261 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/261e315685d3279698cd8f37e09b5201.docx 9fd50726bc2eeaa4ba610f9e80777ef6 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/11efab821edd6b5e9f023b77dde34334.pdf 337d818c1ff59064e123352ea6be5636 PDF Text Text Nedim Kulenović Student III. ciklusa studija na Pravnom fakultetu u Sarajevu Pravni savjetnik u Udruženju „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Sažetak U radu se razmatra uloga Ustavnog suda BiH, odnosno vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, u određenju sadržaja pojma vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Vrši se i teorijsko pozicioniranje predmetnog veto mehanizma u široj taksonomiji, kao i kraći historijski pregled mogućih institucionalnih preteča ovog instituta. Komparativnim pregledom različitih pokušaja kodifikacije predmetnog instituta, ističe se mogući minimalni sadržaj pojma vitalnog interesa. Razmatra se i kompleksno pitanje mogućnosti proširivanja korištenja ovog veto mehanizma i na tzv. „Ostale“. U vezi s tim zaključuje se da ne postoji konceptualni problem da se lista vitalnih interesa određena za konstitutivne narode, ne proširi i na „Ostale“, već da se problem uočava u načinu na koji će sudovi eventualno meritorno odlučivati o povredi tih interesa. Ključne riječi: Ustavni sud BiH, vijeća za zaštitu vitalnog interesa, sadržaj vitalnog interesa, „Ostali“ 607 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA THE ROLE OF THE COURTS/COUNCILS IN THE DETERMINATION OF THE CONTENT OF THE NOTION OF VITAL NATIONAL INTEREST Abstract In this article we consider the role of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, and the councils for the protection of vital interests of the entities, in the determination of the content of the notion of vital interest of constitutional peoples. Theoretical positioning of this veto mechanism in the broader taxonomy is also done, as well as a brief historical overview of possible institutional predecessors of this mechanism. Through the comparative overview of the different attempts at the codifications of vital interests, we indicate their possible minimal content. We also consider the complex issue concerning the possibility of extending the use of this veto mechanism also to „Others“. It is concluded that there are no conceptual problems in extending the list of vital interest determined for constitutional peoples also to „Others“, but that the problem is identified in the manner in which the courts will eventually substantively determine the violation of those interests. Key words: Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, councils for the protection of vital interest, content of vital interest, “Others” 608 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Složenost ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, riječima Ustavnog suda BiH, „ukazuje na sui generis sistem“,1 čije je državno uređenje najbliže onom federalnog tipa,2 odnosno čiji se politički režim često označava kao „etnokratija“,3 ili politološki preciznije kao konsocijacijska demokratija.4 Na tragu te kompleksnosti - kako državnog uređenja, tako i političkog režima jedinstvenost BiH ogleda se i u tome što su na njenim različitim nivoima vlasti institucionalizirani brojni veto mehanizmi, tako da u principu možemo govoriti o njihovih pet pojavnih oblika: a) tzv. „entitetsko glasanje“ u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (čl. IV/3.d) Ustava BiH); b) procedure za zaštitu tzv. „vitalnog interesa entiteta“ u Predsjedništvu BiH (čl. V/2.d) Ustava BiH); c) procedure za zaštitu vitalnih interesa konstitutivnih naroda u Domu Naroda Parlamentarne skupštine BiH (čl. IV/3.e)-f) Ustava BiH), tzv. „vitalnog nacionalnog interesa“ u Domu naroda Parlamenta FBiH (čl. IV.A.6. Ustava FBiH), odnosno Vijeću naroda RS (čl. 70. Ustava RS), te u skupštinama kantona (čl. V.2.7a-7b Ustava FBiH)5 i Gradskom vijeću Grada Mostara (IV.C. Ustava FBiH); d) procedure za spriječavanje preglasavanja u Skupštini Brčko Distrikta BiH (čl. 33.a Statuta BDBiH); te e) zaštita vitalnog nacionalnog interesa u Gradskom vijeću Grada Sarajeva (čl. 36. Statuta Grada Sarajeva). 1 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-1/11, od 13.07.2012., para. 64. Vidi, također: N. Ademović, J. Marko i G. Marković, Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Konrad Adenauer Stifrung, Sarajevo 2012, 85. 2 E. Šarčević, Ustav iz nužde: Konsolidacija ustavnog prava Bosne i Hercegovine, Rebic, Sarajevo 2010, 320; G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, University Press/Službeni glasnik, Sarajevo/Beograd 2012, passim. 3 T. Haverić, Ethnos i demokratija, Rabic, Sarajevo 2006, passim; E. Šarčević (2010), 42; N. Pobrić, „Etnokratski i pravnodržavni elementi u ustavnom sistemu BiH: Da li bosanskohercegovački model odgovara standardu pravne države?“, Pravna misao, 9-10/2005, 37-42. 4 N. Pobrić, „Konsocijacijska demokratija i federalizam – prepoznatljivost u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine“, Pravna misao, 9-12/1998, 1-10; N. Stojanović, „Konsocijacija – Švajcarska i Bosna i Hercegovina“, Pregled – Časopis za društvena pitanja, 3-4/2007, 63-87; G. Marković (2012 a), 215 i dalje. 5 U mjeri u kojoj postoji odstupanje od Ustava FBiH, može se govoriti o posebnom režimu zaštite vitalnog (nacionalnog) interesa u Kantonu Sarajevo (Amandman XLVII-XLVIII na Ustav Kantona Sarajevo). 609 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA U ovom kontekstu valja spomenuti i veto mehanizme koji su u međuvremenu derogirani u post-dejtonskom periodu, ali koji svakako imaju značaja u teorijskim razmatranjima: procedura za zaštitu vitalnog interesa prilikom odlučivanja u Vladi FBiH (ex čl. B.2.6.(1) Ustava FBiH), procedura za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u kantonima sa „posebnim režimom“ (Amandman I. na Ustav FBiH), zaštita „temeljnog interesa“ u općinama Grada Mostara,6 te zaštita „posebnih nacionalnih, socijalnih ili drugih interesa određenih grupa građana“u Kantonu Sarajevo (ex čl. 21/3 Ustava Kantona Sarajevo). Taksonomija ovih veto mehanizama može se izvršiti na različite načine, s obzirom na to da li štite teritorijalne ili etničke interese, da li su apsolutne ili suspenzivne prirode, da li su u rukama zakonodavne ili izvršne vlasti, odnosno shodno opsegu ustavno-pravne kontrole nad njima, tj. da li je u pitanju ispitivanje proceduralnih i/ili suštinskih aspekata. Prva dva veto mehanizma, s gornje liste, zamišljeni su kao oblici tzv. „teritorijalnog veta“,7 te neće biti predmet našeg razmatranja u ovom radu.8 Ostali oblici po mnogim osnovama su različiti, ali povezuje ih činjenica da štite etničke interese - sa izuzetkom Kantona Sarajevo, s obzirom da se „Ostali“ ne mogu nekontroverzno odrediti kao etnička grupa9 - odnosno da su zakonodavni veto mehanizmi.10 Pravno-politička priroda ovih veto mehanizama treba se razumijevati u kontekstu specifičnog političkog režima u BiH, budući da „etnički veto“ predstavlja jednu od četiri temeljne karakteristike konsocijacijske demokratije u Lijphartovoj konceptualizaciji, odnosno ono što se u literaturi 6 OHR, Decision Adding Fundamental Interest Clause and the Posision of Deputy Head of Municipality to the Mostar City Municipalities Statutes, 06.07.1999, http://www.ohr.int/decisions/mohncantdec/default.asp?content_id=109, 20. novembar 2013. 7 F. Bieber i S. Keil, „Power-Sharing Revisited—Lessons learned in the Balkans?“, Review of Central and East European Law, 4/2009, 352. 8 Ovo i pored činjenice da se, faktički, može tvrditi da oba veto mehanizma na posljetku služe zaštiti etničkih interesa. S tim u vezi, vidi npr: O. Ibrahimagić, „Ustavna kategorija koja se neustavno primjenjuje“, Oslobođenje, 02.11.2009., 11; Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-13/09, od 30.01.2010., para. 9. 9 Vidi, npr.: N. Kulenović, „(Ne)konzistentnost „diferenciranog građanstva“ u Preporukama za promjenu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“, Sveske za javno pravo, 13/2013, 68. 10 M. Sahadžić, „Veto mehanizmi“ u parlamentima na državnoj i entitetskoj razini u BiH“, u S. Gavrić i D. Banović (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini, Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo 2012, 293-320. 610 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ naziva „manjinskim“ ili „međusobnim vetom“, o „najvitalnijim pitanjima“.11 Treba podsjetiti da je Lijphart u svojim kasnijim radovima počeo klasificirati proporcionalnost i manjinski veto kao sekundarne, te samim tim manje bitne karakteristike.12 Ipak, činjenica da je u BiH često zastupljen i paritet, odnosno da „etnički veto“ ima prominentnu ulogu, te da obje karakteristike nemaju tek oblik neformalne prakse, već status normi ustavnog karaktera, opravdava tvrdnje mnogih autora da je BiH jedan od najrobusnijih primjera konsocijacijske demokratije.13 U komparativnoj analizi veto mehanizama u BiH, Makedoniji i na Kosovu, Bieber razlikuje veto mehanizme koji nisu predmet dalje kontrole, te se mogu koristiti u svim poljima (apsolutni veto), oni koji su ograničeni na određena pitanja, te su prisutni na Kosovu i Makedoniji (segmentalni veto), te veto vitalnog nacionalnog interesa u BiH.14 Prikaz oblika veto mehanizama s početka teksta ukazuje da je u BiH zastupljena kombinacija svih ovih vrsta veta koje Bieber identifikuje. Također, treba primijetiti da su pravotvorci u različitim kontekstima drugačije uređivali veto mehanizme s obzirom na širinu slobode djelovanja koju su htjeli ostaviti subjektima takvog veta. Sličan je zaključak i u odnosu na etničke veto mehanizme u BiH. U Skupštini Brčko Distrikta kada se odluka tiče istaknutih pitanja/područja odmah se prelazi na odlučivanje posebnom većinom glasova, dok se u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH može preći na odlučivanje posebnom većinom glasova tek nakon što Ustavni sud BiH donese pozitivnu odluku po pokrenutom postupku (odnosno kada nije istaknut prigovor po proglašavanju destruktivnosti). Pozitivna odluka vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta nema za posljedicu nastavak zakonodavne procedure, sada sa odlučivanjem posebnom većinom, već kraj te procedure. Ukoliko su proceduru za zaštitu vitalnog interesa, u entitetima, pokrenuli predsjedavajući (Doma/Vijeća naroda) i najmanje jedan potpredsjednik, veto poprima apsolutni karakter bez potrebe glasanja posebnom većinom. Veto mehanizam u Gradskom vijeću 11 A. Lijphart, Thinking About Democracy: Power sharing and majority rule in theory and practice, Routledge, London/New York 2008, 4, 7, 86. 12 Ibid., 4; A. Lijphart, „The Wave of Power-Sharing Democracy“, u A. Reynolds (ur.): The Architecture of Democracy: Constitutional Design, Conflict Management, and Democracy, Oxford University Press, Oxford 2002, 37-54. 13 F. Bieber, „The Challenge of Institutionalizing Ethnicity in the Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies“, European Yearbook of Minority Issues, 4/2003, 89-107; N. Stojanović (2007), 64. 14 F. Bieber, “Power Sharing and Democracy in Southeast Europe“, Taiwan Journal of Democracy, 2013, 141. 611 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Grada Sarajeva kombinacija je veta u Skupštini Brčko Distrikta i veta u entitetima, po prvom kolosjeku. Razmatranje etničkog veta, odnosno njegovog sadržaja, poprima naročiti značaj iz više razloga. Prvo, čak i najveći kritičari trenutnih ustavnih i političkih aranžmana u BiH prihvataju neizbježnost postojanja ovog veto mehanizma, smatrajući to nužnom koncesijom konstitutivnim narodima, odnosno korekcijom većinske demokratije u BiH.15 S tim u vezi, on se u projekcijama ustavnih promjena često ističe i kao jedina alternativa postojećem vetu tzv. „entitetskog glasanja“, koje rezultira čestim blokadama zakonodavne procedure.16 Drugo, za razliku od državnog nivoa, veto se koristi dosta često u entitetima, a naročito u RS.17 Zbog toga se sve češće postavlja zahtjev za preciznim određivanjem sadržaja predmetnog veta, naročito gore istaknutog c) oblika. Među najčešćim razlozima za to ističe se da će se na taj način smanjiti zloupotreba tog veto mehanizma. 18 Treće, određivanje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa ističe se kao nužni korak u ograničavanju onoga što se vidi kao nelegitimni sudski aktivizam u ovoj sferi.19 Konačno, preciziranje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa smatra se nužnim ukoliko se žele češće (ili ikako) koristiti mehanizmi neposredne demokratije.20 U nastavku ćemo ispitati koliko daleko je moguće otići u određivanju sadržaja etničkog veta u BiH. Razmotriti ćemo dosadašnje pokušaje 15 Vidi, npr.: E. Šarčević (2010), 433. Vidi, također: Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava, aplikacija br. 27996/06 i 34836/06, od 22.12.2009., para. 48. 16 Vidi, npr.: I. Marić (ur.), Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine: stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo 2009, passim. 17 N. Kulenović, Pravna priroda i način ostvarivanja vitalnog nacionalnog interesa – magistarski rad, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2012, passim; M. Sahadžić, 317-318. 18 M. Dmičić, „Zaštita vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda u ustavnosudskom poretku“, Pravni savjetnik, 11-12/2005, 25; M. Mikeš, „Vitalni nacionalni interes: upotreba i zloupotreba“, Pravna riječ: Časopis za pravnu teoriju i praksu, III/7-2006, 109, 116. 19 E. Šarčević (2010), 388-389; E. Šarčević, Projekcija Ustava BiH, 01.06.2012., http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Projekcija_Ustava_BiH.pdf, 20. novembar 2013. Vidi, također: The Opinion on the constitutional situation in Bosnia and Herzegovina and the powers of the High Representative, document CDL-AD(2005)004, 11.03.2005, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/CDL-AD%282005%29004-e.aspx, 20. novembar 2013, para.33. 20 G. Marković, „Demokratija i Ustav Bosne i Hercegovine“, 2009, http://www.scribd.com/doc/52398159/DEPOLITIZACIJA-Studija-o-neposrednoj-demokratiji-iradni%C4%8Dkoj-participaciji-sa-prijedlozima-amandmana-na-Ustav, 20. novembar 2012. 612 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kodifikacije sadržaja ovog veta u BiH i regionu, razumijevanje sadržaja u praksi Ustavnog suda BiH, odnosno vijeća za zaštitu vitalnih interesa entiteta, te mogućnosti proširivanja korištenja ovog veto mehanizma i na „Ostale“. Zbog obima rada na ovom mjestu nećemo imati priliku upuštati se u detaljnije analize pojedinačnih odluka ustavnih sudova, odnosno procesa odlučivanja u parlamentarnim tijelima, već ćemo većim dijelom upućivati na rezultate naših prethodnih istraživanja. 1. Ekskurs: historijske pretače U literaturi nisu detaljnije razmatrane historijske pretače predmetnog veto mehanizma, što je svakako nedostatak s obzirom da on nije nastao ex nihilo. To je smisleno ukratko učiniti kako zbog praćenja institucionalne evolucije, tako i zbog predupređenja navoda o tome da je mehanizam u cjelini strani transplant. Zaista, kao što je ukazano na samom početku rada, veto mehanizam ove vrste čest je dio širih institucionalnih rješenja u konsocijacijskim aranžmanima, ali moguće je prepoznati specifičnosti pojedinih modela. Ukoliko se zadržimo na Ustavu SFRJ iz 1974. godine, primijetit ćemo specifičan način odlučivanja u Saveznom vijeću koje je zamišljeno kao „skupštinsko tijelo u kojem se jugoslavenska zajednica pojavljuje kao jedinstveno društvo“,21 te koje je u pravilu odlučivalo većinskim glasanjem. Izuzetak od toga bio je predviđen članom 294. stav 2 Ustava koji je propisivao mogućnost posebnog postupka razmatranja i odlučivanja o prijedlogu zakona, drugog propisa ili općeg akta, odnosno o drugom pitanju „od općeg interesa za“, između ostalog, „ravnopravnost naroda i narodnosti“. Nažalost nismo bili u mogućnosti analizirati Poslovnik o radu Saveznog vijeća da bi mogli donositi dalekosežnije zaključke o predviđenoj proceduri, ali ipak mora se ukazati na činjenicu da se ova procedura pokretala na zahtjev večine delegata iz jedne republike, odnosno autonomne pokrajine, odnosno da nema elemenata dalje etnizacije mehanizma. 21 E. Šarčević (2010), 89. Suprotno: G. Mijanović, „Neka pitanja međusobnih odnosa društvenopolitičkih zajednica“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1984, 75. 613 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Procedura se treba shvatati u kontekstu modaliteta rješavanja „nacionalnog pitanja“ u bivšoj Jugoslaviji,22 odnosno u pozadini (kon)federalnog rješenja koje „u strukturi federativnosti stavlja primat na nacije i njihove istorijski konstruisane političke formacije“. 23 Iako je večina ustava tadašnjih saveznih država sadržavala posebne odjeljke posvećene ravnopravnosti naroda i narodnosti,24 Ustav SR BiH u tome se naročito isticao kroz „sintezu pa i simbiozu samoupravnog i državnog, klasnog i nacionalnog“,25 npr. kroz simboličko rotiranje u imenovanju tri naroda kod svakog pominjanja u Ustavu, do proporcionalne zastupljenosti naroda i narodnosti u skupštinama društveno-političkih zajednica, odnosno u sastavu starješinskog kadra u teritorijalnoj odbrani. Ipak, u tom, kao i u prethodnim periodima, ne može se govoriti o konstitutivnosti naroda u BiH na način kako se to razumijeva danas,26 a što bi uključivalo ideju o zaštiti interesa tih nâroda kroz posebne veto mehanizme. S tim u vezi nužno je istači da su u amandmanima na Ustav SR BiH iz 1972., odnosno u Ustavu SR BiH iz 1974., odbijeni prijedlozi za proširenjem primjene principa proporcionalne zastupljenosti i na samoupravne organe, odnosno na skupštine samoupravnih interesnih zajednica i na izvršne organe skupština društveno-političkih zajednica, „sa obrazloženjem da nisu sagledane sve [...] reprekusije, da bi to moglo voditi prebrojavanju radnih ljudi na nacionalnoj osnovi i izazivati druge neželjene posljedice“, odnosno da su ideje o paritetnoj nacionalnoj zastupljenosti odbačene i prije jasnim stavovima Saveza komunista BiH.27 22 Vidi, npr.: F. Kožul, „Zajedništvo i federalizam u koncepciji južnoslavenskih komunista“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1983, 226; E. Zgodić, Titova nacionalna politika: temeljni pojmovi, načela i vrijednosti, Kantonalni odbor SDP-a, Sarajevo 2000, passim. 23 J. Đorđević, Ustavno pravo, Savremena administracija, Beograd 1982, 136. 24 Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih ustava 1974, Institut za uporedno pravo, Beograd 1974, 41. 25 G. Mijanović, „Ustavne promjene u SR Bosni i Hercegovini“, Arhiv za pravne i društvene nauke, 4/1971, 394. Također: G. Mijanović, Specifičnosti ustavnog uređenja S.R. Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo 1983, 26. 26 Vidi, npr: E. Šarčević (2010), 94; G. Marković (2012), 232. Suprotno: K. Trnka, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2000, passim. 27 G. Mijanović (1983), 23. Autor ipak na istom mjestu napominje da se išlo od pretpostavke da će radni ljudi „imati dovoljno političkog sluha i društvene odgovornosti da o tome povedu računa“, tj. da će tome društveno-političke organizacije posvetiti „posebnu pažnju“. To je neminovno vodilo kreiranju neformalnih mehanizama zastupljenosti (tzv. „nacionalni ključ“). Treba istači da se korištenje takvih neformalnih praksi, umjesto striktnih kvota, u literaturi ističe kao prednost. S tim u vezi: N. Stojanović, „How to solve the dilemma of power sharing? Formal and informal patterns of representation in the Swiss multilingual cantons“, Representation, 3/2008, 239–253; W. Linder, Swiss Democracy: Possible Solutions to Conflict in Multicultural Societies, Palgrave Macmillan, New York/Hampshire 2010, 3536. 614 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Značajne društvene promjene s početka devedesetih godina prošlog stoljeća svoj institucionalni odraz imale su i u amandmanima na Ustav SR BiH, od kojih se za potrebe ovog rada naročito ističe amandman LXX koji je predviđao obrazovanje Savjeta za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u Skupštini SR BiH, a koji sadrži mnoga opća mjesta koja asociramo sa idejom vitalnog nacionalnog interesa, a čije obrise nalazimo i u prethodno citiranim rješenjima Ustava iz 1974. Ideja je sljedeća: na prijedlog Savjeta Skupština SRBiH „o pitanjima od interesa za ostvarivanje ravnopravnosti naroda i narodnosti [BiH]“ odlučuje po posebnom postupku dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika. To predstavlja izuzetak od pravila većinskog odlučivanja u Skupštini. Pojedina od tih pitanja od interesa izričito su istaknuta, s tim da u slučaju da najmanje 20 poslanika smatra da se predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine „narušava ravnopravnost naroda i narodnosti“ Savjet obavezno razmatra takvo pitanje, a u svakom slučaju „odlučuje na osnovu saglasnosti članova iz reda svih naroda i narodnosti“. Savjet se sastoji iz jednakog broja poslanika iz reda nâroda BiH (Muslimani, Srbi i Hrvati) i „odgovarajućeg broja poslanika iz reda pripadnika drugih naroda i narodnosti i drugih koji žive u [BiH].“ Predmetna nomotehnička rješenja trebala su dobiti svoj upotrebljiv oblik u Poslovniku Skupštine SR BiH, međutim ovaj mehanizam je u suštini ostao neupotrebljen.28 Iako je diskurs u BiH neposredno prije, odnosno po izbijanju rata bio preplavljen pozivanjem na „vitalne“ („nacionalne“, „bitne“, „legitimne“, „egzistencijalne“) interese, naročito u aktima RS,29 konačna institucionalizacija ovog veto mehanizma doći će sa Vašingtonskim sporazumom, odnosno Ustavom FBiH. Ipak, zaključak ovog ekskursa bi bio da sadržaj vitalnog interesa većim dijelom nije bio predmet kodifikacije, odnosno da se počeci tog procesa mogu vidjeti sa počecima etnizacije političke scene u BiH s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. 2. Praksa ustavnog suda BiH Ustavni sud BiH je u više navrata odlučivao povodom svoje nadležnosti iz čl. IV/3.f) Ustava BiH. U nastavku ovog odjeljka ukratko ćemo 28 Vidi, npr.: Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju, presuda Pretresnog vijeća, IT-00-39, para. 17. 29 N. Kulenović (2012 a), 35-36. 615 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA analizirati pristup Ustavnog suda BiH u određivanju sadržaja vitalnog nacionalnog interesa, a u naknadnom odjeljku i pojedinačne odluke Suda. Razmatranje načina na koji je Ustavni sud BiH pristupao pitanju određenja sadržaja vitalnog interesa konstitutivnih naroda naročito je zanimljiv iz razloga što je započeo taj proces prije amandmanskih intervecija Visokog predstavnika na ustave entiteta, kojima je izvršeno djelimično kodificiranje sadržaja vitalnog interesa, a u svjetlu činjenice da gore citirani član Ustava BiH ne nudi nikakve naznake šta bi mogao biti njegov sadržaj. Zbog ovoga Sud je izričito „odbijao da definira ili da detaljno navede elemente koji čine vitalne interese konstitutivnih naroda“.30 S obzirom na navedenu dilemu Ustavni sud ističe sljedeći načelni zaključak tim povodom: Ustavni sud se neće upuštati u taksativno nabrajanje elemenata vitalnog interesa jednog naroda. Pojam vitalnog interesa jednog naroda je funkcionalna kategorija i potrebno mu je pristupiti s te tačke gledišta. Ipak, Ustavni sud je, u skladu sa prvom rečenicom člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, zaštitnik Ustava i njime je ograničen u pogledu funkcionalnog tumačenja. U vezi s tim prilikom razmatranja svakog konkretnog slučaja, Ustavni sud će se, u zadatim ustavnim okvirima, rukovoditi vrijednostima i principima koji su od suštinske važnosti za slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostalog, poštovanje inherentnog dostojanstva čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštovanje kulturnog identiteta i identiteta grupa, i vjera u društvene i političke institucije koje unaprijeđuju učestvovanje pojedinaca i grupa u društvu. S druge strane, zaštita vitalnog interesa ne smije ugroziti implementaciju teorije državne funkcionalnosti, koja je usko povezana sa neutralnim i suštinskim shvatanjem pojma državljanstva, kao kriterija pripadnosti “naciji”. Drugim riječima, zaštita vitalnog interesa konstitutivnih naroda ne smije voditi umanjenju zaštite prava Ostalih i prava manjinskih skupina (etničkih, vjerskih, socijalnih i dr.) i nepotrebnoj dezintegraciji građanskog društva, 30 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005., para. 25; Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006., para. 33. 616 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kao neophodne kategorije moderne državnosti.31 Iz prethodnog je jasno da Ustavni sud BiH zauzima povoljnu poziciju za sebe, krečući se od neodređene ustavne norme ka okviru koji mu dozvoljava značajnu diskreciju u odlučivanju. Naime, Sud ističe stav koji sugeriše samoograničavanje - on je čuvar Ustava i njime je ograničen. Međutim, neodređena priroda (nepisanih) ustavnih principa koji, po tumačenju Ustavnog suda, prožimaju cjelokupni ustavni tekst,32 Sudu daju značajan manevarski prostor. Istovremeno, Sud ističe i ograničavajući princip za političke aktere naglašavajući da se institut vitalnog nacionalnog interesa ne može koristiti na štetu državne funkcionalnosti, ili ukoliko bi vodio “nepotrebnoj dezintegraciji građanskog društva”. U posljednjoj alineji predmetne odluke, i ako zanemarimo činjenicu da ne može postojati “potrebna” dezintegracija građanskog društva, vidimo još jednom sučeljavanje Suda sa problemom pravljenja kompromisa između etnokratije i građanskog društva. Od 2005. godine Ustavni sud BiH pokušava ustanoviti sistematičniji pristup ovom pitanju, te ističe četiri faktora koji, po njemu, značajno utječu na određivanje sadržine instituta vitalnog nacionalnog interesa: a) vitalni interesi štite konstitutivne narode, te se ne mogu posmatrati odvojeno od tog pojma; b) sam pojam konstitutivnosti naroda “inkorporira određene principe bez kojih jedno društvo, sa ustavom zaštičenim razlikama, ne bi moglo funkcionirati”; c) na značenje vitalnog interesa utječe (“djelimično”) čl. I/2 Ustava BiH koji određuje BiH kao demokratsku državu, odnosno 3. alineja Preambule (“demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva”); d) “vitalni interesi konstitutivnih naroda uključuju zaštitu raznih prava i sloboda koji pružaju značajnu pomoć u osiguravanju da konstitutivni narodi mogu iznijeti svoje interese u okviru kolektivne jednakosti i sudjelovanja u funkcioniranju 31 Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-2/04, od 28.05.2004., para. 31. Sud iz ovog stava, kojeg inače cjelokupnog preuzima, ispušta zahtjev da “zaštita vitalnog interesa konstitutivnih naroda ne smije voditi umanjenju zaštite prava Ostalih i prava manjinskih skupina (etničkih, vjerskih, socijalnih i dr.)”. U vezi prethodnog vidi: Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-8/04, od 25.06.2004., para. 35; Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005, para. 28; Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006., para. 38. Moglo bi se tvrditi da je ovaj zahtjev sadržan u ostatku alineje stava. 32 Djelimična odluka Ustavnog suda BiH, br. U-5/98-III, od 01.07.2000., para. 26; N. Kulenović (2012 a), 28. 617 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA države”.33 Navedena četiri faktora, i pored pokušaja juridifikacije postupka izvođenja vitalnih interesa iz temeljne strukture Ustava, na posljetku ne čine zadatak Ustavnog suda BiH u delimitiranju sadržaja vitalnog interesa ništa više trasparentnijim, te ukazuju da je rasuđivanje Suda u pogledu određivanja sadržaja vitalnog interesa moralno-političke, a ne pravne prirode. Ovome treba dodati i činjenicu da po Sudu podnosilac zahtjeva ne mora izražavati subjektivni interes za razrješenje spora, već da je za dopustivost dovoljan objektivni interes. Iako je formalno-pravno podnosilac zahtjeva u ovakvim predmetima predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, ovaj postupak inicira dovoljan broj članova određenog kluba konstitutivnih naroda u Domu naroda, čija je temeljna funkcija upravo u zaštiti interesa tih konstitutivnih naroda. Osnovna posljedica ovakvog stava Suda jeste da on „nije vezan za sam zahtjev, jer opći javni interes prevladava nad samim zahtjevom“.34 Sud je i na druge načine proširivao prostor svoje slobodne procjene. Tako je u predmetu koji se ticao Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima razmartao prigovor Kluba delegata srpskog naroda koji se sastojao u tome da se zaštita ljudskih prava jedne grupe “ne može ostvariti na račun uskraćivanja prava druge društvene grupe”. Odbacujući prigovor kao neosnovan Sud je potvrdio “da se prava i interesi pojedinaca i grupa u određenim situacijama mogu suprotstavljati jedni drugima”, ali da u takvim situacijama “Ustavni sud ima izvjesnu slobodu procjene u pogledu nalaženja razumnog rješenja u granicama ustanovljenim Ustavom Bosne i Hercegovine”.35 Ovome treba dodati i činjenicu da Klubovi delegata prilikom isticanja izjave o destruktivnosti najčešće ni ne definišu vitalne interese, što onda Sud, kada je dosljedan, čini sam. Međutim, nekada to propušta učiniti. Tako u predmetu u kojem je razmatrao Ugovor između BiH i Republike Hrvatske o saradnji u oblasti prava žrtava rata u BiH koje su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i njihovih porodica,36 Sud uopće ne određuje vitalni nacionalni interes. Utoliko je neprecizan stav Suda u izreci da predmetni pravni akt nije destruktivan po vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda; naime, po obrazloženju akt se uopće ne tiče vitalnih interesa. 33 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005, para. 23-25, 27. Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-2/04, od 28.05.2004., para. 18. 35 Ibid., para. 53. 36 Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006. 34 618 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Analiza dosadašnjih predmeta – prije svega „Odluke o konstitutivnosti naroda“,37 odnosno odluka Suda po svojoj nadležnosti iz čl. IV.3.f) Ustava BiH – ukazuje da je Sud do sada prepoznao sljedeće vitalne interese konstitutivnih naroda: a) učestvovanje u sistemu vlasti i aktivnostima javnih organa vlasti u punom kapacitetu; b) efektivno sudjelovanje konstitutivnih naroda u procesu donošenja političkih odluka (u smislu spriječavanja apsolutne dominacije jedne grupe nad drugom); c) sloboda korištenja svog jezika u sudjelovanju i pristupu obrazovanju, informacijama i idejama; d) njegovanje vlastite tradicije; e) sloboda na multikulturalni religijski život; te f) povratak izbjeglica i raseljenih lica.38 Značajno je pitanje odnosa Ustavnog suda BiH prema definiciji vitalnog interesa iz ustava entiteta. Iako je jasno da on tim određenjem vitalnog nacionalnog interesa formalno-pravno nije vezan, Ustavni sud BiH je istakao da iako Ustav BiH “ne sadrži takvu odredbu, Ustavni sud smatra da su izričiti termini koje koriste entitetski ustavi ubjedljivi u ovom pogledu“.39 Zbog toga ćemo u nastavku razmotriti način na koji je ovo pitanje uređeno u entitetskim ustavima, odnosno način na koji vijeća za zaštitu vitalnog interesa pristupaju pitanju sadržaja vitalnog nacionalnog interesa. 3. Praksa vijeća za zaštitu vitalnih interesa entiteta Značajna novina ustava oba entiteta jeste definicija instituta „vitalnog nacionalnog interesa“, odnosno njegovog sadržaja, Amandmanom XXXVII na Ustav FBiH, odnosno Amandmanom LXXVII i LXXXII na Ustav RS, intervencijom Visokog predstavnika po neprovođenju „Odluke o konstitutivnosti naroda“. Povodom toga u Ustavu FBiH, u čl. IV.A.5.17.a, a koji je istovjetan članu u Ustavu RS, propisano je sljedeće: Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sljedeći način: - ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti; 37 Djelimična odluka Ustavnog suda BiH, br. U-5/98-III, od 01.07.2000. N. Kulenović (2012 a), 72-80. 39 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005, para. 31; Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006., para. 39. 38 619 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA - identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka; obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja; i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda. S obzirom na posljednji stav navedene definicije možemo zaključiti da se u bilo koje pitanje potencijalno može tretirati kao pitanje od vitalnog nacionalnog interesa. U pokušaju teorijske klasifikacije navedene definicije Kasim Trnka (Trnka/Miličević/Dmičić/Simović 2004: 158) pravi podjelu na: a) pitanja organizacije i funkcionisanja institucija vlasti (alineja: 1, 3, 4, 5); b) nacionalni identitet (alineja: 6 i 8); te c) sva ostala pitanja (posljednja klauzula),40 dok Edin Šarčević, u odnosu na “definirani obim činjeničnih stanja”, pravi podjelu na: a) kulturno-historijski identitet jednog naroda (alineja 6), te b) proceduralna ravnopravnost (alineja: 1, 3, 4, 7).41 Autor Nedim Ademović u svojoj analizi uvjerljivo pokazuje sve kontradiktornosti i nedorečenosti navedene definicije.42 Tako, npr. pokazuje da je uvođenje „identiteta“ u enumerativnu definiciju pravni pleonazam, jer u definiciji već postoji „vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe“, te da isti neminovno čine sadržinu tog „identiteta“, koji ne može postojati kao osnov u potpunosti različit od ovih prije navedenih.43 Također, autor naglašava da „teritorijalna organizacija“ ne može biti vitalni nacionalni interes budući da su ekskluzivne etničke teritorije u potpunoj 40 K. Trnka et al., Ustav Federacije Bosne i Hercegovine / Ustav Republike Srpske / Evropska povelja o lokalnoj samoupravi: komentar, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo 2004, 158. 41 E. Šarčević (2010), 160. 42 N. Ademović, “Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost“, Puls demokratije, http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?&l=bs&id=330, 20. Novembar 2013. 43 Činjenica te svojevrsne tautologije primjetna je i u navedenim klasifikacijskim nastojanjima Trnke i Šarčevića koji su „zaboravili“ u neku od kategorija uvrstiti upravo tu drugu alineju. Preciznije, to su pitanje identiteta već pokrili sa sadržajem drugih alineja. 620 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ suprotnosti sa principom „konstitutivnosti naroda“! Možda najznačajnije, autor ističe da je učinjen „veliki sistematski propust“ u tome što nije učinjeno razlikovanje između definisanja materijalne sadržine vitalnog nacionalnog interesa i mehanizama njegove zaštite. Pitanje koje ćemo ukratko razmotriti jeste način na koji sudovi razmatraju predmetnu definiciju, odnosno određenje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa. Vijeća za zaštitu vitalnog interesa, shodno citiranoj odredbi, odlučuju “da li se predmetni zakon odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda”. Ova odredba sugeriše da to ne mora biti slučaj, čak ni u kontekstu posljednjeg stava, te da se Vijeće treba upustiti u određivanje (objektivnog sadržaja i dometa) vitalnog nacionalnog interesa, slično okvirnoj metodologiji Ustavnog suda BiH povodom njegovog meritornog odlučivanja. Praksa Vijeća u FBiH pokazuje da ono to čini samo izuzetno. Tako, u odluci u predmetu kojeg je pokrenuo Klub Hrvata u Skupštini Srednjebosanskog kantona povodom određenih odredaba prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o osnovnom i srednjem školstvu, Vijeće, konsultujući definiciju vitalnih interesa iz čl. IV.A.5.17a, utvrđuje da “obrazovanje i jezik spadaju u krug pitanja od značaja za vitalni interes konstitutivnih naroda”, prije nego što se upustio u razmatranje samih spornih odredbi.44 Vijeće isto postupa i u predmetu kojeg je pokrenuo Klub Bošnjaka u Domu naroda Parlamenta FBiH u odnosu na prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a za kojeg se tvrdilo da je naročito štetan za Islamsku zajednicu BiH i instituciju vakufa, budući da prije nego što se upustilo u dalje razmatranje, Vijeće je utvrdilo da se predmet tiče vitalnog interesa “njegovanja kulture, tradicije i kulturnog nasljeđa“.45 U predmetu kojeg je pokrenuo Klub Hrvata iz Srednjobosanskog kantona, a u kojem se tvrdilo da to što je Srednjobosanski kanton osnivao privredno društvo “Regionalna ekonomska zajednica” Zenica “prejudicira buduće organizovanje Kantona, s obzirom da [...] Odlukom nisu obuhvaćene četiri općine Kantona”, Vijeće nakon analize djelatnosti društva zaključuje da realizacija ciljeva društva “ne znači nikakvu teritorijalnu reorganizaciju Kantona”, da društvo ne “donosi bilo kakve odluke iz domena ustavne nadležnosti institucija javne vlasti”, da je povodom formiranja i 44 45 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-28/04, od 03.11.2004. Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-15/08, od 23.07.2008. 621 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA odlučivanja u njemu “ispoštovana [...] autonomija volje udruženih osnivača”, te da samim tim predmetna odluka nije od vitalnog interesa konstitutivnog naroda, u odnosu na sedmu stavku definicije vitalnog interesa koja se tiče teritorijalne organizacije.46 Istovremeno, dominantna praksa Vijeća u FBiH pokazuje da se takvo definisanje, odnosno prethodno određenje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa, u najvećem broju slučajeva ne čini, jer se po ustaljenom stavu predložena odluka odnosi na vitalni nacionalni interes, odnosno isti “tretira”, ukoliko predstavlja povredu tog vitalnog interesa. Ovo je problematičan stav sa metodološkog stanovišta, jer se utvrđuje povreda nečega što nije ni precizno određeno. Tako, recimo, u jednom od rijeđih slučajeva gdje je Vijeće donijelo pozitivnu odluku,47 nije moguće odgonetnuti o kojem se tačno vitalnom interesu radi, budući da ni podnosilac zahtjeva, ni Vijeće nisu isti definisali.48 Utoliko što se implicitno prihvata svako određenje podnosioca zahtjeva povodom vitalnog interesa istom se daje izrazito široka diskreciona ocjena, što nije u duhu navedene odredbe o ulozi Vijeća. Objašenjenje za ovo moglo bi se sastojati u načinu odlučivanja Vijeća u ovoj proceduri i preuzimanju višestepene metodologije Ustavnog suda BiH, koju ćemo analizirati u nastavku. I pored istovrsnih ustavnih odredbi praksa Vijeća u Republici Srpskoj ukazuje na sasvim drugačiju dinamiku, naročito s obzirom na izrazito veliki broj rješenja o neprihvatljivosti, i to iz dva razloga: a) radi se o aktima koji ne mogu biti predmet osporavanja, te b) zahtjev nema obrazloženje. S obzirom na prvo, kao što je slučaj i u FBiH, na različitim mjestima, a s obzirom na predmetnu proceduru, Ustav RS koristi izraz „zakon“, te „zakon, akt ili propis“. U značajnom broju predmeta Vijeće u RS odbilo je zahtjev koji se ticao zaključaka, rezolucija, preporuka, odnosno deklaracija ističući da „ne sadržava[ju] pravnu normu, odnosno da pravno ne obavezuj[u] subjekte na koje se odnos[e]“, te da samim tim „po svojoj pravnoj prirodi ne 46 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-15/05, od 31.05.2005. Također: Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-29/05, od 17.01.2005.; Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-13/08, od 10.06.2008. 47 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-13/04, od 31.05.2005. 48 Podnosilac zahtjeva je tvrdio da prijedlog zakona krši pravo na privatnu imovinu, odnosno pravo na dom (čl. II.3.f) Ustava FBiH). 622 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ predstavlja[ju] pravni akt, već politički akt, odnosno izraz političke volje“.49 Smatramo da ova praksa nije neproblematična. S tim u vezi, na drugom mjestu istakli smo sljedeće: Analizom sadržaja navedenih akata možemo zaključiti da su se isti odnosili na najrazličitija pitanja, od reforme policije, sistema odbrane BiH, lokalne samouprave, popisa stanovništva, prijenosa nadležnosti, aktivnosti Visokog predstavnika, nezavisnosti Kosova, izlaganja predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića pred Generalnom skupštinom UN-a itd. Smatramo da je pogrešan stav da se navedeni akti ipso facto, zbog svoje političke prirode, ne mogu „odnositi na vitalni nacionalni interes“ nekog konstitutivnog naroda. Ti akti, iako nemaju (uvijek) normativnu snagu, predstavljaju usmjeravajući i mobilizirajući akt zakonodavnog tijela entiteta koji može biti dijametralno suprotan vitalnim interesima nekog konstitutivnog naroda, te koji kao takav, izrazom jasne političke volje, može negativno utjecati na povratak u taj entitet. Također, ne smije se zaboraviti značaj koji su upravo akti takve vrste imali na razgradnju ustavnog sistema SR BiH, te koji i danas često imaju problematičnu sadržinu.50 Treba podsjetiti i na činjenicu da se svi ovi akti i dalje uredno dostavljaju na razmatranje Vijeću naroda RS, te da samo Vijeće za zaštitu vitalnog interesa RS nikada u svojim rješenjima o nedopustivosti nije isticalo da ta praksa treba prestati jer se ti akti nikada ni ne mogu ticati vitalnog interesa. Zaista, akti poput deklaracija i rezolucija u određenim slučajevima mogu sadržavati jasne normativne elemente, te samo njihovo imenovanje nije presudno.51 Ipak, treba istači da je Vijeće odstupilo od svog stava da ispituje samo opće pravne akte, tako da se i odluka Narodne skupštine o imenovanju članova skupštinske komisije može ticati vitalnog nacionalnog interesa. 52 49 Rješenje Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-1/05, od 10.05.2005. Vidi, također: M. Mikeš (2006), 111. Izuzetak od ovog stava predstavlja predmet Strategije razvoja lokalne samouprave u RS, gdje je Vijeće zahtjev odbilo u meritumu. S tim u vezi: Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-3/09, od 26.01.2010. Treba podsjetiti da je i Ustavni sud BiH zauzeo stanovište da zaključak nije „zakonodavna odluka“ u smislu relevantne ustavne odredbe. S tim u vezi: Odluka Ustavnog suda BiH, br. U-9/08, od 07.07.2008. 50 N. Kulenović (2012 a), 104. 51 V. Ivančević, Institucije upravnog prava: Knjiga I, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 1983, 44. 52 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-1/09, od 27.05.2009. 623 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA U odnosu na pitanje obrazloženja zahtjeva, analiza relevantih odluka sugeriše da općenito isticanje da se prijedlog propisa „odnosi na vitalni nacionalni interes“, a bez da se ukaže na šta tačno iz definicije istog, nije dovoljno za prihvatljivost zahtjeva. Na drugom mjestu smo istakli da „smatramo da ovo nije nerazuman procesni zahtjev, te da potpuno odsustvo bilo kakvog obrazloženja predstavlja obični nemar od strane podnosioca zahtjeva, naročito imajući u vidu broj rješenja o neprihvatljivosti koje je Vijeće već donijelo ovim povodom“.53 Jasno je da se ovakvo postupanje može razumjeti kao oblik političkog pritiska usljed nedostatka robusnijeg veto mehanizma kao dijela zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini. Ipak, ovakav formalizam može voditi i apsurdnim situacijama, u kojima u odnosu na isti prijedlog zakonodavnog akta zahtjev jednog kluba naroda bude usvojen u meritumu, a zahtjev drugog bude odbačen kao neprihvatljiv, jer delegati tog kluba, iako u suštini imaju identične primjedbe, nisu dovoljno obrazložili svoj zahtjev.54 Ova praksa je utoliko značajno drugačija od one pred Ustavnim sudom BiH „koji nije vezan za sam zahtjev“. Također, treba ukazati na predmet koji se ticao Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi gdje je Vijeće „zbog osjetljivosti materije“, odlučilo „po službenoj dužnosti ispita[ti] obrazloženje podnosioca zahtjeva“, iako nije ispunjavao formalno-pravne uvjete.55 Ipak, ovako ad hoc odlučivanje o dopustivosti ne može se smatrati neproblematičnim. 4. O čemu se odlučuje kada se presuđuje o vitalnom interesu? Postoji značajna diskrepancija između uloga koju su Ustavnom sudu BiH, odnosno vijećima za zaštitu vitalnog interesa, zamislili ustavotvorci, te funkcije koju oni obavljaju. Ukratko razmatrajući opseg nadležnosti ovih tijela vidjet ćemo na koji način to utječe na općeniti značaj određivanja sadržaja vitalnog nacionalnog interesa. Relevantna odredba člana IV/3(f) Ustava BiH za Ustavni sud BiH predviđa ulogu preispitivanja proceduralne ispravnosti slučaja (”review it for procedural regularity”) po upućivanju predmeta nakon neusaglašavanja u Zajedničkoj komisiji. Ustav FBiH,56 u različitim odredbama, predviđa da se 53 N. Kulenović (2012 a), 106. Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-3/08, od 01.12.2008. 55 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-4/10, od 20.04.2010. 56 Relevantne odredbe Ustava RS identične su u ovom pogledu. 54 624 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ postupak za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa pokreće kada se smatra da “zakon spada u pitanja” (čl. IV.A.6.18.1-2), odnosno da “spada u listu” vitalnih interesa (čl. V.2.7a.2)), ili se “odnosi na vitalne interese” (čl. IV.A.6.18a.1, čl. V.2.7b(1)), da Vijeće “[donosi] konačnu odluku da li se predmetni zakon odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda” (čl. IV.A.6.18a.4, čl. V.2.7b(2)), odnosno kasnije da Vijeće, odnosno dvojica sudija, odlučuju da li se “radi o vitalnom interesu” (čl. IV.A.6.18a.6, čl. V.2.7b(4)). Sve ovo sugeriše da je uloga ovih tijela, po ovoj nadležnosti, relativno skromna. Ipak, Ustavni sud BiH, odnosno entitetska vijeća za zaštitu vitalnog interesa, svoju nadležnost tumačili su ekstenzivno – i pored perioda neodlučnosti, što je naročito slučaj sa vijećem u FBiH – tako da ispituju ne samo proceduralne aspekte, već odlučuju i meritorno u ovim pitanjima.57 Iako ustavne odredbe koje se odnose na ova tijela nisu identična, može se zaključiti da i Ustavni sud BiH i vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, u praksi ispituju predmete u tri koraka: a) proceduralna ispravnost; b) da li se odluka tiče vitalnog nacionalnog interesa; c) da li je povrijeđen vitalni nacionalni interes.58 Drugim riječima, a naročito u odnosu na rad vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, demarkacija opsega sadržaja vitalnog nacionalnog interesa tek je jedan korak u proceduri. Zaista, može se reći da je treći korak i najznačajniji, da mu se u praksi posvećuje najviše pažnje, u tolikoj mjeri da se barem u praksi vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta drugi korak često zanemaruje na ušrtb trećeg.59 Bez ulaženja u detalje na ovom mjestu, možemo tek istači da se treći korak – odlučivanje o destruktivnosti prijedloga odluke, odnosno odlučivanje o tome da li se aktom povređuju vitalni nacionalni interesi – tiče utvrđivanja kršenja principa kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda.60 Metodološki gledano - te za razliku od drugog koraka kojeg nije lako, ili nije nikako moguće juridificirati 57 N. Kulenović (2012 a), 63-72, 91-94. Vidi, npr., N. Ademović, J. Marko i G. Marković (2012), 203. Kao što je istaknuto naročito se Vijeće u FBiH dvoumilo u pogledu metodologije odlučivanja. Tako je, na primjer, u predmetu gdje je razmatralo Prijedlog amandmana na Ustav Posavskog kantona zaključilo da on sam po sebi predstavlja vitalni interes „bez obzira na težinu nedostataka koje sadrži taj prijedlog“, te nije bilo nužno ići i na treći korak. S tim u vezi: Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u FBiH u predmetu U-30/04, od 14.12.2004. Međutim, Vijeće će u kasnijim predmetima u potpunosti preuzeti metodologiju Ustavnog suda BiH, čak i ako to nije očito iz samih odredaba Ustava FBiH. 59 N. Kulenović (2012 a), 91-98. 60 Ibid., 80, 94, 108-118. Vidi, također. N. Kulenović, „Krinovi, krune, šahovska polja od vitalnog nacionalnog interesa“, Puls demokratije, Zbornik tekstova, 2/2013, 10-14. 58 625 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA - treći korak je u potpunosti moguće smjestiti u standardno pravno rasuđivanje, s obzirom da se u konačnosti svodi na pitanje zabrane kolektivne diskriminacije. Drugim riječima, dok su kritike na račun (neopravdanog) sudskog aktivizma opravdane s obzirom na postupanje ovih tijela, naročito Ustavnog suda BiH, s obzirom na drugi korak, to nije slučaj u odnosu na treći.61 S obzirom da treći korak u značajnoj mjeri ograničava domet ovog veto mehanizma, a koji je naročito na nivou entiteta rijetko uspješan, nomotehnički je moguće u potpunosti ispustiti iz ustavnih tekstova definicije o vitalnim interesima, tako da ova nadležnost poprimi obrise klasične prethodne ustavno-sudske kontrole u odnosu na princip konstitutivnosti naroda, odnosno kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda. Na taj način bi se riješio problem sudskog odlučivanja (čak i pukom većinom glasova)62 o tome šta može ili ne može biti vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda, a istovremeno bi se onemogućile proizvoljne blokade zakonodavnog postupka. Zaista, u prvobitnim odlukama Ustavnog suda BiH to je izričito bio način na koji je on razumijevao ovu svoju funkciju, ističući „da Ustavni sud preventivno djeluje na ustavnost akta koji su u parlamentarnoj proceduri“, poredeći tu svoju nadležnost sa onom Francuskog ustavnog savjeta.63 Međutim, u kasnijim odlukama Sud je, iako i dalje preuzima veći dio tog paragrafa, prethodno citirane navode izostavio. Praksa Vijeća u RS predstavlja poseban slučaj s obzirom da je ono ispitivalo ustavnost prijedloga zakona in abstracto kao svojevrsno prethodno pitanje, zbog čega ga je kritikovala i Narodna skupština RS.64 61 Naravno pod uslovom da je Ustavni sud BiH, a i vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, izvorno uopće imao meritornu nadležnost da odlučuje o ovim pitanjima, odnosno destruktivnosti prijedloga odluke, a što ovdje nismo razmatrali. 62 Svoj problematičnosti ove prakse mogla je posvjedočiti odluka Ustavnog suda BiH u predmetu o Prijedlogu Zakona o javnom radiotelevizijskom servisu BiH, odnosno odluka Vijeća u FBiH u odnosu na Prijedlogog zakona o Javnom servisu Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, vidi: Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005.; Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-11/06, od 19.07.2006. 63 Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-2/04, od 28.05.2004., para. 21; Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-8/04, od 25.06.2004., para. 27. 64 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-5/10, od 07.10.2010.; Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-6/10, od 10.12.2010. Vidi, također: N. Kulenović (2012 a), 117. 626 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Odluka o tome koje nomotehničko rješenje izabrati zavisi od odluke pravotvorca koliko želi ograničiti političke aktere u njihovoj mogućnosti blokade zakonodavne procedure. U primjeru modela veto mehanizma u Brčko Distriktu možemo vidjeti da je političkim akterima ostavljena značajna mogućnost uspješnog korištenja veto mehanizma, odnosno gdje je uloga Apelacionog suda Distrikta ograničena na naknadno ispitivanje formalne statutarnosti odluke.65 Unoseći definiciju vitalnog interesa u ustav, pravotvorac na dodatni način ograničava diskrecionu ocjenu subjekata tog mehanizma, tako što tada oni mogu koristiti taj mehanizam samo u odnosu na odluke koje se tiču tih vitalnih interesa. Čak i ako odluka sudova/vijeća ne treba biti da „otkriva“ te interese, već tek da utvrđuje da li se odluka na koju je uložen veto na njih odnosi (te to više nije meritorni, već čisto proceduralni korak), sfera diskrecije političkih aktera nužno je smanjena. U suštini ne postoji razlog zašto pravotvorac ne bi mogao ustanoviti zatvorenu listu vitalnih nacionalnih interesa. Već smo istakli definiciju vitalnih interesa u entitetima, kao i vitalne interese koje je utvrdio Ustavni sud BiH. Vitalni interesi u Statutu Grada Sarajeva određuju se na sljedeći način: kultura; religija; obrazovanje; nacionalni spomenici; stambeni poslovi; infrastruktura/javne službe; upotreba lokalnog zemljišta.66 Svojevremeni veto u mostarskim općinama kao vitalne interese određivao je sljedeće: kultura; religija; obrazovanje; nacionalni spomenici; stanovanje.67 Veto u Brčko Distriktu ističe sljedeće oblasti koje su takvog značaja da se uračunavaju kod spriječavanja preglasavanja: kultura; religija; obrazovanje; jezik; nacionalni praznici i spomenici; prostornoplanska dokumentacija.68 Analogne odredbe Ustava Makedonije vitalne interese određuju na sljedeći način: kultura, glavni grad Skoplje; obrazovanje; korištenje jezika; korištenje simbola; lična dokumentacija; lokalna samouprava; granice općina; zakoni o lokalnim finansijama; lokalni izbori.69 Ustav Kosova oblasti od vitalnog interesa određuje kao: zaštita kulturnog nasljeđa; vjerske slobode ili ugovori sa vjerskim zajednicama; obrazovanje; korištenje jezika; korištenje simbola, uključujući Zajednice i 65 Vidi: N. Kulenović, „Skupština Brčko Distrikta BiH: parlament ili općinsko vijeće?“ u D. Banović i S. Gavrić (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini, Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo 2012, 202. 66 Čl. 36. Statuta Grada Sarajeva, Sl. novine Kantona Sarajevo, br. 34/08. 67 Vidi: supra nota br. 6. 68 Čl. 33a Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BD BiH, br. 2/10. 69 Amandmani X i XVI na Ustav Makedonije. 627 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA javni praznici; granice općina, njihovo uspostavljanje i ukidanje, njihove ovlasti, učestvovanje u međuopćinskim i prekograničnim odnosima; lokalni izbori; sprovedba prava Zajednica i njihovih članova, osim onih prava određenih Ustavom.70 Konačno, relevante odredbe Ustava SR BiH za koje smo utvrdili da predstavljaju pretačke savremenog instituta vitalnog interesa, oblasti od naročitog interesa određuje kao: ravnopravnost jezika i pisma; te općenita klauzula (kada god 20 poslanika smatra da predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine narušava ravnopravnost naroda i narodnosti).71 Ukoliko razmotrimo pitanja od vitalnog interesa na različitim nivoima vlasti, u i izvan BiH, vidljivo je da se pojedina pitanja svugdje nekontroverzno svrstavaju u ovu kategoriju: kultura, religija, jezik, identitet/simboli, obrazovanje. Ovo se djelimično preklapa i sa mišljenjem Venecijanske komisije da bi se vitalni interesi trebali odnositi na prava od naročitog značaja, prije svega pitanja jezika, obrazovanja i kulture.72 Većina ostalih tačaka nisu opće pitanja koja je prikladno svrstavati u ovu kategoriju, naročito u našem pravnom sistemu, jer bi se time, da se vratimo na mišljenje autora Ademovića, konceptualno zamaglilo razlikovanje između definisanja materijalne sadržine vitalnog nacionalnog interesa i mehanizama njegove zaštite. UMJESTO ZAKLJUČKA: „OSTALI“ I VITALNI INTERESI Postojeći veto mehanizam, kojeg smo provizorno označili kao „etnički veto“, rezervisan je za dominantne etničke grupe u BiH, odnosno za konstitutivne narode i njihove predstavnike. Jedno od zanimljivijih pitanja bosanskohercegovačkog ustavnog prava, ali i politologije, jeste da li i predstavnicima grupe tzv. „Ostalih“ treba da bude omogućeno korištenje prethodno analiziranog veta? Ono što je sigurno jeste da s jednim izuzetkom, o kojem će biti riječi, sve dosadašnje formalne ili neformalne inicijative za reformu ustavnih tekstova u BiH mogućnost korištenja ovog veta nisu proširivali i na ovu grupu. Istovremeno, nisu ponuđena ni objašnjenja zašto je to tako. Dok se za najranije ustavne tekstove razlog može naći u činjenici da 70 Čl. 81. Ustava Kosova. Amandman LXX na Ustav SRBiH. 72 Vidi: supra nota br. 19, para. 33. 71 628 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ predstavnici „Ostalih“ nisu učestvovali u pregovorima, odnosno da u prvobitnoj etnokratskoj zamisli trenutnog ustavno-pravnog sistema nekonstitutivni nisu uopće biti faktor kojeg je trebalo bitnije uračunavati u strukture vlasti, nakon presude u predmetu Sejdić/Finci svako isključivanje „Ostalih“ iz struktura vlasti ili procesa odlučivanja nužno je opravdavati. U odsustvu detaljnijih iskaza predstavnika političkih elita, ili pak drugih aktera (ne)vladinog sektora, u odgovoru na gore istaknutu dilemu, osvrnut ćemo se na vjerovatno jedino kvalitetnije teorijsko obrazlaganje uskraćivanja mogućnosti korištenja predmetnog veto mehanizma predstavnicima grupe „Ostalih“, a to je osvrt koji nudi autor Goran Marković.73 Smatramo da je moguće u njegovim radovima prepoznati dva argumenta: a) „Ostali“ nemaju društveno-politički značaj kao i konstitutivni narodi; te b) „Ostali“ ne mogu definisati svoje vitalne interese, s obzirom na svoju heterogenost. Bitno je primijetiti da se radi o sasvim različitim argumentima. Prvi argument je real-političke prirode, te ukazuje na trenutni društveni položaj i percepciju ove grupe,74 odnosno činjenicu da „oni nemaju svoju političku elitu koja bi zahtijevala promjenu njihovog ustavnopravnog i političkog položaja i koja bi mogla dovesti u pitanje funkcionisanje političkih institucija države ukoliko njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni“.75 To konačno znači da se „njihova politička „težina“ smatra tako malom da je dozvoljeno da budu diskriminirani a da nacionalne političke elite to ne prepoznaju kao problem i prijetnju vlasitom legitimitetu“.76 Drugi argument je konceptualne prirode. Tu se ističe da „Ostali“ nemaju svoje političke predstavnike, da ne predstavljaju politički oblikovanu naciju,77 da su heterogenija grupa od konstitutivnih naroda–zbog čega nemaju, odnosno ne mogu imati vitalne 73 G. Marković, „Učešće „Ostalih“ u političkim institucijama u BiH“, u D. Abazović et al. (ur.): Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu/Institut za društvena istraživanja, Sarajevo 2010, 118, 123; G. Marković, „Ustavnopravni položaj „Ostalih“ u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011; G. Marković (2012), 359; G. Marković, „Ko su Ostali ili nekonstitutivni?“, u D. Banović (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo 2013; G. Marković, „Da li Ostali treba da budu predstavljeni u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine?“, u D. Banović (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo 2013. 74 G. Marković (2012), 357. 75 G. Marković (2010), 123. 76 G. Marković (2013 a), 13. 77 G. Marković (2013 b), 22. 629 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA nacionalne interese–tj. da „nemaju nijednu vezivnu tačku osim što ne pripadaju nijednom konstitutivnom narodu“.78 Činjenici hetergenosti Marković posvećuje naročitu pažnju ističući da se interesi različitih skupina (priznatih i nepriznatih nacionalnih manjina, etnički neopredjeljenih) „razlikuju ili se potencijalno mogu razlikovati“, te da zbog toga „nekolicina delegata u Domu naroda ne može jedinstveno nastupati u smislu zaštite vitalnog interesa nacionalnih manjina, pošto se može dogoditi da više nacionalnih manjina ima različite vitalne interese“.79 Tvrdnje s obzirom na političku poziciju „Ostalih“ u velikoj su mjeri tačne. Štaviše, to bi mogao biti dio pragmatično-političkog argumenta protiv proširenja ovog veto mehanizma na „Ostale“, uz tvrdnju da proliferacija veto mehanizama samo može voditi daljoj stabilizaciji zakonodavnog statusa quo, što u trenutnim političkim okolnostima nipošto nije poželjno.80 Ali jasno je da ove vrste argumenata nemaju težinu u ovoj raspravi, kako zbog fluidnosti kriterija političke moći/značaja, ukoliko to zaista i jeste, ali i zbog činjenice da ne može predstavljati argument protiv dodjeljivanja prava81 grupi ukoliko ga ona zaista treba da uživa, što je uostalom i lekcija iz presude Sejdić/Finci. Iz tog razloga drugi Markovićev argument, onaj konceptualne prirode, mnogo je važniji, jer ukoliko je tačan čini tvrdnju o vitalnim interesima „Ostalih“ besmislenom, te za praktičnu posljedicu ima to da je veto koji je npr. dodjeljen „Ostalima“ u Kantonu Sarajevo, odnosno Gradskom vijeću Grada Sarajeva, konceptualno neupotrebljiv, i pored činjenice da je za njegovo donošenje postojala politička volja, odnosno puni politički konsenzus. Međutim, bliža analiza konceptualnog argumenta, čini nam se, ukazuje da se isti lako može svesti na reductio ad apsurdum. Naime, argumenti usmjereni protiv „Ostalih“, barem u kontekstu veto mehanizama, primjenjivi su i na same konstitutivne narode. Zaista, Markovićeve tvrdnje su uvjerljive u onoj mjeri u kojoj je prihvatljivo njegovo esencijalističko shvatanje konstitutivnih naroda, koje gotovo da sugeriše kolektivnu agenciju. Međutim, takvo shvatanje stoji na veoma klimavoj empirijskoj podlozi. 78 G. Marković (2013 a), 13. G. Marković (2011), 37. 80 N. Kulenović (2012 b), 196-199. 81 S tim u vezi značajan je stav Ustavnog suda BiH da je „pravo na zaštitu vitalnih interesa pravo koje ima političku prirodu“. S tim u vezi: Odluka o dopustivosti Ustavnog suda BiH, br. AP-2821/09, od 26.03.2010., para. 31. 79 630 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Ukoliko se ograničimo samo na korištenje „etničkog veta“ u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH za period od posljednje dvije godine, odnosno šest slučajeva,82 vidjet ćemo da se ni jednom nije koristio jednoglasno, već preglasavanjem unutar Kluba delegata Bošnjačkog naroda. Monolitnost etničke skupine, njihova homogenost, te „vitalnost“ navodnih interesa, koja bi valjda barem onima u istoj skupini trebala biti očita, nekompatibilni su sa ovom vrstom dubokog teorijskog neslaganja o tome da li nešto jeste ili nije nacionalni interes od vitalnog značaja. Iz gornje analize bi se moglo zaključiti ili da Bošnjaci nisu narod, jer nisu dovoljno homogeni (ukoliko je korištenje veta test za ocjenu homogenosti), ili da nemaju vitalnih nacionalnih interesa, ili da te interese iz nekog razloga ne mogu otkriti, ili da je u pitanju nešto trivijalnije. Već duže vremena ne postoji niko na političkoj ili akademskoj sceni ko bi tvrdio da Bošnjaci nisu narod, ili da oni nemaju svoje vitalne interese, ili da oni koriste neku očito manjkavu metodu saznavanja svojih vitalnih interesa, za razliku od drugih naroda. Ova misterija nestaje kada shvatimo da se ovdje ne radi o epistemološkom problemu izvođenja vitalnih interesa iz moralnog vakuma korištenjem kolektivnog nacionalnog uma kojim može upravljati tek pet osoba delegiranih u jedan dom parlamenta, već o političkom problemu nestabilne/nepostojeće koalicije, te gdje je korištenje veta uvijek politički čin (koliko god to demitologizirajuće zvučalo). Ukoliko konstantno preglasavanje o vitalnim nacionalnim interesima unutar iste grupacije nije konceptualni problem za konstitutivne narode, a niko nikada nije tvrdio da jeste, onda bi se uvjerljivo moralo objasniti zašto bi to bio problem za „Ostale“. (Naravno, ovdje se tek pretpostavlja da bi unutar te grupe bilo preglasavanja, što naravno ne mora biti tačno). Tome treba dodati i činjenicu da ni sam Lijphart ne vidi nikakav konceptualni problem u tome da se manjinski/međusobni veto da bilo kojoj grupi iznad određenog praga zastupljenosti u zakonodavnom domu.83 Nakon konceptualnog argumenta, vrijedi se na trenutak osvrnuti se i na normativne argumente unutar političke teorije. Will Kymlicka je mišljenja da su veto mehanizmi „gotovo suštinski“, tamo gdje se grupno predstavljanje 82 U odnosu na odluku o smjeni ministara u Vijeću ministara BiH, odnosno korištenje veta na zakone o državljanstvu, prebivalištu, jedinstvenom matičnom broju, javnim nabavkama, te skubu interesa, o čemu se Ustavni sud BiH još nije izjasnio u trenutku pisanja ovog teksta. Ovo, naravno, nisu jedini slučajevi preglasavanja, niti je to fenomen koji se veže samo za bošnjački klub. Moglo bi se tvrditi, imajući u vidu esencijalistička objašnjenja vitalnog interesa, da biti „suzdržan“ kod glasanja o vitalnom nacionalnom interesu (a što je često slučaj) također ima naročiti, ako ništa drugo, moralni značaj koji se teško može objasniti po ovakvom shvatanju veto mehanizma. 83 A. Lijphart (2008), 69-70. 631 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA temelji na zahtjevima za samo-organizovanjem, ali da je složenije pitanje da li se takav veto treba dati bilo kojoj grupi čije se predstavljanje temelji na nekoj nepogodnosti,84 npr. da se zakonodavcima koji su žene osigurava takav veto nad pitanjima koja se tiču reproduktivnih prava, a za što Iris Marion Young sugeriše da je nužna posljedica građanske diferencijacije za koju se zalaže.85 Brian Barry uvjerljivo kritikuje poziciju Youngove, u odnosu na primjere koje daje. Tako ističe da za „ugnjetavane ili osobe u nepovoljnom položaju“ veto mehanizam uopće nije način da se dovedu u položaj da zahtjevaju afirmativne mjere za poboljšanje svoje pozicije, s obzirom da veto u najboljem slučaju samo može zaustaviti promjene koje smatraju nepovoljnim. S obzirom na veto u odnosu na pitanja „koja se direktno tiču“ određene grupe, Barry ističe da je teško, ili pak nije moguće, identifikovati pitanja koja se tiču samo jedne grupe, a ne i šire zajednice, zbog čega bi se samo toj grupi trebao dati veto ili privilegovan položaj u odnosu na ta pitanja.86 Iz ovoga se vidi da ni u političkoj teoriji nema jasnih stanovišta o tome da li je institucionalizacija veto mehanizma poželjna stvar. Ali ono što je sasvim jasno jeste da ukoliko se takvi argumenti mogu usmjeriti na „Ostale“, u istoj mjeri su primjenjivi i na tzv. konstitutivne narode. Bez obzira kakav je odgovor na pitanje da li „Ostali“ sociološki predstavljaju „četvrtu zajednicu“, odnosno da li su ideje o njihovoj političkoj koheziji uvjerljive, ne postoji konceptualni problem da se lista vitalnih interesa određena za tri grupe, ne proširi i na četvrtu. U onoj mjeri u kojoj postoji problem demarkacije tih interesa, to je problem i za konstitutivne narode.87 Ključni problem za „Ostale“ nije u definisanju liste njihovih vitalnih interesa, već u načinu na koji će sudovi eventualno meritorno odlučivati o povredi tih interesa. Kao što je istaknuto u kontekstu konstitutivnih naroda, test koji se koristi jeste onaj kolektivne jednakosti. Pitanje o kojem se do sada nije raspravljalo, pa ni prilikom usvajanja amandmana na Ustav Kantona Sarajevo, jeste koji se test treba primjenjivati u odnosu na ovu četvrtu grupu? Dok se ne riješi taj problem neće se moći 84 W. Kymlicka, Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Calderon Press, Oxford 1995, 229. 85 I. M. Young, Justice and the Politics of Difference, Princeton University Press, Princeton 1990, 184. 86 B. Barry, Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism, Polity Press, Cambridge 2001, 301-305. Također: D. Miller, Justice for Earthlings: Essays in Political Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge 2013, 112. 87 A. Ždralović, „Da li Ostali mogu imati pravo na vitalni nacionalni interes?“, u D. Banović (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo 2013, 20. 632 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ odgovoriti ni na pitanje da li „Ostali“ također trebaju uživati ovaj veto. To, međutim, nije više pitanje sadržine vitalnog interesa. LITERATURA Ademović, Nedim i Marko, Joseph i Marković, Goran (2012). Ustavno pravo Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung. Ademović, Nedim (2007). Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost. Preuzeto 15. jula 2013. sa http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?&l=bs&id=330. Barry, Brian (2001). Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism. Cambridge: Polity Press. Bieber, Florian (2005). The Challenge of Institutionalizing Ethnicity in the Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies, European Yearbook of Minority Issues, vol. 3, br. 2003/4, 89-107. Bieber, Florian i Keil, Sören (2009). Power-Sharing Revisited—Lessons learned in the Balkans?, Review of Central and East European Law, vol. 34, br. 4, 337-360. Bieber, Florian (2013). Power Sharing and Democracy in Southeast Europe, Taiwan Journal of Democracy, posebno izdanje, 129-148. OHR (1999, 6. jula). Decision Adding Fundamental Interest Clause and the Posision of Deputy Head of Municipality to the Mostar City Municipalities Statutes. Preuzeto 20. juna 2013. sa http://www.ohr.int/decisions/mohncantdec/default.asp?content_id=109. Dmičić, Mile (2005). Zaštita vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda u ustavnosudskom poretku, Pravni savjetnik, vol. V, br. 11-12, 19-26. Ibrahimagić, Omer (2009, 2. novembar). Ustavna kategorija koja se neustavno primjenjuje, Oslobođenje, 11. Ivančević, Velimir (1983). Institucije upravnog prava: Knjiga I. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu. 633 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Lijphart, Arendt (2002). The Wave of Power-Sharing Democracy, u Reynolds, Andrew (ur.): The Architecture of Democracy: Constitutional Design, Conflict Management, and Democracy. 37-54. Oxford: Oxford University Press. Lijphart, Arendt (2008). Thinking About Democracy: Power sharing and majority rule in theory and practice. London/New York: Routledge. Linder, Wolf (2010). Swiss Democracy: Possible Solutions to Conflict in Multicultural Societies. New York/Hampshire: Palgrave Macmillan. Đorđević, Jovan (1982). Ustavno pravo. Beograd: Savremena administracija. Haverić, Tarik (2006). Ethnos i demokratija. Sarajevo: Rebic. Kulenović, Nedim (2012a). Pravna priroda i način ostvarivanja vitalnog nacionalnog interesa – magistarski rad. Sarajevo: Pravni fakultet u Sarajevu. Kulenović, Nedim (2012b). Skupština Brčko Distrikta BiH: parlament ili općinsko vijeće? u Banović, Damir i Gavrić, Saša (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini. 164-215. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung. Kulenović, Nedim (2013a), „(Ne)konzistentnost „diferenciranog građanstva“ u Preporukama za promjenu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“, Sveske za javno pravo, 13/2013, 67-71. Kulenović, Nedim (2013b). Krinovi, krune, šahovska polja od vitalnog nacionalnog interesa, Puls demokratije, Zbornik tekstova, br. 2, 10-14. Kymlicka, Will (1995). Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford: Calderon Press. Kožul, Franjo (1983). Zajedništvo i federalizam u koncepciji južnoslavenskih komunista, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 209-232. Marić, Ivana (ur.) (2009). Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine: stanje – komparativna rješenja – prijedlozi. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer. 634 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Mijanović, Gašo (1971). Ustavne promjene u SR Bosni i Hercegovini, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 4, 392-404. Mijanović, Gašo (1983). Specifičnosti ustavnog uređenja S.R. Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Pravni fakultet u Sarajevu. Mijanović, Gašo (1984). Neka pitanja međusobnih odnosa društvenopolitičkih zajednica, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, vol. XXXII, 71-87. Miller, David (2013). Justice for Earthlings: Essays in Political Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press. Marković, Goran (2009). Demokratija i Ustav Bosne i Hercegovine. Preuzeto 12. avgusta 2013. sa http://www.scribd.com/doc/52398159/DEPOLITIZACIJA-Studija-oneposrednoj-demokratiji-i-radni%C4%8Dkoj-participaciji-sa-prijedlozimaamandmana-na-Ustav Marković, Goran (2010). Učešće „Ostalih“ u političkim institucijama u BiH, u Abazović, Dino i dr. (ur.): Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu. 113124. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu/Institut za društvena istraživanja. Marković, Goran (2011). Ustavnopravni položaj „Ostalih“ u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, br. 1, 20-44. Marković, Goran (2012). Bosanskohercegovački Sarajevo/Beograd: University Press/Službeni glasnik. federalizam. Marković, Goran (2013a). Ko su Ostali ili nekonstitutivni?, u Banović, Damir (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH. 12-14. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar. Marković, Goran (2013b). Da li Ostali treba da budu predstavljeni u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine?, u Banović, Damir (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH. 21-23. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar. 635 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Mikeš, Miroslav (2006). Vitalni nacionalni interes: upotreba i zloupotreba, Pravna riječ: Časopis za pravnu teoriju i praksu, br. III/7, 103-132. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-5/98-III, od 30. i 1.07.2000. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-2/04, od 28.05.2004. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-8/04, od 25.06.2004. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-10/05, od 22.07.2005. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-7/06, od 31.03.2006. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-9/08, od 08.07.2008. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-13/09, od 12.03.2010. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu AP-2821/09, od 26.03.2010. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-1/11, od 13.07.2012. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-12/12, od 24.08.2012. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-28/04, od 03.11.2004. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-15/08, od 23.07.2008. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-15/05, od 31.05.2005. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-29/05, od 17.01.2005. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-13/08, od 10.06.2008. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-13/04, od 31.05.2005. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-30/04, od 14.12.2004. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-11/06, od 19.07.2006. Rješenje Vijeća u RS u predmetu UV-1/05, od 10.05.2005. 636 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-3/09, od 26.01.2010. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-1/09, od 27.05.2009. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-5/10, od 07.10.2010. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-6/10, od 10.12.2010. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-3/08, od 01.12.2008. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-4/10, od 20.04.2010. Pobrić, Nurko (2005). Etnokratski i pravnodržavni elementi u ustavnom sistemu BiH: Da li bosanskohercegovački model odgovara standardu pravne države?, Pravna misao, br. 9-10, 37-42. Sahadžić, Maja (2012). „Veto mehanizmi“ u parlamentima na državnoj i entitetskoj razini u BiH, u Gavrić, Saša i Banović, Damir (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini. 293-320. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung. Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija br. 27996/06 i 34836/06, od 22. 12. 2009. Stojanović, Nenad (2007). Konsocijacija – Švajcarska i Bosna i Hercegovina, Pregled – Časopis za društvena pitanja, vol. 85, br. 3-4, 63-87. Stojanović, Nenad (2008). How to solve the dilemma of power sharing? Formal and informal patterns of representation in the Swiss multilingual cantons, Representation, vol. 44, br. 3, 239–253. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (prečišćeni tekst). Dostupno na: http://www.skupstinabd.ba/statut/b/Statut%20Brcko%20distrikta%20BiH%2 0-%20precisceni%20tekst%202-10%20B.pdf; Statut Grada Sarajeva. Dostupno http://www.sarajevo.ba/ba/files/statut%20grada%20sarajeva.pdf. na: Šarčević, Edin (2010). Ustav iz nužde: Konsolidacija ustavnog prava Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Rebic. 637 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Šarčević, Edin (2012). Projekcija Ustava BiH. Dostupno na: http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Projekcija_Ustava_ BiH.pdf Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju, presuda Pretresnog vijeća, IT-00-39. Trnka, Kasim (2000). Konstitutivnost naroda. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Trnka, Kasim i Miličević, Neđo i Dmičić, Mile i Simović, Miodrag (2004). Ustav Federacije Bosne i Hercegovine / Ustav Republike Srpske / Evropska povelja o lokalnoj samoupravi: komentar. Sarajevo: Centar za promociju civilnog društva. The Opinion on the constitutional situation in Bosnia and Herzegovina and the powers of the High Representative (document CDL-AD(2005)004 of 11 March 2005) Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih ustava 1974. Beograd: Institut za uporedno pravo. Ustav Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://www.skupstinabd.ba/zakoni/ Ustav/ustav-b.pdf Ustav Republike Srpske. Dostupno na: http://skupstinabd.ba/ustavi/rs/Ustav_bosanski.pdf Ustav FBiH. Dostupno na: http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/index.php# Ustav SFRJ iz 1974. Dostupno na: http://hr.wikisource.org/wiki/Ustav_Socijalisti%C4%8Dke_Federativne_Rep ublike_Jugoslavije_%281974.%29 Young, Iris Morion (1990). Justice and the Politics of Difference. Princeton University Press. 638 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Zgodić, Esad (2000). Titova nacionalna politika: temeljni pojmovi, načela i vrijednosti. Sarajevo: Kantonalni odbor SDP-a. Ždralović, Amila (2013). Da li Ostali mogu imati pravo na vitalni nacionalni interes?, u Banović, Damir (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH. 19-20. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar 639 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3084 Title A name given to the resource ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Author Author KULENOVIĆ, Nedim Abstract A summary of the resource. U radu se razmatra uloga Ustavnog suda BiH, odnosno vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, u određenju sadržaja pojma vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Vrši se i teorijsko pozicioniranje predmetnog veto mehanizma u široj taksonomiji, kao i kraći historijski pregled mogućih institucionalnih preteča ovog instituta. Komparativnim pregledom različitih pokušaja kodifikacije predmetnog instituta, ističe se mogući minimalni sadržaj pojma vitalnog interesa. Razmatra se i kompleksno pitanje mogućnosti proširivanja korištenja ovog veto mehanizma i na tzv. „Ostale“. U vezi s tim zaključuje se da ne postoji konceptualni problem da se lista vitalnih interesa određena za konstitutivne narode, ne proširi i na „Ostale“, već da se problem uočava u načinu na koji će sudovi eventualno meritorno odlučivati o povredi tih interesa. Ključne riječi: Ustavni sud BiH, vijeća za zaštitu vitalnog interesa, sadržaj vitalnog interesa, „Ostali“ Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/0190a6e31f5695219094eb0d79f5bf9a.docx 7401f8f3dd3e3e646188088daa528322 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/22009cac72b563cc7c4922e95bb3e932.pdf 56cc3c2f9e742ea72f414e9445d783a8 PDF Text Text ��   Sud Tužilaštvo Policija 0 20 40 60 80 �Sud Policija 0 20 40 60 80 �Ne znam Ne Da 0 10 20 30 40 50 �2000 1500 1000 500 0 MUP Federacije BiH MUP RS 2007 Policija BD BiH 2008 UKUPNO BIH 2009 ���10.3 Terorizam i finansiranje terorizma 33.9 Kompjuterski kriminal Pranje novca Razbojništva 2.2 0.4 7.1 3.1 8.8 13.9 Krivotvorenje novca 3.4 Ilegalne migracije 2.6 26.8 Ilegalna trgovina oružjem 27.9 27.8 58.4 Ekonomski kriminal i poreske utaje 43.8 ���� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3137 Title A name given to the resource Determinante povjerenja u institucije zadužene za borbu protiv organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini Author Author KRŽALIĆ, Armin HADŽOVIĆ, Denis Abstract A summary of the resource. Analiza procjene ključnih aktera je pionirska analiza koja donosi determinante povjerenja građana o akterima koji su zaduženi za borbu protiv organizovanog kriminala kao i akterima koji doprinose organizovanom kriminalu u Bosni i Hercegovini. Analiza daje osnove za zaključke o generalnom povjerenju u rad policije, tužilaštva i suda u borbi protiv organizovanog kriminala. Posebno treba naglasiti da analiza potvrđuje testiranu hipotezu da pojedinci i grupe koji se dovode u vezu sa organizovanim kriminalom imaju najveću spregu i podršku u predstavnicima vlast i predstavnicima političkih stranaka. Rezultati ovog rada ukazuju da prioriteti budućeg djelovanja u borbi protiv organizovanog kriminala treba da budu borba protiv nedozvoljenog prometa opojnim drogama, borba protiv ekonomskog kriminala i poreskih utaja i borba protiv korupcije javnih službenika. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/1596cd8384641e37c1768cabdca3958a.pdf b9dd32f5e8c3d4c81ad7e24d0adaf7e5 PDF Text Text   ��   �         �      ��     ����          ���          ���     �     ��FR 3000.00 CG 2500.00 BiH-FBiH 2210.00 BiH-RS 2000.00 SR HR SLO Njem 495.00 480.00 378.00 1500.00 460.00370.00410.00 400.00487.00 1265.00 1000.00 500.00 0.00 razlika Iznosa PIO Neto pl. �FR 3000.00 2500.00 BiH-FBiH BiH-RS CG SR HR 2210,00 2000.00 741,05 1500.00 1265,00 1000.00 460.00 417.40 721.60 Njem SLO 726.00 651.85 649.33 511.75 500.00 0.00 Razika Iznos pio Neto Plata ��  �� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e6a433bce7e76a1b251a29965ac1b8ea.docx a77ead0f8727afaa3df6ebf3dc912f61 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3087 Title A name given to the resource Konkurentnost bosanskohercegovačke ekonomije sa aspekta opterećenja plata porezima i doprinosima Author Author KRNJIĆ, Zijad Abstract A summary of the resource. U našoj državi, Bosni i Hercegovini, od 1996.g., kao rezultat Ustava prihvaćenog Dejtonskim mirovinim sporazumom, sistem penzijskog i invalidskog osiguranja provode dva nosioca u dva entiteta: u FBiH FZ MIO/PIO a u RS Fond PIO RS. Takvo rješenje, naravno nije proizišlo po principu racionalnosti i funkcionalnosti, već kao politički kompromis. U međuvremenu to rješenje je zaživilo i funkcionira na način koji je prilično poznat široj javnosti. U cijelom tom periodu su se i propisi iz oblasti fiskalne politike u entitetima razvijali u različitim i neusklađenim pravcima, što znači različite visine i strukturu doprinosa na i iz plata. Međutim, zajedničko je to što su se stope doprinosa održale na relativno niskom nivou, naročito u Republici Srpskoj, a sve pod pritiskom nekonkurentnosti poslovnog sektora i dijagnoza „iz rukava“ o opterećenju doprinosima kao najvećem, a po nekima i jedinom, uzroku te nekonkurentnosti.Ovaj rad ima namjeru da, prvenstveno ekonomistima, a i drugima koji utiču na kreiranje poslovnog ambijenta u Bosni i Hercegovini, posebno u kreiranju porezne politike, prezentira egzaktne podatke o opterećenosti bruto plata doprinosima i ostalim davanjima na i iz plata, koja u nekim pravnim sistemima imaju drugo ime, u državama u okruženju i nekim državama EU. Sistemi socijalnog osiguranja, naročito zdravstvenog osiguranja, se značajno razlikuju u raznim državama Evrope. Razlike između anglosaksonskog i ostalih sistema su tolike da ovaj prvi nećemo niti porediti, jer bi trebalo uraditi poseban rad da se objasne razlike i geneza tih razlika, što nije namjera ovog rada. Razlike u sistemu penzijskog osiguranja, kod država „Stare Evrope“ i zemalja u tranziciji, prvenstveno u Jugoistočnoj Evropi, se svode na dvije: • neke države su djelimično prešle na sistem kapitalizirajućih doprinosa, dok su druge u cjelini u sistemu međugeneracijske solidarnost, • gotovo svaka država ima različit nivo potpore finansiranju isplate penzija iz budžeta, tj. iz poreznih prihoda, U zadnjem dijelu će se ove razlike pokušati „nivelirati“ da bi se vidjela slika opterećenja plata doprinosima za PIO.Kod zdravstvenog osiguranja su razlike u sistemima raznih država mnogo veće, toliko da su gotovo neuporedivi finansijski pokazatelji. Sve te razlike proizilaze iz različitog nivoa dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja i različitog nivoa obavezne zdravstvene zaštite. U suštini te razlike se poklapaju sa razlikama u nivou razvijenosti. Kod komparacije opterećenosti plata - nadnice porezima i doprinosima za države nastale iz bivše SFRJ će podaci biti uporedivi za ukupne doprinose, dok će za „stare“ države EU, uz poređenje, biti data objašnjenja. Svrha ovog istraživanja je da eliminira, ili pokuša eliminirati, zabludu da je visina stopa doprinosa na plate osnovni, po nekima jedini, uzrok nekonkurntnosti bosanskohercegovačkog poslovnog sektora na svjetskom tržištu. Ovo istraživanja će dati naznake kakvo kretanje stopa doprinosa, primarno doprinosa za PIO, se može očekivati u skoroj budućnosti. Na kraju će biti iskazana tvrdnja, koja će biti dokazivana ovim istraživanjem, iako zvuči jeretički, da povećano izdvajanje za doprinose, a naročito sadašnje, u poređenju sa drugima i niže, nije uzrok nekonkurentnosti poslovnog sektora u BiH, te da uzroke treba tražiti na drugim mjestima. U prvom dijelu rada je objašnjen predmet istraživanja, te osnovni pojmovi, kroz uvod. U drugomom dijelu su prezentirani podaci o bruto platama, doprinosima na plate i struktura neto plata i doprinosa u oba entiteta u Bosni i Hercegovini. U trećem dijelu su obrađeni podaci o bruto platama u zemljama u okruženju: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora koje imaju nasljeđen sličan sistem međugeneracijske solidarnosti iz bivše Jugoslavije, te nekoliko država „starijih“ članica EU: Francuska, Njemačka. U četvrtom dijelu su upoređeni podaci za te države i bosanskohercegovačke entitete, svedeni na istu metodologiju, te prezentirani rezultati komparacije. Na kraju istraživanja, kroz peti dio, dati su zaključci o opterećenju bruto satnice doprinosima, kao jednom od uvjeta za konkurentnost realnog sektora. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/85058aabea21a9158312d46d05cd03b9.docx 2df810fd4019a1ecf9e6da0eeec40be5 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/5eaa3ae93e47637fd344f558aaf1ac68.pdf bee0d9320eb15dc1a3478a37a9c271ca PDF Text Text Dr sci. Boris Krešić, docent Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Sažetak Pod uticajem prakse Evropskog suda za ljudska prava nacionalna zakonodavstva i sudovi država članica Vijeća Evrope, kao i druga demokratska društva počinju prihvaćati, brže nego ikada, da lezbijkama i gay muškarcima pripadaju ista ljudska prava kao i heteroseksualnim ženama i muškarcima. Sve je više zastupljeno stajalište nacionalnih sudova da istospolni parovi imaju iste emocionalne i druge potrebe kao i heteroseksualni parovi, te da postoji potreba da se istospolne životne zajednice priznaju u zakonima, kao i da imaju ista prava i obaveze kao i heteroseksualne zajednice. U ovom radu autor analizira presude Evropskog suda za ljudska prava koje su se odnosile na pitanje prava osoba homoseksualne orijentacije. Ključne riječi: homoseksualnost, registrovano partnerstvo, de facto kohabitacija, seksualna orijentacija, diskriminacija. 347 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA LIVING COMMUNITY FOR PEOPLE OF THE SAME SEX IN THE JURISPRUDENCE OF THE EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS Abstract Under the influence of the European Court for Human Rights, national legislatures and courts of the member states of the Council of Europe, as well as other democratic societies, have started to accept, faster than ever before, that lesbians and gay men are entitled to the same human rights like heterosexual women and men. National courts increasingly support the view that same-sex couples have the same emotional and other needs as heterosexual couples. Furthermore, they support the view that there exists the need to legally recognize same-sex unions and that these unions should be given the same rights and obligations as heterosexual ones. In this article, the author analyzes the rulings of the European Court for Human Rights pertaining to the rights of homosexuals. Key words: homosexuality, registered partnership, de facto cohabitation, sexual orientation, discrimination. 348 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD U oblasti ljudskih prava, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda1 (u daljem tekstu – EKLJP) ima izuzetno važnu ulogu u ostvarivanju postavljenih ciljeva Vijeća Evrope. EKLJP predstavlja obavezujući pravni akt za sve članice Vijeća Evrope. Ne samo da proklamira osnovna ljudska prava, nego kreira i poseban sudski mehanizam njihove zaštite koji je jedinstven u svijetu i omogućava pojedincima podnošenje predstavke protiv države, ukoliko mogu potvrditi da su žrtve povrede nekih od prava garantovanih Konvencijom. Evropski sud za ljudska prava nije vrhovni sud u odnosu na pravosudne sisteme država ugovornica. ESLJP ne može mijenjati odluku koju su donijele ili usvojile javne vlasti ili domaći sudovi, niti može davati uputstva zakonodavnim tijelima, niti obavlja bilo kakav apstraktni nadzor nad domaćim zakonodavstvom ili pravosudnom praksom. ESLJP isključivo ispituje konkretne predstavke da bi ustanovio da li je došlo do kršenja zahtjeva Konvencije. Ovaj sud nema ovlaštenje da poništava odluke domaćih vlasti, niti da nalaže mjere koje izazivaju posljedice poništenja odluka. On međutim, može naložiti ''pravično zadovoljenje'' u formi novčane kompenzacije za materijalnu i nematerijalnu štetu, kao i naknadu svih troškova aplikanta čija je predstavka bila uspješna. Iako su presude suda obavezujuće samo u odnosu na državu koja je u konkretnom predmetu odgovorna strana2, značaj presuda ESLJP-a često prevazilazi državne granice i utiče na zakonodavstvo i sudsku praksu drugih država potpisnica Konvencije. Sud očekuje da princip koji on utvrdi u bilo kojoj presudi bude primijenjen i u svim državama ugovornicama. Prilikom odlučivanja u kasnijim predmetima, Sud uzima u obzir prethodno donesene odluke u sličnim predmetima, što uvijek čini sa posebnom pažnjom. Samo postojanje ozbiljnih osnova može dovesti do različite odluke u odnosu na prethodno utvrđene precedente, te on vodi računa o tome što je već rečeno u ranijim odlukama, ali ga to potpuno ne obavezuje. 1 Preuzeto sa web stranice dana 10.05.2011. godine: http://www.hjpc.ba/dc/pdf/Europska%20konv encija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf 2 Vidi član 46. stav 1. ELJKP. 349 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA ESLJP je do sada više puta odlučivao o pitanjima prava osoba homoseksualne orijentacije kao i o pravima istospolnih partnera. U svojim odlukama odlučivao je o: - Pravu na poštivanje privatnog života; Pravu na poštivanje porodičnog života; Postojanju diskriminacije u pogledu ostvarivanja prava na određene beneficije koje pripadaju heteroseksualnim parovima i Pravu na osnivanje porodice. Stavovi ESLJP će se razmotriti u narednim poglavljima kroz navedene grupe prava. 1. Pravo na poštivanje privatnog života Seksualna orijentacija predstavlja jedan od aspekata prava na poštivanje privatnog života. Privatni život predstavlja pravo čovjeka da živi kako želi, a do izvjesne mjere obuhvata i pravo na život sa drugim osobama radi razvijanja i zadovoljavanja vlastite ličnosti. Jedno od prvih pitanja vezanih za pitanje seksualne orijentacije kojima se bavio ESLJP bila je inkriminacija dobrovoljnog seksualnog odnosa istospolnih punoljetnih osoba. U predmetu X and Y v. The Netherlands3, ESLJP je razmatrao pitanje da li pojam "privatni život" predstavlja koncept koji pokriva fizički i moralni integritet osobe, uključujući njen seksualni život“.4 Sud zaključuje da postojanje zakona koji homoseksualne odnose odraslih muškaraca (starijih od 21 godine) u privatnom kontekstu tretira kao krivično djelo, predstavlja kontinuirano (a u ovom slučaju i neopravdano) miješanje u pravo aplikanata na poštivanje privatnog života, pri čemu je sud zadržao stanovište zauzeto u predmetu Dudgeon v. United Kingdom.5 3 Case X and Y v. The Netherland (Application no. 8978/80), od 25. marta. 1985. godine. Preuzeto sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: http://www.juridischeuitspraken.nl/19850326EHRMXenYtege nNederland .pdf 4 Para 22. X And Y v. The Netherland. 5 Para 60. – 61. Dudgeon v. United Kingdom, Series A, No. 45, 23 Septembar 1981. Preuzeto sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: http://www.hrcr.org/safrica/dignity/Dudgeon%20_UK.htm Aplikant je gospodin Dudgeon, državljanin Sjeverne Irske. Prema pravu Sjeverne Irske, homoseksualne radnje muškaraca učinjene u privatnosti ili javnosti smatrale su se krivičnim djelom kažnjivim zatvorom. S druge strane, homoseksualne radnje žena nisu smatrane krivičnim djelom. Izmjenama 350 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ U predmetu A.D.T. v. United Kingdom6 koji se odnosio na kriminalizaciju homoseksualnih odnosa između više od dvije punoljetne osobe u privatnom okruženju, Sud zaključuje da ne može postojati nikakva hitna društvena potreba za kriminalizacijom specifičnih konsensualnih homoseksualnih ponašanja, te da je došlo do kršenja člana 8. EKLJP-e. Sud je podsjetio na predmet Dudgeon u kojem je razmatrao postojanje zakona koji kriminalizira homoseksualne odnose, te naglasio da u ovom predmetu nije pronašao "hitnu društvenu potrebu" za kriminalizacijom homoseksualnih odnosa između dvije odrasle muške osobe starije od 21 godine koje su na to pristale. Sud konstatuje i da je nad opravdanjem zadržavanja takvog zakona prevagnulo štetno djelovanje koje samo postojanje relevantnih zakonskih odredbi može imati po život osobe homoseksualne orijentacije, kakav je aplikant.7 Sud je takođe podsjetio da je u predmetu Dudgeon naveo: „Mada oni dijelovi javnosti koji homoseksualnost smatraju nemoralnom mogu biti šokirani, uvrijeđeni ili uznemireni homoseksualnim odnosima drugih osoba u privatnom kontekstu, to ne može, samo po sebi, opravdati primjenu krivičnih sankcija kad se radi o situaciji u kojoj učestvuju samo odrasle osobe“. Razlozi koje je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva navela, iako relevantni, nisu dovoljni da opravdaju održavanje na snazi osporenog zakonodavstva s obzirom da ono ima opći efekt kriminalizacije privatnih homoseksualnih odnosa između muškaraca koji su sposobni da daju valjanu saglasnost. Moralni stavovi prema muškoj homoseksualnosti i zabrinutost da bi svako popuštanje u zakonu moglo potkopati postojeće moralne standarde ne predstavljaju dovoljan osnov za miješanje u privatni život aplikanta u takvoj mjeri. Dekriminalizacija homoseksualnih odnosa ne podrazumijeva odobravanje i strah da neke grupe stanovništva mogu izvući iz reforme zakonodavstva pogrešne zaključke u pogledu homoseksualnosti, postojanje zakona ne pruža dobru osnovu za njegovo održanje na snazi sa svim zakona u Engleskoj i Velsu (1885.) homoseksualne radnje učinjene od strane punoljetnih muškaraca u privatnosti su dekriminalizovane. Aplikant je bio ispitivan u januaru 1976. godine od strane policije zbog navodnih homoseksualnih radnji. Tom prilikom je policija izvršila pretres njegove kuće prilikom kog su mu oduzete privatne stvari i dokumenta, koji su mu vraćeni nakon više od godinu dana. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, kao i građani Sjeverne Irske, pokrenuli su kampanju čiji je cilj bio reforma Krivičnog zakona Sjeverne Irske, koja nije prihvaćena od strane Vlade. 6 Case A.D.T. v. United Kingdom, (Application no. 35765/97). Preuzeto sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: http://archive.equal-jus.eu/324/1/ECHR%2C_A.D.T._v._UK.pdf 7 Para 32. A.D.T. v. United Kingdom 351 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA njegovim neopravdanim karakteristikama.8 Stoga Sud zaključuje da u ovom predmetu postoji kršenje člana 8. EKLJP-e.9 U predmetu Smith and Grady v. United Kingdom koji se vodio povodom isključenja osoba iz oružanih snaga iz razloga njihove seksualne orijentacije, Sud je mišljenja da istraga u vezi sa homoseksualnošću aplikanata, koju je provela vojna policija, u kojoj su obavljeni detaljni intervjui s njima i sa trećim osobama, u vezi pitanja vezanih za njihovu seksualnu orijentaciju i praksu, zajedno sa pripremom završnog izvještaja o istrazi, a za vojne vlasti, jest predstavljala direktno miješanje u pravo aplikanata na poštivanje privatnog života. Kasniji administrativni otpust iz vojne službe, iz razloga seksualne orijentacije kao jedinog osnova, predstavljao je takođe miješanje u to pravo10. Kada se miješanje u privatni život smatra neophodnim u demokratskom društvu ESLJP je obrazložio u predmetima Dudgeon i Norris v. Ireland. Prema ESLJP-u miješanje će se smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" ako odgovara hitnoj društvenoj potrebi, a posebno ako je proporcionalno legitimnom cilju kojem služi.11 Posebno se naglašava veza između pojma "neophodno" i pojma "demokratsko društvo", a karakteristike ovog drugog su pluralizam, tolerancija i širokoumlje.12 ESLJP prihvata da je na domaćim vlastima da daju inicijalnu ocjenu neophodnosti, ali je na njemu da dā konačnu ocjenu da li su razlozi navedeni za miješanje relevantni i dovoljni. Državama ugovornicama se u ovakvom razmatranju ostavlja stepen unutrašnje slobodne procjene, koji varira prema prirodi aktivnosti koje su predmet ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići.13 Shodno tome, kad se relevantna ograničenja odnose na "najintimniji dio privatnog života pojedinca", moraju postojati "posebno ozbiljni razlozi" da takvo miješanje zadovolji zahtjeve člana 8. stav 2. EKLJP-e. 8 Para 61. Dudgeon v. United Kingdom. Ovi principi usvojeni su i ponovljeni u predmetima Norris v. Ireland (para 46.), Modinos v. Cyprus (para 25). Predmeti preuzeti sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: Norris v. Ireland http://www.unhcr.org /refworld/publisher,ECHR,,IRL,48abd5a2d,0.html, Modinos v. Cyprus http://www.unhcr.org /refworld/country ,,ECHR,,CYP,,402a21a04,0.html 10 Para 111. – 112. Smith and Grady v. United Kingdom. 11 Para 41. Norris v. Ireland. 12 Para 53. Dudgeon v. United Kingdom. 13 Para 52. i 59. Dudgeon v. United Kingdom. 9 352 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ ESLJP konstatuje u predmetu Smith and Grady da je državi prepušteno da nametne ograničenja na prava pojedinca na poštivanje njegovog privatnog života, tamo gdje postoji istinska prijetnja operativnoj djelotvornosti oružanih snaga, a ispravno funkcioniranje vojske jednostavno je nezamislivo bez zakonskih pravila koja za cilj imaju da spriječe mogućnost da je njeno osoblje potkopava. Međutim, domaće vlasti ne mogu koristiti takva pravila da onemogućavaju pojedinačne pripadnike oružanih snaga da uživaju pravo na poštivanje privatnog života, a to se pravo odnosi na pripadnike vojske isto kao i na sve druge osobe pod jurisdikcijom države. Uz to, tvrdnja da postoji rizik po operativnu djelotvornost mora se "potkrijepiti konkretnim primjerima“. ESLJP smatra da ni istraga provedena u vezi sa seksualnom orijentacijom aplikanata, ni njihov otpust iz službe na osnovu njihove homoseksualne orijentacije, a po politici Ministarstva odbrane, nisu opravdani po članu 8. stav 2. EKLJP-e. Shodno tome, Sud je utvrdio da je došlo do povrede prava na poštivanje privatnog života iz člana 8. EKLJP-e. Na osnovu navedenih predmeta u kojima je ESLJP raspravljao o inkriminaciji homoseksualnih akata, odnosno, poštivanju privatnog života homoseksualno orijentisanih osoba, može se konstatovati da Sud zahtijeva od država dokaze da postoje dovoljno ozbiljni razlozi koji bi opravdali kažnjavanje homoseksualnih osoba. Sud zauzima stanovište da i samo postojanje zakona koji predviđaju krivične sankcije za homoseksualne akte, bez obzira na činjenicu da li je osoba uopšte kažnjena za homoseksualni čin, ima štetno djelovanje. Takođe, ESLJP naglašava da stavovi javnosti o nemoralnosti takvih akata, sami po sebi, ne mogu opravdati kažnjavanje homoseksualnih osoba, kao i da homoseksualno orijentisane osobe ne predstavljaju istinsku prijetnju operativnoj djelotvornosti oružanih snaga jedne države. 2. Pravo na poštivanje porodičnog života Evropski sud za ljudska prava dosta široko tumači pojam „porodični život“ iz člana 8. EKLJP-a, smatrajući da je porodični život u suštini činjenično pitanje, koje ovisi o stvarnom postojanju bliskih ličnih veza. Kod odlučivanja o tome da li se neki odnos može smatrati porodičnim životom, Sud uzima u obzir cijeli niz faktora, kao npr. da li je par živio zajedno, dužinu trajanja zajednice i da li partneri pokazuju privrženost jedno drugom. Uzimajući u obzir društvene i zakonodavne promjene u zemljama potpisnicama Evropske konvencije, pojam porodičnog života je proširio van 353 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA okvira formalnih odnosa, odnosno pojma porodičnog života de iure, tako da je pojam porodičnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije u stvari porodični život de facto.14 U predmetu Estevez v. Spain15 ESLJP je zauzeo stav da dugotrajni homoseksualni odnosi nisu obuhvaćeni pravom na poštivanje porodičnog života zaštićenim članom 8. Konvencije. Opravdanje za nepriznavanje prava na poštivanje porodičnog života u gay ili lezbijskim odnosima je to da o ovom pitanju postoji vrlo malo slaganja između država članica Vijeća Europe i da se stoga u tom kontekstu primjenjuje široko unutrašnje polje slobodne procjene. Međutim, Sud ističe da su istospolni odnosi sve više pravno priznati u mnogim jurisdikcijama bilo u obliku braka bilo u obliku registrovanog partnerstva. Stoga bi Sud mogao, prema doktrini živog instrumenta, kroz neko vrijeme priznati poštivanje porodičnog života, a ne samo prava na poštivanje privatnog života, na takve odnose. Godinu dana nakon donošenja presude u ovom predmetu ESLJP pitanju homoseksualne zajednice života pristupa na drugačiji način. U predmetu Karner v. Austria16 ESLJP odgovara na pitanje dali se porodica mora posmatrati u tradicionalnom smislu. ESLJP konstatuje: „Cilj zaštite porodice u tradicionalnom smislu prilično je apstraktan i postoji širok spektar konkretnih mjera koje mogu biti iskorištene radi ostvarivanja tog cilja. Slučajevi u kojima se državama prepušta usko unutrašnje polje slobodne procjene, kao što je riječ u situaciji kada je razlika u tretmanu utemeljena na spolu ili seksualnoj orijentaciji, načelo srazmjernosti ne zahtijeva samo da mjera koja je izabrana u načelu bude primjerena ostvarivanju željenog cilja. Mora se takođe pokazati da je bilo neophodno da se, kako bi se taj cilj ostvario, isključe određene kategorije ljudi - u ovom slučaju osoba koje žive u istospolnoj zajednici, iz opsega primene člana 14. Zakona o zakupu stana“.17 Istovjetni razlozi su primjenjivi i na brak. Tradicija nije opravdavajući razlog 14 Vidi: Johnston and Others v. Ireland, 18. decembar 1986. godine, serija A, broj 112. i Marckx v. Belgium, 13. juni 1979. godine, serija A, broj 31. 15 Case Mata Estevez v. Spain (dec.), no. 56501/00, ECHR 2001. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=670621&portal=hbkm&source= externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649 16 Case Siegmund Karner v. Austria, (Application No 40016/98), 12. mart. 2002. godine. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: lgbt.poradna-prava.cz/folder05/karner_v._austria.pdf 17 Para 41. Siegmund Karner v. Austria. 354 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ (takođe postoji i duga tradicija diskriminacije žene, etničkih i religioznih manjina), ona samo šalje simboličnu poruku da istospolni parovi imaju manje prava od heteroseksualnih parova. U predmetu Emonet and others v. Switzerland18, aplikanti (vanbračni partneri od kojih je partnerica imala kćerku iz prethodnog braka) su zahtijevali da učinci usvojenja kćerke vanbračne partnerice od strane drugog vanbračnog partnera imaju ista dejstva kao i kod bračnih partnera. U ovom predmetu sud pravde u Ženevi je dopustio usvojenje od strane vanbračnog partnera, uz pristanak kćerke i majke, ali je istovremeno donijeo odluku o prestanku roditeljskog staranja između majke i kćerke. Aplikanti su se protivili ovakvoj odluci suda pravde ističući da su oni htjeli da vanbračni partner usvoji kćerku svoje vanbračne partnerice bez prestanka roditeljskog odnosa između majke i kćerke. Savezni sud Švicarske je u konačnici odlučio da su odnosi u vanbračnoj zajednici manje stabilni od braka i da ne garantuju trajnost, te se iz tog razloga ona ne može uporediti sa brakom. Aplikanti su se obratili ESLJP-u navodeći da im je povrijeđeno pravo na porodični život. ESLJP jasno je naveo da partneri koji žive zajedno potpadaju pod pojam porodičnog života, bez obzira da li su u braku i da li imaju djecu. Sud ističe da „pojam porodice, u smislu člana 8. EKLJP-e, nije ograničen isključivo na bračne odnose, ... on može takođe obuhvatiti i druge de facto porodične veze gdje partneri žive zajedno bez da su u braku.19 Faktori koji su relevantni, da bi se smatralo da par živi zajedno, jesu dužina njihovog odnosa i da oni pokazuju svoju predanost jedno drugom, te da pokažu predanost da imaju zajedničku djecu.20 Djeca nisu neophodni faktor, jer se opredjeljenje za njihov zajednički život može dokazati i na druge načine. Iako ESLJP u ovom predmetu nije odlučivao o pravu istospolnih partnera ništa u obrazloženju predmeta Emonet ne ukazuje na činjenicu da partneri ili par moraju biti različitog spola da bi imali pravo na porodični život u smislu člana 8 EKLJPe. Jedina faktička razlika između raznospolnih i istospolnih parova jeste što raznospolni partneri imaju mogućnost prokreacije, bez pomoći medicinskih dostignuća. 18 Case Emonet and others v. Switzerland, (Application no.39051/03), 13. decembar 2007. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: www.emberijog.eu/.../EMONET_and_OTHSERS_v._SWITZERLAND.doc 19 Para 34. Emonet and others v. Switzerland. 20 Para 36. Emonet and others v. Switzerland. 355 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA U predmetu Goodwin v. United Kingdom, ESLJP odbacuje prokreaciju kao opravdanje različitog postupanja prema osobama homoseksualne orijentacije: „Sud primjećuje da član 12. obezbjeđuje osnovno pravo muškarca i žene da stupe u brak i zasnuju porodicu.21 Međutim, njegov drugi aspekt (zasnivanje porodice) nije uslovljen prvim (brakom), tako da to što neki parovi ne mogu da imaju djece ili da budu roditelji, samo po sebi ne može da se posmatra kao ukidanje njihovog prava na ostvarivanje prvog segmenta ove odredbe. Sud konstatuje da nije prirodno tvrditi da su transseksualci lišeni prava na sklapanje braka jer, po zakonu, oni i dalje mogu zaključiti brak s osobom suprotnog spola od njihovog prethodnog.22 Aplikantica u ovom predmetu živi kao žena, u vezi je s muškarcem i isključivo bi željela da sklopi brak sa muškarcem. U predmetu Godwin sud je razdvojio pojam braka od pojma porodice čime je uslov za stupanje u brak izveo izvan biološkog određenja spola. Na ovaj način ESLJP je pokazao svoju spremnost da i drugim zajednicama života, koje izlaze iz okvira tradicionalnog, pruži pravo na zasnivanje porodice. Jedna od zajednica koje izlaze iz okvira tradicionalnog je i istospolna zajednica. ESLJP mogao bi u skorije vrijeme mogao odstupiti i od stava da je brak isključivo rezervisan za osobe različitog spola, te dati pravo na sklapanje braka i osobama koje ne žele izvršiti operaciju spola. Ovome u priliog ide i stav ESLJP u predmetu Schalk and Kopf v. Austria gdje konstatuje da u nacionalnim zakonima u EU još uvijek ne postoji koncenzus o pitanju priznanja istospolnih brakova, ali da se u budućnosti može očekivati da se koncenzus po ovom pitanju postigne. ESLJP je, na osnovu člana 8. EKLJP-e, ustanovio da se test poklapanja bioloških faktora više ne može smatrati presudnim za odbijanje, da se u pravnom smislu prizna spol transseksualca koji je promijenjen operativnim putem. Postoje i drugi važni faktori, kao što su prihvatanje od zdravstvenih radnika i zdravstvenih vlasti u državama ugovornicama, koji podrazumijevaju poremećaj spolnog identiteta, obezbjeđivanje liječenja, uključujući hirurške zahvate kako bi se takva osoba što više asimilovala s pripadnicima spola kojem smatra da zaista pripada, kao i preuzimanje 21 Para 98. Christine Goodwin v. United Kingdom. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://www.amicuscuriae.it/attach/superuser/docs/goodwin.pdf 22 Para 101. Christine Goodwin v. United Kingdom. 356 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ društvene uloge pripisanog spola od strane transseksualca.23 Sud takođe konstatuje da nema sumnje da član 9. usvojene Povelje o osnovnim pravima u EU namjerno odstupa od formulacije iz člana 12. Konvencije time što se u njemu ne pominju muškarci i žene. U pogledu primjene člana 8. EKLJP-e i prava istospolnih partnera na porodični život, ESLJP je odlučivao u predmetu Schalk and Kopf v. Austria.24 Aplikanti su od Kancelarije za pitanja ličnog statusa (Standesamt) zahtijevali da preduzme formalne radnje kako bi im se omogućilo da zaključe brak. Odlukom od 20. decembra 2002. godine, Općinska kancelarija u Beču (Magistrat) je odbila zahtjev aplikanata. Pozivajući se na odredbu člana 44. Građanskog zakonika (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch), prema kojoj se brak može zaključiti između dva lica različitog spola. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, brak zaključen između dva lica istog spola je ništav. Obzirom da su aplikanti dva muškarca, nedostaje im osnov za zaključenje braka. U ustavnoj žalbi aplikanti su naveli da pravna nemogućnost zaključenja braka predstavlja kršenje njihovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života i kršenje principa nediskriminacije. ESLJP je u ovom predmetu zauzeo slijedeće značajno stanovište: „Sud zapaža da od 2001. godine, kada je donijeta odluka u predmetu Mata Estevez, u mnogim je državama članicama nastala rapidna evolucija pozitivnih stavova prema istospolnim partnerima. Od tada, značajan broj država članica je omogućio zakonsko priznanje istospolnih parova. Izvjesni propisi EU takođe pokazuju rastuću tendenciju uključivanja istospolnih parova u pojam “porodice”. U svjetlu te evolucije, sud smatra vještačkim održavati stanovište da suprotno paru različitog spola, istospolni par ne može ostvarivati “porodični život” u smislu člana 8. Posljedično, veza između aplikanata, istospolnog para koji živi zajedno u stabilnoj de facto vezi, spada pod pojam “porodičnog života”, isto kao što bi bila situacija sa vezom para različitog spola“.25 Potrebno je napomenuti da ESLJP u ovom predmetu polazi od toga da su prema članu 12. Konvencije, kao i prema članu 14. u vezi sa članom 8., države još uvijek slobodne da parovima istog spola 23 Para 100. Christine Goodwin v. United Kingdom. Case Schalk and Kopf v Austria [2010] ECHR 30141/04 (24 June 2010). Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://www.hrlrc.org.au/court-tribunal/european-court-of-humanrights/schalk-and-kopf-v-austria-2010-echr-3014104-24-june-2010/ 25 Para 93. i 94. Schalk and Kopf v. Austria. Istovjetno stanovište Sud je zauzeo i u predmetu P.B. and J.S. v. Austria, (Application no. 18984/02), 22. Juli 2010. Para 29. i 30. 24 357 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA ograniče zaključenje braka. Aplikanti su u ovom predmetu isticali da ukoliko država odluči da istospolnim parovima omogući alternativna sredstva priznanja, obavezna je obezbijediti im status koji, iako drugačijeg naziva, odgovara braku u bilo kojem smislu. Sud smatra da države uživaju izvjesni stepen slobodne procjene u pogledu tačno određenog statusa koji se obezbjeđuje alternativnim sredstvima priznavanja.26 Sud takođe zapaža da u mnogim aspektima Zakon o registrovanom partnerstvu Austrije omogućava aplikantima ostvarivanje pravnog statusa istog ili sličnog braku. Dok tu postoje samo male razlike u pogledu materijalnopravnih posljedica, izvjesne suštinske razlike ostaju u domenu roditeljskog prava. Međutim, ovo u cijelosti odgovara trendu u drugim državama članicama. Štaviše, u ovom predmetu ESLJP nije bio pozvan da detaljno ispituje neku ili sve ove razlike. Na primjer, kako aplikanti ne tvrde da se restrikcija umjetne oplodnje ili usvojenja direktno na njih odnosi, izašlo bi se van obima aplikacije kada bi se ispitivalo da li su te razlike opravdane. U cjelini, Sud ne vidi bilo kakvu naznaku da je tužena država prekoračila unutrašnje polje slobodne procjene određenjem prava datih registrovanim partnerima.27 U ovom predmetu Sud navodi da države članice nisu obavezne istospolnim partnerima omogućiti sklapanje braka, te u tom smislu i ne postoji kršenje člana 8., u vezi sa članom 14. Konvencije. S, druge strane Sud nalazi da postoje alternativna „sredstva“ te im se na taj način omogućavaju ostvarivanja pravnog statusa istog ili sličnog braku. 3. Postojanje diskriminacije u pogledu ostvarivanja prava na određene beneficije koje pripadaju heteroseksualnim parovima Načelo zabrane diskriminacije sadržano u čl. 14. EKLJP-e odnosi se samo na prava i slobode koja su priznata Konvencijom. Zaštita po članu 14. dodatak je drugim materijalnim pravima, tako da on ne funkcionira samostalno. ESLJP razmatrao je nekoliko slučajeva u kojima su se aplikanti žalili da su bili izloženi diskriminaciji po osnovu seksualne orijentacije. Prva presuda Evropskog suda za ljudska prava koja priznaje pravne efekte zajednice života između osoba istog spola je Karner v. Austria. Od 1989. godine aplikant gosp. Karner je živio s gosp. V. u homoseksualnoj 26 27 Para 108. Schalk and Kopf v. Austria. Para 109. Schalk and Kopf v. Austria. 358 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ zajednici, u stanu u Beču, kojeg je gosp. V. zakupio godinu dana ranije. Njih dvojica su dijelili troškove stana. Gospodin V. je umro 1994. godine, a prethodno je aplikanta odredio za svog nasljednika. Vlasnik stana je 1995. godine pokrenuo postupak protiv aplikanta kako bi raskinuo ugovor o zakupu stana. Okružni sud Favoriten (Bezirksgericht) je 6. januara 1996. godine odbacio taj zahtjev. Okružni sud je smatrao da se član 14. st. 3. Zakona o zakupu stana (Mietrechtsgesetz)28 kojim se propisuje da članovi porodice imaju pravo da naslijede pravo zakupa, primjenjuje takođe i na homoseksualni odnos. Zemaljski građanski sud u Beču (Landesgericht fur Zivilrechtssachen) odbacio je žalbu vlasnika stana 30. aprila 1996. godine te zaključio da je cilj člana 14. stav 3. Zakona o zakupu zaštita od iznenadnog beskućništva osoba koje su dugo živjele zajedno, a nisu sklopili brak. Taj zakon se po mišljenju ovog suda primjenjuje i na homoseksualce i na heteroseksualce. Vrhovni sud (Oberster Gerichtshof) uvažio je žalbu vlasnika stana 5. decembra 1996. godine, poništio odluku nižeg suda i prekinuo važenje ugovora o zakupu. Ovaj sud je zaključio da pojam “životnog saputnika” (Lebensgefahrte) u članu 14. stav 3. Zakona o zakupu treba tumačiti onako kako je Zakon tumačen u trenutku stupanja na snagu, a namjera zakonodavca 1974. godine svakako nije bila da obuhvati i osobe istog spola. Tumačenje legislativnih akata u odnosu na vrijeme stupanja na snagu i namjeru zakonodavca ESLJP ne smatra prihvatljivim prilikom tumačenja prava zagarantovanih u EKLJP. U više svojih presuda ESLJP 28 Član 14. Zakona o zakupu stana (Mietrechtsgesetz) glasi: (1) Smrću vlasnika stana ili zakupca stana ne raskida se ugovor o zakupu. (2) U slučaju smrti glavnog zakupca stana, osoba koja su u stavu 3 ovog člana označene kao osobe koje imaju nasljedno pravo na zakup to svoje pravo će i ostvariti, sa izuzetkom drugih osoba koja imaju nasljedno pravo, ukoliko u roku od 14 dana po smrti glavnog zakupca ne obavijeste vlasnika stana da ne žele da nastave ugovor o zakupu. Ukoliko se ugovor o zakupu nasljeđuje, novi stanari će preuzeti sve neisplaćene materijalne obaveze u pogledu zakupnine i sve druge obaveze koje su iskrsle tokom zakupa preminulog glavnog zakupca. Ukoliko nasljedno pravo na zakup ima više od jedne osobe, oni će zajedno preuzeti zakup i snosiće zajedničku i solidarnu odgovornost. (3) Sljedeće osobe imaju nasljedno pravo na zakup u svrhu stava 2. ovog člana: supružnik, životni saputnik, rođaci u prvoj nasljednoj liniji uključujući usvojenu djecu, kao i braća i sestre bivšeg zakupca, u mjeri u kojoj te osobe imaju hitnu potrebu za obezbjeđenjem stambenog prostora i već su živjele u zajedničkom stanu sa zakupcem kao članovi istog domaćinstva. “Životni saputnik” u značenju koje se primjenjuje u ovom zakonu označava osobu koja je živjela u istom stanu s bivšim zakupcem sve do zakupčeve smrti, a prethodno u periodu ne kraćem od tri godine, koje je s njim dijelilo domaćinstvo na istim ekonomskim osnovama na kojima počiva brak; životnim saputnikom smatraće se osoba koja je živjela u stanu tri godine ukoliko se uselilo u stan zajedno sa bivšim glavnim zakupcem na samom početku zakupa”. 359 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA naglašava da je EKLJP „živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uslova“.29 Kao živi instrument Sud EKLJP tumači u svjetlu današnjih okolnosti u državama članicama a ne okolnosti aktuelnih prilikom izrade Konvencije. Ovakav pristup omogućava ESLJP-u da proširi obim prava koje Konvencija štiti uprkos tome što zaštita tih prava nije bila predviđena prvobitnim tekstom. Ovaj koncept je dao dinamičnu ulogu i omogućio ESLJP-u da odgovara na nove izazove. Ipak, Sud se ni u ovom predmetu ne poziva na apstraktne promjene već na promjene koje mogu biti verifikovane uvidom u zakonodavstvo i praksu država ugovornica pa čak i trećih država, kao i praksu međunarodnih tijela za zaštitu ljudskih prava. Usvajanje novih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima koji postavljaju više standarde od EKLJP-e takođe može biti faktor koji će se uzimati u obzir prilikom tumačenja Konvencije kao živog instrumenta. Na kraju treba pomenuti da ovaj vid tumačenja nije bez kontroverzi s obzirom da izaziva strah od sudijskog aktivizma. Suština ove zamjerke jeste da je na stranama ugovornicama, a ne na ESLJP, da putem dodatnih protokola prošire zaštitu koju Konvencija pruža.30 Prema ESLJP-u razlika u tretmanu je diskriminatorna ukoliko za nju nema objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ukoliko se njome ne teži ostvarivanju legitimnog cilja i ukoliko ne postoji razuman odnos srazmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo. Sem toga, Sudu bi morali biti predočeni veoma ozbiljni razlozi da bi on mogao da smatra da je razlika u tretmanu koja je utemeljena isključivo na spolu kompatibilna s Konvencijom. Baš kao i razlike koje se temelje na spolu, tako i razlike koje se temelje na seksualnoj orijentaciji zahtijevaju postojanje izuzetno ozbiljnih razloga koji bi mogli poslužiti kao opravdanje.31 U razmatranom predmetu ESLJP nije našao ubjedljive i snažne razloge kojima bi se opravdalo usko tumačenje člana 14. stav 3. Zakona o 29 Vidi: presudu Tyrer v. Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, para 31. http://www.bailii.org/eu/cases /ECHR/1978/2.html i presudu Loizidou v. Turske od 23. marta 1995, para 71. http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/202-coe-documents-on-bosnia-andherzegovina--coe-dokumenti-vezani-za-bih/55-european-court-of-human-rights--evropski-sud-zaljudska-prava/105-excerpts-from-case-law--izvodi-iz-sudske-prakse.html 30 Preuzeto sa web stranice, dana 02.05.2011. godine: http://www.bgcentar.org.rs/index.php?option=com _content&view=article&id=529:konvencija-kaoivi-instrument-&catid=83 31 Para 37. Karner v. Austria. 360 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ zakupu stana, odnosno razloge koji bi spriječili da životni saputnik istog spola koji nadživi svog partnera ne naslijedi zakupničko pravo propisano navedenim članom. Prema tome, Sud zaključuje da je prekršen član 14. Konvencije sagledan u vezi sa članom 8.32 U predmetu Kozak v. Poland33 ESLJP ponovo naglašava važnost tumačenja EKLJP-e kao živog instrumenta u pogledu prava na porodični život, navodeći: „da se u pogledu poštivanja porodičnog života u obzir moraju uzeti kretanja u društvu i promjene u percepciji društvenog i građanskog statusa“.34 Primjenjujući princip živog instrumenta, u ovom predmetu ESLJP je tumačio pojam „de facto bračne kohabitacije“. Naime, aplikantu gosp. Kozaku bilo je uskraćeno pravo da naslijedi stanarski ugovor. Prema članu 691. Građanskog zakonika Poljske35 u slučaju smrti stanara, njegov bračni partner, njena ili njegova djeca ili njihova zajednička djeca, kao i ostale osobe u pogledu kojih je stanar imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i osoba sa kojom je stanar živio u „de facto kohabitaciji“ ima pravo nastaviti ugovor o zakupu stana, odnosno naslijediti isti. ESLJP ističe da pojam „de facto kohabitacije“ obuhvata i osobe istoga spola. Utvrđeno je da se razlika u postupanju domaćih sudova oslanja na zaštitu porodice kao zajednice života muškarca i žene, što je i predviđeno poljskim Ustavom. Međutim, iako je ESLJP prihvatio da je to u načelu legitiman razlog, koji bi mogao opravdati razliku u postupanju, presudio je da isključenje osoba koje žive u istospolnim zajednicama od nasljeđivanja stanarskog prava ne može biti prihvaćeno od strane ovog Suda kao potrebno u cilju zaštite porodice.36 ESLJP na kraju jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e. Diskriminaciju u pogledu prava na zdravstveno osiguranje između homoseksualnih i heteroseksualnih parova ESLJP je utvrdio u predmetu P.B. 32 Para 42. i 43. Karner v. Austria. 33 Case Kozak v. Poland, (Application no. 13102/02), 2. mart 2010. Preuzeto sa web stranice, dana 20.05.2011. godine: http://www.bailii.org/eu/cases/ECHR/2010/280.html 34 Para 98. Kozak v. Poland. Prijašnja odredba koja je uređivala pravo nasljeđivanja stanarskog prava nije koristila pojam „de facto kohabitacije“, već je propisivala da stanarsko pravo može naslijediti osoba sa kojom je stanar živio u „de facto bračnoj kohabitaciji“. 36 Preuzeto sa web stranice, dana 20.05.2011. godine: http://www.hrlrc.org.au/court-tribunal/europeancourt-of-human-rights/kozak-v-poland-2010-echr-280-2-march-2010/ 35 361 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA and J.S. v. Austria37. ESLJP ponovo naglašava da isključenje iz određenih beneficija homoseksualnih parova, u ovom slučaju prava na zdravstveno osiguranje, zahtijeva legitimne i osobito ozbiljne razloge da bi se uskraćivanje beneficija smatralo opravdanim. Sud ni u ovom predmetu nije našao da je isključenje istospolnih partnera iz prava na zdravstveno osiguranje opravdano te zaključuje da je došlo do kršenja člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e.38 4. Pravo na osnivanje porodice Pravo na osnivanje porodice i ostvarivanje roditeljskog staranja osoba homoseksualne orijentacije predstavlja jedno od najspornijih pitanja. ESLJP je u malom broju predmeta razmatrao pitanje ostvarivanja prava homoseksualno orijentisanih osoba na usvojenje. U predmetu Da Silva Mouta v. Portugal,39 aplikant gosp. Mouta se obratio ESLJP-u zbog toga što je portugalski Apelacioni sud svoju odluku da roditeljsko staranje nad njihovom kćerkom povjeri njegovoj bivšoj bračnoj partnerici, a ne njemu, zasnovao na njegovoj spolnoj orijentaciji čime je, kako je naveo, povrijeđen član 8. i zasebno i zajedno s članom 14. Konvencije. ESLJP navodi da je Sud za porodične predmete u Lisabonu „uzeo u obzir činjenicu da je aplikant homoseksualac i da živi sa drugim muškarcem, kad je naveo da dijete treba da živi u […] tradicionalnoj portugalskoj porodici i da nije zadatak suda da određuje da li je homoseksualnost bolest ili ne, ili da li je to seksualna orijentacija prema osobama istog spola. Homoseksualnost je odstupanje i djeca ne smiju odrasti 37 Case P.B. and J.S. v. Austria, (Application no. 18984/02), 22. juli 2010, Preuzeto sa web stranice, dana 20.05.2011. godine: http://www.menschenrechte.ac.at/orig/10_04/P.B._J.S..pdf 38 U ovom predmetu Sud je odlučivao o Zakonu o zdravstvenom i životnom osiguranju, koji je doživio tri izmjene i dopune. U periodu prije 2006. godine i sve do prvog jula 2007. godine Sud je utvrdio kršenje člana člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e. U posljednjim izmjenama i dopunama Zakona Sud konstatuje da je izostavljeno izričito pozivanje na partnere suprotnoga spola (para 45. P.B. and J.S. v. Austria), tako da za period od prvog jula 2007. godine nije postojalo kršenja člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e. 39 Case Salgueiro Da Silva Mouta v. Portugal, (Application no. 33290/96), 21. Decembar 1999. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html& documentId=696281&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=1132746FF1FE2A468ACC BCD1763D4D8149 362 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ u sjeni abnormalnih situacija".40 Mišljenje je ESLJP-a da gore citirani dio presude, koji je daleko od samo nespretnih i loše formuliranih izraza, kako je vlada tvrdila, ili samo obiter dicta, zapravo, ukazuje na sasvim suprotno, da je homoseksualnost aplikanta bila ključni faktor u konačnoj odluci. U prilog takvom zaključku ide i činjenica da je apelacioni sud, kad je odlučivao o pravu aplikanta na kontakte, upozorio aplikanta da ne usvaja ponašanje koje bi djevojčicu moglo dovesti do toga da zaključi da njen otac živi sa drugim muškarcem "u uslovima koji liče odnosu muškarca i žene".41 Sud je bio mišljenja da odlomci presude lisabonskog apelacionog suda upućuju na to da je homoseksualna orijentacija aplikanta bila odlučujući faktor u konačnoj odluci čime je napravljena diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije koja se nije smjela praviti temeljem Konvencije. Prihvaćajući da je odluka apelacionog suda slijedila zakoniti cilj, zaštitu zdravlja i prava djeteta, razlika koju je pravio u razmatranjima u odnosu na seksualnu orijentaciju aplikanta nije bila prihvatljiva temeljem Konvencije. Nije postojao nikakav razuman odnos proporcionalnosti između upotrebljenih sredstava i cilja kojeg se slijedilo. U skladu s tim ESLJP je utvrdio kršenje člana 8. u vezi s članom 14. EKLJP-e. U predmetu Fretté v. France42 aplikant je tvrdio da odluka kojom se odbacuje njegov zahtjev za odobrenje usvojenja predstavlja miješanje u njegov privatni i porodični život, u smislu člana 8. Konvencije, te da je odbacivanje njegovog zahtjeva za usvojenje zasnovano isključivo na njegovoj seksualnoj orijentaciji. ESLJP konstatuje da je odlučujuće pitanje u ovom predmetu pravo aplikanta s jedne strane i najbolji interes djeteta s druge strane. Usvojenje znači „da se djetetu obezbijedi porodica, a ne obratno, da se porodici obezbjeđuje dijete“, te se država mora pobrinuti da osobe koje su odabrane da usvoje mogu dati djetetu najpovoljniji dom u svakom pogledu. Tamo gdje je uspostavljena porodica između roditelja i djece „naročita važnost se mora posvetiti najboljem interesu djeteta, gdje ovisno o svojoj prirodi i ozbiljnosti, najbolji interes djeteta može nadjačati pravo roditelja“. Sud primjećuje da je znanstvena zajednica, naročito stručnjaka, psihijatara i dječjih psihologa, podijeljena u pogledu usvojenja od 40 Para 34. Salgueiro Da Silva Mouta v. Portugal. Ibid. 42 Case Fretté v. France, (Application no. 36515/97), 26 februar 2002. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine:http://www.humanrights.is/the-human-rightsproject/humanrightscasesandmateria ls/cases/ regionalcases/europeancourtofhumanrights/nr/495 41 363 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA strane jednog ili oba homoseksualno orijentisana roditelja, posebno imajući u vidu ograničen broj znanstvenih istraživanja provedenih na tu temu. Osim toga, postoje velike razlike u nacionalnim pravima o pitanju prava na usvojenje od strane homoseksualno orijentisanih osoba. Ako se uzme u obzir široka sloboda procjene koja je ostavljena državama u ovoj oblasti i potreba zaštite najboljeg interesa djeteta kako bi se postigla željena ravnoteža, odbijanje da se odobri usvojenje u navedenom slučaju ne predstavlja kršenje načela proporcionalnosti.43 Ukratko, opravdanje koje Vlada zastupa je objektivno i razumno, a razlika u tretmanu nije diskriminatorna u smislu člana 14. Konvencije. Međutim, postojala su izdvojena mišljenja sudija u vezi ove presude. Sudije koje su imale izdvojeno mišljenje prigovorili su širokom polju slobodne procjene koja je data vladi, navodeći da „pozivanje u ovom slučaju na nedostatak „zajedničkog stajališta“ među državama potpisnicama ili „jedinstvenog načela“ o usvajanju od strane osoba homoseksualne orijentacije omogućava državama da unazade zaštitu temeljnih prava.44 Strah od prenošenja homoseksualne orijentacije sa roditelja na djecu u fazi njihove seksualne identifikacije i strah od netrpeljivosti i netolerancije društva prema osobama homoseksualne orijentacije, kojima bi bila izložena i njihova djeca, činjenice su koje ukazuju na gotovo isti položaj usvojene djece ili djece iz prethodnog braka. Time se otvara pitanje osnovanosti razlikovanja u tretmanu homoseksualnih roditelja koji su u određenoj životnoj fazi imali bračno (heteroseksualno) iskustvo i homoseksualno orijentisanih osoba koje žele da usvoje djecu. Čini se da je jedini stvarni razlog upravo naveden u odluci Fretté, a to je nedostatak profilisanog mišljenja javnosti kada je u pitanju ova kategorija osoba.45 Šest godina nakon donošenja odluke u predmetu Fretté, ESLJP u predmetu E.B. v. France46 zauzima drugačije stanovište u vezi prava na usvojenje od strane osoba homoseksualne orijentacije. Aplikantica E.B. 43 Para 42. Fretté v. France. Komentar Zakona o zabrani diskriminacije sa objašnjenjima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010., str. 60. 45 Marija Lukić, Karakteristike evropskog pravnog okvira prava istospolnih partnera: tendencije, praksa i usaglašenost porodičnog zakonodavstva Srbije, Novo porodično zakonodavstvo, Zbornik radova sa savetovanja 16 i 17. oktobar 2006, Kragujevac, 2006., str. 241. 46 Case E.B. v. France, (Application no. 43546/02), 22. januar 2008. godine. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://www.asil.org/pdfs/ilib080125_1.pdf 44 364 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ navodi da je trpjela diskriminirajući tretman koji je bio zasnovan na njenoj seksualnoj orijentaciji i da je takav tretman uticao na njeno pravo na poštivanje privatnog života. Vlada Francuske je navela da su pojedinačni interesi djeteta diktirali odbijanje odobrenja za usvojenje i temeljili se na dva osnova: nepostojanje uzora oca i podvojenost orijentacije partnerice aplikantice prema njenoj namjeri usvojenja. U vezi s nepostojanjem uzora oca, Vlada ističe da mnogi stručnjaci nalaze da je model seksualnog razlikovanja važan faktor u formiranju identiteta djeteta i da je potpuno shvatljivo da je socijalna služba département-a trebalo da uzme u razmatranje nepostojanje uzora koji bi djetetu omogućili konstrukciju njegovog identiteta prema ocu. U vezi s drugim osnovom, pored činjenice da bi R. (partnerica aplikantice) bila nužno uključena u svakodnevni život djeteta, izostanak njenog uključivanja u svakodnevni život djeteta je moguće ocijeniti izvorom nesigurnosti djeteta sa rizikom da bi se ono osjetilo kao u trci sa partnerom aplikantice, za njeno vrijeme i pažnju. Prema stanovištu Vlade, za taj osnov se ne može reći da je u vezi sa seksualnom orijentacijom aplikantice, kako je to iznijeto u odlukama domaćih sudova. U vezi s prvim osnovom na koji se domaće vlasti pozivaju a koji se odnosi na nedostatak očinskog ili majčinskog lika u domaćinstvu osobe koja traži odobrenje za usvojenje, ESLJP nalazi da to neminovno ne otvara problem, sam za sebe. Međutim, pod okolnostima ovog predmeta, po ovom osnovu je dozvoljeno ispitati meritum, čiji je konačni efekt zahtjev prema aplikantici da se utvrdi prisutnost uzora lika suprotnog spola iz najužeg kruga njene porodice ili prijatelja, čime se rizikuje prikazivanje neefikasnim prava samca da zahtijeva odobrenje. Ta okolnost je ovdje prikladna, jer se predmet ne tiče zahtjeva za odobrenje usvojenja koji je podnio bračni ili vanbračni par, već samac.47 Prema stanovištu ESLJP, ovaj osnov može voditi ka arbitrarnom odbijanju i ujedno služiti kao izgovor za odbacivanje zahtjeva aplikantice na osnovu njene homoseksualnosti.48 Međutim, Sud zapaža da Vlada, na kojoj leži teret dokazivanja, nije mogla predočiti statističke podatke 47 ESLJP ističe da se ovaj predmet ne tiče usvojenja koje želi učiniti par ili istospolni partner biološkog roditelja, već samo usvojenja koje želi učiniti samac. Dok član 8. Konvencije ne govori ništa o tom pitanju, Sud zapaža da francusko zakonodavstvo izričito daje pravo samcima da zahtijevaju odobrenje usvojenja i u tom pravcu propisuje postupak. Stoga Sud nalazi da činjenice iz ovog predmeta nedvojbeno spadaju u domen člana 8. Konvencije. Posljedično, kada je u obezbjeđivanju prava država djelovala šire od svojih obaveza iz člana 8. što je mogućnost data joj članom 53. Konvencije, u primjeni tog prava ne može preduzimati diskriminatorne mjere u smislu člana 14. Para 49. (E.B. v. France). 48 Para 73. E.B. v. France. 365 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA o učestalosti pouzdanja u taj osnov prema utvrđenoj ili poznatoj seksualnoj orijentaciji osobe koja zahtijeva usvojenje, što samostalno može dati tačnu sliku upravne prakse i potvrditi nepostojanje diskriminacije u slučaju odlučivanja po tom osnovu.49 Prema stanovištu ESLJP-a, a koje se tiče drugog osnova na koji se pozivaju domaće vlasti, vlasti imaju legitimitet da utvrde postojanje svih potrebnih jemstava prije nego se dijete dovede u porodicu. Prema tome, kada je aplikant, muškarac ili žena, neoženjen ili neudata, već formirao zajednicu života sa partnerom, stav tog partnera i uloge koju će on ili ona svakodnevno i neminovno imati u životu djeteta koje se uključuje u zajednički život, zahtijeva detaljno ispitivanje interesa djeteta. Štaviše, bilo bi krajnje iznenađujuće ukoliko bi se relevantne vlasti, znajući za postojanje de facto para, ponašale kao da ne znaju za tu činjenicu prilikom ocjene uslova u kojima se djetetu obezbjeđuje dom i njegov budući život u tom novom domu. Pravni status osobe koja nastoji usvojiti nije inkompatibilan sa ispitivanjem njene aktuelne situacije i utvrđenjem da u domaćinstvu postoji ne jedna, već dvije odrasle osobe.50 Kod takvog stanja stvari, ESLJP smatra da oba osnova ne treba posmatrati alternativno, već kumulativno. Stoga, nelegitimnost jednog od osnova ima za posljedicu nevaljanost odluke. Razmatrajući kumulativno oba navoda Vlade, ESLJP naglašava da francuski zakon dozvoljava samcima da usvoje dijete, čime nesporno otvara mogućnost homoseksualnom samcu za usvojenje.51 Sud zapaža da relevantne odredbe Građanskog zakonika ne propisuju ništa o nužnosti da je osoba-uzor suprotnog pola, što ni u kom slučaju ne bi ovisilo o seksualnoj orijentaciji samca usvojioca. Štaviše, u tom slučaju, aplikantica je predočila, prema odluci Državnog vijeća “nesumnjive lične kvalitete i sposobnost za podizanje djece”, što je sigurno u najboljem interesu djeteta, ključnom pojmu relevantnih međunarodnih instrumenata.52 ESLJP primjećuje da je u vrijeme procjene od strane stručnjaka, a u vezi dobijanja dozvole za usvojenje, aplikantica bila sama.53 Prema tome, ESLJP nalazi da je pozivanje na homoseksualnost aplikantice bilo ako ne izričito, tada makar prećutno. Uticaj naglašene homoseksualnosti aplikantice prilikom ocjene njenog zahtjeva je 49 Para 74. E.B. v. France. Para 76. E.B. v. France. 51 Para 94. E.B. v. France. 52 Para 95. E.B. v. France. 53 Para 86. E.B. v. France. 50 366 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ utvrđen, te vodeći računa o prethodno navedenom, bio je i odlučujući, vodeći faktor za odbijanje odobrenja za usvojenje.54 Sud ističe da su, odbijanjem zahtjeva aplikantice za odobrenje usvojenja, domaće vlasti napravile diskriminaciju zasnovanu na razmatranju seksualne orijentacije aplikantice, koja je prema Konvenciji neprihvatljiva. ESLJP je sa deset prema sedam glasova utvrdio da je prekršen član 14. u vezi sa članom 8. Konvencije. ESLJP svojom odlukom u ovom predmetu je jasno poručio državama da je neopravdano zabranjivati usvojenje djece osobama homoseksualne orijentacije. Sud je ustanovio načelo da svako treba imati jednak tretman po osnovu svojih individualnih osobina kao roditelj prilikom usvojenja djeteta. Spolna orijentacija usvojitelja/ljice je nebitna i ne može se koristiti kao argument prilikom razmatranja mogućnosti usvojenja. Pregled prakse ESLJP ukazuje na sve veće priznavanje prava homoseksualno orijentisanim osobama. Miješanja u prava na privatni život osoba homoseksualne orijentacije po osnovu njihove spolne orijentacije zahtijeva obrazloženje od bilo koje države članice koju će Sud izložiti najvišem nivou nadzora. Državama nije omogućena slobodna ocjena ili diskrecijsko pravo u načinu na koji se član 8. tumači kada se radi o spolnoj orijentaciji. Iako član 14. EKLJP nije izričito normirao seksualnu orijentaciju kao osnov diskriminacije, ESLJP je izričito u svojim odlukama naveo da je ona uvrštena među „ostalim“ razlozima koje pokriva član 14. Osobe homoseksualne orijentacije ESLJP takođe štiti i od uplitanja državne vlasti u njihov privatni život pozivajući se na član 8. stav 2. EKLJP. Sud je osigurao zaštitu osoba homoseksualne orijentacije u svim slučajevima koji se odnose na najintimniji dio privatnog života. 54 Sud posebno zapaža da u mišljenju od 12. oktobra 1998. godine psiholog socijalne službe za djecu, predlaže odbijanje odobrenja, pozivajući se na “neuobičajen stav [aplikantice] prema muškarcima, tako da ih odbacuje”. Zaključak psihologa, koji u svom izvještaju o razgovorima sa aplikanticom, od 28. avgusta 1998. godine, navode, direktno ukazujući na predmet aplikantice, a ne kao generalni stav, iznoseći svoje zapažanje izjavom da ne žele umanjiti povjerenje aplikantice u samu sebe ili insinuirati da će biti štetna po dijete, da “sve studije o roditeljstvu ukazuju da djetetu trebaju oba roditelja”. Dana 28. oktobra 1998. godine, predstavnik odbora za usvojenje, koja jesu ili su bila pod državnim staranjem, je predložio odbijanje odobrenja na osnovu stava da usvojiteljsku porodicu treba činiti “mješoviti par (muškarac i žena)”. 367 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Pojam porodičnog života, prema stavovima ESLJP, prevazilazi tradicionalno poimanje porodice. Porodični život obuhvata kako bračne tako i vanbračne heteroseksualne i istospolne zajednice, bez obzira da li u takvim porodicama može doći do rađanja djece ili ne. U pogledu usvojenja djece od strane homoseksualnih osoba ESLJP je konstatovao da homoseksualnost ne može predstavljati osnov za odbijanje usvojenja. Ipak ESLJP još uvijek dopušta državama da uživaju izvjesni stepen slobodne procjene u pogledu uređenja braka. Međutim, kako je istospolnu zajednicu života podveo pod pojam porodičnog života, ESLJP potiče države da alternativnim sredstvima omoguće ostvarivanje prava i osobama homoseksualne orijentacije. Na razvoj prava osoba homoseksualne orijentacije možemo reći da su uticale tri činjenice. Prva se odnosi na promjenu društvenih odnosa, odnosno razvoja demokratskog društva kojeg krase, kako je to istakao Evropski sud za ljudska prava, pluralizam, tolerancija i širokoumlje. Druga se odnosi na tumačenje EKLJP-e kao živog instrumenta u svjetlu današnjih uslova, a ne uslova u kojima je ona nastala što je dovelo do promjena u percepciji društvenog i građanskog statusa. Treća činjenica, koja je možda i najznačajnija, se ogleda u prihvatanju i legalizaciji zajednica života osoba istoga spola od strane nacionalnih zakonodavstava. Navedene tri činjenice u korelaciji sa principom zabrane diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije neminovno vode daljem razvoju prava homoseksualno orijentisanih osoba i istospolnih zajednica života. ZAKLJUČAK Analizirajući praksu Evropskog suda za ljudska prava mogu se primijetiti stavovi zauzeti od strane ovog Suda: 368 - Postojanje zakona koji homoseksualne odnose odraslih muškaraca, odnosno punoljetnih osoba, u privatnom kontekstu, tretiraju kao krivično djelo, predstavlja kontinuirano i neopravdano miješanje u pravo aplikanta na poštivanje privatnog života; - Miješanje u privatni život smatra se "neophodnim u demokratskom društvu" ako odgovara hitnoj društvenoj potrebi, a posebno ako je �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ proporcionalno legitimnom cilju kojem služi. Pri tome se naglašava veza između pojma "neophodno" i pojma "demokratsko društvo", a oznake demokratskog društva su pluralizam, tolerancija i širokoumlje; - Razlika u tretmanu je diskriminatorna ukoliko za nju nema objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ukoliko se njome ne teži ostvarivanju legitimnog cilja i ukoliko ne postoji razuman odnos srazmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo; - Tradicija ne predstavlja opravdavajući razlog za diskriminaciju, ona samo šalje simboličnu poruku da su istospolni partneri u lošijem položaju od heteroseksualnih parova; - Iako dijelovi javnosti koji homoseksualnost smatraju nemoralnom mogu biti šokirani, uvrijeđeni ili uznemireni homoseksualnim odnosima osoba u privatnom kontekstu, to ne može, samo po sebi, opravdati primjenu krivičnih sankcija prema osobama istog spola; - Nemogućnost prokreacije ne predstavlja opravdanje za različito postupanje prema osobama homoseksualne orijentacije; - Vještački je održavati stanovište da za razliku od partnera različitog spola, istospolni partneri/ce ne mogu ostvarivati “porodični život” po osnovu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Istospolni partner/ica koji živi zajedno u stabilnoj de facto vezi spada pod pojam “porodičnog života”; - Evropska konvencija o ljudskim pravima je živi instrument prema kojoj Evropski sud za ljudska prava tumači Konvenciju u svjetlu današnjih okolnosti u državama članicama, a ne okolnosti aktualnih prilikom sastavljanja Konvencije, i - Odbijanje zahtjeva aplikantice za odobrenje usvojenja, zasnovano na seksualnoj orijentaciji aplikantice, predstavlja kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. U predmetu Schalk and Kopf v. Austria sud je ostao pri stanovištu da su države članice još uvijek slobodne da partnerima istog spola ograniče 369 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA zaključenje braka. U istom predmetu se konstatuje i da države uživaju izvjesni stepen unutrašnjeg polja slobodne procjene u pogledu tačno određenog statusa, koji se obezbjeđuje alternativnim sredstvima priznavanja. Ukoliko država odluči da legalizuje istospolnu zajednicu života, ona bi trebala obezbijediti istospolnim partnerima slična prava kao i heteroseksualnim partnerima. Na kraju se može samo postaviti pitanje koliko je daleko Bosna i Hercegovina spremna ići u pogledu priznanja istospolne zajednice života. Odnosno koliko smo spremni prihvatiti osnovna načela demokratskog društva i poštivati zabranu diskriminacije. Legalizacija istospolnih zajednica je mnogo više od pukog zakonskog uređenja građanskog statusa osoba na koje se neposredno odnosi. Ona je izraz demokratičnosti i tolerancije, znak da je društvo spremno prihvatiti dugačije od tradicionalnog. LITERATURA Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, http://www.hjpc.ba/dc/pdf/Europska%20konvencija%20o%20ljudskim%20pr avima.pdf, 20. 10. 2013. godine. Komentar Zakona o zabrani diskriminacije sa objašnjenjima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010. Marija Lukić, Karakteristike evropskog pravnog okvira prava istospolnih partnera: tendencije, praksa i usaglašenost porodičnog zakonodavstva Srbije, Novo porodično zakonodavstvo, Zbornik radova sa savetovanja 16 i 17. oktobar 2006, Kragujevac, 2006. Case X and Y v. The Netherland (Application no. 8978/80), 25. mart. 1985. godine, http://www.juridischeuitspraken.nl/19850326EHRMXenYtege nNederland .pdf, 10.10.2013. godine. Case Dudgeon v. United Kingdom, Series A, No. 45, 23 Septembar 1981. godine, http://www.hrcr.org/safrica/dignity/Dudgeon%20_UK.htm, 15.10.2013. godine. 370 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Case A.D.T. v. United Kingdom, (Application no. 35765/97), http://archive.equal-jus.eu/324/1/ECHR%2C_A.D.T._v._UK.pdf, 10.10.2013. godine. Case Norris v. Ireland, http://www.unhcr.org /refworld/publisher,ECHR ,IRL,48abd5a2d,0.html, 15.11.2013. Case Modinos v. Cyprus - http://www.unhcr.org/refworld/country ,,ECHR,,CYP,,402a21a04,0.html, 15.11.2013. godine. Case Johnston and Others v. Ireland, 18. decembar 1986. godine, serija A, broj 112. Case Marckx v. Belgium, 13. juni 1979. godine, serija A, broj 31. Case Mata Estevez v. Spain (dec.), no. 56501/00, ECHR 2001, http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=67062 1&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142 BF01C1166DEA398649, 13.11.2013. godine: Case Siegmund Karner v. Austria, (Application No 40016/98), 12. mart. 2002. godine. http://lgbt.poradna-prava.cz/folder05/karner_v._austria.pdf, 19.10.2013. godine. Case Emonet and others v. Switzerland, (Application no.39051/03), 13. decembar 2007, www.emberijog.eu/.../EMONET_and_OTHSERS_v._SWITZERLAND.doc, 15.10.2013. godine. Case Christine Goodwin v. United http://www.amicuscuriae.it/attach/superuser/docs/goodwin.pdf, godine. Kingdom, 15.10.2013. Case Schalk and Kopf v Austria [2010] ECHR 30141/04 (24 June 2010), http://www.hrlrc.org.au/court-tribunal/european-court-of-humanrights/schalk-and-kopf-v-austria-2010-echr-3014104-24-june-2010/, 24.11.2013. godine. 371 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Case Tyrer v. Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, http://www.bailii.org/eu/cases /ECHR/1978/2.html, 15.10.2013. godine. Case Loizidou v. Turske od 23. marta 1995, para 71. http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/202-coe-documents-onbosnia-and-herzegovina--coe-dokumenti-vezani-za-bih/55-european-courtof-human-rights--evropski-sud-za-ljudska-prava/105-excerpts-from-caselaw--izvodi-iz-sudske-prakse.html, 15.10.2013. godine. Case Kozak v. Poland, (Application no. 13102/02), 2. mart 2010, http://www.bailii.org/eu/cases/ECHR/2010/280.html, 20.10.2013. godine. Case P.B. and J.S. v. Austria, (Application no. 18984/02), 22. juli 2010,http://www.menschenrechte.ac.at/orig/10_04/P.B._J.S..pdf, 08.11.2013. godine. Case Salgueiro Da Silva Mouta v. Portugal, (Application no. 33290/96), 21. Decembar 1999. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html& documentId=696281&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=1 132746FF1FE2A468ACCBCD1763D4D8149, 18.10.2013. godine. Case Fretté v. France, (Application no. 36515/97), 26 februar 2002, http://www.humanrights.is/the-humanrightsproject/humanrightscasesandmateria _ls/cases/regionalcases/europeancourtofhumanrights/nr/495, 23.10.2013. godine. Case E.B. v. France, (Application no. 43546/02), 22. januar 2008. godine, http://www.asil.org/pdfs/ilib080125_1.pdf, 05.11.2013. godine. 372 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3070 Title A name given to the resource ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Author Author KREŠIĆ, Boris Abstract A summary of the resource. Pod uticajem prakse Evropskog suda za ljudska prava nacionalna zakonodavstva i sudovi država članica Vijeća Evrope, kao i druga demokratska društva počinju prihvaćati, brže nego ikada, da lezbijkama i gay muškarcima pripadaju ista ljudska prava kao i heteroseksualnim ženama i muškarcima. Sve je više zastupljeno stajalište nacionalnih sudova da istospolni parovi imaju iste emocionalne i druge potrebe kao i heteroseksualni parovi, te da postoji potreba da se istospolne životne zajednice priznaju u zakonima, kao i da imaju ista prava i obaveze kao i heteroseksualne zajednice. U ovom radu autor analizira presude Evropskog suda za ljudska prava koje su se odnosile na pitanje prava osoba homoseksualne orijentacije. Ključne riječi: homoseksualnost, registrovano partnerstvo, de facto kohabitacija, seksualna orijentacija, diskriminacija. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/1973ef8e98cab41c1396c9101f4eb75f.docx 590cddcabe0827f50f0579a6433fa1fd https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b8f1ffa3dcaf6068ed93e3967e92d457.pdf ab5ff9e89192f76396641e8a0a36d1f0 PDF Text Text Dr sci. Boris Krešić, docent Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli ODREĐIVANJE VISINE IZDRŽAVANJA U PRAKSI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD TUZLA U ovom radu analizirani su predmeti iz 2011. godine u kojima je Centar za socijalni rad Tuzla, a nakon pokretanja postupka za razvod braka, imao obavezu učestvovanja u postupku i dostavljanja mišljenja sudu o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. Od ukupno analizirana 73 predmeta, u njih 56 je u trenutku provođenja ovog istraživanja postignut sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, o kojem je Centar za socijalni rad dao pozitivno mišljenje, odnosno utvrdio da je zaštićen najbolji interes djeteta. U radu se krenulo od hipoteze da visina doprinosa za izdržavanje zavisi od starosti djeteta, njegovih potreba i finansijskih mogućnosti dužnika izdržavanja, kao zakonom određenih okolnosti koje utiču na visinu doprinosa za izdržavanje djeteta. Ključne riječi: visina doprinosa za izdržavanje, najbolji interes djeteta, potrebe djeteta, mogućnosti davaoca izdržavanja. 1. Uvod Pravo djeteta na izdržavanje, kao jedno od njegovih osnovnih prava, zagarantovano je Konvencijom o pravima djeteta1 (u daljem tekstu: Konvencija) i izvodi se iz njegovog prava na odgovarajući životni standard. Članom 27. Konvencije o pravima djeteta normirano je da „države-potpisnice priznaju pravo svakog djeteta na životni standard koji odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju“. Intencija autora Konvencije je da države potpisnice obezbijede i poštuju pravo djeteta na životni standard potreban za njegov razvoj. Kako bi država obezbijedila poštivanje ovog prava u stavu 2. člana 27. normirano je „da roditelj(i) ili drugi odgovorni za dijete imaju prvenstvenu odgovornost da obezbijede, u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti, uslove života potrebne za djetetov razvoj“. Termin „prvenstvena odgovornost“ jasno ukazuje da su, roditelj(i) djeteta ili druge osobe odgovorne za dijete, dužne djetetu obezbijediti životni standard potreban za njegov razvoj, a tek onda, ukoliko oni to nisu u mogućnosti, ova obaveza prelazi na državu. Roditelj(i) ili druge osobe ovu obavezu izvršavaju u skladu sa svojim 1 Konvencija o pravima djeteta usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, 20. novembra 1989. godine.Aneksom I Ustava Bosne i Hercegovine navedeni su dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, među kojima je i Konvencija o pravima djeteta. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine takođe su određeni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredaba, a među kojima je navedena Konvencija o pravima djeteta. 130 �sposobnostima i finansijskim mogućnostima. Odgovornost države je, pored obezbjeđenja životnog standarda (kao sekundarne odgovornosti), da obezbijedi pravne mehanizme kako bi se obaveza roditelja ili drugih osoba odgovornih za dijete u potpunosti izvršila. 2. Određivanje visine izdržavanja prema PZ FBiH Prilikom donošenja Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine2 (u daljem tekstu: PZ FBiH) zakonodavac je prihvatio i implementirao rješenja sadržana u Konvenciji. Porodičnim zakonom FBiH normirano je da su roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju ove obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.3 Primarna obaveza izdržavanja djeteta je, kao i u Konvenciji, na roditeljima i to bez obzira na činjenicu da li oni žive zajedno ili ne. Prilikom određivanja visine izdržavanja sud primjenjuje odredbe koje važe za sve oblike zakonskog izdržavanja, tj. koje se odnose i na bračne/vanbračne partnere, srodnike i djecu nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsko staranje. Porodičnim zakonom je normirano da prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud uzima u obzir sva njena primanjai stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.4Ovim rješenjem išlo se u pravcu eliminisanja postojeće prakse zaštite interesa roditelja, kao dužnika izdržavanja, odnosno dosuđenja niskih iznosa izdržavanja u slučajevima kada mogućnosti davaoca izdržavanja opravdavaju veći iznos.5 Uslovi života određeni za djetetov razvoj u PZ FBiH su određeni kao potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje. Sud je dužan uzeti u obzir imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena potreba djeteta.6 Pored navedenih okolnosti, prilikom određivanja visine izdržavanja za dijete, sud ima obavezu uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.7 Interes djeteta dodatno je zaštićen i normiranjem obaveze Federalnog ministra rada i socijalne politike da jednom godišnje objavi, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.8 Prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, prema saopštenju iz 2006. godine, iznose 30% od prosječne plaće Federacije 2 Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH, br. 35/05 i 41/05) Član 215. PZ FBiH. 4 Član 235. st. 3. PZ FBiH. 5 Bubić,S; Traljić, N,Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. str. 160. 6 Član 235. st.2 PZ FBiH. Potrebno je napomenuti da se u ovoj odredbi potrebe odnose na sva lica koja imaju pravo zahtijevati izdržavanje a ne samo na djecu. 7 Član 236. st. 1. PZ FBiH. 8 Član 235. st. 4. PZFBiH. 3 131 �Bosne i Hercegovine iz prethodne godine.9 Prosječna plaća u 2010. godini iznosila je 804,37 BAM, pa je iznos za prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje iznosio 241.311 BAM.10 Saopćenje Federalnog ministra rada i socijalne politike treba da posluži kao orijentir o prosječnom društvenom standardu i stvarnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje (u ovom slučaju djeteta). Ovakvo tumačenje dao je i Kantonalni sud u Sarajevu, u presudi br. 009-0-Gž-07-001002 od 14. oktobra 2009. godine, u kojoj je navedeno da visina prosječnih potreba izdržavanih osoba s obzirom na troškove života objavljena od strane federalnog ministra rada i socijalne politike „može biti mjerilo troškova života, a ne generalno mjerilo visine doprinosa za izdržavanje“. Ukoliko roditelji nisu u mogućnosti da podmire životne potrebe djeteta Porodični zakon FBiH navodi i druge osobe obavezne na izdržavanje djeteta. Na ovaj način zakonodavac je odredio značenje termina „ili druge osobe odgovorne za dijete“ sadržanog u Konvenciji o pravima djeteta. Tako, prema Porodičnom zakonu FBiH obavezu na izdržavanje djeteta, ukoliko roditelji to nisu u mogućnosti, imaju: očuh ili maćeha11, djed i nena/baka i njegova/njena braća ili sestre12. Ako sud utvrdi da ni roditelji, a ni druge osobe koje su obavezne davati izdržavanje, nisu u mogućnosti podmirivati životne potrebe djeteta, obavijestit će o tome organ starateljstva koji je dužan osigurati sredstva za izdržavanje djeteta iz budžetskih sredstava Federacije.13Bitno je naglasiti da u Federaciji BiH do današnjeg dana nije osnovan fond za privremeno izdržavanje djeteta. U okviru zakonom utvrđenih nadležnosti centri za socijalni rad u Federaciji BiH imaju veliku odgovornost i ovlaštenja da sami vode postupke i donose odluke, kao i da u postupku pred sudom daju svoje mišljenje. Radi zaštite interesa djeteta PZ FBiH normirano je da organ starateljstva, radi zaštite najboljeg interesa djeteta, učestvuje u postupcima u kojima se odlučuje o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta.14 Sud je po službenoj dužnosti obavezan odlučiti o izdržavanju maloljetnog ili punoljetnog djeteta u postupcima u kojima se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kao i u postupcima utvrđivanja materinstva ili očinstva.15 Organ starateljstva je dužan na zahtjev suda pribaviti sve podatke od značaja za donošenje odluke o izdržavanju.16 Osnovni cilj Organa starateljstva, vodeći računa o dobrobiti djeteta, je da pored pitanja koja se odnose na roditeljsko staranje, nastoji postići sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. Iako sud nije vezan mišljenjem Organa starateljstva i postignutim sporazumom roditelja o visini doprinosa za 9 Saopćenje o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, broj: 05-02/8-323/06 od 21.04.2006. godine. 10 Statistički godišnjak/ljetopis Federacije Bosne i Hercegovine 2011, Sarajevo, 2011., str. 119. 11 Očuh ili maćeha imaju obavezu izdržavanja samo prema maloljetnim pastorcima. Član 220. st. 1. PZ FBiH. 12 Braća i sestre imaju obavezu izdržavanja samo prema maloljetnoj djeci. Član 222. st. 3. PZ FBiH. 13 Član. 237. PZ FBiH. 14 Član 240. PZFBiH. 15 Član 308. PZFBiH. 16 Član 241. PZFBiH. 132 �izdržavanje, ovo mišljenje bi trebalo olakšati sudu da ima bolji uvid u sve okolnosti koje se tiču davaoca i primaoca izdržavanja. Potrebno je napomenuti da se ovdje ne radi o postupcima u sporovima o izdržavanju, odnosno o postupcima kada je zahtjev za izdržavanje pokrenut na zahtjev osobe kojoj je priznato pravo na izdržavanje. 3. Analiza istraživanja Analizom 73 predmetau kojima je Centar za socijalni rad Tuzla, a nakon pokretanja postupka za razvod braka, imao obavezu učestvovanja u postupku i dostavljanja mišljenja sudu o visini doprinosa za izdržavanje djetetautvrđeno je da se visina doprinosa za izdržavanje kretala od 0 BAM pa sve do 2000 BAM, pri čemu je prosječna visina doprinosa za izdržavanje iznosila 207.86 BAM. U predmetu u kojem je visina doprinosa za izdržavanje iznosila 2000 BAM, radilo se o poduzetniku, i u ovom slučaju je sklopljen sporazum o visini doprinosa za izdržavanje pred notarom.17 Kako se radilo o pojedinačnom slučaju ovaj iznos u daljnjoj analizi nije uzet u razmatranje. Tako je prosječna visina doprinosa za izdržavanje djeteta, nakon isključenja iznosa od 2000 BAM, iznosila 175,27 BAM, odnosno 22% prosječne plaće u Federaciji BiH iz 2010. godine, što je za 8% manje u odnosu na procenat određen u saopštenju federalnog ministra rada i socijalne politike. Predmeti u kojima je visina doprinosa za izdržavanje iznosila 0 BAM odnosili su se na slučajeve u kojima su bračni partneri imali dvoje djece, tako da je u ovim predmetima prijedlog centra za socijalni rad, a u skladu sa sporazumom roditelja, bio da roditeljsko staranje o jednom djetetu vrši jedan roditelj a o drugom djetetu drugi roditelj. Sporazum da roditeljsko staranje vrši jedan roditelj ne oslobađa obaveze drugog roditelja, koji vrši roditeljsko staranje nad drugim djetetom, da doprinosi za izdržavanje. U 73 analizirana predmeta bilo je 58% zaposlenih bračnih partnera, 38% nezaposlenih, 3% su bili penzioneri, a 1% invalidi (grafikon 1.). Od ukupnog broja analiziranih predmeta u njih 26 oba bračna partnera su bila zaposlena, u 16 predmeta su oba bračna partnera bila nezaposlena, dok je u 31 predmetu jedan od bračnih partnera bio zaposlen a drugi bračni partner nezaposlen. 17 Zakonodavac je ostavio mogućnost roditeljima da pred organom starateljstva ili notarom, naravno ukoliko postoji saglasnost između njih, sačine sporazum o visini doprinosa za izdržavanje djeteta koji ima snagu izvršne isprave.Član 238. PZFBiH. 133 �Penzioneri 3% Invalidi 1% Nezaposleni 38% Zaposleni 58% Grafikon 1. Kao jedini i odlučujući kriterij prilikom postizanja sporazuma roditelja o visini doprinosa za izdržavanje Centar za socijalni rad je uzimao visinu ličnog dohotka. Od 73 analizirana predmeta, u njih 56 je postignut sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje, dok u 17 predmeta ovaj sporazum nije postignut. U svih 56 predmeta Centar za socijalni rad je naveo da je visina doprinosa za izdržavanje u najboljem interesu djeteta. Odnos visine ličnog dohotka i visine doprinosa za izdržavanje prikazan je u grafikonima 2 i 3. 1500 1000 500 0 111122223333444555555566666667788888 Visina doprinosa za izdržavanje Lični dohodak davaoca izdržavanja Grafikon 2. 2000 1500 visina doprinosa za izdržavanje 1000 500 0 9 10 11 11 11 12 12 13 13 13 14 14 14 14 14 14 15 15 16 16 16 17 Grafikon 3. 134 �Analizirajući predmete u kojima je Centar za socijalni rad dao svoje mišljenje u pogledu visine doprinosa za izdržavanje, uzete su u obzir okolnosti koje su se odnosile na visinu primanja davaoca izdržavanja, potrebe djeteta s obzirom na njegovu starost i visina doprinosa za izdržavanje. Analizom je utvrđeno da je prosječna visina doprinosa za izdržavanje za 66 BAM manja u odnosu na visinu izdržavanja određenu u saopćenju Federalnog ministra za rad i socijalnu politiku. Tumačenjem odredbi PZ FBiH, odnosno članova 235. i 236., može se zaključiti da iznos od 241 BAM treba poslužiti kao mjerilo troškova života, a ne generalno mjerilo visine doprinosa za izdržavanje. Kako se saopštenje federalnog ministra odnosi i na punoljetna i na maloljetna lica pogrešno bi bilo shvaćanje da su potrebe punoljetne i maloljetne osobe istovjetne. Tumačenjem člana 236. PZ FBiH proizlazi da pored okolnosti utvrđenih u članu 235., kada se odlučuje o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, treba uzeti u obzir uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje. Visina doprinosa za izdržavanjene može biti istovjetna za mlađu i stariju djecu, pošto su i njihove potrebe različite, pa shodno tome i iznos visine doprinosa za izdržavanje bi kod mlađe djece trebao biti manji. Dovodeći u vezu visinu primanja davaoca izdržavanja, visinu doprinosa za izdržavanje djeteta i potrebe djeteta s obzirom na njegovu starost,iz grafikona 2. i 3. proizlazi da visina doprinosa izdržavanja nije uslovljena visinom ličnog dohotka davaoca izdržavanja kao ni godinama starosti djeteta, odnosno njegovim potrebama. Veći lični dohodak davaoca izdržavanja i starost djeteta trebali bi uticati na visinu doprinosa za izdržavanje i vice versa, što nije potvrđeno ovim istraživanjem. Analiza pokazuje da se u praksi kao osnov za određivanje visine izdržavanja isključivo uzima lični dohodak davaoca izdržavanja, čime se zanemaruju stvarne potrebe djeteta. Iz navedenog se može zaključiti da Centar za socijalni rad Tuzla prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje, a prilikom utvrđivanja najboljeg interesa djeteta u vidu zadovoljenja životnog standarda djeteta, nije uzimao u obzir zakonom propisane okolnosti kojima se utvrđuju mogućnosti davaoca izdržavanja i potreba djeteta. Intencija zakonodavca da eliminiše dosuđenje niskih iznosa izdržavanja u slučajevima kada mogućnosti davaoca izdržavanja opravdavaju veći iznos, u praksi se ne ostvaruje. Jedini cilj prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje Centra za socijalni rad Tuzla je postizanje sporazuma između roditelja, bez obzira na stvarne potrebe djeteta i mogućnosti dužnika izdržavanja. Ovakav zaključak potkrepljuje činjenica da u pojedinim predmetima visina doprinosa za izdržavanje djeteta nije bila veća ukoliko je davalac izdržavanja imao veći lični dohodak, niti je postojala razlika u visini doprinosa za izdržavanje između mlađe i starije djece (grafikon 2. i 3.).Istraživanje je pokazalo da u 24 predmeta dužnik izdržavanja nema ličnog dohotka, kao i da više od polovine davaoca izdržavanja imaju manja primanja od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine.Opravdano se onda može postaviti pitanje na osnovu kojih okolnosti je Centar za socijalni rad predložio različitu visinu doprinosa za izdržavanje kod djece iste starosne dobi (primjer kod djece starosti 6 godina, grafikon 2.)ili zašto je predložena ista visina doprinosa za izdržavanje 135 �kod djece različite starosne dobi (primjer kod djece starosne dobi od trinaest i jedne godine, grafikon 2. i 3.). 4. Prijedlozi de lege ferenda Država Bosna i Hercegovina je preuzela obaveze iz Konvencije o pravima djeteta i njena je primarna obaveza da stvori pravni okvir kako bi se svakom djetetu obezbijedio životni standard koji odgovara njegovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju.Sekundarna obaveza države je da, ukoliko roditelji nisu u mogućnosti da daju doprinos za izdržavanje, obezbijedi životni standard potreban za razvoj djeteta. Da bi se u praksi zadovoljio najbolji interes djeteta neophodno je osnivanje Fonda za privremeno izdržavanje djeteta na nivou Federacije BiH (u daljem tekstu: Fond).Većina evropskih zemalja preuzima na sebe obavezu plaćanja standardnih iznosa za izdržavanje, kad roditelj s kojim dijete ne živi nije u mogućnosti ili ne ispunjava obavezu plaćanja.18Osnivanjem Fonda omogućilo bi se da sva djeca, bez obzira na lične prihode njihovih roditelja,imaju pravo na minimalni iznos doprinosa za izdržavanje.Međutim to ne znači da Fond u potpunosti na sebe preuzima obavezu plaćanja doprinosa za izdržavanje. Njemu ostajemogućnost naknade troškova od dužnika izdržavanja.19Naime, osnivanjem Fonda teret dokazivanja i pravo regresa sada bi bio na Fondu, umjesto na drugom roditelju, kojem je svakako u interesu da naplati svoja potraživanja. Minimalni ili okvirni iznos doprinosa za izdržavanje u uporednom pravu je različito uređen. U nekim državama on se izračunava na osnovu prosječne plaće dok u drugim državama njegova visina zavisi od ukupnih primanja davaoca izdržavanja.U Republici Hrvatskoj određen je minimalni novčani iznos za mjesečno izdržavanje djeteta i to za dijete: - do 6 godina 17% prosječne plaće, - od 7 do 12 godina 20% prosječne plaće, i - od 13 do 18 godina 22% prosječne plaće.20 Visina doprinosa za izdržavanje u Republici Srbiji određuje se na osnovu visine redovnih mjesečnih primanja dužnika izdržavanja (zarada, naknada zarade,penzija, autorski honorar itd.), s tim da visina izdržavanja, po pravilu, ne možebiti manja od 15% niti veća od 50% redovnih mjesečnih novčanih primanjadužnika izdržavanja umanjenih za poreze i doprinose za obavezno socijalnoosiguranje.21Ako je povjerilac izdržavanja dijete, visina 18 O predujmu u evropskim državama vidi: Rešetar, B,Državni predujam za uzdržavanje djece, Revija za socijalnu politiku, god. 12, br. 2, str. 157-173, Zagreb 2005. 19 Fizičko ili pravno lice koje je imalo troškove zbog izdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja ju je, prema zakonu, dužna izdržavati, ako su učinjeni troškovi bili opravdani. Član 246 PZ FBiH. 20 Minimalni novčani iznosi potrebni za mjesečno uzdržavanje djeteta („Narodne novine“, broj: 38/13). 21 Porodični zakon Republike Srbije (“Službeni glasnik Republike Srbije“, br.18/2005 i 72/2011). Član 162. st. 2. 136 �izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dijete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja.22 U Njemačkoj se iznos visine doprinosa za izdržavanje određuje pomoću tzv. „Dizeldorfske tabele“ (DüsseldorferTabelle23).U ovoj tabeli određen je okvir za visinu doprinosa za izdržavanje,koji zavisi od starosti djeteta i visine ličnih primanja dužnika izdržavanja. Dužnik izdržavanja koji ima lična primanja od 0 do 1500 eura trebao bi izdvajati 317 eura za djecu starosti od 0 – 5 godina. Ovaj iznos se povećava proporcionalno povećanju ličnih primanja, pa tako ukoliko dužnik izdržavanja ima lična primanja između 1500 i 1900 eura, dužan je plaćati izdržavanje u visini od 333 eura.Ukoliko se ovaj iznos izrazi procentualno u odnosu na lična primanja davaoca izdržavanja može se vidjeti da iznos visine izdržavanja iznosi od 21% (za iznos od 1500 eura) do 16,5% (za iznos od 1900 eura) ličnih primanja davaoca izdržavanja. S obzirom na starost djeteta ovaj iznos se povećava za 4,5 % ličnih primanja davaoca izdržavanja u ovisnosti od starosti djeteta.Takođe je vidljivo da iznos za djecu iznad 18 godina iznosi u prosjeku oko 30% ličnih primanja davaoca izdržavanja. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Lična primanja 0-5 6 - 11 12 - 17 do 1.500 317 364 426 1.501 - 1.900 333 383 448 1.901 - 2.300 349 401 469 2.301 - 2.700 365 419 490 2.701 - 3.100 381 437 512 3.101 - 3.500 406 466 546 3.501 - 3.900 432 496 580 3.901 - 4.300 457 525 614 4.301 - 4.700 482 554 648 4.701 - 5.100 508 583 682 Od 5.101 u zavisnosti od slučaja od 18 488 513 537 562 586 625 664 703 742 781 Tabela 1. - DüsseldorferTabelle U FBiH okvirni iznos doprinosa za izdržavanje se određuje na osnovu prosječne plaće i iznosi 30% prosječne plaće ostvarene u FBiH u prethodnoj godini. Ovako određeni standardni iznos doprinosa za izdržavanje je neprihvatljiv iz dva razloga. Prvo što se odnosi na potrebe lica koja imaju pravo 22 Član 162. St. 3. Porodičnog zakona Republike Srbije. Dizeldorfska tabela preuzeta sa web stranice: http://www.treffpunkteltern.de/familienrecht/Unterhaltstabellen/duesseldorfer-tabelle.php, dana 15.11.2013. godine. U Njemačkoj u pojedinim oblastima se primjenjuju različite tabele. Tako postoji Berlinska tabela u kojoj su iznosi određeni u manjem iznosu. Tako se za dijete starosti od 0 do 5 godina određuje visina izdržavanja u iznosu od 202 eura, ukoliko dužnik izdržavanja ima mjesečna lična primanja u iznosu od 1300 eura. Berlinska tabela preuzeta sa web stranice: http://www.treffpunkteltern.de/familienrecht/Unterhaltstabellen/berliner-tabelle-2007_574.php, dana 15.11.2013. godine 23 137 �na izdržavanje bez obzira na starost i bez obzira na činjenicu da li se radi o maloljetnim ili punoljetnim licima. Drugi razlog je što su u FBiH lična primanja zaposlenika u privatnom sektoru znatno manja nego u državnom sektoru, te prosječna plaća u iznosu od 804,37 za 2010. godinu ne predstavlja stvarnu prosječnu plaću. Ovakvo stanje dovodi, a što je i utvrđeno u istraživanju, do nejednakog određenja visine doprinosa za izdržavanje. Ovo ide u prilog činjenici da je u FBiH prihvatljivije da se okvirni iznos doprinosa za izdržavanje izračunava na osnovu ukupnih primanja davaoca izdržavanja. U FBiH najprihvatljivijim se čini njemački način utvrđivanja minimalne visine doprinosa za izdržavanje. Kao najmanji osnov ukupnih primanja mogao bih se uzeti iznos od 500 BAM, koji predstavlja približno realni iznos mjesečnih primanja građana u FBiH.24 Prilikom prijedloga određivanja platnih razreda u odnosu na starost djeteta kao kriterij bi se mogao uzeti takođe primjer Njemačke. U BiH mogao bi se primijeniti slijedeći način izračunavanja minimalne visine doprinosa za izdržavanje: Lična primanja 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 0-5 6 - 11 Starost djeteta do 500 100 125 501 - 700 120 150 701 - 900 140 175 901 - 1100 160 200 1101 - 1300 180 225 1301 - 1500 200 250 1501 - 1700 220 275 1701 - 1900 240 300 1901 - 2100 260 325 2101 - 2300 280 350 Od 2.301 u zavisnosti od slučaja 12 - 18 150 180 210 240 270 310 340 370 410 440 Tabela 2. - Primjer tabele primjenjive u Bosni i Hercegovini U tabeli 2. je kao okvirni iznos doprinosa za izdržavanje određeno da davalac izdržavanja plaća 20% od mjesečnih primanja za djecu starosti od 0 do 5 godina, 25% za djecu od 6 do 11 godina i 30% za djecu od 12 do 18 godina. Ovakav način određivanja okvirne visine doprinosa za izdržavanje mogao bi obezbijediti, da umjesto favoriziranja dužnika izdržavanja, u prvi plan bude stavljen najbolji interes djeteta. Ukoliko bi se prihvatio ovakav način izračuna okvirnog iznosa doprinosa za izdržavanje onemogućilo bi se utvrđivanje istog iznosa za djecu različite starosne dobi, kao i utvrđivanje istog iznosa u slučajevima kada davaoci izdržavanja imaju različita lična primanja. Ovi iznosi 24 U Tuzlanskom kantonu, a prema Agenciji za statistiku BiH i Federalnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna plaća se, s obzirom na djelatnosti, kreće od 453 BAM do 1200 BAM za 2012 godinu. Preuzeto sa web stranice: http://www.kpktz.ba/informator/pk1.pdf, dana 15.11.2013. godine. 138 �se mogu povećavati s obzirom na fizički, mentalni, duhovni, moralni i društveni razvoj djeteta. Određeni iznosi u tabeli 2. se ipak ne bi trebali smanjivati, jer bi tada dolazilo do ponovnog favorizovanja dužnika izdržavanja i određenja nejednakih iznosa za djecu koja su iste starosne dobi. Razlika do minimalnog iznosa visine doprinosa za izdržavanje mogla bi se obezbijediti iz Fonda. Država mora biti garant da će u svakom slučaju, ukoliko to nisu u mogućnosti roditelji, a u skladu sa preuzetim obavezama iz Konvencije o pravima djeteta, obezbijediti minimalni iznos za izdržavanje djeteta. Osnivanjem Fonda i usvajanjem predloženih kriterija za izračunavanje okvirnog iznosa visine doprinosa za izdržavanje najbolji interes djeteta bi bio dvostruko zaštićen. Sa jedne strane više bi se uvažavale potrebe djeteta uzimajući u obzir njegovu starost, a sa druge strane postojala bi obaveza nadležnih organa da utvrde stvarna mjesečna primanja dužnika izdržavanja. 5. Zaključak Radi zaštite najboljeg interesa djeteta u pogledu određivanja najmanje visine doprinosa za izdržavanje neophodno je osnivanje Fonda za privremeno izdržavanje na nivou Federacije BiH. Iz Fonda bi se svakom djetetu osiguralo, da u slučaju neplaćanja doprinosa za izdržavanje ili objektivne nemogućnosti od strane dužnika izdržavanja (roditelja) da plaća doprinos za izdržavanje, minimalni iznos doprinosa za izdržavanje, čime bi se sva djeca stavila u isti položaj.Osnivanje Fonda i primjena navedenih kriterija prilikom određivanja minimalnog iznosa za visinu doprinosa za izdržavanje djeteta u praksi bi podrazumijevalo aktivno učešće svih državnih organa, a naročito organa starateljstva. Na ovaj način najbolji interes djeteta bio bi dvostruko zaštićen. 139 �Dr.sc. Boris Krešić, Assistent professor Law Faculty of University Tuzla DETERMINATION OF THE AMOUNT OF CHILD SUPPORT IN THE PRACTICE OF SOCIAL WORK CENTER TUZLA Summary: This paper brings the analysis of the cases in which the Social Work Center Tuzla, after the divorce proceedings were initiated, was obliged to participate and to deliver to the court its formal decision on the amount of child support. There were 73 cases analyzed in the Welfare Center Tuzla. In 56 of them, in the period when the research was conducted, parents came to a mutual agreement on the amount of child support and the Welfare Center gave a positive comment claiming that such decision is in the best interest of a child.The main hypothesis in the paper is that the amount of money paid as child support depends on child’s needs and financial conditions of the payer, as the legally determined circumstances that determine the amount of child support. Key words: amount of child support, child’s best interest, child’s needs, abilities of the payer. 140 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3040 Title A name given to the resource ODREĐIVANJE VISINE IZDRŽAVANJA U PRAKSI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD TUZLA Author Author KREŠIĆ, Boris Abstract A summary of the resource. U ovom radu analizirani su predmeti iz 2011. godine u kojima je Centar za socijalni rad Tuzla, a nakon pokretanja postupka za razvod braka, imao obavezu učestvovanja u postupku i dostavljanja mišljenja sudu o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. Od ukupno analizirana 73 predmeta, u njih 56 je u trenutku provođenja ovog istraživanja postignut sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, o kojem je Centar za socijalni rad dao pozitivno mišljenje, odnosno utvrdio da je zaštićen najbolji interes djeteta. U radu se krenulo od hipoteze da visina doprinosa za izdržavanje zavisi od starosti djeteta, njegovih potreba i finansijskih mogućnosti dužnika izdržavanja, kao zakonom određenih okolnosti koje utiču na visinu doprinosa za izdržavanje djeteta. Ključne riječi: visina doprinosa za izdržavanje, najbolji interes djeteta, potrebe djeteta, mogućnosti davaoca izdržavanja. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3392 Title A name given to the resource ESP TUITION AND THE INTERNET Author Author KOVAČEVIĆ, Darko Abstract A summary of the resource. The paper discusses the options for using the Internet and various resources it provides within specific ESP courses and tuition in general. After a general introduction dealing with specific features of ESP in higher education (purpose, objectives, issues, tuition organization modes) the paper will mention, analyse and explain various aspects of using the Internet resources for tuition improvement and enrichment. On that occasion, the resources will be grouped and classified on the basis of different relevant criteria, and observed pursuant to that. At the end of the paper, the conclusion will give an overview on the usability of mentioned and discussed resources. Keywords: ESP, Internet, tuition. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English,PL Languages and literatures of Eastern Asia, Africa, Oceania Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3390 Title A name given to the resource ASPECT OF STORY IN NARRATIVE OF PAUL AUSTER'S NOVELS Author Author KOVAČEVIĆ, Darko Abstract A summary of the resource. The paper presents an overview of the aspect of story in the narrative of novels written by Paul Auster, a contemporary American writer. Starting from the theoretical basis set by Shlomith RimmonKenan in her study Narrative Fiction: Contemporary Poetics, where narrative fiction is observed from three aspects (story, text and characters), the paper will try to investigate the first of them (story) in Auster's novels written in the period from 1985 to 2009. That will be done through two parameters, also set by RimmonKenan: events and characters, which will be discussed, analysed and further subdivided at the level of the entire mentioned corpus of novels. Some general conclusions will be made at the end of the paper. Keywords: Paul Auster, narrative, story, novel, events, characters. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3421 Title A name given to the resource INTEGRATING THE AFRICAN-AMERICAN NOVEL INTO UNIVERSITY EFL CURRICULA:A CASE FOR “THEIR EYES WERE WATCHING GOD” AND “BELOVED” Author Author KOVACEVIC, Ervin Akbarov, Azamat Abstract A summary of the resource. Bloom's taxonomy of learning domains and its characteristic array of action verbs which specifically define learning outcomes are a key reference European universities use to evaluate the overlap of what is aimed for, actually taught, and finally assessed. Although the taxonomy presents the framework for writing instructional objectives through three dimensions - the cognitive learning domain (knowing facts and processes), the affective learning domain (valuing attitudes and beliefs), and the psychomotor learning domain (manifesting physical skills) - academic program catalogues and course syllabi seem most concerned with the cognitive and psychomotor domains, leaving the design of the affective dimension to individual instructors. Thus, this essay explores the potential of an advanced EFL course for integrating all three dimensions. If authentic, meaningful, real communication facilitates the process of foreign language acquisition, the instructional forms in an advanced EFL course - such as class discussions, presentations, research papers and essays - will not be rendered banal language-to-go activities, but have real-life applicability and eventually affective education capacity. This essay presents a rationale that helps a language instructor recognize the African-American novel as a foreign language instructional medium that stimulates both language mastery and personal growth due to its uniquely intertwining of historical and fictional elements which creates endless opportunities for the meaningful use of the target language. The implications of Communicative Language Teaching, Mezirow's Transformative Learning Theory, Jarvis's Experiential Learning Theory, Reader-Response Literary Criticism, and several articles written on the genre of the novel suggest ways for designing instructional activities that ask for critical- or self-reflection upon personally held views while simultaneously providing opportunities for increased language proficiency. This essay examines Zora Neale Hurston's Their Eyes Were Watching God (1937) and Toni Morrison's Beloved (1987) as examples demonstrating why and how the African-American novel could be used in such instructional design. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b65937e85287e27dbc69142c72e07994.docx 7dc1b4896e2ba1b985b6b3b50f64d691 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/28eaf9c2535eede84c57e5a769a0e7b6.pdf 713625e836727fc6634e151a50557092 PDF Text Text Prof. dr. Halid Konjhodžić – emeritus Dr. sc. Mirela Čokić, doc. Mr. sci. Vlado Sabljić INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Sažetak Za uspjeh europske integracije uveliko su zaslužne institucije osnovane na europskoj razini. Političku funkciju, od osmišljavanja politika do njihovog pretakanja u pravno obvezujuće norme, imaju tri institucije: Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament. Uz njih sve važniji politički pokretač integracije postaje Europsko vijeće. Ustroj Europske unije /dalje: EU/ je jedinstven i predstavlja sustav «sui generis». Jacques Delors, bivši predsjednik Komisije, kvalificira je kao «nedefinirani proizvod». No, čini se da ona ima izrazitog značaja kako ustrojstvo, odnosno njen sustav za naš pravno-politički režim. Ovo prije svega jer je Bosna i Hercegovina jedna od država koja treba da preduzme sve napore kako bi se pripremila za članstvo u EU. Ključne riječi: Institucionalni sustav EU, Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament, EU. 103 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO THE INSTITUTIONAL SYSTEM OF THE EU AND ITS SIGNIFICANCE FOR BIH LEGISLATION Abstract For the success of the European integration, largely credited institutions established at the European level. Political functions, from designing policies to their transformation into legally binding standards, the process has three institutions: the European Commission, Council of Ministers and the European Parliament. With these increasingly important drivers of political integration becomes the European Council. Structure of the European Union / below: EU / is unique and represents a system of "sui generis." Jacques Delors, former President of the Commission, qualifies as an "undefined product." But it seems that she has its importance to the organization, and its system of our legal and political regime. This is primarily because of Bosnia and Herzegovina is one of the countries that should take all efforts to prepare for EU membership. Key words: Institutional system of the EU, European Commission, Council of Ministers and the European Parliament, the EU 104 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Različite institucije EU se oslikavaju kao hibrid u čijem se središtu nalazi institucionalni trokut (Slika 1.) iz kojeg proizlaze i ostale izrazito jake institucije i ostala tijela. Slika 1: Institucionalni trokut u srcu EU Vijeće ministara glavni je organ odlučivanja (zakonodavna funkcija), a čine ga ministri zemalja članica, ovisno o području za koje su zaduženi. Tako npr. za Vijeće vanjskih poslova sastaju se ministri vanjskih poslova članica EU-a. Predsjedavajući u Vijeću mijenja se svakih šest mjeseci. Zasjeda u Bruxellesu i Luxembourgu. Europska komisija je institucija koja ne predstavlja zemlje članice nego Europsku uniju kao cjelinu. Ima izuzetnu moć ekspertize i gotovo monopol u predlaganju europskih tekstova, a na temelju odluka Vijeća zadužena je za izvršavanje odluka. Sastoji se od po jednog povjerenika (komesara) iz svake zemlje članice. Europska komisija ima visok stupanj neovisnosti koji je štiti od pritisaka zemalja članica. Sjedište joj je u Bruxellesu. Europski parlament predstavlja narod zemalja članica Europske unije. Ima zakonodavnu (i savjetodavnu), proračunsku i nadzornu funkciju. 105 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Bira se izravnim općim izborima od 1979. godine, a sastoji se od 736 članova za razdoblje od 2009. do 2014. godine, kada su predviđeni novi izbori za zastupnike u Europskom parlamentu. Parlament predstavlja temelj života i političke rasprave u EU jer se zastupnici grupiraju u europske političke stranke i opcije. Zasjeda u Strasbourgu i Bruxellesu, a urede ima i u Luxembourgu. 1. Nadležnosti i ovlasti osnovnih institucija EU Tablica 1. skupno prikazuje koje su osnovne nadležnosti triju najvažnijih institucija Europske unije. Razvidno je kako su sve tri institucije od velike važnosti za funkcioniranje i opstojnost Unije. Uz institucije takozvanog institucionalnog trokuta, što predstavlja trokut odlučivanja, djeluje niz drugih institucija i tijela, koji se mogu podijeliti na nadzorne (kontrolne), konzultativne (savjetodavne), te financijske i specijalizirane institucije ili tijela. (Slika 2.) shematski prikazuje institucije i tijela EU-a, u čijem je sjedištu tzv. institucionalni trokut. Tablica 1: Osnove nadležnosti najvažnijih institucija EU-a Izvor: Kandžija, V., Cvečić, I., Ekonomika i politika Europske unije, Sveučilište u Rijeci, 2010 106 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Slika 2: Institucije i tijela EU-a Izvor: Kandžija, V., Cvečić, I., Ekonomika i politika Europske unije, Sveučilište u Rijeci, 2010 Europsko vijeće je skup čelnika država ili vlada zemalja članica EUa, kojemu se pridružuje predsjednik Komisije te ministri vanjskih poslova. Odnedavna ima i stalnog predsjednika koji predstavlja Uniju u svijetu. Ima poticajno mjesto u kreiranju fundamentalne politike jer definira stratešku orijentaciju politika Unije. Osnovano je 1974. godine inicijativom francuskog predsjednika Valerv Giscard d'Estainga i njemačkog kancelara Helmuta Schmidta. Integriran je u Jedinstveni europski akt 1986. godine, a sastaje se najmanje četiri puta godišnje.1 Europski sud pravde (ECJ) osnovan je 1952. godine Pariškim ugovorom. Funkcija mu je osigurati da se pri primjeni i tumačenju Osnivačkih ugovora i zakonodavstva EU-a poštuje zajedničko pravo. Ima po jednog suca iz svake zemlje članice te osam općih odvjetnika. Suci i opći odvjetnici često su bivši članovi najviših zakonodavnih tijela zemalja članica. 1 Kandžija, V., Cvečić, I., Ekonomika i politika Europske unije, Sveučilište u Rijeci, 2010, str. 128 107 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Zahvaljujući zavidnom radu i ostvarenoj zakonodavnoj kreativnosti, Sud postupno proširuje svoje ovlasti i značenje zajedničkog prava u zakonodavstvo zemalja članica EU-a. Sjedište mu je u Luxembourgu. Europski revizijski sud sastoji se od članova iz svake zemlje članice i ima zadaću ispitati ispravnost računa i ukupnih prihoda i rashoda Unije. Izrađuje godišnje izvješće nakon zaključivanja financijske godine. Sud je osnovan 1975. godine, a postao je službena institucija EU-a primjenom Ugovora o EU iz 1992. godine. Sud garantira učinkovitost i transparentnost funkcioniranja europskog financijskog sustava. Sjedište mu je u Luxembourgu. Gospodarski i socijalni odbor predstavlja civilno društvo u okviru Unije. Osnovan je 1957. godine Rimskim ugovorom, a čine ga 344 člana koje imenuje Vijeće ministara na prijedlog zemalja članica. Odbor regija pak predstavlja lokalne zajednice u Europskoj uniji. Ovaj savjetodavni organ osnovan je 1994. godine i sastavljen je također od 344 člana koje predlažu zemlje članice. Predstavljanje zemalja u oba odbora vrši se proporcionalno. Primjerice, Francuska i Njemačka svake četiri, odnosno pet godina, imenuju po 24 predstavnika u Odbor regija, izabranih u nižim jedinicama vlasti poput gradova, departmana ili saveznih zemalja i slično. Europska središnja banka (ECB) financijska je institucija osnovana u okviru Ekonomske i monetarne unije (EMU) kako bi upravljala jedinstvenom monetarnom politikom. Ova institucija uvedena je paralelno s uvođenjem jedinstvene valute eura u eurozonu. Temeljna zadaća ECB-a je upravljanje kamatnim stopama radi jamčenja stabilnosti cijena i očuvanja kupovne moći eura. Lisabonski ugovor priznaje joj status službene institucije, a sjedište joj je u Frankfurtu na Majni. Europska investicijska banka (EIB) osnovana je 1958. godine sukladno Rimskom ugovoru, sa sjedištem u Luxembourgu. EIB je financijska institucija EU-a, a temeljni joj je cilj posuđivanje novca na financijskom tržištu kako bi se financirali europski projekti. Ti projekti pridonose gospodarskom i socijalnom razvoju zemalja članica EU-a. Banka prvenstveno investira u najzaostalija područja Unije, ali i ostale zemlje s kojima je Unija razvila partnerske odnose. Ona odobrava zajmove, a ne pomoć, što znači da svaki investirani iznos treba biti vraćen. 108 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Funkcija europskog pučkog pravobranitelja osnovana je Ugovorom o EU. Pravobranitelj postupa sukladno pritužbama koje se odnose na nedosljedno postupanje europske administracije, odnosno institucija i tijela EU-a. Pravobranitelj pronalazi rješenja u sporovima između tužitelja (posebno raznih poduzeća) i institucija Unije. 2. Europska komisija Često prezentirana kao europski »veliki mudrac« ili Vlada EU-a, Europska komisija je u stvarnosti politička institucija Europske unije čije su funkcije u skladu s člancima od 244 do 250 Ugovora o funkcioniranju EU-a i člankom 17 Ugovora o EU. Njezin sustav i način funkcioniranja daju joj središnje mjesto u EU. Ona predlaže, izvršava i kontrolira. Komisija se sastoji od dvadeset i sedam povjerenika, odnosno komesara, koje biraju vlade država članica sukladno vlastitim kriterijima (Tablica 2.). Od 1995. godine Komisija se bira na mandat od pet godina, koji se poklapa s mandatom Europskog parlamenta. Premda povjerenike biraju nacionalne vlade, oni su u potpunosti neovisni i nastupaju kao jedinstveno tijelo koje zastupa interese cjelokupne Unije. Takva nepristranost i takav angažman omogućuju da Komisija nezavisno i učinkovito djeluje kao posrednik u sukobima interesa između zemalja članica. Tablica 2: Sasav Europske komisije – 2013. Barroso, José Manuel [Predsjednik] Ashton, Catherine [Potpredsjednica] Visoka predstavnica Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Reding, Viviane [Potpredsjednica] Pravosuđe, temeljna prava i građanstvo Almunia, Joaquín [Potpredsjednik] Tržišno natjecanje Kallas, Siim [Potpredsjednik] Promet Kroes, Neelie [Potpredsjednica] Digitalni program Tajani, Antonio [Potpredsjednik] Industrija i poduzetništvo Šefčovič, Maroš [Potpredsjednik] Međuinstitucionalni odnosi i administracija Rehn, Olli [Potpredsjednik] Ekonomska i monetarna pitanja i euro Potočnik, Janez Okoliš Piebalgs, Andris Razvoj Barnier, Michel Unutrašnje tržište i usluge Vassiliou, Androulla Obrazovanje, kultura, višejezičnost i mladi Šemeta, Algirdas Oporezivanje, carina, statistika, revizija i borba protiv prijevara De Gucht, Karel Trgovina Geoghegan-Quinn, Máire Istraživanje, inovacije i znanost Lewandowski, Janusz Financijsko programiranje i proračun 109 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Damanaki, Maria Pomorska pitanja i ribarstvo Georgieva, Kristalina Međunarodna suradnja, humanitarna pomoć i odgovor na krizne situacije Oettinger, Günther Energija Hahn, Johannes Regionalna politika Hedegaard, Connie Klimatska politika Füle, Štefan Proširenje i europska politika susjedskih odnosa Andor, László Zapošljavanje, socijalna pitanja i uključenost Malmström, Cecilia Unutrašnja pitanja Cioloş, Dacian Poljoprivreda i ruralni razvoj Borg, Tonio Politika Mimica, Neven Zaštita potrošača Izvor: Europska komisija, srpanj 2013. Predsjednika Komisije biraju čelnici vlada ili zemalja članica objedinjeni u Europskom vijeću, nakon konzultacije s Europskim parlamentom (nakon Lisabona: i uvažavajući rezultate izbora za Europski parlament). Predsjednik Komisije utvrđuje široke smjernice kojih se Komisija u svom radu treba pridržavati, odlučuje o internoj organizaciji i potpredsjedničkim mjestima. Tablica 3 donosi pregled svih dosadašnjih predsjednika Komisije od 1958. godine. Ostale članove Komisije predlažu zemlje članice u suradnji s novim predsjednikom, a Vijeće ministara usvaja njihovu listu i imenuje ih nakon potvrde Europskog parlamenta, što potvrđuje Europsko vijeće. Parlament može u svakom trenutku raspustiti Komisiju, izglasavanjem nepovjerenja, ali ne može smjenjivati pojedine povjerenike. Sud pravde može razriješiti pojedine povjerenike na zahtjev Komisije ili Vijeća ministara. Rad predsjednika i povjerenika Komisije sve je više pod parlamentarnom kontrolom. Tablica 3: Sasav Europske komisije – 2013. 110 Razdoblje mandata Predsjednik / Zemlja podrijetla 1958. - 1967. Walter Hallstein / Njemačka 1967. - 1970. Jean Rey / Belgija 1970. - 1972. Franco Maria Malfatti / Italija 1972. - 1973. Sicco L. Mansholt/ Nizozemska 1973. - 1977. Frari£ois-Xavier Ortoli / Francuska 1977. - 1981. Roy Jenkins / Velika Britanija 1981. - 1985. Gaston Edmont Thorn / Luksemburg �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ 1985. - 1995. Jacques Delors / Francuska 1995. - 1999. Jacques Santer/ Luksemburg5 1999. - 2004. Romano Prođi/ Italija od 22.11.2004. Jose Manuel Durao Barroso / Portugal Izvor: Europska komisija, srpanj 2013. (http://ec.europa.eu/) Europska komisija od 1. srpnja 1967. godine objedinjuje organe triju europskih Zajednica (Visoka vlast CECA-e, Komisija EEZ-a i Komisija EURATOM-a). Broj njezinih članova evoluira s postupnim proširenjem Unije. Do 2004. godine velike zemlje članice imale su po dva povjerenika, a ostale članice po jednoga. Prema Ugovoru iz Nice od 2005. godine Komisiju čini po jedan povjerenik iz svake zemlje članice. Međutim, zbog sve većeg broja članica predviđeno je da se broj povjerenika ograniči zbog veće učinkovitosti, uz primjenu rotirajućeg sustava koji bi osigurao periodičnu zastupljenost svih država. To je uvedeno i u novi Lisabonski ugovor koji predviđa da se nakon 2014. godine broj povjerenika smanji na 2/3 ukupnog broja članica Unije, ali je zbog pritisaka nekih članica (uključujući Irsku, koja je dva puta izlazila na referendum o Ugovoru) odlučeno da će i nakon te godine svaka zemlja članica imati po jednoga povjerenika.2 Komisija se sastaje jednom tjedno radi prihvaćanja prijedloga, izrade dokumenata i razvoja prioritetnih politika. Povjerenici uobičajeno donose odluke konsenzusom, a u slučaju neslaganja odlučuje se običnom većinom, pri čemu svaki povjerenik ima pravo na jedan glas (dakle većina je 14 od 28 glasova). Svoja bitna usmjerenja Komisija objavljuje u dvije vrste publikacija: Zelene knjige - u kojima predstavlja smjerove djelovanja s ciljem pokretanja rasprave i procesa konzultacija o određenim temama na europskoj razini (npr. o socijalnoj politici, održivom razvoju, telekomunikacijama itd.) i Bijele knjige - u kojima precizira vlastite prijedloge za određena područja na temelju prethodnih rasprava i savjetovanja (npr. Bijela knjiga o dovršenju Unutarnjeg tržišta ili Bijela knjiga o rastu, konkurentnosti i zapošljavanju). Njezino sjedište je u Bruxellesu. 2.1. Organizacija Komisije Struktura Europske komisije podsjeća na vlade pojedinih zemalja s pripadajućim ministarstvima. Osim političke strukture koju čini predsjednik s 2 Odluka Europskog vijeća od 11. – 12. 12. 2008. 111 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO povjerenicima, te odnedavno visoke predstavnice za Vanjsku politiku i sigurnost, Komisija se sastoji od upravne strukture, i to: ■ ■ ■ ■ od općih uprava (generalnih direkcija - DG) od glavnog tajništva na čelu s glavnim tajnikom Europske komisije od privremenih i stalnih odbora stručnjaka savjetnika od ostalih zajedničkih službi i ureda. Komisiji, kao najznačajnijem organu Unije, pomaže oko 34.000 europskih službenika i vanjskih suradnika raspoređenih u 29 općih uprava, šest izvršnih agencija, tajništvo i 11 ostalih službi (Tablica 4). Gotovo 1/5 službenika bavi se prijevodima i interpretacijama službenih tekstova. Svaki povjerenik zadužen je za određeno područje i na čelu je one opće uprave (ili više njih) koja pokriva to područje. Na čelu opće uprave nalazi se generalni direktor koji odgovara za svoj rad povjereniku zaduženom za to područje. Službenici DG-a pripremaju prijedloge o kojima se raspravlja i odlučuje na zasjedanjima Komisije. Glavno tajništvo (Secretariat-General -SG) koordinira rad između pojedinih uprava i ostalih tijela Komisije te daje stručne savjete, osigurava prevođenje, daje statističke podatke (putem EUROSTAT-a). Lisabonski ugovor ne unosi mnogo novosti za rad i nadležnosti Europske komisije, lako Komisija nema ovlasti inicijative za područje Vanjske politike i sigurnosti, nova pozicija visoke predstavnice Unije za Vanjsku politiku i sigurnost (Britanka Catherine Ashton od 1.12.2009.) širi djelokrug rada Komisije i na to područje. Ova funkcija ujedno podrazumijeva i potpredsjedničku funkciju u okviru Komisije i suradnju s povjerenicima koji su zaduženi za vanjske politike (trgovinska, proširenje, razvoj i humanitarna pomoć...). Visoki predstavnici moći će iznositi određene prijedloge, a odluke će donositi Vijeće ministara. S obzirom da će predstavljati Uniju u svijetu u okviru vanjsko-sigurnosne i obrambene politike, usko će surađivati i s predsjednikom Europskog vijeća, koji ima također zadaću predstavljanja Unije u svijetu. 112 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Tablica 4: Administrativna struktura Europske komisije Odjeli (Opće uprave) Energija (ENER) Eurostat (ESTAT) Glavno tajništvo (SG) Gospodarska i financijska pitanja (ECFIN) Humanitarna pomoć (ECHO) Informatika (DIGIT) Istraživanje i inovacije (RTD) Klimatska politika (CLIMA) Komunikacije (COMM) Komunikacijske mreže, sadržaj i tehnologija (CNECT) Ljudski potencijali i sigurnost Mobilnost i promet (MOVE) Obrazovanje i kultura (EAC) Okoliš (ENV) Oporezivanje i carinska unija (TAXUD) Poduzetništvo i industrija (ENTR) Poljoprivreda i ruralni razvoj (AGRI) Pomorska pitanja i ribarstvo (MARE) Pravosuđe (JUST) Prevođenje (DGT) Proračun (BUDG) Proširenje (ELARG) Regionalna politika (REGIO) Služba za instrumente vanjske politike (FPI) Trgovina (TRADE) Tržišno natjecanje (COMP) Unutarnje tržište i usluge (MARKT) Unutarnji poslovi (HOME) Ured za razvoj i suradnju EuropeAid (DEVCO) Usmeno prevođenje (SCIC) Zajednički istraživački centar (JRC) Zapošljavanje, socijalna pitanja i uključenost (EMPL) Zdravlje i potrošači (SANCO) Službe Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) Infrastruktura i logistika - Bruxelles (OIB) Infrastruktura i logistika - Luxembourg (OIB) Povijesni arhiv Pravna služba (SJ) Služba za internu reviziju (IAS) Službenik EK-a za zaštitu osobnih podataka Središnja knjižnica Ured savjetnika za europske politike (BEPA) Ured za administraciju i isplatu osobnih potraživanja (PMO) Ured za publikacije (OP) Izvor: Europska komisija, srpanj 2013. (http://ec.europa.eu/) 2.2. Nadležnosti Komisije Europska komisija osnovni je organ Unije, a temeljne su joj zadaće (Tablica 3-6.): • politička inicijativa - osmišljava politike EU-a te pokreće zakonodavni postupak predlažući Vijeću i Parlamentu uredbe i smjernice 113 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO • glavni je izvršni organ Unije - zadaća joj je primjena zajedničkih politika i upravljanje zajedničkim proračunom • čuvar je Ugovora, tj. pravnoga poretka uspostavljenoga Osnivačkim ugovorom (uz pomoć Suda pravde) • predstavlja Uniju u pregovorima s trećim zemljama te u međunarodnim trgovinskim aranžmanima poput WTO-a.3 Pravo pokretanja inicijative smatra se osnovnim elementom institucionalne ravnoteže u Uniji. Inicijativu u procesu odlučivanja EU-a u najvećem broju područja ima Europska komisija. Komisija je čuvar zajedničkih interesa i pokretačka je snaga europske integracije. Ona odabire područja i priprema teren za daljnju zajedničku izgradnju, pa se može reći kako joj je funkcija i politička, a ne samo tehnička. U skladu s Ugovorom Komisija svoju punu inicijativu ostvaruje davanjem prijedloga zakonodavne prirode (razrađuje sve prijedloge, uredbe, smjernice ili odluke Vijeća ministara) sastavljanjem preliminarnog nacrta proračuna EU-a (proračunska inicijativa) te pokretanjem pregovora oko međunarodnih sporazuma. Ograničenu inicijativu Komisija ostvaruje u obliku preporuka i mišljenja (npr. izvješća i preporuke o mjerama potrebnim za funkcioniranje Ekonomske i monetarne unije ili suradnja s Vijećem ministara u područjima Vanjske i sigurnosne politike). Lisabonski ugovor predviđa mogućnost tzv. Građanske inicijative kojom milijun europskih građana u određenom broju članica, na temelju peticije, može zatražiti od Komisije sastavljanje prijedloga značajnog za ostvarivanje ciljeva Unije (članak 11 Ugovora o EU). Komisija ima obvezu razmatranja, ali ne i službenog sastavljanja prijedloga. Zakonodavni proces započinje prijedlozima Komisije - oko 700 prijedloga godišnje. U elaborira-nju svojih prijedloga, Komisija se rukovodi s tri bitna načela: (1) identifikacija europskih interesa (2) široka konzultacija (3) uvažavanje načela supsidijarnosti. 3 Europa, „The European Commission, jun 2012. 114 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ U europskom je interesu da zakonodavni prijedlozi odražavaju prihvatljivu prosudbu Komisije za korist Unije i njezinih građana sveukupno, a ne za pojedine sektore ili zemlje. Ključni je element pripreme prijedloga sveobuhvatna konzultacija. Komisija nema završnu riječ; ona osluškuje stav vlada, poduzeća, sindikata, interesnih skupina i stručnjaka prije nego što donese konačan stav. Načelo supsidijarnosti Komisija također primjenjuje kako bi se osiguralo da Unija poduzima učinkovitije poteze od onih koje poduzimaju zemlje članice. Kada Komisija formalno dostavi prijedlog Vijeću ili Parlamentu, započinje zakonodavni proces Unije, koji je podvrgnut suradnji triju institucija. Prema Ugovoru o Europskoj uniji Komisija nema isključivo pravo inicijative u područjima međuvladine suradnje, tj. za područje vanjske politike i zajedničke sigurnosti. U tim područjima Komisija dijeli nadležnost sa zemljama članicama. U na-čelu, Ugovori za Komisiju ne predviđaju zakonodavne ovlasti, osim npr. za slučaj primjenjivanja zajedničkih pravila tržišnog natjecanja kod javnih usluga (članak 106 UFEU). U izvršavanju svojih funkcija Komisija se rukovodi potrebama građana i minimizira administrativne procedure. Ugovori Komisiji dodjeljuju ovlasti kod izvršavanja zajedničkog proračuna (članak 317 Ugovora o funkcioniranju EU-a), zajedničkih fondova i programa istraživanja i razvoja, odobravanja zaštitnih mjera pojedinim članicama tijekom tranzicijskih razdoblja, te provođenja politike konkurencije, tj. primjene pravila tržišnog natjecanja (članak 108).12 Određene nadležnosti, koje nisu predviđene Osnivačkim ugovorima, prenesene su Komisiji od strane Vijeća ili Parlamenta.13 Ona odobrava zakonodavne normativne odredbe koje je prihvatilo Vijeće ministara; može uvesti privremene preventivne mjere radi zaštite Unutarnjeg tržišta, npr. protiv dam-pinške prakse trećih zemalja. Kada Komisija odlučuje na temelju delegiranih ovlasti, ona surađuje s odborima u kojima su predstavnici zemalja članica (komitologija). Komisija upravlja godišnjim proračunom Unije (141 milijardu eura u 2010. godini) koji se pretežno troši na rashode za kohezijsku politiku, koja ima za cilj smanjenje ekonomskog raskoraka između bogatih i siromašnih područja Unije, te za poljoprivredu. Ona također usko surađuje s Revizijskim sudom radi provjere financijskog poslovanja i uklanjanja eventualnih pronevjera u proračunu Unije. 115 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Komisija je čuvar Ugovora i ukupnog zakonodavstva EU-a.14 Komisija bdije nad zemljama članicama u primjeni zakonodavne procedure Unije, i u slučaju njezine povrede Komisija može poduzeti određene pravne radnje. U slučaju povrede pravila predviđenih Ugovorom, posebno poduzeća i organizacija, Komisija može putem Suda pravde u određenim slučajevima nametnuti i plaćanje novčane kazne. Određivanje nedopuštenih cijena i nelegalno povezivanje na tržištu može se sankcionirati visokom novčanom kaznom.15 Također, Komisija nadgleda je li subvencioniranje industrije od pojedinih vlada zemalja članica sukladno Ugovoru; određene vrste javne pomoći podvrgnute su njezinom prethodnom odobravanju. Komisija može pokrenuti i postupke protiv ostalih institucija EU-a. Pored toga stoje Komisija čuvar Ugovora, ona predstavlja Uniju i pregovara o trgovačkim sporazumima i suradnji s trećim zemljama. U ime EU-a, a po mandatu Vijeća, Komisija pregovara o carinama, npr. u okviru WT0-a, trgovačkim sporazumima, sporazumima o asocijaciji te čak u praksi o priključenju novih zemalja Uniji. Pregovaračka snaga, koju ima Komisija u trgovačkim sporazumima i suradnji sa zemljama ili skupinama trećih zemalja, povećava učinkovitost Unije u svijetu. Velik broj zemalja u svijetu potpisao je sporazume s Unijom. To se posebno odnosi na zemlje u razvoju (Afrika, Karibi, Pacifik- u okviru konvencije Lome i Cotonou), zatim zemlje srednje i istočne Europe te zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza (s kojima je potpisan sporazum o tehničkoj pomoći u okviru programa TACIS16). Zemlje južnog Mediterana korisnice su europskih programa pomoći za razvoj, a suradnja sa zemljama Zapadnog Balkana uokvirena je procesom stabilizacije i pridruživanja. Europska komisija ima predstavništva u preko 160 zemalja svijeta, a u okviru toga predstavljena je i u okviru međunarodnih organizacija, kao što su WT0, OECD i Vijeće Europe. Postupno s povećanjem značenja Komisije, povećavaju se kritike na njezin račun, koje su najčešće usmjerene na njezinu učinkovitost, što je vrlo teško dokazati zbog mnoštva inicijativa koje poduzima svake godine. Međutim, takve kritike su neutemeljene s obzirom da se izvršna vlast Komisije stalno kontrolira. Postoji automatska kontrola na političkoj razini zemalja članica i na administrativnoj razini putem multilateralnog sustava Komisije. Komisiju kontrolira Europski parlament koji je može i smijeniti. Njezine propozicije, radnje i odluke ispituju, verificiraju i prosuđuju druge institucije na više načina, posebno Europska investicijska banka. U svom 116 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ radu Komisija štiti svačije interese i traži najbolje rješenje za sve zemlje članice i zainteresirane kategorije, što često rezultira brojnim izmjenama i dopunama prijedloga te procesom koji traje mjesecima ili čak godinama. Komisija koristi savjetodavnu pomoć brojnih stručnjaka, ostalih institucija i tijela EU-a te mišljenja Odbora regija i EESC-a. U određenim slučajevima Komisija razmatra opravdanost tzv. zaštitne klauzule («safeguard clause») kada određene zemlje članice osjećaju da su ugroženi njihovi vitalni interesi. 3. Vijeće ministara Dok je Komisija čuvar interesa Unije, Vijeće ministara je tijelo koje izražava nacionalne interese. Vijeće ministara glavna je zakonodavna institucija EU-a, koja u isto vrijeme ima nadnacionalne i međuvladine ovlasti. U određenim pitanjima odlučuje kvalificiranom ili običnom većinom, a o drugima jednoglasno. Procedure, praksa i čak različita rješenja označavaju određeni stupanj solidarnosti i povjerenja između zemalja članica Unije. Premda zbog procesa demokratizacije Unije danas u većini područja Vijeće dijeli zakonodavnu ulogu s Europskim parlamentom, ono ipak ostaje ključno kod donošenja bilo koje zakonodavne odluke. Ne smije ga se miješati s Europskim vijećem (European Council), koje je novija institucija i okuplja čelnike država ili vlada zemalja članica EU-a, ali bez zakonodavnih ovlasti, niti s Vijećem Europe (Council of Europe), koje je zasebna organizacija od EU-a i okuplja gotovo sve europske države. Lisabonski ugovor potvrđuje novi službeni naziv-Vijeće ministara (Council of ministers), dok su prijašnji nazivi bili Vijeće EZ-a i Vijeće Europske unije. Vijeće ministara nema u svijetu ekvivalenta. Ono je bitno zajedničko tijelo koje povezuje zemlje članice, donosi zakonodavstvo Unije (u suradnji s Europskim parlamentom), utvrđuje političke ciljeve, koordinira nacionalne politike i uravnotežuje razlike između njih, kao i s ostalim institucijama, što ga čini nezaobilaznim elementom donošenja odluka u okviru EU-a. Sastavljeno je od ministara nacionalnih vlada država članica, a sastav Vijeća mijenja se ovisno o području o kojem se odlučuje. Vijeće postoji od osnivanja triju europskih zajednica premda se neka zasjedanja održavaju u Luxembourgu. 117 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO 3.1. Sastav i organizacija Vijeća ministara Demokratska legitimnost Vijeća ministara nije upitna jer se na svakom sastanku Vijeća grupiraju predstavnici zemalja članica, odnosno ministri koji su odgovorni pred nacionalnim parlamentima i javnim mnijenjem. S obzirom da sastav Vijeća varira ovisno o području o kojemu se odlučuje, u stvarnosti postoji više različitih sastava Vijeća, a najvažniji su: ■ Vijeće općih poslova (pitanja koja obuhvaćaju više politika, npr. proširenje, administrativna pitanja, višegodišnji financijski plan...) ■ Vijeće vanjskih poslova (ministri vanjskih poslova) ■ Vijeće za ekonomske i financijske poslove - ECOFIN (ministri financija ili gospodarstva) ■ Vijeće za poljoprivredu i ribarstvo (ministri poljoprivrede i sl.). Premda učestalost sastanaka ovisi o hitnosti određene problematike, navedena se vijeća u pravilu sastaju jednom mjesečno, a preostala vijeća dva do četiri puta godišnje.4 Vijeće općih poslova ima posebno važnu ulogu jer priprema i dnevni red za zasjedanja Europskog vijeća. Vijeće vanjskih poslova, kojim predsjedava visoki povjerenik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (ujedno i potpredsjednik Europske komisije), također je važan saziv koji se bavi vanjskom trgovinom i razvojnom pomoći trećim zemljama te je zadužen i za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Ministre mogu iznimno zamijeniti čelnici država ili vlada zemalja članica kada se odlučuje o pridruživanju novih članica Uniji ili eurozoni te o suspenziji prava određene članice koja se ne pridržava osnovnih načela Unije. Slika 3-4. prikazuje konfiguraciju Vijeća ministara zajedno s pratećim odborima i ostalim tijelima koji omogućuju funkcioniranje Vijeća. S obzirom da se ministri sastaju povremeno, stalnost rada Vijeća osigurava pomoćno tijelo-Odbor stalnih predstavnika (COREPER). Odbor priprema sastanke Vijeća ministara u skladu s člankom 240 Ugovora o funkcioniranju EU-a, a sastaje se dva puta tjedno s ciljem traženja kompromisa i lakšeg glasovanja Vijeća ministara. Odbor postoji u dva osnovna sastava: 4 Europska komisija, Oktobar 2010. 118 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ ■ COREPER II - čine veleposlanici država članica pri EU u Bruxellesu, koji se bave političkim pitanjima ■ COREPER I - čine njihovi zamjenici, diplomati u tim veleposlanstvima koji se bave tehničkim pitanjima. Za pripremu Vijeća za poljoprivredu i ribarstvo zadužen je Specijalni odbor za poljoprivredu (SCA-CSA). Prije COREPER-a tehničkim pitanjima vezanima za odlučivanje bave se razne radne skupine i odbori (njih oko 250) sastavljeni od delegata pojedinih zemalja članica.5 Proces donošenja odluka Vijeća ministara nezamisliv je bez pripremnih mehanizama COREPER-a. Prije nego što o bilo kojemu pitanju odlučuju ministri, o tome se prethodno raspravlja i glasuje u okviru COREPER-a. U pravilu, ako s izglasavanjem nekog akta nema poteškoća u COREPER-u, ministri o njemu uopće ne će raspravljati, nego će ga prihvatiti (lista A). Međutim, ako se o nekom pitanju ne može postići konsenzus, ministri o tome onda raspravljaju i eventualno glasuju (lista B). Osim COREPER-a Vijeću ministara u radu pomaže Stalno tajništvo smješteno u Bruxellesu. Tajništvo organizira, koordinira i pomaže u radu Vijeća, Predsjedništva i predsjednika Europskog vijeća te organizira međuvladine konferencije (IGC), a posebno je važno za područje vanjske i sigurnosne politike. Na čelu tajništva je glavni tajnik.29 Brojni stručnjaci, putem interakcije u radu radnih skupina i odbora pridonose približavanju različitih stavova zemalja članica i razumijevanju različitih interesa. Svakih šest mjeseci (od siječnja do lipnja i od srpnja do prosinca) Vijećem predsjedava druga država članica i ona ima osnovni zadatak organizirati i upravljati radom Vijeća ministara. To znači da je određena zemlja, točnije njezini ministri i drugi službenici, zadužena za rad svih tijela i odbora te sastanaka u okviru Vijeća. Predsjedništvo treba usmjeravati rad Vijeća, posredovati između EU-a i država članica te pojedinih institucija EUa, te donekle predstavljati Uniju prema ostatku svijeta. Značenje predsjedanja Unijom postupnim se povećanjem nadležnosti Unije proširivalo i produbljivalo, ali je uvođenje nove funkcije predsjednika Europskog vijeća i visokog predstavnika Unije za Vanjske poslove i sigurnost donekle izmijenilo ovlasti Predsjedništva. S obzirom da je kratko vrijeme predsjedanja, pojedine predsjedavajuće zemlje moraju usko surađivati sa 5 Kandžija, V., Cvečić, I., Ekonomika i politika Europske unije, Sveučilište u Rijeci, 2010, str 132 119 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO zemljama koje su im prethodile na tom mjestu, ali i zemljama koje će nakon njih izvršavati istu zadaću (trijada). 3.2. Zadaće Vijeća ministara i način odlučivanja Vijeće ministara je međuvladin organ u pravom smislu riječi. Četverostruka funkcija Vijeća ministara definirana je člankom 16 Ugovora o EU te člancima 237. – 244. Ugovora o funkcioniranju EU-a: ■ ■ ■ ■ zakonodavna proračunska koordinirajuća funkcija oblikovanja politike. Osnovni zadatak Vijeća ministara je prihvaćanje zakonodavstva EU-a u suradnji s Europskim parlamentom. Raspolaže s pravom donošenja odluka i prihvaća zajednički proračun. Vijeće ministara definira pravce zajedničkih politika Unije - od Amsterdamskog ugovora pravila suodlučivanja primjenjuju se u mnogim oblastima pa Vijeće usko surađuje s Europskim parlamentom. Međutim, za određena pitanja isključivo je nadležno Vijeće, kao npr. Zajednička vanjska i sigurnosna politika, pri čemu se zemlje članice ne odriču vlastitog suvereniteta. Izvršne ovlasti Vijeće delegira na Komisiju, područje po područje, ali usporedno osniva i posebne radne skupine stručnjaka iz zemalja članica, tj. stručne odbore koji načelno kontroliraju rad Komisije u tim područjima. Osim izvršnih ovlasti i raznih imenovanja Vijeće službeno potpisuje sporazume između Europske unije i trećih zemalja ili međunarodnih organizacija. Vijeće osigurava koordinaciju ekonomskih politika, što povezuje sve zemlje članice - svake godine prihvaća kvalificiranom većinom preporuke te izdaje Opće smjernice ekonomskih politika država članica i Europske unije (Broad Economic Policv Guidelines - BEPG). U samom procesu donošenja odluka Vijeće ministara može odlučivati na tri načina: (1) (2) (3) 120 jednoglasno jednostavnom (običnom) većinom kvalificiranom većinom. �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Jednoglasnost u odlučivanju potrebna je u osjetljivim područjima (Slika 3-5.), kao što su: Zajednička vanjska i sigurnosna politika, oporezivanje, određena institucionalna i financijska pitanja, određena pitanja vezana za sigurnost građana i njihova prava te za sve odluke ustavotvornog karaktera (ugovori). Obična većina rijetko se koristi, i to prvenstveno za proceduralne odluke, a kvalificirana većina se odnosi na većinu odluka koje Vijeće donosi i zahtijeva većinu ponderiranih glasova koji predstavljaju većinu stanovništva Unije. Kada Vijeće ministara odlučuje kvalificiranom većinom, broj glasova koji pripada ministru pojedine države članice varira. Glasovi su ponderirani ovisno o veličini države, a da bi se odluka donijela, potrebno je prema rješenju usvojenom Ugovorom iz Niče ostvariti dvije, odnosno eventualno i tri većine:6 ■ većina broja država članica (katkad 2/3 zemalja) ■ prag kvalificirane većine (oko 74% ukupnih glasova) ■ ukoliko bilo koja od članica zatraži, provjerava odražavaju li glasovi barem 62% ukupnog stanovništva Unije. Broj glasova u Vijeću, odnosno kvalificirana većina i blokirajuća manjina (97 od 345 glasova) mijenjaju se sukladno širenju članstva. Europsko vijeće održano u Nici 2000. godine, raspravljajući o proširenju Unije, usvojilo je novi raspon glasova, ali Lisabonski ugovor predviđa novi način odlučivanja. Prema novom sustavu, koji bi se trebao primjenjivati od 2014. (ili 2017.) godine, kvalificirana većina znači da za određenu odluku treba glasovati 55% država članica, koje istodobno čine barem 65% stanovništva Unije.7 Lisabonski ugovor također proširuje odlučivanje kvalificiranom većinom na pedesetak novih područja, što bi trebalo omogućiti bolje i učinkovitije odlučivanje u okviru Vijeća ministara. 4. Europski parlament Europski parlament jedino je tijelo na razini EU-a koje se bira na izravnim općim izborima. Parlament predstavlja izraz političke i demokratske volje naroda Europske unije; jamac je europskih interesa i zaštite prava 6 7 Europa, The EU at a glance, Europe in 12 lessons: How does the EU work?, rujan 2008 Treaty of Lisbon, rujan 2008. 121 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO građana. To je najveća multinacionalna skupština svijeta i predstavlja oko 500 milijuna građana, lako se zastupnici biraju prema nacionalnim kvotama, oni na europskoj razini nisu politički organizirani nacionalno, već prema političkim opredjeljenjima. Parlament broji 736 zastupnika (Lisabon predviđa 751), a sjedište mu je u Strasbourgu gdje se održavaju mjesečne plenarne sjednice (sastanci parlamentarnih odbora održavaju se u Bruxellesu, a administrativne službe smještene su u Luxembourgu). U početku je Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik bila marginalna institucija (imala je 78 zastupnika). Rimskim se ugovorima osniva Europska parlamentarna skupština zajednička za tri Zajednice, koja dobiva konzultativni karakter. Od 1962. godine skupština mijenja ime u Europski parlament, a od 1979. godine zastupnici se biraju na izravnim izborima. U međuvremenu Parlament postaje prvoklasna demokratska institucija - postupno joj se dodjeljuju tradicionalne parlamentarne funkcije, kao što su predstavljanje naroda (politička funkcija), zakonodavna i proračunska funkcija te nadzorna funkcija izvršne vlasti. Danas je to jedna od najsnažnijih zakonodavnokontrolnih institucija na svijetu. Reformski ugovor, potpisan u Lisabonu krajem 2007. godine, novim izmjenama Parlamentu daje još veću važnost u procesu odlučivanja. 4.1. Zadaće Europskog parlamenta Zadaće Europskog parlamenta slične su onima ostalih parlamenata, tj. prihvaćanje zakona i kontrola izvršne vlasti. Nadopunama Osnivačkih ugovora - Jedinstvenim europskim aktom (1986.), Ugovorom o Europskoj uniji (1992.), Amsterdamskim ugovorom (1997.), Ugovorom iz Niče (2001.) te Ugovorom iz Lisabona (2007.) - ovlasti su mu postupno proširene, a njegova snaga pojačana. Na taj se način daje sve veća uloga građanima EU-a, pogotovo nakon odluke o izravnom načinu biranja zastupnika u Parlament. S obzirom da je u članku 10., Ugovora o EU definirano kako Unija funkcionira na načelima zastupničke demokracije, svaki građanin EU-a ima pravo sudjelovati u demokratskom životu Unije, a Europski parlament upravo doprinosi približavanju odluka građanima. Parlament sudjeluje u sve većem broju odluka, a većina ih se može donijeti samo uz suglasnost i Vijeća ministara i Parlamenta (postupak suodlučivanja). Odluke u Parlamentu se donose apsolutnom većinom 122 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ glasova, osim za područja gdje Ugovori drukčije predviđaju. U nekim područjima Parlament ima samo savjetodavnu ulogu, a u nekima mora dati pristanak (consent). Postupak kooperacije, koji je ukinut Lisabonskim ugovorom, omogućavao je Parlamentu poboljšanje zakonodavnog teksta putem amandmana. Osnovne četiri zadaće Europskog parlamenta su: ■ ■ ■ ■ politička zakonodavna nadzorna proračunska. Zakonodavna vlast Parlamenta ima polazište u Rimskim ugovorima, koji mu daju konzultativno značenje između Komisije, koja predlaže, i Vijeća ministara, koje prihvaća zakonodavstvo. Međutim, izmjenama Osnivačkih ugovora važnost Parlamenta je jačala, tako da danas u najvećem broju slučajeva Parlament ravnopravno sudjeluje u donošenju odluka s Vijećem ministara, a u određenim slučajevima traži se mišljenje ili pristanak Parlamenta prije prihvaćanja zakonodavnog prijedloga Komisije. Europski parlament ima važnu ulogu za proračun EU-a. Tijekom 1970-ih godina prenesene su mu proračunske ovlasti. Proračunski postupak omogućuje Parlamentu utvrđivanje općih smjernica i tipova rashoda, predlaganje izmjena proračunskih sredstava i davanje amandmana na prvobitne prijedloge Komisije te prijedloge zemalja članica u okviru Vijeća ministara. Parlament prihvaća proračun u uskoj suradnji s Vijećem ministara, a u posebnim slučajevima Parlament može odbiti proračun, kada na primjer smatra da pojedine zemlje ili ciljevi nisu dovoljno uzeti u obzir. Lisa-bonski ugovor predvidio je pojednostavljenu i transparentniju proceduru donošenja proračuna i izjednačio važnost Parlamenta i Vijeća ministara pri donošenju konačne odluke. Parlament također nadzire izvršavanje proračuna od prethodne godine, raspravlja o godišnjem proračunskom izvješću Revizijskog suda i potvrđuje ga. Parlament vrši funkciju nadzora nad ostalim institucijama EU-a, posebno Europske komisije. Politički nadzor nad Europskom komisijom Parlament provodi pri njezinu imenovanju i potom tijekom njezina rada. Svakih pet godina imenuje predsjednike i povjerenike u Komisiji, a Komisija je dužna o svom radu izvješćivati Europski parlament. Parlament se, kao prvo, mora složiti s izborom predsjednika Komisije, visokog predstavnika 123 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO EU-a za Vanjsku i sigurnosnu politiku i pojedinih povjerenika, te potom i potvrditi cijelu Komisiju kao kolegij. Nakon Lisabona Parlament će imati ovlasti i izabrati (ne više samo potvrditi) predsjednika Europske komisije, nakon prijedloga Europskog vijeća koji je u skladu s rezultatima europskih izbora. U izuzetnim slučajevima Parlament može izglasati nepovjerenje Komisiji i raspustiti je kao kolektiv. Nema ovlasti razriješiti pojedine povjerenike, no takvu je ovlast Ugovorom iz Niče stekao predsjednik Komisije ili to može zatražiti Vijeće.8 Parlament analizira mnogobrojne mjesečne i godišnje izvještaje Komisije i ovlašten je postavljati Komisiji tzv. parlamentarna pitanja. Ta pitanja ovlašten je postavljati i članovima Vijeća ministara, premda ih je oko 90% upućeno Komisiji. Na prosječno tri do pet tisuća pitanja godišnje članovi Komisije ili ministri odgovaraju pismeno ili usmeno, a odgovori se objavljuju u Službenom glasilu EU-a. O eventualnim nepravilnostima u radu Komisije Parlament može doznati i na temelju pritužbi građana Unije, stoje omogućeno Ugovorom iz Maastrichta. Svi građani, individualno ili kolektivno, mogu Parlamentu proslijediti peticije i tražiti nadoknadu štete od Europske unije. Nadalje, Parlament može osnivati istražne odbore (committees of inquiry) koji će istražiti navodne prekršaje i lošu administraciju, te inicirati postupke pri Sudu pravde ili intervenirati u određenim postupcima. Europski parlament imenuje i Pučkog pravobranitelja (ombudsmana), posrednika zaduženog za žalbe svih građana Unije ili svih fizičkih osoba koje stanuju u zemljama članicama. Te se žalbe odnose na loše funkcioniranje administracije u institucijama ili tijelima EU-a. Svoje mišljenje Parlament daje i o članovima Revizijskog suda te izvršnog odbora Europske središnje banke, uključujući i glavnog direktora. Veliko je značenje Europskog parlamenta u održavanju uskih veza s nacionalnim parlamentima preko regularnih sastanaka predsjednika i parlamentarnih odbora. Ti su kontakti pojačani raspravama o politikama Unije u okviru konferencije, nazivano parlamentarno zasjedanje. Snaga Parlamenta potvrđuje se primjenom njegova mišljenja u važnim međunarodnim sporazumima, kao što su: sporazumi o pridruživanju novih 8 European Parliament Fact Sheets, the European Parliament: powers“, rujan 2009. 124 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ zemalja Uniji, sporazumi o asocijaciji s trećim zemljama, sporazumi s bitnim financijskim implikacijama i slično. Parlament provodi političku funkciju nad ukupnom politikom Europske unije. On predstavlja oko pola milijarde stanovnika i to je europski forum «par excellence». Često traži od drugih protagonista, Komisije i Vijeća ministara, da razviju ili preokrenu postojeću politiku ili lansiraju novu glede npr. transporta, zaštite okoliša, prava radnika, ljudskih prava u svijetu itd. Lisabonski ugovor značajno je pridonio uvažavanju Europskog parlamenta, jer su njegove zakonodavne ovlasti praktički izjednačene s onima Vijeća, a suodlučivanje se uvodi u pedesetak novih područja. Slično je i s odlučivanjem o EU proračunu i imenovanjem predsjednika Europske komisije. Međutim, novim ugovorom predviđen je i veći utjecaj nacionalnih parlamenata zemalja članica - npr. moći će izglasati veto na odluke iz područja pravosudne suradnje u civilnim pitanjima, moći će preispitivati odluke europskih institucija u skladu s načelom supsidijarnosti te će moći izražavati mišljenja o novim kandidatima za članstvo u EU. 4.2. Organizacija i funkcioniranje Parlamenta S izravnim izborima europski parlament postao je jedini istinski multilateralni parlament na svijetu značajan u izgradnji Europe. U početku je mjesto Parlamenta bilo čisto o se njegovo značaj povećao. Prvih dana stvaranja Europske zajednice delegirali su nacionalni parlamenti. Prvi predsjednik skupštine CECA-e bio je, a prvi nakon stvaranja EEZ-a i EURATOM-a bio je Francuz Robert, te je Pariškim i Rimskim ugovorima, izbor europske Skupštine izvršen neposredno od 7. do 10. lipnja 1979. godine. Izbor zastupnika organizira se u svakoj broj mjesta, a za kvotu određene države članice mogu se kandidirati i druge članice, koje imaju prebivalište u onoj državi u kojoj se održavaju izbori, a što je dodijeljeno uvođenjem instituta Europskoga građanstva. Na Europskom vijeću iz Bruxellesa u rujnu 1976. godine odlučeno je da se po prvi put održe izravni izbori za Europski parlament. Tada su određena zajednička načela izbora zastupnika, pri čemu je dogovoreno da svaka država članica sama precizira uvjete održavanja izbora na vlastitom teritoriju i izbora zastupnika. 125 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Osnivačkim ugovorom i ugovorima koji ga izmjenjuju, ili pristupnim ugovorima za nove članice, određuje se broj zastupničkih mjesta u Europskom parlamentu za svaku zemlju članicu. Taj broj donekle odražava veličinu stanovništva, jer je zbog vrlo velike razlike u broju stanovnika među članicama teško postići istinsku razmjernu zastupljenost europskih građana. Ugovori uređuju i minimalni broj zastupnika za svaku zemlju (6) te najveći mogući broj zastupnika u Parlamentu (96). Gornju granicu broja zastupnika moguće je prijeći u razdobljima između dvaju izbora za Parlament kako bi se eventualno uvrstili zastupnici novih članica. Broj europskih parlamentaraca povećavao se postupnim proširenjem Zajednice, odnosno Europske unije. Nakon zadnjeg proširenja Unije iz 2007. godine ukupan broj zastupnika u Parlamentu iznosio je čak 785, ali je taj broj smanjen na 736, sukladno Ugovoru iz Nice, na posljednjim izborima za Europski parlament iz 2009. godine. Ugovor iz Lisabona predviđa najviše 750 zastupnika i predsjednika Parlamenta (Tablica 5). Tablica 5: Zastupnici u Europskom parlamentu Država Njemačka Francuska Vel. Britanija Italija Španjolska Poljska Rumunjska Nizozemska Grčka Portugal Belgija Češka Rep. 126 Saziv za 2007. 2009. 99 78 78 Saziv za 2009. (prema Ugovoru iz Nice) 99 72 72 Saziv prema Ugovoru iz Lisabona 96 74 73 Broj Stanovnika po stanovnika zastupniku (2007.) (prema «Lisabonu») 82.210.000 856.354 63.753.140 861.529 60.587.300 829.963 78 54 54 35 27 24 24 24 24 72 50 50 33 25 22 22 22 22 73 54 54 33 26 22 22 22 22 59.337.888 45.200.737 38.115.967 21.438.000 16.402.414 11.147.000 10.623.000 10.584.534 10.349.372 812.848 837.051 705.851 649.636 630.862 506.682 482.864 481.115 470.426 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Mađarska Švedska Austrija Bugarska Danska Slovačka Finska Irska Litva Latvija Slovenija Estonija Cipar Luksemburg Malta UKUPNO 24 19 18 18 14 14 14 13 13 9 7 6 6 6 5 785 22 18 17 17 13 13 13 12 12 8 7 6 6 6 5 736 22 20 19 18 13 13 13 12 12 9 8 6 6 6 6 75 10.053.000 9.179.731 8.327.709 7.639.000 5.457.415 5.396.168 5.302.000 4.301.000 3.369.600 2.277.000 2.023.223 1.342.409 855.000 467.000 407.000 496.146.607 456.955 458.987 438.300 424.389 419.801 415.090 407.846 358.417 280.800 253.000 252.903 223.734 142.500 77.833 67.833 660.647* Izvor: Eurostat 2009. Najviše zastupnika imaju Njemačka (99) te Francuska, Italija i Velika Britanija (72), a najmanje Estonija, Cipar i Luksemburg (6) te Malta (5), koja će na sljedećim izborima dobiti pravo i na šestoga zastupnika, stoje minimalan broj zastupnika za pojedinu zemlju članicu, kako predviđa Lisabonski ugovor. Svakim daljnjim širenjem Unije velike će članice imati sve manje zastupnika, osim ako ne dođe do novih institucionalnih rješenja. lako se zastupnici Europskog parlamenta biraju prema nacionalnim kvotama, na europskoj razini oni su organizirani prema političkim opredjeljenjima. Stoga su srodne nacionalne političke stranke organizirane u europske političke stranke. U sazivu Parlamenta 2009. - 2014. većinu ima Europska pučka stranka (PPE/EPP), koalicija nacionalnih stranaka demokršćanske orijentacije, a slijede je savez socijalista i demokrata te liberalna stranka. Tablica 3-13. i Grafikon 3-1. prikazuju sastav Europskog parlamenta prema europskim strankama. Većina odluka u Parlamentu ovisi o dogovoru glavnih političkih grupacija, koje u europskom interesu često dolaze do konsenzusa oko bitnih pitanja. Sljedeći izbori za Europski parlament održat će se 2014. godine, kada će o rezultatima izbora ovisiti i izbor buduće Komisije. Naime, 127 �Halid Konjhodžić, Vlado Sabljić: INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Lisabonski ugovor predvidio je da političke grupacije u Parlamentu u budućnosti trebaju predlagati predsjednika Komisije, sukladno političkoj zastupljenosti u Parlamentu. Rad Parlamenta organiziran je tako da se prijedlozi razmatraju u okviru pojedinih parlamentarnih odbora (npr. za proračun, za vanjske poslove itd.). Dvadeset je stalnih odbora raspoređenih po raznim temama, ali Parlament povremeno osniva i privremene odbore koji najčešće djeluju godinu dana. To je važna zajednička institucija koja je odraz demokratske volje europskih građana. Uostalom, Lisabonski ugovor ističe kako je «Europski parlament sastavljen od 'građana Unije'». Tako, između ostalog svakog Europljanina Europski parlament godišnje stoji 2,60 eura.9 ZAKLJUČAK Na kraju izlaganja o institucionalnom sustavu Europske unije, mogu se izvući sljedeći zaključci: Prvo, ustroj Europske unije je jedinstven i predstavlja sustav «sui generis»; Drugo, najznačajnije institucije koje osmišljavaju politike te ih ugrađuju u pravno obvezujuće norme Europske unije su Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament Treće, Europska komisija je institucija koja ne predstavlja zemlje članice, nego Europsku uniju kao cjelinu. Ima izuzetnu moć ekspertize i gotovo monopol u predlaganju europskih tekstova, a na temelju odluka Vijeća zadužena je za izvršavanje odluka; Četvrto, Vijeće ministara je tijelo koje izražava nacionalne interese. Ono je zakonodavna institucija EU-a, koja u isto vrijeme ima nadnacionalne i međuvladine ovlasti. Vijeće ministara nema u svijetu ekvivalenta. Peto, Europski parlament predstavlja narod zemalja članica Europske unije. On ima zakonodavnu (i savjetodavnu), proračunsku i nadzornu funkciju, a 9 Jim Higgins (MEP), «About the EU», 11.09.2008. (http://www.iimhiggins.ie/html/in europe europarl.html) 128 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ bira se izravnim općim izborima. Parlament predstavlja temelj života i političke rasprave u EU, jer se zastupnici grupiraju u europske političke stranke i opcije. LITERATURA Europa, „The European Commission, jun 2012. Europa, The EU at a glance, Europe in 12 lessons: How does the EU work?, rujan 2008 European Parliament Fact Sheets, the European Parliament: powers“, rujan 2009. Europska komisija, Oktobar 2010. Jim Higgins (MEP), «About the EU», 11.09.2008. Kandžija, V., Cvečić, I., Ekonomika i politika Europske unije, Sveučilište u Rijeci, 2010, Odluka Europskog vijeća od 11. – 12. 12. 2008. Treaty of Lisbon, rujan 2008. Internet izvori: http://ec.europa.eu/index_en.htm http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/council-eu/ http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/europeancommission/index_en.htm http://europa.eu/about-eu/institutions-bodies/europeanparliament/index_en.htm 129 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3058 Title A name given to the resource INSTITUCIONALNI SUSTAV EU I NJIHOV ZNAČAJ ZA BIH ZAKONODAVSTVO Author Author KONJHODŽIĆ, Halid ČOKIĆ, Mirela SABLJIĆ, Vlado Abstract A summary of the resource. Za uspjeh europske integracije uveliko su zaslužne institucije osnovane na europskoj razini. Političku funkciju, od osmišljavanja politika do njihovog pretakanja u pravno obvezujuće norme, imaju tri institucije: Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament. Uz njih sve važniji politički pokretač integracije postaje Europsko vijeće. Ustroj Europske unije /dalje: EU/ je jedinstven i predstavlja sustav «sui generis». Jacques Delors, bivši predsjednik Komisije, kvalificira je kao «nedefinirani proizvod». No, čini se da ona ima izrazitog značaja kako ustrojstvo, odnosno njen sustav za naš pravno-politički režim. Ovo prije svega jer je Bosna i Hercegovina jedna od država koja treba da preduzme sve napore kako bi se pripremila za članstvo u EU. Ključne riječi: Institucionalni sustav EU, Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament, EU. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3470 Title A name given to the resource INTEGRATING CULTURE WHILE TEACHING FOREIGN LANGUAGE AS THE FIFTH LANGUAGE SKILL Author Author KONCA, M. Yavuz Kaya, Fatma Abstract A summary of the resource. The purpose of this study is to examine the role of culture in language teaching and the significance of integrating it into teaching activities as the fifth language skill in addition to listening, speaking, reading, and writing. As is the fact, language should be thought as a whole to achieve the desired communication. Without knowing the cultural norms and aspects of the target language, accurate and appropriate language use and understanding will be at risk and learners will transfer their native cultural knowledge which will have a negative effect on the quality of learning and teaching process. It is known that understanding, teaching , and learning a language require not only the knowledge of grammar, phonology, and lexis but also certain other features and elements peculiar to the target culture. It is not possible to fully understand the language used in context without knowing the cultural aspects of the target language since learning another language also includes learning how the speakers of that language live, think, and perceive the world around them. To achieve this in EFL courses, language teachers should equip themselves with the knowledge of the culture of the language they are to teach, make learners aware of cultural differences and develop their communicative competence using realistic and authentic materials because just linguistic compentence is not enough to communicate effectively in the target language. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English