Ostvarenje zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini u svjetlu Direktive 2011/24/EU o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi

Ostvarenje zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovini u svjetlu Direktive 2011/24/EU o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi

ČOLAKOVIĆ, Maja
BEVANDA, Marko

Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli su 9. 3. 2011. godine Direktivu 2011/24/EU o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi, koju su države članice Europske unije bile dužne transponirati u vlastite pravne sustave do 25. 10. 2013. godine. Odredbe Direktive u prvom redu predstavljaju zakonodavni odgovor na višegodišnju praksu i presude Suda pravde Europske unije u području zaštite prava pacijenata, odnosno prava građana država članica Unije na ostvarenje zdravstvene zaštite na cijelom njenom teritoriju. Budući da su se u ostvarenju ovih prava pokazale znatne poteškoće i nedostaci, odnosno ograničenja građana država članica u korištenju prekogranične zdravstvene zaštite, ciljevi Direktive su da omogući svim građanima dostupnu, sigurnu i kvalitetnu prekograničnu zdravstvenu zaštitu, osigura mobilnost pacijenata unutar teritorije Unije te suradnju između država članica na području zdravstvene zaštite, uz poštovanje nacionalnih nadležnosti pri njenoj organizaciji i realizaciji. Njome se ostvaruju neke od temeljnih sloboda na kojima počiva Unija, a prije svih sloboda pružanja usluga, sloboda kretanja osoba i sloboda kretanja roba. Primjena Direktive 2011/24/EU otvara mnogobrojna pitanja o uslovima i načinima korištenja prekogranične zdravstvene zaštite tj. mogućnosti pacijenta da ostvari zdravstvenu zaštitu u nekoj od država članica Europske unije izvan njegove matične države, s pravom na naknadu troškova pruženih zdravstvenih usluga. Zdravstveni sustav u Bosni i Hercegovini odlikuju izuzetno komplicirana struktura i rascjepkanost. Sastoji se od 13 fondova zdravstvenog osiguranja, 13 ministarstava zdravstva i jako velikog broja zdravstvenih institucija. Zapravo se jedva i može nazvati „sustavom“, jer Federacija Bosne i Hercegovine, Republika Srpska i Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine imaju odvojene sustave zdravstvene zaštite, organizirane na potpuno različite načine. Pacjenti nemaju slobodu izbora pružatelja zdravstvene usluge, odnosno ne mogu ostvariti besplatnu zdravstvenu zaštitu na teritoriju čitave države, već samo unutar zdravstvenog sustava pod koji potpadaju (entitetski, odnosno kantonalni u Federaciji Bosne i Hercegovine). Imajući u vidu nužnost usklađivanja bosanskohercegovačkog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, jasno je da ovakva organizacija sustava zdravstvene zaštite u Bosni i Hercegovine zahtijeva hitnu, temeljitu reformu. Građani Bosne i Hercegovine trebaju sigurnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, svima jednako dostupnu na teritoriji cijele zemlje, pokrivenu obveznim zdravstvenim osiguranjem, odnosno mora im biti priznato pravo na „prekograničnu“ zdravstvenu zaštitu unutar Bosne i Hercegovine. Takvo rješenje de lege ferenda značilo bi tek početni korak u potpunom prilagođavanju propisa iz oblasti zdravstva načelima na kojima počiva sistem zdravstvene zaštite u Europskoj uniji, izraženim i kroz odredbe Direktive 2011/24/EU.

Article
PeerReviewed

Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta

2014

3101