94 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/205c587f00753d098160f045e2575dd9.docx 950843484cbe2646e32b6317bdd32f9a https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c99b9390f013cf461499223b48ce58be.pdf bff6a11fe36161b0a53de7551434a9b7 PDF Text Text Doc. dr Goran Marković Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu goran.rkpbih@gmail.com PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak Autor se bavi analizom uzroka ustavne diskriminacije pojedinih kategorija građana, koja je dovela do presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Objašnjava je prirodom bosanskohercegovačkog društva i političkog režima, koji su omogućili da se diskriminacija pojedinih kategorija građana od strane političkih elita smatra legitimnom. Polazi od toga da ova diskriminacija, iako nije opravdana, proističe iz odnosa političkih snaga i nije suprotna prirodi političkog režima, iako nije nužno njegov sastavni dio. U drugom dijelu analize, autor se bavi razlozima zbog kojih presuda još nije sprovedena, ukazujući na svojevrsni „domino efekat“ u procesu ustavnih reformi. Naime, iako na prvi pogled izgleda jednostavno da se diskriminacija otkloni, to nije tako, jer je ona povezana sa koncepcijskim razlikama u pogledima nacionalnih političkih elita o nizu pitanja, kao što su: priroda političkog režima; priroda pojedinih političkih institucija (Predsjedništva i Parlamentarne skupštine); načini obezbjeđivanja pune nacionalne ravnopravnosti; i dr. To znači da nije realno očekivati da sprovođenje ove presude ne bude praćeno rješavanjem i nekih drugih teških ustavnih pitanja, o čemu ne postoji konsenzus nacionalnih političkih elita. Na to ukazuju različiti prijedlozi o tome kako sprovesti ustavnu reformu, na šta se autor takođe osvrće. Ključne riječi: Ustavna reforma; Diskriminacija; Hercegovine; Konstitutivni narodi; Ostali. Ustav Bosne i 511 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE PROBLEMS IN REJECTION OF DISCRIMINATION IN THE CONSTITUTION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA The author analyses causes of constitutional discrimination of particular categories of citizens which led to the decision of the European Court on Human Rights (ECHR) in the case Sejdić and Finci versus Bosnia and Herzegovina. He explains the discrimination by the nature of the Bosnian and Herzegovinian society and the political regime, which enabled that the discrimination is considered as a legitimate one. The author starts the analysis with the conclusion that discrimination, although unjustified, is a result of relation of political forces and is not opposite to the nature of the political regime although it is not necessarily its component. In the second part of the analysis, the author examines the causes which influenced delay in the execution of the ECHR decision, signifying the so-called domino effect in the process of amending the Constitution. Although at the first sight it looks easy to rejection discrimination, it is not the case for ethnic political elites differ on many issues such as the nature of the political regime, nature of the political institutions, appropriate methods for providing of ethnic equality etc. Ethnic political elites are not able to reach consensus on solving some other constitutional issues which are connected to rejection of discrimination. The author also explores these constitutional issues and offers some possible solutions. Key words: Constitutional reform; Discrimination; Constitution of Bosnia and Herzegovina; Constitutive peoples; The „Others“. 512 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Prošle su četiri godine od donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.1 Uprkos obavezi koja proističe iz presude, Bosna i Hercegovina nije izmijenila Ustav i Izborni zakon. Nevladin sektor, akademska zajednica i političke stranke iznijeli su više prijedloga o tome kakva treba da bude sadržina ustavnih amandmana. Pregovori nacionalnih političkih elita, u posljednje vrijeme pod pokroviteljstvom evropske birokratije, nisu dali rezultate. Postavlja se pitanje zašto su protekle četiri godine rasprava bez rezultata. Da li je moguće da političke elite ne mogu da postignu saglasnost o otklanjanju diskriminacije iz Ustava, ako je zabrana diskriminacije civilizacijsko dostignuće? Nije li Bosna i Hercegovina u svom ustavu definisana kao demokratska pravna država, koja se obavezala da će poštovati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda? Ako je sve tako, zašto je diskriminacija zadržana u Ustavu? Osnovna hipoteza ovog rada je da su ustavna rješenja uslovljena prirodom bosanskohercegovačkog društva, odnosom političkih snaga i dominantnim ideologijama. Ti činioci nisu suštinski mijenjali svoju prirodu u poslijedejtonskom periodu. Druga hipoteza je da izmjene Ustava Bosne i Hercegovine u skladu sa presudom Evropskog suda za ljudska prava otvaraju niz pitanja kojima se ovaj sud nije bavio i nije mogao baviti. Ta pitanja nisu neposredno povezana sa problemom diskriminacije u Ustavu, ali se vrlo lako mogu povezati s njim. U osnovi svega, leži odsustvo konsenzusa o tri osnovna pitanja: 1) da li Bosna i Hercegovina treba da postoji kao država; 2) kakvo treba da bude njeno državno uređenje (federalno, unitarno ili neka vrsta mješovitog federalno-konfederalnog, uz prevagu ovog drugog); 3) kakav treba da bude njen politički režim (konsocijativna ili liberalna demokratija). U radu ćemo nastojati da pokažemo na koji način otklanjanje diskriminacije utiče na prirodu pojedinih političkih institucija, koja su moguća rješenja i do čega bi ona dovela. Nastojaćemo i da dokažemo da se 1 Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Applications 27996/06 and 34836/06; judgement from 22 December 2009, http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx#{"fulltext":["finci"],"languageisocode":["ENG"] ,"documentcollectionid2":["JUDGMENTS"],"itemid":["001-96491"]}, 10. januar 2014. 513 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Ustav može promijeniti čak i ako se u društvu nisu dogodile nikakve suštinske promjene, budući da priroda društva i političkog režima Bosne i Hercegovine ne iziskuju nužno diskriminaciju Ostalih ili konstitutivnih naroda. 1. Uzroci diskriminacije Da bismo odgovorili na pitanje kako je moguće otkloniti diskriminaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine, moramo identifikovati njene uzroke. U uvodnom dijelu smo ih pronašli u: 1) prirodi bosanskohercegovačkog društva; 2) odnosu političkih snaga; 3) dominantnim ideologijama. Bosanskohercegovačko društvo je segmentirano društvo.2 To znači da u njemu postoje društvene grupe koje ne samo da imaju posebna svojstva, nego su izgradile svoj sistem organizacija i institucija, relativno su autarhične, pa su postale posebni podsistemi. Takve društvene grupe u Bosni i Hercegovini su tri nacije. Svaka od njih ima čitav splet organizacija i institucija političkog, ekonomskog, kulturnog, sportskog, vjerskog i drugog karaktera, koje zadovoljavaju znatan dio njihovih potreba.3 Segmentiranost društva uslovljava privid njegove jednodimenzionalnosti. Naime, u društvu postoje i druge društvene grupe osim nacija, kao što su, na primjer, klase, ali se njihovo postojanje zamagljuje i zanemaruje, jer su na prvom mjestu nacije, što je uslovljeno društveno-političkim događajima u posljednjih nešto više od dvadeset godina. Na ustavnopravnom i političkom planu segmentiranost društva se ispoljava kroz koncept konstitutivnosti i politički režim konsocijativne demokratije. Nacije postaju kolektivni politički subjekti – konstitutivni narodi. Oni imaju svoje političke elite koje ih predstavljaju u političkim 2 O ovome više u: M. Kasapović, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, Status, 9/2006, 52 i dalje; M. Kasapović, Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, http://www.scribd.com/doc/11288740/FELJTON-Mirjana-Kasapovic-BiH-Podijeljeno-Drustvo-iNestabilna-Drzava. 3 „Nakon dovršene teritorijalizacije, svaki se segment počeo organizirati u zasebnu i razmjerno zatvorenu političku i društvenu zajednicu, legalizirajući političke i društvene institucije i organizacije koje su nastale u ratu i izgrađujući nove.“ – Ibid., 60–61. 514 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ institucijama i posreduju u političkim odnosima na državnom nivou i subdržavnim nivoima političkog djelovanja. Ovo je značajno jer nacionalne političke elite određuju šta je vitalni nacionalni interes. Imajući u vidu prirodu političkog režima, nekoliko stotina, ako ne i desetina, ljudi određuje šta je vitalni interes jedne nacije. Budući da su nacije unutar sebe diferencirane po različitim osnovama, od klasnosocijalnog pa dalje, očigledno je da političke elite, definišući vitalni nacionalni interes, ne mogu, osim u rijetkim situacijama, voditi računa o onome što je interes većine pripadnika nacije, već se prvenstveno rukovode vlastitim interesima, koje pokušavaju legitimisati kao nacionalne. Za razumijevanje postojanja diskriminacije važno je razumjeti da osim tri konstitutivna naroda, ne postoje drugi društveni segmenti, u smislu etničkih grupa koje istovremeno imaju politički subjektivitet. U društvu, naravno, postoji veći broj etničkih grupa, koje su svrstane u nacionalne manjine, a zakonom ih je priznato sedamnaest. Postavlja se pitanje kakav je njihov društveni položaj. Imaju li one vitalne nacionalne interese? Kakav je njihov položaj u političkim procesima? Imaju li one svoje političke elite? Etničke grupe koje nisu konstitutivni narodi, a koje čine dio ustavne kategorije Ostalih, nemaju svoje političke elite. One nemaju svoje političke stranke i ne učestvuju kao kolektiviteti u političkim procesima. To znači da imaju bitno drugačiju ulogu u političkom životu u odnosu na konstitutivne narode. Njihovi pripadnici mogu učestvovati u političkom životu samo kao građani a ne i kao pripadnici kolektiviteta. Može se postaviti pitanje da li je to opravdano i da li predstavlja izvor diskriminacije. Smatramo da brojnost pojedinih etničkih grupa ili Ostalih kao cjeline ne može određivati njihov ustavnopravni i politički položaj. Određena prava pripadaju grupama zbog njihovih svojstava a ne brojnosti. Da nije drugih razloga, malobrojnost Ostalih ne bi mogla biti razlog (iako neopravdan) za njihov neravnopravan položaj. Drugi razlog je znatno ozbiljniji, mada se ni on ne može uzeti kao opravdanje za diskriminaciju. Naime, Ostali nemaju vitalne nacionalne interese jer nisu etnički homogeni. Njih čine pripadnici različitih etničkih grupa, kao i oni građani koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje etničke grupe ili nemaju osjećaj takve pripadnosti. U ovom trenutku još 515 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE uvijek ne znamo pouzdano kakva je etnička struktura Ostalih. Postavlja se, međutim, hipotetičko pitanje: kako se može govoriti o vitalnim nacionalnim interesima Ostalih ako njihovu relativnu ili apsolutnu većinu čine oni koji ne mogu ili ne žele da se nacionalno izjasne? No, ako ostavimo po strani ovo hipotetičko pitanje, baš zato što ne znamo pouzdano strukturu Ostalih, ostaje činjenica da njih čini sedamnaest zakonom priznatih nacionalnih manjina.4 Kako pojedine nacije mogu imati različite interese, ostaje nam da zaključimo jednu od sljedećih stvari: 1) Ostali ne mogu definisati vitalni nacionalni interes zbog etničke heterogenosti i potencijalno različitih nacionalnih interesa onih koji ih čine; 2) Ostali bi mogli definisati vitalni nacionalni interes tako što bi njihovi predstavnici definisali zajednički interes svih etničkih grupa koje čine Ostale; 3) Ostali bi mogli definisati vitalni nacionalni interes tako što bi njihovi predstavnici u političkim institucijama tražili mišljenje nekog posebnog tijela o tome da li se neko pitanje može smatrati pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa. Ako analiziramo ove tri mogućnosti, zaključićemo da su druga i treća neprihvatljive. Naime, nije moguće tvrditi da bi nekolicina predstavnika Ostalih, koji pripadaju određenim nacionalnim manjinama, definisala i predstavljala interese svih nacionalnih manjina. Da bi takvo što bilo moguće, bilo bi potrebno postojanje svojevrsne konferencije predstavnika nacionalnih manjina, što je nemoguće. Poseban problem nastaje ukoliko Ostale predstavljaju nacionalno neopredijeljeni, koji po prirodi stvari ne mogu imati nacionalne interese. Može se primijetiti da i se delegati konstitutivnih naroda nekad ne slažu u tome šta je vitalni interes njihovog naroda. Ovdje se, međutim, radi o različitom viđenju interesa jednog naroda od strane predstavnika tog naroda. Naravno, u dosta slučajeva radi se o politikantskom tumačenju vitalnog nacionalnog interesa, ali ga ipak različito shvataju pripadnici tog naroda. Kad su u pitanju Ostali, razlike u tumačenju vitalnog interesa mogle bi proizaći iz činjenice da ne tumači svaki delegat vitalni interes svog naroda (odnosno, nacionalne manjine), već da tumači vitalne interese svih nacionalnih manjina. Nije u skladu sa prirodom instituta vitalnog nacionalnog interesa da vitalni 4 Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 12/03, 76/05 i 93/08. 516 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ interes jednog naroda tumače predstavnici drugog naroda. S druge strane, nije nelogično da delegati iz reda jednog naroda različito tumače vitalni interes svog naroda, tim prije što narodi nisu homogene grupe, pa je moguće da postoje različita tumačenja tog interesa. Posebno sporno je kako bi bilo moguće da oni koji nisu nacionalno opredijeljeni tumače vitalne interese nacionalnih manjina, jer oni ne samo da ne pripadaju tim nacionalnim manjinama, nego uopšte nemaju nacionalnu pripadnost. Treća mogućnost otpada zato što delegati Ostalih imaju ili bi, u slučaju Doma naroda Parlamentarne skupštine, imali slobodni mandat, što je u skladu sa prirodom ustavnog sistema Bosne i Hercegovine (a zapisano je i u Izbornom zakonu), tako da oni ne stoje u pravnoj vezi sa bilo kim ko bi im davao uputstva za rad, određujući šta u konkretnom slučaju predstavlja vitalni nacionalni interes. Prema sadašnjim rješenjima, postupak zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda Parlamentarne skupštine može biti pokrenut odlukom tri delegata iz reda jednog konstitutivnog naroda,5 što znači da se apsolutna većina predstavnika jednog naroda mora saglasiti da je ugrožen vitalni nacionalni interes tog naroda. Koliko god delegata imali Ostali u Domu naroda, neće ih biti dovoljno da svaka nacionalna manjina ima barem po jednog svog predstavnika. Tokom rasprava o izvršenju presude Evropskog suda, pojavila su se mišljenja da ih bude samo četiri – po dva iz oba entiteta.6 Mora se priznati da postoji značajna razlika između rješenja po kome postupak zaštite vitalnog interesa pokreće većina delegata iz reda jednog naroda, i to o vitalnom interesu tog naroda, i rješenja po kome bi, na primjer, jedan Poljak odlučivao o postojanju vitalnog interesa Ukrajinaca, nemajući pritom formalnu vezu sa pripadnicima ukrajinske nacionalne manjine.7 5 Ustav Bosne i Hercegovine, čl. IV 3e. E. Hodžić, N. Stojanović, „Kako reformirati Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH? Izazovi izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH“, Analitički sažetak, 2/2011, 3. 7 Slično: „Nepraktično je i problematično postojećem etničkom predstavljanju naprosto dodati predstavljanje nacionalnih manjina da bi se prevladala diskriminacija koja je utvrđena u predmetu Sejdić – Finci. Nacionalne manjine isuviše su malobrojne da bi efektivno učestvovale u odlučivanju na isti način kao tri 'konstitutivna naroda', a takav bi pristup i dalje sa visokih funkcija isključivao građane koji se ne žele ili ne mogu identificirati sa postojećim kategorijama etničkog identiteta.“ – F. Bieber, „Reforma Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine“, Osvrt, 1/12, 3–4. 6 517 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Važan razlog diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine treba tražiti u dominantnim ideologijama, koje su od početka rata težile teritorijalizaciji političke moći nacionalnih političkih elita, što se nastavilo i poslije rata. Ovdje se nećemo baviti maksimalističkim ciljevima nacionalnih političkih elita, jer nam to tema i obim rada ne dopuštaju. Skrenućemo pažnju na činjenicu da su ustavi na sva tri nivoa, sve do donošenja odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, predviđali konstitutivnost samo jednog ili dva naroda. Tačnije, konstitutivni su bili oni narodi koji su na određenoj teritoriji imali politički značaj i „brojčanu“ težinu. Nije slučajno, na primjer, što su samo dva kantona u Federaciji imala poseban režim, jer su u njima Bošnjaci i Hrvati i politički i brojčano bili značajni. Isto tako, malobrojnost Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, odnosno Srba u Federaciji uticala je na to da ovi narodi u ovim entitetima nemaju veliki politički značaj sve do 2002. godine, kada su usvojeni amandmani na ustave entiteta. Budući da su nacionalne političke elite teritorijalizovale svoju moć, željele su da je očuvaju tako što neće dijeliti vlast sa drugim političkim elitama. Otud, u entitetima i kantonima nema principa konstitutivnosti tri naroda u ustavima koji su usvajani tokom rata ili mijenjani neposredno nakon njega. Pošto Ostali nemaju svoje političke elite, niti predstavljaju poseban politički subjekt koji učestvuje u političkim procesima, nisu mogli teritorijalizovati političku moć, niti su se mogli nametnuti kao subjekt koji polaže pravo da ravnopravno učestvuje u formiranju i vršenju državne vlasti. To nisu bili ni konstitutivni narodi u onim političko-teritorijalnim jedinicama u kojima nisu imali stvarnu političku moć, zbog čega nisu stekli status konstitutivnih naroda. Pojedini autori ističu da su načelno moguće tri interpretacije Ostalih: etnička, koja pod Ostalima podrazumijeva nacionalne manjine; kulturna, koja pod Ostalima podrazumijeva i različite „kulturne manjine“; politička, koja podrazumijeva jedinstvo etnički različitih pojedinaca po nekom drugom osnovu, kao što su ostvarivanje ljudskih prava, politički egalitarizam i dr.8 8 A. Mujkić, „'Ostali' – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske trasnformacije?“, Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu (ur. D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović), Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2010, 80. 518 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Smatramo da, u ustavnopravnom smislu, nijedna od ovih interpretacija nije tačna. Ustavnopravnim normama je najbliža prva, pod uslovom da se u nju uključe i nacionalno neopredijeljeni pojedinci. Iz cjeline ustavnih odredaba je jasno da se Ostali shvataju kao „građani po ostatku“, kao oni koji u etničkom smislu nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, nego imaju posebnu etničku pripadnost, odbijaju ili ne mogu da se etnički izjasne, što je njihovo ustavno pravo. To znači da se Ostali ne mogu posmatrati drugačije osim sa stanovišta njihove etničke (ne)pripadnosti. 2. Domino efekat otklanjanja diskriminacije Postoje dva pristupa rješenju problema. Jedan je minimalistički i vodi formalnom otklanjanju diskriminacije. Njega zastupa srpska politička elita, smatrajući da je dovoljno da se u Ustavu Bosne i Hercegovine izmijeni nekoliko normi. Konkretno, dovoljno bi bilo izmijeniti norme sadržane u članovima IV 1 i V, koje se odnose na sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Izmjene bi bile izvršene tako da se u pomenutim normama ne bi preciziralo da se u Predsjedništvo biraju po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat, nego da se biraju tri člana, čime bi pasivno biračko pravo bilo priznato svim građanima Bosne i Hercegovine. Kad je u pitanju Dom naroda, Ostali bi morali biti uvedeni u njegov sastav izričitom normom. Formalnopravno, ovo rješenje otklanja diskriminaciju, jer se svima priznaje pasivno biračko pravo.9 Međutim, odmah nakon donošenja, presuda Evropskog suda za ljudska prava je iskorištena da se postavi niz pitanja koja nisu neposredno povezana sa otklanjanjem diskriminacije, ali se s njom mogu povezati, ako se stvari stave u širi kontekst. Naime, ako bi se prihvatio prvi prijedlog o načinu otklanjanja diskriminacije, ne bi bilo potrebe da se postavljaju pitanja o organizaciji, načinu izbora i nadležnostima pojedinih političkih institucija Bosne i Hercegovine. Ako se ovaj način otklanjanja 9 Među ostalima, i Venecijanska komisija je vidjela slabost ovog rješenja u tome što oni koji su dosad bili diskriminisani i dalje ne bi imali stvarnu mogućnost izbora u Predsjedništvo, navodeći posebno Srbe iz Federacije i Hrvate i Bošnjake iz Republike Srpske. Ovo se, naravno, odnosi i na Ostale. – Vid. Opinion on Different Proposals for the Election of the Presidency of Bosnia and Herzegovina endorsed by the Commission at its 66th plenary session (Venice, 17-18 March 2006), CDL-AD(2006)004-e, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-AD(2006)004-e. 519 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE diskriminacije ne bi prihvatio, jer je formalistički, onda se sa otklanjanjem diskriminacije povezuje čitav niz pitanja. 2.1. Kakav Dom naroda? Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da diskriminacija postoji i u pogledu sastava i načina izbora Doma naroda Parlamentarne skupštine, imajući u vidu da i ovdje pasivno biračko pravo ne pripada svim građanima. Sud je pošao od relevantnih normi Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali nije zanemario ni ustavnu ulogu i nadležnosti ovog doma. Odgovor na pitanje da li u ovom slučaju postoji diskriminacija ne zavisi samo od toga da li svi mogu biti birani u Dom naroda, već i od toga kakva je njegova ustavna uloga. Polazeći od važećih ustavnih rješenja, možemo reći da diskriminacija postoji po dva osnova, koja su nerazdvojno povezana. Prvi osnov su odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, koje su navedene u presudi Evropskog suda, a drugi osnov je ravnopravna uloga Doma naroda u vršenju skoro svih nadležnosti Parlamentarne skupštine. Dom naroda je potpuno ravnopravan u vršenju najvažnijih funkcija: ustavotvorne, zakonodavne, budžetske i međunarodne. Nadležnosti Doma naroda su značajne zato što od njih zavisi kakvi će biti njegov sastav i način izbora, a od toga zavisi da li postoji diskriminacija. Ako bi se Dom naroda bavio samo zaštitom vitalnih nacionalnih interesa, bilo bi logično da se u njegovom sastavu nalaze samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, tako da ne bi bilo osnova za tvrdnju da su Ostali diskriminisani time što nemaju svoje delegate u ovom domu. Naravno, u ovom slučaju bi trebalo voditi računa o tome da u Dom naroda mogu biti birani pripadnici konstitutivnih naroda sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine, što sada nije slučaj i što se takođe mora smatrati diskriminacijom. Drugačije je ako prihvatimo ideju da Dom naroda treba da ostane ravnopravan sa Predstavničkim domom.10 U tom slučaju, on se ne bi bavio samo pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa nego svim (ili velikom većinom) pitanjima iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Pošto su ta 10 O mogućem ustavnopravnom položaju Doma naroda, vid. više u: G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik – University Press, Beograd – Sarajevo 2012, 425–430. 520 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ pitanja od značaja za sve građane a ne samo za konstitutivne narode, ne bi bilo opravdano da se u njegovom sastavu nalaze samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Stoga, izbor Ostalih u Dom naroda neophodan je ne samo zato da bi se otklonila eksplicitna diskriminacija, već i zato da ova kategorija građana učestvuje u donošenju odluka koje su značajne za sve. Jer, Dom naroda ne treba da služi samo za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa već i da bude predstavništvo entiteta kao federalnih jedinica. Ako bi to bio slučaj, u njega bi trebalo da budu birani predstavnici svih građana iz federalnih jedinica. Smatramo da je ovo rješenje opravdano jer je Bosna i Hercegovina federalno uređena država. Samim tim, u strukturi njenog parlamenta mora se nalaziti dom koji predstavlja federalne jedinice. Dom naroda, u stvari, treba da vrši dvostruku funkciju, da bude predstavništvo federalnih jedinica i konstitutivnih naroda. To je razlog zbog kojeg u njemu treba da budu predstavljeni i Ostali, dobijajući u njemu svoj klub delegata. Dom naroda bi donosio odluke na dva načina, zavisno od prirode pitanja o kojima odlučuje. Uobičajeno, kada se ne radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, odluke bi bile donošene uz ravnopravno učešće delegata iz reda Ostalih. O pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa Ostali ne bi odlučivali. Ovo ne bi značilo da su oni drugorazredni delegati, sa manje prava od delegata konstitutivnih naroda, jer se ne mogu smatrati obespravljenim ako ne odlučuju o pitanjima o kojima po prirodi stvari ne mogu odlučivati. Imajući u vidu funkciju Doma naroda da bude predstavništvo i federalnih jedinica, ne bismo se mogli složiti sa mišljenjem da bi delegati Ostalih bili samo puki posmatrači političkih procesa, kako se sada tvrdi za delegate Ostalih u entitetskim zakonodavnim tijelima.11 Naime, Dom naroda uobičajeno ne bi donosio odluke konsenzusom nacionalnih političkih elita, niti bi odlučivao koristeći mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa, nego bi to činio samo onda kad se postavi pitanje ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa. U koliko slučajeva i o kojim pitanjima bi Dom naroda odlučio koristeći ovaj mehanizam, nemoguće je unaprijed predvidjeti. Treba naglasiti još jednu činjenicu. Ostali nisu nosilac suvereniteta u Bosni i Hercegovini.12 Iako se spominju u posljednoj alineji preambule 11 E. Hodžić, N. Stojanović, 4. O ustavnopravnom položaju Ostalih, vid. G. Marković, „Ustavnopravni položaj 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011, 20–44. 12 521 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Ustava Bosne i Hercegovine, doduše u zagradi, pored Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao donosioci Ustava, oni to u stvarnosti nisu. Naime, iz strukture političkih institucija Bosne i Hercegovine ne slijedi da Ostali učestvuju u vršenju suverene vlasti, iako bi se iz preambule moglo zaključiti suprotno. Oni su u preambuli navedeni uzgred, kao dio stanovništva koji načelno nije lišen političkih prava i koji na neki način učestvuje u formiranju i vršenju državne vlasti. Suštinsko je, međutim, da Ostali u tome ne učestvuju kao društvena grupa (jer kao takvi i ne postoje), već kao pojedinci, kao apstraktni građani. Dakle, suverena vlast pripada i njima, ali ne kao Ostalima. Da je to tako, vidi se iz strukture Parlamentarne skupštine. Ostalima pripada aktivno i pasivno biračko pravo na izborima za Predstavnički dom, ali to pravo nemaju kao pripadnici društvene grupe već kao pojedinci, nezavisno od svoje eventualne etničke pripadnosti. S druge strane, oni nemaju svoje predstavnike u Domu naroda, što znači da kao takvi ne mogu učestvovati u vršenju ustavotvorne vlasti. Otklanjanje diskriminacije, na način da Ostali dobiju svoj klub delegata u Domu naroda, značilo bi da oni učestvuju u vršenju državne vlasti, i to najviše, ustavotvorne, ne više samo kao građani već i kao Ostali, čime bi i oni postali nosilac suvereniteta. 2.2. Diskriminacija i institucija šefa države Jedno od najkrupnijih pitanja jeste pitanje legitimnosti izbora hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U teoriji nije riješeno pitanje koga predstavljaju članovi Predsjedništva. Od odgovora na to pitanje zavisi odgovor na drugo pitanje: da li je legitiman član Predsjedništva iz jednog naroda ako su ga većinom birali pripadnici drugog naroda? A od odgovora na to pitanje zavisi da li postoji potreba da se nešto mijenja u načinu izbora Predsjedništva. Ova pitanja se postavljaju u vezi sa izvršavanjem presude Evropskog suda za ljudska prava, jer od prirode predstavljanja zavisi kako Predsjedništvo treba da bude birano i ko treba da ga čini. Ako polazimo od načina izbora članova Predsjedništva, možemo zaključiti da oni predstavljaju građane, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, jer su ih građani i birali. Ali, ako polazimo od načina odlučivanja Predsjedništva, pogotovo od prava veta njegovih članova, dolazimo do zaključka da oni predstavljaju svoje konstitutivne narode. Jer, ako o spornoj odluci, na koju član Predsjedništva uloži veto, konačno treba da odluči 522 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Narodna skupština Republike Srpske (koja ima srpsku većinu), odnosno klub delegata bošnjačkog ili hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije (zavisno od toga da li je veto uložio bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva), jasno je da članovi Predsjedništva predstavljaju svoje konstitutivne narode. Na koncu, činjenica da je ustavotvorac propisao da će u Predsjedništvu biti tri člana, i to pripadnici po jednog konstitutivnog naroda, pokazuje njegovu namjeru da to budu legitimni predstavnici tih naroda, koji će ih predstavljati u Predsjedništvu. Budući da je Predsjedništvo šef države i da ima značajna ovlašćenja u vršenju izvršne vlasti, ne bi bilo opravdano da bude smatrano predstavništvom konstitutivnih naroda i da se u njegovom sastavu nalaze samo članovi – pripadnici konstitutivnih naroda. Diskriminacija u pogledu sastava Predsjedništva je, dakle, dvostruko neosnovana: 1) polazeći od odredaba Evropske konvencije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji svim građanima jamče jednaka politička prava; 2) zbog činjenice da Predsjedništvo, kao kolektivni šef države, treba da predstavlja sve građane a ne samo konstitutivne narode. Jedno od ključnih pitanja je da li Predsjedništvo treba da bude birano neposredno ili posredno. Ovo pitanje je dvostruko značajno: njime treba da se riješi problem diskriminacije u Ustavu, ali i da se riješi tzv. hrvatsko pitanje, jer hrvatska politička elita insistira na nelegitimnosti sadašnjeg člana Predsjedništva, plašeći se da bi ovakav način izbora članova Predsjedništva i u budućnosti mogao stvoriti isti problem. Ovdje vidimo kako djeluje domino efekat: otklanjanje diskriminacije otvara druga pitanja. Naravno, nije riječ samo o načinu izbora. Sa pitanjem načina izbora povezano je pitanje organizacije ove institucije (bilo je mišljenja da Predsjedništvo treba da ima četiri člana, a u akademskoj zajednici i nevladinom sektoru je predlagano da treba uspostaviti kvazi-Predsjedništvo – jednog predsjednika i tri potpredsjednika, koji se rotiraju na funkciji predsjednika). Sljedeće pitanje je nadležnost Predsjedništva. Ono takođe proističe iz načina izbora. Posredno birano Predsjedništvo mora imati uže nadležnosti od neposredno biranog, jer je drugačiji izvor njegovog legitimiteta. Naprijed navedeni minimalistički pristup ne odgovara Ostalima i Hrvatima, ali ni drugim konstitutivnim narodima koji su malobrojni u entitetima u kojima žive (Srbi u Federaciji i Bošnjaci u Republici Srpskoj). Građani iz reda Ostalih bi imali pravo da se kandiduju, ali bi imali male šanse 523 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE da budu izabrani. Hrvati, bi, pak, mogli da se kandiduju, imali bi realnu mogućnost da budu izabrani, ali bi bilo sasvim moguće i da u Federaciji u Predsjedništvo budu izabrana dva Bošnjaka ili jedan Bošnjak i jedan kandidat iz reda Ostalih. Vidimo, dakle, da minimalistički pristup, iako na prvi pogled izgleda najjednostavniji, ne mora nužno voditi rješenju problema i da je bremenit problemom (ne)mogućnosti izbora legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva.13 U raspravama o načinu otklanjanja diskriminacije došlo se i do sasvim originalne, ali neprihvatljive, ideje o asimetričnom Predsjedništvu: da član iz Republike Srpske bude biran neposredno, a članovi iz Federacije posredno. Ovaj prijedlog je još jedan dokaz domino efekta, budući da se krenulo od otklanjanja diskriminacije a došlo do „hrvatskog pitanja“, jer je ideja asimetričnog Predsjedništva iznesena prvenstveno s ciljem zadovoljavanja hrvatske političke elite, čime bi istovremeno bio riješen i problem diskriminacije. Međutim, ideja asimetričnog Predsjedništva je sasvim nelogična, budući da nije moguće da tri člana istog organa budu birana na različite organe a da imaju isti položaj. Kako je u pitanju kolegijalni organ, čiji članovi nemaju različita ovlaštenja, pri čemu je i predsjedavajući samo primus inter pares, nije logično i opravdano da imaju različit legitimitet, što bi nužno bio slučaj ako bi bili birani na različite načine. Formalnopravno posmatrano, važno je da je diskriminacija otklonjena u ustavnoj normi. Problem se, međutim, može posmatrati i sa suštinske strane. Ako u Ustavu Bosne i Hercegovine bude izvršena izmjena ustavne norme, tako da ona glasi kako se u Predsjedništvo biraju tri člana, jedan iz Republike Srpske a dva iz Federacije, diskriminacija je formalno otklonjena, ali to ne znači da će Ostali imati stvarnu mogućnost da budu birani. Isto važi i za Srbe iz Federacije odnosno Bošnjake i Hrvate iz Republike Srpske. Vjerovatnije je da će sve ostati na ustavnoj normi. Oni sada uopšte ne mogu da budu birani. U slučaju promjene Ustava, moći će da budu birani, ali neće biti birani. Zato su neki prijedlozi akademske zajednice i nevladinog sektora bili usmjereni na potpunu rekonstrukciju institucije šefa države, kako bi ove 13 O ovome pišu i: E. Hodžić, N. Stojanović, Novi-stari ustavni inženjering? Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, Analitika, Sarajevo 2011, 86–87. 524 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kategorije građana dobile stvarnu mogućnost da učestvuju u vršenju njenih nadležnosti.14 Da bi to bilo moguće, potrebno je da Ostalima bude zagarantovano jedno mjesto, ali i da mogu biti birani pripadnici konstitutivnih naroda, bez obzira na mjesto prebivališta. To podrazumijeva promjenu prirode ove institucije.15 To više ne bi bio kolegijalni već kvazikolegijalni organ. Činili bi ga predsjednik i tri potpredsjednika, koji bi bili birani u Parlamentarnoj skupštini. Bili bi birani na četiri godine, a svake godine bi jedan od njih vršio funkciju predsjednika. Razumije se da ovakav način izbora i organizacija institucije šefa države podrazumijevaju drugačije, bitno manje, nadležnosti nego što ih ima Predsjedništvo. Ovo rješenje nije prihvatljivo za nacionalne političke elite iz sasvim jednostavnog razloga – ono uvodi u instituciju šefa države „četvrti element“, Ostale, koji nemaju političku relevantnost ni približnu onoj koju imaju konstitutivni narodi. Političke elite zato nisu ni razmatrale ozbiljno ove prijedloge. Neki autori upozoravaju na to da institucija šefa države nije replika društva nego personifikacija države.16 Ako bi se prihvatio taj argument, nametao bi se zaključak o inokosnom šefu države, odnosno o predsjedniku Bosne i Hercegovine. Taj prijedlog je praćen sa dvije neotklonjive teškoće koje se tiču načina izbora i ovlaštenja tog predsjednika. Njegov neposredan izbor bi morao biti praćen većim nadležnostima, o čemu se političke elite ne mogu saglasiti iz dva razloga: 1) svaka nacionalna politička elita bi opravdano strahovala da njen kandidat ne bude izabran zahvaljujući savezništvu druge dvije nacionalne političke elite ili prosto zbog malobrojnosti biračkog tijela te nacije; 2) za nacionalne političke elite čiji kandidati ne bi bili izabrani ne bi bilo prihvatljivo da odluke od značaja za državu donosi kandidat koga je predložila samo jedna nacionalna politička elita, ili čak jedna nacionalna stranka. 14 Vid.: „Nove ideje, bolji Ustav”, Udruženje mladih pravnika u BiH, http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/Zavrsni_dokument_radne_grupe_Udruzenja_mladih_pravnika _u_BiH.pdf; Amandmani Ekspertne grupe Foruma građana Tuzle, http://forumtz.com/publikacijeDokumenti.htm. 15 O ovome više u: G. Marković, 2012, 419–424. 16 S. Nedimović, „O čemu bi sve trebalo razmišljati pri reformisanju Predsjedništva BiH: predstavljanje identiteta u svjetlu savremene demokratske teorije i prakse“, Osvrt, 2/2012, 9. 525 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Posredno biran predsjednik bi bio prihvatljiviji sa stanovišta načina izbora, jer bi u Parlamentarnoj skupštini morao biti postignut kompromis o ličnosti šefa države. Ostale bi sporne nadležnosti, jer, makar i manje od onih koje ima današnje Predsjedništvo, one bi izazivale podozrenje kod nacionalnih političkih elita čiji kandidat nije izabran. Ne treba posebno naglašavati da bi ovo rješenje vodilo formalnom otklanjanju diskriminacije, jer bi mogao biti izabran bilo koji kandidat, nezavisno od nacionalne pripadnosti. U praksi, malo je vjerovatno da bi bio izabran kandidat iz reda Ostalih ili kandidat iz reda konstitutivnih naroda koji živi u entitetu u kome je njegov narod manje zastupljen. Zato, čini nam se da je prihvatljivo rješenje koje bi vodilo ne samo formalnom nego i stvarnom otklanjanju diskriminacije, a to je da institucija šefa države bude preuređena tako da je čine jedan predsjednik i tri potpredsjednika, iz reda tri konstitutivna naroda i Ostalih, koji bi se rotirali svake godine na mjestu predsjednika. Ovo nužno podrazumijeva njihov posredan izbor, u domovima Parlamentarne skupštine, kako bi se obezbijedila ravnopravnost i legitimnost. Ovakvo rješenje podrazumijeva bitno manje nadležnosti od onih koje sada ima Predsjedništvo. Može se postaviti pitanje da li je ovo rješenje opravdano, budući da Ostali, koji nisu jedan od društvenih segmenata, imaju ravnopravno mjesto sa konstitutivnim narodima, jer će jedan od potpredsjednika, koji je iz reda Ostalih, godinu dana vršiti funkciju predsjednika. Da li njihova brojnost i politički značaj opravdavaju ovakvo rješenje? Nacionalne političke elite daju negativan odgovor na ovo pitanje. One ga zasnivaju na činjenici da Ostali nemaju političku snagu potrebnu da se nametnu kao relevantan politički činilac u procesu političkog odlučivanja. Oni nemaju svoje političke organizacije i definisane političke programe. Drugim riječima, oni nisu politički subjekt. Ovakav odgovor polazi od realpolitike. Suštinski, međutim, na gore postavljeno pitanje moramo dati potvrdan odgovor. Prije svega, šef države nema u svojoj nadležnosti zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. On predstavlja državu i vrši dio nadležnosti izvršne vlasti. Stoga, nije opravdano da u ovu instituciju mogu biti birani samo pripadnici konstitutivnih naroda. S druge strane, pošto je društvo segmentirano, a politička uloga društvenih 526 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ segmenata (konstitutivnih naroda) još uvijek dominantna, ne može se izbjeći njihova predstavljenost u instituciji šefa države, zbog čega on ne može biti inokosni organ. Radi se, dakle, o dva ambivalentna cilja, čije postizanje je moguće samo kompromisnim karakterom ove institucije, koji se ogleda u njenoj kvazikolegijalnosti. Ovim rješenjem se suštinski, a ne samo formalno, prevladava diskriminacija, jer Ostali ne samo da imaju pravo i mogućnost da budu birani, nego im se garantuje da će biti izabrani. Ukoliko bi institucija šefa države izgubila značajan dio sadašnjih nadležnosti, ne bi bilo nikakvog razloga da ne bude organizovana ovako kako predlažemo, pogotovo što tad niko ne bi mogao prigovoriti da je predstavniku Ostalih, koji čine vrlo mali procenat stanovništva, data velika politička moć. ZAKLJUČAK Problem diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine nije moguće riješiti tako što bi se isključivo tražile formule koje bi zadovoljile nacionalne političke elite. Takva rješenja bi imala jednu prednost – bila bi ostvariva, ali nije sigurno da bi bila najbolja, pa čak ni jedino realna. Očigledno je da otklanjanje diskriminacije, čak i kad se posmatra minimalistički, kako to čini srpska politička elita, otvara niz pitanja koja se tiču organizacije, načina izbora, načina odlučivanja i nadležnosti političkih institucija, u prvom redu Parlamentarne skupštine i Predsjedništva. Stoga, nerealno je zalagati se za ustavne promjene koje bi „samo“ otklonile diskriminaciju iz Ustava, jer takve ustavne promjene nisu moguće. One nužno moraju odgovoriti i na niz drugih pitanja, koja po svojoj prirodi ne proističu iz problema diskriminacije, ali je očigledno da su sa njim neposredno povezana. To je osnovni razlog zbog kojeg je diskriminaciju teško ukloniti iz Ustava i zbog kojeg se to nije ni pokušalo prije donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava, iako je njeno postojanje bilo očigledno. Ustavni sistem Bosne i Hercegovine proističe iz prirode njenog društva i odnosa političkih snaga u zemlji, pa se ustavne reforme moraju kretati u tim okvirima. Dokle god Bosna i Hercegovina ima podijeljeno društvo, zasnovano na dominaciji etničkog principa i na jednodimenzionalnom čovjeku, koji je prvenstveno i skoro isključivo pripadnik nacije, a tek potom ostalih društvenih grupa ili apstraktni građanin, ustavna reforma neće moći bitno prekoračiti postojeći ustavni model. U 527 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE suprotnom, bila bi to „ustavna revolucija“, za koju u ovom trenutku nedostaje politički konsenzus, a nema nikoga ko bi je mogao napraviti uprkos odsustvu političkog konsenzusa. Stoga, ustavna reforma koja bi vodila otklanjanju diskriminacije mora imati karakter kompromisnog rješenja. Ona ne može voditi radikalnim ustavnim promjenama, ali ne može postojeće institucije ostaviti nepromijenjenim. Društveno-politički činioci u svakom slučaju odlučujuće opredjeljuju ustavnopravna rješenja. U radu smo analizirali moguće pravce ustavne reforme kojom bi se otklonila diskriminacija i dali svoje mišljenje o tome koje rješenje bi bilo najprihvatljivije. Iako se rješenja koja su u proteklih nekoliko godina predložili različiti subjekti bitno razlikuju, sva bi vodila otklanjanju diskriminacije, stvarnom ili samo formalnom. Presuda Evropskog suda za ljudska prava bi bila izvršena prihvatanjem bilo kog rješenja, ali posljedice tih prijedloga na funkcionisanje političkih institucija i stvarni politički položaj onih koji su sada diskriminisani ne bi bili identični. LITERATURA Bibliografske reference Bieber, Florian, „Reforma Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine“, Osvrt, 1/12; Hodžić, Edin, Stojanović, Nenad, „Kako reformirati Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH? Izazovi izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH“, Analitički sažetak, 2/2011; Hodžić, Edin, Stojanović, Nenad, Novi-stari ustavni inženjering? Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, Analitika, Sarajevo 2011; Kasapović, Mirjana Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, http://www.scribd.com/doc/11288740/FELJTON-MirjanaKasapovic-BiH-Podijeljeno-Drustvo-i-Nestabilna-Drzava; Kasapović, Mirjana, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, Status, 9/2006; 528 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Marković, Goran, „Ustavnopravni položaj 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011; Marković, Goran, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik – University Press, Beograd – Sarajevo 2012; Mujkić, Asim, „'Ostali' – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske trasnformacije?“, Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu (ur. D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović), Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2010; Nedimović, Svjetlana, „O čemu bi sve trebalo razmišljati pri reformisanju Predsjedništva BiH: predstavljanje identiteta u svjetlu savremene demokratske teorije i prakse“, Osvrt, 2/2012. Pravni propisi i dokumenti „Nove ideje, bolji Ustav”, Udruženje mladih pravnika u BiH, http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/Zavrsni_dokument_radne_grupe_Ud ruzenja_mladih_pravnika_u_BiH.pdf; Amandmani Ekspertne grupe Foruma http://forumtz.com/publikacijeDokumenti.htm; građana Tuzle, Opinion on Different Proposals for the Election of the Presidency of Bosnia and Herzegovina endorsed by the Commission at its 66th plenary session (Venice, 17-18 March 2006), CDL-AD(2006)004-e, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-AD(2006)004-e; Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Ap. br. 27996/06 i 34836/06, od 22. decembra 2009. godine, http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx#{"fulltext":["finci"],"la nguageisocode":["ENG"],"documentcollectionid2":["JUDGMENTS"],"itemi d":["001-96491"]}; Ustav Bosne i Hercegovine; 529 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 12/03, 76/05 i 93/08. 530 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3079 Title A name given to the resource PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Author Author MARKOVIĆ, Goran Abstract A summary of the resource. Autor se bavi analizom uzroka ustavne diskriminacije pojedinih kategorija građana, koja je dovela do presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Objašnjava je prirodom bosanskohercegovačkog društva i političkog režima, koji su omogućili da se diskriminacija pojedinih kategorija građana od strane političkih elita smatra legitimnom. Polazi od toga da ova diskriminacija, iako nije opravdana, proističe iz odnosa političkih snaga i nije suprotna prirodi političkog režima, iako nije nužno njegov sastavni dio. U drugom dijelu analize, autor se bavi razlozima zbog kojih presuda još nije sprovedena, ukazujući na svojevrsni „domino efekat“ u procesu ustavnih reformi. Naime, iako na prvi pogled izgleda jednostavno da se diskriminacija otkloni, to nije tako, jer je ona povezana sa koncepcijskim razlikama u pogledima nacionalnih političkih elita o nizu pitanja, kao što su: priroda političkog režima; priroda pojedinih političkih institucija (Predsjedništva i Parlamentarne skupštine); načini obezbjeđivanja pune nacionalne ravnopravnosti; i dr. To znači da nije realno očekivati da sprovođenje ove presude ne bude praćeno rješavanjem i nekih drugih teških ustavnih pitanja, o čemu ne postoji konsenzus nacionalnih političkih elita. Na to ukazuju različiti prijedlozi o tome kako sprovesti ustavnu reformu, na šta se autor takođe osvrće. Ključne riječi: Ustavna reforma; Diskriminacija; Ustav Bosne i Hercegovine; Konstitutivni narodi; Ostali. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d9ae74a816d8c7a670f4d1df532e1262.pdf bba9ff1f2eb2f950cf779f3a82958baa PDF Text Text ��������������1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. �� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/13a5afd62c8ebe8fb7dc64dd0e79da94.docx d008d37d19f3ab9a94b9fedb45fe57dc Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3094 Title A name given to the resource Pravo, pravda, sloboda i moral kao temeljne vrednote euroatlantskih integracija Author Author MATIJA, Ivan Abstract A summary of the resource. U ovome radu izlažemo naslovljenu temu, polazeći od temeljnih vrijednosti euroatlantskih integracija, ali u kontekstu tranzicijskih procesa s osobitim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (BiH), koja je, stjecajem historijskih okolnosti i ratnih stradanja, još uvijek ostala "nedovršena država". S obzirom da će ubrzo biti dvadeset godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je kompromisno okončan četverogodišnji rat u BiH, a da pri tome nisu izgrađeni čvrsti temelji samoodržive i funkcionalne države, u radu kritički problematiziramo stanje općih civilizacijskih vrijednosti koje su osnovica euroatlantskih integracija, a koje BiH, ustrojena prema ovome sporazumu, teško može implementirati u bosanskohercegovačko društvo. U prvom dijelu rada govorimo o pravu, pravdi i pravednosti. Drugi dio sadrži osvrt o uzrocima nepravdi i diskriminacije, dok u trećem dijelu razmatramo legitimitet društvenih i pravnih normi u odnosu na opći (ne)moral u tranzicijskim društvima. U četvrtom zaključnom dijelu ukazujemo na probleme, koji, ako se ne riješe u skoro vrijeme, mogu prouzročiti nekontrolirane procese opasne po opstojnost BiH kao jedinstvene države. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/eaa110178e14269ef35450606f42af01.pdf b9f3e1f2d22602f5379d5b3409b44f33 PDF Text Text FOREWORD EDITOR OF SPECIAL ISSUE Intellectual property represents a field of law that has its finger on the pulse of time and current developments in science, technology, art, politics and economy in almost an unprecedented manner. As a consequence, the legislation and practice in this area find themselves in a constant endeavor of offering adequate response and adapting to these changing circumstances and challenges. The complexity and sensitivity of the nature of this field, also from a legal and political point of view, makes this task even more demanding. The legislation and practice in the field of intellectual property in the selected countries of the region South-Eastern Europe (Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Serbia, Montenegro, Macedonia and Albania) are certainly not immune to the mention developments. Nevertheless, while they face certain global challenges (e.g. the effects of digital technologies on the use, management and enforcement on subject matter protected by these rights), they are also confronted with particular, rather specific issues that are determined by their legal history, cultural environment, political developments or their position in the process of European integration. In the initial phase of the planning of this conference, a presumption was established that due to the geographic proximity, surmountable language barriers, common or similar history and comparable economic situation some of these particular challenges may not only be strictly national, but represent cross-border, or regional issues. If that should be the case, then also the solutions to these challenges need to be proposed and implemented on the regional and not on the isolated national level. In order to examine the validity of that presumption and establish the foundation for this conference, the contributors from the selected countries of the region were asked to critically examine their national legislation and practice in three selected fields: collective management of copyright and related rights, patents and trade marks. Hence, the topics dealt within the framework of this conference are not exhaustive and reflect only particular central elements of the discussion on challenges in the field of intellectual property in the selected countries of South-Eastern Europe, but also the EU. Hence the objective of this conference in the regional context was to search for challenges and offer solutions in particular areas of intellectual property that are relevant and valid beyond the national laws of countries of the region. The preparatory stage of the conference with regard to challenges in the region SouthEastern Europe (“Regional challenges”) was comprised of four phases: Phase I/Detecting the Challenges: Country reports on challenges in the field of collective management of copyright and related rights, patents and trademarks. In this initial phase, the contributors were asked the prepare reports providing overview over the national systems (of collective management, patents and trade mark) and foremost underlining major issues/challenges in the practice and in the legislative field on the basis of provided questionnaires. Phase II/Facing the Challenges: Summaries of challenges in each field. In this phase three summaries of challenges (for each area separately) were prepared on the basis of provided country reports on challenges, where similar challenges in the region were underlined and combined, but also specific national issues were emphasized. �Phase III/Dealing with the Challenges: Conventional solutions and „outside the box“ solutions for challenges in each field. For the preparation of this phase the contributors submitted their proposals for dealing with the challenges detected in the national reports and summarized in Phase II that are however not only valid for their own country, but represent cross -border solutions of a particular issue for the region. The proposed solutions represented both conventional and non-conventional/„outside the box“ suggestions aiming for the elimination of a particular challenge, irrespective of potential political or systematic obstacles. Phase IV/Eliminating the Challenges: Consolidated conventional and „outside the box“ solutions. Finally in the last phase, the conventional and “outside the box” solutions submitted by the contributors were summarized in form of an outline of guidelines for dealing with the detected challenges. Similar to the region South-Eastern Europe also the European union is facing with a set of specific issues in the field of intellectual property such as cross-border licensing of rights in musical works, the long-lasting process of introducing a unitary patent protection, or the deficiencies of the unitary trademark system (“EU-challenges”). Despite the fact that not all of selected countries of the region are members of the EU, some of the latter challenges already have or will have an impact on each of them. Thereby a paradox is created, as the countries of the region striving toward a EU-membership are partially under the obligation to adopt the “imperfect” EU systems of protection of intellectual property. On the other hand, the countries of the region that are EU-member states potentially face twofold challenges. The ones they are confronted with in the unitary context and the others that are rooted in their own national systems of collective copyright management, patents or trademarks and that are more “regionally-oriented”. Finally, during the preparation of the conference it was also presumed that some of the regional and EU-challenges coincide and that the already established solutions on the EU-level and/or the proposed solutions on the regional level might initiate a discussion that could eventually lead to the elimination of the latter. Consequently, also the contributors from the EU used a similar approach as the ones from the region and identified the mayor challenges in the field of collective management of copyright and related rights, patents and trademarks in the EU and offered conventional and “out of the box” solutions. It needs to be emphasized that the opinions and propositions expressed by the contributors represent their personal views and should not be attributed to their respective institutions and organizations. We would like to use this opportunity to thank all the contributors who participated in the preparation of this conference for the effort they invested in shaping this, as we consider, comprehensive and unique mutual research project. Dr. Iza Razija Mešević Conference Chairman �THE CONTRIBUTORS Aleš Oražem / Intellectual Property Office of Republic of Slovenia/Head of TM Division; Croatia; Dr. Christopher Heath / European Patent Office / Member of Board of Appeal Legal Board of Appeal; Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica / Assistant Professor; Dr. Dušan Popović / Law Faculty of University of Belgrade / Associate Professor; Dr. Egon Engin-Deniz / CMS RRH Vienna / Partner / Head of IP; Dr. Igor Gliha / Law Faculty of University of Zagreb / Professor; Dr. Ivana Kunda / Law Faculty of University of Rijeka / Assistant Professor; Dr. Iza Razija Mešević / Law Faculty of University of Sarajevo / Assistant Professor; Dr. Jadranka Dabovik - Anstasovska / Law Faculty Iustinian I / University Ss. Cyril and Methodius Skopje; Dr. Martina Repas / Law Faculty of University of Maribor / Associate Professor; Dr. Neda Zdraveva / Law Faculty Iustinian I / University Ss. Cyril and Methodius Skopje / Assistant Professor; Dr. Romana Matanovac Vučković / Law Faculty of University of Zagreb / Assistant Professor; Dr. Silke von Lewinski / MPI for Innovation and Competition) / Senior Research Fellow; Franklin Pierce / Center for IP / Uni of NH / Adj Professor; Dr. Siniša Varga / Law Faculty of University of Kragujevac / Associate Professor; Dr. Slobodan Marković / Law Faculty of University of Belgrade / Professor; PD Dr. Thomas Jaeger, LL.M. (K.U. Leuven) / Max Planck Institute for Innovation and Competition / Senior Research Fellow; Leibniz University Hanover / Substitute Chair in Labor, Company and Civil Law; Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana / Associate Professor; Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana; Robert Kordić / CMS RRH Sarajevo / Senior Legal Adviser; �THE CONTRIBUTORS BY FIELD AND REGIONS Contributors (EU Challenges): Trademarks (Dr. Egon Engin-Deniz / CMS RRH Vienna / Partner / Head of IP), Patents (Dr. Thomas Jaeger / MPI for Innovation and Competition and Dr. Christopher Heath / European Patent Office / Member of Board of Appeal Legal Board of Appeal) and Collective copyright management (Dr. Silke von Lewinski / MPI for Innovation and Competition) Contributors (Regional Challenges): Collective copyright management (Slovenia: Dr. Martina Repas / Law Faculty of University of Maribor, Associate Professor; Croatia: Dr. Igor Gliha / Law Faculty of University of Zagreb/Professor; Bosnia and Herzegovina: Dr. Iza Razija Mešević / Law Faculty of University of Sarajevo/ Assistant Professor; Serbia: Dr. Dušan Popović / Law Faculty of University of Belgrade/Associate Professor; Macedonia: Dr. Jadranka Dabovik- Anstasovska (Professor) and Dr. Neda Zdraveva (Assistant Professor)/Law Faculty Iustinian I/University Ss. Cyril and Methodius Skopje: Montenegro: Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica/Assistant Professor and Albania: Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana/Associate Professor and Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana). Trademarks (Slovenia: Aleš Oražem / Intellectual Property Office of Republic of Slovenia/Head of TM Division; Croatia: Dr. Romana Matanovac / Law Faculty of University of Zagreb/Assistant Professor; Bosnia and Herzegovina: Dr. Iza Razija Mešević / Law Faculty of University of Sarajevo/ Assistant Professor; Serbia: Dr. Siniša Varga / Law Faculty of University of Kragujevac/Associate Professor; Macedonia: Dr. Jadranka Dabovik - Anstasovska (Professor) and Dr. Neda Zdraveva (Assistant Professor)/Law Faculty Iustinian I/University Ss. Cyril and Methodius Skopje: Montenegro: Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica/Assistant Professor and Albania: Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana/Associate Professor and Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana). Patents (Slovenia: Robert Kordić / CMS RRH Sarajevo/Senior Legal Adviser; Croatia: Dr. Ivana Kunda / Law Faculty of University of Rijeka/Assistant Professor; Bosnia and Herzegovina: Robert Kordić / CMS RRH Sarajevo/Senior Legal Adviser Serbia: Dr. Slobodan Marković / Law Faculty of University of Belgrade/Professor; Macedonia: Dr. Jadranka Dabovik- Anstasovska (Professor) and Dr. Neda Zdraveva (Assistant Professor)/Law Faculty Iustinian I/University Ss. Cyril and Methodius Skopje: Montenegro: Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica/Assistant Professor and Albania: Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana/Associate Professor and Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana. � https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f10eb6997244ccece7efbcd9a99a61e5.docx 23063960c2915ad7def4927718f7bdc9 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2982 Title A name given to the resource Uvodna riječ urednika specijalnog izdanja 2/2014 Author Author MEŠEVIĆ, Iza Razija Abstract A summary of the resource. Intellectual property represents a �eld of law that has its �nger on the pulse of time and current developments in science, technology, art, politics and economy in almost an unprecedented manner. As a consequence, the legislation and practice in this area �nd themselves in a constant endeavor of o�ering adequate response and adapting to these changing circumstances and challenges. �e complexity and sensitivity of the nature of this �eld, also from a legal and political point of view, makes this task even more demanding. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burc univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 H Social Sciences (General),K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f7c903ee00233ad8cc25745aed0a1281.docx 4d560c53d4ede609e759b6c0f79787e9 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/cbb0c7e1f4390637fad3b0dc6ffbbc24.pdf 606bba187c2b1e97462c57515a0a8b85 PDF Text Text Mr. sc. Borjana Miković, viši asistent Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu NAJBOLJI INTERESI DJETETA - OBAVEZA I ODGOVORNOST NADLEŽNIH INSTITUCIJA – U radu su, pored Konvencijom o pravima djeteta utvrđenih obaveza države u primjeni i poštivanju principa najbolji interesi djeteta, analizirane i prisutne teškoće da se ovaj princip u okviru nadležnih institucija ispoštuje, u svakom pojedinačnom slučaju. Stim u vezi, na primjeru tri najčešće korištena prijevoda izvornog teksta Konvencije među profesionalcima zaposlenim u nadležnim institucijama na području FBiH, pokazano je da nedoslijednosti u prevođenju mogu negativno uticati na razumijevanje obaveznosti primjene samog principa, odnosno na njegovo poštivanje. Ovo tim prije što je iz prezentiranih prijevoda vidljivo da se princip najbolji interesi djeteta i dobrobit djeteta poistovjećuju. Analizom je također utvrđeno da su određene nepreciznosti u prijevodu prisutne/preuzete i u Porodičnom zakonu FBiH, što se posebno odnosi na činjenicu da se u zakonskim odredbama koristi pojam „interes“, a ne „interesi“, odnosno najbolji interesi djeteta. Ključne riječi: Konvencija o pravima djeteta, najbolji interesi djeteta, prijevod, institucije, profesionalci. 1. Uvodna razmatranja UN Konvencija o pravima djeteta (1989) je prvi međunarodni dokument u kojem su u cijelosti obuhvaćene različite kategorije prava djeteta kao zasebnog ljudskog bića/individue, a ne djece kao kolektiviteta ili grupe. Za razliku od drugih međunarodnih konvencija, u kojima su građanska i politička prava odvojena od socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, u Konvenciji sva ova prava po prvi put čine jednu nedjeljivu cjelinu, predstavljajući i danas za veliki broj zemalja potpisnica Konvencije određeni politički izazov. Usvajanjem Konvencije prava sadržana u članovima: 2, 3, 6, i 12, iako su neka od njih, primjerice pravo na poštivanje „najboljih interesa djeteta“, bila zaštićena i ranije u okviru drugih međunarodnih dokumenata, dobivaju status „osnovnih principa“, bez čijeg se poštivanja nijedno drugo pravo sadržano u Konvenciji ne može u potpunosti ostvariti. Ti principi su: princip/pravo na nediskriminaciju (čl. 2); princip/pravo na poštivanje najboljih interesa djeteta (čl. 3); princip/pravo na život, opstanak i razvoj (čl. 6); princip/pravo na participaciju (čl. 12). „Osnovni principi“ ili, bolje rečeno, prava koja oni sadrže mogu se ostvarivati i neposredno, kao zasebna prava, primjerice pravo na život. Ono je,iako predstavlja „osnovni princip“, samostalno i ne mora uvijek biti uslovljeno ostvarivanjem drugih prava. Naprotiv, ovo pravo/princip, samo po 223 �sebi, predstavlja ključnu mogućnost za ostvarivanje ne samo prava djeteta, nego i svih drugih ljudskih prava. Princip/pravo „najbolji interesi djeteta“, iako prisutan od ranije u odredbama UN Deklaracije o pravima djeteta (1959.), po prvi put je kao posebno pravo promoviran u UN Konvenciji o pravima djeteta. Pri tom su, već od usvajanja Konvencije, prisutne rasprave oko njegovog određenja. Ovo, posebno što pitanje sadržaja samog principa, koji nije definiran u Konvenciji, sve do danas na neki način ostaje otvoreno. Stoga se princip „najbolji interesi djeteta“, iako opšteprisutan u porodičnom pravu zemalja potpisnica Konvencije, još uvijek primjenjuje ograničeno. On najčešće obuhvata Konvencijom utvrđena pojedina prava i dužnosti djeteta i roditelja, kao što su: zajednička odgovornost roditelja u podizanju i razvoju djeteta (čl. 18.), zaštita djeteta od zlostavljanja (čl. 19.), zaštita djeteta bez roditeljskog staranja (čl. 20. i 21.), te prava djeteta u sukobu sa zakonom (čl.37. i 40). Istovremeno, ovaj princip prisutan u svim aktivnostima koje se tiču djeteta, prema odredbama Konvencije(čl.3. st.1.), gdje se istovremeno navode pojmovi „djeca“ i „dijete“, u biti govori o nemogućnosti stroge podjele ljudskih prava na individualna i kolektivna. 2. Obaveze države u provođenju principa/prava „najbolji interesi djeteta“ Ratifikacijom UN Konvencije o pravima djeteta država BiH 1 se obavezala na ostvarivanje i provođenje prava utvrđenih ovim međunarodnim dokumentom u praksu. U svojim odredbama Konvencija posebno ističe/priznaje odgovornost roditelja ili staratelja za podizanje i razvoj djeteta, tako da su „najbolji interesi djeteta“ njihova osnovna briga (čl. 18). Međutim, s ciljem ostvarenja „najboljih interesa djeteta“, ali i garantiranja i unapređenja drugih prava iz Konvencije, država je obavezna pružiti roditeljima ili starateljima odgovarajuću pomoć u ostvarivanju odgovornosti za podizanje djeteta. Ona je dužna obezbijediti razvoj ustanova, kapaciteta i službi za brigu i dječju zaštitu, s tim da su obaveze države u ostvarivanju prava utvrđenih Konvencijom prema djetetu koje živi izvan porodične sredine znatno šire. Ove obaveze države obuhvaćaju ne samo zaštitu djeteta od svih oblika eksploatacije, zlostavljanja/zanemarivanja, mučenja i sl., nego i obezbjeđenje institucija i mjera kojima se utvrđena prava djeteta, uz poštivanje njegovih „najboljih interesa“, ostvaruju. U vezi s navedenim Konvencija (čl. 4.), obavezuje „države potpisnice da će poduzeti sve potrebne zakonodavne, administrativne i ostale mjere“ neophodne za ostvarivanje prava priznatih ovim dokumentom, kao i da će „u pogledu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, države potpisnice poduzeti takve mjere maksimalno koristeći 1 SFRJ je ratificirala Konvenciju 03.01.1991. godine. Raspadom SFRJ BiH je podnijela notifikaciju o sukcesiji, koja je stupila na snagu 06.03.1992. godine. Konvencija je sadržana u Aneksu I Dejtonskog mirovnog sporazuma, čime je dobila snagu ustavne norme, kao i ostale međunarodne konvencije koje je BiH ratificirala, te stoga ima prioritet u odnosu na domaće zakonodavstvo. 224 �svoja raspoloživa sredstva, a gdje je to potrebno, u okviru međunarodne suradnje“. Osim usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s Konvencijom, država mora poduzeti i druge mjere kako bi se u zakonodavstvu implementirane odredbe provele u praksu, odnosno kako bi se unaprijedio položaj i mogućnosti ostvarivanja prava djeteta u društvu. Te mjere su: formiranje nacionalnih tijela za zaštitu djeteta i ostvarivanje njegovih prava, ombudsmani za prava djeteta, specijalizirano sudstvo, unapređenje mreže socijalnih ustanova, informiranje djeteta o njegovim pravima itd. Pobrojani „pomoćni mehanizmi, uz nevladin sektor, medije i komercijalni sektor“ zapravo čine garant u ostvarivanju „najboljih interesa djeteta“, koliko god značenje samog pojma bilo neodređeno i podložno različitim interpretacijama. Ovo, posebno što utvrđivanje najboljih interesa od strane drugog za bilo koje ljudsko biće, a za dijete posebno, predstavlja veliku odgovornost, uz mogućnost pojave određenih negativnih posljedica u budućnosti. Stoga, kod donošenja svih odluka koje se tiču djeteta zaposleni u državnim institucijama, uostalom kao i roditelji djeteta, moraju imati na umu da je bit principa u tome da svako dijete, zavisno od njegove psihičke i fizičke razvijenosti, treba samo da kaže i odredi šta su njegovi najbolji interesi. 3. Teškoće nadležnih institucija i profesionalaca primjeni/poštivanju principa/prava - „najbolji interesi djeteta“ u Različiti profili stručnjaka, primjerice socijalni radnici, tužitelji, suci, policijski službenici, prosvjetni i zdravstveni radnici, koji su zaposleni u državnim institucijama i koji su svakodnevno u prilici da odlučuju o djetetu i njegovim pravima, često se susreću s različitim poteškoćama i preprekamakoje onemogućavaju poštivanje principa „najbolji interesi djeteta“.Prisutni problemi su, s obzirom na složenost samog pristupa i načina utvrđivanja, dodatno opterećeni etičkim i profesionalnim dilemama, iako se u većini slučajeva procjena najboljih interesa djeteta donosi na multidisciplinarnom principu. U ovom kontekstu određene teškoće i dileme kod profesionalaca mogu stvarati i neprecizni prijevodi izvornog teksta Konvencije u kojima se sintagma „najbolji interesi djeteta“ prevodi „u duhu našeg jezika“, tako da se najčešće riječ „najbolji“ izostavi što upućuje na mogućnost da se poštivanje samog principa u pojedinim slučajevima, u smislu obaveznosti, umanjuje ili zapostavlja. 3.1. Prisutne nedoslijednosti u prevođenju izvornog teksta Konvencije U stručnoj javnosti u BiH, posebno kod profesionalaca zaposlenih u nadležnim državnim institucijama, ali i nevladinom sektoru u primjeni principa „najbolji interesi djeteta“ najčešće su u upotrebi tri oficijelna prijevoda izvornog teksta Konvencije.2 Kako bi konkretno ukazali na prisutne nedoslijednosti, za 2 Prijevodi UN Konvencije o pravima djeteta koji su najčešće u upotrebi među profesionalcima objavljeni su u sljedećim izdanjima: 225 �potrebe ovog rada, iz integralnog teksta sva tri prijevoda Konvencije prezentiramo izvode čl. 3 i čl. 21. Tabela br. 1: Princip „najbolji interesi djeteta“ - neujednačenosti u prijevodima čl.3., st.1 Konvencije R. Godina Čl.3 st.1: izvod iz sadržaja br. prijevoda Konvencije 1. 1990: ...“interesi djeteta trebaju imati prvenstvo...“ 2. 1996: ...“od primarnog značaja su i interesi djeteta...“ 3. 2001: ...“najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja...“ 4. Izvorni tekst: ...“the best interests of the child shall be a primaryconsideration...“ Izvor: 1.Unicef, 1999. god, str.48.; 2. MVP BiH i IBHI, 1996. god., str.257.; 3.Jugoslovenski centar za prava deteta, 2001. god. str. 42.;3 4.http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument. Analizom prijevoda čl.3. st.1. Konvencije, prezentiranih u tab. br. 1, može se zaključiti da se, za razliku od izvornog teksta, 4 pod rednim brojem 4., gdje stoji ...“the best“..., pod rednim brojevima 1 i 2 uz riječ „interesi“ ne nalazi riječ„najbolji“. Ovako nepotpun prijevod stvara prostor za različite interpretacije i tumačenja u praktičnoj primjeni datih odredaba i utvrđivanja najboljih interesa djeteta. U istom kontekstu, sva tri prezentirana prijevoda, sadrže određenja kojim se naglašava važnost poštivanja interesa djeteta, koji trebaju imati „prvenstvo“ (red. br. 1), koji su od „primarnog značaja“ (red. br. 2) i koji će biti od „prvenstvenog značaja“ (red. br. 3), što je u skladu s izvornim tekstom. Pri tom se niti u jednom od prijevoda ne koristi jednina riječi „interes“, nego isključivo množina – „interesi djeteta“. Ovim se očito, pored činjenice da se najbolji interesi djeteta uvijek moraju razmatrati u kombinaciji s drugim pravima djeteta5 datim u Konvenciji,želi istaći i to da u svakodnevnom životu djeteta ne postoji samo jedan interes, čije bi ostvarivanje objedinjavalo skup različitih 1. Djeca prije svega, J. P. Grand (predgovor), Unicef, New York, 1999. god., str.43-79. 2. Ljudska prava –odabrani međunarodni dokumenti (Zvanični tekstovi), Ministarstvo vanjskih poslova BiH i Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 1996. god., str.252-295. 3. Prava deteta i Konvencija o pravima deteta (priredila N. Vučković Šahović), Jugoslovenski centar za prava deteta, Beograd, 2001. god., str. 53-73. 3 Vidjeti: fusnotu br.2 s potpunim podacima o izvoru. 4 Vidjeti http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument, pristup: 01.09.2013. 5 Vidjeti: UNHCR Smjernice o određivanju najboljih interesa djeteta, 2008. god., (http://www.unhcr.org/4566b16b2.pdf, 21.10.2014). 226 �interesa koji su u pravilu, ali ne uvijek i obavezno, usko povezani s tzv. glavnim interesom. Tabela br. 2: Ostvarivanje dobrobiti djeteta - neujednačenosti u prijevodima čl.3 st.2 Konvencije R. Godina Čl.3 st.2: izvod iz sadržaja br. prijevoda Konvencije 1. 1990: ...“skrb kakva je potrebna za njegovu dobrobit...“ 2. 1996: ...“briga koja je prijeko potrebna za njegovu dobrobit...“ 3. 2001: ...“briga koja je neophodna za njegovu dobrobit...“ 4. izvorni tekst: ...“to ensure the child suchprotection and care as is necessary for his or her well-being...“ Izvor: 1.Unicef, 1999. god, str.48.; 2. MVP BiH i IBHI, 1996. god., str.257.; 3.Jugoslovenski centar za prava deteta, 2001. god. str. 42.;6 4.http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument. Sva tri prijevoda, prezentirana u tabeli br. 2, naglašavaju obavezu države da svakom djetetu pojedinačno obezbjedi odgovarajuću zaštitu i brigu čiji je osnovni cilj njegova dobrobit, koja je sastavni dio poštivanja principa najboljih interesa djeteta. To se odnosi ne samo na odluke koje donose vladina upravna ili zakonodavna tijela nego i na odluke koje donose roditelji, zakonski staratelji ili drugi pojedinci koji su pravno odgovorni za dijete. Podaci u tabeli također pokazuju da u sva tri prijevoda postoje određene gradacije o važnosti izražene brige u kontekstu ostvarenja dobrobiti djeteta. Te gradacije su „potrebna“, „prijeko potrebna“ i „neophodna“ briga. Stoga je moguće zaključiti da riječ „potrebna“, prijevod pod redni brojem 1, daje prostor za neobvezujuću, primjereno datim mogućnostima, brigu i zaštitu djeteta koja bi u prvi plan imala njegovu dobrobit. Neodvojivost primjene principa „najbolji interesi djeteta“ od „dobrobiti djeteta“ u određenim okolnostima nije jednostavno ispoštovati. To je posebno prisutno u slučajevima kada su želje djeteta u suprotnosti s njegovom dobrobiti ili ako, npr. za dijete s teškoćama u razvoju koje je bez roditeljskog staranja, ne postoji interes za usvojenjem ili zbrinjavanjem u hraniteljsku porodicu. U ovoj situaciji se takvo dijete gotovo od rođenja nalazi u institucionalnom smještaju, koji je za njegov rast i razvoj najnepovoljniji oblik alternativne zaštite/zbrinjavanja. Donijeti odluku o tome šta je u „najboljim interesima djeteta“ uz istovremeno obezbjeđenje zaštite i brige čija je bit dobrobit djeteta nije uvijek jednostavno. Ovo tim prije što se upotreba riječi „interes“ i „dobrobit“, čije se značenje jezički bitno razlikuje, ponekad u praksi izjednačava. Razlikovanje sadržaja i značenja ova dva pojma, kako bi se izbjegla njihova sinonimna 6 Vidjeti: fusnotu br.2 s potpunim podacima o izvoru. 227 �upotreba u praksi, potencirana je i u stručnoj literaturi. Tako pojedini autori smatraju da sadržaj riječi „interes“ u većini aspekata najčešće označava „određene koristi koje donosi, najčešće ekonomsko politička dimenzija... pod interesom djeteta trebalo bi razumijevati sve oblike standardizovanog načina održavanja života i ambijenta u kojem se dijete kreće, realizaciju njegovog obrazovanja i participaciju u svim dobrima savremenog društva. To u biti znači da su moderne forme naše civilizacije primjerice u aspektima obrazovanja i zdravlja njegova normalna potreba i zakonska obaveza koliko djetetovih roditelja toliko i društvenih institucija“. Riječ „dobrobit“, ista autorica, smatra „sinonimom“ za riječ sreća, što bi se moglo poistovjetiti sa sintagmom „sretno djetinjstvo“, koja čini „suštinski sadržajni smisao pojma „najbolji interesi djeteta“... Značenje pojma „dobrobit“ utemeljeno jena najljepšim, najboljim, najsvrsishodnijimvaspitnim formama određenja, odnosno oblikovanja djeteta u kompetentnu ličnost budućeg građanina. Sreća je imati dobre, razborite, odmjerene, ugledne, plemenite roditelje, tokom školovanja imati dobre učitelje i profesore, živjeti u standardnom ambijentu doma i skladnog porodičnog okruženja...“.7 Vezano za ostvarivanje „najboljih interesa djeteta“, pored čl.3. Konvencije, smatramo da dodatnu analizu zaslužuju i formulacije, odnosno prijevodi čl. 21., koji govori o usvojenju djeteta. Tabela br. 3: Standard „najbolji interesi djeteta“ i institut usvojenja nedoslijednosti u prijevodu čl. 21 Konvencije Redni Godina Čl.21 (preambula): izvod iz sadržaja broj prijevoda Konvencije 1. 1990: ...“da će se najveća moguća briga posvetiti dobrobiti djeteta...“ 2. 1996: ...“da najbolji interesi djeteta budu odlučujući...“ 3. 2001: ...“da najbolji interesi djeteta budu od prevashodne važnosti...“ Izvorni tekst: ...“that the best interests of the child shall be the paramountconsideration...“ Izvor: 1.Unicef, 1999. god, str.48.; 2. MVP BiH i IBHI, 1996. god., str.257.; 3.Jugoslovenski centar za prava deteta, 2001. god. str. 42.;8 4.http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument. Prijevod prezentiran u tab. br. 3, pod rednim brojem 1, nedvojbeno pokazuje da se između principa „najbolji interesi djeteta“ i „dobrobiti djeteta“ stavlja znak jednakosti. Uz navedeno, neujednačenosti u prijevodu također postoje i kod ostvarivanja principa „najbolji interesi djeteta“. Tako se kod 7 Miković, M, Maloljetnička delinkvencija i socijalni rad, Magistrat, Sarajevo, 2004., str. 22. 8 Vidjeti: fusnotu br.2 s potpunim podacima o izvoru. 228 �prijevoda pod red.br. 1, za ostvarivanje „dobrobiti djeteta“ koristi pojam „najveća moguća briga“. Za razliku od navedenog kod ostvarivanja „najboljih interesa djeteta“, pod rednim br. 2., koristi se pojam „odlučujući“, a pod red. br. 3 sintagma „od prevashodne važnosti“, s tim što posljednja dva pojma („odlučujući“ i „od prevashodne važnosti“) imaju gotovo sinonimno značenje. Također, za prijevode pod red. br. 2 i 3 zajedničko je korištenje sintagme „najbolji interesi djeteta“, kako i stoji u izvornom tekstu Konvencije, a ne „najbolji interes djeteta“ kako je to najčešće u upotrebi. 4. Poštivanje/primjena zakonodavstvo i praksa principa „najbolji interesi djeteta“: Porodično zakonodavstvo BiH, koje je gotovo u cijelosti usklađeno s odredbama UN Konvencije o pravima djeteta, sadrži određene, istina manje, nepreciznosti vezano za izvorni tekst ovog međunarodnog dokumenta. To se posebno odnosi na formulaciju „najbolji interesi djeteta“, gdje je, primjerice u PZ FBiH,9 (čl. 140., 147., 153.), gdje je pojam „interesi“, naveden u jednini, „interes“, odnosno „najbolji interes djeteta“. U vezi s ovim ističemo da je upotreba jednine, odnosno formulacija „najbolji interes djeteta“ prisutna i u praksi Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava, primjerice povodom čl. 8. o pravu na porodični život i privatnost Europske Konvencije o ljudskim pravima. Ipak, bez obzira na navedeno, smatramo da bi, s ciljem izbjegavanja i najmanje mogućnosti neegzaktnog tumačenja u primjeni ovog principa, u novom Porodičnom zakonu FBiH pojam „interes“ trebalo zamijeniti pojmom „interesi“. Ovo tim prije što je obaveza i odgovornost poštivanja samog principa, čija formulacija u Konvenciji ne utvrđuje specifične obaveze, prvenstveno u nadležnosti javnih/državnih institucija: socijalnog staranja, sudova, administrativnih organa ili zakonodavnih tijela. Stoga se čini da je zapravo više u pitanju princip kojim se ove institucije trebaju rukovoditi pružajući odgovarajuću zaštitu i brigu neophodnu za dobrobit djeteta, ali „uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete...“ (čl. 3 st. 2). Uz navedeno, kod primjene samog principa treba imati u vidu i činjenicu da je svako dijete zasebna, neponovljiva jedinka. Ono ne pripada jednoj homogenoj skupini. Svako pojedinačno dijete se nalazi u različitom razvojnom periodu, živi u različitom porodičnom okruženju, ima različito iskustvo i različite mogućnosti suočavanja sa stresnim događajima, kao što su: razvod braka roditelja, gubitak roditeljskog staranja, nasilje u porodici, teškoće u razvoju i sl. S druge strane, princip „najbolji interesi djeteta“ koliko god bio u određenju porodičnog prava „neodređen“ istovremeno je i odredivi pravni pojam. On „zahtijeva da se prepozna određena djetetova potreba i da se na najbolji mogući način zadovolji“.10 Stoga je osnovna obaveza i odgovornost državnih institucija da svakom djetetu pojedinačno, čija su prava uslijed 9 Porodični zakon FBiH, Sl.novine FBiH br. 35/05. Alinčić, M. et al, Obiteljsko pravo,Narodne novine, Zagreb, 2001. 10 229 �različitih uzroka ugrožena, omogući njihovo ostvarivanje uz poštivanje „najboljih interesa“. Prema odredbama aktualnog, posebno porodičnog, socijalnog i krivičnopravnog zakonodavstva u BiH, odnosno FBiH, državne institucije koje imaju najveću odgovornost u primjeni/provođenju principa „najbolji interesi djeteta“, uz brigu i zaštitu koje su neophodne za djetetovu dobrobit, su: centri za socijalni rad, pravosuđe, te obrazovne i zdravstvene ustanove. Stručnjaci zaposleni u ovim institucijama većinom se nalaze u procjepu između aktualnim zakonodavstvom utvrđenih prava djeteta, s jedne strane, te stvarnih mogućnosti, koje zavise posebno od ekonomsko socijalnih i političkih uslova društva, s druge strane. Istraživanja11 koja govore o praksi, posebno centara za socijalni rad, pokazuju da se princip „najbolji interesi djeteta“, kao i dječija prava na području FBiH svakodnevno krše. Nepoštivanje principa najboljih interesa je postalo sastavni dio života posebno djeteta koje se nalazi u izrazito rizičnim situacijama. Ovo se, prema rezultatima istraživanja, naročito odnosi na djecu s teškoćama u razvoju koja većinom još uvijek pohađaju nastavu u tzv. specijalnim školama, zavodima, ali i na najveći broj djece bez roditeljskog staranja. Nepoštivanje najboljih interesa djeteta ove skupine djece se posebno ogleda u tome da se na institucionalnom smještaju, koji se smatra najmanje prihvatljivim oblikom alternativnog zbrinjavanja, nalazi više od 50% ukupnog broja ove populacije. Dodatni problem, označen također nepoštivanjem najboljih interesa djeteta, čini i to da je najveći broj djece bez roditeljskog staranja smješten u ustanove koje zbrinjavaju više od stotinu djece, među kojima su većinom i djeca predškolske dobi, posebno mlađa od 3, odnosno 5 godina. Ovako stanje uzrokovano je nizom različitih problema i poteškoća s kojima se susreću profesionalci u nadležnim državnim institucijama, od kojih na prvom mjestu treba izdvojiti lošu socio ekonomsku situaciju u društvu, što ima za posljedicu nedovoljno razvijen sistem alternativne zaštite djeteta bez roditeljskog staranja, npr. hraniteljstva. Navedeno dodatno usložnjava i izrazito komplikovana zakonska procedura u primjeni instituta usvojenja, ali i kršenje najboljih interesa djeteta kroz zakonsku odredbu da se potpuno može usvojiti dijete samo do desete godine života (čl.101. PZ FBiH). Stoga se čini da su profesionalci zaposleni u nadležnim institucijama, koje i pored zakonom utvrđenih obaveza i odgovornosti za provođenje najboljih interesa djeteta i poštivanje njegovih prava ne stvaraju neophodne pretpostavke za njihovo ostvarivanje, primorani da u svakodnevnom radu s djecom princip „najbolji interesi djeteta“ često ne ispoštuju. 11 Vidjeti: Miković, Ba, Analiza trenutne politike u FBiH o djeci bez roditeljskog staranja, IRI, Sarajevo, 2014. 230 �5. Zaključak Princip/pravo „najbolji interesi djeteta“, kao jedan od četiri osnovna principa data u UN Konvenciji o pravima djeteta, s obzirom da njegov sadržaj nije definisan u Konvenciji, iako opšteprihvaćen u porodičnom pravu zemalja potpisnica još uvijek se primjenjuje ograničeno. U svojim odredbama Konvencija posebno potencira obavezu države na poduzimanje različitih mjera s ciljem ostvarivanja prava djeteta, među kojima su i obezbjeđenje razvoja ustanova, kapaciteta i službi za brigu i dječiju zaštitu kao što su: formiranje nacionalnih tijela za zaštitu djeteta i ostvarivanje njegovih prava, ombudsmani za prava djeteta, specijalizirano sudstvo, unapređenje mreže socijalnih ustanova itd. U nadležnim institucijama na području FBiH poštivanje/provođenje principa najbolji interesi djeteta, u svakodnevnom radu s djecom odnosno tokom pružanja odgovarajuće zaštite i brige o djetetu, ostvaruju različiti profili profesionalaca koji većinom koriste raspoložive prijevode izvornog teksta Konvencije. S tim u vezi, na osnovu analize tri najčešće korištena prijevoda, s fokusom na prijevod sintagme najbolji interesi djeteta, došlo se do saznanja da prisutne nedoslijednosti i nepreciznosti u prijevodima u praksi mogu dovesti do nepoštivanja principa najbolji interesi djeteta, posebno u situacijama kada je mogućnost primjene i inače upitna. Ovo tim prije što se i u PZ FBiH kod navođenja principa najbolji interesi djeteta koristi isključivo pojam „interes“ umjesto „interesi“. Najbolji interesi djeteta, posebno kod djeteta bez roditeljskog staranja najvećim dijelom su uslovljeni socijalno ekonomskim i političkim prilikama u društvu, koje su u BiH izrazito loše. U ovom kontekstu, na osnovu provedenog istraživanja o trenutnoj politici zaštite djeteta bez roditeljskog staranja u FBiH, konstatovano je da se princip najbolji interesi djeteta u skupu djece bez roditeljskog staranja najviše krši zbog nerazvijenosti hraniteljstva i zakonskih prepreka za usvojenje, odnosno izrazito komplikovane zakonske procedure. 231 �Mr. sc. Borjana Miković, Senior Assistant Facultyof PoliticalSciences of University Sarajevo THE BEST INTERESTS OF THE CHILD – OBLIGATIONS AND RESPONSIBILITIES OF THE COMPETENT INSTITUTIONS Summary: The study apart from obligations of the state for the rights of children within the application and respect of the Convention on the Rights of the Child, also provides, for each individual case an analysis of difficulties present while respecting this principle within the competent institutions. With regard to the afore mentioned, the application of the three mostly used interpretations of the original text of the Convention among experts employed in the competent institutions on the territory of the Federation of BiH, indicate that discrepancies within translations might negatively influence the understanding of the necessity to obligatorily apply the very principle, i.e. respect it. Having said that, the presented translations visibly indicate that the principles of the best interests of the child and the wellbeing of the child are being equated with each other. This analysis also determines certain inconsistencies within translations present/also incorporated into the FedBiH Family Law, specially referring to the fact that legal provisions use the term „interest“ and not „interests“, i.e. bests interests of the child. Key words: Convention on the Rights of the Child, best interests of the child, interpretation/translation, institutions, experts 232 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3047 Title A name given to the resource NAJBOLJI INTERESI DJETETA OBAVEZA I ODGOVORNOST NADLEŽNIH INSTITUCIJA Author Author MIKOVIĆ, Borjana Abstract A summary of the resource. U radu su, pored Konvencijom o pravima djeteta utvrđenih obaveza države u primjeni i poštivanju principa najbolji interesi djeteta, analizirane i prisutne teškoće da se ovaj princip u okviru nadležnih institucija ispoštuje, u svakom pojedinačnom slučaju. Stim u vezi, na primjeru tri najčešće korištena prijevoda izvornog teksta Konvencije među profesionalcima zaposlenim u nadležnim institucijama na području FBiH, pokazano je da nedoslijednosti u prevođenju mogu negativno uticati na razumijevanje obaveznosti primjene samog principa, odnosno na njegovo poštivanje. Ovo tim prije što je iz prezentiranih prijevoda vidljivo da se princip najbolji interesi djeteta i dobrobit djeteta poistovjećuju. Analizom je također utvrđeno da su određene nepreciznosti u prijevodu prisutne/preuzete i u Porodičnom zakonu FBiH, što se posebno odnosi na činjenicu da se u zakonskim odredbama koristi pojam „interes“, a ne „interesi“, odnosno najbolji interesi djeteta. Ključne riječi: Konvencija o pravima djeteta, najbolji interesi djeteta, prijevod, institucije, profesionalci. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/db0e562797f23ef6dc68b39893efb191.pdf 069dc7779c51c34904fff6f6a9c49c12 PDF Text Text ��������   �        ������ ����� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/3768ec46567e91ed718564e624d9850d.docx a9240553239d9320b2f2aae58303e8ed Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3099 Title A name given to the resource Pravna priroda i značaj međunarodnih ugovora u pravu Evropske unije Author Author MIRAŠČIĆ, Dženeta Abstract A summary of the resource. Djelujući na međunarodnoj sceni, Evropska unija je, uostalom kao i svi drugi međunarodni subjekti, dužna da poštuje važeće norme i temeljna načela međunarodnog prava. Nadalje, pravni sistem Evropske unije se prvenstveno „oslanja“ na međunarodne ugovore, bilo da je riječ o ugovorima, koje organi EU zaključe sa trećim državama i/ili međunarodnim organizacijama ili da je, pak, riječ o ugovorima, koji su zaključeni između država članica i trećih država i/ili međunarodnih organizacija. U vezi s tim, a imajući u vidu općeprihvaćenu hijerarhiju izvora međunarodnog prava, autorica u radu analizira pravnu prirodu međunarodnih ugovora i značaj koji oni, kao primarni instrumenti saradnje među savremenim subjektima međunarodnog prava, imaju u pravnom sistemu Evropske unije. Pored ugovornog kapaciteta Evropske unije, koji u znatnoj mjeri i determiniše pravnu prirodu i značaj međunarodnih ugovora u pravu EU, u radu će se analizirati i „principi pozicioniranja“ određenih kategorija međunarodnih ugovora u hijerarhiji izvora komunitarnog prava. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/2ebeed7dc52e9f9ee28601a0b3435fa6.docx b89adb86fe38cfb23bcb9338a52ccd24 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/3657b9ffaf61012dfd44b1f15f2758cf.pdf 041cfa1255c04525e6b9c7dfa8ad44d5 PDF Text Text PREGLEDNI NAUČNI RAD UDK 336.2(497.6) Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Doc. dr. sc. Goran Miraščić Univerzitet Sarajevo School of Science and Technology Email: goran.mirascic@fbihvlada.gov.ba Mr. sc. Haris Abaspahić Ured premijera Federacije Bosne i Hercegovine Email: haris.abaspahic@fbihvlada.gov.ba Sažetak: Svaka država posredno ili neposredno utječe na distribuciju svojih resursa. Pri tome, kreatorima ekonomske politike na raspolaganju stoje dva glavna instrumenta – monetarna i fiskalna politika. Budući da Bosna i Hercegovina zbog aranžmana valutnog odbora nije u mogućnosti voditi značajniju monetarnu politiku (osim politike obaveznih rezervi) u cilju promicanja ekonomskog rasta, fiskalna politika je jedina poluga ekonomske politike, koje imamo na raspolaganju. Ključne riječi: monetarna i fiskalna politika, stepen konkurentnosti, direktni i indirektnih porezi, krajnja potrošnja Kao pretpostavka povećanja proizvodnje i zaposlenosti, od posebnog značaja je i uticaj poreske politike na stvaranje stimulativnog poslovnog ambijenta za direktne strane investicije. Poreska konkurentnost predstavlja jednu od najbitnijih odrednica ukupne konkurentnosti zemlje, te je iz tih razloga u radu poseban akcenat stavljen upravo na ovo pitanje. Nadalje, imajući u vidu da Bosna i Hercegovina sa ostalim državama iz okruženja konkuriše za međunarodni kapital, autori će u radu ponuditi prikaz konkurentske pozicije FBiH i BiH u odnosu na okruženje. Autori će u radu prezentirati komparaciju strukture poreza sa zemljama u regionu, te nastojati ispitati moguće efekte smanjenja direktnog oporezivanja rada i povećanje oporezivanja potrošnje i drugih poreza u cilju stimulisanja investicija, proizvodnje i izvoza, i destimulisanje potrošnje i uvoza, a na primjeru Federacije Bosne i Hercegovine. 641 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić UVOD Svaka država posredno ili neposredno utiče na distribuciju svojih resursa. Pri tome, kreatorima ekonomske politike na raspolaganju stoje dva glavna instrumenta – monetarna i fiskalna politika. Budući da Bosna i Hercegovina zbog aranžmana valutnog odbora nije u mogućnosti voditi značajniju monetarnu politiku (osim politike obaveznih rezervi) u cilju promicanja ekonomskog rasta, fiskalna politika je jedina poluga ekonomske politike koje imamo na raspolaganju. Ona predstavlja upotrebu državne potrošnje i oporezivanje kao instrumenta za promicanje održivog i snažnijeg ekonomskog rasta i kao mjeru smanjenja siromaštva. Kao pretpostavka povećanja proizvodnje i zaposlenosti, od posebnog značaja je i uticaj poreske politike na stvaranje stimulativnog poslovnog ambijenta za direktne strane investicije. Poreska konkurentnost predstavlja jednu od najbitnijih odrednica ukupne konkurentnosti zemlje. Njome se države međusobno takmiče u privlačenju stranih direktnih investicija, što presudno utječe na privredni i ukupan ekonomski rast. Budući da Bosna i Hercegovina sa ostalim državama iz okruženja konkuriše za međunarodni kapital, ova analiza će ponuditi prikaz konkurentske pozicije FBiH i BiH u odnosu na okruženje. U posljednje vrijeme sve je više onih koji zagovaraju reforme fiskalnog sistema u BiH. U FBiH su prhodi od oporezivanja potrošnje manji (19,09% BDPa) od prihoda oporezivanja rada (22,17% BDPa). Poredeći strukturu fiskalnih sistema u regionu, dolazimo da zaključka da BiH ima relativno visoke troškove radne snage, dok je stopa poreza na dodatnu vrijednost jedna od najmanjih u okruženju. Cilj ovog istraživanja je da uporedi strukturu poreza u FBiH sa zemljama u regionu, te ispita moguće efekte smanjenja direktnog oporezivanja rada i povećanje oporezivanja potrošnje i drugih poreza u cilju stimulisanja investicija, proizvodnje i izvoza, i destimulisanje potrošnje i uvoza. Stope nezaposlenosti i konkurentnost zemalja bišve Jugoslavije Ekonomska kriza iz 2008. godine je dodatno pogoršala postojeće strukturalne slabosti ekonomije i stanje nezaposlenosti širem Evrope. Visoka nezaposlenost predstavlja jedan od najvećih socijalnih i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Svjetske banke za 2011. godinu, Bosna i Hercegovina pored Makedonije ima najveću nezaposlenost u regionu, s tim da Makedonija od 2008. godine bilježi kontinuiran pad nezaposlenosti. Naredni dijagram daje pregled stopa nezaposenosti u regionu. 642 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Stope nezaposlenosti 31,4 27,6 24,1 19,7 13,4 8,2 Prema Indeksu globalne konkurentnosti, koji svake godine objavljuje Svjetski ekonomski forum, Bosna i Hercegovina je uz Grčku, Srbiju i Albaniju najnekonkurentnija evropska država. Varijable koje ispituje ovaj indeks su: institucije, inovacije, infrastruktura, makroekonomsko okruženje, zdravlje i primarno obrazovanje, visoko obrazovanje i trening, efikasnost tržišta roba, efikasnost tržišta rada, razvijenost finansijskog tržišta, tehnološka spremnost, veličina tržišta i poslovna sofisticiranost. Veličina tržišta, inovacije, razvijenost finansijskog tržišta, poslovna sofisticiranost i infrastruktura su ocijenjene kao najlošije varijable. Ukoliko se detaljnije pogledaju pojedini elementi analize, kao najproblematičnije faktore poslovanja ovogodišnji izvještaj ističe pristup finansiranju, političku nestabilnost, porezne propise i stope, neefikasnu državnu birokratiju i korupciju. Naredni dijagram daje pregled ocjena konkurentnosti za zemlje u regionu. Stope konkurentnosti 4,25 4,2 4,14 4,13 4,02 3,77 643 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Analizirajući stanje poslovnog okruženja, prema 'Doing business' izvještaju Svjetske banke BiH je rangirana na najnižem mjestu (131. od 189.) od svih zemalja Zapadnog Balkana. Ovaj izvještaj mjeri jedanaest dimenzija: pokretanje biznisa, dobijanje građevinske dozvole, dobijanje električne energije, registracija vlasništva, plaćanje poreza, prekogranična trgovina, dobijanje kredita, zaštita investitora, provedba ugovora, rješavanje nesolventnosti i zapošljavanje radnika. Bosna i Hercegovina posebno loše rezultate bilježi na polju pokretanja biznisa (174.) i dobijanja građevinskih dozvola (175.) što ukazuje na prethodno ukazanu neefikasnost državne birokratije. Naredni dijagram daje pregled pozicija zemalja u regionu kada je u pitanju povoljnost poslovnog okruženja. Doing Business Report 2014 Makedonija 25 Slovenija 33 Crna Gora 44 Hrvatska 89 Srbija 93 Bosna i Hercegovina 131 1 51 101 151 Troškovi rada, doprinosi i porezi na dohodak u zemljama bivše Jugoslavije U doba značajne mobilnosti radne snage i kapitala, oporezivanje kapitala (porez na dobit) i rada (porez i doprinosi na plate) imaju presudnu ulogu na preseljenje kapitala iz jedne zemlje u drugu. Cijena rada, je tom kontestu bitna determinanta atraktivnosti poslovno okruženje za strane investicije. Prosječna bruto plata (tj. Ukupna cijena rada) u Federaciji Bosne i Hercegovine iznosi 1.435 KM ili 733 eura što je više u odnosu na mjesečne bruto plate Makedonije i Srbije i manje u odnosu na Crnu Goru i Hrvatsku. Što se tiče poreza na dohodak Crna Gora, Hrvatska i Slovenija imaju progresivnu stopu poreza na dohodak koja dostiže čak i 50% u Sloveniji, dok FBiH, Makedonija i Srbija imaju jedinstvene i najniže stope poreza na dohodak (10%) u regionu, s tim da bi i Srbija uskoro mogla uvesti progresivnu stopu. 644 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Prosječna bruto mjesečna plata (€) 728 Prosječna neto mjesečna plata (€) 480 Hrvatska 2 1042 724 Makedonija 3 503 343 Slovenija 4 1524 997 Srbija 5 533 386 Crna Gora 1 Stopa poreza na dohodak 9% do 720 € mj. 12% do 290 € mj. 15% preko 720 € mj. 25% od 290 do 1.161 € mj. 40% preko 1.161 € mj. Jedinstvena stopa od 10% 16% do 668 € mj. 27% od 668 do 1.580 € mj. 41% od 1.580 do 5.909 € mj. 50% preko 5.909 € mj. Jedinstvena stopa od 10% Prema izvještaju Svjetske banke 'BiH – Izazovi i preporuke za reforme – Pregled javnih rashoda i institucija' (2012), stope socijalnih doprinosa u FBiH su mnogo više u odnosu na druge zemlje. U nastavku je dat pregled stopa doprinosa u regionu. Deloitte International Tax. Montenegro Highlights 2013 Eurostat 3 Deloitte International Tax. Macedonia Highlights 2013 4 Eurostat 5 KPMG, Serbia - Individual income tax changes, social security contribution amendments 1 2 645 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Stope doprinosa 41,5 38,2 37,8 35,2 33,8 27 Prema važećim poreskim propisima u FBiH, fiskalno opterećenje rada je na veoma visokom nivou (šesto mjesto u Evropi – blizu 74 % na neto plate), dok je fiskalno opterećenje kapitala među najnižim u Evropi (stopa poreza na dobit 10%). U narednoj tabeli je pregled stopa poreza i doprinosa koje se plaćaju u FBIH u okviru troškova rada. • • • • • 646 PIO Zdravstvo Nezaposlenost Zaštita od nesreća Porez na dohodak UKUPNO Osnovica bruto plata 23,0% 16,5% 2,0% 10,0% 51,5% Osnovica neto plata 36,06% 25,87% 3,13% 0,50% 8,17% 73,73% �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine U nastavku je dat tabelarni pregled stopa doprinosa koje se palćaju na platu u zemljama bivše Jugoslavije. Doprinosi Na teret zaposlenog Crna Gora Hrvatska Makedonija Slovenija Srbija Na teret poslodavca 33.8% 24% (15% za penziono, 9,8% (5,5% za penziono, 8,5% za zdrastveno, 0,05% 3,8% za zdrastveno, 0,05% za nezaposlenost) za nezaposlenost) 35,2% (13% zdrastveno, 1,7% za 20% za penziono nezaposlenost, 0,5% doprinos u slučaju ozljede) 27% 27% (18% za penziono i invalidsko osiguranje, 7,3% za zdrastveno, 0,05% za dodatno zdrastveno osiguranje, 1,2% za nezaposlenosti) 38,2% 22,1% (15,5% za penziono i 16,1% (8,85% za penziono i invalidsko osiguranje, 6,36% invalidsko osiguranje, 7,09% za zdrastveno, 0,14% za za zdrastveno, 0,06% za nezaposlenost, 0,1% nezaposlenost, 0,1% porodijsko odsustvo) porodijsko odsustvo) 37,9% 19,9% (13% za penziono i 17,9% (11% za penziono i invalidsko osiguranje, 6,15% invalidsko osiguranje, 6,15% za zdrastveno, 0,75% za za zdrastveno, 0,75% za nezaposlenost) nezaposlenost) Stope PDVa u zemljama bišve Jugoslavije Od početka globalne ekonomske krize, gotovo u svim zemljama EU je primjetan trend rasta stopa indirektnih poreza (PDV, akcize i carine), što je stvorilo mogućnost za rasterećenje privrede smanjenjem direktnih poreza koji opterećuju rad i kapital. S druge strane, od njegovog uvođenja 2006. godine, porez na dodatu vrijednost u Bosni i Hercegovini iznosi 17% što je poslije Kosova (16%) ujedno i najniža stopa od svih zemalja 647 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Zapadnog Balkana. Naredni dijagram daje pregled stopa poreza na dodatnu vrijednost u zemljama regiona. Stope PDVa 25 22 20 19 18 17 Kao što je vidljivo u narednoj tabeli, BiH i Makedonija su jedine zemlje u regionu koje u proteklom periodu nisu podizale stopu PDV-a. Crna gora Standardna stopa Snižena stopa Hrvatska Standardna stopa Snižena stopa 2003 17 0|7 2006 22 0 | 10 2009 23 0 | 10 Makedonija 2013 19 0|7 2012 25 0 | 10 2013 25 5 | 10 2000 18 5 Standardna stopa Snižena stopa Slovenija Standardna stopa Snižena stopa 2002 20 8.5 2013 22 9.5 Srbija 2005 18 8 2012 20 8 Standardna stopa Snižena stopa 648 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Direktni porez naspram indirektnih poreza Prethodno predstavljeni podaci ukazuju na mogućnost da se promijene struktura i izvori poreza, tako što se fokus pomjera sa rada i kapitala ka oprezivanju potrošnje. Ono što je bitno istaći je, da ove reforme trebale imati neutralan fiskalni efekat, te ne previđaju rast prihoda za državu. Osim toga, MMF se zalaže za reformu poreskih sistema u pravcu većeg udjela oporezivanja potrošnje u odnosu na oporezivanje rada i kapitala, smatrajući potrošnju manje promjenjivom poreskom osnovicom u odnosu na plate zaposlenih i dobit, što utiče na stabilnije javne prihode. Serija nedavno objavljenih OECD studija je, na osnovu teorijskih i empirijskih pokazatelja, ustanovila rangiranje poreskih oblika prema ekonomskoj efikasnosti. Periodični porezi na (nepokretnu) imovinu su rangirani kao ekonomski najefikasniji oblik oporezivanja, dok se na drugom mjestu nalazi oporezivanje potrošnje. Oporezivanje rada je rangirano na trećem mjestu, dok oporezivanje kapitala zauzima posljednje mjesto, kao poreski oblik koji najnegativnije utiče na ekonomski rast (Johansson, 2008; Arnold, 2008; Myles, 2009) jer povećanje opterećenja privrede kroz oporezivanje rada i kapitala smanjuje mogućnosti privredi za nove investicije i novo zapošljavanje. Situacija u Bosni i Hercegovini je trenutno sljedeća: 1. 2. 3. 4. Preporuka OECD Porez na nepokretnu imovinu Porez na potrošnju Oporezivanje plata Porez na kapital 1. 2. 3. 4. Stanje u BiH i FBiH Oporezivanje plata Porez na potrošnju Porez na kapital Porez na nepokretnu imovinu ne postoji 6 Federalni zavod za programiranje razvoja (FZZPR) je objavio analizu 'Poreska reforma u funkciji investicija i zapošljavanja' u kojem je iznio svoj prijedlog rasterećenja privrede. Prema tom prijedlogu, porez na dohodak i doprinos za PIO bi ostali isti, dok bi doprinosi za zdravstveno osiguranje i nezaposlene bili ukinuti i finansirali bi se iz budžeta drugim vidovima poreza koji ne opterećuju privredu. Novi pristup poreskoj politici bi morale podržati ostale politike, jer bi u suprotnom efekti poreske reforme mogli biti neutralisani djelovanjem drugih politika u suprotnom smjeru.. Kao način nadoknade izgubljenih poreskih prihoda, FZZPR predlaže povećanje akciza i uvođenje poreza koji ne opterećuju privredu kao što su: uvođenje poreza na nepokretnu imovinu, uvođenje poreza na transakcije finansijskih institucija, uvođenje posebnog poreza na luksuzne automobile itd. Tek kada se precizno ustanovi koliko bi se 6 Johansson Asa, Christopher Heady, Jens Arnold, Bert Brys, Laura Vartia, „Taxation and Economic Growth“, OEDC Economics Department Working 649 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić sredstava za finansiranje javne potršnje moglo obezbijediti ovim mjerama, predlaže se promjena stope PDV-a. Ukoliko bi se izgubljeni prihodi nadoknađivali isključivo povećanjem PDVa, bila bi potrebna stopa od 22,5%. Za razliku od prijedloga FZZPR-a, smatramo da bi refrma fiskane strukture trebala biti jednostavnija i usmjerena na ograničeno smanjenje doprinosa za zdravstvu, dok bi se nedostajuća sredstva isključivo nadoknadila povećanjem stope PDV-a. U tom kontekstu predležemo dvije varijante 7. VARIJANTA I Zbirna stopa na neto plate 65,25% -- prosječna bruto izdvajanja za platu 1364 KM - Doprinos za zdravstveno osiguranje od 25,87% na neto plate bi bio umanjen za 8,48%, a ovo umanjenje bi se u cjelosti nadoknadilo povećanjem stope PDV-a na 20%. Smanjenje stope doprinosa za zdravstvo u iznosu od 8,48% bi izazvalo gubitak javnih prihoda u visini od oko 368,2 miliona KM, što je oko 32,8% ukupnih prihoda za zdravstveno osiguranje od 1.123,3 milijarde KM. Ovaj iznos bi se u potpunosti nadoknadio povećanjem stope PDV-a na 20% što bi prema trenutnim projekcijama prihoda od PDV-a iznosilo oko 368, 2 miliona KM. VARIJANTA II Zbirna stopa na neto plate 59,59% - prosječna bruto izdvajanja za platu 1318 KM Doprinos za zdravstveno osiguranje od 25,87% na neto plate bi bio umanjen za 14,14%, a ovo umanjenje bi se u cjelosti nadoknadilo povećanjem stope PDV-a na 22%. Smanjenje stope doprinosa za zdravstvo u iznosu od 14,14% bi izazvalo gubitak javnih prihoda u visini od oko 613,6 miliona KM, što je oko 54,6% ukupnih prihoda za zdravstveno osiguranje od 1.123,3 milijarde KM. Ovaj iznos bi se u potpunosti nadoknadio povećanjem stope PDV-a na 22% što bi prema trenutnim projekcijama prihoda od PDV-a iznosilo oko 613,6 miliona KM. Da bi fiskalno rasterećenje rada pozitivno utjecalo na privredni rast, neophodno je da se značajan dio fiskalnog rasterećenja zadrži u preduzećima, tj. da se većim dijelom ne upotrijebi za povećanje neto zarada, premda bi veća privatna potrošnja i po tom osnovu uticala na prihode od PDV-a. U situaciji kada poslodavci teško, ili po veoma visokim kamatnim stopama dobijaju kredite od banaka, rasterećenje bi značilo i veću platežnu sposobnost privrede. Eventualni problemi u donošenju poreske reforme mogu se pojaviti zbog različite ustavne nadležnosti direktnih poreza (entiteti) i indirektnih poreza – PDV i akcize (državni 7 Kalkulacije su rađene na pretpostavci nulte elastičnosti potrošnje. 650 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine nivo). Ovakva reforma bi zahtjevala sinhroniziranu aktivnost različitih nivoa vlasti i istovremene intevencije u državnom i entitetskim zakonodavstvima. Ekonomski efekti predložene poreske reforme • Povećanje zaposlenost: Kao posljedica manjih triškova rada povećala bi se potražnja za radnom snagom, • Smanjenje sive ekonomije: Putem rada na crno, rada na sivo i sniženje plata uz istovremeno povećanje naknada koje se ne oporezuju (topli obrok i troškovi prevoza) siva ekonomija je najprisutnija u oblasti rada. Stranim investitorima i potencijalnim izvozicima je to teško učiniti, te oni snose neproporcionalno veći dio nameta na plate od domaćih privrednika, što šteti direktnim stranim investicijama. Osim što poreska evazija dovodi do nelojalne konkurencije, preveliko oslanjanje na direktne poreze dovodi i do većih administrativnih troškova prikupjanja tih poreza. S druge strane, teže je vršiti utaju indirektnih poreza. Smanjenim oporezivanjem oblasti u kojima su poreske utaje najviše zastupljene (direktni porezi koji opterećuju rad) i povećanim oporezivanjem oblasti u kojima je siva ekonomija najmanje prisutna (porezi građana, akcize i PDV), automatski bi se smanjio bim sive ekonomije, • Smanjenje troškova poslovanja u FBiH dovodi do privlačenja direktnih stranih investicija, • Povećanje konkurentnosti privrede: Smanjenjem cijena domaćih proizvoda povećava se njihova konkurentnost na međunarodnom tržišti čime se utječe i na smanjenje trgovinskog deficita, • Veća likvidnost firmi: Fiskalnim rasterećenjem preduzeća oslobađaju se sredstva za nove investicije, što je posebno značajno uzimajući u obzir visoke troškove zaduživanja, • U dužem roku sve prethodno navedeno dovodi do ekonomskog rasta. ZAKLJUČAK Visoka nezaposlenost predstavlja jedan od najvećih socijalnih i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Svjetske banke za 2011. godinu, Bosna i Hercegovina pored Makedonije ima najveću nezaposlenost u regionu, s tim da Makedonija od 2008. godine bilježi kontinuiran pad nezaposlenosti. 651 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Prema Indeksu globalne konkurentnosti koji svake godine objavljuje Svjetski ekonomski forum, u Bosni i Hercegovini najproblematičniji faktori poslovanja u posljednjem izvještaju su: pristup finansiranju, politička nestabilnost, porezni propisi i stope, i neefikasna državna birokratija. Cijena rada, je tom kontestu bitna determinanta atraktivnosti poslovnog okruženja za strane investicije. Prosječna bruto plata (tj. ukupna cijena rada) u Federaciji Bosne i Hercegovine iznosi 1.435 KM ili 733 eura što je više u odnosu na mjesečne bruto plate Makedonije i Srbije i manje u odnosu na Crnu Goru i Hrvatsku. Od početka globalne ekonomske krize, gotovo u svim zemljama EU je primjetan trend rasta stopa indirektnih poreza (PDV, akcize i carine), što je stvorilo mogućnost za rasterećenje privrede smanjenjem direktnih poreza koji opterećuju rad i kapital. S druge strane, od njegovog uvođenja 2006. godine, porez na dodatu vrijednost u Bosni i Hercegovini iznosi 17% što je poslije Kosova (16%) ujedno i najniža stopa od svih zemalja Zapadnog Balkana. Serija nedavno objavljenih OECD studija je, na osnovu teorijskih i empirijskih pokazatelja, ustanovila rangiranje poreskih oblika prema ekonomskoj efikasnosti. Periodični porezi na (nepokretnu) imovinu su rangirani kao ekonomski najefikasniji oblik oporezivanja, dok se na drugom mjestu nalazi oporezivanje potrošnje. Oporezivanje rada je rangirano na trećem mjestu, dok oporezivanje kapitala zauzima posljednje mjesto, kao poreski oblik koji najnegativnije utiče na ekonomski rast (Johansson, 2008; Arnold, 2008; Myles, 2009), jer povećanje opterećenja privrede kroz oporezivanje rada i kapitala smanjuje mogućnosti privredi za nove investicije i novo zapošljavanje. U tom kontekstu smatramo da bi buduća reforma fiskalne strukture u FBiH, ali i cijeloj BiH, trebala biti usmjerena na ograničenom smanjenje doprinosa za zdravstvo, dok bi se nedostajuća sredstva isključivo nadoknadila povećanjem stope PDV-a. Ovakva reforma bi rezultirala povećanjem stepena konkurentnosti, što bi kao rezultat imalo povećanje zaposlenosti, kao posljedica manjih troškova rada, smanjenje sive ekonomije, smanjenje troškova poslovanja i privlačenje direktnih stranih investicija, te u konačnici i ekonomski rast. LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. Agencija za statistiku BiH, www.bhas.ba Deloitte International Tax. Macedonia Highlights 2013 Deloitte International Tax. Montenegro Highlights, 2013 Eurostat Federalni zavod za statistiku, www.fzs.ba 652 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine 6. Johansson Asa, Christopher Heady, Jens Arnold, Bert Brys, Laura Vartia, „Taxation and Economic Growth“, OEDC Economics Department Working Paper, 2013 7. KPMG, Serbia - Individual income tax changes, social security contribution amendments 8. MMF, Pisma namjere sa vlastima BiH, 2012, 2013, 2014. Godina Struktura izlaganja rada 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Uvod Komparativni presjek stopa nezaposlenosti i konkurentnosti zemalja bivše Jugoslavije Komparativni presjek troškova rada, doprinosa i poreza na dohodak Stope PDV-a u zemljama bivše Jugoslavije Direktni vs. Indirektni porezi Prijedlozi: Varijante 1 i 2 Ekonomski efekti predložene poreske reforme 653 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić 654 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3126 Title A name given to the resource Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Author Author MIRAŠČIĆ, Goran ABASPAHIĆ, Haris Abstract A summary of the resource. Svaka država posredno ili neposredno utječe na distribuciju svojih resursa. Pri tome, kreatorima ekonomske politike na raspolaganju stoje dva glavna instrumenta – monetarna i fiskalna politika. Budući da Bosna i Hercegovina zbog aranžmana valutnog odbora nije u mogućnosti voditi značajniju monetarnu politiku (osim politike obaveznih rezervi) u cilju promicanja ekonomskog rasta, fiskalna politika je jedina poluga ekonomske politike, koje imamo na raspolaganju. Kao pretpostavka povećanja proizvodnje i zaposlenosti, od posebnog značaja je i uticaj poreske politike na stvaranje stimulativnog poslovnog ambijenta za direktne strane investicije. Poreska konkurentnost predstavlja jednu od najbitnijih odrednica ukupne konkurentnosti zemlje, te je iz tih razloga u radu poseban akcenat stavljen upravo na ovo pitanje. Nadalje, imajući u vidu da Bosna i Hercegovina sa ostalim državama iz okruženja konkuriše za međunarodni kapital, autori će u radu ponuditi prikaz konkurentske pozicije FBiH i BiH u odnosu na okruženje. Autori će u radu prezentirati komparaciju strukture poreza sa zemljama u regionu, te nastojati ispitati moguće efekte smanjenja direktnog oporezivanja rada i povećanje oporezivanja potrošnje i drugih poreza u cilju stimulisanja investicija, proizvodnje i izvoza, i destimulisanje potrošnje i uvoza, a na primjeru Federacije Bosne i Hercegovine. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2873 Title A name given to the resource E-TUTOR: DEPLOYING AND SUPPORTING E-LEARNING ENVIRONMENT Author Author MIRVIĆ, Muamer Abstract A summary of the resource. This master’s thesis investigates the obligations and necessary skills of e-Tutor as the new age online educator and processes of deploying and supporting of e-Learning environment. An integrated Knowledge Management framework was used as the theoretical basis for the development of online learning environment to be used as part of blended learning education program. A total of 116 students from all four years of secondary education, enrolled in the computer science course, participated in the survey that was conducted in order to examine potential advantages and limitations of e-Learning environment. The survey was focused on knowledge area preferences, learning processes and their use of traditional and online learning environments. Individual surveyed responses were extracted and grouped according to the participants’ classes and groups. The results obtained from the survey provide interesting insights into the limitations and potential of information technology use in secondary education. They also suggest that it is possible to develop and deploy e-Learning environment to be successfully used as part of blended learning education program for the students of secondary education. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Thesis NonPeerReviewed L Education (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3513 Title A name given to the resource THE ROLE OF MOTIVATION TO DEVELOP ACOGNITIVE LEARNING STRATEGIE Author Author MULAOSMANOVIĆ, Nejra Abstract A summary of the resource. Cognitive learning styles and learning strategies differ from person to person. Identifying student learning styles helps educators understand how people perceive and process information in different ways. The stable and pervasive characteristics of an individual, expressed through the interaction of one's behavior and personality as one approaches a learning task, is described as a "learning style". Cognitive learning styles and learning strategies affect people differently, depending on whether the person has left hemisphere strengths or right hemisphere strengths. For example, a person who performs best on analytical language might lack understanding and the use of correct syntactical structures, as well as semantically ordered comprehension of words and phonetic articulation. Another person may perform best on tasks calling for intuitive feel for language, which would also include expression, richness of lexical connotation, discourse, rhythm and intonation. Another person may have an affinity for methods that are focused, systematic, sequential and cumulative. Yet another person may have an affinity for methods in which various features are managed simultaneously, realistically and in a significant context.hat same person would be less likely to direct his own learning and may function well in quasi-autonomy (guided discovery), but may well express preference for a formal, teacher-dominated learning arrangement as a compensation for own perceived deficiency in ability to structure. All cognitive strategies differ from one another, just like person differ from one another. We can find many different cognitive or learning strategies, but still it does not mean that everyone would accept and adopt all of them. Someone can performe better with one strategy, but someone else can perform better with another strategy.Learning strategies are “operations employed by the learner to aid the acquisition,storage, retrieval, and use of information...(they are) specific actions taken by thelearner to makeearning easier, faster, more enjoyable, more self-directed, more effective, and moretransferableto new situations” (Oxford, 1990, p. 8).Strategy use varies according to the task, stageof the learner, age of thelearner, the context of learning, individual learning styles, and cultural differences.Currentresearch is now showing that the difference between successful and unsuccessfullearners is morethe quality of strategies used, not quantity. Successful language students do notnecessarily usemore strategies, but instead use different combinations of strategies. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3355 Title A name given to the resource INTELEKTUALNA TRAUMA U DJELIMA (NE)BRITANSKOG KNJIŽEVNIKA HANIFA KUREISHIJ Author Author MUSTAFIC, Alma Abstract A summary of the resource. Dvadeseto stoljeće je obilježeno razvojem islamskih zemalja koje su se nastojale individualizirati. U 21. stoljeću svijet je usmjerio svoju pažnju na „fenomen“ zvani arapsko proljeće. Demonstracije i neredi su označeni kao novo buđenje muslimana širom svijeta. Mnogi od kojih su se odlučili na napuštanje svojih, neredima pogođenih, zemalja i potraže utočište u jednoj od zapadnih zemalja, ostavljajući pritom iza sebe dio svog identiteta i suočavajući se poteškoćama asimilacije u novo društvo. Osamdesetih godina 20. stoljeća motivi imigracije muslimanskog stanovništva sa područja Paksitana, Irana, Iraka, Libanona i Afganistana primarno su bili socio ekonomske prirode.Vremenom, masovno prisustvo muslimana u zemljama poput Engleske i Francuske postalo je izazov lokalnom stanovništvu. Zapad je muslimane počeo doživljavati kao direktan izazov kolektivnom identitetu i tradicionalnim vrijednostima što je dovelo do donošenja odluke o zabrani nošenja hidžaba i nikaba u javnosti u pojedinim zemljama. Danas, silni Zapad koji se deklarisao demokratičnošću, tolerancijom i otvorenošćcu prema drugim kulturama i religijama, testira sve to, rastom prisustva islamske tradicije i vrijednosti. S druge strane, zbog osjećaja neprihvaćenosti pa možda i nedovoljne asimilacije u društvo u kojem žive, muslimanski imigranti nalaze se u strahu od gubljenja vlastitog identiteta, (zabrana nošenja hidžaba/nikaba). Upravo u ovom okruženju Kureishi je pronašao inspiraciju za svoje stvaralaštvo. Fokus ovog rada je problem neuspjele asimilacije likova, muslimanskih emigranata, u opisano britansko društvu, te posljedice koje ima na razvoj njihovih identiteta u romanu Crni Album, Hanifa Kureishija. Glavni cilj rada je definisati faktore koji dovode do neuspješne asimilacije i promjena u identitetima likova, muslimana, u romanu. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/0e4bd3939da73f9e4c590f13a8ec48eb.docx 1fcc0626851e9116c88ddeab9374a9bf https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d323d688d15bbf5463cce40768658b89.pdf d4f9077614b3f28937d6e305fcf2a1c7 PDF Text Text Dr sc. Edin Mutapčić, vanredni profesor Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699-1774)* Sažetak U ovom radu se pokušava dati historiografski odgovor o počecima problematike „Istočno pitanje“. Autor obrađuje navedeno pitanje u periodu tzv. „perioda ravnoteže“ jer u navedenom periodu iako je prisutno konstantno slabljenje Osmanskog carstva, ona organizacijom svojih unutarnjih snaga uspjeva u velikoj mjeri odoliti najezdama svjetskih sila, Habsburškog i Ruskog carstva, sve do Kučuk Kajnardžijskog mirovnog sporazuma iz 1774. godine. Poslije ovog rata, u ambicijama dvorova ova dva suparnika Osmanskog carstva pitanje zaostavštine je glavno političko pitanje obje monarhije, te se stvaraju planovi za konačnu likvidaciju Osmanskog carstva. Dakle, opsada Beča i“Veliki rat” (1683-1699) koji je uslijedio predstavljaju ujedno i početak jednog dekadentnog perioda osmanske historije, ali gotovo jedno stoljeće je prisutna teorija „nekog čuda“ koje će Osmanlijama vratiti „staru slavu“. Ključne riječi: Istočno pitanje, Osmansko carstvo, Bosanski ejalet, Habsburško carstvo, Rusija, demografija, pravo. 335 �Edin Mutapčić: “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699 1774) "THE EASTERN QUESTION" AND BOSNIA AND HERZEGOVINA – THE EQUILIBRIUM PERIOD (16991774)* Abstract This paper tries to give an answer on a historical beginnings issues "The Eastern Question". The author deals with this question in the so-called "Equilibrium period" because in that period, although we have constant weakening of the Ottoman Empire, it is the organization of its internal forces managed to largely resist invasions of world powers like Habsburg and Russian empires until Kucuk Kaynarjy Peace Agreement in 1774. After the war, the ambitions of the two rival courts Ottoman legacy issue becomes a major political issue for both monarchies after which they started creating plans for the final liquidation of the Ottoman Empire. Thus, the siege of Vienna and the" Great War" (1683-1699) that followed also represent the beginning of a decadent period of the Ottoman history, but nearly a century has been theory been present of " a miracle"that will restore the Ottomans" old glory ". Key words: Eastern question, the Ottoman Empire, Bosnian Eyalet, Habsburg Empire, Russia, demography, law 336 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Navedeni termin („Istočno pitanje“; res Orientales) u evropskom diplomatskom i historiografskom rječniku se uglavnom svodi na status osmanske političke baštine. U prvom planu zbog snage evropskih sila, to je ona teritorija koje je Osmansko carstvo držalo prvenstveno u jugoistočnoj Evropi, (Vlaška, Moldavija, Krim, Srbija, Bugarska, Grčka, Albanija, Makedonija, Bosna) i na Sredozemlju (otoci ovog mora, kao i otoci njemu pridruženih mora). Slabljenjem carstva ova problematika je proširena na cjeloukupnu osmansku zaostavštinu. Tako u opseg navedene problematike ulaze i oni prostori gdje dominantno živi muslimansko stanovništvo, kao što su: Bliski i Srednji Istok (Sirija, Libanon, Arabija, Palestina, Irak) i Sjeverna Afrika (Egipat, Tunis, Alžir, Libija).1 Dakle, da preciziramo „u užem smislu to je pitanje koje se ticalo postanka i opstanka Osmanske carevine kao muslimanske države u Evropi“. Uslijed gore navedenih specfičnosti vremenom se to pitanje proširilo i na pitanje „opstanka Osmanske carevine na Balkanskom poluotoku i u istočnom Sredozemlju (Levantu)“.2 1. Nastanak Istočnog pitanja Sam termin Istočno pitanje (Res Orijentalis) prvi puta se u evropskoj javnosti upotrebljava poslije pomorske bitke kod Lepanta 1571. godine.3 Ova bitka predstavlja početak kraja mita o nepobjedivosti Osmanskog carstva kod evropljana.4 U diplomatskim krugovima termin Istočno pitanje se prvi puta susreće na Kongresu Sv. alijanse u Veroni 1822. godine.5 *Ovaj članak predstavlja nastavak rada koji je prezentiran na naučnom skupu pod naslovom „Bosanskohercegovačke pravne tradicije u procesu prilagodbe pravnim tekovinama Evropske unije” koji je održan u Zenici, 6. XII 2013. godine u organizaciji International Burch university i Pravnog fakulteta u Zenici. 1 Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2003., 191. 2 M. Imamović, Historija države i prava BiH, 191. 3 Fikret Karčić, „Istočno pitanje“ paradigma za historiju Muslimana Balkana u XX vijeku, u Šerijatsko pravo – reformizam i izazovi modernosti, hrestomatija tekstova i eseja, www.bosnammedia.com, Sarajevo, 2009. (dalje: F. Karčić, „Istočno pitanje“), 168. 4 U pomorskoj bici 7. oktobra 1571. godine, kod Lepanta (današnji Navpaktos u Grčkoj; na sjevernoj obali ulaza u Korintski zaliv) sukobile su se snage „Svete lige“ (Mletačka Republika, Španjolska, papa, Malta, Savoja, Genova) protiv flote Osmanskog Carstva. Više: Lovorka Čoralić - Ivana Prijatelj Pavičić, Ivan iz Vrane – mletački admiral u Lepantskom boju (1571.), Povijesni prilozi, Hrvatski institut za povijest, Vol.29, Zagreb, 2005., 128. 337 �Edin Mutapčić: “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699 1774) Historičari koje se bave Istočnim pitanjem nastanak ovog problema su različito datirali. Za jedne on je počeo prvim uzmicanjem Osmanskog carstva poslije bezuspješne opsade Beča 1683. godine, odnosno okončanjem rata mirovnim ugovorom u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Sam termin prvi puta se u evropskoj javnosti upotrebljava poslije pomorske bitke kod Lepanta 1571. godine.6 Međutim, pomnom analizom događaja, teško se može prihvatiti apsolutno, periodizacija koja je prisutna u ex jugoslavenskoj historiografiji, u kojima se period do Bečkog rata naziva „prethistorijom“ Istočnog pitanja“, a njegov početak se vezuje za navedeni rat. Sa druge strane, u zapadnjačkoj literaturi imamo činjenicu da u dijelu literature početak ovog problema vezuju za Kučuk Kajnardžijski mir 1774. godine.7 I doista poslije ovog mirovnog ugovora u evropskom diplomatskom vokabularu počinje da se upotrebljava sentencija „bolesnik sa Bosfora“ kao opis tadašnjeg stanja Osmanskog carstva. U tom trenutku u svijesti samih osmanskih vladara se gubi se vjera u drugu „Hudajbiju“ i rješenje vide u evropeizaciji Osmanskog carstva. Naravno, to posmatrati sa „balkanske tačke gledišta“ uvijek stavlja pitanje potencijalne opasnosti i pristranosti u koju historičar može da upadne. Čest pristup istraživanja ovog pitanja je izrazito „antiosmanski“ sa unaprijed i vječno postavljenim pravima određenih vjerskih, civilizacijskih i dr. skupina na određeni prostor. Naravno, u svemu tome prednjače zastupnici civilizacijskog sukoba, koji prostor žele podijeliti između civilizacija, pri čemu za tu podjelu je temelj vjerska povezanost većeg dijela tog prostora te na taj način postoje evropske i azijske religije. Gledajući u cjelini historiju Osmanskog carstva, veoma se jasno uočava da prvi znaci krize i značajnijih teritorijalnih gubitaka, se događaju upravo 1699. godine. Prema tome, neminovno bi bilo vezivanje početka ovog problema za rezultate Velikog rata (1683-1699). Vrlo slikovito je to prikazao hrvatski historičar Franjo Rački koji period Osmanske prisutnosti na Balkanu dijeli na „dva dijela, tj. na plimu i oseku turskih osvajanja“. „U doba plime čitava je Evropa napela svoje 5 Vasilj Popović, Istočno pitanje-istorijski pregled borbe oko opstanka Osmanlijske carevine u Levantu i na Balkanu, drugo izdanje, Sarajevo, 1965., 3. (nadalje: V. Popović, n. dj.). 6 F. Karčić, „Istočno pitanje“ paradigma za historiju Muslimana Balkana u XX vijeku, 168. 7 A. L. Macfie, The Eastern Question 1774-1923 , Longman, London - New York, 1989., 2.-3. 338 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ materijalne i umne snage da zaustavi tursko nadiranje, a u doba oseke evropska diplomacija 'tare si glavu' kako da 'uzdrži, ojača i pomladi turstvo na iztoku'“.8 Naravno Rački je pisao u vrijeme kada je problematika ovog pitanja bila na vrhuncu sa jasno izraženim „antiosmanskim“ stavom.9 Analizirajući ove događaje i sa aspekta bosanskohercegovačke historiografije također se nameće isti problem, jer ova mala državica je gotovo dva stoljeća bila bastion Orijenta prema Zapadu. Naravno, ratovi koji su rješavani tokom istočnog pitanja debelo su se utkali u današnji bosanskohercegovački mehanizam. Tu prije svega mislimo, na formiranje bosanskohercegovačkih granica koje su se postepeno „štucovali“ u svakom ratu koji je vođen tokom trajanja ovog pitanja. Međutim, u prvi plan, kao rezultat uspješnosti u odbrani bosanskih granica, moramo staviti današnju demografsko-vjersku strukturu Bosne i Hercegovine, jer ona je isključivo rezultat tog otpora. Već mir u Sremskim Karlovcima je u jednoj grubljoj varijanti odredio današnje bosansko-hercegovačke granice. One su neznatno mijenjane u brojnim ratovima koji su vođeni na ovim prostorima do Berlinskog kongresa 1878. godine.10 Osmansko carstvo poslije neuspješnog Bečkog rata (1683) godine Karlovačkim mirom (1699) godine gubi sve svoje teritorije na području Ugarske izuzev Banata, zatim Slavoniju, te Srijem - do linije povučene od ušća Tise do ušća Bosuta. Ovim ratom Bosanski ejalet postaje pogranično područje sa sjevera (rijeka Sava), zapada – prema Habsburškom carstvu, dok sa juga uspostavlja se granična linija sa Mletačkom republikom. U ratu Mletci su dobili Moreju (Peloponez), a u Dalmaciji, na račun Bosanskog ejaleta, razgraničenje je išlo do sat hoda unutar linije koja spaja: Knin, Vrliku, Zadvarje, Vrgorac i Gabelu (na Neretvi).11 Uspjesi Rusije u ovom ratu svodili su se na vezivanje krimskih Tatara za sebe. Međutim, na mirovnim pregovorima, Rusija je mirom u u Carigradu, 1700. godine dobila Azov, te oslobađanje od obaveze plaćanja danka krimskom hanu.12 Ratne okolnosti su Bosanski ejalet ostavile krnjavim 8 Dragutin Pavličević, Franjo Rački i Istočno pitanje (1860—1885), Zbornik, Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU/ Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU / Zbornik Historijskog zavoda JA / Zbornik Historijskog instituta JA, Vol.9 , Zagreb, 1979., 190. 9 Ibidem, 185-216. 10 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, BKC, Sarajevo, 1998.,133-220. 11 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, knjiga II, Zagreb – Beograd, 1959., 827-828. 12 Azov je grad i luka na Donu, 8 km udaljena od Azovskog mora. Ovaj grad je u osmanlijskom posjedu od 1471. godine. Njegovim dobijanjem ruski car Petar Veliki (1689-1725), započinje sa gradnjom 339 �Edin Mutapčić: “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699 1774) “bez cijelog Cerničkog, Požečkog i Ličkog, te dijelova Kliškog i Hercegovačkog sandžaka”. Istovremeno ovaj skučeni prostor predstavljao je utočište za brojne pripadnike islamske vjere koji su prognani sa ranije spomenutih područja koja su pripala Habsburgovcima i Mletcima.13 2. Rat (1736 – 1739) i Beogradski mirovni sporazum Tako su odredbe mirovnog sporazuma iz Jedrena, 1720. godine, omogućile Rusiji slobodnu trgovinu na kopnu, sa Osmanskim carstvom i pravo držanja svog poslanika na Porti. Tom prilikom, Rusija se obavezala da neće prodirati u Poljsku, sa izuzetkom u slučaju, strane intervencije u njoj.14 U novonastalim okolnostima ruska ekspanzija jedino je moguća prema Perzijskom carstvu, gdje se ruski interesi podudaraju, sa interesima Osmanskog carstva. Tako su se kao saveznici, u ratu protiv Perzije, našli vječiti suparnici: Osmansko carstvo i Rusija. Savezništvo je bilo kratkog vijeka, jer se Perzija, odnosno obale Azovskog mora, pokazale kao težak zalogaj za Rusiju. Međutim, poslije neuspješnih ofanzivnih akcija u Perziji, Rusija, ne obazirući se na odredbe ugovora iz Jedrena, upliće u probleme u Poljskoj.15 Rusija koristi zauzetost Osmanskog carstva ratom u Perziji i želi da preduhitri moguću Portinu reakciju, poslije završetka rata, te joj objavljuje rat. Taj izazov Porta je prihvatila i tako je došlo do novog rata između Osmanskog carstva i Rusije.16 Sam početak rata, bio je povoljan za Rusiju, koja je zauzela Azov i opustošila tatarske teritorije. flote, koja će kasnije nanositi teške poraze osmanskoj vojsci. Ujedno to predstavlja početak realizacije ruske politike za izlazima na topla mora. (Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Hidaja, Sarajevo, 1996., 436.; V. Popović, n.dj., 75-76. 13 Isto. 14 Joseph von Hammer, Historija Turskog (Osmanskog) carstva Historija Osmanskog carstva, knj. III, Zagreb, 1979., 123-141. 15 M.Imamović, Historija Bošnjaka,BZK Preporod, Sarajevo, 2007., 297.i V. Popović, n.dj., 81. Rusija potpomaže dolazak na prijesto Augusta III Saksonskog, umjesto Stanislava Lešćinskog. S druge strane, Poljska je Osmanskom carstvu potrebna kao kordon protiv Rusije i kao faktor stabilnosti na gornjem Podunavlju ( V. Popović, n.dj., 81). Tada je Osmansko carstvo vodilo rat sa Perzijom,koji je za njih bio mnogo značajniji, jer u Perzijskom carstvu, su dominirali Iranci kao predstavnici šiitskog islama, za razliku od Turaka koji su sa sultanom-halifom na čelu bili pobornici sunitskog islama (J. Hammer, Historija Osmanskog carstva, knj .III,158-159.). 16 Rusija, pod optužbom da Tatari povrjeđuju ruski teritorij, objavi rat Porti. (J. Hammer, Historija Osmanskog carstva, knjiga III, 155-156.). Iako je rat otpočeo u dosta nezgodnom trenutku po Osmansko carstvo, ipak je to bio period kada ono doživljava modernizaciju, primjenom mnogih pozitivnih evropskih iskustava. Takvo stanje Carstvo duguje velikom veziru Damad Ibrahim-paši i njegovom periodu „lala“ (1717-1730); Vidi: M. Imamović, Historija Bošnjaka, 296-297. 340 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Bošnjaci kao sastavni dio osmanske vojske, učestvovali su u svim ratovima koje je vodilo Osmansko carstvo. Tu treba prije svih drugih, spomenuti ratove, koje je Osmansko carstvo vodilo u Perziji i protiv Rusije. U borbama protiv Rusije za Bošnjake je pogotovo bio tragičan rat, 1737. godine, vođen kod Ozije.17 Ulaskom Habsburške carevine u sukob, za Bošnjake, rat poprima jednu novu dimenziju. U tom ratu Bošnjaci su ostali bez svoje vojne elite, koja je otpremljena na front prema Rusiji, kao i bez značajnije podrške centralne vlasti. Ipak sve te okolnosti nisu ih spriječile (Bošnjake) da pruže snažan otpor i odnesu pobjedu u bici kod Banjaluke, 4.VIII 1737. godine, i time ispišu jednu od najljepših stranica bosanske historije i samosvijesti.18 Upravo ovom pobjedom, kao i kasnijim pobjedama na ratištima Bosne i Srbije, Bošnjaci, ne samo da su sačuvali postojeće teritorije, nego su uspjeli protjerati neprijatelja na prirodnu među Bosne, rijeku Savu. Ovi uspjesi su bili jedan od glavnih razloga što je Bosanski pašaluk na mirovnim pregovorima, u Beogradu (1739), uspio povratiti teritorije, koje je od Habsburškog carstva izgubio Požarevačkim mirom (1718). Nepovoljne ratne okolnosti u Bosni i Srbiji natjerali Habsburško carstvo da potpiše poprilično nepovoljan mir u u Beogradu.19 Ovaj mir je sklopljen uz francusko posredovanje između Habsburškog i Osmanskog carstva, 1. IX 1739. godine. Po njemu je Austrija povukla svoje granice na Savu i Dunav, pri čemu je predala i opkoljeni Beograd.20 Na taj način vodeću ulogu u politici Istočnog pitanja, u narednom periodu, preuzela je Rusija. 17 O bici pod Ozijom vidi historijsko svjedočanstvo Ahmeda Hadžinesimovića u djelu: Omer Novljanin-Ahmed Hadžinesimović, Odbrana Bosne 1736-1739. Dvije bosanske kronike, Bošnjačka knjiga, Islamska pedagoška akademija, Zenica,1994., 97-140 (nadalje: Dvije bosanske kronike). O istoj bici postoji narodna pjesma “Boj pod Ozijom”, dok je Safvet beg Bašagić pod istim naslovom napisao dramu u stihovima. 18 Hamdija Kreševljaković, Bitka pod Banjalukom 4.VIII 1737., Izabrana djela IV, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1991., 5-22.; Dvije bosanske kronike, 7-96. 19 Rusija i Austrija su prije početka rata imale sporazum o podjeli Osmanskih teritorija,po kome bi Rusiji pripao Krim,Azov i dijelovi Vlaške i Moldavije; a Austrija Bosna i Albanija do ušća Drima. (Vidi: M. Imamović, Historija Bošnjaka, 297.). Kada je počeo rat, Austrija je uz pomoć Engleske i Nizozemske sazvala mirovni kongres u Nimirovu (august-oktobar 1737). U pripremi samog kongresa, Austrija je planirala da uđe u rat protiv Osmanskog carstva, te da osvojiti što više teritorija Osmanskog carstva u Bosni i Srbiji,tako da kongres čiji je ona incijator,praktično potvrdi te planirane ratne dobitke (V. Popović, n.dj., 81-82.). Tom prilikom Rusija je tražila Azov,Krim i slobodnu trgovinu Crnim morem,te nezavisnost Vlaške i Moldavije pod ruskim protektoratom(V. Popović, n.dj., 83-84). 20 Time se Austrija povlači sa Balkanskog poluotoka, prihvatajući teritorijalno razgraničenje koje je postojalo prije mirovnog ugovora u Požarevcu, 1718. godine(V. Popović,n.dj., 83.). 341 �Edin Mutapčić: “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699 1774) Napuštena od svog saveznika, Rusija, se našla u veoma teškoj situaciji. Sa sjevera je prijetila mogućnost izbijanja rata sa Švedskom, dok na frontu prema Osmanskom carstvu, nema većih uspjeha.21 Tako su nastale okolnosti za sklapanje mira, kojim se Rusija odrekla svih teritorijalnih dobitaka u ratu, uz dodatnu obavezu rušenja Azova, čiji okolni prostor je morao ostati nenaseljen. Rusija je na Crnom moru, mogla trgovati samo turskim brodovima. Na skupu je ruska diplomatija pokušavala privolit Portu da prizna rusku carsku titulu, što je od strane Porte odloženo za naredni period.22 Ovo je bio posljednji uspješan rat Osmanskog carstva u okviru Istočnog pitanja. Ratovi koji su u okviru Istočnog pitanja vođeni između Osmanskog carstva i Rusije(1768-1774), ne miješanjem Austrije, u velikoj mjeri su poštedili Bosnu, ali da ipak po Bošnjake ne bude sve tako sjajno, pobrinuo se Šćepan Mali (1766-1774). On je stao na čelo crnogorske pobune, odbivši da plaća harač, te je otpočeo sa razbojničkim akcije na okolnim područjima carstva.23 Navedeni rat (1768 – 1774) bio je veoma nepovoljan za Osmanlije. Mirovni sporazum vođen je u Kučuk-kajnardžiju (u bugarskoj Dobrudži), između 10-21. jula 1774. godine. Na ovom skupu Rusija se odrekla slijedećih teritorija, koje je bila osvojila u ratu: Vlaške, Moldavije, Besarabije i ostrva u Arhipelagu. Istovremeno je zadržala crnomorsku obalu između Dnjepra i Buga, izuzev Ozije. Isto tako luke Azov, Janikale i Kerč sa okolnim područjem su pripale Rusiji.24 Za Rusiju od posebnog značaja je bilo pripajanje krimskih Tatara, kao i izlazak na Crno more, a preko njega trgovina sa Sredozemljem. U toj trgovini Sredozemljem Rusiji je dobila položaj povlaštene države, što su već od ranije imale Engleska i Francuska. Rusija je imala pravo da drži svog predstavnika u Carigradu, te da otvara konzulate u drugim dijelovima Carstva. Porta se obavezala da će u svim budućim aktima upotrebljavati rusku „carsku titulu“, te je obećala amnestiju za sve učesnike u ratu.25 Rusija je dobila protektorat nad osmanlijskim 21 Sklapanja mira, Porta će stupiti u odbrambeni savez sa Švedskom. (V. Popović, n.dj., 83-84). Austrija i Rusija, se u narednih periodu moraju pozabaviti svojim unutrašnjim problemima. Iz mirovnih ugovora, 1739., najveću korist je izvukla Francuska, koja preuzela vodeću ulogu u levantskoj trgovini (V. Popović, n.dj,. 84-85.). 23 Istorijski leksikon Crne Gore, Podgorici, 2006., 1129-1130. 24 J. Hammer, Historija Osmanskog carstva, 252-253.;V. Popovoć, n.dj., .88-90.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, 319-320. 25 Insistiranje na carskoj tituli u ovim i ranijim mirovnim pregovorima se može protumačiti,planovima velikoruske ekspanzije na Bosfor i zauzimanja Carigrada, na koji bi Rusija imala pravo kao "nasljednik Bizantijskog carstva". Jer kada je došlo do Crkvenog raskola 1054. godine,kršćanstvo je 22 342 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ vazalnim kneževinama Vlaškom i Moldavijom, kao i nad svim kršćanima carstva.26 „Mir u Kučuk-Kajnardžiju dao je Rusiji slobodan izlaza na Crno more, učinio ju je crnomorskom silom, i otvorio joj trgovačku vezu sa Sredozemnim morem kroz moreuze, dao joj neku vrstu protektorata nad Vlaškom i Moldavijom i nad pravoslavnom crkvom i stanovništvom u Osmanskom carstvu. Tim je udarena osnovica ruskoj politici, koja je preko protektorata nad kršćanima težila za protektoratom nad Osmanskim carstvom, sve dok nije na Pariškom kongresu 1856. godine taj ruski protektorat zamijenjen Evropskim.“27 Iako je Istočno pitanje otvoreno prvim uzmicanjem Osmanskog carstva na evropskom tlu, poslije ovog mirovnog sporazuma otvara se problema sa baštinom „bolesnika na Bosforu“28 jer Osmansko carstvo je bilo sve slabije i njegov opstanak u velikoj mjeri je ovisio o interesnim sferama velikih sila. Iako je bilo bezbroj pokušaja rehabilitacije Osmanskog carstva, ona se nikada nije ostvarila. Rusija je 1783. godine anektirala tatarski Krim, što je bilo u suprotnosti sa prethodnim mirovnim sporazumom. Samim time, Osmanlije su izgubile najelitniju vojnu komponentu u odbrani crnomorskih područja. Ovoj ruskoj akciji diplomatsku pomoć su pružile Austrija, Francuska i Engleska, tako da je Porta i pored ratnih priprema, odlučila da prizna aneksiju. Nešto kasnije, Austrija je izvršila vojno zaposjedanje osmanske Bukovine, da bi diplomatskom akcijom dobila saglasnost Porte za to osvajanje. Tragične posljedice po Portu, ostavila je prva i druga podjela Poljske, čime su Austrija, Pruska i Rusija uspostavile ravnoteža u tom regionu. Posljedica toga je preusmjeravanje ofanzivnih akcija Austrije i Rusije prema Osmanskom carstvu.29 podijeljeno na katoličko i pravoslavno. Rusija je u to vrijeme bila jedina samostalna pravoslavna država, pa je razvila neku svojstvenu sebi ideologiju, da joj po tome pripada Carigrad. 26 Isto tako,sultan je kao halifa,imao pravo zaštite muslimanskog stanovništva na teritoriji Rusije, kao i tatarskog kaganata.(M. Imamović, Historija Bošnjaka, 320). 27 V. Popović, n.dj., 89. 28 Ovaj dijagnosticirani termin prvi je uveo u upotrebu ruski car Nikola I (1825-1855). Vidi: M. Imamović, Historija Bošnjaka, 320. 29 Austrija i Rusija, plašile su se rehabilitacije Osmanskog carstva te zbog toga, 1781. godine, obnavljaju ugovor o savezništvu, iz kojeg će proizaći memorandum, carice Katarine, austrijskom caru Josipu II, 10. IX 1782. godine. Ovim memorandumom je predviđeno razbijanja i raspodjele evropskih provincija Osmanskog carstva, na sljedeći način: -ujedinjenjem Besarabije,Vlaške i Moldavije koje je trebalo oduzeti Osmanskom carstvu stvorila bi se država pod, antičkim, nazivom Dakija. Za vladara ove države Katarina je predlagala svog miljenika Potemkina. 343 �Edin Mutapčić: “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699 1774) S druge strane, zaštitarska strana pravoslavnog stanovništva se ogleda kroz konstantno potpirivanje pravoslavnog stanovništva na Balkanskim prostorima na otpor osmanskoj vlasti. Navedene okolnosti uvjetovali su da tokom XVIII stoljeća u Bosni javljaju česte pobune, kao rezultat raznih nezadovoljstava, tako i zbog socijalnih problema. Ipak u ovom periodu je primjetna kompaktnost stanovništva i njihova vezanost za Bosnu, bez obzira na vjersku pripadnost. Iako je bilo međukršćanske solidarnosti, u toku ratova ona, u Bosni, nije imala odjek kao u drugim provincijama Carstva. Izuzetak predstavlja djelovanje uskočko-hajdučkih bandi.30 Ratne okolnosti proizašle iz rusko-osmanskog rata (1768-1774) i općeevropskih prilika druge polovine XVIII stoljeća pojačano su otvorile apetite kod Rusije i Habsburgovaca. U tom pravcu, vrhunac ruskohabsburških dogovora predstavlja sastanak Katarine II i Josifa II, u Herzonu na Krimu. Porta je, u takvim okolnostima pošto je uvidjela stvarnu opasnost koja joj prijeti, donijela odluku o objavi rata Rusiji (avgust 1787. godine). Time je ona željela da preduhitri Rusiju. U takvim okolnostima Rusiji se za pomoć, na osnovu savezničkih ugovora, obratila Habsburškom carstvu. Tom pozivu Austrija se odazvala, i tako je otpočeo posljednji zajednički rat Rusije i Habsburškog carstva protiv Osmanskog carstva. Prostor Bosne i Hercegovine našao se u iznimno teškoj situaciji za vrijeme rata (1788-1791/2/), između Osmanskog carstva, s jedne strane, te -ujedinjenjem Trakije, Makedonije, Bugarske i sjeverne Grčke, obnovilo bi se, sa sjedištem u Carigradu, Bizantijsko carstvo. Za prijesto toga Carstva bio je predviđen trogodišnji Katarinin unuk Konstantin. Austrijska diplomatija, predvođena Kaunicom, nije bila zadovoljna ovim prijedlozima, pa je iznosila svoje zahtjeve: Mala Vlaška sa zemljišnim pojasem širine tri milje,uz desnu obalu Dunava od Nikopolja do Beograda, zajedno sa ova dva grada, kao i gradovima Vidin i Oršava su trebali pripasti Austriji. Granica od Beograda je trebala ići do Drimskog zaljeva(obuhvatajući i zaljev). Područje zapadno od ove linije je trebalo pripasti Austriji, kao i mletački posjedi u Dalmaciji i Istri, dok bi kao odštetu „republikancima“, dali teritorije na poluotoku Moreji, te otocima: Krit, Kipar i dr. Zbog pretjeranih zahtjeva jedne i druge strane,pregovori su privremeno propadali. U to vrijeme Francuska je primijetila veliku opasnost koja prijeti Evropi od Rusije i predlaže ograničenje ruske crnomorske flote. Francuska je ubrzala mirovne pregovore sa Engleskom, poslije sjevernoameričkog rata, s ciljem da ima odriješene ruke na Istoku. Izgubivši svoje kolonije u sjevernoj Americi, Engleska se okreće Indiji, pri čemu osmanski teritorij predstavlja najbolju sponu Engleske i Indije. U takvim okolnostima Engleska, kao i Francuska počinje sve više da štiti Osmansko carstvo, što je bio glavni oslonac opstanka ovog carstva u budućnosti. Porta je sklopila 1782. godine prijateljsko trgovački ugovor sa Španijom, koja se obavezala da će spriječiti prolaz kroz Gibraltar svakoj floti, koja bude upućena protiv Osmanskog carstva (V. Popović, n.dj., 91-94). 30 S. Bašagić, n.dj., 79-117. 344 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Rusije i Habsburškog carstva, sa druge strane. U tom ratu Habsburgovci sa ogromnim snagama su napali prostor Bosanskog pašaluka, gdje dolazi do pozicionog rata, koji je po gradu Dubici, prozvan Dubičkim. U toku rata Bošnjaci su patriotizmom i hrabrošću uspjeli sačuvati značajnijeg prodora Habsburške vojske na bosansko tlo.31 U toku rata, Austrija naišla na snažan otpor u Bosni, dok u Srbiji, pošlo joj je za rukom da zauzme Beograd (1789), Smederevo i Šabac. Glavni oslonac Austrijancima u ratnim operacijama su bili srpski dobrovoljački odredi, frajkori.32 Međutim, s obzirom na ambicije to su bili neznatni vojni uspjesi. U takvim okolnostima dolazi do sklapanja mirovnog ugovora, između Osmanskog carstva i Austrije, u Svištovu 1791. godine. Mirom u Svištovu, Bosna je izgubila grad Cetingrad, dok su u ratu izgubljeni gradovi: Dubica, Novi i Gradiška, po odredbama ugovora, vraćeni Bosni.33 Pošto se našla u dosta neugodnoj situaciji, mirovno rješenje je prihvatila i Rusija, preliminarnim mirom u Svištovu i definitivnim u Jašu, 9. I 1792. godine.34 Time se završio još jedan, u nizu ratova, između Osmanskog carstva i Rusije. Po odredbama mirovnog ugovora Rusija je vratila Osmanskom carstvu, osvojena područja u Vlaškoj i Moldaviji.35 Rusija je imala pravo intervencije na Porti, za ove dvije kršćanske kneževine, kao i za 31 Za taj patriotizam, začuđeni austrijski komandant fedmaršal Laudon kaže:“da je nevjerovatno kako su čvrsto građeni mali bosanski gradići i kako se tvrdokorno u njima Turci (Bošnjaci) bore, a s kojom se lakoćom oni umiju iznova ušančiti, kad im se razori jedna odbrambena linija“. (Historija naroda Jugoslavije II, 1331.; M. Imamović, Historija Bošnjaka, 325). 32 Među frajkorima najpoznatiji je, Mihaljevićev frajkor, po austrijskom oficiru koji im je komandovao. U Šumadiji se razvio pokret koji je, takođe, surađivao sa Austrijom pod vodstvom Koče Anđelkovića, po kome je pokret prozvan Kočina krajina (V. Popović, n.dj., 95). 33 Historija naroda Jugoslavije II, 1331. U navedenom djelu se navodi da pored Cetingrada su izgubljeni i gradovi Srb, Lapac i pojas zemlje ispod Plješevice i oko Plitvičkih jezera, mirom u Svištovu. Sa gubitkom Cetingrada Bošnjaci su se teško mirili, a pogotovo Hasanaga Pećki, koji je preko 30. godina vodio svoj „privatni rat“, čiji vrhunac predstavlja njegovo zauzimanje i pljačkanje Cetingrada 1822. godine. 34 Više o mirovnim pregovorima u Svištovu i Jašu, pogledaj: V. Popović, n.dj., 96-98.M. Imamović, Historija Bošnjaka, 326-327.; J. Hammer, Historija Osmanskog carstva, knj. III, 264-265. 35 Tako je propao plan o stvaranju Dakije, koji je naišao na simpatije i u Rimu, zbog etničke bliskosti stanovnika ovih kneževina, sa stanovnicima Apeninskog poluostrva. Po odredbama mirovnog ugovora,Porta se obavezala da neće u ovim dvjema kneževinama prikupljati zaostale poreze, kao ni one u naredne dvije godine, po okončanju rata. (V. Popović, n.dj., ,90-98. M. Imamović, Historija Bošnjaka, 322-326.) 345 �Edin Mutapčić: “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699 1774) pravoslavne kršćane. To je predstavljalo vrlo značajan moment u ruskoj dominaciji nad kršćanima, ali i u politici Istočnog pitanja. ZAKLJUČAK Neosvojivi bosanski teritorij bio je glavni razlog za promjenu habsburške političke taktike prema Osmanskom carstvu. U narednom periodu Habsburško carstvo nastoji da ekonomski podčini Bosnu, kao i druge dijelove Osmanskog carstva. Ona je putem konzulata i špijunskih službi pratila situaciju u Bosni, ali nikada se više nije usudila da krene u ratno osvajanje bosanskog prostora, sve dok nije dobila saglasnost međunarodne zajednice i Osmanskog carstva, na Berlinskom kongresu 1878. godine. Oslobođen od habsburških osvajačkih poduhvata, prostor Bosne i Hercegovine, je u narednom periodu bio prostor sukoba Bošnjaka i centralne vlasti u prvoj polovini XIX stoljeća, odnosno ekspanzija nacionalističkih politika iz susjedstva sredinom tog stoljeća. Tako je ova veoma značajna „provincija“ Osmanskog carstva u Evropi (Bosanski pašaluk) ušla u XIX stoljeće, stoljeće velikih prevrata u bosanskoj historiji. 346 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3069 Title A name given to the resource “ISTOČNO PITANJE” I BOSNA I HERCEGOVINA PERIOD RAVNOTEŽE (1699-1774)* Author Author MUTAPČIĆ, Edin Abstract A summary of the resource. U ovom radu se pokušava dati historiografski odgovor o počecima problematike „Istočno pitanje“. Autor obrađuje navedeno pitanje u periodu tzv. „perioda ravnoteže“ jer u navedenom periodu iako je prisutno konstantno slabljenje Osmanskog carstva, ona organizacijom svojih unutarnjih snaga uspjeva u velikoj mjeri odoliti najezdama svjetskih sila, Habsburškog i Ruskog carstva, sve do Kučuk Kajnardžijskog mirovnog sporazuma iz 1774. godine. Poslije ovog rata, u ambicijama dvorova ova dva suparnika Osmanskog carstva pitanje zaostavštine je glavno političko pitanje obje monarhije, te se stvaraju planovi za konačnu likvidaciju Osmanskog carstva. Dakle, opsada Beča i“Veliki rat” (1683-1699) koji je uslijedio predstavljaju ujedno i početak jednog dekadentnog perioda osmanske historije, ali gotovo jedno stoljeće je prisutna teorija „nekog čuda“ koje će Osmanlijama vratiti „staru slavu“. Ključne riječi: Istočno pitanje, Osmansko carstvo, Bosanski ejalet, Habsburško carstvo, Rusija, demografija, pravo. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General)