine u krivičnopravni sistem je uvedeno više računarskih krivičnih djela (u glavi 16a), pod nazivom „Krivična djela protiv bezbjednosti računarskih podataka“iii. Identična krivična djela su uvedena i u Krivičnom zakoniku Crne Gore od 2003. godine (u glavi 28 pod istim nazivomiv). 2. Evropski standardi zaštite računarskih sistema U osnovi Konvencije o kibernetičkom kriminalu, kao obavezujućem međunarodnom dokumentu koji je donijet od strane najznačajnije i najmasovnije evropske regionalne organizacije, nalazi se više prethodno donijetih preporuka kao što su: (1) Preporuka broj R (85) 10 o praktičnoj primjeni Evropske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim predmetima u pogledu pruţanja međunarodne krivičnopravne pomoći pri presretanju komunikacija, (2) Preporuka broj R (88) 2 o piratstvu na polju autorskih i srodnih prava, (3) Preporuka broj R (87) 15 koja propisuje upotrebu ličnih podataka u oblasti djelatnosti policije, (4) Preporuka broj R (95) 4 o zaštiti ličnih podataka na području telekomunikacionih usluga sa posebnim osvrtom na ulogu telefonije, (5) Preporuka broj R (89) 9 o računarskom kriminalu koja daje smjernice nacionalnim organima u pogledu definisanja pojedinih računarskih krivičnih djela i (6) Preporuka broj R (95) 13 o problemima krivičnog procesnog prava koji su vezani za informatičku tehnologiju. Konvencija o kibernetičkom kriminalu predviđa niz pravnih sredstava, mjera i postupaka koji su nuţni radi odvraćanja lica od radnji koje su usmjerene protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računarskih, sistema, mreţa i računarskih podataka, kao i za odvraćanje od njihove zloupotrebe u bilo kom vidu. Na taj način se olakašava otkrivanje, istraţivanje i krivični progon tih djela i njihovih učinilaca na domaćem i međunarodnom nivou i osigurava efikasna i brza međunarodna saradnja. U članu 1 Konvencije se definišu osnovni pojmovi računarskog (kibernetičkog, sajber) kriminaliteta, kao što su: računarski sistem, računarski Vidi Pavišić, 261-265. Directive 2013/40/EU of the European Parliament and of the Council of the European Union, of 12 August 2013 on attacks against information systems and replacing Council Framework Decision 2005/222/JHA. iii Vidi Jovašević, 2003, 351-361. iv Zakonik je objavljen u “Sluţbenom listu RCG” br. 70/03, 13/04 i 47/06 i “Sluţbenom listu CG” br. 40/08, 25/10, 32/11, 40/03 i 56/13. Vidi Lazarević, Vučković, Vučković, 816-824. i ii �podatak, davalac usluga ili podaci o prometu. Ovim je dato uputstvo nacionalnom zakonodascu da u ovom duhu tretira ove zaštićene vrijednosti kao objekte krivičnopravne zaštite.v U drugom poglavlju Konvencije, pod nazivom “Kazneno materijalno pravo” u više odredbi su dati pojam i karakteristike pojedinih krivičnih djela koje treba inkriminisati u nacionalnim pravnim sistemima drţava članica Savjeta Evrope. To su sljedeća krivična djela: (1) krivična djela protiv tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računarskih podataka i sistema (čl. 2-6): nezakoniti pristup, nezakonito presretanje, ometanje podataka, ometanje sistema i zloupotreba uređaja, (2) računarska krivična djela (čl.7 i 8): računarsko falsifikovanje i računarska prevara, (3) krivična djela u vezi sa sadrţajem (član 9) – krivična djela vezana za dečju pornografiju i (4) krivična djela povrede autorskih i srodnih prava (član 10). Od posebnog značaja su odredbe Konvencije koje izričito zahtijevaju od drţava članica da se kazni i za pokušaj ovih krivičnih djela, kao i za oblike saučesništva u vidu podstrekavanja i pomaganja, te da se, pored odgovornosti fizičkih lica, za ova djela predvidi i krivična odgovornost pravnih lica. Sve navedene standarde je novo krivično zakonodavstvo Srbije u potpunosti implementiralo u svoj pravni sistem obezbjeđujući vrstu i mjeru kazne za pojedina krivična djela, kao i formirajući u okviru policije, javnog tuţilaštva i Višeg suda u Beogradu posebne organizacione jedinice za borbu protiv visokotehnološkog kriminala. 3. Opšte karakteristike krivičnopravne zaštite računarskih podataka Objekt zaštite ovih krivičnih djela jeste bezbjednost računarskih (kompjuterskih) podataka i sistema, odnosno računarske mreţe.vi Iako je danas uobičajeno da se ova krivična djela obuhvataju pojmom kompjuterski kriminalitet, zakonodavac Republike Srbije za njih je ipak upotrijebio termin računarski kriminalitet. Međutim, pored ovog naziva za krivična djela sistematizovana na ovom mjestu, zakonodavstvo Republike Srbije upotrebljava i pojam visokotehnološki kriminal.vii Pod ovim se pojmom podrazumijeva vršenje krivičnih djela kod kojih se kao objekat ili kao sredstvo izvršenja krivičnih djela javljaju računari, računarske mreţe, računarski podaci, računarski sistemi, kao i njihovi proizvodi u materijalnom ili elektronskom obliku.viii Pri tome je Krivični zakonik Republike Srbijeix (KZ) od 2005. godine u članu 112 odredio pojam i karakteristike: računarskog podatka, računarske mreţe, računarskog programa, računarskog virusa, računara i računarskog sistema u smislu objekta napada kod ovih krivičnih djela. Računarski podatak je svako predstavljanje činjenica, informacija ili koncepta u obliku koji je podesan za njihovu obradu u računarskom sistemu, uključujući i odgovarajući program na osnovu koga računarski sistem obavlja svoju funkciju (stav 17). Računarska mreţa predstavlja skup međusobno povezanih računara, odnosno računarskih sistema koji komuniciraju, razmjenjujući podatke (stav 18). Računarski program je uređeni skup naredbi koji sluţi za upravljanje radom računara, kao i za rješavanje određenog zadatka pomoću računara (stav 19). Računarski virus je računarski program ili drugi skup naredbi koji je unijet u računar ili računarsku mreţu, koji je napravljen da sam sebe umnoţava i djeluje na druge programe ili podatke u računaru ili računarskoj mreţi dodavanjem tog programa ili skupa naredbi jednom ili više računarskih programa ili podataka (stav 20). Računar je svaki elektronski uređaj koji na osnovu programa automatski obrađuje i razmjenjuje podatke (stav 33). I konačno, računarski sistem je svaki uređaj ili grupa međusobno povezanih ili zavisnih uređaja od kojih jedan ili više njih, na osnovu programa, vrši automatsku obradu podataka (stav 34). Kompjuter (računar) predstavlja jednu od najznačajnijih i najrevolucionarnijih tekovina tehničkotehnološkog razvoja na kraju 20. vijeka. Međutim, pored prednosti koje računar nosi sa sobom i ogromne koristi za čovječanstvo, on je ubrzo postao i sredstvo zloupotrebe nesavjesnih pojedinaca ili grupa. Tako Vidi Kareklas, 94-97. Vidi Brvar, B. (1982). Pojavne oblike zlorabe računalnika. Ljubljana: Revija za kriminalistiko in kriminologijo, (2), 27-32 i Vodinelić, V. (1990). Metodika otkrivanja, razjašnjenja i dokazivanja računarskog kriminaliteta. Zagreb: Priručnik, (4), 330-337. vii Pojam, karakteristike, organi krivičnog gonjenja i postupak za krivična djela visokotehnološkog kriminala uređeni su odredbama Zakona o organizaciji i nadleţnosti drţavnih organa za borbu protiv visokotehnološkog kriminala („Sluţbeni glasnik Republike Srbije“ broj 61/05). viii Vidi Jovašević, D. (2003). Krivičnopravna zaštita bezbjednosti računarskih podataka. Beograd: Pravni informator, (6), 53-58. ix “Sluţbeni glasnik Republike Srbije“ br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09, 111/09, 121/12, 104/13 i 108/14. v vi �nastaje računarski kriminalitet, kao poseban i specifičan oblik savremenog kriminaliteta. Zahvaljujući ogromnoj moći računara u memorisanju i brzoj obradi velikog broja podataka, automatizovani informacioni sistemi postaju sve brojniji i nezamjenjivi pratilac cjelokupnog ljudskog i društvenog ţivota fizičkih i pravnih lica. Različite forme primjene računara u svim oblastima ţivota, privrede i drugih društvenih djelatnosti nisu ostale nezapaţene od strane nesavjesnih i zlonamjernih pojedinaca ili grupa koji (ne birajući sredstva i načine) pokušavaju da pribave za sebe ili drugog protivpravnu imovinsku korist ili da drugome nanesu kakvu štetu.x Tako računar postaje sredstvo, oruđe za izvršenje krivičnih djela. Za različite oblike i vidove zloupotrebe računara u teoriji se upotrebljavaju različiti nazivi: zloupotreba računara, delikti uz pomoć računara, informatički kriminalitet, računarski kriminalitet, sajber kriminalitet, tehno kriminalitet itd. Pod pojmom računarskog kriminaliteta podrazumijeva se sveukupnost različitih oblika, vidova i formi ispoljavanja protivpravnih ponašanja upravljenih protiv bezbjednosti računarskih, informacionih i kompjuterskih sistema u cjelini ili njihovih pojedinih dijelova na različite načine i različitim sredstvima u namjeri da se sebi ili drugom pribavi korist (imovinske ili neimovinske prirode) ili da se drugome nanese šteta. Iz ovako određenog pojma računarskog kriminaliteta proizilaze njegove karakteristike: (1) objekt zaštite je bezbjednost računarskih podataka ili informacionog sistema u cjelini ili njegovog pojedinog dijela (segmenta), (2) poseban, specifičan karakter i priroda protivpravnih djelatnosti pojedinaca, (3) posebna znanja i specijalizacija na strani učinioca ovih krivičnih djela koja isključuje mogućnost da se svako, bilo koje lice nađe u ovoj ulozi, (4) poseban način i sredstvo preduzimanja radnje izvršenja – uz pomoć ili upotrebom (zloupotrebom) računara i (5) namjera učinioca kao subjektivni elemenat u vrijeme preduzimanja radnje koja se ogleda u namjeri pribavljanja za sebe ili drugog koristi ili nanošenja štete drugom fizičkom ili pravnom licu.xi Računarski kriminalitet karakteriše velika dinamika i izuzetna šarolikost pojavnih oblika, formi i vidova ispoljavanja.xii To je i razumljivo jer se radi o novoj tehnologiji, sa velikim mogućnostima primjene u širokoj sferi ljudske, društvene i privredne djelatnosti, te su i mogućnosti zloupotrebe računara svaki dan sve veće. Pored novih pojavnih oblika, ranije već poznatih krivičnih djela koja pod uticajem zloupotrebe kompjutera mijenjaju tradicionalni, klasični način i modus ispoljavanja, javljaju se i novi oblici protivpravnog ponašanja koji ne poznaju granice između drţava. Štetne posljedice računarskih krivičnih djela su velike i ispoljavaju se u nastupanju imovinske štete za fizička ili pravna lica (ponekad i za cijelu drţavu), u gubitku poslovnog ugleda, gubitku povjerenja u sigurnost i istinitost računarskog poslovanja i uopšte računarskih podataka, opasnosti od zloupotrebe za slobode i prava čovjeka, na razne načine odavanje lične, poslovne i drugih vidova tajni i sl. Izvršioci ovih krivičnih djela predstavljaju specifičnu kategoriju lica. Radi se, uglavnom, o nedelinkventnim i socijalno prilagodljivim, nenasilnim ličnostima. Oni za vršenje krivičnih djela putem računara moraju da posjeduju određena specijalna, stručna i praktična znanja i vještine u domenu informatičke i računarske tehnike i tehnologije. Pored toga, radi se o licima kojima su ovakva tehnološka sredstva dostupna u fizičkom smislu. Ova se krivična djela vrše prikriveno, često bez vidljive prostorne i vremenski bliske povezanosti između učinioca djela i oštećenog (pasivnog subjekta). U praksi postoji veća ili manja vremenska razlika između preduzete radnje izvršenja i trenutka nastupanja posljedice. Ova se djela teško otkrivaju, a još teţe dokazuju, dugo ostaju praktično neotkrivena, sve dok oštećeni ne pretrpi štetu u domenu informatičkih i računarskih podataka ili sistema. Radi se o kriminalitetu koji brzo i lako mijenja forme i oblike ispoljavanja, granice među drţavama, kao i vrstu oštećenog. U pogledu krivice, ova se djela vrše isključivo sa umišljajem. 4. Pojedina računarska krivična djela KZ je u verlikoj mjeri preuzeo niz utvrđenih evropskih standarda koji predviđa navedena evropska konvencija kako bi u potpunosti stvorio osnove za efikasnu, kvalitetnu, zakonitu i blagovremenu Vidi Petrović, S. (1994). Kompjuterski kriminalitet. Beograd: Bezbjednost, (1), 32-40. Vidi Đokić, Z., Ţivanović, S. (2005). Kompjuterski kriminal kao obilježje progresivnog kriminaliteta. Zbornik radova „Kazneno zakonodavstvo – progresivna ili regresivna rješenja. Beograd, 305-318. xii Vidi Kitarović, N. (1998). Kompjuterski kriminalitet. Beograd: Bilten sudske praske Vrhovnog suda Srbije, (2-3), 52-56. x xi �krivičnopravnu zaštitu računarskih podataka, sistema i drugih zaštićenih vrijednosti. U odnosu na prvobitna rješenja, u septembru 2009. godine je dodato novo krivično djelo propisano u članu 304a KZ. Tako, danas sistem krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka čine sljedeća krivična djelaxiii: (1) Oštećenje računarskih podataka i programa (član 298 KZ), (2) Računarska sabotaţa (član 299 KZ), (3) Pravljenje i unošenje računarskih virusa (član 300 KZ), (4) Računarska prevara (član 301 KZ), (5) Neovlašćeni pristup zaštićenom računaru, računarskoj mreţi i elektronskoj obradi podataka (član 302 KZ), (6) Sprečavanje i ograničavanje pristupa javnoj računarskoj mreţi (član 303 KZ), (7) Neovlašćeno korišćenje računara ili računarske mreţe (član 304 KZ) i (8) Pravljenje, nabavljanje i davanje drugom sredstava za izvršenje krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka (član 304a KZ). 4.1. Oštećenje računarskih podataka i programa Krivično delo iz člana 298 se sastoji u neovlašćenom brisanju, izmjeni, oštećenju, prikrivanju ili na drugi način činjenju neupotrebljivim računarskog podatka ili programa. Objekt zaštite je bezbjednost računarskih podataka ili računarskih programa, a objekt napada je računarski podatak ili program. Računarski podatak je svako predstavljanje činjenica, informacija ili koncepta u obliku koji je podesan za njihovu obradu u računarskom sistemu, uključujući i odgovarajući program na osnovu koga računarski sistem obavlja svoju funkciju. Računarski program je uređeni skup naredbi koji sluţi za upravljanje radom računara, kao i za rješavanje određenog zadatka pomoću računara. Radnja izvršenja je alternativno određenaxiv i sastoji se u preduzimanju sljedećih djelatnosti: 1) brisanju, 2) izmjeni, 3) oštećenju, 4) prikrivanju i 5) činjenju neupotrebljivim računarskog podatka ili programa. Za postojanje ovog djela je bitno da se radnja preduzima neovlašćeno, dakle od strane neovlašćenog lica, na način i u postupku koji nisu dozvoljeni i u skladu sa zakonom. Brisanje je uklanjanje računarskih podataka u cjelini ili djelimično ili računarskog programa. Izmjena je delimična promjena postojećih podataka ili unošenje novih podataka na način, od strane lica i u postupku koji nije predviđen odgovarajućim propisima ili po odgovarajućoj proceduri. Oštećenje je privremeno, djelimično ili kratkotrajno onesposobljenje korišćenja računarskog podatka ili programa izazivanjem kvarova ili kidanjem pojedinih dijelova, veza ili sklopova, tako da se računarski podatak ili program ne mogu koristiti za određeno vrijeme za svrhu za koju su namijenjeni. Prikrivanje je premještanje podatka ili programa sa mjesta na kome je bio pohranjen ili sadrţan i sklanjanje na drugo, najčešće nepoznato mjesto. Činjenje neupotrebljivim na drugi način je svako drugo onesposobljenje za kraće ili duţe vrijeme ili onemogućavanje u većoj ili manjoj mjeri korišćenja računarskog podatka ili programa. Posljedica djela je povreda zaštićenog dobra – računarskog podatka ili programa koji pripada fizičkom ili pravnom licu u smislu njegove upotrebljivosti, korisnosti uopšte ili za određeno vrijeme, na određenom mjestu ili za određenu namjenu. Izvršilac djela moţe da bude svako lice, a u pogledu krivice potreban je umišljaj. Za ovo je djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Sud učiniocu djela obavezno izriče mjeru bezbjednosti oduzimanja uređaja i sredstava ako su ispunjena dva uslova: 1) da se radi o sredstvima i uređajima kojima je krivično djelo učinjeno i 2) da su sredstva i uređaji u svojini učinioca djela. Ovo djelo ima dva teţa oblika. Prvi teţi oblik djela postoji ako je preduzetom radnjom izvršenja osnovnog djela prouzrokovana šteta u iznosu preko 450.000 dinara. Visina pričinjene imovinske štete (u vrijeme izvršenja djela u zakonom utvrđenom iznosu) predstavlja kvalifikatornu okolnost. Za ovo je djelo propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Drugi teţi oblik djela, za koji je propisana kazna zatvora od tri mjeseci do pet godina, postoji ako je preduzetom radnjom osnovnog djela prouzrokovana imovinska šteta u iznosu preko 1.500.000 dinara. xiii xiv Vidi Đurđić, Jovašević, 215-217. Vidi Lazarević, Vučković, Vučković, 816 i 817. �4.2. Računarska sabotaža Ovo djelo iz člana 299 KZ čini lice koje unese, uništi, izbriše, izmijeni, ošteti, prikrije ili na drugi način učini neupotrebljivim računarski podatak ili program ili uništi ili ošteti računar ili drugi uređaj za elektronsku obradu i prenos podataka u namjeri da onemogući ili znatno omete postupak elektronske obrade i prenosa podataka koji su od značaja za drţavni organ, javnu sluţbu, ustanovu, preduzeće ili druge subjekte.xv Objekt zaštite je dvojako određen kao: 1) računarski podatak ili program i 2) računar i drugi uređaj za elektronsku obradu i prenos podataka. Bitno je da ovi uređaji i sredstva pripadaju, odnosno da su od značaja za drţavni organ, javnu sluţbu, ustanovu, preduzeće ili drugog subjekta. Radnja izvršenjaxvi je alternativno određena kao: 1) unos, 2) uništenje, 3) brisanje, 4) izmjena, 5) oštećenje, 6) prikrivanje i 7) činjenje neupotrebljivim na drugi način računarskog podatka ili programa, odnosno uništenje ili oštećenje računara ili drugog uređaja za elektronsku obradu i prenos podataka. Unos je upisivanje ili pohranjivanje novog do tada nepostojećeg podatka ili izmjena već postojećeg računarskog ili drugog podatka u računarskom programu. Uništenje je potpuno i trajno razaranje supstance ili oblika određenog predmeta tako da više uopšte ne moţe da se koristi za svrhu, namjenu za koju je ranije korišćen. Brisanje je uklanjanje, najčešće mehaničkim ili drugim putem, u cjelini ili djelimično, računarskog podatka ili programa. Izmjena je djelimično mijenjanje postojećih podataka u smislu njihove sadrţine, mjesta gdje se nalaze ili njihove prirode ili unošenje drugih neistinitih podataka u računarski sistem. Oštećenje je privremeno, djelimično ili kratkotrajno onesposobljenje računarskog podatka, programa, računara ili drugog uređaja za svrhu za koju su inače namijenjeni. Prikrivanje je sklanjanje podatka ili predmeta sa mjesta na kome se do tada nalazio i koje je svima bilo poznato i premještanje na drugo, najčešće skriveno mjesto, tako da se sa njihovom sadrţinom ne mogu upoznati druga lica uopšte ili za određeno vrijeme. Činjenje neupotrebljivim računarskog podatka ili programa predstavlja svaku djelatnost kojom se u većoj ili manjoj mjeri utiče na upotrebljivost računarskih podataka ili programa. Zavisno od objekta napada prema kome je upravljena radnja izvršenja ovog krivičnog djela, razlikuju se dva njegova oblika. To su: 1) uništenje ili oštećenje računarskog podatka ili programa i 2) uništenje i oštećenje računara ili drugog uređaja za elektronsku obradu i prenos podataka. Ono što je bitno za postojanje oba oblika djela jeste: a) da se radnja izvršenja preduzima u odnosu na objekte koji pripadaju drţavnom organu, javnoj sluţbi, ustanovi, preduzeću ili drugom subjektu (pravnom licu sa posebnim ovlašćenjima)xvii; b) da na strani učinioca u vrijeme preduzimanja radnje postoji određena namjera - da se onemogući (u potpunosti i trajno) ili znatno omete (oteţa) postupak elektronske obrade i prenosa podataka. Nije od značaja da li je ova namjera u konkretnom slučaju i ostvarena. Posljedica djela je povreda računarskog podatka, programa, računara ili uređaja za automatski prenos ili obradu podataka u smislu njihove upotrebljivosti i korisnosti. Izvršilac djela moţe da bude svako lice, a u pogledu krivice potreban je direktni umišljaj koji karakteriše navedena namjera. Za ovo je djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. 4.3. Pravljenje i unošenje računarskih virusa Specifično krivično djelo iz člana 300 KZ se sastoji u pravljenju računarskog virusa u namjeri njegovog unošenja ili njegovom unošenju u tuđi računar ili računarsku mreţu. Objekt zaštite je bezbjednost računara i računarske mreţe od virusa različite vrste i prirode, a objekt napada je računarski virus. To je računarski program ili neki drugi skup naredbi unijet u računar ili računarsku mreţu koji je napravljen da sam sebe umnoţava i djeluje na druge programe ili podatke u računaru ili računarskoj mreţi -dodavanjem tog programa ili skupa naredbi jednom ili više računarskih programa ili podataka. Vidi Kitarović, Kompjuterski kriminalitet, op. cit., 52-56. Vidi Jovašević, 2003, 354 i 355. xvii Dakle, svojstvo oštećenog predstavlja elemenat bića ovog krivičnog djela. xv xvi �Radnja izvršenja se sastoji u: (1) pravljenju - stvaranju računarskog virusa koji je podoban, dovoljan, u mogućnosti da prouzrokuje određene promjene, oštećenja u korišćenju ili upotrebljivosti računara ili računarske mreţe u (cjelini ili djelimično). Za postojanje ove radnje izvršenja je potrebno da učinilac postupa sa namjerom (kao subjektivnim elementom) da tako stvoreni računarski virus unese u tuđi računar ili računarsku mreţu. Namjera mora da postoji na strani učinioca u vrijeme preduzimanja radnje, bez obzira na to da li je u konkretnom slučaju ona i ostvarena; (2) unošenju računarskog virusa, neposredno ili posredno, u tuđi računar ili računarsku mreţu, bez obzira na to ko je ovaj virus napravio. Izvršilac djela moţe da bude svako lice, a u praksi su to lica koja posjeduju posebna, specijalna znanja iz oblasti računarstva i informatike. U pogledu krivice potreban je direktni umišljaj koji karakteriše navedena namjera. Za ovo je djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do šest mjeseci. Uređaji i sredstva kojima je učinjeno djelo se obavezno oduzimaju - primjenom mjere bezbjednosti oduzimanja predmeta. Teţi oblik djela, za koji je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine, postoji ako je ovako stvoreni virus unijet u tuđi računar ili računarsku mreţu čime je prouzrokovana šteta. Za postojanje djela je bitno da je učinilac svjestan, da zna u vrijeme preduzimanja radnje – rada na računaru, da na takav način upravo unosi računarski virus u tuđi računar ili računarsku mreţu. Šteta koja je na ovaj način prouzrokovana, moţe biti imovinskog ili neimovinskog karaktera. Bitno je da ovako prouzorokovana šteta predstavlja rezultat preduzete radnje osnovnog djela i da u odnosu na nju učinilac postupa sa nehatom. 4.4. Računarska prevara Računarska prevara iz člana 301 KZ se sastoji u unošenju netačnog podatka, propuštanju unošenja tačnog podatka ili na drugi način prikrivanju ili laţnom prikazivanju podatka čime se utiče na rezultat elektronske obrade i prenosa podataka u namjeri da se sebi ili drugom pribavi protivpravna imovinska korist i time prouzrokuje imovinska šteta drugom licu.xviii Objekt zaštite je bezbjednost računarskih sistema od unošenja netačnih, neistinitih podataka i povjerenje u ove sisteme. Radnja izvršenjaxix se sastoji iz dvije alternativno predviđene djelatnosti. To su: (1) prikrivanje i (2) laţno prikazivanje računarskog podatka. Prikrivanje je neunošenje nekog podatka od strane lica koje je obavezno da taj podatak unese u računar ili računarsku meţu. Moţe se raditi o bilo kakvom podatku. Laţno prikazivanje računarskog podatka postoji kada se u računarskoj mreţi prikazuje, objavljuje, unosi ili koristi neistiniti podatak (bilo da je u potpunosti ili djelimično neistinit). Obje djelatnosti moraju biti preduzete u odnosu na podatak koji je po svom značaju, prirodi, karakteru, vremenu unošenja ili upotrebe takav da je podoban da utiče na rezultat (tok i postupak) elektronske obrade i prenosa podataka u računarskom sistemu. Bilo koja od ovih djelatnosti, u smislu krivičnog djela, mora biti preduzeta na zakonom određeni način: (1) unošenjem netačnog (neistinitog) podatka u cjelini ili djelimično, (2) propuštanjem da se unese, neunošenjem, neupisivanjem kakvog vaţnog podatka (znači ne bilo kakvog podatka, već samo onog koji je u konkretnom slučaju vaţan) ili (3) na drugi način. Sve djelatnosti, u smislu radnje izvršenja ovog krivičnog djela, moraju biti preduzete u određenoj namjeri – namjeri da učinilac za sebe ili drugog pribavi protivpravnu imovinsku korist. Ta namjera mora da postoji na strani učinioca u vrijeme preduzimanja radnje, ali ona u konkretnom slučaju ne mora biti i ostvarena. Posljedica djela je povreda koja se ogleda u prouzrokovanju imovinske štete za drugog. Moţe se raditi o šteti u bilo kom iznosu koja je u uzročnoposledičnoj vezi sa preduzetom radnjom izvršenja, bez obzira na to da li je oštećeni vlasnik ili korisnik računarske mreţe. Vidi Turković et al., 345 i 346. Vidi Jovašević, Obiljeţja kompjuterskog kriminaliteta, op. cit., 56-62. xviii xix �Izvršilac djela moţe da bude svako lice, a u pogledu krivice je potreban direktni umišljaj koji kvalifikuje navedena namjera. Za ovo djelo je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine. Lakši oblik djela postoji kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja – prikrivanje ili laţno prikazivanje podatka u računaru ili računarskoj mreţi na zakonom predviđeni način sa namjerom da se drugome nanese šteta, dakle, da se drugo fizičko ili pravno lice ošteti. Maliciozna namjera učinioca da se drugome nanese imovinska ili neimovinska šteta - predstavlja privilegujuću okolnost za koju je zakon propisao novčanu kaznu ili kaznu zatvora do šest mjeseci. Ovo djelo ima dva teţa oblika. Prvi teţi oblik djela, za koji je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, postoji ako je usljed preduzete radnje izvršenja osnovnog djela pribavljena imovinska korist (za učinioca ili drugo lice) u iznosu preko 450.000 dinara. Visina pribavljene imovinske koristi predstavlja kvalifikatornu okolnost. Ona se mora nalaziti u uzročno-posljedičnoj vezi sa preduzetom radnjom izvršenja. Drugi teţi oblik djela postoji ako je preduzetom radnjom izvršenja učinilac za sebe ili drugog pribavio protivpravnu imovinsku korist u iznosu preko 1.500.000 dinara. Za ovo je djelo propisana kazna zatvora od dvije do deset godina. 4.5. Neovlašćeni pristup zaštićenom računaru, računarskoj mreži i elektronskoj obradi podataka Sljedeće računarsko djelo iz člana 302 KZ se sastoji u neovlašćenom uključivanju u računar ili računarsku mreţu ili u neovlašćenom pristupu elektronskoj obradi podataka kršenjem mjera zaštite.xx Objekt zaštite je bezbjednost računara ili računarske mreţe, odnosno sistema elektronske obrade podataka koji su zaštićeni posebnim tehničkim i drugim mjerama zaštite. Radnja izvršenja je neovlašćeno uključivanje u računar ili računarsku mreţu ili pristup elektronskoj obradi podataka.xxi To je ulazak, prodiranje, pristup u zaštićeni sistem računarskih podataka, u sistem elektronske obrade ili prenosa podataka, kao i u računarsku mreţu u cjelini ili njen pojedini dio. Bitno je da se radi o računaru, računarskom sistemu ili sistemu elektronske obrade podataka koji su zaštićeni posebnim mjerama zaštite. Stoga se radnja izvršenja preduzima na određeni zakonom predviđeni način: 1) neovlašćeno i 2) kršenjem mjera zaštite (postupanjem protivno svim propisanim mjerama ili samo pojedinim mjerama, i to činjenjem ili nečinjenjem). Izvršilac dela moţe da bude svako lice koje posjeduje određena znanja iz oblasti zaštite računara ili računarskih sistema. U pogledu krivice potreban je umišljaj. Za ovo je djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do šest mjeseci. Djelo ima dva teţa oblika. Prvi teţi oblik djela postoji u slučaju snimanja ili upotrebe računarskog podatka koji je dobijen neovlašćenim uključivanjem u tuđi računar ili računarsku mreţu ili tuđi sistem elektronske obrade podataka pod uslovom da je to učinjeno kršenjem mjera zaštite. Za ovo je djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine. Bez značaja je u kom cilju ili u kojoj namjeri je upotrijebljen na ovaj način pribavljen (snimljen) računarski podatak. Drugi teţi oblik djela, za koji je propisana kazna zatvora do tri godine, postoji ako je neovlašćenim uključivanjem u tuđi računar ili računarsku mreţu ili tuđi sistem elektronske obrade podataka (kršenjem mjera zaštite) pribavljen računarski podatak (jedan ili više njih) koji je potom upotrijebljen usljed čega je došlo do zastoja ili ozbiljnog poremećaja funkcionisanja elektronske obrade i prenosa podataka ili mreţe ili su nastupile druge teške posljedice za drugo (fizičko ili pravno) lice. Teţe posljedice mogu biti imovinske ili neimovinske prirode, ali moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi sa upotrebom podatka do koga se došlo neovlašćenim uključivanjem ili pristupom. Za postojanje ovog teţeg djela je bitno da je došlo do nastupanja teţe posljedice povrede u vidu zastoja ili ozbiljnog poremećaja funkcionisanja elektronske xx xxi Vidi Jovašević, 2003, 359 i 360. Vidi Turković et al., 341 i 342. �obrade i prenosa podataka ili mreţe ili da su nastupile druge teške posljedice. Koje su to teške posljedice, predstavlja faktičko pitanje koje sud rješava u konkretnom slučaju. 4.6. Sprečavanje i ograničavanje pristupa javnoj računarskoj mreži Krivično delo iz člana 303 KZ se sastoji u neovlašćenom sprečavanju ili ometanju pristupa javnoj računarskoj mreţi.xxii Objekt zaštite je javna računarska mreţa i slobodan pristup toj mreţi od strane individualno neodređenog broja lica. Motiv ove inkriminacije je sprečavanje monopola u korišćenju javne računarske mreţe. Radnja izvršenja je sprečavanje ili ometanje slobodnog pristupa javnoj računarskoj mreţi.xxiii Sprečavanje je onemogućavanje u potpunosti, trajno ili za određeno kraće vrijeme, pristupa drugom licu javnoj računarskoj mreţi. To moţe biti učinjeno fizičkim sprečavanjem, postavljanjem određenih uslova ili prepreka, odnosno zahtijevanjem ispunjenja određenih pretpostavki. Ometanje je djelimično usloţavanje, oteţavanje, činjenje nedostupnim ili uslovljavanje drugom licu da nesmetano, slobodno, po svom nahođenju pristupi ili koristi javnu računarsku mreţu. Bitno je da se radi o radnji izvršenja koja je preduzeta neovlašćeno (od neovlašćenog lica, mimo uslova i pretpostavki i van postupka koji su zakonom ili drugim propisima iz ove oblasti predviđeni) u odnosu na javnu računarsku mreţu. Izvršilac djela moţe da bude svako lice, a u pogledu krivice potreban je umišljaj. Za ovo je djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Teţi oblik djela, za koji je propisana kazna zatvora do tri godine, postoji ako je radnju izvršenja preduzelo sluţbeno lice u vršenju sluţbe. Svojstvo učinioca djela i način preduzimanja radnje izvršenja - kršenjem ili zloupotrebom sluţbene duţnosti, predstavljaju kvalifikatorne okolnosti za koje zakon propisuje stroţije kaţnjavanje. 4.7. Neovlašćeno korišćenje računara ili računarske mreže Krivično djelo iz člana 304 KZ se sastoji u neovlašćenom korišćenju računarske usluge ili računarske mreţe u namjeri da se sebi ili drugom licu pribavi protivpravna imovinska korist.xxiv Objekt zaštite je zakonitost i savjesnost u korišćenju računarskih sistema - usluga ili mreţe od svih oblika zloupotrebe i nesavjesnosti. Radnja izvršenja je neovlašćeno korišćenje, dakle upotreba, iskorišćavanje podataka koji su pribavljeni ili pohranjeni u računaru ili računarskoj mreţi u koristoljubivoj namjeri – namjeri da na ovaj način učinilac za sebe ili drugo fizičko ili pravno lice pribavi protivpravnu (ne bilo kakvu) korist. Ova namjera mora da postoji na strani učinioca u vrijeme preduzimanja radnje izvršenja, ali ona ne mora u konkretnom slučaju da bude i ostvarena. Izvršilac djela moţe da bude svako lice, a u pogledu krivice potreban je direktni umišljaj koji karakteriše navedena namjera. Za ovo je djelo propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri mjeseca. 4.8. Pravljenje, nabavljanje i davanje drugom sredstava za izvršenje krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka Ovo je novo računarsko krivično djelo (član 304a KZ) koje je uvedeno novelom KZ iz 2009. godine. Zapravo, ovdje se radi o kaţnjivim pripremnim radnjama za izvršenje nekog od računarskih krivičnih djela. Samo djelo se sastoji u posjedovanju, pravljenju, nabavljanju, prodaji ili davanju drugome na upotrebu računara, računarskog sistema, računarskog podatka ili programa za izvršenje nekog od krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka.xxv Za ovo je djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do tri godine, pri čemu se obavezno od učinioca oduzimaju predmeti izvršenja djela - primjenom posebne mjere bezbjednosti oduzimanja premeta. Vidi Jovašević, Obiljeţja kompjuterskog kriminaliteta, op. cit., 56-62. Vidi Kitarović, Kompjuterski kriminalitet, op. cit., 52-56. xxiv Vidi Jovašević, 2003, 360 i 361. xxv Vidi Simić, Trešnjev, 213 i 214. xxii xxiii �Objekt zaštite je i u ovom slučaju bezbjednost računarskih sistema i podataka, ali koja se obezbjeđuje na specifičan način - prije neposrednog preduzimanja radnje krivičnog djela. Radnja izvršenja je višestruko alternativno određena. Ona se sastoji u: posjedovanju, pravljenju, nabavljanju, prodaji ili davanju drugome na upotrebu predmeta. Posjedovanje je sama drţavinska vlast izvršioca nad predmetima, neposredno ili posredno, što uključuje njegovu mogućnost njihovog korišćenja. Pravljenje je izrada novog ili prepravljanje, preinaka postojećeg predmeta. Nabavljanje je dolaţenje u posjed, u drţavinu predmeta. Prodaja je zamjena predmeta za domaći ili strani novac, a davanje na upotrebu drugome je radnja pomaganja kojom se stvaraju uslovi da drugo lice neposredno upotrijebi ove predmete. Bitno je da se radnja izvršenja preduzima: 1) u odnosu na zakonom tačno određene predmete kao što su: računar, računarski sistem, račnarski podatak ili program i 2) u određenoj namjeri - za izvršenje nekog od krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka. 5. Zaključak Prihvatanjem odredbi niza relevantnih evropskih dokumenata, koji su konačno inaugurisani usvajanjem Konvencije o kibernetičkom kriminalu, u nacionalnim zakonodavstvima drţava članica Sav,eta Evrope je stvorena pravna osnova za uvođenje posebne vrste „računarskih, kompjuterskih“ krivičnih djela koja imaju za cilj da obezbijede efikasno, kvalitetno, zakonito, bezbjedno i uz povjerenje obavljanje različitih poslova i usluga putem računara. Zapravo, uvođenjem posebnih krivičnih djela obezbjeđuje se bezbjednost računarskih sistema i podataka u nacionalnim i međunarodnim razmerama. Tako je i u Republici Srbiji, počev od 2003. godine, u krivičnopravni sistem uvedeno više krivičnih djela ove vrste pri čemu je zakonodavac, poštujući utvrđene evropske standarde, obezbijedio krivične sankcije za pojedine oblike i vidove ispoljavanja propisanih računarskih krivičnih djela. Slična krivična djela su sastavni dio i novodonijetog KZ iz 2005. godine. Na taj način, uz odgovarajuće procesne pretpostavke (formiranje posebnih organa za suzbijanje visokotehnološkog kriminala u okviru policije, javnog tuţilaštva i suda) stvorene su pretpostavke za efikasnu borbu Republike Srbije sa ovim savremenim oblicima i vidovima kriminaliteta koji ne poznaje granice između drţava. 6. Literatura Đurđić, V., Jovašević, D. (2010). Krivično pravo, Posebni dio. Beograd: Nomos. Jovašević, D. (2003). Komentar Krivičnog zakona Republike Srbije sa sudskom praksom. Beograd: Nomos. Kareklas, S.E. (2009). Priručnik za krivično pravo Evropske unije. Beograd: Institut za uporedno pravo i Mladi pravnici. Lazarević, Lj., Vučković, B., Vučković, V. (2004). Komentar Krivičnog zakonika Crne Gore, Obod, Cetinje: Obod. Pavišić, B. (2006). Kazneno pravo Vijeća Evrope. Zagreb: Tehnička knjiga. Simić, I., Trešnjev, A. (2010). Krivični zakonik s kraćim komentarom. Beograd: Ing pro. Turković, K., et al. (2013). Komentar Kaznenog zakona. Zagreb: Narodne novine. �Authors: Dragan Jovašević, PhD; Marina M. Simović, PhD Institutions: (1) Facultfay of Law of University of Niš; (2) Faculty of Law, University „Apeiron“ of Banja Luka SAFETY OF COMPUTER SYSTEMS IN SERBIA AND EUROPEAN STANDARDS Abstract The Republic of Serbia, in its new criminal legislation passed in 2005, provides for criminal responsibility and punishment for several criminal offences against safety of computer data. Those are computer criminal offences done by the perpetrator by computer abuse, thereby causing material or nonmaterial damage to other natural or legal persons. The basis of those incriminations are European standards prescribed under the Convention on Cyber Criminal and Additional Protocol to this Convention, as well as many other European documents. The paper analyses basic characteristics of computer criminal offences in Serbia and the degree of their compatibility with European standards. Keywords: computer abuse, european standards, crime, responsibility, sanction. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3166 Title A name given to the resource BEZBJEDNOST RAČUNARSKIH SISTEMA U SRBIJI I EVROPSKI STANDARDI Author Author JOVAŠEVIĆ, Dragan SIMOVIĆ, Marina M. Abstract A summary of the resource. U novom krivičnom zakonodavstvu Republike Srbije od 2005. godine propisana je krivična odgovornost i kažnjivost za više krivičnih djela protiv bezbjednosti računarskih podataka. To su računarska ili kompjuterska krivična djela koja učinilac vrši zloupotrebom računara čime prouzrokuje imovinsku ili neimovinsku štetu drugim fizičkim ili pravnim licima. U osnovi ovih inkriminacija se nalaze evropski standardi utvrđeni u Konvenciji o kibernetičkom (sajber) kriminalu i Dodatnom protokolu uz ovu konvenciju, kao i nizu drugih evropskih dokumenata. U radu se analiziraju osnovne karakteristike računarskih krivičnih djela u Srbiji i stepen njihove usaglašenosti sa evropskim standardima. Ključne riječi: zloupotreba računara, evropski standardi, kriminal, odgovornost, sankcija. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/3eb31e68deb0560d788138f2dfc13b39.docx 50eee285c821efac565d7adfee045675 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/a45a767f64a179d622e49f504e2bb7d4.pdf 66b94630464f876ba991b5440b1fceeb PDF Text Text Autor: Haris Hasić, MA, viši asistent Institucija: Pravni fakultet Univerziteta u Travniku E-mail: haris.hasic@pfk.edu.ba STATUS OF ORPHAN WORKS IN COPYRIGHT AND RELATED RIGHTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND THE HARMONIZATION OF B&H COPYRIGHT AND RELATED RIGHTS RULES WITH DIRECTIVE 2012/28/EU ON CERTAIN PERMITTED USES OF ORPHAN WORKS Sažetak Autorska djela „siročadi“ su takve intelektualne tvorevine za koje je izvjesno da su kvalifikovane za autorskopravnu zaštitu po pozitivnim normama autorskog i srodnih prava, povodom kojih je, dalje, izvjesno da nije istekao vremenski period zaštite, ali, povodom kojih autor ili drugi nosilac autorskih imovinskih ili drugih prava nije poznat ili ne može da bude utvrđen, odnosno jeste poznat ili može biti utvrđen, ali gdje nakon onoga što član 2 st. 1 Direktive 2012/28/EU Evropskog parlamenta i Savjeta donešene 25. oktobra 2012. godine o izvjesnim dozvoljenim upotrebama autorskih djela „siročadi“ zove „diligentnom“ potragom autor ili nosilac prava ne može da se pronađe radi davanja odobrenja za zaštićenu upotrebu tog autorskog djela. Britanska Biblioteka procjenjuje da 40% njene kolekcije predstavljaju autorska djela „siročadi“. Za istraživače, arhiviste kao i bilo koja druga lica koja žele da koriste autorska djela „siročadi“ ali koja to ne mogu budući da ne mogu da ne mogu da nađu ovlašteno lice za davanje dozvole postojanje ovih vrsta autorskih djela ali nepostojanje mehanizma za njehovu legalnu upotrebu predstavlja neprihvatljivo ugrožavanje pravne sigurnosti u sitemu zaštite autorskog i srodnih prava, te neopravdano izuzimanje velikog postotka i broja intelektualnih tvorevina iz kulturološkog, naučnog i stvaralačkog diskursa društva. Rad počinje sa pojmovnim određenjem autorskog djela „siročadi“ te uticajem postojanja ovih vrsta autorskih djela na stvaralački potencijal i općenito na društvo. Analiziraju se pozitivnopravna pravila u Zakonu o autorskom i srodnim pravima (Sl. glasnik BiH 63/10) koja se mogu primjeniti na iteracije autorskih djela ove vrste. Izvršava se analiza direktive 2012/28/EU, te se na kraju donosi zaključak o tome kako i u kom obimu Bosna i Hercegovina bi trebala da transponira ovu direktivu u svoj pozitivnopravni sistem zaštite autorskog i srodnih prava, a sa ciljem uklanjanja pravno neželjenih dejstava koje njihovo postojanje uzrokuje. Ključne riječi: autorsko djelo „siroče“, Direktiva 2012/28/EU, diligentna potraga, nepoznat autor, Bosna i Hercegovina �1. Uvod Kada ljudsko biće stvaralački intelektualno djeluje u domenu književnosti, umjetnosti ili nauke na takav način da nastaje individualna intelektualna tvorevina, pravni poredak plodu takvog djelovanja, koje se tada naziva autorsko djelo, pruža autorskopravnu zaštitu. Individualna intelektualna tvorevina koja bi bila intelektualnopravno odnosno autorskopravno na ovaj način zaštićena je pojmovno široko definisana u članu 4 st. 1 Zakona o autorskom i srodnim pravimai, a što čini mogućnost klasifikovanja izvjesne intelektualne tvorevine autorskim djelom tim više vjerovatnim. Da bi autor stekao autorskopravnu zaštitu povodom klasifikovane intelektualne tvorevine, isti ne mora da poduzme bilo kakvo daljnje djelovanje. Pružanje autorskopravne zaštite je automatsko, a nastaje u trenutku stvaranja autorskog djelaii. Autor se ne može odreći autorskopravne zaštite, pa čak ne može ni da disponira sa svim subjektivnim pravima koja proizilaze iz dotičnog autorskog prava povodom dotičnog autorskog djelaiii. Osnutak djela, nezavršeno djelo, naslov i drugi sastojci autorskog djela su takođe autorskopravno zaštićeni kao i samo autorsko djeloiv, a prema presudi Evropskog suda pravde čak samo 6 riječi može biti autorskopravno zaštićenov. ZAISP poznaje dvanaest imenovanih vrsta autorskih djelavi, a taj broj nije konačanvii, te je opravdano zaključiti da ne postoji vrsta ljudskog intelektualnog djelovanja (u poprilično široko definisanim kategorijama umjetnosti, nauke i književnosti) koja se ima smatrati apsolutno izuzetom iz autorskopravne zaštiteviii. Primjetna je historijska tendencija ekspanzije kako pojma autorskog djela tako i obima autorskog prava autora povodom takvih intelektualnih tvorevinaix. Jednom kada bude pružena, autorskopravna zaštita traje, po pravilux, sedamdesetxi godina nakon smrti autoraxii. Kombinacija izuzetno široko definisanog pojma kvalifikovane intelektualne tvorevine, automatizma zaštite koja ne iziskiva bilo kakvo aktivno djelovanje od strane autora ili nosioca prava da bi dotična intelektualna tvorevina bila potpuno i cjelovito autorskopravno zaštićena, a gdje autor ne može da se, u cijelosti, odreke autorskopravne zaštite, kvalifikovanosti sve većeg broja vrsta intelektualnog djelovanja ljudskih bića kao i izrazito dugoročnog trajanja autorskopravne zaštite nalazi negativnu nuspojavu u pojavljivanju iteracija autorskih djela povodom kojih nije isteklo vremensko trajanje autorskopravne zaštite, ali povodom kojih autor ili nosilac prava ili nije poznat, odnosno i ako je poznat, autor ili nosilac prava ne mogu da budu identifikovani, odnosno ne postoji razuman i objektivno opravdan način da ih se kontaktira da bi se dobila dozvola za izvjesno djelovanje povodom njihovih zaštićenih intelektualnih tvorevina. Takva autorska djela se zovu autorska djela siročadxiii. djelaxv Svaka vrsta autorskog djela može da bude autorsko djelo siročadixiv, a izvjesne vrste autorskih su podložnije tome da budu tako klasifikovane. Zakon o autorskom i srodnim pravima (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 63/10), u ostatku teksta ZAISP. Sukladno odredbama člana 14 ZAISP-a iii Ovdje se posebno misli na pitanje moralnih prava autora, koje autor ne može da prenese na druga lica. iv Sukladno odredbi člana 5 ZAISP-a v Slučaj C-5/08, Infopaq Inter 1national A/S v Danske Dagblades Forening vi Član 4 st. 2 tačke a-l ZAISP-a vii Što je vidljivo iz odredbe člana 4 st. 2 ZAISP-a „(a)utorskim djelom smatraju se naročito...“ viii Osim odredbi člana 8 kao i drugih relevantnih odredbi ZAISP-a. ix O ovome, između ostalog, piše autor u svojoj doktorskoj disertaciji. x Postoje izuzetci, o kojima se može više saznati u Poglavlju V ZAISP-a. xi Ovo određenje je prihvaćeno jer predstavlja otprilike dvije generacije nakon smrti autora, odnosno izvornog nosioca autorskog prava povodom dotičnog autorskog djela. xii Član 55 ZAISP-a. xiii Engleski – orphan works xiv Vidi (Bunce, 2013): 245 xv Kao što su na primjer fotografije, arhivski spisi, te izvjesni audiovizuelni radovi podložniji bivstvovanju autorskog djela siročadi. i ii �Autorsko pravo je po svojoj prirodi isključivoxvi. Mehanizam djelovanja autorskopravne zaštite je takav da izvjesna postupanja povodom autorskih djela može da uradi samo autor ili od strane autora ovlašteno lice. Korisnik koji želi da koristi takvo autorsko djelo povodom kog autor ili nosilac prava nije poznat, odnosno gdje takav autor ili nosilac prava ne mogu biti kontaktirani radi davanja neophodnog odobrenja, se nalazi u situaciji gdje mora da donese odluku da li će da povrijedi autorsko pravo nepoznatog odnosno nepristupačnog autora ili nosioca prava, u nadi da isti nikada neće da sazna za korištenje autorskog djela korisnika, ili će da donese odluku da ne koristi autorsko djelo u pitanju, iz straha da će nosilac da se pojavi u budućnosti te da zahtjeva naknadu štete, odnosno gdje korisnik može biti izložen strogimxvii sankcijamaxviii za povredu autorskog i srodnih prava. Obije ove opcije su jednako nepoželjne za društvo i za pravni poredak, i obije ove opcije jednako predstavljaju opasnost za pravni sigurnost tog pravnog poretka. U prvom slučaju manifestacija te nepoželjnosti se ima naći u činjenici da korisnik se potiče da svjesno vrijeđa subjektivna prava drugog lica i pozitivne pravne norme koje uređuju odnose subjekata prava povodom ove materije. U drugom slučaju manifestacija te nepoželjnosti se ima naći u činjenici da intelektualna tvorevina se namjerno izostavlja iz kreativnog supstrata društva, kojim to društvo ostaje tim više osiromašeno za tu intelektualnu tvorevinu s jedne strane, odnsono predstavlja negiranje same svrhe autorskopravne zaštitexix i balansa interesa između autora s jedne strane te svih drugih lica s druge stranexx koja je okosnica društvenog ugovora u srcu opravdanosti pružanja autorskopravne zaštite. Ovo je razlog zašto je Evropska unija odlučila da donese propise koji u izvjesnom obimu harmoniziraju instrumentarij rješavanja problem autorskih djela siročadi u vidu Direktive 2012/28/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 25.10. 2012. godine o određenim dozvoljenim korištenjima djela siročadixxi. Predmet ovog rada jeste da se utvrdi pojam autorskih djela siročadi, da se utvrdi koji je obim problema, odnosno da se pokuša utvrditi da li su u praksi instance autorskih djela siročadi prominentne ili relativno rijetke. Ovdje je posebno bitno napomenuti da je pitanje digitalizovanja kolekcija javnih biblioteka, ali i drugih analognih primjeraka autorskih djela kulturalnih ali i drugih ustanova posebno Kao što je vidljivo iz odredbi člana 15 ZAISP-a: „Autorsko pravo... koje sadrži isključiva ličnopravna ovlaštenja... isključiva imovinskopravna ovlašenja“, odnosno iz relevannih odredbi koje se odnose na definisanje konkretnih objektivnih prava koja bi trebao autor imati prema autorskom djelu u pitanju, a kao še je slučaj na primjer u odredbi člana 20 st. 1 : „Autorska imovinska prava sadrže isključivo ovlaštnje autora da zabrani ili dozvoli iskorištavanje svog djela i primjeraka tog djeal, ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.“. xvii U autorskopravnoj teoriji postoji struja misli koja smatra da sankcije koje su predviđene za individualne povrede autorskih djela su neopravdano visoke, a kojoj koncepciji se pridružuje i autor. Postoji i mišljenje, uglavnom zastupano od strane zastupnika nosilaca prava da sankcije nisu dovoljno stroge, te koji pozivaju na pooštravanje sankcija za iteracije povrede autorskog prava autora ili nosioca prava. xviii Vidi član 171 st. 1: „Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 200.000 KM kaznit će se za prekršaj pravno lice, a novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj preduzetnik...“ st. 2: „Novčanom kaznom u iznosu od 3.000 KM do 20.000 KM kaznit će se za prekršaj iz stava (1) ovog člana i odgovorno lice u pravnom licu i kod preduzetnika.“, te stav 3. „(3) Novčanom kaznom u iznosu od 3.000 KM do 10.000 KM kaznit će se za prekršaj iz stava (1) ovog člana fizičko lice.“ Budući da sankcije u citiranim stavovima se potencijalno imaju primjeniti na svaku pojedinu povredu autorskog prava, te da povodom izvjesnog autorskog djela ima preko dvadeset vrsta subjektivnih autorskih prava, i da svaki vid nedozvoljenog djelovanja predstavlja povredu, lako je da kumulacijom dođe do izrazito velikog broja povreda i rezultirajućih novčanih i drugih sankcija.“ xix Sa ovim stanovištem se slaže i Copyright Office Sjedinjenih Američkih Država, vidi: (United States Copyright Office, 06.2015): 3. xx A koja bi se mogla karakterisati na sljedeći način: Društveni poredak kao nagradu za stvaranje intelektualne tvorevine i kao motivaciju za daljnje stvaranje, daje autoru kao i svim drugim licima koje autor ovlasti pravo da isključi iz izvjesnog djelovanja sva druga lica, te da na taj način osigura da, ukoliko ima biti ekonomske koristi od korištenja autorskog djela, autor će biti taj koji će, relativno, imati kontrolu nad ostvarivanjem te koristi. Društvo zauzvrat dobija povećanje stvaralačkog supstrata društva, te nakon proteka vremena trajanja zaštite, sve jedinke društva mogu slobodno da koriste intelektualne tvorevine u pitanju. xxi U ostatku teksta Direktiva 2012/28/EU. xvi �osjetljivo i relevantno za pitanje pravne dozvoljenosti upotrebe autorskih djela siročadi, odnosno ilustrativni za nepoželjnost javljanja iteracija autorskih djela siročadi. Bitno je navesti i da, usljed digitalizacije, te trenda sve češće i obimnije upotrebe primjeraka autorskih djela i predmeta srodnih prava od strane sve većeg obima i vrsta korisnika, da je potrebno omogućiti što veći stepen pravne sigurnosti, te inklucziju što većeg broja intelektualnih tvorevina, bile one zaštićene ili ne, brinuli se autori ili nosioci prava o njima ili ne, a za što optimalniji društveni, intelektualni i stvaralački razvoj potencijala društva. Rad će potom analizirati poztivnopravne mehanizme zaštite kako autora povodom autorskih djela siročadi, tako i korisnika koji želi koristiti autorska djela siročadi. Rad će izvršiti analizu acquis po pitanju izvjesnih upotreba autorskih djela siročadi, te pojedinosti konkretnih mehanizama za osiguranvanje balansa interesa zaštite autora odnosno nosioca prava ali i korisnika koji želi da koristi autorsko djelo siročadi u državama članicama. 2. Pojam autorskog djela siročadi i obim problema postojanja autorskog djela siročadi U Green Paper on the Knowledge Economyxxii Evropska komisija je definirala autorska djela siročadi kao: „Autorska djela siročadi su takva djela povodom koji još uvijek traje autorskopravna zaštita, ali čiji vlasnici ne mogu biti identifikovani ili lociranixxiii.xxiv“xxv Po navedenoj definiciji karakteristike autorskog djela siročadi su: a) Da se radi o intelektualnoj tvorevini koja je kvalifikovana kao autorsko djelo po normama pozitivnog autorskog prava; b) Da povodom tog autorskog djela nije istekao vremenski interval zaštite, odnosno da predmetno autorsko djelo je još uvijek predmetom autorskopravne zaštite, te da postupanje na izvjestan način prema tom autorskom djelu predstavlja isključivo pravo autora odnosno lica koje je autor izričito i pravno valjano ovlastio na takvo djelovanje, odnosno gdje je tako djelovanje dozvoljeno od strane relevatnihin sadržinskih ograničenja autorskog i srodnih prava ili drugim odredbama ZAISP-a ili drugog relevantnog zakona; c) Da vlasnicixxvi tog autorskog djela: a. Ne mogu biti na bilo koji način identifikovani, a što može da nastane bilo na osnovu činjenice da je autor odlučio, u okviru svog autorskog moralnog pravaxxvii da taj konkretni ili sve nastale primjerke izvjesnog autorskog djela ne označi nikakvom oznakom, označi djelo kao autorsko djelo anonimnog autora, označi oznakom koja je izgubila svoj inicijalni karakter koji je ukazivao na ličnost autora, označi pseudonimo, odnosno gdje, bilo namjerno ili nenamjerno, takva oznaka identiteta autora je izgubljena ili na drugi način uklonjena sa tog ili svih primjerka autorskog djela, te b. Mogu biti identifikovani na bilo koji način koji proizvodi jasan identitet jedne jedinke kao stvaratelja zaštićene intelektualne tvorevine u pitanju, ali gdje ta identifkovana jedinka koja je autor autorskog djela ne može da se locira, u smislu da ne postoji način da se sa izvjesnošću utvrdi gdje je ta osoba da bi se moglo sa istom korespondirati na način kojim bi ista odobrila pravom zaštićenu upotrebu autorskog djela u pitanju. Veoma sličnu definiciju je prihvatio i Australian Copyright Councilxxviii. (Commission of the European Communities, 2008) Prevod autorov. Osim ukoliko je izričito navedeno drugačije svi prevodi sa Engleskog jezika u radu su autorovi. xxiv „Orphan works are works which are still in copyright but whose owners cannot be identified or located. xxv (Commission of the European Communities, 2008): 10 xxvi Evropska komisija je ovdje, evidentno, odlučila da koristi kolektivni izraz „vlasnici“ za autora te za od strane autora lica koja su ovlaštena da postupaju povodom zaštićenog autorskog djela na izvjestan način, odnosno povodom kojih je autor autorska imovinska prava ili druga prava autora na pravno valjan nčain i sa pravno valjanim iustus titulusom prenio subjektivna autorska prava. xxvii Prava na priznavanje autorstva iz člana 18 ZAISP-a. xxviii (Australian Copyright Council, 18.12.2008) xxii xxiii �Sličnu definiciju je predložio i U.S. Copyright Office u Report on Orphan Worksxxix koja ima identična tri elementaxxx. Tu definiciju prihvataju i izvjesni autorskopravni piscixxxi. Ova definicija predstavlja dobru polazišnu tačku za razmatranje pojma autorskog djela siročadi, međutim ista ima značajnih nedostataka. Ti nedostatci se ogledaju u tačkci c)xxxii karakteristike autorskog djela siročadi. Naime definicija ostavlja otvorenim pitanja situacija kada se kod izvjesnog koautorskog djela ne može da identifikuje jedan ili više koautora, ali može da identifikuje najmanje jedan koautor odnosno može da se identifijuje najmanje jedan nosilac prava, ali takođe ne može da se identifikuje jedan ili više drugih nosilaca prava, te pitanje značenja pojma „lociranja“ nosioca autorskog djela. Upotreba izraza „lociranje“ nije dovoljno precizna za potrebe definiranja ovog pojma, budući da ostavlja veliki potencijal za provizorno tumačenje odnosno ne ukazuje na prirodu korespondencije koja je potrebna između lica koje želi da koristi autorsko djelo i autora ili nosioca prava koji nije dostupan za „lociranje“. Evropska unija je u Direktivi 2012/28/EU odlučila da ponudi izmjenjenu definiciju u članu 2 iste, tako da su definirali autorsko djelo siročad kao: „Djelo ili fonogram smatra se djelom siročetom ako nije utvrđen nijedan od nositelja prava na to djelo ili fonogram ili, čak i ako je utvrđen jedan ili više nositelja prava, nijedan od njih nije pronađen unatoč pažljivojxxxiii potrazi za nositeljima prava koja je provedena i evidentirana u skladu s člankom.“xxxiv Karakteristike definicije iz Direktive 2012/28/EU su: a) Pojam „siročadi“ može da se pridruži kako autorskom djelu tako i fonogramu kao predmetu srodnih prava, ali, upotrebnom izraza „djelo“ ili „work“ na Engleskom jeziku takođe na druge predmete srodnih prava; b) Da bi izvjesna autorskopravno ili srodnopravno zaštićena intelektualna tvorevina bila klasifikovana kao autorsko djelo siročadxxxv ne smije biti identifikovan ni jedan autor odnosno koautor, te ne smije biti identifikovan ni jedan nosilac autorskog ili srodnih prava, a da bi bila zadovoljena definicija kvalifikovane intelektualne tvorevine kao autorsko djelo siročad po prirodi činjenice da se ne može identifikovati autor ili nosilac prava; c) Ukoliko se može identifikovati jedan autor ili nosilac prava, odnosno više istih, kvalifikovana intelektualna tvorevine može biti autorsko djelo siročad, pod uslovom da se ne može pronaći, u smislu uspostavljanja korespondirajućeg kontakta ili bilo kakvog drugog kontakta iz kog može da se očekuje da će moći da se stekne pravno valjano odobrenje za upotrebu kvalifikovanog autorskog djela, pod uslovom da se prethodno izvrši ono što se naziva pažljivom ili diligentnom potragom za nositeljem prava, a gdje su karakteristike te diligentne potrage precizirane članom 3 Direktive 2012/28/EU. Navedena definicija ispravlja nedostatke definicije iz (Commission of the European Communities, 2008) kao i sličnih definicija. Ista unosi značajno više elemenata pravne izvjesnosti te predstavlja dobru polazišnu tačku po pitanju materije autorskog djela siročadi. Ista nije bez vlastitih problemaxxxvi. Uzimajući u obzir činjenicu da ZAISP ne nudi alternativnu definiciju, kao ni to da smo u literaturi koju smo koristili za pripremanje rada našli alternativnu, prihvatljiviju definiciju, smatramo da bi (United States Copyright office, 01.2006) „This Report addresses the issue of “orphan works,” a term used to describe the situation where the owner of a copyrighted work cannot be identified and located by someone who wishes to make use of the work in a manner that requires permission of the copyright owner.“ (United States Copyright office, 01.2006): 1 xxxi Vidi: (Bunce, 2013): 244; (Hansen, 19.12.2011): 1; (Lifshitz-Goldberg, 05.2010): 1. xxxii Tačke a) i b) se trebaju uzeti kao prihvatljive. xxxiii Na engleskom jeziku: „diligent search“. xxxiv Prevod definicije je službeni prevod na Hrvatski jezik koji je dostupan na: http://eur-lex.europa.eu/legalcontent/EN/TXT/?uri=CELEX%3A32012L0028 xxxv U radu kada indiciramo „autorsko djelo siroče“ ili „siročad“ podrazumjevaju se i predmeti srodnih prava, osim ukoliko se drugačije izričito ne naznači. xxxvi Eludcijacija istih prevazilazi obim i svrhu ovog rada. xxix xxx �autorskopravna teorija Bosne i Hercegovine trebala podržati definiciju Direktive 2012/28/EU kao prihvatljivu i dobru polazišnu tačku za buduća istraživanja ove materije. Bitno je primjetiti da se mora praviti stroga razlika između autorskog djela siročadi i primjeraka autorsklih djela koji su izašli iz štampe, odnosno povodom kojih postoje izvjesne poteškoće u postupku sticanja prava vlasništva na primjerku autorskog djela u pitanju. Primjerci autorskih djela koji su izašli iz štampe su takve vrste primjeraka autorskih djela gdje inicijalni tiraž primjeraka autorsklih djela jeste ili distribuiran, odnosno gdje na tržištu se ne može steći pravo vlasništva na novom ili (rijeđe) korištenom primjerku autorskog djela u razumnom roku od strane lica koje je spremno da stekne pravo vlasništva na takvom primjerku te koje je spremno remunerirati razumnom cijenom prethodnog vlasnika primjerka tog autorskog djela. Autorska djela siročadi mogu, ali ne moraju biti primjerci autorskih djela izvan štampe. „Dok mnoga autorska djela siročadi se mogu klasifikovati kao primjerci autorsklih djela izvan štampe, nisu sva autorska djela čiji primjerci su izvan štampe autorska djela siročadi.“xxxvii Autor, odnosno nosilac prava ima pravo da zahtjeva nadoknadu za zaštićene upotrebe njihovih autorskih djela. Za razliku od patenta, gdje se može koristiti pravni mehanizam zakonske ili prisilne licence u slučajevima nerazumnosti nosioca patenta, kod autorskih djela, u slučaju nerazumnosti, odnosno nedostatka želje autora ili nosioca autorskog i srodnih prava da dozvoli zaštićeno korištenje kvalifikovane intelektualne tvorevine, korisnik koji želi da koristi predmetnu zaštićenu intelektualnu tvorevinu na takav način ima značajno manje pravnih instrumenata da prisli autora ili nosioca prava na takvo postupanje. Mehanizmi za rješavanje problema autorskih djela siročadi se ne mogu koristiti u onim slučajevima gdje je autor ili nosilac prava poznat, u kojima se može i vrši se komunikacija sa istim, ali kao rezultat te komunikacije ne nastaje pravno relevantna dozvola za zakonski dozvoljeno korištenje zaštićenih kvalifikovanih intelektualnih tvorevina. David Vailexxxviii postavlja pitanje da li status objavljenosti treba da bude bitan za klasifikovanje autorskog djela autorskim djelom siročadi. Uzimajući u obzir činjenicu da neobjavljena autorska djela su jednako autorskopravno zaštićena kao i objavljena autorska djelaxxxix te da objavljivanje autorskog djela od strane lica koje nije autor predstavlja povredu autorskog moralnog pravaxl, te potencijalno krivično djelo, smatramo ipak da u slučaju da se stekne pristup autorskom djelu koje nije objavljeno a u kom slučaju ne može da se identifikuje autor odnosno nakon diligentne potrage ne može da se stupi u kontakt sa autorom, u to slučaju, iako znamo da je autorsko djelo u pitanju neobjavljeno autorsko djelo, takvo djelo moglo biti podobno za klasifikaciju autorskim djelom siročadi, a što je podržano i odredbom člana 11 st. 2 xli ZAISPaxlii, te da bi se trebala dozvoliti upotreba takvog neobjavljenog autorskog djela, a korisniku koji koristi takvo djelo bi trebao biti pružen imunitet od krivičnopravnih i građanskopravnih mehanizama za zaštitu tog konkretnog subjektivnog autorskog moralnog prava. Isti autor postavlja i pitanje da li kvalifikovane intelektualne tvorevine koje je napustioxliii autor se imaju smatrati podobnim za stanje autorskog djela siročadixliv. Kao što smo naveli prethodno, u pozitivnom autorskom pravu Bosne i Hercegovine, autorska moralna prava mogu da se prenose samo univerzalnom sukcesijom. Ništave su ugovorne odredbe kojima se disponira moralnim autorskim pravimaxlv. Autor ne možexlvi da prenese na drugo lice svoja moralna prava. To znači da za njegovog života (Lueder, 2010) (David Vaile, 2011, Working paper – For comment, Version 12):1 xxxix Sukladno prethodno navedenoj odredbi člana 14 ZAISP-a. xl Sukladno odredbi člana 17 ZAISP-a. xli „(2) Autorsko pravo na neobjavljena djela čiji autor nije poznat ostvaruje odgovarajuća organizacija autora.“ xlii O kom će biti više riječi kasnije. xliii Tzv. – abandoned ili napuštena autorska djela xliv (David Vaile, 2011, Working paper – For comment, Version 12):2 xlv Sukladno odredbama člana 79, st 1 tačka b xlvi Osim univerzalnom sukcesijom xxxvii xxxviii �autor ne može a da ne bude nosilac autorskim moralnih prava povodom dotičnog autorskog djela, a budući da su ništave ugovorne odredbe kojima se disponira autorskim moralnim pravima, analogno se može zaključiti da bi bile ništave i manifestacije pravno relevantne volje autora usmjerene na efektivno obećanje da isti se neće koristiti autorskim moralnim pravima, a koje bi sačinjavale sadržaj bilo kakvog akta odricanja od autorskog djela, kao takve. Korisnik nikada ne može da se pouzda u istinitost i volju autora kao pravni osnov za slobodno korištenje autorskog djela u ovom pitanju. Budući da je nemoguće se istinski odrekne autorskog djela, činjenica da li ili nije autor se odrekao autorskog djela nije relevantna za determinaicju istog autorskim djelom siročem. 3. Obim problema postojanja autorskog djela siročadi U izvještaju o pitanju autorskih djela siročadi i masovne digitalizacije, Copyright Ofice Sjedinjenih Američkih Država je istakao da problem autorskih djela siročadi jeste „široko rasprostranjen i značajan.“xlvii (Hansen D. R., 10.09.2013) ističu da je problem autorskih djela siročadi „veoma značajan u veličini i obimu“xlviii. Često se navodi činjenica da Britanska Biblioteka procjenjuje da 40% njene kolekcije predstavljaju autorska djela siročadixlix. Istraživanje Evropske komisije je zaključilo da „postoji veliki broj autorskih djela siročadi u kolekcijama kulturalnih institucija“l država članica koje su bile analizirane. Istraživanje je dalje pokazalo da postoje „visoki postotci autorskih djela siročadi za gotovo sve kategorije djela, posebno među fotografijama i audiovizuelnim materijalima.“li Konkretni primjeri zaključaka su:  „Konzervativna procjena broja autorskih djela siročadi knjiga kao postotak knjiga povodom kojih još uvijek traje autorskopravna zaštita širom Evrope stavlja taj broj na nekih 3 miliona knjiga autorskih djela siročadi (što predstavlja 13% ukupnih knjiga povodom kojih još uvijek traje autorskopravna zaštita). Što su starije knjige veći je postotak autorskih djela siročadi.“lii  „Kada procesuiraju zahtjeve za upotrebu starijih filmskih materijala, filmske arhive širom Evrope su kategorizovale, nakon pretrage za nosiocima prava 129 000 filmskih djela kao autorska djela siročadi, koji stoga nisu mogla biti korištena. Djela za koje se može pretpostaviti da su siročad bez izvođenja stvarne potrage za nosioca prava dopunjava taj broj na približno 225 000 filmskih autorskih djelaliii.“liv  „Digitalizacijski projekt u Ujedinjenom Kraljevstvu je našao da 95% novinskh članaka prije 1912 godine su autorska djela siročadi. Takođe, istraživanje među muzejima u Ujedinjenom Kraljevstvu je utvrdilo da nosioci prava 17 miliona fotografija (a što čini 90% cjelokupnih kolekcija fotografija muzeja) nisu mogli biti pronađeni.“lv  „U kolekcijama Danske Nacionalne Biblioteke, otprilike 160 000 djela, stvorenih od 1880-1930 godine imaju neizvjestan autorskopravni status.“lvi (United States Copyright Office, 06.2015):2 (Hansen D. R., 10.09.2013): 5 xlix Vidi: (Korn, 04.2009):12, i (Hansen D. R., 19.12.2011): 10 na primjer i između ostalih l (Vuopala, 05.2010):4 li (Vuopala, 05.2010):4 lii (Vuopala, 05.2010): 5 liii Nije izvjesno da li se ovo odnosi samo na filmska autorska djela kao podvrstu audiovizuelnih autorskih djela ili na audiovizuelna autorska djela kao vrstu autorskih djela. liv (Vuopala, 05.2010):5 lv (Vuopala, 05.2010):5 lvi (Vuopala, 05.2010):5 xlvii xlviii �Britanski Independent procjenjuje da „do 50 posto arhivskih spisa u Ujedinjenom Kraljevstvu su autorska djela siročad“lvii, a isti izvor navodi da kao izravni rezultat bivstvovanja autorskim djelom siročadi nekih 91 milion kreativnih djela je ostao skrivenim izvan javnog pogleda, prvenstveno jer se nosioci prava ne mogu identifikovatilviii.lix „Empirijske studije su pokazale da postoji veliki broj autorskih djela siročadi, ali detaljne podatke o tačnoj veličini i prirodi ovih autorskih djela je teško utvrditi.“lx Istraživanje iz 06.2012 godine pod naslovom UK Intellectual Property Office Final Impact Assessment on Orphan Works je proizvelo sljedeće rezultatelxi: Tabela 1: Rezultati istraživanja UK IPO Final Impact Assessment on Orphan Works-a Kategorija Volumen uzorka Postotak medijuma/djela djela siročadi Umjetničke slike 548 000 20-25% Zvučni zapisi (sati) 750 000 5-10% Komercijalni filmovi 21 8000 000 0-7% (sati) Arhivski filmovi (sati) 513 000 5-35% Biblioteke slika >100 000 000 Oko 0% Arhivske slike 28 280 000 5-90% Pisani materijal 10 400 000 4-30% Zbirke mještovitih a. 38 000 000 8-40% djela autorskih Veličina problema postojanja autorskih djela siročadi se ogleda i u činjenici da u Evropskoj unijilxii, Sjedinjenim Američkim Državamalxiii kao i u cijelom svijetu postoji jasan impetus da se digitalizuju analogne zbirke i da se na taj način omogući kako veći nivo izvjesnosti i postojanosti sadržaja takvih djelalxiv, tako i da se omogući širi pristup većem krugu korisnika i da se omogući pristup što širem obimu intelektualnog stvaralaštva koji je baština društva i sustrat za subsekventne intelektualne tvorevine. 4. Mehanizmi za saniranje iteracija autorskih djela siročadi u Zakonu o autorskom i srodnim pravima Bosne i Hercegovine ZAISP ne sadrži odredbe koje uređuju odnose subjekata prava povodom autorskih djela siročadi kao takvih, niti sadrži mehanizme za saniranje iteracija autorskih djela siročadi, kao takvih. Svakako nema odredbi koje uređuju materiju pojma onako kao smo ga definiali u ovom radu. Za razliku od drugih Direktiva EU koje je zakonodavac Bosne i Hercegovine odlučio, u većoj ili manjoj mjeri transponirati u ZAISP, odredbe Direktive 2012/28/EU nisu transponirane u Bosanskohercegovačko pozitivno autorsko pravo budući da je direktiva usvojena 2012. a ZAISP je usvojen 2010. godine. (Sherwin, 2014) Ibid. lix Interesantna je činjenica iznesena u (Sherwin, 2014)da, na primjer, autorska djela koja su nastala od strane pacijenata u ustanovama za brigu o mentalnom zdravlju su bila autorska djela siročad, budući da su njihovi stvaratelji, koji su ih stvarali za potrebe liječenja zbog njihove terapeutske vrijednosti, a što sve nema nikakvog uticaja na njihovu autorskopravnu zaštitu koja je identična zaštiti bilo kom drugom autorskom djelu, te koji kao takvi ili nisu stavljali znakove raspoznavanja, označavali su autorska djela anonomnim ili su ih označavali pseudonimom. lx (Hansen D. R., 19.12.2011): 8 lxi Tabela je u cijelosti preuzeta iz: (Hansen D. R., 10.09.2013):6 lxii Vidi Europeana projekt na: http://www.europeana.eu/portal/ lxiii Vidi Google Books projekt: https://books.google.com/?hl=hr lxiv Jer, da parafraziramo jednog govornika povodom materije – digitalna djela ne gore! lvii lviii �Od pravila pozitivnog autorskog prava BiH, relevantnim za pitanje problema autorskih djela siročadi bi se potencijalno mogao okarakteristati član 11 ZAISP-a. Član 11 ZAISP-a nosi naziv „nepoznati autor“. Odredbe ovog člana se odnose na slučajeve anonimnog ili pseudonimnog djela, odnosno djela povodom kog autor nije poznat. Međutim, ove odredbe se ne odnose na autorska djela siročadi. Da bi smo objasnili zašto član 11 ZAISP-a nije relevantan za pitanje autorskih djela siročadi, analizirati ćemo stav 1 i 2 ovog člana. Član 11, stav 1 ZAISP-a glasi: „(1) U slučaju anonimnog ili pseudonimnog djela, izdavač čije je ime naznačeno na djelu smatra se zastupnikom autora dok se suprotno ne dokaže, i kao takav ovlašten je da vrši moralna i imovinska prava autora. Ako izdavač nije naznačen na djelu, za ostvarivanje autorskog prava ovlašteno je lice koje je objavilo djelo.“ Na prvi pogled se može činiti da ovim članom se eliminiše pravna nesigurnost prilikom svih slučajeva u kojima anonimnost odnosno pseudonimnost kao manifestacija moralnog prava autora može da predstavi prepreku za traženje pravne dozvole za korištenje predmetnog autorskog djela. Odredba člana 11 st. 1 doista uklanja tu neizvjesnost, međutim, bitna tačka jeste da kod djela koja su pokrivena članom 11 st. 1, autor možda nije poznat, ali jeste poznat nosilac izvjesnih imovinskih prava povodom tog autorskog djela. Izdavač tog djela je nosilac izvjesnih prava povodom relevantnog primjerka autorskog djela na osnovu pravnog posla kojim su prenešeni pravo izdavanjalxv na izdavača, te na osnovu odredbe člana 138 ZAISP-a kao sui generis srodno pravo izdavača. Dok je možda identitet autora nepoznat, u slučaju koji se odnosi na član 11 st. 1 poznata je pravna ili fizička osoba koja je izdala, odnosno objavila djelo, te korisnik koji želi da koristi autorsko djelo u pitanju uvijek može da kontaktira tu osobu, a da bi saznao identitet i komunikacione podatke autora. Dakle, autorsko djelo, čak i prije primjene odredbi člana 11 st. 1 ZAISP-a ne bi se moglo kvalifikovati kao autorsko djelo siročad jer je poznat jedan od nosilaca pravalxvi, te jer ne bi bilo moguće izvšriti diligentnu pretragu budući da postoji efektivan način da se sazna identitet ili da se stupi u kontakt sa autorom. Izvjesno je da član 11 st. 1 uvodi veći stepen pravne sigurnosti u slučajeve u kojima autor nije poznat ili je identitet autora, usljed bilo kojih razloga, ostao nepoznat ili teško utvrdiv javnosti. Međutim, ta sigurnost je više usmjerena na stranu autora nego na korisnika, dok, argumentovano, pitanje autorskog djela siročadi je prvenstveno pitanje prava korisnika i društvalxvii, odnosno olašavanja korisniku upotrebe autorskih djela siročadi, te osiguravanja bujnog i što obimnijeg kulturološkog supstrata za cjelokupno društvo. Uprkos tom većem stepenu sigurnosti, koristi člana 11 st. 1 se ne odnose na uređenje pitanja i uklanjanje pravne nesigurnosti povodom autorskog djela siročadi te kao takve se ne mogu smatrati relevantnim za saniranje štetnih posljedica ovoga društveno nepoželjnog fenomena. Član 11 st. 2 glasi: „(2) Autorsko pravo na neobjavljena djela čiji autor nije poznat ostvaruje odgovarajuća organizacija autora.“ Kao što je bio slučaj i sa članom 11 st. 1, član 11 st. 2 takođe je usmjeren na zaštitu interesa autora ili nosioca autorskog i srodnih prava izravno, a zaštitiu prava korisnika tek neizravno, kroz uklanjanje pravne nesigurnosti. I član 11 st. 2 takođe determinira tko se ima smatrati nositeljem prava, odnosno tko će biti ovlašten da vrši autorskopravna ovlaštenja te da daje dozvolu za korištenje predmetnog autorskog prava ukoliko autor nije poznat. Član 11 st. 2 ne daje korisniku pravo da koristi predmetno Koje se sastoji od prava reproduciranja i prava distribuiranja autorskog djela, a sukladno doredbi člana 85 st. 1 ZASIP-a. Izdavač lxvii Kao što ćemo imati priliku vidjeti, ovo nije apsolutno determinirano, budući da u pravnom instrumentariju odobravanja upotrebe autorskih djela siročadi postoji mehanizam i značajan element zaštite autora, odnosno nosioca prava, ali naglasak nije prvenstveno na zaštitu prava autora odnosno nosioca prava, kao što, argumentovano, to je slučaj sa članom 11 st. 1 ZAISP-a. lxv lxvi �autorsko djelo siročad na izvjestan način, već umjesto toga određuje da će izvjesna „odgovarajuća organizacija autora“ biti ta koja će ostvarivati ovlaštenja autora povodom tog autorskog djela. Neizvjesno je pitanje šta se podrazumjeva pod pojmom „odgovarajuća“ te šta je „organizacija autora“. Vjerujemo da se odredba člana 11 st. 2 ima tumačiti na dva načina: 1.) da je zakonodavac htio da uspostavi sui generis udruženja autora koje bi ostvarivalo prava povodom autorskih djela povodom kojih nije poznat autorlxviii, koje tumačenje ne držimo vjerovatnim, te, i vjerovatnije, 2.) da je zakonodavac htio da odredi da će ovlaštenja povodom autorskih djela povodom kojih autor nije poznat višiti organizacije za kolektivno ostvarivanje autorskog i srodnih prava. Problem sa ovim tumačenjem se nalazi u činjenici da zakonodavac je mogao, i trebaolxix, da je htiolxx, da naglasi da je riječ o kolektivnim organizacijama za vršenje autorskog i srodnih prava. Ovakav pristup ima svojih prednosti, ali i značajnih nedostataka. Dok nam se čini logičnim da se povjeri, uslovno rečenolxxi, staranje o autorskim djelima povodom kojih nisu pozati autori kolektivnim organizacijama za ostvarivanje autorskog i srodnih prava, jer je razumno da se predpostavi da osoblje tih orgnaizacija je kvalifikovano da razumije i da se najbolje stara o takvim autorskim djelima, na ovaj način se primorava korisnika da, u slučaju različitih vrsta autorsklih djela kontaktira pojedine kolektivne organizacije za te vrste autorskih djelalxxii, što predstavlja dodatnu prepreku za korištenje ovakvih autorskih djela, te potencijalno izlaže korisnika i pravni sistem nedosljednom postupanju i nekonzistentnom pristupu starateljstvu povodom te vrste autorskog djela od strane te konkretne kolektivne organizacijelxxiii. Ni jedna konkretna odredba ZAISP-a se ne odnosi na pitanje uređenja upotrebe autorskog djela siročadi. Uzimajući u obzir obim problema, tendenciju, usljed psotojanja istog povećanja pravne nesigurnosti, te potrebe reguliranja ovog pitanja, predlažemo da Bosna i Hercegovina u izmjenama i dopunama ZAISP-a obavezno uvrsti zakonski okvir saniranja iteracija i olaškavanja upotrebe autorskih djela siročadi. Jedan od mogućih pristupa rješenju takvog problema bi moglo biti transponiranje odredaba Direktive 2012/28/EU, kojim bi se i pozitivno autorskopravno zakonodavstvo, povodom ovog pitanja harmoniziralo sa acquis. Stoga je primjereno da se pogleda modalitet uređenja ovog pitanja u direktivi 2012/28/EU. 5. Direktiva 2012/28/EU o izvjesnim dozvoljenim upotrebama autorskih djela siročadi Kao što je prethodno ukazano, Evropska komisija je u (Commission of the European Communities, 2008) ukazala na problem autorskih djela siročadi. Kao moguća rješenja na problem koji su potencijalno predstavljali autorska djela siročadi, Evropska komisija je razmotrila sljedeće opcijelxxiv: a) Da ne poduzme nikakve korake; b) Da stvori sadržinsko ograničenje u korist korisnika povodom autorskih djela siročadilxxv; c) Da omogući prošireno kolektivno digitalno licenciranjelxxvi A koja se ne mogu smatrati autorskim djelima siročadi jer je zakonodavac odlučio da imenuje nositelja prava, što samim tim znači da definicija koju smo ponudili ni u kom slučaju ne može da se primjenjuje na ta konkretna autorska djela. lxix Budići da zakonodavac sam, u, na primjer u članu 66 ZAISP-a navodi više vrsta organizacija, te budući da se i kao subjekti srodnih prava javlja na primjer, organizacija za radiodifuziju, te iz drugih, nomotehničkih razloga. lxx Zakonodavac, pored organizacije za radiodifuziju, još spominje organizaicije jedino u članu 66 ZAISP-a, kada koristi izraz „kolektivna organizacija“. lxxi Ali, vjerujemo, apropo, uzimajući u obzir odredbe člana 11 st. 3 i 4 ZAISP-a lxxii Vidi više Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (Sl. glasnik BiH 63/10) lxxiii Takođe, gube se dodatne prednosti centralizacije. lxxiv (Lueder, 2010):11 lxxv Vidi: (Lueder, 2010):11 lxxvi Vidi: (Lueder, 2010):13 lxviii �d) Da omogući posebnu licencu za digitalno prikazivanje autorskih djela siročadilxxvii; e) Da omogući centralnu državnu licencu za dogitalno prikazivanje autorskih djela siročadilxxviii; te, f) Da omogući uzajamno prepoznavanje autorskih djela siročadi koje biblioteke učine dostupnimlxxix. Evropska komisija je odlučila da usvoji direktivu kojim će da dozvoli izvjesne dozvoljene upotrebe autorskih djela siročadi. Ta direktiva predstavlja kombijaciju opcije b) i f) te izvjesnih drugih opcija u manjem obimu i sa ograničenijom primjenom. Direktiva 2012/28/EU je usvojena 25.10.2012 godine. Kao razlozi za usvajanje ove direktive navode se digitalizacioni poduhvati koje poduzimaju javnosti dosupne bilioteke, obrazovne ustanove, muzeji, akrivi kao i druge društvene organizacijelxxx, te „uspostavljanje pravnog okvira koji će olakšati digitalizaciju i širenje djela i druge građe zaštićene autorskim pravomlxxxi“... autorskog djela siročadi, budući da je to „ključna aktivnost Digitalnog plana za Evropu“lxxxii. Direktiva se sastoji od preambule sa 25 paragrafa, 12 članova i Priloga. Izvjesno je da Direktiva 2012/28/EU ne predstavlja cjelovito rješenje za pitanje korištenja autorskih djela siročadi od strane svih vrsta korisnika, budući da se u članu 1 ističe da se odredbe predmetne Direktive odnose isključivo na: a) Javnosti dostupne biblioteke, b) Obrazovne institucije, c) Muzeje, d) Arhive, e) Institucije za filmsku audio baštinu, te f) Javne organizacije za radiodifuziju. U istom članu je upotreba od strane samo ovih klasa lica dalje ograničena ciljem ispunjavanja njihove zadaće zaštite odnosno služenja javnog interesalxxxiii. samo: Kao moguće vrste autorskih djela siročadi na koje se ova direktiva primjenjuje, prepoznati su „(a) djela objavljena u obliku knjiga, dnevnih listova, novina, časopisa ili drugih tiskovina koje čine sastavni dio zbirki javnosti dostupnih knjižnica, obrazovnih institucija ili muzeja kao i zbirki arhiva ili institucija za filmsku ili audio baštinu; i (b) kinematografska ili audiovizualna djela i fonograme koji čine sastavni dio zbirki javnosti dostupnih knjižnica, obrazovnih institucija ili muzeja kao i zbirki arhiva ili institucija za filmsku ili audio baštinu; i (c) kinematografska ili audiovizualna djela i fonograme koji su nastali u produkciji javnih organizacija za radiodifuziju do zaključno 31. prosinca 2002. i nalaze se u njihovim arhivima;lxxxiv“lxxxv, te koja su prethodno objavljenalxxxvi, i koja su objavljena u državi članici ili prvi put emitirana u državi članici Evropske Unijelxxxvii. Ibid. Vidi: (Lueder, 2010):15 lxxix Vidi: (Lueder, 2010):16 lxxx Paragraf 1 Preambule Direktive 2012/28/EU lxxxi Paragraf 3 Preambule Direktive 2012/28/EU lxxxii Ibid. lxxxiii Što možemo porediti sa odredbom općeg pravila povodom sadržinskih ograničenja autorskog i srodnih prava koja s enalazi u članu 40 ZAISP-a, te što predstavlja standardno ograničenje da bi se osigurala kompatibilnost sa Testom u tri koraka iz TRIPS-a te Interntet sporazuma Svjetske Organizacije za Intelektualno Vlasništvo. lxxxiv Prevod je službeni, dostupan na relevantnoj web stranici Evropske Unije. lxxxv Član 1 st. 2 Direktive 2012/28/EU lxxxvi Pitanje neobjavljenih autorskih djela kao autorska djela siročad je uređeno stavom 3 istog člana Direktive 2012/28/EU. lxxxvii Ibid. lxxvii lxxviii �Primjećujemo da je rješenje problema koji predstavljaju autorska djela siročadi u Direktivi 2012/28/EU izuzetno ograničeno. Da se to ograničenje manifestuje kako na subjektima koji imaju pravo koristiti autorska djela siročadi na izvjestan način sukladno odredbama Direktive 2012/28/EU, ali i na predmetima koja se imaju smatrati kvalifikovanim, unutar šireg skupa autorskih djela siročadi, da budu predmetom odredbi Direktive 2012/28/EU. Svrha rješenja problema autorskog djela siročadi koje se nudi u predmetnoj direktivi je usmjereno prvenstveno na zadovoljenje interesa društva kroz omogućavanje institucijama čije je djelovanje usmjereno služenju i zaštite interesa društva, te kroz identifikaciju i klasifikaciju za primjenu predmetnih mehanizama samo izvjesnih vrsta autorskih djela. Brojne klase korisnika su izostavljeni izvan dometa odredbi Driektive 2012/28/EU. Neki od njih su krajnji korisnik, korisnik koji je istraživač te ustanove koje su posvećene isključivo istraživanju, a ne obrazovanju i korisnici koji služe zadovoljenju svih drugih potreba koje nisu i ne mogu biti klasifikovane kao „javni interes“ ali i sve druge vrste institucija koje služe javnom interesu, ali koje nisu poimenično navedene u Članu 1 st. 1 Direktive 2012/28/EU. Razlog za ovako značajno ograničavanje dometa rješenja problema autorskih djela siročadi, koje se ima naći u Direktivi 2012/28/EU jest, najvjerovatnije, izbjegavanje nekompatibilonosti sa Testom u tri korakalxxxviii Sporazuma o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva Svjetske trgovinske organizacije i Internet sporazuma Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvolxxxix. Bez obzira koji razlozi bili, obim primjenjivosti za sveobuhvatno rješenje problema iteracija autorskih djela siročadi odredbi Direktive 2012/28/EU je značajno ograničen članom 1 iste. Moguće je argumentovati da i korak inkluzije rješenja za ustanove koje su definisane Članom 1 st. 1 Direktive 2012/28/EU predstavlja optimalno rješenje kao prelazni ili međukorak dok se pokuša naći obimnije i praktičnije rješenje, te da bi inkluzija većeg obima korisnika i većeg obima autorskih djela otvorila potencijal za veći pravnu nesigurnost i inkompatibilnost sa Testom u tri koraka, te da je i postojeće rješenje prihvatljivije od odsustva bilo kakvog rješenja. Pored što precizira, u članu 2, definiciju autorskog djela siročadixc, u problematiku autorskog djela siročadi , Direktiva 2012/28/EU uvodi koncept i zahtjev diligentne ili pažljive pretrage. Stav 3 Direktive 2012/28/EU precizira šta se ima podrazumjevati pažljivom pretragom. Diligentna ili pažljiva pretraga će neophodno da ima sljedeće elemente: a) Pretraga mora biti provedena u dobroj vjerixci; b) Pretraga mora biti provedena za svako pojedino autorsko djelo ili drugu zaštićenu građu koje se želi koristiti a za koje postoje indicije da može biti autorsko djelo siročad; c) Pretraga mora da bude provedena kosultirajući izvore, a gdje je u stavu članu 3 st. 2 precizirano šta se imaju smatrati izvori koji su primjereni za diligentnu pretragu, a gdje svaka država članica može da utvrdi spisak relevantnih izvora te i sama Direktiva 2012/28/EU u svom prilogu navodi minimalne relevantne izvore koji se moraju da konslultuju da bi pretraga bila diligentna ili pažljiva; d) Diligentna ili pažljiva pretraga mora da se izvede prije korištenja autorskog djela ili druge zaštićene građe, i kao uslov za korištenje a nikako post hoc. e) Kvalifikovane organizacije moraju da vode evidenciju o izvršenim diligentnim ili pažljivim pretragama, te da obavještavaju nadležna državna tijela o rezultatima tih pretraga. Član 4 Direktive 2012/28/EU, koji glasi: „Djelo ili fonogram koji se, u skladu s člankom 2., smatra djelom siročetom u jednoj državi članici, smatra se djelom siročetom u svim državama članicama. To se djelo ili fonogram može koristiti ili je dostupno u skladu s ovom Direktivom u svim državama članicama. Isto vrijedi za djela i fonograme iz članka 2. stavka 2. što se tiče prava nositelja prava koji nisu Više o Testu u tri koraka vidi: (Senftleben, 2004) Potpuna analiza Testa u tri koraka kao i kompatibilnosti Direktive 2012/28/EU prevazilazi obim i ambicije ovog rada. Isto pitanje bi predstavljalo opravdan istraživački poduhvat u budućnosti. xc O kojoj je prethodno bilo riječi. xci Bona fides pretraga jeste pravni standard koji će da se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju. lxxxviii lxxxix �utvrđeni ili pronađeni.“, predstavlja integraciju opcije f)xcii kao djelimične solucije za problem autorskog djela siročadi. Član 5 Direktive 2012/28/EU, koji glasi: „Države članice osiguravaju da nositelj prava na djelo ili fonogram koje se smatra djelom siročetom u bilo kojem trenutku ima mogućnost okončati status djela siročeta što se tiče vlastitih prava.“, predstavlja ustupak autoru odnosno nosiocu autorskog ili srodnih prava povodom predmetnog autorskog djela siročadi, gdje se omogućuje istom da okonča status autorskog djela sriočadi dotičnom autorskom djelu siročadi tako što će da negativno zadovolji jedan od elemenata definicije autorskog djela siročadi, na bilo koji mogući način. Autor ili nosilac prava koji je prekinuo dotičnom autorskog djelu status autorskog djela siročadi ima pravo, sukladno odredbama člana 6 st. 5 Direktive 2012/28/EU na primjerenu naknadu za korištenje autorskog djela koje je izvršeno dok je dotično autorsko djelo bilo klasifikovano autorskim djelom siročadi. Lice koje je kvalifikovano sukladno odredbama člana 1 st. 1 Direktive 2012/28/EU, povodom intelektualne tvorevine koja je po članu 3 iste klasifikovana kao autorsko djelo siročad, a koje spada u spisak djela na koja se Direktiva primjenjuje iz člana 1 st. 2 tačaka (a), (b) i (c), kao i druigh relevatnnih odredbi, nakon što je izvršilo diligentnu ili pažljivu potragu za autorom ili nosioce autrorskog djela siročadi iz člana 3 dotične Direktive, mogu, na osnovu člana 6 Direktive 2012/28/EU da djeluje na sljedeći način: a) Mogu da stave autorsko djelo siročadi na raspolaganje javnostixciii, xciv, xcv; te mogu da b) Reproduciraju autorsko djleo, ukoliko se takvo reproduciranje vrši za zadovoljenje porebe digitalizacije, stavljanja na raspolaganje, indeksiranja, katalogizacije, očuvanja ili obnavljanjaxcvi. Primjećujemo da je i po ptianju dozvoljenih upotreba kvalifikovanih djela, kvalifikvoanih korisnika nakon kvalifikovan eprocedure, znatno suženo te da predstavlja dalje ograničenje korisniku i prepreku za učinkovito korištenje autorskog djela siročadi, ali da efektivno omogućuje postupak digitalizacije koji je i prominentno situiran u preambuli Direktive 2012/28/EU. Efektivno, ono što je dozvoljeno kvalifikovanim korisnicima jeste da digitaliziraju analogne primjerke autorskih djela, te da potom omoguće korisnicima da se upoznaju sa sadržajem tako digitaliziranih autorskih djela siročadi. 6. Zaključak Sa ekspancijom obima pojma autorskog djela, sve širom upotrebom sve većeg broja autorskopravno zaštićenih intelektualnih tvorevina – autorskih djela, sa automatizmom zaštite i nedostatkom obaveze od strane autora ili nosioca prava da se stara o predmetnom autorskom djelu, Sama Direktiva bi se mogla klasifikovati kao solucija b). Sukladno odredbi člana 6 st. 1 tačka a), a što je izveeno u smislu odredbe člana 3 Direktive 2001/29/EZ, poznate kao InfoSoc Direktive xciv Za Bosnu i Hercegovinu i u kontekstu autorskog i srodnih prava, pojam javnosti je definisan stavom 2 tačka 2 ZAISP-a, a koji glasi: (2) Izrazi "javan" i "javnost", u smislu ovog Zakona, znače veći broj lica koja nisu međusobno povezana rodbinskom vezom ili drugim ličnim vezama. xcv Saopštavanje autorskog djela javnosti u BiH je isključivo, imovinsko pravo autora, a ova materija je uređena članom 24. ZAISPa, koji glasi: (Pravo saopćavanja javnosti) Pravo saopćavanja javnosti je isključivo pravo da se djelo učini dostupnim javnosti u nematerijalnom obliku i obuhvata naročito: a) pravo javnog izvođenja, b) pravo javnog prenošenja, c) pravo javnog prikazivanja, d) pravo javnog saopćavanja s fonograma i videograma, e) pravo radiodifuznog i kablovskog emitiranja, f) pravo radiodifuznog i kablovskog reemitiranja, g) pravo sekundarnog korištenja djela koje se radiodifuzno emitira, h) pravo činjenja dostupnim javnosti. xcvi Ovo pravno nije, po svom obimu jednako pravu reproduciranja iz člana 22 ZAISP-a, već predstavlja znatno suženej istog, a koje je usmjereno iskazanim razlozima odnosno ciljevima iz preambule Direktive. xcii xciii �neminovno je da će se javiti iteracije kada autori ili napuste, ili prestanu da se brinu o predmetnom autorskom djelu, odnosno da iz bilo kog drugog razloga spona između autora ili nosioca prava i predmetnog autorskog djela nestane te da to autorsko djelo postane autorsko djelo siroče. Postojanje autorskih djela siročadi je društveno nepoželjan fenomen. Korisnik koji želi koristiti to djelo je primoran da bira između dvije jednako nepovoljne opcije. Isti može ili da odluči da okuša sreću, u vječnoj sjeni drakonskih sankcija, da povrijedi pravo drugog te da koristi autorsko djelo u nadi da izgubljeni autor ili nosilac prava će ostati izgubljen. Odnosno, isti može da odluči da jednostavno ne koristi autorsko djelo u pitanju, čime ta intelektualna tvorevina gubi svoj smisao i nipodaštava sami rezon postojanja autorskopravne zaštite. Problem postojanja iteracija autorskog djela siročadi je rasprostranjen i pervazivan. Uključuje sve vrste autorskih djela, ali pogađa izvjesne vrste autorskih djela prominentnije od drugih vrsta. Te vrste su uglavnom povodom djela koje imaju znjačajnu historijsku ako ne i ekonmsku sferu. Pravni poredak mora da proizvede efektivne mjere za odobravanje upotrebe autorskih djela siročadi. Pozitivno autorsko pravo Bosne i Hercegovine ne sadrži takve efektvine mjere. Evropska unija je Direktivom 2012/28/EU proizvela instrumentarij za omogućavanje određenih upotreba autorskih djela siročadi. Te mjere su značajno ograničene i podređene osiguravanju efektivno jedne svrhe – digitaliziranja kolekcija institucija od značaja za javni interes. Direktiva 2012/28/EU ne predstavlja efektivno rješenje problema iteracija autorskih djela siročadi. Ono je samo prvi korak. Bosna i Hercegovina bi trebala transponirati odredbe Direktive 2012/28/EU, ne samo zato što je to obaveza koju je BiH preuzela prema EU, i ne samo zato što će to biti jedan od uslova za pridruživanej BiH EU, već i zato što rješenje koje se ima naći u Direktivi 2012/28/EU je dobra polazišna tačka na kojoj teorija autorskog prava BiH može da gradi trajnije rješenje. Izvjesno je da je detaljnije istraživanje ovog pitanja opravdano i poželjno. 7. Literaturaxcvii Australian Copyright Council. (18.12.2008). Orphan Works,. http://www.copyright.org.au/admin/cmsacc1/_: Australian Copyright Council. dostupno na: Bunce, A. (2013). British Invasion: Importing the United Kingdom's Orphan Works Solution to United States Copyright Law. 108 Nw. U. L. Rev. 243, dostupno na: http://scholarlycommons.law.northwestern.edu/nulr/vol108/iss1/5. Commission of the European Communities. (2008). Green Paper on the Knowledge Economy. Brussels: Commission of the European Communities, COM(2008) 466/3. David Vaile. (2011, Working paper – For comment, Version 12). Orphan Works – Issues and Solutions? Cyberspace Law and Policy Centre, UNSW, dostupno na: http://www.bakercyberlawcentre.org/orphan/Issues_and_solutions_v12.pdf. Direktiva 2012/28/EU Evropskog Parlamenta i Vijeća od 25.10.2012. godine o određenim dozvoljenim korištenjima djela siročadi Hansen, D. R. (10.09.2013). Solving the Orphan Works Problem for the United States. Columbia Journal of Law & the Arts, Vol. 37, No. 1, 2013; UNC Legal Studies Research Paper No. 2323945, dostupno na: http://ssrn.com/abstract=2323945. Hansen, D. R. (19.12.2011). Orphan Works: Definitional Issues. Berkeley Digital Library Copyright Project White Paper No. 1., dostupno na: http://ssrn.com/abstract=1974614 . Osim ako nije drugačije izričito u tekstu navedeno, svi izvori dostupni na internetu su posljednji put provjereni 01.12.2015 godine. xcvii �Korn, N. (04.2009). In from the Cold, An assessment of the scope of „Orphan Works‟ and its impact on the delivery of services to the public. Cambridge: Collection Trust. Lifshitz-Goldberg, Y. (05.2010). Orphan Works. WIPO Seminar Lecture Summary (p. dostupno na: http://www.wipo.int/edocs/mdocs/sme/en/wipo_smes_ge_10/wipo_smes_ge_10_ref_theme11_02.pdf) . World Intellectual Property Organization. Lueder, T. (2010). The 'orphan works' challenge. dostupno na: http://fordhamipconference.com/wpcontent/uploads/2010/08/TilmanLueder.pdf. Senftleben, M. (2004). Copyright, Limitations and the Three-Step Test, An Analysis of the Three-Step Test in International and EC Copyright Law. The Hague: Kluwer Law International. Sherwin, A. (2014, 10 30). Independent.co.uk. Retrieved from Millions of unseen 'orphan' artworks to be put on show, Orphan Works Directive will put unseen art on show: http://www.independent.co.uk/artsentertainment/art/news/millions-of-orphan-artworks-and-historic-documents-to-be-seen-under-newcopyright-laws-9824266.html United States Copyright office. (01.2006). Report on Orphan Works. Washington D.C.: Library of Congress of the United States of America. United States Copyright Office. (06.2015). Orphan Works and Mass Digitization. Washington D.C.: Library of Congress of the United States of America. Vuopala, A. (05.2010). Assessment of the Orphan works issue and Costs for Rights Clearance. Brussels: European Commission DG Information Society and Media. Zakon o autorskom i srodnim pravima (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 63/10) Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (Službeni glasnik Bosne i Hercegovine 63/10) �Author: Haris Hasić, LL.M., Senior Assistant Institution: Faculty of Law, University of Travnik E-mail: haris.hasic@pfk.edu.ba STATUS AUTORSKIH DJELA „SIROČADI“ U AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA BOSNE I HERCEGOVINE I HARMONIZACIJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA BIH SA DIREKTIVOM 2012/28/EU O IZVJESNIM DOPUŠTENIM UPOTREBAMA AUTORSKIH DJELA „SIROČADI“ Abstract Orphan works are such types of intellectual creations for which it is certain that they are qualified for copyright protection, regarding which it is equally certain that protection has not elapsed, however, regarding which, either the author or the right holder cannot be identified, or are not otherwise known, or if the author and/or the right holder is known, regarding whom, after what the article 2 paragraph 1 of the Directive 2012/28/EU of the European Parliament and the Council, of 25th of October, 2012, on certain permitted uses of orphan works, a „diligent“ search the author or right holder cannot be found to give permission for use of those copyright protected works. The British Library estimates that up to 40% of its collection consists of orphan works. For researchers, archivists or any other person wishing to use orphan works, but who are unable to do so due to the fact that there is no one to give them permission for use, the existence of this type of copyright protected works but not also of mechanisms for their legal use is an unacceptable endangerment of legal certainty in the system of copyright and related rights protection, and an unjustified extraction of a large percentage and number of intellectual creations from the cultural, scientific, creative discourse of a society. The work begins by making a determination regarding the term „orphan“ work and examines the influence existence of which has on the creative protection and overall on a society. Positive rules in the Law on copyright and related rights (Official gazette of B&H 63/10) that can be applied to orphan works are analyzed. Further, the Directive 2012/28/EU is examined and in the end conclusion is reached regarding how and in what extent Bosnia and Herzegovina should transponder this directive into its existing positive system of protection of copyright and related rights, in the pursuit of the general goal of removing these legal uncertainties regarding this kind of copyright protected works. Keywords: orphan works, directive 2012/28/EU, diligent search, unknown author, Bosnia and Herzegovina � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3175 Title A name given to the resource STATUS OF ORPHAN WORKS IN COPYRIGHT AND RELATED RIGHTS OF BOSNIA AND HERZEGOVINA AND THE HARMONIZATION OF B&H COPYRIGHT AND RELATED RIGHTS RULES WITH DIRECTIVE 2012/28/EU ON CERTAIN PERMITTED USES OF ORPHAN WORKS Author Author HASIĆ, Haris Abstract A summary of the resource. Autorska djela „siročadi“ su takve intelektualne tvorevine za koje je izvjesno da su kvalifikovane za autorskopravnu zaštitu po pozitivnim normama autorskog i srodnih prava, povodom kojih je, dalje, izvjesno da nije istekao vremenski period zaštite, ali, povodom kojih autor ili drugi nosilac autorskih imovinskih ili drugih prava nije poznat ili ne može da bude utvrđen, odnosno jeste poznat ili može biti utvrđen, ali gdje nakon onoga što član 2 st. 1 Direktive 2012/28/EU Evropskog parlamenta i Savjeta donešene 25. oktobra 2012. godine o izvjesnim dozvoljenim upotrebama autorskih djela „siročadi“ zove „diligentnom“ potragom autor ili nosilac prava ne može da se pronađe radi davanja odobrenja za zaštićenu upotrebu tog autorskog djela. Britanska Biblioteka procjenjuje da 40% njene kolekcije predstavljaju autorska djela „siročadi“. Za istraživače, arhiviste kao i bilo koja druga lica koja žele da koriste autorska djela „siročadi“ ali koja to ne mogu budući da ne mogu da ne mogu da nađu ovlašteno lice za davanje dozvole postojanje ovih vrsta autorskih djela ali nepostojanje mehanizma za njehovu legalnu upotrebu predstavlja neprihvatljivo ugrožavanje pravne sigurnosti u sitemu zaštite autorskog i srodnih prava, te neopravdano izuzimanje velikog postotka i broja intelektualnih tvorevina iz kulturološkog, naučnog i stvaralačkog diskursa društva. Rad počinje sa pojmovnim određenjem autorskog djela „siročadi“ te uticajem postojanja ovih vrsta autorskih djela na stvaralački potencijal i općenito na društvo. Analiziraju se pozitivnopravna pravila u Zakonu o autorskom i srodnim pravima (Sl. glasnik BiH 63/10) koja se mogu primjeniti na iteracije autorskih djela ove vrste. Izvršava se analiza direktive 2012/28/EU, te se na kraju donosi zaključak o tome kako i u kom obimu Bosna i Hercegovina bi trebala da transponira ovu direktivu u svoj pozitivnopravni sistem zaštite autorskog i srodnih prava, a sa ciljem uklanjanja pravno neželjenih dejstava koje njihovo postojanje uzrokuje. Ključne riječi: autorsko djelo „siroče“, Direktiva 2012/28/EU, diligentna potraga, nepoznat autor, Bosna i Hercegovina Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/898fda141b48dc7890fade1528f706ec.docx ef022b911623442f861a8048b5e1db55 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e30b9a9a54d404064a91b26350d3b61d.pdf 0f956f636dee2aaf74f8a6a0aab59328 PDF Text Text Autori: (1) Prof. dr. Izudin Hasanović; (2) Enis Latić, MA Institucije: (1) Pravni fakultet, Univerzitet u Tuzli; (2) Ministarstvo odbrane BiH E-mail: izudin.hasanovic@untz.ba; latic.enis@gmail.com ODNOSI EU I NATO SAVEZA U OBLASTI SIGURNOSNE I ODBRAMBENE POLITIKE Sažetak Odnosi EU i NATO saveza, oslikani kroz evropsku Zajedničku vanjsku sigurnosnu i odbrambenu politiku i ugovore koji su na snazi između ove dvije organizacije, prikazuju jedno novo razdoblje kooperativnosti i saradnje. EU, kao organizacija sui generis, postala je novi sigurnosni faktor, koji u konačnici, sa NATO savezom i njegovim resursima, čini osovinu euro-atlanske i globalne sigurnosti. Najkonkretniji i najtješnji odnosi saradnje izraţeni su kroz Berlin Plus ugovor, koji suštinski potvrđuje činjenicu da EU i NATO imaju jedinstven, ako ne i jedan oruţani aparat, unatoč evropskom razvoju vlastitih kapaciteta. Berlin Plus sporazum oţivotvoruje Zajedničku evropsku sigurnosnu i odbrambenu politiku, a prvi outputi takve politike ogledaju se u provođenju operacije Konkordija i Althea (EUFOR BiH), te uspostavljanju NATO HQ Sarajevo. U kontekstu Bosne i Hercegovine, kao pretendenta za članstvo u obje organizacije, ovakav pristup Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike EU koji se provodi putem NATO resursa, ne treba stavljati dilemu ili zabludu da je ovakva politika EU nešto različito i autonomno od NATO saveza, ili pak da je ovakav evropski pristup alternativa za NATO. Ulaskom u EU, i/ili NATO, Bosna i Hercegovina istovremeno postaje dio jedinstvene sigurnosne kulture, interesa i kapaciteta. Ovaj rad prikazat će odnose EU i NATO saveza u kontekstu globalnih sigurnosnih i zajedničkih politika, te implikacije takvih konstalacija na Bosnu i Hercegovinu, kao drţavu opredijeljenu za članstvo u euro-atlanske integracije. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, EU, NATO, Sigurnost, Sigurnosni ugovori, Sigurnosna i odbrambena politika �1. Uvod Evropska Unija i NATO savez najznačajni su faktori odrţavanja i jačanja sigurnosti i stabilnosti na tlu Evrope. Odnos NATO alijanse i evropskih integracija kroz period od njihovog nastanka do danas imao je različite oblike. Moţe se ustvrditi da je sve do početka 21. Stoljeća odnos ove dvije nadnacionalne organizacije bio daleko od oficijelnog. Različiti zapadnoevropski integrativni oblici su do kraja devedesetih godina prošlog vijeka djelovali samo kao svojevrsna veza između NATO-a i evropskih zemalja koje su ţeljele snaţniji evropski identitet na polju sigurnosti i odbrane. Krah evropskih nastojanja da prvo spriječe, a zatim zaustave sukobe na Balkanu, otvorio je novo poglavlje u promišljanjima, aki i konkretnim akcijama na preuzimanju jače uloge i odgovornosti u sferi sigurnosti od strane zapadnoevropskih zemalja, ističući saradnju sa NATO savezom kao krucijalnu. Stoga je EU razvila zajedničku sigurnosnu i odbrambenu politiku, koja sadrţi operativne elemente za poduzimanje aktivnosti iz domena sigurnosti i odbrane. NATO i EU dijele zajedničke strategijske interese i vrijednosti. Obije organizacije djelujući zajedno ka istim strateškim ciljevima aktivni su akteri sigurnosti i stabilnosti na tlu Evrope. Novo strategijsko okruţenje i izazovi zahtijevaju blisku saradnju i povjerenje između NATO i EU. EU je danas kao i ranije esencijalni partner NATO saveza. Ove institucije imaju zajedničko članstvo i mehanizme koordinacije. Međutim evropska zajednička spoljna sigurnosna i odbrambena politika, još uvijek nije u potpunosti izašla iz nacionalne suverene sfere pojedinih drţava. Stoga su evidentni problemi u načinima definisanja i pogledima na strategijske ciljeve koje poduzima NATO i/ili EU. Ovaj rad će prikazati genezu razvoja odnosa između EU i NATO, sa osvrtom na problematiku međusobnog djelovanja i načina prevazilaţenja iste. 2. Evropska sigurnosna i obrambena politika Evropska sigurnosna i odbrambena politika (ESOP - European Security and Defence Policy), koja je vojna i civilna operativnu komponenta Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, (ZVSP - Common Foreign and Security Policy), danas, u uslovima stalnih i neočekivanih sigurnosnih izazova, jeste jedno veoma dinamično polje djelovanja. Obzirom da se umnogome tiče pitanja suvereniteta drţava, ideja i oblik ZVSP dugo vremena nije artikulisan u stvarnu akciju. Prvi pojavni oblici uspostavljanja zajedničke sigurnosti u Evropi naziru se na Vestfalskom (1648.) i Utrechtskom mirovnom kongresu (1712.), nakon čega su drţave na tlu Evrope, u cilju vlastitih interesa sigurnosti, zasnivala putem načela ravnoteţe snaga. Geneza moderne zajedničke zapadnoevropske odbrane proteţe se u daleku 1948. godinu, kada su Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske (dalje u tekstu: Ujedinjeno Kraljevstvo), Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg potpisale Briselski ugovor koji je pored saradnje na ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju, pretpostavljao i elemente kolektivne samoodbrane. Međutim, činjenica je da je kolektiviziranju sigurnosnih pitanja, predhodio jedan sporazum, nastao na temeljima straha od mogućeg ponovnog nekontrolisanog vojnog jačanja Njemačke. Taj sporazum, Ugovor iz Dunkerque-a, sklopljen između Francuske i Velike Britanije o vojnoj pomoći u slučaju napada na jednu od njih, iz 1947.godine, predviđao je uspostavljanje učinkovitih mehanizama za suprotstavljanje eventualnim prijetnjama po mir i sigurnost na tlu Evrope, a čiji bi izvor mogla biti Njemačka. „Potpisan 04. marta 1947.godine, Anglo-Francuski Ugovor o Savezu i Međusobnoj Pomoći, poznatiji kao Dankerški ugovor, sastojao se od bilateralnog ugovora za pruţanje, svakoj od potpisnica, sve moguće vojne i druge podrške i pomoći, i bio je posebno usmjeren i ograničen na svaki budući njemački revanšizam.“i Suprotno od Dankerškog ugovora, na Briselski ugovor se gledalo kao na odgovor na Sovjetsko prisustvo i utjecaj. Briselski ugovor (1948.), stvorio je organizaciju čiji su ciljevi između ostalog bili pruţanje međusobne pomoći u slučaju agresije, te promovisanje evropskog zajedništva. Zemlje okupljene oko Briselskog ugovora iz 1948., su povećavale broj svojih članica, ali usljed osnivanja i djelovanja Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a 1949.), nikada nisu imale veću ulogu na polju odbrane i sigurnosti. Usljed straha nastalog razvojem komunističkog bloka, stvaranje sopstvenih bezbjednosnih snaga van struktura NATO-a nije bilo moguće.ii Zemlje zapadne Evrope, shodno svojoj ulozi u takvoj konstalaciji Sally Rohan, The Western European Union, British Politics and Society, Routledge, New York and London, 2014, p.16. http://ccvo.bos.rs/pdf/2.%20Od%20spoljne%20politike%20ka%20zajedni%C3%84%C2%8Dkoj%20odbrani.pdf , pristupljeno novembra 2015. i ii �odnosa, poduzimale su niz određenih zadataka, a koji su uglavnom bili vezani za poslijeratne dogovore o mjerama i postupcima kontrole naoruţanja/razoruţanja na tlu zapadne Evrope. Dakle moţe se ustvrditi da su tokom 50-tih godina XX stoljeća pitanja odbrane bila van okvira evropske integracije, a obzirom da su ista podrazumijevala određene nadnacionalne institute, drţave zapadne Evrope, nisu imale jaku političku volju da otvaraju ovo pitanje. Također, zemlje članice briselskog ugovora iz 1948. Prepustile su svoje vojne strukture NATO paktu, u cilju izbjegavanja dupliranja funkcija. Međutim, vrijedan paţnje je bio francuski prijedlog iz 1950.godine, za osnivanje tzv. „evropske vojske“ u sastavu Evropske odbrambene zajednice (European Defense Community – EDC) , u čiji sastav bi ušla i Zapadna Njemačka i Italija. Ovakvu strukturu bi kontrolisao Evropski ministar odbrane, a isti bio bi odgovoran Vijeću ministara.iii Iako je potpisan od svih šest članica tadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uslijed neratificiranja od strane francuske skupštine (1954), ovakav projekat ostao je mrtvo slovo na papiru. Na Londonskoj konferenciji (1954.), koja se bavila pitanjima proisteklim uslijed sovjetskog prisustva na tlu zapadne Evrope, je odlučeno da se Savezna Republika Njemačka i Italija pozovu u članstvo Zapadne unije. Pariški ugovor iz 1954. godine, sprovodi u djelo odluke Londonske Konferencije, dopunjavajući Briselski sporazum, čime se stvara Zapadnoevropska unija (ZEU, Western European Union – WEU).iv Ovakav ugovor, koji se često označavao kao „konsolidovani Briselski ugovor“, navodi da će se WEU osloniti na odgovarajuće vojne autoritete NATO-a u povodu informacija i savjeta o vojnim pitanjima. Francuski predsjednik Republike De Gaulle je 1961. godine, predloţio ugovor o osnivanju samostalne evropske političke organizacije, nezavisne od NATO saveza i SAD, sa svojom odbrambenom politikom i vlastitim jedinstvenim vojnim kapacitetima. Ovaj prijedlog nije naišao na veće interesovanje zapadnoevropskih drţava. Međudrţavni sistem usaglašavanja o pitanjima vanjske i sigurnosne politike provodio se kroz program tzv. Evropske političke saradnje, čija ideja je nastala 1970. godine, a za koju se smatra da je preteča sadašnje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Usvojen je niz odluka, ali je ipak zadrţan primat NATOa, kao garanta sigurnosti u Evropi. Na sastanku u Rimu, 1984. godine usvojena je deklaracija sa ciljem utvrđivanja evropskog odbrambenog identiteta, te je ustanovljena potreba da se kordinira i harmonizuje odbrambena politika drţava članica, međutim ova inicijativa nije rezultirala preuzimanjem zadataka koje je izvršavao NATO.v Sporazum između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a iz 1987. godine o relokaciji nuklearnog arsenala srednjeg dometa, animira Ministarsko vijeće Zapadnoevropske Unije da usvaji Platformu o evropskim sigurnosnim interesima, (Haška platforma). Haška platforma predviđa smjernice za jedan sveobuhvatan pristup evropskim integracijama, koji obuhvata i pitanja zajedničke sigurnosti i odbrane. Njome je naznačeno da će „Izgradnja integrisane Evrope ostati nepotpuna sve dotle dok ne uključi sigurnost i odbranu“, također je izraţena odlučnost ministara za jačanjem evropskog stuba Alijanse“.vi Tokom „Golfske krize“ (1987., 1988.), zemlje članice Zapadnoevropske unije, prepoznale su problem minskih polja u Persijskom Zaljevu, te su poduzele prvu zajedničku evropsku akciju pod nazivom „Operation Cleansweep“, koja je u smislu zaraćenih strana imala neutralan karakter. Ova operacija poduzeta je u skladu sa čl.VIII (3) izmijenjenog Briselskog Sporazuma.vii Tokom navedenog rata, zapadnoevropske zemlje uspostavile su mehanizam koordinacije, u cilju provođenja UN Rezolucije br. 661, da bi na Ministarskom sastanku u Parizu (21.08.1990.), bila naglašena potreba za koordinacijom bila WEU today, WEU Secretariat- General, Brussels, Belgium, 2000, p., 39. U okviru Pariškog ugovora potpisana su četiri protokola. Prvi protokol je sadrţavao dopune Briselskog ugovora. Drugi protokol se odnosio na formiranje vojnih snaga ZEU. Treći protokol je uređivao problematiku naoruţavanja. Četvrtim protokolom je osnovana Agencija za kontrolu naoruţavanja. v Lopandić, Duško, Janjević, Milutin (ur.), Ugovor o Europskoj uniji – od Rima do Mastrihta, Međunarodna politika, Pravni fakultet, Fakultet političkih nauka, Beograd, 1995., p. 47. vi WEU today, op.cit., pp. 41-42. vii "Na zahtjev bilo koje od Visoke Ugovorne strane Vijeće će odmah biti sazvano kako bi ih se omogućilo konzultirati u povodu bilo koje situaciju koja moţe predstavljati prijetnju miru, bez obzira na područje u kojem ta prijetnja treba nastati, ili dovesti u opasnost ekonomsku stabilnost"., čl. VI (3) Izmijenjenog Briselskog Ugovora iii iv �proširena na druge zemlje u regiji, te na SAD. Budući zapadnoevropski iskorak na polju sigurnosnoodbrambenih pitanja, izraţen je kroz Mastrihtsku deklaraciju iz decembra 1991. godine. Ova deklaracija predviđa razvoj odbrambene komponente Zapadnoevropskih zemalja, i pruţa poziv svim drţavama članicama (NATO i neNATO) na pridruţivanje.viii Mastrihtska deklaracija konkretizovana je putem operativnih zadataka usvojenih juna 1992. godine u Petersburgu (Bonn). Tzv. „Petersburški zadaci“ definišu polje djelovanja zemalja Zapadnoevropske Unije u pogledu sigurnosnog spektra: humanitarni i zadaci spasavanja, zadaci očuvanja mira, borbeni zadaci u upravljanju krizama, uključujući uspostavu mira; dogovoreno je formiranje i jačanje zajedničkih vojnih snaga, te uspostavljena ćelija za planiranje (Planning Cell), iniciranje uspostavljanja saradnje sa drţavama srednje i istočne Evrope. Ugovorom iz Mastrihta 1992. godine Evropska unija svoju Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku vidi kao svoj treći stub, sa uvjerenjem da ona moţe iznjedriti zajedničku odbranu. Zaključci o stvaranju Zajedničke evropske odbrambene politike (Common Evropean Defence Policy – CEDP)ix, objavljeni su na Ministarskoj konferenciji u Noordwijku, u novembru 1994. godine, a novembra 1995. godine, Vijeće ministara je na konferenciji u Madridu objavilo dokument „Evropska sigurnost - Zajednički koncept 27 ZEU zemalja“. Čl. J. 7. Ugovora o Evropskoj uniji (u Maastricht 1991), stvorena je Zajednička vanjska i sigurnosna politika sa involviranim pitanjima odbrambene i vojne sigurnosti, koje su predstavljale komponentu političkog polja djelovanja. Radi se o velikom preokretu, jer su do tada pitanja vezana za evropsku vojnu sigurnost bila uglavnom pod okriljem NATO-a.x Međutim historijski sporazum koji Evropskoj Uniji otvara put ka stvaranju zajedničke odbrambene politike jeste sporazum iz Saint Malo-a (1998.). Ovaj sporazum naglasio je da sigurnost Evrope i dalje provodi NATO, dok evropski saveznici u isto vrijeme jačaju institucionalne i operativne mehanizme za zajedničko vojno djelovanje u operacijama, kao što su očuvanje mira, u kojima NATO alijansa, kao cjelina nije uključena.xi Neuspjeh EU politike u povodu sprječavanja i zaustavljanja sukoba na tlu bivše SFRJ, rezultirao je time da su drţave članice učvrstile svoju međusobnu saradnju pri provođenju vanjske i sigurnosne politike (Ugovor iz Amsterdama 1997.).xii Tada je ustanovljena i funkcija Visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.xiii WEU today, op.cit., p. 44. „U odnosu na Evropsku političku saradnju (EPS), Zajednička Vanjska Sigurnosna Politika predstavlja značajan napredak u najmanje tri točke: prvo, pokriva sva područja vanjske politike i politike sigurnosti, uključujući i “zaključnu definiciju zajedničke obrambene politike”, nadalje nalaţe da se drţave članice “pobrinu za usuglašenost svojih nacionalnih politika sa zajedničkim stajalištima” te na posljetku utemeljuje novi pravni instrument, zajedničko djelovanje, te dopušta mobilizaciju financijskih sredstava Unije“, u Vodič kroz Europsku Sigurnosnu i Odbrambenu Politiku, Francusko predstavništvo pri političkom i sigurnosnom odboru EU, 2008., p.7. x Spomenutim člankom Ugovora WEU se uvodi kao integralni dio razvoja Unije, ali ne kao alternativa NATO savezu, nego više kao njegova dopuna, što je bilo postavljeno kao uvjet od strane drţava koje su bile naklonjene SAD. Drţave kao što su Irska i Danska bile su zaštićene odredbama da mogu biti izuzete iz ove vrste suradnje, dok je drugim drţavama ostavljena mogućnost da tješnje surađuju u okviru WEU ili NATO, u mjeri u kojoj ta suradnja nije u suprotnosti sa usvojenim načelima i principima. Ovakva nova uloga WEU otvorila je nova pitanja u svezi s obranom i sigurnošću, jer je novo proširenje Unije 1995. godine u članstvo uvrstilo i Austriju, Švedsku i Finsku, koje su po svojem tradicionalnom opredjeljenju neutralne i nemaju namjeru da se učlanjuju u vojne saveze. S druge strane, odluka da WEU treba postati i obrambena komponenta EU bila je u određenom sukobu s prethodnim opredjeljenjem o njenoj ulozi europskog stupa NATO-a, što je u narednim godinama stvorilo nerazumijevanje o stvarnim opredjeljenjima izgradnje i ostvarivnja europske sigurnosti i ulogama različitih aktera, u Saša Šegvić, Frano Belohradsky: Sigurnosno-obrambena politika EU, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., pp . 359.-376 xi U tu svrhu, Unija mora imati kapacitete za autonomno djelovanje, potpomognute uvjerljivim vojnim snagama, sredstvimakoje će se koristiti, i spremnost da se koriste , kako bi se odgovorilo na međunarodne krize., čl.2. Zajedničke deklaracije o Evropskoj Odbrani, St.Malo, 04.12.1998. xii Amsterdamskim ugovorom (2. oktobra 1997., stupio je na snagu 1. Maja 1999.) intenzivirana je evropska integracija proklamacijom načela slobode, demokracije i poštovanja ljudskih prava u Evropskoj uniji. xiii Visoki predstavnik je bio ovlašten da vodi politički dijalog sa trećim drţavama, a na raspolaganje mu je stavljena i posebnagrupa saradnika za planiranje vanjske politike Unije (Policy Planning and Early Warning Unit), koja je ovim Ugovorom bila osnovana. Po svojoj funkciji Visoki predstavnik je ujedno vršio i duţnost generalnog sekretara Vijeća EU, Treaty of Amsterdam Amending the Treaty on European Union, the Treaties Establishing the European Communities and Related Acts, November 1997.,dostupno na: http:/www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/dat/amsterdam.htlm, pristupljeno: novembra 2015. viii ix �Samit u Kelnu (1999.), je također značajan u povodu zajedničke spoljne i sigurnosne politike, jer je isti utvrdio konsenzus oko neophodnosti da EU razvije vlastite odbrambene i vojne kapacitete.xiv Pretpostavljeno je uspostavljanje posebnog Političko-vojnog komiteta, Vojnog komiteta EU i Vojnog štaba. Na samitu u Helsinkiju (decembar 1999), je odlučeno da se na osnovu Helsinškog vodećeg cilja do 2003. godine formiraju Evropske snage za brzu intervenciju (ERRF), čija snaga bi bila između 50 000 - 60 000 vojnika, sa misijom provođenja zadataka proisteklih Peterburškom deklaracijom iz 1992. godine. Ugovorom EU iz Nice (2000.)xv, izvršena je opercionalizacija odredbi vezanih za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, dok je prvi puta predstavljena i definisana vlastita evropska strategija sigurnosti na sastanku Vijeća Evrope u Briselu (2003.). Ugovorom iz Nice koji je stupio na snagu u februaru 2003. godine, definitivno su političke nadleţnosti vezane za oblast odbrane situirane u EU – potpunim apsorbiranjem od strane EU. Potvrđene su i ranije odluke o formiranju Političkog i sigurnosnog komiteta (Political and Security Committee) i Vojnog komiteta, a formirani su i Vojni štab za planiranje vjeţbi i kriznih aktivnosti i Komitet za civilne aspekte upravljanja krizama.xvi Tokom 2004. godine, nakon terorističkih napada u Madridu, usvojen je Koncept stvaranja borbenih grupa EU i novi Glavni ciljevi do 2010. godine. Također, u 2004. godini uspostavljena je evropska obrambena agencija (EDA), sa zadacima razvoja odbrambenih kapaciteta Unije, unapređenja saradnje između drţava članica u naoruţanju, jačanja tehnološko-industrijske baze evropske odbrane i stvaranje zajedničkog evropskog trţišta vojne opreme, unapređenja istraţivanja i tehnologija u oblasti odbrane. 2.1. Lisabonski ugovor i zajednička sigurnosna i odbrambena politika U Lisabonskom Ugovoru o Europskoj uniji, u dijelu 2. Posebnih odredbi o Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, popisane su odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici. Okvir za Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike, kako je navedeno je Ugovorom o Evropskoj uniji. Članom 41. određuje se finansiranje ove politike, a sama politika je pobliţe opisana u članovima 42. do 46., u poglavlju 2. odjeljku 2. glave V. („Odredbe o zajedničkoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici”), kao i u protokolima 1., 10. i 11. i izjavama 13. i 14. Mjestoi uloga Evropskog parlamenta u Zajedničkoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici definisana je članom 36. Ugovora. Članom 42., (1.) ponavlja se konstatacija da je zajednička sigurnosna i odbrambena politika sastavni dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike, te se utvrđuje da se ona moţe provoditi civilnim i vojnim sredstvima i izvan Unije. Misije izvan Unije mogu se provoditi samo za potrebe očuvanja mira, sprječavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih nacija, a sredstva potrebna za ostvarenje tih ciljeva osiguravaju drţave članice. Prema Lisabonskom ugovoru:xvii - uvodi se „klauzulu uzajamne odbrane“. (ako jedna od zemalja članica EU napadnuta, druge članice Unije su joj obavezne ukazati pomoć). - uvodi "klauzulu solidarnosti". (to znači da Unija i sve njene članice moraju pruţiti svaku pomoć onoj članici koja je pogođena ljudski izazvanom ili prirodnom katastrofom ili je na udaru terorističkog napada). - proširuje potencijale Unije u pogledu borbe protiv terorizma, sprečavanja konflikta, uspostavljanje stabilizacije nakon konflikata, itd. - uvodi se „stalnu, struktuirana saradnja“ za sve zemlje koje su se obavezale da će uzeti učešće u glavnim evropskim vojnim programima i da će slati EU svoje borbene jedinice koja su na raspolaganju za hitno djelovanje Međutim, Lisabonski Ugovor govori da navedene klauzule nemju uticaj na nacionalne politike odbrane drţava članica, njihovu neutralnost ili pripadanje savezima, a ujedno i potvrđuje da je NATO osnova kolektivne sigurnosti njegovih članica. U pogledu odlučivanja o Zajedničkoj Vanjskoj i Sigurnosnoj politici, Lisabonski ugovor predvidio je sljedeće mehanizme:xviii House of Commons, Defence Committee, The Future of NATO and European defence, Nine report of Session 2007-08, p. 15 Treaty of Nice. The Treaty on European Union, The Treaties Establishing the European Communities and Certain Related Acts, dostupno na:http:/www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/dat/nice_treaty_en.pdf., pristupljeno: novembra 2015 xvi Turčinović Filip, Pravo Evropske unije, Megatrend univerzitet primjenjenih nauka,, 2005, Beograd, p., 102. xvii Vodič kroz Lisabonski Ugovor, British Ambassy Sarajevo, sa., p.21. xviii Ibid. xiv xv �- Uvodi četvrti izuzetak od pravila jednoglasnosti u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Zemlje članice će sada moći odlučivati o prijedlozima koje im predoči Visoki predstavnik – samoinicijativno ili u sprezi sa Komisijom, kvalificiranom većinom glasova. - Obuhvata odredbu koja omogućavaju zemljama članicama da prošire upotrebu glasanja kvalificiranom većinom u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike – tzv. „passerelle‟ odredba – ali ipak samo na temelju jednoglasnosti zemalja članica u Evropskom vijeću. - Odredba o „konstruktivnoj suzdrţanosti“ (koja je uvedena Ugovorom iz Amsterdama) je zadrţana i u Lisabonskom ugovoru. Ova procedura omogućava zemljama članicama da se suzdrţe od glasanja, a da pri tom ne blokiraju proces jednoglasnog glasanja o odlukama iz domena zajedničke vanjske i sigurnosne politike, omogućavajući time realizaciju akcija koje podrţava većina zemalja članica. Novi mehanizmi koje Lisabonski ugovor uvodi u polje zajedničke sigurnosane i odbrambene politike, jesu svojevrstan pomak u shvatanju EU i njene uloge na internacionalnom polju. Međutim, moţe se uočiti nekoliko mogućih problema u interpretaciji odredbi ugovora. Naime, praktična primjena ugovornih odredbi u potpunosti ovisi o volji drţava članica. Mada je Lisabonski ugovor izmijenio stubovsku strukturu, odbrambena politika se ipak zadrţala u tzv. međuvladinom domenu, što ima implicitne posljedice na nepostojanje jedinstvenog glasa/stava na internacionalnom planu. To za posljedicu moţe imati nastavak postojanja zajedničkih politika samo na papiru, bez praktične operacionalizacije. 3. Oružane snage EU Integracije na tlu Evrope, koje su se odvijale na zajedničkim ekonomskim i političkim ciljevima, nisu se kretala istom brzinom i entuzijazmom kada su u pitanju vojni i odbrambeni aspekti. Najveći uzrok tome jeste prisustvo NATO saveza, koji je skoro u potpunosti bio nadleţan za pitanja odbrane i sigurnosti zemalja članica zapadnoevropskih integracija. Evropske zemlje svoju ulogu u polju odbrane i sigurnosti, afirmišu tokom 1999.godine, kada EU na sebe preuzima procese upravljanja krizama i preveniranje sukoba. U tom smislu vojni kapaciteti EU bi imali ulogu dopune NATO snagama u slučaju eventualnog rata. Značajnu ulogu u stvaranju oruţane sastavnice EU, imale bi vojne formacije, koje bi djelovale izvan svojuh nacionalnih snaga i bile pod komandom i kontrolom EU. Prvi koraci na ovakvom planu su učinjeni francusko-njemačkom inicijativom, koja je rezurtirala formiranjem Eurokorpusa 1992. godine, (EUROCORPS).xix Eurokorpus je bio potčinjen Zajedničkom komitetu, kojega su činila po dva predstavnika zemalja članica, a odluke su se donosile jednoglasno. Angaţovanje Eurokorpusa bilo je predviđeno i u okviru UN, EU, NATO i OESC vođenim operacijama. Polja angaţovanja Eurokorpusa su: misije humanitarne pomoći i podrška stanovništvu; uspostavljanje i odrţavanje mira pod okriljm UN ili OESC-ea; učešće u borbenim misijama u smislu odbrane saveznika u skladu sa čl. 5. Sjevernoatlantskog ugovora.xx U slučaju potrebe, pored vlastitih snaga Eurokorpus je moţe staviti pod svoju komandu i snage (veličine kopnene divizije) koje bi mu za posebne operacije mogle pretpočiniti zemlje koje nisu članice. Ovo participiranje snaga van Eurokorpusa poznato je kao „Koncept 5 + x “.xxi Relacije NATO-EUROCORPS definisane su tokom 1993. godine, putem sporazuma sa Vrhovnim savezničkim Komandantom NATO za Evropu, kojim su definisane potencijalne Francusko-njemačko odbrambeno Vijeće je osnovano 1989. godine, nakon čega je osnovana i Francusko-njemačka brigada koja je postala operativna 1991. godine. Dio te saradnje, u koju su namjeravali uključiti i još neke druge drţave članice EZ, rezultirao je i formiranjem Eurokorpusa, koji je osnovan u La Rochelle-u maja 1992., da bi u junu iste godine, bila formirana i Komanda Eurokorpusa u Strasburu. Vidi više u:Eurocorps ,BasicDocument,Internet,www.eurocorps.org/site/index/phlp?language=en&content=basic_doc. xx Prva misija Eurokorpusa bila je 28. 01. 1998. godine, gdje je snagama SFOR-a u BiH participiralo 470 njegovih pripadnika, druga misija Eurokorpusa započela je u januaru 2000. godine nakon što mu je NATO povjerio zapovijedanje nad snagama KFOR-a na Kosovu, pod UN RezolucijoM 1244. xxi General Leo van den Bosch, The Eurocorps-Model of Multinational Force for Europe and the Atlantic Alliance, Internet, http:/www.forumbalticum.ee/inglise/konv7/bosch_i.htm xix �misije u okviru NATO, i određene komandne regulative između NATO Komandanta i Komandanta Eurokorpusa u miru.xxii Krajem 1999. godine članice Eurokorpusa su donijele odluku da Eurokorpus transformišu u Korpus za brzo reagovanje (Rapid Reactio Corps), koji bi bio istovremeno na raspolaganje i EU i NATO savezu. Samit u Helsinkiju (1999) donio je zaključke da osim što snage EU trebaju biti osposobljene i opremljene za izvršavanje „Petersburških zadataka“, da te snage moraju raspolagati potrebnim komandnim, obavještajnim, logističkim i drugim kapacitetima. Članice EU su se sloţile da je potrebno formirati nova politička i vojna tijela u okviru Europskog Vijeća, koja bi EU pruţala političko i strategijsko upravljanje operacijama.xxiii Evropske Ţandarmerijske snage osnovane su ugovorom 17. 09. 2004. godine u Noordviku u Nizozemskoj. Njihova snaga je oko 800 pripadnika, i to su policijske snage za brzo posredovanje, spremne za 30-dnevnu aktivnost. Njihova rezervna komponenta čini oko 2300 ljudi. Evropska ţandarmerija je operativna jedinica koja je stavljena na raspolaganje EU, sa mogućnošću angaţovanja u okviru drugih međunarodnih organizacija (NATO, UN, OSCE), ali i ad hoc koalicijama pri provođenju humanitarnih ili mirovnih operacija. Njeni zadaci su: odrţavanje javnog reda i mira; javna sigurnost; istraţivanje kriminala; prikupljanje i upotreba informacija itd. Komandna struktura Europske ţandarmerije izvedena je tako da moţe biti i pod vojnom i pod civilnom komandom i kontrolom. Obzirom na njen vojno-policijski karakter, ova ţandarmerija moţe da zamijeni vojne jedinice u mirovnim operacijama. Sjedište Evropske Ţandarmerije je u Vicenzi. 4. EU-NATO odnosi Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, sve je više bilo izvjesno da će zapadnoevropske zemlje prihvatati puno veću odgovornost za sigurnost, tim prije što je sve veći broj drţava članica EU uvidio potrebu da se razviju kapaciteti za vojno djelovanje u uslovima kada NATO savez nije angaţovan. Januara 2001. godine intezivira se saradnja NATO i elemenata već uspostavljene Evropske zajedničke sigurnosne i odbrambene politike, tako da, Generalni sekretar NATO-a i EU-a izmijenjuju sluţbena pisma radi utvrđivanja obima saradnje i oblika „konsultacija i saradnje za pitanja od zajedničkog interesa povodom sigurnosti, odbrane i upravljanja kriznim situacijama“. Time su propisana i utvrđena dva obavezna sastanka EU i NATO ministara vanjskih poslova, i minimalno tri sastanka na tromjesečnoj bazi na nivou ambasadora Sjevernoatlanskog Vijeća i Političkog sigurnosnog odbora (NAC-PSC sastanci).xxiv Također ustanovljeni su sastanci Vojnog vijeća (2 puta u tromjesečju), dok bi sastanci potčinjenih odbora bili redovno sazivani. Pariški samit iz 2002. godine, NATO je potvrdio predanost jačanju saradnje NATO i EU. Deklaracija NATO-EU o evropskoj spoljnoj i odbrambenoj politici (Prag, 16. 12. 2002. godine) , je ponovo potvrdila EU pristup kapacitetima planiranja NATO-a za provođenje vlastitih vojnih operacijama, te je ponovio sljedeća politička načela strateškog partnerstva:xxv Odnosi se zasnivaju na principima obostranog uvaţavanja i specifi čnosti dviju organizacija, kao i na odluci da Eurokorpus prihvati procedure NATO saveza radi omogućavanja brţeg uklapanja i operabilnosti u strukture ovog Saveza u slučajevima kad su snage Eurokorpusa potčinje NATO komandi. xxiii Komitet za političko-sigurnosna pitanja (The Political and Security Commitee), čine ga nacionalni predstvnici ranga veleposlanika; Vojni komitet (The Military Commitee), čine ga načelnici vrhovnih komandi; Vojni štab (The Military Staff), čine ga vojna lica koje su u radu odgovorne za praćenje sigurnosne situacije, za pruţanje pomoći u strategijskom planiranju i odrţavanje veze s nacionalnim i multinacionalnim vojnim štabovima. xxiv Već 30. maja 2001. godine, u Budimpešti, na marginama ministarskog sastanka NAC (North Atlantic Council) došlo je i do prvog formalnog sastanka ministara spoljnih poslova drţava članica NATO i EU. Tek 5. februara 2001. godine, ovaj sastanak odrţava se u punom kapacitetu, ali drţave članice EU, Malta i Kipar, ne učestvuju na zajedničkim sastancima Političkosigurnosnog komiteta i NAC-a, kad se na njima raspravlja o povjerljivim temama i dokumentima iz okvira djelovanja NATO-a, a što je posljedica protivljenja R Turske. xxv Nova strategija usvojena na NATO Samitu u Pragu mogla bi da predstavlja okosnicu obnove saradnje svih partnera u borbi protiv terorizma i širenja sredstava za masovno uništavanje, definisanih kao najveći izazovi 21. vijeka. Sve drţave članice su se tada sloţile da će učestvovati u borbi protiv terorizma kao i da će preduzeti niz novih mjera za zaštitu trupa NATO-a i teritorije Alijanse od mogućih raketnih napada ili prijetnje korišenja oruţja za masovno uništavanje. U: Sofija Siriški, EU i NATO reforma transatlanskog partnerstva, MP 2, 2003, pp., 186-202. xxii �- učinkovite konsultacije; jednakost i duţno poštovanje odlučivanja autonomija u EU i NATO-u; poštivanje interesa članica EU-a i NATO-a poštivanje načela Povelje Ujedinjenih nacija; koherentan, transparentan i međusobno poduprt razvoj zahtjeva zajednički vojnih sposobnosti obije organizacije. Promjena koncepta odbrane teritorije u koncept mirovnih operacija (upotreba kapaciteta na velikim udaljenostima), napuštanje koncepta naoruţanog naroda (obligatorno sluţenje vojnog roka), dovodi do promjene sigurnosti u smislu nove sigurnosne kulture. Sve su ovo novi zahtjevi stavljeni pred snage EU, koje imaju obavezu djelovati u okviru NATO-a. „U EU, 1.700.000 ljudi nosi vojnu uniformi, ali je od njih samo 170.000 vojnika sposobnih za borbene zadatke, dok je opet od njih, svega 40.000–50.000 vrhunski spremno za delikatne operacije koje podrazumevaju Peteburški zadaci. S druge strane, NATO snage za reagovanje sačinjene su prvenstveno od evropskih trupa. Otuda se jasno vidi da obije ove inicijative imaju samo jedan izvor snaga kojima se od evropskih vojski popunjavaju i NATO snage za reagovanje i borbene grupe EU.“xxvi U deklaraciji NATO-EU o Evropskoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici, iz decembra 2002. godine, dvije su organizacije „pozdravile strateško partnerstvo između EU-a i NATO na polju upravljanja krizama, utemeljeno na zajedničkim vrijednostima, nedjeljivosti naše sigurnosti i odlučnosti u borbi s izazovima novog stoljeća.“ Ovo je vaţan momenat u definiranju pravaca djelovanja u odnosima NATO i EU. Ova deklaracija potvrđuje da je NATO ključ kolektivne odbrane članica, te da jačanje evropske uloge doprinosi vitalnosti Alijanse. Deklaracija naznačava šest načela ka kojima se zasnivaju strateški odnosi EU i NATO: partnerstvo; međusobne konsultacije, dijalog, saradnja i transparentnost; poštovanje interesa drţava članica EU i NATO; poštovanje principa Povelje Ujedinjenih naroda, kao i usaglašen, jasan i međusobno podsticajan razvoj vojnih sposobnosti zajedničkih objema organizacijama. Praktična saradnja i djelovanje NATO i EU, u polju kriznog menadţmenta jeste set sporazuma poznatiji kao „Berlin plus sporazum“. 4.1. Berlin plus sporazum Sporazum su potpisali visoki predstavnik EU Havijer Solana i generalni sekretar Alijanse, Dţordţ Robertson 17. marta 2003. godine. Međutim njegova operacionalizacija bila je zaustavljena skoro 3 godine uslijed Tursko-Grčkih odnosa po pitanju obima uticaja članica NATO, koje nisu istovremeno članice EU na proces donošenja odluka vezanih za EU vojne operacije. Najznačajnija pitanja Berlin plus ugovora su: omogućavanje pristupa EU operativnom planiranju NATO-a; korištenje NATO vojnih kapaciteta i potencijala u operacijama pod vođstvom EU; korištenje Vrhovne komande savezničkih snaga u Evropi – SHAPE (Supreme Headquarters Allied Powers Europe) za operacije pod vođstvom EU. Navedeni segment propisuje da se zamjenik vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Evropi – DSACEUR moţe staviti na raspolaganje EU, kao glavni komandant neke operacije EU, a koja se izvodi u okviru Berlin-plus aranţmana; prilagođavanje sistema planiranja dbrane NATO, tako da snage budu na raspolaganju i za potrebe operacija pod vođstvom EU. U skladu sa Berlin plus Ugovorom, NATO je tokom 2005. godine uspostavio stalni tim za vezu u okviru Vojnog štaba EU, dok je 2006. godine, EU uspostavila ćeliju za planiranje u SHAPE-u. Ova dva elementa NATO-a i EU, imaju zadatak da osiguraju neometanu saradnju i komunikaciju na polju vojne saradnje između EU i NATO. Prva vojne operacija nastala na Berlin Plus aranţmanu bila je operacija Konkordija (Concordia) u Makedoniji, od 31. marta do 15. decembra 2003. godine, koja je naslijedila NATO-vođenu operaciju Saveznička harmonija (Allied xxvi Srđan Gligorijević, Bezbedonosna saradnja EU i NATO, Evroatlanska bezbednost, Evroatlanska revija sa., sn., sl. �Harmony).xxvii Međutim, najveći vojni izazov za operaciju pod Berlin Plus ugovorom jeste misija EUFORa u BiH, pod nazivom Altea, koja je nslijeđena NATO misija SFOR-a iz decembra 2004.godine.xxviii 5. Novi strateški koncept NATO i EU NATO lideri su usvojili Novi strateški koncept u novembru 2010. godine u Lisabonu, sa ciljem redefinisanja uloge NATO-a u skladu sa novim sigurnosnim prijetnjama 21.stoljeća. Preambula ovog dokumenta ističe da će NATO nastaviti da igra jedinstvenu i krucijalnu ulogu u osiguravanju kolektivne odbrane i sigurnosti. Strateški koncept će voditi u sljedeću etapu evolucije NATO-a, kako bi nastavio da bude efikasan u promenjenom svijetu, protiv novih prijetnji, sa novim sposobnostima i novim partnerima.xxix Time se podrazumijeva da je EU jedinstven i vaţan partner za NATO. Ove dvije nadnacionalne organizacije dijele većinu svojih članova, a sve članice obije organizacije dijele zajedničke vrijednosti. NATO prepoznaje vaţnost jače i sposobnije odbrambene politike EU, i pozdravlja se stupanje Lisabonskog ugovora na snagu, koji će osigurati okvir za jačanje kapaciteta EU da odgovori na zajedničke bezbednosne izazove.xxx Članice NATO-a koji nisu članice EU čine značajan doprinos ovim naporima (...) za strateško partnerstvo između EU i NATO njihovo učešće je ključno. NATO i EU mogu i treba da imaju komplementarne i uzajamno jačajuće uloge u odrţavanju međunarodnog mira i sigurnosti. U tom cilju NATO će da jača strateško partnerstvo sa EU u duhu uzajamne otvorenosti, transparentnosti, komplementarnosti i poštovanje autonomije i institucionalnog integriteta obije organizacije.xxxi Novi strateški koncept, priznaje autonomiju EU na polju sigurnosne i odbrambene politike Vrijednosti i prijetnje koje tretiraju strateški dokumenti EU i NATO su komplemenatrne, a razlike su samo vidljive u postupcinma upravljanja novonastalim prijetnjama i rizicima, što je objašnjivo obzirom da je NATO vojni savez, dok EU nije. Ukoliko i dođe do takvog preklapanja, postavlja se pitanje oblika budućeg zajedničkog djelovanja na svakom konkretnom slučaju. Ostaju mogućnosti da se djeluje koordinacijski ili subordinacijski kako predviđa Berlin Plus sporazum. To će i opredijeliti buduće kompleksne odnose EU i NATO, u smislu eventualnog rivalstva ili partnerstva. Ono na šta treba takođe obratiti paţnju jeste nepotrebno dupliranje struktura u ove dve organizacije. Prisutna je i polemika oko uspostavljanja borbenih grupa (Battle group) 2004. godine i njihove interoperabilnosti i kompatibilnosti sa NATO, te da li se radi o dupliranju snaga i zadataka sa NATO snagama za brzi odgovor (NATO Response Forces-NRF). Moţe se sa sigurnošću ustvrditi da su NATO i EU nerazdvojni partneri, i da su neophodni za očuvanja sigurnosti EU. Ono što je moguće postaviti kao pitanje jeste unapređenje njihove saradnje, na političkom nivou. 6. Zaključak Evidentno je da NATO i EU prolaze kroz svojevrsne preobraţaje nastale uslijed dinamike različitih odnosa na svjetskoj sceni. I kako je bivši generalni sekretar NATO Jap de Hop Shefer, kazao sigurnosno okruţenje u 21. vijeku zahtijeva nov kvalitet u odnosima NATO i EU. To se uveliko potvrđuje nedavnom izjavom Jens Stoltenberg-a, sadašnjeg Generalnog sekretara NATO-a (26 Nov. 2015.) daje realnost da je knjiga-pravila evropske sigurnosti je zastarjela, da se mora modernizirati shodno današnjoj stvarnosti uz ponovno uključivanje Rusije.U današnjici koja je suočena sa nizom političkih i sigurnosnih izazova, definitivno postoji mjesto za NATO i EU sigurnosne kapacitete. Dalji razvoj Evropske sigurnosne i odbrambene politike će samo obogatiti i ojačati NATO sa jedne strane, dok će sa druge strane EU učiniti kredibilnim faktorom. Nejednaki identiteti NATO-a i odbrambene politike EU, kao njene sigurnosne komponente ukazuju nam na njihove eventualne buduće uloge na sceni internacionalne sigurnosti. Eksplicitna podjela posla između EU i NATO, ukazivala bi na razlike moći u korist NATO-a, tim prije što je NATO vojno-politički a EU još uvijek više političko-ekonomski savez, tako da bi u opertivnom smislu sigurnosni sektor EU bio NATO-v servis a ne partner. Time se pred EU postavlja pitanje uloge koju ona ţeli da ima na međunarodnom planu u smislu globalnog sigurnosnog aktera. Obzirom da članice EU Konkordiju je zamijenila EU policijska misija Proksima (Proxima). Misija EUFOR Altea ustanovljena je Rezolucijom Vijeća Sigurnosti UN-a 1575, od 22. Novembra 2004. godine, sa ciljem da osigurta sprovođenje Dejtonskog mirovnog ugovora, kao i da doprinese uspostavljanju sigurnog okruţenja u Bosni i Hercegovini xxix http://www.nato.int/lisbon2010/strategic-concept-2010-eng.pdf, xxx Ibid. xxxi Ibid. xxvii xxviii �nerado prenose suverene nadleţnosti iz domena sigurnosti i odbrane na svoju kontinentalnu organizaciju, zajednička politika je još nepotpuno definisana i partikularna. Dosadašnja glavna odlika transatlanskih odnosa je bila usmjerena na sam način posmatranja globalnog sigurnosnog okruţenja od strane SAD i zemalja članica EU. Suština tih pogleda će uveliko determinisati odnose NATO i EU. Međutim moţe se ustvrditi da dosadašnji put, trasiran različitim ugovorima i deklaracijama, dovesti do jedinstva ove dvije organizacije, ne samo kroz operativni već i kroz dio koji je zaduţen za donošenje političkih odluka. Ono što je bitno za Bosnu i Hercegovinu kao pretendenta za članstvo u obije organizacije jeste činjenica da će ulaskom u NATO uveliko biti ojačan sigurnosni poloţaj kroz mehanizme kolektivne sigurnosti. Također, kao članica EU Bosna i Hercegovina će pristupiti redefinisanju svoje vanjske politike, naročito na polju sigurnosti i odbrane. Sa tim u vezi biti će nuţna prilagođavanja osnovnih propisa i politika iz domena sigurnosti i odbrane. Sve se to mora provoditi po principima kompatibilnosti i ineroperabilnosti sa NATO i EU standardima. EU i NATO današnji trendovi poput Pametne obrane (Smart Defence) i zdruţivanja i dijeljenja sposobnosti (Pooling and Sharing), neizostavni su elementi procesa pridruţivanja. Ulaskom u NATO Bosna i Hercegovina će paralelno sa garantom kolektivne odbrane, preuzeti i odgovornost učešća u zajedničkom savezničkom odgovoru po čl. 5. Sjevernoatlantskog ugovora. Sa druge strane proces integracije u EU otvorit će zahtjeve za uključivanjem u aktivnosti na području Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike u okviru arhitekture EU. 7. Literatura Lopandić, D., & Janjević, M. (1995), Ugovor o Europskoj uniji – od Rima do Mastrihta, Beograd: Međunarodna politika, Pravni fakultet Payne, K. (2001-2003), NATO Research Fellow, The European security and defence policy and NATO,BBC News Analysis and Research Rohan, S. (2014), The Western European Union, New York and London: British Politics and Society, Routledge Turčinović F. (2005), Pravo Evropske unije, Beograd: Megatrend univerzitet primjenjenih nauka Vodič kroz Lisabonski Ugovor, (s.a.), British Ambassy Sarajevo Vodič kroz Europsku Sigurnosnu i Odbrambenu Politiku, (2008) Francusko predstavništvo pri političkom i sigurnosnom odboru EU WEU today (2000), Brussels, Belgium: WEU Secretariat- General Gligorijević, S. (s.a.), Bezbedonosna saradnja EU i NATO, Evroatlanska bezbednost, Evroatlanska revija Siriški, S.(2003), EU i NATO reforma transatlanskog partnerstva, s.l.:MP 2 Šegvić, S. & Belohradsky F. (2008), Sigurnosno-obrambena politika EU, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45 House of Commons, Defence Committee (2007-08), The Future of NATO and European defence, Nine report of Session http://ccvo.bos.rs www.eurocorps.org http:/www.europa.eu �http:/www.forumbalticum.ee/inglise/konv7/bosch_i.htm http://www.nato.int �Authors: (1) Izudin Hasanović, PhD; (2) Enis Latić, LL.M. Institutions: (1) Faculty of Law, University of Tuzla; (2) Ministry of Defense, B&H E-mail: izudin.hasanovic@untz.ba; latic.enis@gmail.com RELATIONS OF THE EU AND NATO IN SECURITY AND DEFENSE POLICY Abstract Relations of the EU and NATO, expressed through the European Common Foreign Security and Defence Policy and agreements which are in force between these two organizations, showing a new era of cooperation and collaboration. EU, as an organization sui generis, has become a new security actor, which finally, with NATO Alliance and its resources, makes axle Euro-Atlantic and global security. The most concrete and the closest relations of cooperation are expressed through the Berlin Plus agreement, which essentially confirms fact that EU and NATO have a unique, if not even one armed apparatus, despite European development of its own capacities. Berlin Plus agreement is modeling Common European Security and Defence Policy, and first outputs of such a policy are reflected in implementation of Operation Concordia and Althea (EUFOR BiH), and establishment of the NATO HQ Sarajevo. In the context of Bosnia and Herzegovina, as a pretender for membership in both organizations, this approach to common security and defense policy, which is carried out by NATO resources, should not be a doubt or misconception that this policy of EU is something different and autonomous from NATO, or that such European approach is alternative for NATO. By joining the EU, and / or NATO, Bosnia and Herzegovina simultaneously becomes part of the unique security culture, interests and capacities. This paper will show relations EU and NATO in the context of global security and the common policies and the implications of such constellation to Bosnia and Herzegovina, as a state committed to membership in Euro-Atlantic integration. Keywords: Bosnia and Herzegovina, the EU, NATO, Security, Security agreements, Security and Defence Policy � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3169 Title A name given to the resource ODNOSI EU I NATO SAVEZA U OBLASTI SIGURNOSNE I ODBRAMBENE POLITIKE Author Author HASANOVIĆ, Izudin LATIĆ, Enis Abstract A summary of the resource. Odnosi EU i NATO saveza, oslikani kroz evropsku Zajedničku vanjsku sigurnosnu i odbrambenu politiku i ugovore koji su na snazi između ove dvije organizacije, prikazuju jedno novo razdoblje kooperativnosti i saradnje. EU, kao organizacija sui generis, postala je novi sigurnosni faktor, koji u konačnici, sa NATO savezom i njegovim resursima, čini osovinu euro-atlanske i globalne sigurnosti. Najkonkretniji i najtješnji odnosi saradnje izraženi su kroz Berlin Plus ugovor, koji suštinski potvrđuje činjenicu da EU i NATO imaju jedinstven, ako ne i jedan oružani aparat, unatoč evropskom razvoju vlastitih kapaciteta. Berlin Plus sporazum oživotvoruje Zajedničku evropsku sigurnosnu i odbrambenu politiku, a prvi outputi takve politike ogledaju se u provođenju operacije Konkordija i Althea (EUFOR BiH), te uspostavljanju NATO HQ Sarajevo. U kontekstu Bosne i Hercegovine, kao pretendenta za članstvo u obje organizacije, ovakav pristup Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike EU koji se provodi putem NATO resursa, ne treba stavljati dilemu ili zabludu da je ovakva politika EU nešto različito i autonomno od NATO saveza, ili pak da je ovakav evropski pristup alternativa za NATO. Ulaskom u EU, i/ili NATO, Bosna i Hercegovina istovremeno postaje dio jedinstvene sigurnosne kulture, interesa i kapaciteta. Ovaj rad prikazat će odnose EU i NATO saveza u kontekstu globalnih sigurnosnih i zajedničkih politika, te implikacije takvih konstalacija na Bosnu i Hercegovinu, kao državu opredijeljenu za članstvo u euro-atlanske integracije. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, EU, NATO, Sigurnost, Sigurnosni ugovori, Sigurnosna i odbrambena politika Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d3a807d8c12cc0fbd6c52cd03f7b04aa.docx 3c83bd28bcd38a9bf730d3f35eb9f67b https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/5abbc83e0ffd7aec83d445d36a38285e.pdf baed126c54e667802a09d74f264da770 PDF Text Text Autor: Nerma Halilović – Kibrić, MA Institucija: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu (asistent pri katedri sigurnosnih studija) E-mail: nhalilovic@fkn.unsa.ba RAZVOJ SIGURNOSNE POLITIKE BOSNE I HERCEGOVINE U SVJETLU EUROATLANSKIH INTEGRACIJA Sažetak Jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini, od samog potpisivanja Dejtonskog sporazuma, predstavlja stvaranje zajedničkog odbrambeno - sigurnosnog sistema, a samim tim i donošenja i uspostavljanja zajedničke sigurnosne politike Bosne i Hercegovine. Problem leži u tome što Bosna i Hercegovina još uvijek nema zaokružen sistem nacionalne (državne) sigurnosti, što proističe iz oslikavanja državne strukture i na sigurnosni sektor. Akt o sigurnosnoj politici je osnov kako za prevenciju tako i represiju modernih sigurnosnih izazova svake demokratske države. Prethodno navedene značajke je moguće posmatrati kao jasan indikator da istraživanje njegove preduge izrade i usvajanje uz političke kompromise, koja je itekako nedopustiva, ima naučnu, stručnu, ali i društvenu opravdanost. Jedno od rješenja koje se nameće, ali lahko ne ostvaruje, su evropske integracije koje bi značile usklađivanje svih zakonskih akata sa evropskim, i poštivanje principa Evropske unije. S tim u vezi, ovaj rad neposredno tretira negativne, ali i pozitivne aspekte razvoja sigurnosne politike Bosna i Hercegovina na putu ka euroatlanskim integracijama. Ključne riječi: sigurnosna politika, euroatlanske integracije, sigurnost �1. Uvod Bosna i Hercegovina još uvijek nema zaokružen sistem nacionalne (državne) sigurnosti, što je prouzrokovalo odlaganje donošenja najvažnijeg akta iz domena sigurnosti jedne demokratske zemlje, Dokumenta o sigurnosnoj politici Bosne i Hercegovine. Jedan od najvećih problema koje država Bosna i Hercegovina ima je „zamršena“ struktura vlasti, te proces tranzicije iz kojeg nastoji da “ispliva” već punih dvadeset godina. Bosna i Hercegovina kao pre-demokratska država koja se nalazi u procesu tranzicije, sa svim unutrašnjim protivrječnostima političke, etničke, ekonomske, kulturne i druge naravi, nastoji oblikovati novi model razvoja demokratije i njenih institucija, primjereno razvoju svih savremenih civilizacijskih društava (Ahic, 2004, p. 358). Dakle, traži se takva priroda transformacije koja treba dati odgovarajući okvir u iznalaženju najoptimalnijih rješenja i objektivnom sagledavanju svih zapreka različitog karaktera i intenziteta koje još uvijek opterećuju bosansko-hercegovačku društvenu zbilju. Afirmacija i brisanje razlika prošlosti između građana i naroda Bosna i Hercegovina, ujedno je i put za reafirmaciju svih demokratskih načela koje daju važan poticaj stabilnosti političkog sistema u Bosna i Hercegovina, jer, niti jedan politički sistem ne može egzistirati ukoliko on u kontinuitetu ispoljava nestabilne sigurnosne tendencije koje dovode u pitanje osnovne vrijednosti društva. Euroatlanske intergacije nameću nam niz potrebnih izmjena u svim sferama društva, kako bi Bosna i Hercegovina postala dio jedne velike zajednice, čime bi joj se pružile različite mogućnosti razvoja, ali i svojevrsna zaštita svih društvenih i državnih vrijednosti. Svi unutrašnji problemi s kojima se Bosna i Hercegovina susreće, čine je nepouzdanim sigurnosnim subjektom međunarodnih odnosa. Na osnovu navedenog može se zaključiti da kreiranje politike sigurnosti postaje veliki izvor utjecajnih varijabli u odnosu prema problemima same nacionalne sigurnosti (Buzan, 1983, p. 4). Zbog toga se kao jedino rješenje nameće stvaranje kvalitetne i efikasne politike sigurnosti, koja će dovesti do stvaranja povoljne klime za napredak Bosne i Hercegovine na putu ka Europskoj uniji. 2. Šta je sigurnosna politika? Šta je ustvari sigurnosna politika? Kako je definiramo? Najbolji način bi bio rastavljanje pojma na dva iznimno važna elementa i njihovo definisanje. Prvi pojam bi bio sigurnost. Međutim, pojedini autori smatraju da je sigurnost jako teško definirati. Morgan (1992, p. 466) kaže da postoje velike teškoće u definiranju pojma sigurnosti. Na sličan način Buzan (1992, p. 16) zaključuje da priroda sigurnosti sprječava pronalaženje definicije sigurnosti s kojom bi se svi slagali. Međutim, iako postoje teškoće u definisanju, pojam sigurnosti Abazović (2012, p. 27) definira kao stanje u kome je obezbjeđen uravnotežen psihički, duhovni, materijalni i društveni opstanak pojedinca, društvenih grupa sa drugim pojedincima, društvenim grupama i prirodom. Dok je s druge strane prema studiji UN-a o sigurnosti (1986), sigurnost stanje u kojem države smatraju da nema opasnosti od vojnog napada, političkog pritiska ili ekonomske prisile, tako da mogu da se slobodno razvijaju i napreduju. Prema poznatom američkom psihologu Maslowu (1962), primarne biološke potrebe ili fiziološke potrebe organizma, najvažnije su, najosnovnije i najjače od svih ljudskih potreba. Nezadovoljavanje tih potreba dovodi do smrti organizma. Odmah poslije osnovnih bioloških potreba, slijedi potreba za sigurnošću, kao temeljna psihološka potreba. To je potreba za stalnošću, redom, poretkom, strukturom, potreba za predvidljivošću događaja u bližoj ili daljnjoj budućnosti. Tek kada su zadovoljene ove prve dvije potrebe, moguće je ispuniti i one iduće u hijerarhiji potreba, kao što su potreba za pripadanjem i ljubavlju, potreba za poštovanjem i samopoštovanjem, potreba za samoostvarenjem itd. Upravo zbog toga se nameće potreba da se sigurnost razmatra, te da se na kvalitetan način izrade politike koje će dati odgovor na pitanja zaštite interesa i prioriteta građana, konkretnog društva i države u cjelini. S druge strane, pojam politike se definira na različite načine. U pojedinim jezicima, kulturama i ideologijama ima još više pridodatih značenja. Prvo i najviše upotrebljavano značenje je praktično. Pod politikom se podrazumijeva program ili smjer određenih aktivnosti ili težnji, odnosno, skup sredstava i ciljeva. Po drugom, uobičajenom značenju, politika podrazumijeva više ili manje usklađen ili racionalan skup iskazanih interesa, shvatanja ili ideala. U nekim jezicima postoje i posebni termini za oba navedena �pojma politike. Na primjer, u engleskom jeziku se upotrebljavaju termini police i politices. U većini savremenih svjetskih jezika ista riječ politika sadrži oba značenja. Pod pojmom politika najčešće se misli na njeno prvo značenje: politika je, dakle, usmjeravanje društvenog kretanja u određenom pravcu. U skladu sa prethodno navedenim definicijama, sigurnosna politika treba dati odgovore na pitanja zaštite interesa i prioriteta grđana, konkretnog društva i države u cjelini od vanjskih i unutrašnjih prijetnji bilo koje vrste predvidjeti političke, ekonomske i vojne mjere u tom smislu (Abazović, 2012, p. 34). Pod ovim se podrazumijeva da se konstantno mora vršiti analiza sigurnosnog okruženja, te iznalaziti načini za djelovanje. Sigurnosna politika je okvirni kompleks mjera i aktivnosti na političkom, ekonomskom, socijalnom, sigurnosnom, odbrambenom planu kao i drugim oblastima koje su donesene u skladu sa naučno-stručnom analizom izvora ugroženosti, a koje se provode putem legitimnih instrumenata države koja poštuju načela ustavnosti i zakonitosti, a sve u cilju zaštite vanjske i unutrašnje sigurnosti demokratskog društva (Masleša, 2001). Sigurnosna politika je u suštini set mjera i aktivnosti kojima se procjenjuju izvori ugroženosti iz svih oblasti jednog demokratskog društva, a sve u cilju zaštite tog društva. U provođenju sigurnosne politike ima više konstanti. Među prvima diferencira se procjena prijetnje i rizika sigurnosti. To podrazumijeva usmjeravanje pažnje na moguće tendencije u sferama (Hensen, 2000): unutrašnjih konflikata po bilo kojem osnovu; nasilne promjene međunarodno priznatih granica; eventualne ekspanzije etničkog ili religijskog ekstremizma; nasilne promjene unutrašnjeg ustavom utvrđenog poretka; organiziranog kriminala; proliferacije; trgovine ljudima; ilegalnih migracija; terorizma; razvoja i transfera oružja za masovno uništenje; socijalnih problema; masovnih rušilačkog nemira; zagađenja okoliša i dr. 3. Proces donošenja siugurnosne politike Bosne i Hercegovine Prilikom izrade sigurnosne politike jedne države, prije svega je potrebno da se identificiraju prijetnje. Stvarne prijetnje se ne mogu mjeriti, što predstavlja veliki problem. Ukoliko se nešto identificira kao prijetnja, a da to zapravo nije, može rezultirati poremećajima u društvu, s druge strane, ukoliko se neko pitanje ne kvalificira kao prijetnja to može umanjiti mogućnost da se na vrijeme izvrše pripreme za moguće poremećaje (Abazović, 2012, p. 52). Regija Jugoistočne Evrope spada u jedno od najdinamičnijih područja kako po odvijanju društvenih procesa u svakoj državi pojedinačno, tako i u okviru subregija. Proces tranzicije koji se odvija već dvadeset godina na spomenutom području predstavlja veliki problem, jer tranzicija je mnogo složeniji problem od puke strukturalne promjene unutrašnje društvene i političke organizacije. Tranzicioni put prema Evropskoj uniji (EU) predstavlja problem za sve zemlje regije, a posebno za Bosnu i Hercegovinu, prvenstveno zbog njene složene državne organizacije. Dakle, značajan broj država u tranziciji suočava se sa problemima koji ih destabiliziraju unutar samih njih, a one, kao takve, djeluju kao destabilizirajući faktor na regionalnom pa i kontinentalnom nivou. S druge strane, nosioci savremenih sigurnosnih rizika tendiraju ka homogenizaciji, užem povezivanju i uspostavljanju jasnih i provjerenih standarda u ostvarivanju svojih ciljeva (Abazovic, 2012, p. 60) Bosna i Hercegovina kao i svaka druga moderna demokratska i pravna država, putem institucionalnih sigurnosnih i ostalih zaštitnih mehanizama treba obezbijediti zaštitu teritorijalnog integriteta i suvereniteta, političku samostalnost i međunarodni subjektivitet, te ostale vrijednosti pred svim oblicima vanjskog i unutrašnjeg ugrožavanja. Sa svim državnim atributima trebaju se stvarati demokratsko-sigurnosni uslovi za sprovođenje vladavine zakona s osnovnim ciljem obezbjeđenja opće klime za društveno-ekonomski, socijalni, kulturni, i svaki drugi razvoj građana i bosanskohercegovačkog društva u cjelini. Na taj način se dolazi �do centralnog pitanja kojom politikom osigurati stabilnost i sigurnost u razvoju Bosne i Hercegovine? To je sigurnosna politika, koja svoje uporište ima u već navedenim ustavno-pravnim rješenjima. Dakle, svaka organizirana država koja je prevashodno politička organizacija oblikuje i razvija niz politika (ekonomska, vanjska, odbrambena, ekološka, kulturna, itd.) koje zavisno od prilika i okolnosti mogu imati odgovarajući utjecaj na stanje sigurnosti u državi. Sve one čine sigurnosnu politiku na nivou države. Znači iz globalnog koncepta sigurnosne politike, proizlaze sve naznačene i druge politike (Ahic, 2004, p. 361). Dakle, samo jedna demokratska, objektivna, pragmatična, efikasna i provodiva sigurnosna politika (sa ciljevima, snagama, sredstvima, dinamikom operacionalizacije, itd.), i njenom djelotvornom implementacijom i donošenjem ostalih racionalnih odluka u konkretizaciji operativnih zadataka, omogućit će političkim strukturama vlasti u Bosni i Hercegovini, da oblikuju jednu poželjnu demokratsku i sigurnosnu zajednicu (Masleša, 2002, p. 30) Istovremeno, to je način da se kroz praktični aktualitet institucionalnih mehanizama čije se aktivnosti moraju odvijati u ustavno-zakonskim i političkim neutralnim okvirima, daje puni doprinos u održavanju stabilnosti i sigurnosti političkog sistema u Bosna i Hercegovina. Jedino se na taj način može stvarati klima o sposobnosti i efikasnosti u zaštiti osnovnih vrijednosti bosansko-hercegovačkog društva (Ahić, 2004, p. 352). Odlukom Vijeća za implementaciju mira (Briselskom deklaracijom), u maju 2000. godine, Bosna i Hercegovina se obavezala na donošenje dokumenta Sigurnosna politika Bosna i Hercegovina do kraja 2000. godine., a Predsjedništvo Bosna i Hercegovina obavezalo je Vijeće ministara za nosioca aktivnosti za izradu ovog dokumenta. Vijeće ministara Bosna i Hercegovina je tek u avgustu 2001. godine formiralo radnu grupu za izradu ovog akta u koju su uključeni Vojni savjetnici, kao i ekspertnu grupu u koju su uključeni članovi Sekretarijata Vijeća ministara u Bosna i Hercegovina. U septembru 2002. godine radna grupa Vijeća ministara završila je nacrt dokumenta koji je usvojen tek 2006. godine. Međutim, najveći problem kod izrade Dokumenta o sigurnosnoj politici Bosne i Hercegovine je primjena dosta zastarjelih tradicionalnih stavova, koji preferiraju idealističke koncepte, bez adekvatnog naučnog, stručnog i operativnog spoznavanja svih otvorenih i latentnih prijetnji koje se u kontinuitetu odražavaju na stanje sigurnosti u državi (Masleša, 2002, p. 37). Ukoliko nema sistemskog, profesionalnog i pravovremenog djelovanja, sigurnosna situacija će se zasigurno usložnjavati, što će predstavljati veliku kočnicu na putu Bosne i Hercegovine ka evropskim integracijama. 4. Sigurnosna politika Bosne i Hercegovine i Evropske unije U maju mjesecu, 1999. godine je počeo Proces stabilizacije i pridruživanja (Stabilisation and Association Process - SAP), koji nudi jasnu mogućnost integracije za Bosnu i Hercegovinu kao i ostalih pet zemalja regije zapadnog Balkana u EU. Od tog trenutka pa do danas desilo se niz promjena koje su državu stavile u povoljniji položaj, ali niti jedna koja bi je stavila na listu punopravnih članica Evropske unije. Radi potreba ovog rada izvršena je analiza Izvještaja Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2015. godini (Evropska komisija, 2015). Komisija redovno izvještava Vijeće i Parlament o napretku koji su zemlje regiona Zapadnog Balkana postigle u procesu evropskih integracija, ocjenjujući njihove napore u ispunjavanju kriterija iz Kopenhagena i uslova iz Procesa stabilizacije i pridruživanja. Sve države članice EU su ratifikovale Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) potpisan u junu 2008, ali Vijeće dugo nije donijelo odluku o njegovom stupanju na snagu, zbog neuspjeha zemlje da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Fincii. Puna provedba presude Sejdić-Finci je predstavljala ključni element da bi EU zahtjev za članstvo Bosne i Hercegovine prihvatila kao vjerodostojan. iPredmet Sejdić-Finci protiv Bosne i Hercegovine, decembar 2009. godine, u vezi etničke diskriminacije u smislu da osobe koje ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda ne mogu biti birane u institucije države. �Međutim, Evropska unija je u decembru 2014. godine primjenila jedan novi pristup koji bi zemlji pružio veće mogućnosti za napredovanje prema pridruživanju Evropskoj uniji, ali i riješio otvorene društveno-ekonomske izazove s kojima se zemlja suočava. Cijeli proces koji je obuhvatao rješavanje pitanja presude Sejdić-Finci je zaustavljen nakon Opštih izbora u oktobru 2014. godine, kada su njemački i britanski ministri vanjskih poslova pokrenuli tzv. njemačko-britansku inicijativu. Evropska unija je tim činom prihvatila svoj neuspjeh te je otišla korak dalje, uklanjajući provedbu odluke “Sejdić i Finci” sa liste uslova koji moraju biti ispunjeni kako bi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) stupio na snagu, što se i dogodilo 1. juna 2015. Do kraja maja 2015., samo je Vijeće ministara usvojilo godišnji plan rada. Nijedna od dvije entitetske vlade nema godišnji plan aktivnosti i programske ciljeve. Nije bilo napretka u učinkovitosti rada parlamenata. Tokom 2014. godine, PS BiH usvojila je svega osam zakona. U izvještaju o monitoringu Centra civilnih inicijativa (2014) navodi se da je u mandatu 20102014. PS BiH usvojila ukupno 85 zakona što je duplo manje nego u prethodnom mandate, dok ih je 67 bilo odbijeno. U aktuelnom mandatu, PS BiH je usvojila četiri zakona, Parlament Federacije BiH tri (svi vezani za budžet), a Narodna skupština RS pet. Uočljivo je nazadovanje na ovom polju, što pokazuje da ne postoji volja vladajućih struktura da pokrenu zemlju u pravcu reformi i EU integracija. Nakon što su se vlasti u BiH pismeno obavezale na provođenje socio-ekonomskih reformi, nije uslijedio transparentan proces izrade reformske agende. Civilno društvo, kao i državni i entitetski parlamenti, bili su potpuno isključeni iz ovog procesa. Vlada FBiH i Vijeće ministara BiH usvojili su reformsku agendu u junu 2015, dok je Vlada Republike Srpske odbila da je potpiše. Nakon toga, otkazana je posjeta Komesara za proširenje EU, Johannesa Hahna, koja je trebala uslijediti nakon potpisivanja agende. Ovakav razvoj događaja pokazuje da su bh. političari/ke više zainteresovani/e za održavanja statusa quo, nego za provođenje otvorenog, inkluzivnog i transparentnog reformskog procesa. Ono na što Evorpska komisija posebno akcentuje su nedostatak koordinacije i saradnje između instanci vlasti u BiH, misleći na entiteske, kantonalne i općinske vlasti. Slična situacija je i sa sigurnosnim službama što sistemski dovodi do rasta nesigurnosti građana, ali i njihovog nepovjerenja u državni sigurnosni sistem. S tim u vezi, po pitanju Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (ZVSP) Bosna i Hercegovina se u izvještajnom periodu, po pozivu, uskladila sa 18 od ukupno 29 relevantnih deklaracija EU i odluka Vijeća (usklađenost 62 %). Dok se nije uskladila s odlukama Vijeća o uvođenju restriktivnih mjera EU u kontekstu ilegalne ruske aneksije Krima i događaja u istočnoj Ukrajini, jer nije bilo konsenzusa unutar Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Međutim, okvirni sporazum o sudjelovanju Bosne i Hercegovine u operacijama upravljanja krizama u EU potisan je u septembru ove godine. EU je i dalje ulaže znatna sredstva u Bosni i Hercegovini u okviru Zajedničke vanjske i sigurnosne politike i Zajedničke sigurnosne i obrambene politike. Pojačana prisutnost Ureda specijalnog predstavnika EU-a i EU delegacije u Bosni i Hercegovini i dalje je korisna za građane, ali i za provedbu ciljeva programa EU u ključnim područjima. (Evropska komisija, 2014, p. 65). U samom izvještaju data je analiza svih onih pojava koje ugrožavaju sigurnost države i koje utiču na njen put ka Evropskoj Uniji. Prije svega dat je osvrt na korupciju gdje se navodi da je Bosna i Hercegovina došla do određenog nivoa pripremljenosti za borbu protiv korupcije kroz usvajanje Strategije i Akcionog plana za borbu protiv korupcije za period 2015.-2019. godina u aprilu 2015. godine. Međutim, nedostaje konkretan politički angažman po ovom pitanju, a o rasprostranjenosti govore statistički podaci. U 2014. godini bilo je ukupno 158 istraga na državnoj razini u vezi sa finansijskim kriminalitetom i korupcijom, od čega 103 (65%) su zatvorena, a 53 poslano Tužilaštvu Bosni i Hercegovini. Nije bilo konačnih presuda u većini slučajeva u izvještajnom razdoblju. Slučajevi su često procurili u medije, te su u većini sučajeva imali tendenciju da postanu politiziran, ili su već postali takvim. Političke vlasti trebaju osigurati da tijela za provedbu zakona u cijelosti budu ovlašten da djeluje učinkovito i nepristrano, kada istražuji krivična djela korupcije. (Evropska komisija, 2015, p. 16). Naredno na šta je u izvještaju stavljen poseban naglasak je policijski sistem Bosne i Hercegovine i nedostatak institucionalizovane koordinacije i saradnje između državnih i entitetskih/kantonalnih policijskih tijela otežava efikasan rad policijskih službi, te nedostatak efikasno organizovane policije. To je �posebno došlo do izražaja u februaru 2014. kada su se policijske snage suočile sa ozbiljnim poteškoćama u kontrolisanju nasilnih uličnih protesta koji su rezultirali sa nekoliko miliona eura materijalne štete, a stotine ljudi je povrijeđeno.Također, jedan od najsvježijih primjera je napad na premijera Srbije Aleksandra Vučića u Srebrenici 11. jula kada se obilježavalo dvadeset godina od genocida, kada sigurnosne službe BiH svoj posao nisu odradile na nabolji i naprofesionalniji način (nap.ba, 2015). Pravni okvir na rad policije još treba usvojiti. Iako zakon predviđa neovisni i transparentan nadzor policije, uključujući javne žalbene mehanizme, njegova provedba je u praksi često pogrešna. Stoga je potrebno uložiti dodatne napore kako bi se ograničio politički utjecaj, osobito u imenovanju visokih policijskih službenika. Sveukupno gledano, ostvaren je određeni napredak u oblasti policije, kako navodi izvještaj. Međutim, nedostatak koordinacije i saradnje, te nedostatak odgovarajuće obuke i opreme sprječavaju efikasan rad policijskih službi, što se najviše pokazalo tokom socijalnih nemira u februaru. Koordinacija i saradnja među organima za provođenje zakona i dalje je uglavnom neformalna. Postoje naznake neprikladnog političkog utjecaja po etničkim linijama. Zakonodavni okvir kojim se uređuje oblast policije i dalje se mora poboljšati da bi se postigao viši nivo profesionalnosti, transparentnosti i odgovornosti u cijeloj zemlji. (Evropska komisija, 2015, p. 61). U Bosni i Hercegovini su u izvještajnom periodu, podignute 22 optužnice za organizirani kriminal. Nekoliko velikih operacija je provedeno, uključujući i one koje su provedene u suradnji s državama članicama Europske unije. U 2015. oduzeta je imovina u vrijednosti od 550 000 eura, u ukupno 36 slučajeva. U 2014. godini broj žrtava trgovine ljudima se povećao, na 49 žrtava, dok je prethodnim godinama prosjek bio 30. U prvih šest mjeseci 2015. je identificirano deset žrtava trgovine ljudima, i to u svrhu eksploatacije rada, seksualnog iskorištavanja, prošnje i prisilnih brakova. U borbi protiv terorizma BiH je ozbiljno pogođena fenomen stranih terorističkih boraca i radikalizacije. Radikalizam je identificirani u cijeloj zemlji, posebno u vehabijskog zajednici. U aprilu je u policijskoj stanici u Zvorniku je izvršen napad u kojem je smrtno stradao jedan policajca, dok su dva ranjena. Napadač je ubijen u razmjeni vatre. Dvojica osumnjičenih koji su navodno povezani s napadom su uhićeni i potom pušten iz pritvora, uz restriktivne mjere. Odredbe Krivičnog zakona BiHii o sankcijama protiv „boraca na stranim ratištima“iii su se počeli koristiti u krivičnom postupku (Evropska komisija, 2015, p. 17). Rad na borbi protiv terorizma je intenziviran uvođenjem ovih sankcija u krivičnom zakonu, međutim to nije dovoljno za jak intenzitet prijetnje od ovog oblika ugrožavanja. Zbog toga bi se jedan poseban dio Dokumenta o sigurnosnoj politici trebao baviti samo ovim problemom. Konačni zaključak izvještaja je da Bosna i Hercegovina nije prevazišla zastoj u procesu evropskih integracija dok druge zemlje regije odlučno korčaju naprijed. Ova razočaravajuća situacija nastupila je uglavnom zbog nedostatka kolektivne političke volje na strani vodstva zemlje. Potrebno je unaprijediti efikasnost i funkcionalnost političkih institucija na svim nivoima vlasti i hitno uspostaviti funkcionalan mehanizam za koordinaciju o pitanjima EU integracije. 5. Zaključak Pristupanje Europskoj uniji strateški je prioritet Bosne i Hercegovine. Osnovni pravci i aktivnosti vanjske politike podrazumijevaju dalje približavanje i institucionalizaciju odnosa sa EU u skladu sa Procesom stabilizacije i pridruživanja, zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, te njegova potpuna primjena. Aspiracija Bosna i Hercegovina za sticanjem punopravnog članstva u EU zasnovana je na širokom političkom konsenzusu. Član 162. Krivičnog zakon BiH (Službeni glasnik BiH, broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15) iii Izmjene zakona kojima se sankcioniše učešće u sukobima u inostranstvu u vojnim, paravojnim ili parapolicijskim jedinicama stupile su na snagu nakon što su 17. juna, na osnovu odluka Zastupničkog i Doma naroda parlamenta, obavljene u Službenom glasniku BiH. Direktan povod za izmjene je činjenica da su destine državljana BiH učestvovale u borbama u Siriji u redovima ekstremnih islamističkih organizacija. ii �Proces euroatlanskih integracija zahtijeva sveobuhvatno prilagođavanje politika, institucionalnog okvira i pravnog sistema s ciljem dostizanja europskih standarda u svim oblastima. Nadalje, proces pravne harmonizacije i prihvatanja europskih standarda podrazumijeva opsežne unutrašnje reforme, opću konsolidaciju sistema, snažniji privredni razvoj i intenzivnije vanjskopolitičko djelovanje u oblastima koje utiču na dinamiku odnosa Bosna i Hercegovina i Europske Unije. Perspektiva članstva u EU izuzetno je snažan poticaj za nastavak već započetih reformi u Bosna i Hercegovina i pokretač procesa koji treba da omogući stvaranje ekonomske, pravne, organizacione i socijalne strukture sposobne za djelovanje u skladu s pravilima Europske unije. S ciljem ubrzanog procesa uključivanja Bosne i Hercegovine u europske integracione tokove, neophodna je aktivna uloga svih segmenata društva. Ukupna sigurnost Bosne i Hercegovine ovisi od svih elemenata državne moći na način da se oni zajednički planiraju i uvezuju, kako bi se stvorile mogućnosti koje Bosna i Hercegovina može iskoristiti da bi se postigla sigurnost i dobrobit za sve građane. Sigurnosna politika Bosne i Hercegovine je opći i konceptualni dokument u oblasti sigurnosti. Svojom strukturom i rješenjima je kompatibilna s odgovarajućim dokumentima iz ove oblasti u državama parlamentarne demokracije. Ovaj dokument nudi okvir s kojim je moguće i potrebno uskladiti sva zakonska i druga normativna rješenja, kao i razvojne i doktrinarne dokumente kojima se uređuju pojedini dijelovi sigurnosne politike. Obuhvata temeljne odluke koje utiču na spoljnu i unutarnju sigurnost države i društva. Utemeljuje se na utvrđenom državnom pristupu sigurnosti, daje smjernice za vojnu doktrinu i uvažava međunarodne i regionalne regulative kojima je država pristupila. Provođenje Sigurnosne politike zahtijeva puni angažman svih državnih organa i resora, čime se osigurava sagledavanje svih aspekata državne sigurnosti na integralni sveobuhvatan način. Pravovremenim prepoznavanjem sigurnosnih prijetnji planiranjem mjera i adekvatnim odgovorom tijela i institucije na svim razinama vlasti da će dati svoj puni doprinos njenoj implementaciji. Bosna i Hercegovina je opredjeljenja za aktivnu međunarodnu suradnju na političkom, ekonomskom i sigurnosnom planu, te bi trebala uložiti napore ka približavanju i institucionaliziranju odnosa s odgovarajućim međunarodnim strukturama. Uspostavljanje efikasnog mehanizma koordinacije među različitim nivoima vlasti za prenošenje, provedbu i primjenu prava EU treba rješavati kao prioritetno pitanje kako bi u državi postojao jedinstven stav po pitanjima vezanim za EU. Europska Unija također nastavlja svoje prisustvo u Bosni i Hercegovini u okviru zajedničke vanjske i bezbjedonosne politike, te evropske sigurnosne i odbrambene politike. Bosna i Hercegovina sve više preuzima odgovornosti, preduzima aktivnosti usmjerene ka izgradnji takvog sigurnosnog sistema kroz nadležne institucije, koje će joj moći pružiti adekvatnu zaštitu i poštivanje vitalnih vrijednosti kao i mogućnosti za promociju i ostvarivanje njenih sigurnosnih interesa. U tom cilju, Bosna i Hercegovina će bržim i efikasnijim koracima krenuti ka Europskoj uniji i pronaći svoje mjesto pod evropskim nebom. 6. Popis literature Abazović, M. (2012). Državna bezbjednost. Sarajevo: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije. Ahić, J. (2004). Dokument o sigurnosnoj politici Bosne i Hercegovine - "Conditio sine qua non" Kriminalističke Teme, III(3-4), 357-367. Buzan, B. (1991). People, States and Fear; An Agend for International Security Studies in the Post-ColdWar Era. London: Harvester Wheatsheaf. Centar civilnih incijativa (2014). Monitoring PS BiH i Vijeća ministara BiH 01.01 – 31.03.2014. Preuzeto sa: http://www.cci.ba/news/1/42/40.html �European Commission. (2015). Bosnia and Herzegovina Progress Report. Preuzeto sa: http://europa.ba/wpcontent/uploads/2015/11/20151110_report_bosnia_and_herzegovina.pdf Hansen, B. (2000). Unipolarity and the Middle East. Richmond, Surrey: Curzon Press. Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH. (2015). Alternativni izvještaj o napretku 2015: POLITIČKI KRITERIJI. Preuzeto sa: http://adi.org.ba/wp-content/uploads/2015/08/Alternativni-izvje%C5%A1taj-o-napretku-BiH-2015.pdf Kovačević, G., Korajlić, N., Smajić, M., & Ahić, J. (2013). Novi koncepti razumijevanja odnosa sigurnosti i politike. Policija i Sigurnost, 22(2), 236-247. Krivičnog zakon BiH (Službeni glasnik BiH, broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15) Masleša, R. (2001). Teorije i sistemi sigurnosti. Sarajevo: Magistrat. Masleša, R. (2002). Oblikovanje sigurnosne politike na nivou Bosne i Hercegovine Kriminalističke Teme, III(3-4), 27-41. Masleša, R. (2004). Značaj sigurnosne politike u planiranju i provođenju prevencije iz oblasti sigurnosti Kriminalističke Teme, III(3-4), 55-61. Maslow, A. (1998). Toward a Psychology of Being (3rd ed.). New York: Yohn Willey & Sons. Nap.ba (2015). Incident s Vučićem izazvali ljudi koji su preskočili ogradu Memorijalnog centra. http://nap.ba/new/vijest.php?id=14013 Smajić, Z. (1997). Europska unija i zemlje bivše Jugoslavije. Sarajevo: Oko. Preuzeto sa: �Author: Nerma Halilović – Kibrić, LL.M., Senior Assistant Institution: Faculty of Criminal Justice, Criminology and Security Studies of Sarajevo University E-mail: nhalilovic@fkn.unsa.ba SECURITY POLICY OF BOSNIA AND HERZEGOVINA DEVELOPMENT IN LIGHT OF EURO-ATLANTIC INTEGRATIONS Abstract One of the biggest problems in Bosnia and Herzegovina since the signing of the Dayton agreement, represents the creation of a common defense - security system, and making the establishment of a common security policy. Bosnia and Herzegovina still does not have an integrated system of national (state) security, which stems from the state structures and the security sector. Act on Security Policy is the basis for the prevention and repression of modern security challenges of any democratic state. The above features can be seen as a clear indicator that the investigation of his too-long development and adoption of the political compromise, which is certainly unacceptable, has a scientific, professional, and social justification. One solution that is imposed, but can not realized, the European integration that would mean the harmonization of legislation with the European Union, and respect for the principles of the European Union. In this respect, this work immediately treated negative, but also positive aspects of Bosna i Hercegovina security policy on the road to Euro-Atlantic integration. Key words: security policy, Euro-Atlantic integration, security � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3171 Title A name given to the resource RAZVOJ SIGURNOSNE POLITIKE BOSNE I HERCEGOVINE U SVJETLU EUROATLANSKIH INTEGRACIJA Author Author HALILOVIĆ, Nerma Abstract A summary of the resource. Jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini, od samog potpisivanja Dejtonskog sporazuma, predstavlja stvaranje zajedničkog odbrambeno - sigurnosnog sistema, a samim tim i donošenja i uspostavljanja zajedničke sigurnosne politike Bosne i Hercegovine. Problem leži u tome što Bosna i Hercegovina još uvijek nema zaokružen sistem nacionalne (državne) sigurnosti, što proističe iz oslikavanja državne strukture i na sigurnosni sektor. Akt o sigurnosnoj politici je osnov kako za prevenciju tako i represiju modernih sigurnosnih izazova svake demokratske države. Prethodno navedene značajke je moguće posmatrati kao jasan indikator da istraživanje njegove preduge izrade i usvajanje uz političke kompromise, koja je itekako nedopustiva, ima naučnu, stručnu, ali i društvenu opravdanost. Jedno od rješenja koje se nameće, ali lahko ne ostvaruje, su evropske integracije koje bi značile usklađivanje svih zakonskih akata sa evropskim, i poštivanje principa Evropske unije. S tim u vezi, ovaj rad neposredno tretira negativne, ali i pozitivne aspekte razvoja sigurnosne politike Bosna i Hercegovina na putu ka euroatlanskim integracijama. Ključne riječi: sigurnosna politika, euroatlanske integracije, sigurnost Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/229404817a36f0faf9158abfa656c7dd.docx 0f6a552996cd049cea94a4dad5eda72e https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/de30d4f44b13219895fbd0ceaf274713.pdf d3060f3ce0c0e4a0bc44df2ad6b50ed7 PDF Text Text Autor: Prof. dr. Adnan Duraković, vanredni profesor Institucija: Pravni fakultet Univerziteta u Zenici E-mail: adnan.durakovic@prf.unze.ba TAKTIČKI PRISTUP KONTROLI POBUNA I NEREDA U URBANIM SREDINAMA Sažetak Policija se osim povećane skale upotrebe vatrenog oružja, sile i otpora u rutinskim policijskim aktivnostima u djelovanju sa bandama, drogom, nasiljem, neredima i vandalizmom susreće i povremeno sa terorizmom, urbanom gerilom i oružanom pobunom. Političke protivrječnosti nekada podsticane i od stranog faktora dovode do erupcije ponašanja na ulici do nivoa ekstremnog nasilja koje zahtjeva primjenu adekvatne taktike u urbanim sredinama. Obezbjeđenje analitičke podrške događajima najčešće ima simptome sistematske patologije jer se zasniva na klasičnim načinima prikupljanja i obrade podataka podataka koji se temelje na analizi organizacijskih tvorevina i metodama sistemskog inžinjeringa. Ključne riječi: urbani neredi, pobune, taktika, policija �1. Uvod Revolucija je narodna igra s pjevanjem i pucanjem.i Savremeno gledište na suverenost država ne vidi više problem suverenosti u aspektu prava države u odnosu na druge države, zabranu agresije i interferencije u unutrašnju politiku tih država, jer se te stvari smatraju pravno definisane, odnosno teorijski su raščišćene u domenu klasičnih koncepcija međunarodnog prava, mira i rata. U zadnjih dvadeset godina fokus znanstvenika i praktičara je na pitanjima međunarodnog terorizma, asimetričnih prijetnji, pitanje razvoja i proliferacije oružja za masovno uništavanje, a naročito od strane nedržavnog faktora koji prijeti suverenosti država. Unutrašnji sukobi i građanski ratovi u nerazvijenim zemljama ili zemljama u razvoju (zemlje trećeg svijeta) otvaraju humanitarne dileme i pitanja vojnih intervencija od strane zemalja prvog i drugog svijeta (Amerika i Evropa) koja imaju svoje viđenje ekonomskih i socijalnih odnosa, a u čijim temeljima se nalaze kako oni vole reći potreba zaštite ljudskih prava od strane država, sa posebnim naglaskom na prava manjina. Spremnost države da poštuje zahtjevane standarde ljudskih prava utiče na kontekst viđenja prava na humanitarnu odnosno vojnu intervenciju zemalja prvog i drugog svijeta radi zaštite istih, naročito kada su određene populacije ekstremno povrijeđene ili ugrožene. To je dovelo do toga da su te zemlje danas operativno spremne da realizuju vojne, humanitarne i razvojne politike kako bi postigle svoje strateške ciljeve u tim zemljama. Međutim, te intervencije u većini slučajeva nisu u posljednjih dvadeset godina proizvele stabilnost i zamjenu diktatura sa demokratskim režimima nego su generirale slom tih država. Njih je pratio nastanak brojnih asimetričnih prijetnji, a koje djeluju samo naizgled po logici ranih anarhističkih pokreta i koji imaju težnju da razarajuće efekte vojnih humanitarnih intervencija na svom tlu vrate u one zemlje iz kojih su te intervencije i začete. Posljedično na zapadu pored već ustaljenih javnih nereda i demonstracija kao posljedica loših ekonomskih i socijalnih politika imamo i importovan terorizam u vidu asimetričnog ratovanja. Evidentno je kako su zapadne armije usavršavale ratovanje putem robotskih dronova, novih oružja, putem specijalnih i psiholoških operacija, operacija koje se daju označiti i kao „false flag“, ipak je došlo pod tim pritiskom i do evidentne promjene u taktikama koje primjenjuju razne asimetrične prijetnje. Policije svijeta se osim povećane skale upotrebe vatrenog oružja, sile i otpora u rutinskim policijskim aktivnostima, zatim u djelovanju sa bandama, drogom, nasiljem, neredima i vandalizmom susreće i povremeno sa terorizmom, urbanom gerilom i oružanom pobunom. Političke protivrječnosti nekada podsticane i od stranog faktora dovode do erupcije ponašanja na ulici do nivoa ekstremnog nasilja koje zahtjeva primjenu adekvatne taktike u urbanim sredinama. 2. Glavni dio 2.1 Trendovi Neko nam je stavio drogu u heroin!ii Trendovi dešavanja u oblasti kriminala, uličnog nasilja, demostracija, ali i dramatičnih promjena koje će pratiti narastanje populacije, oskudnosti sirovina i mogućnosti zadovoljavanja svakovrsnih potreba stanovništva, socijalne i druge protivrječnosti ukazuju da će konfrontacija sa pojedincima, grupama i i ii Aforizam Aforizam sa interneta �masama u budućnosti biti ozbiljan problem i izazov za vlade i policijske snage države. Civilna infrastruktura i njena uzajamna međuovisnost je veoma ranjiva, a time i društvena infrastruktura koja se na nju naslanja u slučaju njenog pada. Prisustvo medija koji u realnom vremenu prenose dešavanja u svijetu stvaraju ili dodatni pritisak i mogućnost zloupotreba ili mogu biti nekad i jedina komunikacija slabije strane koja traži političku podršku u zemlji ili van nje. Stoga operacije sa pojedincima, teroristima, ili pak konfrontacija sa masama zahtjevaju planiranje, organiziranje, djelovanje i kontrolu na najvišem stručnom nivou. - State Department Sjedinjenih Država daje tipologiju taktičkih djelovanja terorista: Bombaški napadi Kidnapiranja Kidnapiranja vozila i aviona Atentati Oružani napadi Fizičko povrjeđivanje Požari Vidimo da su određenom historijskom periodu dominantne razne taktike npr. otmice aviona, zatim situacije kao što su talačke krize kao u Minhenu, talačka kriza u Iranskoj ambasadi, ili otmica u školi u Beslanu, zatim slijedi talas brojnih bombaških napada, sa sve češćim samoubilačkim napadima, da bi u posljednjih nekoliko godina dominirali prepadi i aktivni incidenti sa upotrebom pješačkog naoružanja i eksplozivnih naprava po taktici slični vojnim prepadima. Jasno, incidenti variraju po veličini, po broju involviranih učesnika, a time i po smrtnosti. Bombaški napadi mogu biti kao oni na Baliju, u Madridu, Londonu gdje je to moguće i izvodivo. Osnovni cilj je slično i kao i u ratu nanijeti što veće „gubitke neprijatelju u živoj sili“ i razoriti mu moral. Napadi transformaciju doživljavaju i na taj način što se sada simultano odvijaju napadi taktički na isti ili različit način na više lokacija. Mumbaji, Pariz i neki drugi gradovi u zemljama trećeg svijeta pamte tu taktiku. Taktika aktivnih incidenata sa pucanjem na unaprijed individualno nedefinisana lica nije nova i ona je postojala kao neka periodična rutina naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je sve brojnije izvještavanje o incidentima u školama, na radnim mjestima i u Evropi. Ovi incidenti se po taktici i po nekim drugim odrednicama ne razlikuju puno od prepada koje vatrenim oružjem izvode osobe koje imaju političke motive. Iste prepreke u prevenciji su pred policijom, i slične taktike i problemi stoje pred agencijama za sprovedbu zakona u rješavanju ovakvih incidenata. Incident sa aktivnim pucanjem je takav incident koji zahtjeva direktan angažman policajca, sa ciljem da napadaču odvuče vrijeme i pažnju od ubijanja ili ozlijede drugih civila. Ovaj individualni pristup nije moguć u situacijama sa sličnim terorističkim aktima. U terorističkim aktima moguće je da vatru otvara više počinilaca koji su trenirani i opremljeni da načine maksimalnu štetu za civilnu populaciju. Posljedice incidenata sa aktivnim pucanjem su traumatične za pojedince koji su ih prežvjeli, za porodice ubijenih i ranjenih, a lokalne zajednice i čitave države nose ožiljke od toga. Posljedično biva poljuljana individualna, javna i nacionalna sigurnost. Slični incidenti se dešavaju i u gradovima Bosne i Hercegovine s tom razlikom da su oni rezultat sukoba individualno određenih lica na javnom mjestu, a ranjavanje i stradavanje trećih lica je posljedica nehata ili eventualnog umišljaja, a nikako cilj sam po sebi. U Evropi su ovakvi incidenti u medijskom fokusu nakon Brejvika, ili Pariza, dok su Amerikanci davne 1999. godine, nakon pucnjave u srednjoj školi Kolumbina u kojoj je ubijeno 12, a ranjene 24 osobe, počeli da razmišljaju o načinima prevencije, ali i o novim taktičkim rješenjima problema sa aktivnim pucanjem. U daljnjem tekstu ćemo pokazati sličnosti i razlike između ovih napada, ali već sada možemo izvući dvije ključne značajke. Individualni napadi su osveta za percipiranu ličnu nepravdu, dok političko �nasilje iako ima iste motive želi da da još jednu ključnu poruku vlastima i javnosti, a to je predstava o nedodirljivosti i nepovredljivosti onoga ko izvodi takav napad. U individualnim napadima sredina u kojoj su se desili ti događaji nije bila pripremljena niti je očekivala da se takvo nešto može desiti. Masakri pucnjavom u školama od strane učenika ili pucnjava od strane frustriranih pojedinaca prema onim pojedincima i grupama za koje smatraju da su krivi za njihovu situaciju čini da je policiji veoma teško to predvidjeti bez sistemskog pristupa problemu, izvorištu nasilja, ranim znacima upozoravanja kao i pristupu samom incidentu. Pojedinci koji krenu u sijanje smrti pucanjem na veći broj pojedinaca na mjestima gdje se okuplja veliki broj ljudi nisu kriminalci niti su obrađivani od policije. Oni su osvetnici. Tim prije policiji je teže da predvidi događaj i da se fokusira na njega. Očigledno i politički osvetnici i radikali koriste osobe sličnih profila što opet čini da je nemoguće predvidjeti i spriječiti takav napad. Kakav je odgovor policije? Spor, konfuzan, nepripremljen jer u suštini traži dosta vremena. A vijeme, mjereno sekundama znači da svakih par sekundi ili minuta raste broj ubijenih za jednu ili više osoba ili broj povrijeđenih. Statistika je determinisana količinom vatre u jedinici vremena, a to vrstom oružja, brojem napadača, činjenicom da li je upotrebljeno kakvo eksplozivno sredstvo kao i broja ljudi koji su meta napada i njihovog prostornog rasporeda, uključujući i mogućnost bjekstva i disperzije. Patrolni policajci koji dođu na lice mjesta su nepripremljeni, neosposobljeni za taktičku igru i čišćenje objekta, bez balističkih prsluka i često u neravnopravnom odnosu jer su pištolji za samoodbranu inferiorni u odnosu na automatsko oružje što se vidjelo nakon snimaka prvog napada u Parizu. Takvi napadi i slične situacije širom svijeta se shvataju kao neke kvazi talačke situacije koje tražu da patrolna policija po dojavi o incidentu okruži zonu incidenta, čeka dolazak specijalnih timova i iščekuje neku vrstu pregovora. U međuvremenu se bez ometanja dešava pucnjava i ubijanje. Aktivni pucački incidenti su okarakterisani na sljedeći način: - Osnovna odrednica je da se u lokalnoj zajednici gdje su se takve stvari odigrale stanovnici i policija jednoznačno mislili da se takvo nešto nikada tu ne bi moglo dogoditi; - Takvi događaji se teško mogu predvidjeti jer su spontani, ali ne znači da nema određenog stepena planiranja; - U ponašanju počinilaca je prije incidenta bilo određenih znakova koji su ignorisani; - Počinioci su kao takvi nepredvidljivi; - Puni su mržnje i žele osvetu; - Incident se dešava na mjestima gdje je mnoštvo lako dostupnih i vulnerabilnih meta; - Taktički odgovor patrolne policije koja prva stiže na lice mjesta je neadekvatan, a odgovor specijalnih snaga stiže sa zakašnjenjem. Tradicionalni pristup ovim incidentima uključuje odgovor policije koja po dobroj standardnoj proceduri okružuje prostor, ograničava pristup, zatim uključuje i ubacuje u objekat specijalne snage koje su opremljene i obučene za ove situacije jer one daju policiji veće šanse da u njihovim redovima neće biti poginulih. U novom pristupu koji je standardizovan u operativne procedure, a nakon što su se izvukle bolne pouke, fokus je na vremenu za otpočinjanje konfrontacije i na počiniocu. U novom pristupu cilj je fizički ograničiti počinioca kako bi mu se onemogućilo ubijanje u okviru brzog policijskog odgovora koji se provodi od dolaska već prvog policajca na lice mjesta. Pristup se temelji na konfrontaciji odnosno na borbi od strane momentalno pristiglih patrolnih policajaca i počinioca ili sa više njih. �2.2. Izašli bi mi iz krize ali nemamo gdje da odemo iii..... U 80% slučajeva incidenata pucnjava se desi na jednoj fiksnoj lokaciji kao što je kancelarija, škola i sl. dok je u 20% slučajeva počinilac mobilan. Načini okončanja incidenata sa aktivnom pucnjavom su sljedeći: napadač može biti smrtno pogođen, napadač je savladan od policije ili građana, napadač je pobjegao sa mjesta pucnjave ili da je incident okončan na drugi način kao što je samoubistvo. Vremenski gledano incident se okončava vrlo brzo i po fazama. Prvo se dešava pucnjava kao u lovu na patke, počinilac proganja i pogađa sve što mu je dostupno, da bi se nakon toga u fazi klimaksa događaja najčešće to okončalo samoubistvom počinioca. U oko polovine incidenata se pucnjava i sudbina napadača riješi prije dolaska policije i najčešće samoubistvom, dok vrlo mali broj počinilaca uspije pobjeći. U drugoj polovini broja incidenata policija mora riješiti slučaj ulaskom u objekat sa konfrontacijom prema počiniocu, uključujući upotrebu adekvatne taktike. Oko jedne trećine takvih slučajeva završi ubistvom ili teškim ranjavanjem policajca koji solo interveniše. Od oružja koje koristi počinilac u 2/3 slučajeva dominira pištolj, u 1/3 slučajeva je puška u pitanju, a u nekim od ovih slučajeva oko 40 % slučajeva počinilac ima uz sebe više vrsta naoružanja. Samo u nekoliko postotaka slučajeva se upotrebljava eksplozivna naprava. U medijskom izvještavanju treba ih označavati kao počinilac ili napadač, a ne po imenu kako se ne bi reklamirao način činjenja krivičnih djela i od njih stvarali heroji revolveraši. Policije imaju različite pristupe za djelovanje u ovim uslovima. U osnovi mogu biti dva tipa situacija zavisno od dinamike događaja. Statična situacija je ona u kojoj se osoba zabarikadirala i odgovor policije je u okruživanju i limitiranju efekata incidenta. Dinamična situacija je ona u kojoj se osoba kreće i poduzima određene aktivnosti kao što je pucanje u objektu ili prema ciljevima izvan objekta. Policijska taktika razlikuje situacije sa aktivnom pucnjavom od talačke situacije ili zabarikadiranja osoba unutar objekata ili drugih područja koja su zaštićena, jer osobe koje su se zabarikadirale često i nemaju namjeru da aktivno ozlijede bilo koga. Izlaz iz tih situacija je pregovaranje. Ipak, postoji mogućnost da se od aktivne pucnjave pređe i u neki drugi blaži oblik krizne situacije. U situacijama sa aktivnim pucanjem cilj je u što kraćem vremenu ubiti što veći broj ljudi i svako odugovlačenje sa aktivnim angažovanjem policije je davanje dovoljno vremena i prostora za ubijanje nevinih ljudi. Pojedine agencije kao prioritet stavljaju neutralisanje i zaustavljanje napadača, dok evakaucija i pružanje medicinske pomoći je od sekundarnog značaja. U ovim incidentima je važna i vremenska linija koja kazuje koliko je vremena prošlo od prve radnje počinioca u incidentu do neutralisanja počinioca ili do prekida incidenta. Sa vremenskom linijom javlja i se tranzicijska tačka koja je tačka u vremenu kada je počinilac prestao sa ubijanjem i od tog trenutka nastoji da pobjegne ili nastoji da se zabarikadira. Situacije zabarikadiranja mogu biti sa taocima ili bez njih, ali u svakom slučaju ako policija nema niti jednu indiciju da predstoji neposredna prijetnja za život i tijelo neke osobe tada do izražaja dolazi klasični koncept policijskog rješavanja ovakvih kriznih situacija. Uspjeh ovog koncepta ima izgleda samo ako je ranije pripremljen plan za takve situacije i u takvim objektima, jer on olakšava orijentaciju policiji. Podrazumjeva se da se osobe koje su se zatekle u objektu poznaju standardnu proceduru koja se sastoji u zaključavanju u kancelarijama, hotelskim sobama i sl. do dolaska policije, kako ne bi postali taoci, a od momenta kada je dat ”signalni kod” da se takva krizna situacija odvija u objektu. Taj signal je najčešće alarm ili poziv sa razglasa. Dok neke policije imaju pristup da dozvoljavaju prvom policajcu da se sam uključi u incident i zaustavi počinioca, neke druge radi povećanja sigurnosti prvog policajca zahtjevaju da se okupi minimalni broj policajaca koji može da formira tim koji se u incident uključuje radi borbe. Taj tim se naziva „kontakt tim“. Kontaktni tim je u punom sastavu ako ga čine 4 policajca. Moguće je da se formira i više kontaktnih timova, ali njihovo formiranje i koordinaciju vodi jedno lice koje komanduje kako ne bi došlo do uzajamnog ometanja i kako se ne bi našli jedni drugima na vatrenoj liniji. Kontaktni timovi zauzimaju taktičke formacije radi kretanja unutar objekta i čišćenja prostorija. One objezbjeđuju zaštitu sa svake strane i pregled 360 stepeni oko tima. iii Aforizam �Oni koji su uključeni u incidente sa pucanjem imaju namjeru da ubiju što više ljudi i često su u početnom trenutku bolje naoružani nego policajci, imaju detaljan plan i vrlo su bliski sa lokacijom na kojoj se odvija incident što im daje izvjesnu prednost. Koriste i eksplozivne naprave i sve vrste mogućih prepreka za kretanje policije unutar objekta. U osnovi, svaka od ovih situacija je jedinstvena i nije nemoguć pokušaj nekoga od naoružanih pojedinaca koji su i sami mete da onesposobe počinioca, ali izigravanje heroja ima svoje opasnosti. Svaki treći policajac koji je uključen u incident i sam je pogođen. Osnovni fokus kontaktnog tima je zaustaviti napadača koji puca. Izgled operativnog okruženja više odgovara i bolje se može opisati vojnom terminologijom. Tim okružuje haos, konfuzija i panika, a ranjeni su svuda okolo. U tom okruženju je vrlo teško izdavati uputstva i naređenja koja će građani biti voljni da poslušaju. Unutranji raspored u objektu je od ključne važnosti, a pogotovo je bitno da tim ima pomoć osoba koje rade u objektu kao što su zaštitari. U tom smislu policija treba zauzeti one tačke koje omogućavaju najbolji pregled prostora, a svaka komunikacija u prostoru vrši se preko sistema brojeva potencijalnih referentnih tačaka na objektu koje služe radi praćenja, analize i orijentacije u objektu ili na njemu. Kako se ne bi gubilo vrijeme ne ide se u one dijelove gdje se nasilje ne odvija nego pravo na izvor pucnjave. U toku kretanja tima koristi se svaka prilika da se osmotri, oslušne i da se na brzinu prikupe informacije o počiniocu od osoba koje se izvlače i na koje se naiđe u toku kretanja. Često se u velikim objektima zbog velike količine čelika i betona javljaju smetnje u radio uređajima, a uključuje se i alarm, ili se čuju vriskovi ljudi koji ometaju osluškivanje zvukova. Za kontaktnim timom se kreću timovi za evakuaciju koji nisu pravi timovi koji evakuišu, osim ako zona nije posve hladna, nego prave brzu trijažu povrijeđenih osoba i one koje nisu vitalno ugrožene ostaju na svojim mjestima, dok oni koji to jesu bivaju obrađeni jednostavnim tehnikama kako bi se onemogućilo brzo krvarenje i kako bi mogli isti dočekati hitnu medicinsku pomoć i evakuaciju. Timovi za evakuaciju moraju biti spremni da u svakom slučaju zbog dinamike situacije i sami postanu kontaktni timovi. Ovi timovi i sami moraju biti vidljivo označeni kao i policajci. U svakom slučaju timovi za spašavanje prikupljaju i vrijedne obavještajne informacije kojima opskrbljuju ostale policijske jedinice. Prvi pristigli policajac je ujedno i komandant incidenta čiji zadatak je da vrši prikupljanje, procjenu i diseminaciju informacija jedinicama i pojedincima kojima je to potrebno. Iako je uobičajeno da prvi najviši oficir bude i komandant incidenta nije dobro da bilo ko, bez obzira na čin, preuzme incident, a da podrobno nije načinjen brifing i da nije upoznat sa situacijom. Komandant incidenta je smješten u perimetru izvan vrele zone odnosno izvan lokacije pucnjave. Kontaktni tim se sastoji od najmanje 4 policajca od kojih je jedan vođa tima čija je funkcija da formuliše plan i da daje konkretne zadatke, drugi je pomoćnik vođe tima koji komunicira sa ostalim dijelovima policijske organizacije radio uređajem i djeluje kao kontaktna osoba zatim i kao spasilac, dok policajac koji osigurava leđa kao i policajac koji je naoružan puškom ili sačmaricom ima zadatak da osigurava zaštitu sa boka. Njihova misija je da sa svojim kretanjem obuhvate prostore kuda se počinilac kreće ili kuda bi pobjegao kako bi zaustavili nasilje. Vanjski prostor objekta je obuhvaćen perimetrom i tim koji osigurava da niko ne uđe unutar perimetra ima cilj i da spriječi da počinilac pokuša da pobjegne. Timovi za evakuaciju postepeno će ulaziti u hladne zone onako kako kontaktni timovi budu javljali da je prostor čist i evakuisaće povrijeđene. Ono što je bitno je da kontaktni timovi moraju u vozilima imati opremu za nasilan ulazak u prostore, štitove, balističke prsluke i puške sačmarice ili automatske puške. Oprema za nasilni ulazak služi da se savladaju prepreke kao što su katanci, lanci, zatvorena drvena i željezna vrata koja počinioci vežu ili zaključavaju kako bi onemogućili ulazak policije ili izlazak civila. Sačmarice mogu služiti za nasilan ulaz kroz zatvoren vrata, ali se ne preporučuje njihovo korištenje u pucnjavi nego su prikladnije puške sa olučenom cijevi zbog kontrole pogodaka u uskom području hodnika, soba i sl. Pošto su nekada napadači naoružani sa više vrsta oružja i sa velikom količinom municije, često zauzajući visinske tačke sa kojih pucaju nasumično, istovremeno onemogućujući da im policija dođe blizu kao u vojnoj taktici supresivnom vatrom, policija kao rješenje ima alternative da vatrom prisili napadača da traži zaklon kako bi mu se neprimjetno prišlo. Moguće je koristiti i oklopna vozila, a ako je noć moguće je i ugasiti rasvjetu ili koristiti dimne zavjese da bi se prišlo do bolje taktičke pozicije. Kako kontaktni timovi �napreduju tako šalju i informacije o svom progresu i daju informacije o lokaciji počinioca ili više njih, vrsti oružja koje koristi, o žrtvama, eksplozivu itd. Mogući ishod rada kontaktnog tima je da je počinilac uspio pobjeći, da je na njega otvorena smrtonosna vatra, da je savladan, da je prema njemu otvorena supresivna ili direktna vatra, ili da je počinio suicid, da je uzeo taoce, odnosno da se zabarikadirao. Supresivna vatra je ona koja se usmjerava više ili manje precizno prema lokaciji odakle neprijatelj dejstvuje kako bi ga se natjeralo da potraži zaklon. Saglasnost postoji da je to vojna taktika i da nije dozvoljena snagama policije. Direktna vatra je smrtonosna sila usmjerena na počinioca kako bi ga se neutralisalo i odgovora kriterijima nužne odbrane u krivičnom zakonu. I ova direktna vatra služi da se napravi distrakcija pažnje počiniocu kako bi obustavio paljbu i kako bi policija mogla zauzeti bolju taktičku poziciju ili da ga se spriječi da i sam dođe do bolje pozicije. Jasno, za otvaranje vatre mora da postoji razumno i pravno relevantno objašnjenje. Ono što je pravilo je da upotreba vatrenog oružja odnosno upotreba svakog ispaljenog metka podliježe sudskoj ocjeni o razumnom postupanju policajca i to je stvar procjene svakog policajca ponaosob, a ne odluke nadležnog autoriteta, jer je smisao angažovanja policajaca u ovim incidentima zaštita života koja je neodgodiva. Za razliku od pojedinačnih počinilaca koji mogu postići nevjerovatne ubilačke bilanse i za čije neutralisanje je potrebna savremeno obučena i opremljena policija, incidenti slični onima u hotelima kao što je u Maliju ili Mumbajiju, ili u prodavnici košer hrane u Parizu će testirati policijsku efikasnost na nivou cijele države kao i policijske organizacije u čijoj nadležnosti se dešava incident. Kao i kod pojedinaca počinilaca zahtjeva se poznavanje potencijalnih meta, a to je stvar prethodnog rada na strategiji prevencije i pripremama za slične moguće događaje. Koliko je to kompleksno govori činjenica da su do sada pojačano štićeni objekti kritične infrastrukture bile centrale, vojni kompleksi, vladine ustanove i sredstva masovnog prevoza kao što su aerodromi i za njih postoje protokoli i planovi sa dokumentacijom objekata za ovakve incidente. To znači da su meke mete svi oni objekti koji nemaju takav stepen zaštite kao što su hoteli, trgovački centri, škole i sl.. Međutim, nadležna tijela moraju biti upoznata i sa tim objektima kako bi mogli imati brz odgovor u kriznoj situaciji. Incidenti sa ubilačkim pohodima u hotelima su pokazali koliko su počinioci bili upoznati sa sistemom hodnika hotela i kako su vješto koristili javnosti dostupne dijelove zgrade i instalacije, ali i one koji su bili poznati samo uslužnom osoblju što im je davalo nevjerovatnu mobilnost u odnosu na policijske snage. Policija se istvremeno suočava sa višestrukim incidentima i ne može u kratkom vremenu sklopiti mozaik o pravoj prirodi događaja. Pokazalo se da počinioci vješto koriste višestruke sim kartice telefona kako onih koji su bili njihovom vlasništvu tako i uzetih od taoca što je onemogućavalo praćenje njihovih komunikacija. Pažljivim praćenjem medija od strane njihovih saradnika van objekata su bili obavještavani na vrijeme o akcijama policije čije aktivnosti prate mediji, čime su uspjevali da se suprostave istima. Iako je već na početku rečeno da individualni policajac ili tim policajaca može da djeluje ad-hoc u slučaju aktivnog incidenta sa pucanjem iz vatrenog oružja to u slučaju terorističkih napada nije moguće. Tu se traži odgovor najelitnijih snaga u najkraćem mogućem roku. 2.3. Nešto o prevenciji Optimizam je nedostatak informacija. iv Već smo rekli ranije da je ključ individualnog nasilja percipirana nepravda, bijes i osveta. Individualni ljudski kontakti su brojni, a policija može djelovati samo prema onim počiniocima koji su poduzeli neke konkretne aktivnosti nasilja ili prijetnje. Kako većinu počinilaca nije moguće kategorizirati kao kriminalce oni nisu u fokusu policijske pažnje, ali znaci mogućeg napada su poznati sredini u kojoj će se napad desiti, samo što ta sredina to ignoriše, minimizira ili negira. Kada bi osobe kojima su prijetnje upućene na vrijeme prijavile policiji događaje policija bi imala dovoljno indicija i zakonskih osnova da razgovara sa širim krugom osoba koji su upućeni u stanje, motive, mogućnosti, namjere i sredstva sa kojim iv Aforizam �raspolažu osobe koje predstavljaju prijetnju. Vrlo često između incidenta koji služi kao povod i incidenta sa ubilačkim nasiljem prođe i više godina što stvar čini još težom za prevenciju. U političkom nasilju osobe koje se koriste za ovakve prepade su kako se vidi iz novinskih natpisa bile ili poznate policiji, ali nisu prepoznati kao prijetnje ili uopšte nisu bili poznati policiji. Za prevenciju ovakvih napada je od značaja taktički nivo policijske i obavještajne aktivnosti, odnosno aktivnosti na lokalnom nivou koji je upoznat sa patrolnim rejonima, navikama i problemima ljudi u mikro sredini. I u jednoj i u drugoj vrsti incidenata dominira bijes i osveta zbog stvarne ili kao takve doživljene lične nepravde ili generalno doživljene političke nepravde i nasilja. Neophodno je da svi ljudi budu svjesni da se mnogi incidenti mogu izbjeći humanim i čovjeku prikladnim postupanjem, kao i preventivnim radom u zajednici. Fokus policije mora biti na situacije koje daju temelj za osnove sumnje da se sprema krivično djelo i tu su dva elementa: a) upućivanje prijetnje i b) mogućnost da se prijetnja realizuje. Samo ako je onaj ko upućuje prijetnju verbalno ili neverbalno, odnosno, svojim ponašanjem pokazuje interes za metu jer je prati, osmatra i testira, a zatim, ako je u stanju zbog znanja i posjedovanja resursa i oružja može da je ugrozi - ozbiljna prijetnja. Određene manjine, slojevi ili grupe mogu se osjetiti ugrožene takvim incidentima, jer određene glasine o incidentima stvaraju tenzije koje mogu i u samom izražavanju nezadovoljstva da poprime nasilne manifestacije. Naročito to dolazi do izražaja ukoliko odnos lokalne zajednice i policije je dio problema ili lokalna zajednica smatra policiju nedovoljno neutralnom ili naklonjenom jednoj strani. U takvim uslovima i najmanji događaj može pokrenuti val nasilja i nereda. Odnos će biti zakomplikovan dodatno ukoliko policijske snage nisu kulturalno bliske sa lokalnim stanovništvom, odnosno ukoliko se i kroz odnos policije i lokalne zajednice ispoljavaju etničke, kulturne, vjerske ili rasne različitosti koje daju sliku nepravde i nejednakosti. - Podrška policijskih obavještajnih aktivnosti taktičkim borbenim operacijama policije je sljedeća: podrška razumjevanju konkretne situacije sa upotrebom oružja; prikupljanje obavještajnih informacija, nadzor i prepoznavanje pojava; podrška za izgradnju strategijskog odgovora. Ovi zahjtevi su samo teorijski podijeljeni i klasifikovani, ali se u praksi oni odvijaju simultano i neodvojivi su jedan od drugog. Podrška razumjevanju situacije je potrebna prije svega u onim segmentima kada postoji asimetrija i to je kod kriminala, terorizma ili pobune. Do razumjevanja situacije dolazi se prije svega policijskim metodama i radom. Ukoliko su prijetnje više vojne prikupljanje se vrši vojnim metodama u saradnji sa policijskim agencijama. To uključuje procjenu trenutnih sposobnosti i potrebnih aktivnosti. Fokus obavještajnog policijskog rada je operativno okruženje, a ako su u operacije uključene i druge agencije i organi, odnosno, ako se podaci prikupljaju iz širih izvora to omogućuje da se ide i dalje od ovog okruženja od interesa. Proces se sastoji od redovnih aktivnosti obavještajnog i drugog osoblja kao i procjene istih što rezultuje policijskim obavještajnim proizvodom. Da bi se procjenilo koliko su policijske snage kompetentne za obavještajni proces treba analizirati sljedeće: - broj policijskih stanica u određenom području, tehnička oprema kojima raspolažu policijske snage i kompetentnost osoblja; - odnos stanovništva prema policiji i odnos policije prema lokalnoj zajednici; - stepen korupcije i profesionalnosti policijskih snaga; - prisustvo organizovanog kriminala ili organizovanih terorističkih organizacija; - kvalitet obavještajnog rada i odnosa sa pojedincima i zajednicom; - kvalitet krivičnog pravosuđa; - sposobnost policijskog sistema da sprovodi sve vrste istraga, da izvlači iskustva i organizaciono uči; - stepen poštovanja zakona i najviših etičkih vijednosti u radu policije. Neosporno je da je za većinu ovih akata odgovorna lokalna policija ili nacionalni nivo policije, ali u nekim slučajevima je potrebna koordinacija. Za neke terorističke akte potrebna je detaljna priprema i obuka �pa ćemo u tom kontekstu spomenuti i legislativu Evropske unije (EU). Na zvaničnoj web stranici eurlex.europa.eu/legal pod naslovom EU counter-terrorism policy se kaže da: - U okviru EU politike protiv terorizma koji je sadržan u Communication from the Commission to the European Parliament and the Council of 20 July 2010 – The EU Counter-Terrorism Policy: main achievements and future challenges [COM(2010) 386 final] evropska unutrašnja sigunosna strategija je formulirana na osnovama Štokholmskog programa borbe protiv terorizma, a strategija se sastoji od sljedećih mjera u prevenciji, zaštiti, potragama i odgovoru: - U prevenciji su usklađena unutrašnja zakonodavstva članica sa amandmanima iz 2008. godine naročito u korištenju interneta. European Agreement Model je unaprijeđen u potrebi dijaloga između internet provajdera i policija u spriječavanju korištenja interneta radi svrha terorizma. Evropska Komisija je na ovom planu išla i dalje u pogledu regrutacije za svrhe terorizma, pa je strategija je sastavni dio ovih aktivnosti koju prati akcioni i implementacijski plan. - U pogledu kontrole granica naglasak je na implementaciji najsavremenijih tehnoloških rješenja uključujući i biometrijske pasoše i sistem viza u Šengenu. - Potom je stavljen naglasak na zaštitu kritične infrastrukture i transporta kao i na industrijskoj sigurnosti što zahtijeva razvoj sistema certifikacije sigurnosnih rješenja. Posljedično u ovoj oblasti se moraju povesti vrlo ozbiljna istraživanja a koja bi povezala javni i privatni sektor, tehnologiju i sigurnost. - Standardizacija omogućuje provjeru validnosti rješenja i postupanja. - Iskustva iz događaja o kojima smo govorili u Evropi u posljednjim godinama doveli su do toga da se ozbiljno razmišlja i o legislativi koja bi obuhvatala metodiku istraživanja prijetnji koje su u fokusu problema kao i metodologiju procjene takvih prijetnji na nivou EU. - Prije svega, postoji mogućnost osnivanja Evropske obavještajne službe koja bi evropsku sigurnosnu politiku snabdijevala aktuelnim i pouzdanim informacijama i procjenama. - Uloga Europol-a je takođe od značaja, s tim da su u osnovi cijelog mehanizma sporazumi o koordinaciji u krizama (Crisis Coordination Arrangements - CCA) te sistem brzog obaviještavanja (European rapid alert system - ARGUS). 3. Zaključak Neosporno se može zaključiti da će u Evropi, a time i u Bosni i Hercegovini doći do redefinisanja policijske taktike u slučajevima sa aktivnim pucanjem bilo da se radi o pojedinačnim počiniocima ili organizovanim politički motivisanim počiniocima. U Sjedinjenim Državama su usvojene nove standardne operativne procedure zbog vrlo čestih događaja sa zloupotrebom oružja od strane pojedinaca kao i nove preventivne mjere na ranom uočavanju ovakvih osoba. Ono što je i dalje značajka ovih događaja je da je događaj „nepredvidljiv“ i kao takav iznenađenje i za zajednicu i za policiju koja djeluje sporo, što daje dovoljno vremena da incident dođe u fazu klimaksa sa velikim brojem ubijenih, a koji se najčešće okončava suicidom počinoca. Umjesto organizovanog djelovanja specijalnih snaga favorizuje se dobijanje na vremenu i momentalno djelovanje individualnog policajca ili ad hoc kontaktnog tima u neutralisanju počinioca. Ova taktika nije moguća u slučajevima terorističkih napada koji imaju cilj masakrirati što više osoba nego se zahtjeva odgovor na najvišem državnom nivou putem specijalnih snaga koji uključuje taktičku borbu na bliskom odstojanju. Ovo treba posmatrati u okviru dugotrajnih strategijskih procjena, priprema i uvježbavanja. U terorističkim incidentima se pokazalo da samo momentalni odgovor specijalnih snaga rezultuje smanjenjem broja ubijenih. U protivnom, statistici ubijenih civila se može samo pridodati broj ubijenih napadača, nakon što bude skršen njihov otpor u objektu. Evropsko zakonodavstvo pruža okvir za saradnju prije svega u oblasti nadzora nad granicama, u radu Europola, u području finansiranja projekata iz oblasti sigurnosti koji treba da razviju metodologiju istraživanja i djelovanja u ovoj oblasti, koji treba da da najnovija tehnološka rješenja u prevenciju i odgovoru, a sve na postojećim osnovama i u dograđivanju pravnih i drugih rješenja kroz uzajamnu saradnju. �Author: Adnan Duraković, PhD, Associate Professor Institution: Faculty of Law, University of Zenica E-mail: adnan.durakovic@prf.unze.ba TACTICAL APPROACH OF POLICE IN CONTROLLING REBELLIONS AND RIOTS IN URBAN AREAS Abstract In the routine police activities with gangs, drugs, violence, riots and vandalism, police organization is faced with increased use of firearms, force and resistance, but periodically police meets with terrorism, urban guerilla and armed rebellion marked as the most demanding tasks of all. Political contradictions and conflicts sometimes encouraged by foreign factors lead to the eruption of violence on the street to the level of extreme and that requires the application of appropriate tactics in urban areas. Providing analytical support for this events usually has symptoms of systemic pathology because it is based on the traditional ways of data collection and processing systems which are based on the analysis of organizational creation and research of system engineering methods. Keywords: urban riots, rebellion, tactics, police � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3172 Title A name given to the resource TAKTIČKI PRISTUP KONTROLI POBUNA I NEREDA U URBANIM SREDINAMA Author Author DURAKOVIĆ, Adnan Abstract A summary of the resource. Policija se osim povećane skale upotrebe vatrenog oružja, sile i otpora u rutinskim policijskim aktivnostima u djelovanju sa bandama, drogom, nasiljem, neredima i vandalizmom susreće i povremeno sa terorizmom, urbanom gerilom i oružanom pobunom. Političke protivrječnosti nekada podsticane i od stranog faktora dovode do erupcije ponašanja na ulici do nivoa ekstremnog nasilja koje zahtjeva primjenu adekvatne taktike u urbanim sredinama. Obezbjeđenje analitičke podrške događajima najčešće ima simptome sistematske patologije jer se zasniva na klasičnim načinima prikupljanja i obrade podataka podataka koji se temelje na analizi organizacijskih tvorevina i metodama sistemskog inžinjeringa. Ključne riječi: urbani neredi, pobune, taktika, policija Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General)