90 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/85058aabea21a9158312d46d05cd03b9.docx 2df810fd4019a1ecf9e6da0eeec40be5 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/5eaa3ae93e47637fd344f558aaf1ac68.pdf bee0d9320eb15dc1a3478a37a9c271ca PDF Text Text Dr sci. Boris Krešić, docent Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Sažetak Pod uticajem prakse Evropskog suda za ljudska prava nacionalna zakonodavstva i sudovi država članica Vijeća Evrope, kao i druga demokratska društva počinju prihvaćati, brže nego ikada, da lezbijkama i gay muškarcima pripadaju ista ljudska prava kao i heteroseksualnim ženama i muškarcima. Sve je više zastupljeno stajalište nacionalnih sudova da istospolni parovi imaju iste emocionalne i druge potrebe kao i heteroseksualni parovi, te da postoji potreba da se istospolne životne zajednice priznaju u zakonima, kao i da imaju ista prava i obaveze kao i heteroseksualne zajednice. U ovom radu autor analizira presude Evropskog suda za ljudska prava koje su se odnosile na pitanje prava osoba homoseksualne orijentacije. Ključne riječi: homoseksualnost, registrovano partnerstvo, de facto kohabitacija, seksualna orijentacija, diskriminacija. 347 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA LIVING COMMUNITY FOR PEOPLE OF THE SAME SEX IN THE JURISPRUDENCE OF THE EUROPEAN COURT OF HUMAN RIGHTS Abstract Under the influence of the European Court for Human Rights, national legislatures and courts of the member states of the Council of Europe, as well as other democratic societies, have started to accept, faster than ever before, that lesbians and gay men are entitled to the same human rights like heterosexual women and men. National courts increasingly support the view that same-sex couples have the same emotional and other needs as heterosexual couples. Furthermore, they support the view that there exists the need to legally recognize same-sex unions and that these unions should be given the same rights and obligations as heterosexual ones. In this article, the author analyzes the rulings of the European Court for Human Rights pertaining to the rights of homosexuals. Key words: homosexuality, registered partnership, de facto cohabitation, sexual orientation, discrimination. 348 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD U oblasti ljudskih prava, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda1 (u daljem tekstu – EKLJP) ima izuzetno važnu ulogu u ostvarivanju postavljenih ciljeva Vijeća Evrope. EKLJP predstavlja obavezujući pravni akt za sve članice Vijeća Evrope. Ne samo da proklamira osnovna ljudska prava, nego kreira i poseban sudski mehanizam njihove zaštite koji je jedinstven u svijetu i omogućava pojedincima podnošenje predstavke protiv države, ukoliko mogu potvrditi da su žrtve povrede nekih od prava garantovanih Konvencijom. Evropski sud za ljudska prava nije vrhovni sud u odnosu na pravosudne sisteme država ugovornica. ESLJP ne može mijenjati odluku koju su donijele ili usvojile javne vlasti ili domaći sudovi, niti može davati uputstva zakonodavnim tijelima, niti obavlja bilo kakav apstraktni nadzor nad domaćim zakonodavstvom ili pravosudnom praksom. ESLJP isključivo ispituje konkretne predstavke da bi ustanovio da li je došlo do kršenja zahtjeva Konvencije. Ovaj sud nema ovlaštenje da poništava odluke domaćih vlasti, niti da nalaže mjere koje izazivaju posljedice poništenja odluka. On međutim, može naložiti ''pravično zadovoljenje'' u formi novčane kompenzacije za materijalnu i nematerijalnu štetu, kao i naknadu svih troškova aplikanta čija je predstavka bila uspješna. Iako su presude suda obavezujuće samo u odnosu na državu koja je u konkretnom predmetu odgovorna strana2, značaj presuda ESLJP-a često prevazilazi državne granice i utiče na zakonodavstvo i sudsku praksu drugih država potpisnica Konvencije. Sud očekuje da princip koji on utvrdi u bilo kojoj presudi bude primijenjen i u svim državama ugovornicama. Prilikom odlučivanja u kasnijim predmetima, Sud uzima u obzir prethodno donesene odluke u sličnim predmetima, što uvijek čini sa posebnom pažnjom. Samo postojanje ozbiljnih osnova može dovesti do različite odluke u odnosu na prethodno utvrđene precedente, te on vodi računa o tome što je već rečeno u ranijim odlukama, ali ga to potpuno ne obavezuje. 1 Preuzeto sa web stranice dana 10.05.2011. godine: http://www.hjpc.ba/dc/pdf/Europska%20konv encija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf 2 Vidi član 46. stav 1. ELJKP. 349 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA ESLJP je do sada više puta odlučivao o pitanjima prava osoba homoseksualne orijentacije kao i o pravima istospolnih partnera. U svojim odlukama odlučivao je o: - Pravu na poštivanje privatnog života; Pravu na poštivanje porodičnog života; Postojanju diskriminacije u pogledu ostvarivanja prava na određene beneficije koje pripadaju heteroseksualnim parovima i Pravu na osnivanje porodice. Stavovi ESLJP će se razmotriti u narednim poglavljima kroz navedene grupe prava. 1. Pravo na poštivanje privatnog života Seksualna orijentacija predstavlja jedan od aspekata prava na poštivanje privatnog života. Privatni život predstavlja pravo čovjeka da živi kako želi, a do izvjesne mjere obuhvata i pravo na život sa drugim osobama radi razvijanja i zadovoljavanja vlastite ličnosti. Jedno od prvih pitanja vezanih za pitanje seksualne orijentacije kojima se bavio ESLJP bila je inkriminacija dobrovoljnog seksualnog odnosa istospolnih punoljetnih osoba. U predmetu X and Y v. The Netherlands3, ESLJP je razmatrao pitanje da li pojam "privatni život" predstavlja koncept koji pokriva fizički i moralni integritet osobe, uključujući njen seksualni život“.4 Sud zaključuje da postojanje zakona koji homoseksualne odnose odraslih muškaraca (starijih od 21 godine) u privatnom kontekstu tretira kao krivično djelo, predstavlja kontinuirano (a u ovom slučaju i neopravdano) miješanje u pravo aplikanata na poštivanje privatnog života, pri čemu je sud zadržao stanovište zauzeto u predmetu Dudgeon v. United Kingdom.5 3 Case X and Y v. The Netherland (Application no. 8978/80), od 25. marta. 1985. godine. Preuzeto sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: http://www.juridischeuitspraken.nl/19850326EHRMXenYtege nNederland .pdf 4 Para 22. X And Y v. The Netherland. 5 Para 60. – 61. Dudgeon v. United Kingdom, Series A, No. 45, 23 Septembar 1981. Preuzeto sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: http://www.hrcr.org/safrica/dignity/Dudgeon%20_UK.htm Aplikant je gospodin Dudgeon, državljanin Sjeverne Irske. Prema pravu Sjeverne Irske, homoseksualne radnje muškaraca učinjene u privatnosti ili javnosti smatrale su se krivičnim djelom kažnjivim zatvorom. S druge strane, homoseksualne radnje žena nisu smatrane krivičnim djelom. Izmjenama 350 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ U predmetu A.D.T. v. United Kingdom6 koji se odnosio na kriminalizaciju homoseksualnih odnosa između više od dvije punoljetne osobe u privatnom okruženju, Sud zaključuje da ne može postojati nikakva hitna društvena potreba za kriminalizacijom specifičnih konsensualnih homoseksualnih ponašanja, te da je došlo do kršenja člana 8. EKLJP-e. Sud je podsjetio na predmet Dudgeon u kojem je razmatrao postojanje zakona koji kriminalizira homoseksualne odnose, te naglasio da u ovom predmetu nije pronašao "hitnu društvenu potrebu" za kriminalizacijom homoseksualnih odnosa između dvije odrasle muške osobe starije od 21 godine koje su na to pristale. Sud konstatuje i da je nad opravdanjem zadržavanja takvog zakona prevagnulo štetno djelovanje koje samo postojanje relevantnih zakonskih odredbi može imati po život osobe homoseksualne orijentacije, kakav je aplikant.7 Sud je takođe podsjetio da je u predmetu Dudgeon naveo: „Mada oni dijelovi javnosti koji homoseksualnost smatraju nemoralnom mogu biti šokirani, uvrijeđeni ili uznemireni homoseksualnim odnosima drugih osoba u privatnom kontekstu, to ne može, samo po sebi, opravdati primjenu krivičnih sankcija kad se radi o situaciji u kojoj učestvuju samo odrasle osobe“. Razlozi koje je Vlada Ujedinjenog Kraljevstva navela, iako relevantni, nisu dovoljni da opravdaju održavanje na snazi osporenog zakonodavstva s obzirom da ono ima opći efekt kriminalizacije privatnih homoseksualnih odnosa između muškaraca koji su sposobni da daju valjanu saglasnost. Moralni stavovi prema muškoj homoseksualnosti i zabrinutost da bi svako popuštanje u zakonu moglo potkopati postojeće moralne standarde ne predstavljaju dovoljan osnov za miješanje u privatni život aplikanta u takvoj mjeri. Dekriminalizacija homoseksualnih odnosa ne podrazumijeva odobravanje i strah da neke grupe stanovništva mogu izvući iz reforme zakonodavstva pogrešne zaključke u pogledu homoseksualnosti, postojanje zakona ne pruža dobru osnovu za njegovo održanje na snazi sa svim zakona u Engleskoj i Velsu (1885.) homoseksualne radnje učinjene od strane punoljetnih muškaraca u privatnosti su dekriminalizovane. Aplikant je bio ispitivan u januaru 1976. godine od strane policije zbog navodnih homoseksualnih radnji. Tom prilikom je policija izvršila pretres njegove kuće prilikom kog su mu oduzete privatne stvari i dokumenta, koji su mu vraćeni nakon više od godinu dana. Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, kao i građani Sjeverne Irske, pokrenuli su kampanju čiji je cilj bio reforma Krivičnog zakona Sjeverne Irske, koja nije prihvaćena od strane Vlade. 6 Case A.D.T. v. United Kingdom, (Application no. 35765/97). Preuzeto sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: http://archive.equal-jus.eu/324/1/ECHR%2C_A.D.T._v._UK.pdf 7 Para 32. A.D.T. v. United Kingdom 351 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA njegovim neopravdanim karakteristikama.8 Stoga Sud zaključuje da u ovom predmetu postoji kršenje člana 8. EKLJP-e.9 U predmetu Smith and Grady v. United Kingdom koji se vodio povodom isključenja osoba iz oružanih snaga iz razloga njihove seksualne orijentacije, Sud je mišljenja da istraga u vezi sa homoseksualnošću aplikanata, koju je provela vojna policija, u kojoj su obavljeni detaljni intervjui s njima i sa trećim osobama, u vezi pitanja vezanih za njihovu seksualnu orijentaciju i praksu, zajedno sa pripremom završnog izvještaja o istrazi, a za vojne vlasti, jest predstavljala direktno miješanje u pravo aplikanata na poštivanje privatnog života. Kasniji administrativni otpust iz vojne službe, iz razloga seksualne orijentacije kao jedinog osnova, predstavljao je takođe miješanje u to pravo10. Kada se miješanje u privatni život smatra neophodnim u demokratskom društvu ESLJP je obrazložio u predmetima Dudgeon i Norris v. Ireland. Prema ESLJP-u miješanje će se smatrati "neophodnim u demokratskom društvu" ako odgovara hitnoj društvenoj potrebi, a posebno ako je proporcionalno legitimnom cilju kojem služi.11 Posebno se naglašava veza između pojma "neophodno" i pojma "demokratsko društvo", a karakteristike ovog drugog su pluralizam, tolerancija i širokoumlje.12 ESLJP prihvata da je na domaćim vlastima da daju inicijalnu ocjenu neophodnosti, ali je na njemu da dā konačnu ocjenu da li su razlozi navedeni za miješanje relevantni i dovoljni. Državama ugovornicama se u ovakvom razmatranju ostavlja stepen unutrašnje slobodne procjene, koji varira prema prirodi aktivnosti koje su predmet ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići.13 Shodno tome, kad se relevantna ograničenja odnose na "najintimniji dio privatnog života pojedinca", moraju postojati "posebno ozbiljni razlozi" da takvo miješanje zadovolji zahtjeve člana 8. stav 2. EKLJP-e. 8 Para 61. Dudgeon v. United Kingdom. Ovi principi usvojeni su i ponovljeni u predmetima Norris v. Ireland (para 46.), Modinos v. Cyprus (para 25). Predmeti preuzeti sa web stranice, dana 10.05.2011. godine: Norris v. Ireland http://www.unhcr.org /refworld/publisher,ECHR,,IRL,48abd5a2d,0.html, Modinos v. Cyprus http://www.unhcr.org /refworld/country ,,ECHR,,CYP,,402a21a04,0.html 10 Para 111. – 112. Smith and Grady v. United Kingdom. 11 Para 41. Norris v. Ireland. 12 Para 53. Dudgeon v. United Kingdom. 13 Para 52. i 59. Dudgeon v. United Kingdom. 9 352 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ ESLJP konstatuje u predmetu Smith and Grady da je državi prepušteno da nametne ograničenja na prava pojedinca na poštivanje njegovog privatnog života, tamo gdje postoji istinska prijetnja operativnoj djelotvornosti oružanih snaga, a ispravno funkcioniranje vojske jednostavno je nezamislivo bez zakonskih pravila koja za cilj imaju da spriječe mogućnost da je njeno osoblje potkopava. Međutim, domaće vlasti ne mogu koristiti takva pravila da onemogućavaju pojedinačne pripadnike oružanih snaga da uživaju pravo na poštivanje privatnog života, a to se pravo odnosi na pripadnike vojske isto kao i na sve druge osobe pod jurisdikcijom države. Uz to, tvrdnja da postoji rizik po operativnu djelotvornost mora se "potkrijepiti konkretnim primjerima“. ESLJP smatra da ni istraga provedena u vezi sa seksualnom orijentacijom aplikanata, ni njihov otpust iz službe na osnovu njihove homoseksualne orijentacije, a po politici Ministarstva odbrane, nisu opravdani po članu 8. stav 2. EKLJP-e. Shodno tome, Sud je utvrdio da je došlo do povrede prava na poštivanje privatnog života iz člana 8. EKLJP-e. Na osnovu navedenih predmeta u kojima je ESLJP raspravljao o inkriminaciji homoseksualnih akata, odnosno, poštivanju privatnog života homoseksualno orijentisanih osoba, može se konstatovati da Sud zahtijeva od država dokaze da postoje dovoljno ozbiljni razlozi koji bi opravdali kažnjavanje homoseksualnih osoba. Sud zauzima stanovište da i samo postojanje zakona koji predviđaju krivične sankcije za homoseksualne akte, bez obzira na činjenicu da li je osoba uopšte kažnjena za homoseksualni čin, ima štetno djelovanje. Takođe, ESLJP naglašava da stavovi javnosti o nemoralnosti takvih akata, sami po sebi, ne mogu opravdati kažnjavanje homoseksualnih osoba, kao i da homoseksualno orijentisane osobe ne predstavljaju istinsku prijetnju operativnoj djelotvornosti oružanih snaga jedne države. 2. Pravo na poštivanje porodičnog života Evropski sud za ljudska prava dosta široko tumači pojam „porodični život“ iz člana 8. EKLJP-a, smatrajući da je porodični život u suštini činjenično pitanje, koje ovisi o stvarnom postojanju bliskih ličnih veza. Kod odlučivanja o tome da li se neki odnos može smatrati porodičnim životom, Sud uzima u obzir cijeli niz faktora, kao npr. da li je par živio zajedno, dužinu trajanja zajednice i da li partneri pokazuju privrženost jedno drugom. Uzimajući u obzir društvene i zakonodavne promjene u zemljama potpisnicama Evropske konvencije, pojam porodičnog života je proširio van 353 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA okvira formalnih odnosa, odnosno pojma porodičnog života de iure, tako da je pojam porodičnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije u stvari porodični život de facto.14 U predmetu Estevez v. Spain15 ESLJP je zauzeo stav da dugotrajni homoseksualni odnosi nisu obuhvaćeni pravom na poštivanje porodičnog života zaštićenim članom 8. Konvencije. Opravdanje za nepriznavanje prava na poštivanje porodičnog života u gay ili lezbijskim odnosima je to da o ovom pitanju postoji vrlo malo slaganja između država članica Vijeća Europe i da se stoga u tom kontekstu primjenjuje široko unutrašnje polje slobodne procjene. Međutim, Sud ističe da su istospolni odnosi sve više pravno priznati u mnogim jurisdikcijama bilo u obliku braka bilo u obliku registrovanog partnerstva. Stoga bi Sud mogao, prema doktrini živog instrumenta, kroz neko vrijeme priznati poštivanje porodičnog života, a ne samo prava na poštivanje privatnog života, na takve odnose. Godinu dana nakon donošenja presude u ovom predmetu ESLJP pitanju homoseksualne zajednice života pristupa na drugačiji način. U predmetu Karner v. Austria16 ESLJP odgovara na pitanje dali se porodica mora posmatrati u tradicionalnom smislu. ESLJP konstatuje: „Cilj zaštite porodice u tradicionalnom smislu prilično je apstraktan i postoji širok spektar konkretnih mjera koje mogu biti iskorištene radi ostvarivanja tog cilja. Slučajevi u kojima se državama prepušta usko unutrašnje polje slobodne procjene, kao što je riječ u situaciji kada je razlika u tretmanu utemeljena na spolu ili seksualnoj orijentaciji, načelo srazmjernosti ne zahtijeva samo da mjera koja je izabrana u načelu bude primjerena ostvarivanju željenog cilja. Mora se takođe pokazati da je bilo neophodno da se, kako bi se taj cilj ostvario, isključe određene kategorije ljudi - u ovom slučaju osoba koje žive u istospolnoj zajednici, iz opsega primene člana 14. Zakona o zakupu stana“.17 Istovjetni razlozi su primjenjivi i na brak. Tradicija nije opravdavajući razlog 14 Vidi: Johnston and Others v. Ireland, 18. decembar 1986. godine, serija A, broj 112. i Marckx v. Belgium, 13. juni 1979. godine, serija A, broj 31. 15 Case Mata Estevez v. Spain (dec.), no. 56501/00, ECHR 2001. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=670621&portal=hbkm&source= externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142BF01C1166DEA398649 16 Case Siegmund Karner v. Austria, (Application No 40016/98), 12. mart. 2002. godine. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: lgbt.poradna-prava.cz/folder05/karner_v._austria.pdf 17 Para 41. Siegmund Karner v. Austria. 354 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ (takođe postoji i duga tradicija diskriminacije žene, etničkih i religioznih manjina), ona samo šalje simboličnu poruku da istospolni parovi imaju manje prava od heteroseksualnih parova. U predmetu Emonet and others v. Switzerland18, aplikanti (vanbračni partneri od kojih je partnerica imala kćerku iz prethodnog braka) su zahtijevali da učinci usvojenja kćerke vanbračne partnerice od strane drugog vanbračnog partnera imaju ista dejstva kao i kod bračnih partnera. U ovom predmetu sud pravde u Ženevi je dopustio usvojenje od strane vanbračnog partnera, uz pristanak kćerke i majke, ali je istovremeno donijeo odluku o prestanku roditeljskog staranja između majke i kćerke. Aplikanti su se protivili ovakvoj odluci suda pravde ističući da su oni htjeli da vanbračni partner usvoji kćerku svoje vanbračne partnerice bez prestanka roditeljskog odnosa između majke i kćerke. Savezni sud Švicarske je u konačnici odlučio da su odnosi u vanbračnoj zajednici manje stabilni od braka i da ne garantuju trajnost, te se iz tog razloga ona ne može uporediti sa brakom. Aplikanti su se obratili ESLJP-u navodeći da im je povrijeđeno pravo na porodični život. ESLJP jasno je naveo da partneri koji žive zajedno potpadaju pod pojam porodičnog života, bez obzira da li su u braku i da li imaju djecu. Sud ističe da „pojam porodice, u smislu člana 8. EKLJP-e, nije ograničen isključivo na bračne odnose, ... on može takođe obuhvatiti i druge de facto porodične veze gdje partneri žive zajedno bez da su u braku.19 Faktori koji su relevantni, da bi se smatralo da par živi zajedno, jesu dužina njihovog odnosa i da oni pokazuju svoju predanost jedno drugom, te da pokažu predanost da imaju zajedničku djecu.20 Djeca nisu neophodni faktor, jer se opredjeljenje za njihov zajednički život može dokazati i na druge načine. Iako ESLJP u ovom predmetu nije odlučivao o pravu istospolnih partnera ništa u obrazloženju predmeta Emonet ne ukazuje na činjenicu da partneri ili par moraju biti različitog spola da bi imali pravo na porodični život u smislu člana 8 EKLJPe. Jedina faktička razlika između raznospolnih i istospolnih parova jeste što raznospolni partneri imaju mogućnost prokreacije, bez pomoći medicinskih dostignuća. 18 Case Emonet and others v. Switzerland, (Application no.39051/03), 13. decembar 2007. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: www.emberijog.eu/.../EMONET_and_OTHSERS_v._SWITZERLAND.doc 19 Para 34. Emonet and others v. Switzerland. 20 Para 36. Emonet and others v. Switzerland. 355 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA U predmetu Goodwin v. United Kingdom, ESLJP odbacuje prokreaciju kao opravdanje različitog postupanja prema osobama homoseksualne orijentacije: „Sud primjećuje da član 12. obezbjeđuje osnovno pravo muškarca i žene da stupe u brak i zasnuju porodicu.21 Međutim, njegov drugi aspekt (zasnivanje porodice) nije uslovljen prvim (brakom), tako da to što neki parovi ne mogu da imaju djece ili da budu roditelji, samo po sebi ne može da se posmatra kao ukidanje njihovog prava na ostvarivanje prvog segmenta ove odredbe. Sud konstatuje da nije prirodno tvrditi da su transseksualci lišeni prava na sklapanje braka jer, po zakonu, oni i dalje mogu zaključiti brak s osobom suprotnog spola od njihovog prethodnog.22 Aplikantica u ovom predmetu živi kao žena, u vezi je s muškarcem i isključivo bi željela da sklopi brak sa muškarcem. U predmetu Godwin sud je razdvojio pojam braka od pojma porodice čime je uslov za stupanje u brak izveo izvan biološkog određenja spola. Na ovaj način ESLJP je pokazao svoju spremnost da i drugim zajednicama života, koje izlaze iz okvira tradicionalnog, pruži pravo na zasnivanje porodice. Jedna od zajednica koje izlaze iz okvira tradicionalnog je i istospolna zajednica. ESLJP mogao bi u skorije vrijeme mogao odstupiti i od stava da je brak isključivo rezervisan za osobe različitog spola, te dati pravo na sklapanje braka i osobama koje ne žele izvršiti operaciju spola. Ovome u priliog ide i stav ESLJP u predmetu Schalk and Kopf v. Austria gdje konstatuje da u nacionalnim zakonima u EU još uvijek ne postoji koncenzus o pitanju priznanja istospolnih brakova, ali da se u budućnosti može očekivati da se koncenzus po ovom pitanju postigne. ESLJP je, na osnovu člana 8. EKLJP-e, ustanovio da se test poklapanja bioloških faktora više ne može smatrati presudnim za odbijanje, da se u pravnom smislu prizna spol transseksualca koji je promijenjen operativnim putem. Postoje i drugi važni faktori, kao što su prihvatanje od zdravstvenih radnika i zdravstvenih vlasti u državama ugovornicama, koji podrazumijevaju poremećaj spolnog identiteta, obezbjeđivanje liječenja, uključujući hirurške zahvate kako bi se takva osoba što više asimilovala s pripadnicima spola kojem smatra da zaista pripada, kao i preuzimanje 21 Para 98. Christine Goodwin v. United Kingdom. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://www.amicuscuriae.it/attach/superuser/docs/goodwin.pdf 22 Para 101. Christine Goodwin v. United Kingdom. 356 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ društvene uloge pripisanog spola od strane transseksualca.23 Sud takođe konstatuje da nema sumnje da član 9. usvojene Povelje o osnovnim pravima u EU namjerno odstupa od formulacije iz člana 12. Konvencije time što se u njemu ne pominju muškarci i žene. U pogledu primjene člana 8. EKLJP-e i prava istospolnih partnera na porodični život, ESLJP je odlučivao u predmetu Schalk and Kopf v. Austria.24 Aplikanti su od Kancelarije za pitanja ličnog statusa (Standesamt) zahtijevali da preduzme formalne radnje kako bi im se omogućilo da zaključe brak. Odlukom od 20. decembra 2002. godine, Općinska kancelarija u Beču (Magistrat) je odbila zahtjev aplikanata. Pozivajući se na odredbu člana 44. Građanskog zakonika (Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch), prema kojoj se brak može zaključiti između dva lica različitog spola. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, brak zaključen između dva lica istog spola je ništav. Obzirom da su aplikanti dva muškarca, nedostaje im osnov za zaključenje braka. U ustavnoj žalbi aplikanti su naveli da pravna nemogućnost zaključenja braka predstavlja kršenje njihovog prava na poštivanje privatnog i porodičnog života i kršenje principa nediskriminacije. ESLJP je u ovom predmetu zauzeo slijedeće značajno stanovište: „Sud zapaža da od 2001. godine, kada je donijeta odluka u predmetu Mata Estevez, u mnogim je državama članicama nastala rapidna evolucija pozitivnih stavova prema istospolnim partnerima. Od tada, značajan broj država članica je omogućio zakonsko priznanje istospolnih parova. Izvjesni propisi EU takođe pokazuju rastuću tendenciju uključivanja istospolnih parova u pojam “porodice”. U svjetlu te evolucije, sud smatra vještačkim održavati stanovište da suprotno paru različitog spola, istospolni par ne može ostvarivati “porodični život” u smislu člana 8. Posljedično, veza između aplikanata, istospolnog para koji živi zajedno u stabilnoj de facto vezi, spada pod pojam “porodičnog života”, isto kao što bi bila situacija sa vezom para različitog spola“.25 Potrebno je napomenuti da ESLJP u ovom predmetu polazi od toga da su prema članu 12. Konvencije, kao i prema članu 14. u vezi sa članom 8., države još uvijek slobodne da parovima istog spola 23 Para 100. Christine Goodwin v. United Kingdom. Case Schalk and Kopf v Austria [2010] ECHR 30141/04 (24 June 2010). Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://www.hrlrc.org.au/court-tribunal/european-court-of-humanrights/schalk-and-kopf-v-austria-2010-echr-3014104-24-june-2010/ 25 Para 93. i 94. Schalk and Kopf v. Austria. Istovjetno stanovište Sud je zauzeo i u predmetu P.B. and J.S. v. Austria, (Application no. 18984/02), 22. Juli 2010. Para 29. i 30. 24 357 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA ograniče zaključenje braka. Aplikanti su u ovom predmetu isticali da ukoliko država odluči da istospolnim parovima omogući alternativna sredstva priznanja, obavezna je obezbijediti im status koji, iako drugačijeg naziva, odgovara braku u bilo kojem smislu. Sud smatra da države uživaju izvjesni stepen slobodne procjene u pogledu tačno određenog statusa koji se obezbjeđuje alternativnim sredstvima priznavanja.26 Sud takođe zapaža da u mnogim aspektima Zakon o registrovanom partnerstvu Austrije omogućava aplikantima ostvarivanje pravnog statusa istog ili sličnog braku. Dok tu postoje samo male razlike u pogledu materijalnopravnih posljedica, izvjesne suštinske razlike ostaju u domenu roditeljskog prava. Međutim, ovo u cijelosti odgovara trendu u drugim državama članicama. Štaviše, u ovom predmetu ESLJP nije bio pozvan da detaljno ispituje neku ili sve ove razlike. Na primjer, kako aplikanti ne tvrde da se restrikcija umjetne oplodnje ili usvojenja direktno na njih odnosi, izašlo bi se van obima aplikacije kada bi se ispitivalo da li su te razlike opravdane. U cjelini, Sud ne vidi bilo kakvu naznaku da je tužena država prekoračila unutrašnje polje slobodne procjene određenjem prava datih registrovanim partnerima.27 U ovom predmetu Sud navodi da države članice nisu obavezne istospolnim partnerima omogućiti sklapanje braka, te u tom smislu i ne postoji kršenje člana 8., u vezi sa članom 14. Konvencije. S, druge strane Sud nalazi da postoje alternativna „sredstva“ te im se na taj način omogućavaju ostvarivanja pravnog statusa istog ili sličnog braku. 3. Postojanje diskriminacije u pogledu ostvarivanja prava na određene beneficije koje pripadaju heteroseksualnim parovima Načelo zabrane diskriminacije sadržano u čl. 14. EKLJP-e odnosi se samo na prava i slobode koja su priznata Konvencijom. Zaštita po članu 14. dodatak je drugim materijalnim pravima, tako da on ne funkcionira samostalno. ESLJP razmatrao je nekoliko slučajeva u kojima su se aplikanti žalili da su bili izloženi diskriminaciji po osnovu seksualne orijentacije. Prva presuda Evropskog suda za ljudska prava koja priznaje pravne efekte zajednice života između osoba istog spola je Karner v. Austria. Od 1989. godine aplikant gosp. Karner je živio s gosp. V. u homoseksualnoj 26 27 Para 108. Schalk and Kopf v. Austria. Para 109. Schalk and Kopf v. Austria. 358 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ zajednici, u stanu u Beču, kojeg je gosp. V. zakupio godinu dana ranije. Njih dvojica su dijelili troškove stana. Gospodin V. je umro 1994. godine, a prethodno je aplikanta odredio za svog nasljednika. Vlasnik stana je 1995. godine pokrenuo postupak protiv aplikanta kako bi raskinuo ugovor o zakupu stana. Okružni sud Favoriten (Bezirksgericht) je 6. januara 1996. godine odbacio taj zahtjev. Okružni sud je smatrao da se član 14. st. 3. Zakona o zakupu stana (Mietrechtsgesetz)28 kojim se propisuje da članovi porodice imaju pravo da naslijede pravo zakupa, primjenjuje takođe i na homoseksualni odnos. Zemaljski građanski sud u Beču (Landesgericht fur Zivilrechtssachen) odbacio je žalbu vlasnika stana 30. aprila 1996. godine te zaključio da je cilj člana 14. stav 3. Zakona o zakupu zaštita od iznenadnog beskućništva osoba koje su dugo živjele zajedno, a nisu sklopili brak. Taj zakon se po mišljenju ovog suda primjenjuje i na homoseksualce i na heteroseksualce. Vrhovni sud (Oberster Gerichtshof) uvažio je žalbu vlasnika stana 5. decembra 1996. godine, poništio odluku nižeg suda i prekinuo važenje ugovora o zakupu. Ovaj sud je zaključio da pojam “životnog saputnika” (Lebensgefahrte) u članu 14. stav 3. Zakona o zakupu treba tumačiti onako kako je Zakon tumačen u trenutku stupanja na snagu, a namjera zakonodavca 1974. godine svakako nije bila da obuhvati i osobe istog spola. Tumačenje legislativnih akata u odnosu na vrijeme stupanja na snagu i namjeru zakonodavca ESLJP ne smatra prihvatljivim prilikom tumačenja prava zagarantovanih u EKLJP. U više svojih presuda ESLJP 28 Član 14. Zakona o zakupu stana (Mietrechtsgesetz) glasi: (1) Smrću vlasnika stana ili zakupca stana ne raskida se ugovor o zakupu. (2) U slučaju smrti glavnog zakupca stana, osoba koja su u stavu 3 ovog člana označene kao osobe koje imaju nasljedno pravo na zakup to svoje pravo će i ostvariti, sa izuzetkom drugih osoba koja imaju nasljedno pravo, ukoliko u roku od 14 dana po smrti glavnog zakupca ne obavijeste vlasnika stana da ne žele da nastave ugovor o zakupu. Ukoliko se ugovor o zakupu nasljeđuje, novi stanari će preuzeti sve neisplaćene materijalne obaveze u pogledu zakupnine i sve druge obaveze koje su iskrsle tokom zakupa preminulog glavnog zakupca. Ukoliko nasljedno pravo na zakup ima više od jedne osobe, oni će zajedno preuzeti zakup i snosiće zajedničku i solidarnu odgovornost. (3) Sljedeće osobe imaju nasljedno pravo na zakup u svrhu stava 2. ovog člana: supružnik, životni saputnik, rođaci u prvoj nasljednoj liniji uključujući usvojenu djecu, kao i braća i sestre bivšeg zakupca, u mjeri u kojoj te osobe imaju hitnu potrebu za obezbjeđenjem stambenog prostora i već su živjele u zajedničkom stanu sa zakupcem kao članovi istog domaćinstva. “Životni saputnik” u značenju koje se primjenjuje u ovom zakonu označava osobu koja je živjela u istom stanu s bivšim zakupcem sve do zakupčeve smrti, a prethodno u periodu ne kraćem od tri godine, koje je s njim dijelilo domaćinstvo na istim ekonomskim osnovama na kojima počiva brak; životnim saputnikom smatraće se osoba koja je živjela u stanu tri godine ukoliko se uselilo u stan zajedno sa bivšim glavnim zakupcem na samom početku zakupa”. 359 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA naglašava da je EKLJP „živi instrument koji se mora tumačiti u svjetlu današnjih uslova“.29 Kao živi instrument Sud EKLJP tumači u svjetlu današnjih okolnosti u državama članicama a ne okolnosti aktuelnih prilikom izrade Konvencije. Ovakav pristup omogućava ESLJP-u da proširi obim prava koje Konvencija štiti uprkos tome što zaštita tih prava nije bila predviđena prvobitnim tekstom. Ovaj koncept je dao dinamičnu ulogu i omogućio ESLJP-u da odgovara na nove izazove. Ipak, Sud se ni u ovom predmetu ne poziva na apstraktne promjene već na promjene koje mogu biti verifikovane uvidom u zakonodavstvo i praksu država ugovornica pa čak i trećih država, kao i praksu međunarodnih tijela za zaštitu ljudskih prava. Usvajanje novih međunarodnih ugovora o ljudskim pravima koji postavljaju više standarde od EKLJP-e takođe može biti faktor koji će se uzimati u obzir prilikom tumačenja Konvencije kao živog instrumenta. Na kraju treba pomenuti da ovaj vid tumačenja nije bez kontroverzi s obzirom da izaziva strah od sudijskog aktivizma. Suština ove zamjerke jeste da je na stranama ugovornicama, a ne na ESLJP, da putem dodatnih protokola prošire zaštitu koju Konvencija pruža.30 Prema ESLJP-u razlika u tretmanu je diskriminatorna ukoliko za nju nema objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ukoliko se njome ne teži ostvarivanju legitimnog cilja i ukoliko ne postoji razuman odnos srazmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo. Sem toga, Sudu bi morali biti predočeni veoma ozbiljni razlozi da bi on mogao da smatra da je razlika u tretmanu koja je utemeljena isključivo na spolu kompatibilna s Konvencijom. Baš kao i razlike koje se temelje na spolu, tako i razlike koje se temelje na seksualnoj orijentaciji zahtijevaju postojanje izuzetno ozbiljnih razloga koji bi mogli poslužiti kao opravdanje.31 U razmatranom predmetu ESLJP nije našao ubjedljive i snažne razloge kojima bi se opravdalo usko tumačenje člana 14. stav 3. Zakona o 29 Vidi: presudu Tyrer v. Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, para 31. http://www.bailii.org/eu/cases /ECHR/1978/2.html i presudu Loizidou v. Turske od 23. marta 1995, para 71. http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/202-coe-documents-on-bosnia-andherzegovina--coe-dokumenti-vezani-za-bih/55-european-court-of-human-rights--evropski-sud-zaljudska-prava/105-excerpts-from-case-law--izvodi-iz-sudske-prakse.html 30 Preuzeto sa web stranice, dana 02.05.2011. godine: http://www.bgcentar.org.rs/index.php?option=com _content&view=article&id=529:konvencija-kaoivi-instrument-&catid=83 31 Para 37. Karner v. Austria. 360 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ zakupu stana, odnosno razloge koji bi spriječili da životni saputnik istog spola koji nadživi svog partnera ne naslijedi zakupničko pravo propisano navedenim članom. Prema tome, Sud zaključuje da je prekršen član 14. Konvencije sagledan u vezi sa članom 8.32 U predmetu Kozak v. Poland33 ESLJP ponovo naglašava važnost tumačenja EKLJP-e kao živog instrumenta u pogledu prava na porodični život, navodeći: „da se u pogledu poštivanja porodičnog života u obzir moraju uzeti kretanja u društvu i promjene u percepciji društvenog i građanskog statusa“.34 Primjenjujući princip živog instrumenta, u ovom predmetu ESLJP je tumačio pojam „de facto bračne kohabitacije“. Naime, aplikantu gosp. Kozaku bilo je uskraćeno pravo da naslijedi stanarski ugovor. Prema članu 691. Građanskog zakonika Poljske35 u slučaju smrti stanara, njegov bračni partner, njena ili njegova djeca ili njihova zajednička djeca, kao i ostale osobe u pogledu kojih je stanar imao zakonsku obavezu izdržavanja, kao i osoba sa kojom je stanar živio u „de facto kohabitaciji“ ima pravo nastaviti ugovor o zakupu stana, odnosno naslijediti isti. ESLJP ističe da pojam „de facto kohabitacije“ obuhvata i osobe istoga spola. Utvrđeno je da se razlika u postupanju domaćih sudova oslanja na zaštitu porodice kao zajednice života muškarca i žene, što je i predviđeno poljskim Ustavom. Međutim, iako je ESLJP prihvatio da je to u načelu legitiman razlog, koji bi mogao opravdati razliku u postupanju, presudio je da isključenje osoba koje žive u istospolnim zajednicama od nasljeđivanja stanarskog prava ne može biti prihvaćeno od strane ovog Suda kao potrebno u cilju zaštite porodice.36 ESLJP na kraju jednoglasno zaključuje da je došlo do povrede člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e. Diskriminaciju u pogledu prava na zdravstveno osiguranje između homoseksualnih i heteroseksualnih parova ESLJP je utvrdio u predmetu P.B. 32 Para 42. i 43. Karner v. Austria. 33 Case Kozak v. Poland, (Application no. 13102/02), 2. mart 2010. Preuzeto sa web stranice, dana 20.05.2011. godine: http://www.bailii.org/eu/cases/ECHR/2010/280.html 34 Para 98. Kozak v. Poland. Prijašnja odredba koja je uređivala pravo nasljeđivanja stanarskog prava nije koristila pojam „de facto kohabitacije“, već je propisivala da stanarsko pravo može naslijediti osoba sa kojom je stanar živio u „de facto bračnoj kohabitaciji“. 36 Preuzeto sa web stranice, dana 20.05.2011. godine: http://www.hrlrc.org.au/court-tribunal/europeancourt-of-human-rights/kozak-v-poland-2010-echr-280-2-march-2010/ 35 361 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA and J.S. v. Austria37. ESLJP ponovo naglašava da isključenje iz određenih beneficija homoseksualnih parova, u ovom slučaju prava na zdravstveno osiguranje, zahtijeva legitimne i osobito ozbiljne razloge da bi se uskraćivanje beneficija smatralo opravdanim. Sud ni u ovom predmetu nije našao da je isključenje istospolnih partnera iz prava na zdravstveno osiguranje opravdano te zaključuje da je došlo do kršenja člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e.38 4. Pravo na osnivanje porodice Pravo na osnivanje porodice i ostvarivanje roditeljskog staranja osoba homoseksualne orijentacije predstavlja jedno od najspornijih pitanja. ESLJP je u malom broju predmeta razmatrao pitanje ostvarivanja prava homoseksualno orijentisanih osoba na usvojenje. U predmetu Da Silva Mouta v. Portugal,39 aplikant gosp. Mouta se obratio ESLJP-u zbog toga što je portugalski Apelacioni sud svoju odluku da roditeljsko staranje nad njihovom kćerkom povjeri njegovoj bivšoj bračnoj partnerici, a ne njemu, zasnovao na njegovoj spolnoj orijentaciji čime je, kako je naveo, povrijeđen član 8. i zasebno i zajedno s članom 14. Konvencije. ESLJP navodi da je Sud za porodične predmete u Lisabonu „uzeo u obzir činjenicu da je aplikant homoseksualac i da živi sa drugim muškarcem, kad je naveo da dijete treba da živi u […] tradicionalnoj portugalskoj porodici i da nije zadatak suda da određuje da li je homoseksualnost bolest ili ne, ili da li je to seksualna orijentacija prema osobama istog spola. Homoseksualnost je odstupanje i djeca ne smiju odrasti 37 Case P.B. and J.S. v. Austria, (Application no. 18984/02), 22. juli 2010, Preuzeto sa web stranice, dana 20.05.2011. godine: http://www.menschenrechte.ac.at/orig/10_04/P.B._J.S..pdf 38 U ovom predmetu Sud je odlučivao o Zakonu o zdravstvenom i životnom osiguranju, koji je doživio tri izmjene i dopune. U periodu prije 2006. godine i sve do prvog jula 2007. godine Sud je utvrdio kršenje člana člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e. U posljednjim izmjenama i dopunama Zakona Sud konstatuje da je izostavljeno izričito pozivanje na partnere suprotnoga spola (para 45. P.B. and J.S. v. Austria), tako da za period od prvog jula 2007. godine nije postojalo kršenja člana 14. u vezi sa članom 8. EKLJP-e. 39 Case Salgueiro Da Silva Mouta v. Portugal, (Application no. 33290/96), 21. Decembar 1999. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html& documentId=696281&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=1132746FF1FE2A468ACC BCD1763D4D8149 362 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ u sjeni abnormalnih situacija".40 Mišljenje je ESLJP-a da gore citirani dio presude, koji je daleko od samo nespretnih i loše formuliranih izraza, kako je vlada tvrdila, ili samo obiter dicta, zapravo, ukazuje na sasvim suprotno, da je homoseksualnost aplikanta bila ključni faktor u konačnoj odluci. U prilog takvom zaključku ide i činjenica da je apelacioni sud, kad je odlučivao o pravu aplikanta na kontakte, upozorio aplikanta da ne usvaja ponašanje koje bi djevojčicu moglo dovesti do toga da zaključi da njen otac živi sa drugim muškarcem "u uslovima koji liče odnosu muškarca i žene".41 Sud je bio mišljenja da odlomci presude lisabonskog apelacionog suda upućuju na to da je homoseksualna orijentacija aplikanta bila odlučujući faktor u konačnoj odluci čime je napravljena diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije koja se nije smjela praviti temeljem Konvencije. Prihvaćajući da je odluka apelacionog suda slijedila zakoniti cilj, zaštitu zdravlja i prava djeteta, razlika koju je pravio u razmatranjima u odnosu na seksualnu orijentaciju aplikanta nije bila prihvatljiva temeljem Konvencije. Nije postojao nikakav razuman odnos proporcionalnosti između upotrebljenih sredstava i cilja kojeg se slijedilo. U skladu s tim ESLJP je utvrdio kršenje člana 8. u vezi s članom 14. EKLJP-e. U predmetu Fretté v. France42 aplikant je tvrdio da odluka kojom se odbacuje njegov zahtjev za odobrenje usvojenja predstavlja miješanje u njegov privatni i porodični život, u smislu člana 8. Konvencije, te da je odbacivanje njegovog zahtjeva za usvojenje zasnovano isključivo na njegovoj seksualnoj orijentaciji. ESLJP konstatuje da je odlučujuće pitanje u ovom predmetu pravo aplikanta s jedne strane i najbolji interes djeteta s druge strane. Usvojenje znači „da se djetetu obezbijedi porodica, a ne obratno, da se porodici obezbjeđuje dijete“, te se država mora pobrinuti da osobe koje su odabrane da usvoje mogu dati djetetu najpovoljniji dom u svakom pogledu. Tamo gdje je uspostavljena porodica između roditelja i djece „naročita važnost se mora posvetiti najboljem interesu djeteta, gdje ovisno o svojoj prirodi i ozbiljnosti, najbolji interes djeteta može nadjačati pravo roditelja“. Sud primjećuje da je znanstvena zajednica, naročito stručnjaka, psihijatara i dječjih psihologa, podijeljena u pogledu usvojenja od 40 Para 34. Salgueiro Da Silva Mouta v. Portugal. Ibid. 42 Case Fretté v. France, (Application no. 36515/97), 26 februar 2002. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine:http://www.humanrights.is/the-human-rightsproject/humanrightscasesandmateria ls/cases/ regionalcases/europeancourtofhumanrights/nr/495 41 363 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA strane jednog ili oba homoseksualno orijentisana roditelja, posebno imajući u vidu ograničen broj znanstvenih istraživanja provedenih na tu temu. Osim toga, postoje velike razlike u nacionalnim pravima o pitanju prava na usvojenje od strane homoseksualno orijentisanih osoba. Ako se uzme u obzir široka sloboda procjene koja je ostavljena državama u ovoj oblasti i potreba zaštite najboljeg interesa djeteta kako bi se postigla željena ravnoteža, odbijanje da se odobri usvojenje u navedenom slučaju ne predstavlja kršenje načela proporcionalnosti.43 Ukratko, opravdanje koje Vlada zastupa je objektivno i razumno, a razlika u tretmanu nije diskriminatorna u smislu člana 14. Konvencije. Međutim, postojala su izdvojena mišljenja sudija u vezi ove presude. Sudije koje su imale izdvojeno mišljenje prigovorili su širokom polju slobodne procjene koja je data vladi, navodeći da „pozivanje u ovom slučaju na nedostatak „zajedničkog stajališta“ među državama potpisnicama ili „jedinstvenog načela“ o usvajanju od strane osoba homoseksualne orijentacije omogućava državama da unazade zaštitu temeljnih prava.44 Strah od prenošenja homoseksualne orijentacije sa roditelja na djecu u fazi njihove seksualne identifikacije i strah od netrpeljivosti i netolerancije društva prema osobama homoseksualne orijentacije, kojima bi bila izložena i njihova djeca, činjenice su koje ukazuju na gotovo isti položaj usvojene djece ili djece iz prethodnog braka. Time se otvara pitanje osnovanosti razlikovanja u tretmanu homoseksualnih roditelja koji su u određenoj životnoj fazi imali bračno (heteroseksualno) iskustvo i homoseksualno orijentisanih osoba koje žele da usvoje djecu. Čini se da je jedini stvarni razlog upravo naveden u odluci Fretté, a to je nedostatak profilisanog mišljenja javnosti kada je u pitanju ova kategorija osoba.45 Šest godina nakon donošenja odluke u predmetu Fretté, ESLJP u predmetu E.B. v. France46 zauzima drugačije stanovište u vezi prava na usvojenje od strane osoba homoseksualne orijentacije. Aplikantica E.B. 43 Para 42. Fretté v. France. Komentar Zakona o zabrani diskriminacije sa objašnjenjima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010., str. 60. 45 Marija Lukić, Karakteristike evropskog pravnog okvira prava istospolnih partnera: tendencije, praksa i usaglašenost porodičnog zakonodavstva Srbije, Novo porodično zakonodavstvo, Zbornik radova sa savetovanja 16 i 17. oktobar 2006, Kragujevac, 2006., str. 241. 46 Case E.B. v. France, (Application no. 43546/02), 22. januar 2008. godine. Preuzeto sa web stranice, dana 15.05.2011. godine: http://www.asil.org/pdfs/ilib080125_1.pdf 44 364 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ navodi da je trpjela diskriminirajući tretman koji je bio zasnovan na njenoj seksualnoj orijentaciji i da je takav tretman uticao na njeno pravo na poštivanje privatnog života. Vlada Francuske je navela da su pojedinačni interesi djeteta diktirali odbijanje odobrenja za usvojenje i temeljili se na dva osnova: nepostojanje uzora oca i podvojenost orijentacije partnerice aplikantice prema njenoj namjeri usvojenja. U vezi s nepostojanjem uzora oca, Vlada ističe da mnogi stručnjaci nalaze da je model seksualnog razlikovanja važan faktor u formiranju identiteta djeteta i da je potpuno shvatljivo da je socijalna služba département-a trebalo da uzme u razmatranje nepostojanje uzora koji bi djetetu omogućili konstrukciju njegovog identiteta prema ocu. U vezi s drugim osnovom, pored činjenice da bi R. (partnerica aplikantice) bila nužno uključena u svakodnevni život djeteta, izostanak njenog uključivanja u svakodnevni život djeteta je moguće ocijeniti izvorom nesigurnosti djeteta sa rizikom da bi se ono osjetilo kao u trci sa partnerom aplikantice, za njeno vrijeme i pažnju. Prema stanovištu Vlade, za taj osnov se ne može reći da je u vezi sa seksualnom orijentacijom aplikantice, kako je to iznijeto u odlukama domaćih sudova. U vezi s prvim osnovom na koji se domaće vlasti pozivaju a koji se odnosi na nedostatak očinskog ili majčinskog lika u domaćinstvu osobe koja traži odobrenje za usvojenje, ESLJP nalazi da to neminovno ne otvara problem, sam za sebe. Međutim, pod okolnostima ovog predmeta, po ovom osnovu je dozvoljeno ispitati meritum, čiji je konačni efekt zahtjev prema aplikantici da se utvrdi prisutnost uzora lika suprotnog spola iz najužeg kruga njene porodice ili prijatelja, čime se rizikuje prikazivanje neefikasnim prava samca da zahtijeva odobrenje. Ta okolnost je ovdje prikladna, jer se predmet ne tiče zahtjeva za odobrenje usvojenja koji je podnio bračni ili vanbračni par, već samac.47 Prema stanovištu ESLJP, ovaj osnov može voditi ka arbitrarnom odbijanju i ujedno služiti kao izgovor za odbacivanje zahtjeva aplikantice na osnovu njene homoseksualnosti.48 Međutim, Sud zapaža da Vlada, na kojoj leži teret dokazivanja, nije mogla predočiti statističke podatke 47 ESLJP ističe da se ovaj predmet ne tiče usvojenja koje želi učiniti par ili istospolni partner biološkog roditelja, već samo usvojenja koje želi učiniti samac. Dok član 8. Konvencije ne govori ništa o tom pitanju, Sud zapaža da francusko zakonodavstvo izričito daje pravo samcima da zahtijevaju odobrenje usvojenja i u tom pravcu propisuje postupak. Stoga Sud nalazi da činjenice iz ovog predmeta nedvojbeno spadaju u domen člana 8. Konvencije. Posljedično, kada je u obezbjeđivanju prava država djelovala šire od svojih obaveza iz člana 8. što je mogućnost data joj članom 53. Konvencije, u primjeni tog prava ne može preduzimati diskriminatorne mjere u smislu člana 14. Para 49. (E.B. v. France). 48 Para 73. E.B. v. France. 365 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA o učestalosti pouzdanja u taj osnov prema utvrđenoj ili poznatoj seksualnoj orijentaciji osobe koja zahtijeva usvojenje, što samostalno može dati tačnu sliku upravne prakse i potvrditi nepostojanje diskriminacije u slučaju odlučivanja po tom osnovu.49 Prema stanovištu ESLJP-a, a koje se tiče drugog osnova na koji se pozivaju domaće vlasti, vlasti imaju legitimitet da utvrde postojanje svih potrebnih jemstava prije nego se dijete dovede u porodicu. Prema tome, kada je aplikant, muškarac ili žena, neoženjen ili neudata, već formirao zajednicu života sa partnerom, stav tog partnera i uloge koju će on ili ona svakodnevno i neminovno imati u životu djeteta koje se uključuje u zajednički život, zahtijeva detaljno ispitivanje interesa djeteta. Štaviše, bilo bi krajnje iznenađujuće ukoliko bi se relevantne vlasti, znajući za postojanje de facto para, ponašale kao da ne znaju za tu činjenicu prilikom ocjene uslova u kojima se djetetu obezbjeđuje dom i njegov budući život u tom novom domu. Pravni status osobe koja nastoji usvojiti nije inkompatibilan sa ispitivanjem njene aktuelne situacije i utvrđenjem da u domaćinstvu postoji ne jedna, već dvije odrasle osobe.50 Kod takvog stanja stvari, ESLJP smatra da oba osnova ne treba posmatrati alternativno, već kumulativno. Stoga, nelegitimnost jednog od osnova ima za posljedicu nevaljanost odluke. Razmatrajući kumulativno oba navoda Vlade, ESLJP naglašava da francuski zakon dozvoljava samcima da usvoje dijete, čime nesporno otvara mogućnost homoseksualnom samcu za usvojenje.51 Sud zapaža da relevantne odredbe Građanskog zakonika ne propisuju ništa o nužnosti da je osoba-uzor suprotnog pola, što ni u kom slučaju ne bi ovisilo o seksualnoj orijentaciji samca usvojioca. Štaviše, u tom slučaju, aplikantica je predočila, prema odluci Državnog vijeća “nesumnjive lične kvalitete i sposobnost za podizanje djece”, što je sigurno u najboljem interesu djeteta, ključnom pojmu relevantnih međunarodnih instrumenata.52 ESLJP primjećuje da je u vrijeme procjene od strane stručnjaka, a u vezi dobijanja dozvole za usvojenje, aplikantica bila sama.53 Prema tome, ESLJP nalazi da je pozivanje na homoseksualnost aplikantice bilo ako ne izričito, tada makar prećutno. Uticaj naglašene homoseksualnosti aplikantice prilikom ocjene njenog zahtjeva je 49 Para 74. E.B. v. France. Para 76. E.B. v. France. 51 Para 94. E.B. v. France. 52 Para 95. E.B. v. France. 53 Para 86. E.B. v. France. 50 366 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ utvrđen, te vodeći računa o prethodno navedenom, bio je i odlučujući, vodeći faktor za odbijanje odobrenja za usvojenje.54 Sud ističe da su, odbijanjem zahtjeva aplikantice za odobrenje usvojenja, domaće vlasti napravile diskriminaciju zasnovanu na razmatranju seksualne orijentacije aplikantice, koja je prema Konvenciji neprihvatljiva. ESLJP je sa deset prema sedam glasova utvrdio da je prekršen član 14. u vezi sa članom 8. Konvencije. ESLJP svojom odlukom u ovom predmetu je jasno poručio državama da je neopravdano zabranjivati usvojenje djece osobama homoseksualne orijentacije. Sud je ustanovio načelo da svako treba imati jednak tretman po osnovu svojih individualnih osobina kao roditelj prilikom usvojenja djeteta. Spolna orijentacija usvojitelja/ljice je nebitna i ne može se koristiti kao argument prilikom razmatranja mogućnosti usvojenja. Pregled prakse ESLJP ukazuje na sve veće priznavanje prava homoseksualno orijentisanim osobama. Miješanja u prava na privatni život osoba homoseksualne orijentacije po osnovu njihove spolne orijentacije zahtijeva obrazloženje od bilo koje države članice koju će Sud izložiti najvišem nivou nadzora. Državama nije omogućena slobodna ocjena ili diskrecijsko pravo u načinu na koji se član 8. tumači kada se radi o spolnoj orijentaciji. Iako član 14. EKLJP nije izričito normirao seksualnu orijentaciju kao osnov diskriminacije, ESLJP je izričito u svojim odlukama naveo da je ona uvrštena među „ostalim“ razlozima koje pokriva član 14. Osobe homoseksualne orijentacije ESLJP takođe štiti i od uplitanja državne vlasti u njihov privatni život pozivajući se na član 8. stav 2. EKLJP. Sud je osigurao zaštitu osoba homoseksualne orijentacije u svim slučajevima koji se odnose na najintimniji dio privatnog života. 54 Sud posebno zapaža da u mišljenju od 12. oktobra 1998. godine psiholog socijalne službe za djecu, predlaže odbijanje odobrenja, pozivajući se na “neuobičajen stav [aplikantice] prema muškarcima, tako da ih odbacuje”. Zaključak psihologa, koji u svom izvještaju o razgovorima sa aplikanticom, od 28. avgusta 1998. godine, navode, direktno ukazujući na predmet aplikantice, a ne kao generalni stav, iznoseći svoje zapažanje izjavom da ne žele umanjiti povjerenje aplikantice u samu sebe ili insinuirati da će biti štetna po dijete, da “sve studije o roditeljstvu ukazuju da djetetu trebaju oba roditelja”. Dana 28. oktobra 1998. godine, predstavnik odbora za usvojenje, koja jesu ili su bila pod državnim staranjem, je predložio odbijanje odobrenja na osnovu stava da usvojiteljsku porodicu treba činiti “mješoviti par (muškarac i žena)”. 367 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Pojam porodičnog života, prema stavovima ESLJP, prevazilazi tradicionalno poimanje porodice. Porodični život obuhvata kako bračne tako i vanbračne heteroseksualne i istospolne zajednice, bez obzira da li u takvim porodicama može doći do rađanja djece ili ne. U pogledu usvojenja djece od strane homoseksualnih osoba ESLJP je konstatovao da homoseksualnost ne može predstavljati osnov za odbijanje usvojenja. Ipak ESLJP još uvijek dopušta državama da uživaju izvjesni stepen slobodne procjene u pogledu uređenja braka. Međutim, kako je istospolnu zajednicu života podveo pod pojam porodičnog života, ESLJP potiče države da alternativnim sredstvima omoguće ostvarivanje prava i osobama homoseksualne orijentacije. Na razvoj prava osoba homoseksualne orijentacije možemo reći da su uticale tri činjenice. Prva se odnosi na promjenu društvenih odnosa, odnosno razvoja demokratskog društva kojeg krase, kako je to istakao Evropski sud za ljudska prava, pluralizam, tolerancija i širokoumlje. Druga se odnosi na tumačenje EKLJP-e kao živog instrumenta u svjetlu današnjih uslova, a ne uslova u kojima je ona nastala što je dovelo do promjena u percepciji društvenog i građanskog statusa. Treća činjenica, koja je možda i najznačajnija, se ogleda u prihvatanju i legalizaciji zajednica života osoba istoga spola od strane nacionalnih zakonodavstava. Navedene tri činjenice u korelaciji sa principom zabrane diskriminacije po osnovu seksualne orijentacije neminovno vode daljem razvoju prava homoseksualno orijentisanih osoba i istospolnih zajednica života. ZAKLJUČAK Analizirajući praksu Evropskog suda za ljudska prava mogu se primijetiti stavovi zauzeti od strane ovog Suda: 368 - Postojanje zakona koji homoseksualne odnose odraslih muškaraca, odnosno punoljetnih osoba, u privatnom kontekstu, tretiraju kao krivično djelo, predstavlja kontinuirano i neopravdano miješanje u pravo aplikanta na poštivanje privatnog života; - Miješanje u privatni život smatra se "neophodnim u demokratskom društvu" ako odgovara hitnoj društvenoj potrebi, a posebno ako je �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ proporcionalno legitimnom cilju kojem služi. Pri tome se naglašava veza između pojma "neophodno" i pojma "demokratsko društvo", a oznake demokratskog društva su pluralizam, tolerancija i širokoumlje; - Razlika u tretmanu je diskriminatorna ukoliko za nju nema objektivnog i razumnog opravdanja, to jest, ukoliko se njome ne teži ostvarivanju legitimnog cilja i ukoliko ne postoji razuman odnos srazmjernosti između primijenjenih sredstava i cilja čijem se ostvarenju težilo; - Tradicija ne predstavlja opravdavajući razlog za diskriminaciju, ona samo šalje simboličnu poruku da su istospolni partneri u lošijem položaju od heteroseksualnih parova; - Iako dijelovi javnosti koji homoseksualnost smatraju nemoralnom mogu biti šokirani, uvrijeđeni ili uznemireni homoseksualnim odnosima osoba u privatnom kontekstu, to ne može, samo po sebi, opravdati primjenu krivičnih sankcija prema osobama istog spola; - Nemogućnost prokreacije ne predstavlja opravdanje za različito postupanje prema osobama homoseksualne orijentacije; - Vještački je održavati stanovište da za razliku od partnera različitog spola, istospolni partneri/ce ne mogu ostvarivati “porodični život” po osnovu člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Istospolni partner/ica koji živi zajedno u stabilnoj de facto vezi spada pod pojam “porodičnog života”; - Evropska konvencija o ljudskim pravima je živi instrument prema kojoj Evropski sud za ljudska prava tumači Konvenciju u svjetlu današnjih okolnosti u državama članicama, a ne okolnosti aktualnih prilikom sastavljanja Konvencije, i - Odbijanje zahtjeva aplikantice za odobrenje usvojenja, zasnovano na seksualnoj orijentaciji aplikantice, predstavlja kršenje Evropske konvencije o ljudskim pravima. U predmetu Schalk and Kopf v. Austria sud je ostao pri stanovištu da su države članice još uvijek slobodne da partnerima istog spola ograniče 369 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA zaključenje braka. U istom predmetu se konstatuje i da države uživaju izvjesni stepen unutrašnjeg polja slobodne procjene u pogledu tačno određenog statusa, koji se obezbjeđuje alternativnim sredstvima priznavanja. Ukoliko država odluči da legalizuje istospolnu zajednicu života, ona bi trebala obezbijediti istospolnim partnerima slična prava kao i heteroseksualnim partnerima. Na kraju se može samo postaviti pitanje koliko je daleko Bosna i Hercegovina spremna ići u pogledu priznanja istospolne zajednice života. Odnosno koliko smo spremni prihvatiti osnovna načela demokratskog društva i poštivati zabranu diskriminacije. Legalizacija istospolnih zajednica je mnogo više od pukog zakonskog uređenja građanskog statusa osoba na koje se neposredno odnosi. Ona je izraz demokratičnosti i tolerancije, znak da je društvo spremno prihvatiti dugačije od tradicionalnog. LITERATURA Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, http://www.hjpc.ba/dc/pdf/Europska%20konvencija%20o%20ljudskim%20pr avima.pdf, 20. 10. 2013. godine. Komentar Zakona o zabrani diskriminacije sa objašnjenjima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010. Marija Lukić, Karakteristike evropskog pravnog okvira prava istospolnih partnera: tendencije, praksa i usaglašenost porodičnog zakonodavstva Srbije, Novo porodično zakonodavstvo, Zbornik radova sa savetovanja 16 i 17. oktobar 2006, Kragujevac, 2006. Case X and Y v. The Netherland (Application no. 8978/80), 25. mart. 1985. godine, http://www.juridischeuitspraken.nl/19850326EHRMXenYtege nNederland .pdf, 10.10.2013. godine. Case Dudgeon v. United Kingdom, Series A, No. 45, 23 Septembar 1981. godine, http://www.hrcr.org/safrica/dignity/Dudgeon%20_UK.htm, 15.10.2013. godine. 370 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Case A.D.T. v. United Kingdom, (Application no. 35765/97), http://archive.equal-jus.eu/324/1/ECHR%2C_A.D.T._v._UK.pdf, 10.10.2013. godine. Case Norris v. Ireland, http://www.unhcr.org /refworld/publisher,ECHR ,IRL,48abd5a2d,0.html, 15.11.2013. Case Modinos v. Cyprus - http://www.unhcr.org/refworld/country ,,ECHR,,CYP,,402a21a04,0.html, 15.11.2013. godine. Case Johnston and Others v. Ireland, 18. decembar 1986. godine, serija A, broj 112. Case Marckx v. Belgium, 13. juni 1979. godine, serija A, broj 31. Case Mata Estevez v. Spain (dec.), no. 56501/00, ECHR 2001, http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html&documentId=67062 1&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=F69A27FD8FB86142 BF01C1166DEA398649, 13.11.2013. godine: Case Siegmund Karner v. Austria, (Application No 40016/98), 12. mart. 2002. godine. http://lgbt.poradna-prava.cz/folder05/karner_v._austria.pdf, 19.10.2013. godine. Case Emonet and others v. Switzerland, (Application no.39051/03), 13. decembar 2007, www.emberijog.eu/.../EMONET_and_OTHSERS_v._SWITZERLAND.doc, 15.10.2013. godine. Case Christine Goodwin v. United http://www.amicuscuriae.it/attach/superuser/docs/goodwin.pdf, godine. Kingdom, 15.10.2013. Case Schalk and Kopf v Austria [2010] ECHR 30141/04 (24 June 2010), http://www.hrlrc.org.au/court-tribunal/european-court-of-humanrights/schalk-and-kopf-v-austria-2010-echr-3014104-24-june-2010/, 24.11.2013. godine. 371 �Boris Krešić: ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Case Tyrer v. Ujedinjenog Kraljevstva od 25. aprila 1978, http://www.bailii.org/eu/cases /ECHR/1978/2.html, 15.10.2013. godine. Case Loizidou v. Turske od 23. marta 1995, para 71. http://www.coe.ba/web2/en/dokumenti/cat_view/202-coe-documents-onbosnia-and-herzegovina--coe-dokumenti-vezani-za-bih/55-european-courtof-human-rights--evropski-sud-za-ljudska-prava/105-excerpts-from-caselaw--izvodi-iz-sudske-prakse.html, 15.10.2013. godine. Case Kozak v. Poland, (Application no. 13102/02), 2. mart 2010, http://www.bailii.org/eu/cases/ECHR/2010/280.html, 20.10.2013. godine. Case P.B. and J.S. v. Austria, (Application no. 18984/02), 22. juli 2010,http://www.menschenrechte.ac.at/orig/10_04/P.B._J.S..pdf, 08.11.2013. godine. Case Salgueiro Da Silva Mouta v. Portugal, (Application no. 33290/96), 21. Decembar 1999. http://cmiskp.echr.coe.int/tkp197/view.asp?action=html& documentId=696281&portal=hbkm&source=externalbydocnumber&table=1 132746FF1FE2A468ACCBCD1763D4D8149, 18.10.2013. godine. Case Fretté v. France, (Application no. 36515/97), 26 februar 2002, http://www.humanrights.is/the-humanrightsproject/humanrightscasesandmateria _ls/cases/regionalcases/europeancourtofhumanrights/nr/495, 23.10.2013. godine. Case E.B. v. France, (Application no. 43546/02), 22. januar 2008. godine, http://www.asil.org/pdfs/ilib080125_1.pdf, 05.11.2013. godine. 372 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3070 Title A name given to the resource ZAJEDNICE ŽIVOTA OSOBA ISTOG SPOLA U PRAKSI EVROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA Author Author KREŠIĆ, Boris Abstract A summary of the resource. Pod uticajem prakse Evropskog suda za ljudska prava nacionalna zakonodavstva i sudovi država članica Vijeća Evrope, kao i druga demokratska društva počinju prihvaćati, brže nego ikada, da lezbijkama i gay muškarcima pripadaju ista ljudska prava kao i heteroseksualnim ženama i muškarcima. Sve je više zastupljeno stajalište nacionalnih sudova da istospolni parovi imaju iste emocionalne i druge potrebe kao i heteroseksualni parovi, te da postoji potreba da se istospolne životne zajednice priznaju u zakonima, kao i da imaju ista prava i obaveze kao i heteroseksualne zajednice. U ovom radu autor analizira presude Evropskog suda za ljudska prava koje su se odnosile na pitanje prava osoba homoseksualne orijentacije. Ključne riječi: homoseksualnost, registrovano partnerstvo, de facto kohabitacija, seksualna orijentacija, diskriminacija. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/1596cd8384641e37c1768cabdca3958a.pdf b9dd32f5e8c3d4c81ad7e24d0adaf7e5 PDF Text Text   ��   �         �      ��     ����          ���          ���     �     ��FR 3000.00 CG 2500.00 BiH-FBiH 2210.00 BiH-RS 2000.00 SR HR SLO Njem 495.00 480.00 378.00 1500.00 460.00370.00410.00 400.00487.00 1265.00 1000.00 500.00 0.00 razlika Iznosa PIO Neto pl. �FR 3000.00 2500.00 BiH-FBiH BiH-RS CG SR HR 2210,00 2000.00 741,05 1500.00 1265,00 1000.00 460.00 417.40 721.60 Njem SLO 726.00 651.85 649.33 511.75 500.00 0.00 Razika Iznos pio Neto Plata ��  �� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e6a433bce7e76a1b251a29965ac1b8ea.docx a77ead0f8727afaa3df6ebf3dc912f61 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3087 Title A name given to the resource Konkurentnost bosanskohercegovačke ekonomije sa aspekta opterećenja plata porezima i doprinosima Author Author KRNJIĆ, Zijad Abstract A summary of the resource. U našoj državi, Bosni i Hercegovini, od 1996.g., kao rezultat Ustava prihvaćenog Dejtonskim mirovinim sporazumom, sistem penzijskog i invalidskog osiguranja provode dva nosioca u dva entiteta: u FBiH FZ MIO/PIO a u RS Fond PIO RS. Takvo rješenje, naravno nije proizišlo po principu racionalnosti i funkcionalnosti, već kao politički kompromis. U međuvremenu to rješenje je zaživilo i funkcionira na način koji je prilično poznat široj javnosti. U cijelom tom periodu su se i propisi iz oblasti fiskalne politike u entitetima razvijali u različitim i neusklađenim pravcima, što znači različite visine i strukturu doprinosa na i iz plata. Međutim, zajedničko je to što su se stope doprinosa održale na relativno niskom nivou, naročito u Republici Srpskoj, a sve pod pritiskom nekonkurentnosti poslovnog sektora i dijagnoza „iz rukava“ o opterećenju doprinosima kao najvećem, a po nekima i jedinom, uzroku te nekonkurentnosti.Ovaj rad ima namjeru da, prvenstveno ekonomistima, a i drugima koji utiču na kreiranje poslovnog ambijenta u Bosni i Hercegovini, posebno u kreiranju porezne politike, prezentira egzaktne podatke o opterećenosti bruto plata doprinosima i ostalim davanjima na i iz plata, koja u nekim pravnim sistemima imaju drugo ime, u državama u okruženju i nekim državama EU. Sistemi socijalnog osiguranja, naročito zdravstvenog osiguranja, se značajno razlikuju u raznim državama Evrope. Razlike između anglosaksonskog i ostalih sistema su tolike da ovaj prvi nećemo niti porediti, jer bi trebalo uraditi poseban rad da se objasne razlike i geneza tih razlika, što nije namjera ovog rada. Razlike u sistemu penzijskog osiguranja, kod država „Stare Evrope“ i zemalja u tranziciji, prvenstveno u Jugoistočnoj Evropi, se svode na dvije: • neke države su djelimično prešle na sistem kapitalizirajućih doprinosa, dok su druge u cjelini u sistemu međugeneracijske solidarnost, • gotovo svaka država ima različit nivo potpore finansiranju isplate penzija iz budžeta, tj. iz poreznih prihoda, U zadnjem dijelu će se ove razlike pokušati „nivelirati“ da bi se vidjela slika opterećenja plata doprinosima za PIO.Kod zdravstvenog osiguranja su razlike u sistemima raznih država mnogo veće, toliko da su gotovo neuporedivi finansijski pokazatelji. Sve te razlike proizilaze iz različitog nivoa dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja i različitog nivoa obavezne zdravstvene zaštite. U suštini te razlike se poklapaju sa razlikama u nivou razvijenosti. Kod komparacije opterećenosti plata - nadnice porezima i doprinosima za države nastale iz bivše SFRJ će podaci biti uporedivi za ukupne doprinose, dok će za „stare“ države EU, uz poređenje, biti data objašnjenja. Svrha ovog istraživanja je da eliminira, ili pokuša eliminirati, zabludu da je visina stopa doprinosa na plate osnovni, po nekima jedini, uzrok nekonkurntnosti bosanskohercegovačkog poslovnog sektora na svjetskom tržištu. Ovo istraživanja će dati naznake kakvo kretanje stopa doprinosa, primarno doprinosa za PIO, se može očekivati u skoroj budućnosti. Na kraju će biti iskazana tvrdnja, koja će biti dokazivana ovim istraživanjem, iako zvuči jeretički, da povećano izdvajanje za doprinose, a naročito sadašnje, u poređenju sa drugima i niže, nije uzrok nekonkurentnosti poslovnog sektora u BiH, te da uzroke treba tražiti na drugim mjestima. U prvom dijelu rada je objašnjen predmet istraživanja, te osnovni pojmovi, kroz uvod. U drugomom dijelu su prezentirani podaci o bruto platama, doprinosima na plate i struktura neto plata i doprinosa u oba entiteta u Bosni i Hercegovini. U trećem dijelu su obrađeni podaci o bruto platama u zemljama u okruženju: Srbija, Hrvatska, Slovenija, Crna Gora koje imaju nasljeđen sličan sistem međugeneracijske solidarnosti iz bivše Jugoslavije, te nekoliko država „starijih“ članica EU: Francuska, Njemačka. U četvrtom dijelu su upoređeni podaci za te države i bosanskohercegovačke entitete, svedeni na istu metodologiju, te prezentirani rezultati komparacije. Na kraju istraživanja, kroz peti dio, dati su zaključci o opterećenju bruto satnice doprinosima, kao jednom od uvjeta za konkurentnost realnog sektora. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/0190a6e31f5695219094eb0d79f5bf9a.docx 7401f8f3dd3e3e646188088daa528322 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/22009cac72b563cc7c4922e95bb3e932.pdf 56cc3c2f9e742ea72f414e9445d783a8 PDF Text Text ��   Sud Tužilaštvo Policija 0 20 40 60 80 �Sud Policija 0 20 40 60 80 �Ne znam Ne Da 0 10 20 30 40 50 �2000 1500 1000 500 0 MUP Federacije BiH MUP RS 2007 Policija BD BiH 2008 UKUPNO BIH 2009 ���10.3 Terorizam i finansiranje terorizma 33.9 Kompjuterski kriminal Pranje novca Razbojništva 2.2 0.4 7.1 3.1 8.8 13.9 Krivotvorenje novca 3.4 Ilegalne migracije 2.6 26.8 Ilegalna trgovina oružjem 27.9 27.8 58.4 Ekonomski kriminal i poreske utaje 43.8 ���� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3137 Title A name given to the resource Determinante povjerenja u institucije zadužene za borbu protiv organizovanog kriminala u Bosni i Hercegovini Author Author KRŽALIĆ, Armin HADŽOVIĆ, Denis Abstract A summary of the resource. Analiza procjene ključnih aktera je pionirska analiza koja donosi determinante povjerenja građana o akterima koji su zaduženi za borbu protiv organizovanog kriminala kao i akterima koji doprinose organizovanom kriminalu u Bosni i Hercegovini. Analiza daje osnove za zaključke o generalnom povjerenju u rad policije, tužilaštva i suda u borbi protiv organizovanog kriminala. Posebno treba naglasiti da analiza potvrđuje testiranu hipotezu da pojedinci i grupe koji se dovode u vezu sa organizovanim kriminalom imaju najveću spregu i podršku u predstavnicima vlast i predstavnicima političkih stranaka. Rezultati ovog rada ukazuju da prioriteti budućeg djelovanja u borbi protiv organizovanog kriminala treba da budu borba protiv nedozvoljenog prometa opojnim drogama, borba protiv ekonomskog kriminala i poreskih utaja i borba protiv korupcije javnih službenika. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/261e315685d3279698cd8f37e09b5201.docx 9fd50726bc2eeaa4ba610f9e80777ef6 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/11efab821edd6b5e9f023b77dde34334.pdf 337d818c1ff59064e123352ea6be5636 PDF Text Text Nedim Kulenović Student III. ciklusa studija na Pravnom fakultetu u Sarajevu Pravni savjetnik u Udruženju „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Sažetak U radu se razmatra uloga Ustavnog suda BiH, odnosno vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, u određenju sadržaja pojma vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Vrši se i teorijsko pozicioniranje predmetnog veto mehanizma u široj taksonomiji, kao i kraći historijski pregled mogućih institucionalnih preteča ovog instituta. Komparativnim pregledom različitih pokušaja kodifikacije predmetnog instituta, ističe se mogući minimalni sadržaj pojma vitalnog interesa. Razmatra se i kompleksno pitanje mogućnosti proširivanja korištenja ovog veto mehanizma i na tzv. „Ostale“. U vezi s tim zaključuje se da ne postoji konceptualni problem da se lista vitalnih interesa određena za konstitutivne narode, ne proširi i na „Ostale“, već da se problem uočava u načinu na koji će sudovi eventualno meritorno odlučivati o povredi tih interesa. Ključne riječi: Ustavni sud BiH, vijeća za zaštitu vitalnog interesa, sadržaj vitalnog interesa, „Ostali“ 607 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA THE ROLE OF THE COURTS/COUNCILS IN THE DETERMINATION OF THE CONTENT OF THE NOTION OF VITAL NATIONAL INTEREST Abstract In this article we consider the role of the Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, and the councils for the protection of vital interests of the entities, in the determination of the content of the notion of vital interest of constitutional peoples. Theoretical positioning of this veto mechanism in the broader taxonomy is also done, as well as a brief historical overview of possible institutional predecessors of this mechanism. Through the comparative overview of the different attempts at the codifications of vital interests, we indicate their possible minimal content. We also consider the complex issue concerning the possibility of extending the use of this veto mechanism also to „Others“. It is concluded that there are no conceptual problems in extending the list of vital interest determined for constitutional peoples also to „Others“, but that the problem is identified in the manner in which the courts will eventually substantively determine the violation of those interests. Key words: Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina, councils for the protection of vital interest, content of vital interest, “Others” 608 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Složenost ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, riječima Ustavnog suda BiH, „ukazuje na sui generis sistem“,1 čije je državno uređenje najbliže onom federalnog tipa,2 odnosno čiji se politički režim često označava kao „etnokratija“,3 ili politološki preciznije kao konsocijacijska demokratija.4 Na tragu te kompleksnosti - kako državnog uređenja, tako i političkog režima jedinstvenost BiH ogleda se i u tome što su na njenim različitim nivoima vlasti institucionalizirani brojni veto mehanizmi, tako da u principu možemo govoriti o njihovih pet pojavnih oblika: a) tzv. „entitetsko glasanje“ u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH (čl. IV/3.d) Ustava BiH); b) procedure za zaštitu tzv. „vitalnog interesa entiteta“ u Predsjedništvu BiH (čl. V/2.d) Ustava BiH); c) procedure za zaštitu vitalnih interesa konstitutivnih naroda u Domu Naroda Parlamentarne skupštine BiH (čl. IV/3.e)-f) Ustava BiH), tzv. „vitalnog nacionalnog interesa“ u Domu naroda Parlamenta FBiH (čl. IV.A.6. Ustava FBiH), odnosno Vijeću naroda RS (čl. 70. Ustava RS), te u skupštinama kantona (čl. V.2.7a-7b Ustava FBiH)5 i Gradskom vijeću Grada Mostara (IV.C. Ustava FBiH); d) procedure za spriječavanje preglasavanja u Skupštini Brčko Distrikta BiH (čl. 33.a Statuta BDBiH); te e) zaštita vitalnog nacionalnog interesa u Gradskom vijeću Grada Sarajeva (čl. 36. Statuta Grada Sarajeva). 1 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-1/11, od 13.07.2012., para. 64. Vidi, također: N. Ademović, J. Marko i G. Marković, Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Konrad Adenauer Stifrung, Sarajevo 2012, 85. 2 E. Šarčević, Ustav iz nužde: Konsolidacija ustavnog prava Bosne i Hercegovine, Rebic, Sarajevo 2010, 320; G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, University Press/Službeni glasnik, Sarajevo/Beograd 2012, passim. 3 T. Haverić, Ethnos i demokratija, Rabic, Sarajevo 2006, passim; E. Šarčević (2010), 42; N. Pobrić, „Etnokratski i pravnodržavni elementi u ustavnom sistemu BiH: Da li bosanskohercegovački model odgovara standardu pravne države?“, Pravna misao, 9-10/2005, 37-42. 4 N. Pobrić, „Konsocijacijska demokratija i federalizam – prepoznatljivost u ustavnom sistemu Bosne i Hercegovine“, Pravna misao, 9-12/1998, 1-10; N. Stojanović, „Konsocijacija – Švajcarska i Bosna i Hercegovina“, Pregled – Časopis za društvena pitanja, 3-4/2007, 63-87; G. Marković (2012 a), 215 i dalje. 5 U mjeri u kojoj postoji odstupanje od Ustava FBiH, može se govoriti o posebnom režimu zaštite vitalnog (nacionalnog) interesa u Kantonu Sarajevo (Amandman XLVII-XLVIII na Ustav Kantona Sarajevo). 609 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA U ovom kontekstu valja spomenuti i veto mehanizme koji su u međuvremenu derogirani u post-dejtonskom periodu, ali koji svakako imaju značaja u teorijskim razmatranjima: procedura za zaštitu vitalnog interesa prilikom odlučivanja u Vladi FBiH (ex čl. B.2.6.(1) Ustava FBiH), procedura za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u kantonima sa „posebnim režimom“ (Amandman I. na Ustav FBiH), zaštita „temeljnog interesa“ u općinama Grada Mostara,6 te zaštita „posebnih nacionalnih, socijalnih ili drugih interesa određenih grupa građana“u Kantonu Sarajevo (ex čl. 21/3 Ustava Kantona Sarajevo). Taksonomija ovih veto mehanizama može se izvršiti na različite načine, s obzirom na to da li štite teritorijalne ili etničke interese, da li su apsolutne ili suspenzivne prirode, da li su u rukama zakonodavne ili izvršne vlasti, odnosno shodno opsegu ustavno-pravne kontrole nad njima, tj. da li je u pitanju ispitivanje proceduralnih i/ili suštinskih aspekata. Prva dva veto mehanizma, s gornje liste, zamišljeni su kao oblici tzv. „teritorijalnog veta“,7 te neće biti predmet našeg razmatranja u ovom radu.8 Ostali oblici po mnogim osnovama su različiti, ali povezuje ih činjenica da štite etničke interese - sa izuzetkom Kantona Sarajevo, s obzirom da se „Ostali“ ne mogu nekontroverzno odrediti kao etnička grupa9 - odnosno da su zakonodavni veto mehanizmi.10 Pravno-politička priroda ovih veto mehanizama treba se razumijevati u kontekstu specifičnog političkog režima u BiH, budući da „etnički veto“ predstavlja jednu od četiri temeljne karakteristike konsocijacijske demokratije u Lijphartovoj konceptualizaciji, odnosno ono što se u literaturi 6 OHR, Decision Adding Fundamental Interest Clause and the Posision of Deputy Head of Municipality to the Mostar City Municipalities Statutes, 06.07.1999, http://www.ohr.int/decisions/mohncantdec/default.asp?content_id=109, 20. novembar 2013. 7 F. Bieber i S. Keil, „Power-Sharing Revisited—Lessons learned in the Balkans?“, Review of Central and East European Law, 4/2009, 352. 8 Ovo i pored činjenice da se, faktički, može tvrditi da oba veto mehanizma na posljetku služe zaštiti etničkih interesa. S tim u vezi, vidi npr: O. Ibrahimagić, „Ustavna kategorija koja se neustavno primjenjuje“, Oslobođenje, 02.11.2009., 11; Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-13/09, od 30.01.2010., para. 9. 9 Vidi, npr.: N. Kulenović, „(Ne)konzistentnost „diferenciranog građanstva“ u Preporukama za promjenu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“, Sveske za javno pravo, 13/2013, 68. 10 M. Sahadžić, „Veto mehanizmi“ u parlamentima na državnoj i entitetskoj razini u BiH“, u S. Gavrić i D. Banović (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini, Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo 2012, 293-320. 610 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ naziva „manjinskim“ ili „međusobnim vetom“, o „najvitalnijim pitanjima“.11 Treba podsjetiti da je Lijphart u svojim kasnijim radovima počeo klasificirati proporcionalnost i manjinski veto kao sekundarne, te samim tim manje bitne karakteristike.12 Ipak, činjenica da je u BiH često zastupljen i paritet, odnosno da „etnički veto“ ima prominentnu ulogu, te da obje karakteristike nemaju tek oblik neformalne prakse, već status normi ustavnog karaktera, opravdava tvrdnje mnogih autora da je BiH jedan od najrobusnijih primjera konsocijacijske demokratije.13 U komparativnoj analizi veto mehanizama u BiH, Makedoniji i na Kosovu, Bieber razlikuje veto mehanizme koji nisu predmet dalje kontrole, te se mogu koristiti u svim poljima (apsolutni veto), oni koji su ograničeni na određena pitanja, te su prisutni na Kosovu i Makedoniji (segmentalni veto), te veto vitalnog nacionalnog interesa u BiH.14 Prikaz oblika veto mehanizama s početka teksta ukazuje da je u BiH zastupljena kombinacija svih ovih vrsta veta koje Bieber identifikuje. Također, treba primijetiti da su pravotvorci u različitim kontekstima drugačije uređivali veto mehanizme s obzirom na širinu slobode djelovanja koju su htjeli ostaviti subjektima takvog veta. Sličan je zaključak i u odnosu na etničke veto mehanizme u BiH. U Skupštini Brčko Distrikta kada se odluka tiče istaknutih pitanja/područja odmah se prelazi na odlučivanje posebnom većinom glasova, dok se u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH može preći na odlučivanje posebnom većinom glasova tek nakon što Ustavni sud BiH donese pozitivnu odluku po pokrenutom postupku (odnosno kada nije istaknut prigovor po proglašavanju destruktivnosti). Pozitivna odluka vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta nema za posljedicu nastavak zakonodavne procedure, sada sa odlučivanjem posebnom većinom, već kraj te procedure. Ukoliko su proceduru za zaštitu vitalnog interesa, u entitetima, pokrenuli predsjedavajući (Doma/Vijeća naroda) i najmanje jedan potpredsjednik, veto poprima apsolutni karakter bez potrebe glasanja posebnom većinom. Veto mehanizam u Gradskom vijeću 11 A. Lijphart, Thinking About Democracy: Power sharing and majority rule in theory and practice, Routledge, London/New York 2008, 4, 7, 86. 12 Ibid., 4; A. Lijphart, „The Wave of Power-Sharing Democracy“, u A. Reynolds (ur.): The Architecture of Democracy: Constitutional Design, Conflict Management, and Democracy, Oxford University Press, Oxford 2002, 37-54. 13 F. Bieber, „The Challenge of Institutionalizing Ethnicity in the Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies“, European Yearbook of Minority Issues, 4/2003, 89-107; N. Stojanović (2007), 64. 14 F. Bieber, “Power Sharing and Democracy in Southeast Europe“, Taiwan Journal of Democracy, 2013, 141. 611 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Grada Sarajeva kombinacija je veta u Skupštini Brčko Distrikta i veta u entitetima, po prvom kolosjeku. Razmatranje etničkog veta, odnosno njegovog sadržaja, poprima naročiti značaj iz više razloga. Prvo, čak i najveći kritičari trenutnih ustavnih i političkih aranžmana u BiH prihvataju neizbježnost postojanja ovog veto mehanizma, smatrajući to nužnom koncesijom konstitutivnim narodima, odnosno korekcijom većinske demokratije u BiH.15 S tim u vezi, on se u projekcijama ustavnih promjena često ističe i kao jedina alternativa postojećem vetu tzv. „entitetskog glasanja“, koje rezultira čestim blokadama zakonodavne procedure.16 Drugo, za razliku od državnog nivoa, veto se koristi dosta često u entitetima, a naročito u RS.17 Zbog toga se sve češće postavlja zahtjev za preciznim određivanjem sadržaja predmetnog veta, naročito gore istaknutog c) oblika. Među najčešćim razlozima za to ističe se da će se na taj način smanjiti zloupotreba tog veto mehanizma. 18 Treće, određivanje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa ističe se kao nužni korak u ograničavanju onoga što se vidi kao nelegitimni sudski aktivizam u ovoj sferi.19 Konačno, preciziranje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa smatra se nužnim ukoliko se žele češće (ili ikako) koristiti mehanizmi neposredne demokratije.20 U nastavku ćemo ispitati koliko daleko je moguće otići u određivanju sadržaja etničkog veta u BiH. Razmotriti ćemo dosadašnje pokušaje 15 Vidi, npr.: E. Šarčević (2010), 433. Vidi, također: Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, Evropski sud za ljudska prava, aplikacija br. 27996/06 i 34836/06, od 22.12.2009., para. 48. 16 Vidi, npr.: I. Marić (ur.), Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine: stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, Fondacija Konrad Adenauer, Sarajevo 2009, passim. 17 N. Kulenović, Pravna priroda i način ostvarivanja vitalnog nacionalnog interesa – magistarski rad, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2012, passim; M. Sahadžić, 317-318. 18 M. Dmičić, „Zaštita vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda u ustavnosudskom poretku“, Pravni savjetnik, 11-12/2005, 25; M. Mikeš, „Vitalni nacionalni interes: upotreba i zloupotreba“, Pravna riječ: Časopis za pravnu teoriju i praksu, III/7-2006, 109, 116. 19 E. Šarčević (2010), 388-389; E. Šarčević, Projekcija Ustava BiH, 01.06.2012., http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Projekcija_Ustava_BiH.pdf, 20. novembar 2013. Vidi, također: The Opinion on the constitutional situation in Bosnia and Herzegovina and the powers of the High Representative, document CDL-AD(2005)004, 11.03.2005, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/CDL-AD%282005%29004-e.aspx, 20. novembar 2013, para.33. 20 G. Marković, „Demokratija i Ustav Bosne i Hercegovine“, 2009, http://www.scribd.com/doc/52398159/DEPOLITIZACIJA-Studija-o-neposrednoj-demokratiji-iradni%C4%8Dkoj-participaciji-sa-prijedlozima-amandmana-na-Ustav, 20. novembar 2012. 612 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kodifikacije sadržaja ovog veta u BiH i regionu, razumijevanje sadržaja u praksi Ustavnog suda BiH, odnosno vijeća za zaštitu vitalnih interesa entiteta, te mogućnosti proširivanja korištenja ovog veto mehanizma i na „Ostale“. Zbog obima rada na ovom mjestu nećemo imati priliku upuštati se u detaljnije analize pojedinačnih odluka ustavnih sudova, odnosno procesa odlučivanja u parlamentarnim tijelima, već ćemo većim dijelom upućivati na rezultate naših prethodnih istraživanja. 1. Ekskurs: historijske pretače U literaturi nisu detaljnije razmatrane historijske pretače predmetnog veto mehanizma, što je svakako nedostatak s obzirom da on nije nastao ex nihilo. To je smisleno ukratko učiniti kako zbog praćenja institucionalne evolucije, tako i zbog predupređenja navoda o tome da je mehanizam u cjelini strani transplant. Zaista, kao što je ukazano na samom početku rada, veto mehanizam ove vrste čest je dio širih institucionalnih rješenja u konsocijacijskim aranžmanima, ali moguće je prepoznati specifičnosti pojedinih modela. Ukoliko se zadržimo na Ustavu SFRJ iz 1974. godine, primijetit ćemo specifičan način odlučivanja u Saveznom vijeću koje je zamišljeno kao „skupštinsko tijelo u kojem se jugoslavenska zajednica pojavljuje kao jedinstveno društvo“,21 te koje je u pravilu odlučivalo većinskim glasanjem. Izuzetak od toga bio je predviđen članom 294. stav 2 Ustava koji je propisivao mogućnost posebnog postupka razmatranja i odlučivanja o prijedlogu zakona, drugog propisa ili općeg akta, odnosno o drugom pitanju „od općeg interesa za“, između ostalog, „ravnopravnost naroda i narodnosti“. Nažalost nismo bili u mogućnosti analizirati Poslovnik o radu Saveznog vijeća da bi mogli donositi dalekosežnije zaključke o predviđenoj proceduri, ali ipak mora se ukazati na činjenicu da se ova procedura pokretala na zahtjev večine delegata iz jedne republike, odnosno autonomne pokrajine, odnosno da nema elemenata dalje etnizacije mehanizma. 21 E. Šarčević (2010), 89. Suprotno: G. Mijanović, „Neka pitanja međusobnih odnosa društvenopolitičkih zajednica“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1984, 75. 613 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Procedura se treba shvatati u kontekstu modaliteta rješavanja „nacionalnog pitanja“ u bivšoj Jugoslaviji,22 odnosno u pozadini (kon)federalnog rješenja koje „u strukturi federativnosti stavlja primat na nacije i njihove istorijski konstruisane političke formacije“. 23 Iako je večina ustava tadašnjih saveznih država sadržavala posebne odjeljke posvećene ravnopravnosti naroda i narodnosti,24 Ustav SR BiH u tome se naročito isticao kroz „sintezu pa i simbiozu samoupravnog i državnog, klasnog i nacionalnog“,25 npr. kroz simboličko rotiranje u imenovanju tri naroda kod svakog pominjanja u Ustavu, do proporcionalne zastupljenosti naroda i narodnosti u skupštinama društveno-političkih zajednica, odnosno u sastavu starješinskog kadra u teritorijalnoj odbrani. Ipak, u tom, kao i u prethodnim periodima, ne može se govoriti o konstitutivnosti naroda u BiH na način kako se to razumijeva danas,26 a što bi uključivalo ideju o zaštiti interesa tih nâroda kroz posebne veto mehanizme. S tim u vezi nužno je istači da su u amandmanima na Ustav SR BiH iz 1972., odnosno u Ustavu SR BiH iz 1974., odbijeni prijedlozi za proširenjem primjene principa proporcionalne zastupljenosti i na samoupravne organe, odnosno na skupštine samoupravnih interesnih zajednica i na izvršne organe skupština društveno-političkih zajednica, „sa obrazloženjem da nisu sagledane sve [...] reprekusije, da bi to moglo voditi prebrojavanju radnih ljudi na nacionalnoj osnovi i izazivati druge neželjene posljedice“, odnosno da su ideje o paritetnoj nacionalnoj zastupljenosti odbačene i prije jasnim stavovima Saveza komunista BiH.27 22 Vidi, npr.: F. Kožul, „Zajedništvo i federalizam u koncepciji južnoslavenskih komunista“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1983, 226; E. Zgodić, Titova nacionalna politika: temeljni pojmovi, načela i vrijednosti, Kantonalni odbor SDP-a, Sarajevo 2000, passim. 23 J. Đorđević, Ustavno pravo, Savremena administracija, Beograd 1982, 136. 24 Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih ustava 1974, Institut za uporedno pravo, Beograd 1974, 41. 25 G. Mijanović, „Ustavne promjene u SR Bosni i Hercegovini“, Arhiv za pravne i društvene nauke, 4/1971, 394. Također: G. Mijanović, Specifičnosti ustavnog uređenja S.R. Bosne i Hercegovine, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo 1983, 26. 26 Vidi, npr: E. Šarčević (2010), 94; G. Marković (2012), 232. Suprotno: K. Trnka, Konstitutivnost naroda, Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo 2000, passim. 27 G. Mijanović (1983), 23. Autor ipak na istom mjestu napominje da se išlo od pretpostavke da će radni ljudi „imati dovoljno političkog sluha i društvene odgovornosti da o tome povedu računa“, tj. da će tome društveno-političke organizacije posvetiti „posebnu pažnju“. To je neminovno vodilo kreiranju neformalnih mehanizama zastupljenosti (tzv. „nacionalni ključ“). Treba istači da se korištenje takvih neformalnih praksi, umjesto striktnih kvota, u literaturi ističe kao prednost. S tim u vezi: N. Stojanović, „How to solve the dilemma of power sharing? Formal and informal patterns of representation in the Swiss multilingual cantons“, Representation, 3/2008, 239–253; W. Linder, Swiss Democracy: Possible Solutions to Conflict in Multicultural Societies, Palgrave Macmillan, New York/Hampshire 2010, 3536. 614 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Značajne društvene promjene s početka devedesetih godina prošlog stoljeća svoj institucionalni odraz imale su i u amandmanima na Ustav SR BiH, od kojih se za potrebe ovog rada naročito ističe amandman LXX koji je predviđao obrazovanje Savjeta za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u Skupštini SR BiH, a koji sadrži mnoga opća mjesta koja asociramo sa idejom vitalnog nacionalnog interesa, a čije obrise nalazimo i u prethodno citiranim rješenjima Ustava iz 1974. Ideja je sljedeća: na prijedlog Savjeta Skupština SRBiH „o pitanjima od interesa za ostvarivanje ravnopravnosti naroda i narodnosti [BiH]“ odlučuje po posebnom postupku dvotrećinskom većinom ukupnog broja poslanika. To predstavlja izuzetak od pravila većinskog odlučivanja u Skupštini. Pojedina od tih pitanja od interesa izričito su istaknuta, s tim da u slučaju da najmanje 20 poslanika smatra da se predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine „narušava ravnopravnost naroda i narodnosti“ Savjet obavezno razmatra takvo pitanje, a u svakom slučaju „odlučuje na osnovu saglasnosti članova iz reda svih naroda i narodnosti“. Savjet se sastoji iz jednakog broja poslanika iz reda nâroda BiH (Muslimani, Srbi i Hrvati) i „odgovarajućeg broja poslanika iz reda pripadnika drugih naroda i narodnosti i drugih koji žive u [BiH].“ Predmetna nomotehnička rješenja trebala su dobiti svoj upotrebljiv oblik u Poslovniku Skupštine SR BiH, međutim ovaj mehanizam je u suštini ostao neupotrebljen.28 Iako je diskurs u BiH neposredno prije, odnosno po izbijanju rata bio preplavljen pozivanjem na „vitalne“ („nacionalne“, „bitne“, „legitimne“, „egzistencijalne“) interese, naročito u aktima RS,29 konačna institucionalizacija ovog veto mehanizma doći će sa Vašingtonskim sporazumom, odnosno Ustavom FBiH. Ipak, zaključak ovog ekskursa bi bio da sadržaj vitalnog interesa većim dijelom nije bio predmet kodifikacije, odnosno da se počeci tog procesa mogu vidjeti sa počecima etnizacije političke scene u BiH s početka devedesetih godina prošlog stoljeća. 2. Praksa ustavnog suda BiH Ustavni sud BiH je u više navrata odlučivao povodom svoje nadležnosti iz čl. IV/3.f) Ustava BiH. U nastavku ovog odjeljka ukratko ćemo 28 Vidi, npr.: Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju, presuda Pretresnog vijeća, IT-00-39, para. 17. 29 N. Kulenović (2012 a), 35-36. 615 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA analizirati pristup Ustavnog suda BiH u određivanju sadržaja vitalnog nacionalnog interesa, a u naknadnom odjeljku i pojedinačne odluke Suda. Razmatranje načina na koji je Ustavni sud BiH pristupao pitanju određenja sadržaja vitalnog interesa konstitutivnih naroda naročito je zanimljiv iz razloga što je započeo taj proces prije amandmanskih intervecija Visokog predstavnika na ustave entiteta, kojima je izvršeno djelimično kodificiranje sadržaja vitalnog interesa, a u svjetlu činjenice da gore citirani član Ustava BiH ne nudi nikakve naznake šta bi mogao biti njegov sadržaj. Zbog ovoga Sud je izričito „odbijao da definira ili da detaljno navede elemente koji čine vitalne interese konstitutivnih naroda“.30 S obzirom na navedenu dilemu Ustavni sud ističe sljedeći načelni zaključak tim povodom: Ustavni sud se neće upuštati u taksativno nabrajanje elemenata vitalnog interesa jednog naroda. Pojam vitalnog interesa jednog naroda je funkcionalna kategorija i potrebno mu je pristupiti s te tačke gledišta. Ipak, Ustavni sud je, u skladu sa prvom rečenicom člana VI/3. Ustava Bosne i Hercegovine, zaštitnik Ustava i njime je ograničen u pogledu funkcionalnog tumačenja. U vezi s tim prilikom razmatranja svakog konkretnog slučaja, Ustavni sud će se, u zadatim ustavnim okvirima, rukovoditi vrijednostima i principima koji su od suštinske važnosti za slobodno i demokratsko društvo koje otjelovljuje, između ostalog, poštovanje inherentnog dostojanstva čovjeka, ugađanje velikoj raznolikosti vjerovanja, poštovanje kulturnog identiteta i identiteta grupa, i vjera u društvene i političke institucije koje unaprijeđuju učestvovanje pojedinaca i grupa u društvu. S druge strane, zaštita vitalnog interesa ne smije ugroziti implementaciju teorije državne funkcionalnosti, koja je usko povezana sa neutralnim i suštinskim shvatanjem pojma državljanstva, kao kriterija pripadnosti “naciji”. Drugim riječima, zaštita vitalnog interesa konstitutivnih naroda ne smije voditi umanjenju zaštite prava Ostalih i prava manjinskih skupina (etničkih, vjerskih, socijalnih i dr.) i nepotrebnoj dezintegraciji građanskog društva, 30 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005., para. 25; Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006., para. 33. 616 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kao neophodne kategorije moderne državnosti.31 Iz prethodnog je jasno da Ustavni sud BiH zauzima povoljnu poziciju za sebe, krečući se od neodređene ustavne norme ka okviru koji mu dozvoljava značajnu diskreciju u odlučivanju. Naime, Sud ističe stav koji sugeriše samoograničavanje - on je čuvar Ustava i njime je ograničen. Međutim, neodređena priroda (nepisanih) ustavnih principa koji, po tumačenju Ustavnog suda, prožimaju cjelokupni ustavni tekst,32 Sudu daju značajan manevarski prostor. Istovremeno, Sud ističe i ograničavajući princip za političke aktere naglašavajući da se institut vitalnog nacionalnog interesa ne može koristiti na štetu državne funkcionalnosti, ili ukoliko bi vodio “nepotrebnoj dezintegraciji građanskog društva”. U posljednjoj alineji predmetne odluke, i ako zanemarimo činjenicu da ne može postojati “potrebna” dezintegracija građanskog društva, vidimo još jednom sučeljavanje Suda sa problemom pravljenja kompromisa između etnokratije i građanskog društva. Od 2005. godine Ustavni sud BiH pokušava ustanoviti sistematičniji pristup ovom pitanju, te ističe četiri faktora koji, po njemu, značajno utječu na određivanje sadržine instituta vitalnog nacionalnog interesa: a) vitalni interesi štite konstitutivne narode, te se ne mogu posmatrati odvojeno od tog pojma; b) sam pojam konstitutivnosti naroda “inkorporira određene principe bez kojih jedno društvo, sa ustavom zaštičenim razlikama, ne bi moglo funkcionirati”; c) na značenje vitalnog interesa utječe (“djelimično”) čl. I/2 Ustava BiH koji određuje BiH kao demokratsku državu, odnosno 3. alineja Preambule (“demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralističkog društva”); d) “vitalni interesi konstitutivnih naroda uključuju zaštitu raznih prava i sloboda koji pružaju značajnu pomoć u osiguravanju da konstitutivni narodi mogu iznijeti svoje interese u okviru kolektivne jednakosti i sudjelovanja u funkcioniranju 31 Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-2/04, od 28.05.2004., para. 31. Sud iz ovog stava, kojeg inače cjelokupnog preuzima, ispušta zahtjev da “zaštita vitalnog interesa konstitutivnih naroda ne smije voditi umanjenju zaštite prava Ostalih i prava manjinskih skupina (etničkih, vjerskih, socijalnih i dr.)”. U vezi prethodnog vidi: Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-8/04, od 25.06.2004., para. 35; Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005, para. 28; Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006., para. 38. Moglo bi se tvrditi da je ovaj zahtjev sadržan u ostatku alineje stava. 32 Djelimična odluka Ustavnog suda BiH, br. U-5/98-III, od 01.07.2000., para. 26; N. Kulenović (2012 a), 28. 617 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA države”.33 Navedena četiri faktora, i pored pokušaja juridifikacije postupka izvođenja vitalnih interesa iz temeljne strukture Ustava, na posljetku ne čine zadatak Ustavnog suda BiH u delimitiranju sadržaja vitalnog interesa ništa više trasparentnijim, te ukazuju da je rasuđivanje Suda u pogledu određivanja sadržaja vitalnog interesa moralno-političke, a ne pravne prirode. Ovome treba dodati i činjenicu da po Sudu podnosilac zahtjeva ne mora izražavati subjektivni interes za razrješenje spora, već da je za dopustivost dovoljan objektivni interes. Iako je formalno-pravno podnosilac zahtjeva u ovakvim predmetima predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, ovaj postupak inicira dovoljan broj članova određenog kluba konstitutivnih naroda u Domu naroda, čija je temeljna funkcija upravo u zaštiti interesa tih konstitutivnih naroda. Osnovna posljedica ovakvog stava Suda jeste da on „nije vezan za sam zahtjev, jer opći javni interes prevladava nad samim zahtjevom“.34 Sud je i na druge načine proširivao prostor svoje slobodne procjene. Tako je u predmetu koji se ticao Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izbjeglicama i raseljenim licima razmartao prigovor Kluba delegata srpskog naroda koji se sastojao u tome da se zaštita ljudskih prava jedne grupe “ne može ostvariti na račun uskraćivanja prava druge društvene grupe”. Odbacujući prigovor kao neosnovan Sud je potvrdio “da se prava i interesi pojedinaca i grupa u određenim situacijama mogu suprotstavljati jedni drugima”, ali da u takvim situacijama “Ustavni sud ima izvjesnu slobodu procjene u pogledu nalaženja razumnog rješenja u granicama ustanovljenim Ustavom Bosne i Hercegovine”.35 Ovome treba dodati i činjenicu da Klubovi delegata prilikom isticanja izjave o destruktivnosti najčešće ni ne definišu vitalne interese, što onda Sud, kada je dosljedan, čini sam. Međutim, nekada to propušta učiniti. Tako u predmetu u kojem je razmatrao Ugovor između BiH i Republike Hrvatske o saradnji u oblasti prava žrtava rata u BiH koje su bili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane i njihovih porodica,36 Sud uopće ne određuje vitalni nacionalni interes. Utoliko je neprecizan stav Suda u izreci da predmetni pravni akt nije destruktivan po vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda; naime, po obrazloženju akt se uopće ne tiče vitalnih interesa. 33 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005, para. 23-25, 27. Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-2/04, od 28.05.2004., para. 18. 35 Ibid., para. 53. 36 Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006. 34 618 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Analiza dosadašnjih predmeta – prije svega „Odluke o konstitutivnosti naroda“,37 odnosno odluka Suda po svojoj nadležnosti iz čl. IV.3.f) Ustava BiH – ukazuje da je Sud do sada prepoznao sljedeće vitalne interese konstitutivnih naroda: a) učestvovanje u sistemu vlasti i aktivnostima javnih organa vlasti u punom kapacitetu; b) efektivno sudjelovanje konstitutivnih naroda u procesu donošenja političkih odluka (u smislu spriječavanja apsolutne dominacije jedne grupe nad drugom); c) sloboda korištenja svog jezika u sudjelovanju i pristupu obrazovanju, informacijama i idejama; d) njegovanje vlastite tradicije; e) sloboda na multikulturalni religijski život; te f) povratak izbjeglica i raseljenih lica.38 Značajno je pitanje odnosa Ustavnog suda BiH prema definiciji vitalnog interesa iz ustava entiteta. Iako je jasno da on tim određenjem vitalnog nacionalnog interesa formalno-pravno nije vezan, Ustavni sud BiH je istakao da iako Ustav BiH “ne sadrži takvu odredbu, Ustavni sud smatra da su izričiti termini koje koriste entitetski ustavi ubjedljivi u ovom pogledu“.39 Zbog toga ćemo u nastavku razmotriti način na koji je ovo pitanje uređeno u entitetskim ustavima, odnosno način na koji vijeća za zaštitu vitalnog interesa pristupaju pitanju sadržaja vitalnog nacionalnog interesa. 3. Praksa vijeća za zaštitu vitalnih interesa entiteta Značajna novina ustava oba entiteta jeste definicija instituta „vitalnog nacionalnog interesa“, odnosno njegovog sadržaja, Amandmanom XXXVII na Ustav FBiH, odnosno Amandmanom LXXVII i LXXXII na Ustav RS, intervencijom Visokog predstavnika po neprovođenju „Odluke o konstitutivnosti naroda“. Povodom toga u Ustavu FBiH, u čl. IV.A.5.17.a, a koji je istovjetan članu u Ustavu RS, propisano je sljedeće: Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sljedeći način: - ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti; 37 Djelimična odluka Ustavnog suda BiH, br. U-5/98-III, od 01.07.2000. N. Kulenović (2012 a), 72-80. 39 Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005, para. 31; Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-7/06, od 31.03.2006., para. 39. 38 619 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA - identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka; obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja; i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Domu naroda. S obzirom na posljednji stav navedene definicije možemo zaključiti da se u bilo koje pitanje potencijalno može tretirati kao pitanje od vitalnog nacionalnog interesa. U pokušaju teorijske klasifikacije navedene definicije Kasim Trnka (Trnka/Miličević/Dmičić/Simović 2004: 158) pravi podjelu na: a) pitanja organizacije i funkcionisanja institucija vlasti (alineja: 1, 3, 4, 5); b) nacionalni identitet (alineja: 6 i 8); te c) sva ostala pitanja (posljednja klauzula),40 dok Edin Šarčević, u odnosu na “definirani obim činjeničnih stanja”, pravi podjelu na: a) kulturno-historijski identitet jednog naroda (alineja 6), te b) proceduralna ravnopravnost (alineja: 1, 3, 4, 7).41 Autor Nedim Ademović u svojoj analizi uvjerljivo pokazuje sve kontradiktornosti i nedorečenosti navedene definicije.42 Tako, npr. pokazuje da je uvođenje „identiteta“ u enumerativnu definiciju pravni pleonazam, jer u definiciji već postoji „vjeroispovijest, jezik, njegovanje kulture, tradicije i kulturno nasljeđe“, te da isti neminovno čine sadržinu tog „identiteta“, koji ne može postojati kao osnov u potpunosti različit od ovih prije navedenih.43 Također, autor naglašava da „teritorijalna organizacija“ ne može biti vitalni nacionalni interes budući da su ekskluzivne etničke teritorije u potpunoj 40 K. Trnka et al., Ustav Federacije Bosne i Hercegovine / Ustav Republike Srpske / Evropska povelja o lokalnoj samoupravi: komentar, Centar za promociju civilnog društva, Sarajevo 2004, 158. 41 E. Šarčević (2010), 160. 42 N. Ademović, “Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost“, Puls demokratije, http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?&l=bs&id=330, 20. Novembar 2013. 43 Činjenica te svojevrsne tautologije primjetna je i u navedenim klasifikacijskim nastojanjima Trnke i Šarčevića koji su „zaboravili“ u neku od kategorija uvrstiti upravo tu drugu alineju. Preciznije, to su pitanje identiteta već pokrili sa sadržajem drugih alineja. 620 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ suprotnosti sa principom „konstitutivnosti naroda“! Možda najznačajnije, autor ističe da je učinjen „veliki sistematski propust“ u tome što nije učinjeno razlikovanje između definisanja materijalne sadržine vitalnog nacionalnog interesa i mehanizama njegove zaštite. Pitanje koje ćemo ukratko razmotriti jeste način na koji sudovi razmatraju predmetnu definiciju, odnosno određenje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa. Vijeća za zaštitu vitalnog interesa, shodno citiranoj odredbi, odlučuju “da li se predmetni zakon odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda”. Ova odredba sugeriše da to ne mora biti slučaj, čak ni u kontekstu posljednjeg stava, te da se Vijeće treba upustiti u određivanje (objektivnog sadržaja i dometa) vitalnog nacionalnog interesa, slično okvirnoj metodologiji Ustavnog suda BiH povodom njegovog meritornog odlučivanja. Praksa Vijeća u FBiH pokazuje da ono to čini samo izuzetno. Tako, u odluci u predmetu kojeg je pokrenuo Klub Hrvata u Skupštini Srednjebosanskog kantona povodom određenih odredaba prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o osnovnom i srednjem školstvu, Vijeće, konsultujući definiciju vitalnih interesa iz čl. IV.A.5.17a, utvrđuje da “obrazovanje i jezik spadaju u krug pitanja od značaja za vitalni interes konstitutivnih naroda”, prije nego što se upustio u razmatranje samih spornih odredbi.44 Vijeće isto postupa i u predmetu kojeg je pokrenuo Klub Bošnjaka u Domu naroda Parlamenta FBiH u odnosu na prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a za kojeg se tvrdilo da je naročito štetan za Islamsku zajednicu BiH i instituciju vakufa, budući da prije nego što se upustilo u dalje razmatranje, Vijeće je utvrdilo da se predmet tiče vitalnog interesa “njegovanja kulture, tradicije i kulturnog nasljeđa“.45 U predmetu kojeg je pokrenuo Klub Hrvata iz Srednjobosanskog kantona, a u kojem se tvrdilo da to što je Srednjobosanski kanton osnivao privredno društvo “Regionalna ekonomska zajednica” Zenica “prejudicira buduće organizovanje Kantona, s obzirom da [...] Odlukom nisu obuhvaćene četiri općine Kantona”, Vijeće nakon analize djelatnosti društva zaključuje da realizacija ciljeva društva “ne znači nikakvu teritorijalnu reorganizaciju Kantona”, da društvo ne “donosi bilo kakve odluke iz domena ustavne nadležnosti institucija javne vlasti”, da je povodom formiranja i 44 45 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-28/04, od 03.11.2004. Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-15/08, od 23.07.2008. 621 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA odlučivanja u njemu “ispoštovana [...] autonomija volje udruženih osnivača”, te da samim tim predmetna odluka nije od vitalnog interesa konstitutivnog naroda, u odnosu na sedmu stavku definicije vitalnog interesa koja se tiče teritorijalne organizacije.46 Istovremeno, dominantna praksa Vijeća u FBiH pokazuje da se takvo definisanje, odnosno prethodno određenje sadržaja vitalnog nacionalnog interesa, u najvećem broju slučajeva ne čini, jer se po ustaljenom stavu predložena odluka odnosi na vitalni nacionalni interes, odnosno isti “tretira”, ukoliko predstavlja povredu tog vitalnog interesa. Ovo je problematičan stav sa metodološkog stanovišta, jer se utvrđuje povreda nečega što nije ni precizno određeno. Tako, recimo, u jednom od rijeđih slučajeva gdje je Vijeće donijelo pozitivnu odluku,47 nije moguće odgonetnuti o kojem se tačno vitalnom interesu radi, budući da ni podnosilac zahtjeva, ni Vijeće nisu isti definisali.48 Utoliko što se implicitno prihvata svako određenje podnosioca zahtjeva povodom vitalnog interesa istom se daje izrazito široka diskreciona ocjena, što nije u duhu navedene odredbe o ulozi Vijeća. Objašenjenje za ovo moglo bi se sastojati u načinu odlučivanja Vijeća u ovoj proceduri i preuzimanju višestepene metodologije Ustavnog suda BiH, koju ćemo analizirati u nastavku. I pored istovrsnih ustavnih odredbi praksa Vijeća u Republici Srpskoj ukazuje na sasvim drugačiju dinamiku, naročito s obzirom na izrazito veliki broj rješenja o neprihvatljivosti, i to iz dva razloga: a) radi se o aktima koji ne mogu biti predmet osporavanja, te b) zahtjev nema obrazloženje. S obzirom na prvo, kao što je slučaj i u FBiH, na različitim mjestima, a s obzirom na predmetnu proceduru, Ustav RS koristi izraz „zakon“, te „zakon, akt ili propis“. U značajnom broju predmeta Vijeće u RS odbilo je zahtjev koji se ticao zaključaka, rezolucija, preporuka, odnosno deklaracija ističući da „ne sadržava[ju] pravnu normu, odnosno da pravno ne obavezuj[u] subjekte na koje se odnos[e]“, te da samim tim „po svojoj pravnoj prirodi ne 46 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-15/05, od 31.05.2005. Također: Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-29/05, od 17.01.2005.; Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-13/08, od 10.06.2008. 47 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnih interesa u FBiH u predmetu U-13/04, od 31.05.2005. 48 Podnosilac zahtjeva je tvrdio da prijedlog zakona krši pravo na privatnu imovinu, odnosno pravo na dom (čl. II.3.f) Ustava FBiH). 622 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ predstavlja[ju] pravni akt, već politički akt, odnosno izraz političke volje“.49 Smatramo da ova praksa nije neproblematična. S tim u vezi, na drugom mjestu istakli smo sljedeće: Analizom sadržaja navedenih akata možemo zaključiti da su se isti odnosili na najrazličitija pitanja, od reforme policije, sistema odbrane BiH, lokalne samouprave, popisa stanovništva, prijenosa nadležnosti, aktivnosti Visokog predstavnika, nezavisnosti Kosova, izlaganja predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića pred Generalnom skupštinom UN-a itd. Smatramo da je pogrešan stav da se navedeni akti ipso facto, zbog svoje političke prirode, ne mogu „odnositi na vitalni nacionalni interes“ nekog konstitutivnog naroda. Ti akti, iako nemaju (uvijek) normativnu snagu, predstavljaju usmjeravajući i mobilizirajući akt zakonodavnog tijela entiteta koji može biti dijametralno suprotan vitalnim interesima nekog konstitutivnog naroda, te koji kao takav, izrazom jasne političke volje, može negativno utjecati na povratak u taj entitet. Također, ne smije se zaboraviti značaj koji su upravo akti takve vrste imali na razgradnju ustavnog sistema SR BiH, te koji i danas često imaju problematičnu sadržinu.50 Treba podsjetiti i na činjenicu da se svi ovi akti i dalje uredno dostavljaju na razmatranje Vijeću naroda RS, te da samo Vijeće za zaštitu vitalnog interesa RS nikada u svojim rješenjima o nedopustivosti nije isticalo da ta praksa treba prestati jer se ti akti nikada ni ne mogu ticati vitalnog interesa. Zaista, akti poput deklaracija i rezolucija u određenim slučajevima mogu sadržavati jasne normativne elemente, te samo njihovo imenovanje nije presudno.51 Ipak, treba istači da je Vijeće odstupilo od svog stava da ispituje samo opće pravne akte, tako da se i odluka Narodne skupštine o imenovanju članova skupštinske komisije može ticati vitalnog nacionalnog interesa. 52 49 Rješenje Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-1/05, od 10.05.2005. Vidi, također: M. Mikeš (2006), 111. Izuzetak od ovog stava predstavlja predmet Strategije razvoja lokalne samouprave u RS, gdje je Vijeće zahtjev odbilo u meritumu. S tim u vezi: Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-3/09, od 26.01.2010. Treba podsjetiti da je i Ustavni sud BiH zauzeo stanovište da zaključak nije „zakonodavna odluka“ u smislu relevantne ustavne odredbe. S tim u vezi: Odluka Ustavnog suda BiH, br. U-9/08, od 07.07.2008. 50 N. Kulenović (2012 a), 104. 51 V. Ivančević, Institucije upravnog prava: Knjiga I, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb 1983, 44. 52 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-1/09, od 27.05.2009. 623 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA U odnosu na pitanje obrazloženja zahtjeva, analiza relevantih odluka sugeriše da općenito isticanje da se prijedlog propisa „odnosi na vitalni nacionalni interes“, a bez da se ukaže na šta tačno iz definicije istog, nije dovoljno za prihvatljivost zahtjeva. Na drugom mjestu smo istakli da „smatramo da ovo nije nerazuman procesni zahtjev, te da potpuno odsustvo bilo kakvog obrazloženja predstavlja obični nemar od strane podnosioca zahtjeva, naročito imajući u vidu broj rješenja o neprihvatljivosti koje je Vijeće već donijelo ovim povodom“.53 Jasno je da se ovakvo postupanje može razumjeti kao oblik političkog pritiska usljed nedostatka robusnijeg veto mehanizma kao dijela zakonodavnog procesa u Narodnoj skupštini. Ipak, ovakav formalizam može voditi i apsurdnim situacijama, u kojima u odnosu na isti prijedlog zakonodavnog akta zahtjev jednog kluba naroda bude usvojen u meritumu, a zahtjev drugog bude odbačen kao neprihvatljiv, jer delegati tog kluba, iako u suštini imaju identične primjedbe, nisu dovoljno obrazložili svoj zahtjev.54 Ova praksa je utoliko značajno drugačija od one pred Ustavnim sudom BiH „koji nije vezan za sam zahtjev“. Također, treba ukazati na predmet koji se ticao Zakona o referendumu i građanskoj inicijativi gdje je Vijeće „zbog osjetljivosti materije“, odlučilo „po službenoj dužnosti ispita[ti] obrazloženje podnosioca zahtjeva“, iako nije ispunjavao formalno-pravne uvjete.55 Ipak, ovako ad hoc odlučivanje o dopustivosti ne može se smatrati neproblematičnim. 4. O čemu se odlučuje kada se presuđuje o vitalnom interesu? Postoji značajna diskrepancija između uloga koju su Ustavnom sudu BiH, odnosno vijećima za zaštitu vitalnog interesa, zamislili ustavotvorci, te funkcije koju oni obavljaju. Ukratko razmatrajući opseg nadležnosti ovih tijela vidjet ćemo na koji način to utječe na općeniti značaj određivanja sadržaja vitalnog nacionalnog interesa. Relevantna odredba člana IV/3(f) Ustava BiH za Ustavni sud BiH predviđa ulogu preispitivanja proceduralne ispravnosti slučaja (”review it for procedural regularity”) po upućivanju predmeta nakon neusaglašavanja u Zajedničkoj komisiji. Ustav FBiH,56 u različitim odredbama, predviđa da se 53 N. Kulenović (2012 a), 106. Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-3/08, od 01.12.2008. 55 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-4/10, od 20.04.2010. 56 Relevantne odredbe Ustava RS identične su u ovom pogledu. 54 624 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ postupak za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa pokreće kada se smatra da “zakon spada u pitanja” (čl. IV.A.6.18.1-2), odnosno da “spada u listu” vitalnih interesa (čl. V.2.7a.2)), ili se “odnosi na vitalne interese” (čl. IV.A.6.18a.1, čl. V.2.7b(1)), da Vijeće “[donosi] konačnu odluku da li se predmetni zakon odnosi na vitalni interes jednog od konstitutivnih naroda” (čl. IV.A.6.18a.4, čl. V.2.7b(2)), odnosno kasnije da Vijeće, odnosno dvojica sudija, odlučuju da li se “radi o vitalnom interesu” (čl. IV.A.6.18a.6, čl. V.2.7b(4)). Sve ovo sugeriše da je uloga ovih tijela, po ovoj nadležnosti, relativno skromna. Ipak, Ustavni sud BiH, odnosno entitetska vijeća za zaštitu vitalnog interesa, svoju nadležnost tumačili su ekstenzivno – i pored perioda neodlučnosti, što je naročito slučaj sa vijećem u FBiH – tako da ispituju ne samo proceduralne aspekte, već odlučuju i meritorno u ovim pitanjima.57 Iako ustavne odredbe koje se odnose na ova tijela nisu identična, može se zaključiti da i Ustavni sud BiH i vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, u praksi ispituju predmete u tri koraka: a) proceduralna ispravnost; b) da li se odluka tiče vitalnog nacionalnog interesa; c) da li je povrijeđen vitalni nacionalni interes.58 Drugim riječima, a naročito u odnosu na rad vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, demarkacija opsega sadržaja vitalnog nacionalnog interesa tek je jedan korak u proceduri. Zaista, može se reći da je treći korak i najznačajniji, da mu se u praksi posvećuje najviše pažnje, u tolikoj mjeri da se barem u praksi vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta drugi korak često zanemaruje na ušrtb trećeg.59 Bez ulaženja u detalje na ovom mjestu, možemo tek istači da se treći korak – odlučivanje o destruktivnosti prijedloga odluke, odnosno odlučivanje o tome da li se aktom povređuju vitalni nacionalni interesi – tiče utvrđivanja kršenja principa kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda.60 Metodološki gledano - te za razliku od drugog koraka kojeg nije lako, ili nije nikako moguće juridificirati 57 N. Kulenović (2012 a), 63-72, 91-94. Vidi, npr., N. Ademović, J. Marko i G. Marković (2012), 203. Kao što je istaknuto naročito se Vijeće u FBiH dvoumilo u pogledu metodologije odlučivanja. Tako je, na primjer, u predmetu gdje je razmatralo Prijedlog amandmana na Ustav Posavskog kantona zaključilo da on sam po sebi predstavlja vitalni interes „bez obzira na težinu nedostataka koje sadrži taj prijedlog“, te nije bilo nužno ići i na treći korak. S tim u vezi: Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u FBiH u predmetu U-30/04, od 14.12.2004. Međutim, Vijeće će u kasnijim predmetima u potpunosti preuzeti metodologiju Ustavnog suda BiH, čak i ako to nije očito iz samih odredaba Ustava FBiH. 59 N. Kulenović (2012 a), 91-98. 60 Ibid., 80, 94, 108-118. Vidi, također. N. Kulenović, „Krinovi, krune, šahovska polja od vitalnog nacionalnog interesa“, Puls demokratije, Zbornik tekstova, 2/2013, 10-14. 58 625 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA - treći korak je u potpunosti moguće smjestiti u standardno pravno rasuđivanje, s obzirom da se u konačnosti svodi na pitanje zabrane kolektivne diskriminacije. Drugim riječima, dok su kritike na račun (neopravdanog) sudskog aktivizma opravdane s obzirom na postupanje ovih tijela, naročito Ustavnog suda BiH, s obzirom na drugi korak, to nije slučaj u odnosu na treći.61 S obzirom da treći korak u značajnoj mjeri ograničava domet ovog veto mehanizma, a koji je naročito na nivou entiteta rijetko uspješan, nomotehnički je moguće u potpunosti ispustiti iz ustavnih tekstova definicije o vitalnim interesima, tako da ova nadležnost poprimi obrise klasične prethodne ustavno-sudske kontrole u odnosu na princip konstitutivnosti naroda, odnosno kolektivne jednakosti konstitutivnih naroda. Na taj način bi se riješio problem sudskog odlučivanja (čak i pukom većinom glasova)62 o tome šta može ili ne može biti vitalni nacionalni interes nekog konstitutivnog naroda, a istovremeno bi se onemogućile proizvoljne blokade zakonodavnog postupka. Zaista, u prvobitnim odlukama Ustavnog suda BiH to je izričito bio način na koji je on razumijevao ovu svoju funkciju, ističući „da Ustavni sud preventivno djeluje na ustavnost akta koji su u parlamentarnoj proceduri“, poredeći tu svoju nadležnost sa onom Francuskog ustavnog savjeta.63 Međutim, u kasnijim odlukama Sud je, iako i dalje preuzima veći dio tog paragrafa, prethodno citirane navode izostavio. Praksa Vijeća u RS predstavlja poseban slučaj s obzirom da je ono ispitivalo ustavnost prijedloga zakona in abstracto kao svojevrsno prethodno pitanje, zbog čega ga je kritikovala i Narodna skupština RS.64 61 Naravno pod uslovom da je Ustavni sud BiH, a i vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, izvorno uopće imao meritornu nadležnost da odlučuje o ovim pitanjima, odnosno destruktivnosti prijedloga odluke, a što ovdje nismo razmatrali. 62 Svoj problematičnosti ove prakse mogla je posvjedočiti odluka Ustavnog suda BiH u predmetu o Prijedlogu Zakona o javnom radiotelevizijskom servisu BiH, odnosno odluka Vijeća u FBiH u odnosu na Prijedlogog zakona o Javnom servisu Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, vidi: Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-10/05, od 22.07.2005.; Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-11/06, od 19.07.2006. 63 Odluka o meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-2/04, od 28.05.2004., para. 21; Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH, br. U-8/04, od 25.06.2004., para. 27. 64 Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-5/10, od 07.10.2010.; Odluka Vijeća za zaštitu vitalnog interesa u RS u predmetu UV-6/10, od 10.12.2010. Vidi, također: N. Kulenović (2012 a), 117. 626 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Odluka o tome koje nomotehničko rješenje izabrati zavisi od odluke pravotvorca koliko želi ograničiti političke aktere u njihovoj mogućnosti blokade zakonodavne procedure. U primjeru modela veto mehanizma u Brčko Distriktu možemo vidjeti da je političkim akterima ostavljena značajna mogućnost uspješnog korištenja veto mehanizma, odnosno gdje je uloga Apelacionog suda Distrikta ograničena na naknadno ispitivanje formalne statutarnosti odluke.65 Unoseći definiciju vitalnog interesa u ustav, pravotvorac na dodatni način ograničava diskrecionu ocjenu subjekata tog mehanizma, tako što tada oni mogu koristiti taj mehanizam samo u odnosu na odluke koje se tiču tih vitalnih interesa. Čak i ako odluka sudova/vijeća ne treba biti da „otkriva“ te interese, već tek da utvrđuje da li se odluka na koju je uložen veto na njih odnosi (te to više nije meritorni, već čisto proceduralni korak), sfera diskrecije političkih aktera nužno je smanjena. U suštini ne postoji razlog zašto pravotvorac ne bi mogao ustanoviti zatvorenu listu vitalnih nacionalnih interesa. Već smo istakli definiciju vitalnih interesa u entitetima, kao i vitalne interese koje je utvrdio Ustavni sud BiH. Vitalni interesi u Statutu Grada Sarajeva određuju se na sljedeći način: kultura; religija; obrazovanje; nacionalni spomenici; stambeni poslovi; infrastruktura/javne službe; upotreba lokalnog zemljišta.66 Svojevremeni veto u mostarskim općinama kao vitalne interese određivao je sljedeće: kultura; religija; obrazovanje; nacionalni spomenici; stanovanje.67 Veto u Brčko Distriktu ističe sljedeće oblasti koje su takvog značaja da se uračunavaju kod spriječavanja preglasavanja: kultura; religija; obrazovanje; jezik; nacionalni praznici i spomenici; prostornoplanska dokumentacija.68 Analogne odredbe Ustava Makedonije vitalne interese određuju na sljedeći način: kultura, glavni grad Skoplje; obrazovanje; korištenje jezika; korištenje simbola; lična dokumentacija; lokalna samouprava; granice općina; zakoni o lokalnim finansijama; lokalni izbori.69 Ustav Kosova oblasti od vitalnog interesa određuje kao: zaštita kulturnog nasljeđa; vjerske slobode ili ugovori sa vjerskim zajednicama; obrazovanje; korištenje jezika; korištenje simbola, uključujući Zajednice i 65 Vidi: N. Kulenović, „Skupština Brčko Distrikta BiH: parlament ili općinsko vijeće?“ u D. Banović i S. Gavrić (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini, Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung, Sarajevo 2012, 202. 66 Čl. 36. Statuta Grada Sarajeva, Sl. novine Kantona Sarajevo, br. 34/08. 67 Vidi: supra nota br. 6. 68 Čl. 33a Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BD BiH, br. 2/10. 69 Amandmani X i XVI na Ustav Makedonije. 627 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA javni praznici; granice općina, njihovo uspostavljanje i ukidanje, njihove ovlasti, učestvovanje u međuopćinskim i prekograničnim odnosima; lokalni izbori; sprovedba prava Zajednica i njihovih članova, osim onih prava određenih Ustavom.70 Konačno, relevante odredbe Ustava SR BiH za koje smo utvrdili da predstavljaju pretačke savremenog instituta vitalnog interesa, oblasti od naročitog interesa određuje kao: ravnopravnost jezika i pisma; te općenita klauzula (kada god 20 poslanika smatra da predloženim propisom ili drugim aktom iz nadležnosti Skupštine narušava ravnopravnost naroda i narodnosti).71 Ukoliko razmotrimo pitanja od vitalnog interesa na različitim nivoima vlasti, u i izvan BiH, vidljivo je da se pojedina pitanja svugdje nekontroverzno svrstavaju u ovu kategoriju: kultura, religija, jezik, identitet/simboli, obrazovanje. Ovo se djelimično preklapa i sa mišljenjem Venecijanske komisije da bi se vitalni interesi trebali odnositi na prava od naročitog značaja, prije svega pitanja jezika, obrazovanja i kulture.72 Većina ostalih tačaka nisu opće pitanja koja je prikladno svrstavati u ovu kategoriju, naročito u našem pravnom sistemu, jer bi se time, da se vratimo na mišljenje autora Ademovića, konceptualno zamaglilo razlikovanje između definisanja materijalne sadržine vitalnog nacionalnog interesa i mehanizama njegove zaštite. UMJESTO ZAKLJUČKA: „OSTALI“ I VITALNI INTERESI Postojeći veto mehanizam, kojeg smo provizorno označili kao „etnički veto“, rezervisan je za dominantne etničke grupe u BiH, odnosno za konstitutivne narode i njihove predstavnike. Jedno od zanimljivijih pitanja bosanskohercegovačkog ustavnog prava, ali i politologije, jeste da li i predstavnicima grupe tzv. „Ostalih“ treba da bude omogućeno korištenje prethodno analiziranog veta? Ono što je sigurno jeste da s jednim izuzetkom, o kojem će biti riječi, sve dosadašnje formalne ili neformalne inicijative za reformu ustavnih tekstova u BiH mogućnost korištenja ovog veta nisu proširivali i na ovu grupu. Istovremeno, nisu ponuđena ni objašnjenja zašto je to tako. Dok se za najranije ustavne tekstove razlog može naći u činjenici da 70 Čl. 81. Ustava Kosova. Amandman LXX na Ustav SRBiH. 72 Vidi: supra nota br. 19, para. 33. 71 628 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ predstavnici „Ostalih“ nisu učestvovali u pregovorima, odnosno da u prvobitnoj etnokratskoj zamisli trenutnog ustavno-pravnog sistema nekonstitutivni nisu uopće biti faktor kojeg je trebalo bitnije uračunavati u strukture vlasti, nakon presude u predmetu Sejdić/Finci svako isključivanje „Ostalih“ iz struktura vlasti ili procesa odlučivanja nužno je opravdavati. U odsustvu detaljnijih iskaza predstavnika političkih elita, ili pak drugih aktera (ne)vladinog sektora, u odgovoru na gore istaknutu dilemu, osvrnut ćemo se na vjerovatno jedino kvalitetnije teorijsko obrazlaganje uskraćivanja mogućnosti korištenja predmetnog veto mehanizma predstavnicima grupe „Ostalih“, a to je osvrt koji nudi autor Goran Marković.73 Smatramo da je moguće u njegovim radovima prepoznati dva argumenta: a) „Ostali“ nemaju društveno-politički značaj kao i konstitutivni narodi; te b) „Ostali“ ne mogu definisati svoje vitalne interese, s obzirom na svoju heterogenost. Bitno je primijetiti da se radi o sasvim različitim argumentima. Prvi argument je real-političke prirode, te ukazuje na trenutni društveni položaj i percepciju ove grupe,74 odnosno činjenicu da „oni nemaju svoju političku elitu koja bi zahtijevala promjenu njihovog ustavnopravnog i političkog položaja i koja bi mogla dovesti u pitanje funkcionisanje političkih institucija države ukoliko njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni“.75 To konačno znači da se „njihova politička „težina“ smatra tako malom da je dozvoljeno da budu diskriminirani a da nacionalne političke elite to ne prepoznaju kao problem i prijetnju vlasitom legitimitetu“.76 Drugi argument je konceptualne prirode. Tu se ističe da „Ostali“ nemaju svoje političke predstavnike, da ne predstavljaju politički oblikovanu naciju,77 da su heterogenija grupa od konstitutivnih naroda–zbog čega nemaju, odnosno ne mogu imati vitalne 73 G. Marković, „Učešće „Ostalih“ u političkim institucijama u BiH“, u D. Abazović et al. (ur.): Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu/Institut za društvena istraživanja, Sarajevo 2010, 118, 123; G. Marković, „Ustavnopravni položaj „Ostalih“ u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011; G. Marković (2012), 359; G. Marković, „Ko su Ostali ili nekonstitutivni?“, u D. Banović (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo 2013; G. Marković, „Da li Ostali treba da budu predstavljeni u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine?“, u D. Banović (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo 2013. 74 G. Marković (2012), 357. 75 G. Marković (2010), 123. 76 G. Marković (2013 a), 13. 77 G. Marković (2013 b), 22. 629 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA nacionalne interese–tj. da „nemaju nijednu vezivnu tačku osim što ne pripadaju nijednom konstitutivnom narodu“.78 Činjenici hetergenosti Marković posvećuje naročitu pažnju ističući da se interesi različitih skupina (priznatih i nepriznatih nacionalnih manjina, etnički neopredjeljenih) „razlikuju ili se potencijalno mogu razlikovati“, te da zbog toga „nekolicina delegata u Domu naroda ne može jedinstveno nastupati u smislu zaštite vitalnog interesa nacionalnih manjina, pošto se može dogoditi da više nacionalnih manjina ima različite vitalne interese“.79 Tvrdnje s obzirom na političku poziciju „Ostalih“ u velikoj su mjeri tačne. Štaviše, to bi mogao biti dio pragmatično-političkog argumenta protiv proširenja ovog veto mehanizma na „Ostale“, uz tvrdnju da proliferacija veto mehanizama samo može voditi daljoj stabilizaciji zakonodavnog statusa quo, što u trenutnim političkim okolnostima nipošto nije poželjno.80 Ali jasno je da ove vrste argumenata nemaju težinu u ovoj raspravi, kako zbog fluidnosti kriterija političke moći/značaja, ukoliko to zaista i jeste, ali i zbog činjenice da ne može predstavljati argument protiv dodjeljivanja prava81 grupi ukoliko ga ona zaista treba da uživa, što je uostalom i lekcija iz presude Sejdić/Finci. Iz tog razloga drugi Markovićev argument, onaj konceptualne prirode, mnogo je važniji, jer ukoliko je tačan čini tvrdnju o vitalnim interesima „Ostalih“ besmislenom, te za praktičnu posljedicu ima to da je veto koji je npr. dodjeljen „Ostalima“ u Kantonu Sarajevo, odnosno Gradskom vijeću Grada Sarajeva, konceptualno neupotrebljiv, i pored činjenice da je za njegovo donošenje postojala politička volja, odnosno puni politički konsenzus. Međutim, bliža analiza konceptualnog argumenta, čini nam se, ukazuje da se isti lako može svesti na reductio ad apsurdum. Naime, argumenti usmjereni protiv „Ostalih“, barem u kontekstu veto mehanizama, primjenjivi su i na same konstitutivne narode. Zaista, Markovićeve tvrdnje su uvjerljive u onoj mjeri u kojoj je prihvatljivo njegovo esencijalističko shvatanje konstitutivnih naroda, koje gotovo da sugeriše kolektivnu agenciju. Međutim, takvo shvatanje stoji na veoma klimavoj empirijskoj podlozi. 78 G. Marković (2013 a), 13. G. Marković (2011), 37. 80 N. Kulenović (2012 b), 196-199. 81 S tim u vezi značajan je stav Ustavnog suda BiH da je „pravo na zaštitu vitalnih interesa pravo koje ima političku prirodu“. S tim u vezi: Odluka o dopustivosti Ustavnog suda BiH, br. AP-2821/09, od 26.03.2010., para. 31. 79 630 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Ukoliko se ograničimo samo na korištenje „etničkog veta“ u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH za period od posljednje dvije godine, odnosno šest slučajeva,82 vidjet ćemo da se ni jednom nije koristio jednoglasno, već preglasavanjem unutar Kluba delegata Bošnjačkog naroda. Monolitnost etničke skupine, njihova homogenost, te „vitalnost“ navodnih interesa, koja bi valjda barem onima u istoj skupini trebala biti očita, nekompatibilni su sa ovom vrstom dubokog teorijskog neslaganja o tome da li nešto jeste ili nije nacionalni interes od vitalnog značaja. Iz gornje analize bi se moglo zaključiti ili da Bošnjaci nisu narod, jer nisu dovoljno homogeni (ukoliko je korištenje veta test za ocjenu homogenosti), ili da nemaju vitalnih nacionalnih interesa, ili da te interese iz nekog razloga ne mogu otkriti, ili da je u pitanju nešto trivijalnije. Već duže vremena ne postoji niko na političkoj ili akademskoj sceni ko bi tvrdio da Bošnjaci nisu narod, ili da oni nemaju svoje vitalne interese, ili da oni koriste neku očito manjkavu metodu saznavanja svojih vitalnih interesa, za razliku od drugih naroda. Ova misterija nestaje kada shvatimo da se ovdje ne radi o epistemološkom problemu izvođenja vitalnih interesa iz moralnog vakuma korištenjem kolektivnog nacionalnog uma kojim može upravljati tek pet osoba delegiranih u jedan dom parlamenta, već o političkom problemu nestabilne/nepostojeće koalicije, te gdje je korištenje veta uvijek politički čin (koliko god to demitologizirajuće zvučalo). Ukoliko konstantno preglasavanje o vitalnim nacionalnim interesima unutar iste grupacije nije konceptualni problem za konstitutivne narode, a niko nikada nije tvrdio da jeste, onda bi se uvjerljivo moralo objasniti zašto bi to bio problem za „Ostale“. (Naravno, ovdje se tek pretpostavlja da bi unutar te grupe bilo preglasavanja, što naravno ne mora biti tačno). Tome treba dodati i činjenicu da ni sam Lijphart ne vidi nikakav konceptualni problem u tome da se manjinski/međusobni veto da bilo kojoj grupi iznad određenog praga zastupljenosti u zakonodavnom domu.83 Nakon konceptualnog argumenta, vrijedi se na trenutak osvrnuti se i na normativne argumente unutar političke teorije. Will Kymlicka je mišljenja da su veto mehanizmi „gotovo suštinski“, tamo gdje se grupno predstavljanje 82 U odnosu na odluku o smjeni ministara u Vijeću ministara BiH, odnosno korištenje veta na zakone o državljanstvu, prebivalištu, jedinstvenom matičnom broju, javnim nabavkama, te skubu interesa, o čemu se Ustavni sud BiH još nije izjasnio u trenutku pisanja ovog teksta. Ovo, naravno, nisu jedini slučajevi preglasavanja, niti je to fenomen koji se veže samo za bošnjački klub. Moglo bi se tvrditi, imajući u vidu esencijalistička objašnjenja vitalnog interesa, da biti „suzdržan“ kod glasanja o vitalnom nacionalnom interesu (a što je često slučaj) također ima naročiti, ako ništa drugo, moralni značaj koji se teško može objasniti po ovakvom shvatanju veto mehanizma. 83 A. Lijphart (2008), 69-70. 631 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA temelji na zahtjevima za samo-organizovanjem, ali da je složenije pitanje da li se takav veto treba dati bilo kojoj grupi čije se predstavljanje temelji na nekoj nepogodnosti,84 npr. da se zakonodavcima koji su žene osigurava takav veto nad pitanjima koja se tiču reproduktivnih prava, a za što Iris Marion Young sugeriše da je nužna posljedica građanske diferencijacije za koju se zalaže.85 Brian Barry uvjerljivo kritikuje poziciju Youngove, u odnosu na primjere koje daje. Tako ističe da za „ugnjetavane ili osobe u nepovoljnom položaju“ veto mehanizam uopće nije način da se dovedu u položaj da zahtjevaju afirmativne mjere za poboljšanje svoje pozicije, s obzirom da veto u najboljem slučaju samo može zaustaviti promjene koje smatraju nepovoljnim. S obzirom na veto u odnosu na pitanja „koja se direktno tiču“ određene grupe, Barry ističe da je teško, ili pak nije moguće, identifikovati pitanja koja se tiču samo jedne grupe, a ne i šire zajednice, zbog čega bi se samo toj grupi trebao dati veto ili privilegovan položaj u odnosu na ta pitanja.86 Iz ovoga se vidi da ni u političkoj teoriji nema jasnih stanovišta o tome da li je institucionalizacija veto mehanizma poželjna stvar. Ali ono što je sasvim jasno jeste da ukoliko se takvi argumenti mogu usmjeriti na „Ostale“, u istoj mjeri su primjenjivi i na tzv. konstitutivne narode. Bez obzira kakav je odgovor na pitanje da li „Ostali“ sociološki predstavljaju „četvrtu zajednicu“, odnosno da li su ideje o njihovoj političkoj koheziji uvjerljive, ne postoji konceptualni problem da se lista vitalnih interesa određena za tri grupe, ne proširi i na četvrtu. U onoj mjeri u kojoj postoji problem demarkacije tih interesa, to je problem i za konstitutivne narode.87 Ključni problem za „Ostale“ nije u definisanju liste njihovih vitalnih interesa, već u načinu na koji će sudovi eventualno meritorno odlučivati o povredi tih interesa. Kao što je istaknuto u kontekstu konstitutivnih naroda, test koji se koristi jeste onaj kolektivne jednakosti. Pitanje o kojem se do sada nije raspravljalo, pa ni prilikom usvajanja amandmana na Ustav Kantona Sarajevo, jeste koji se test treba primjenjivati u odnosu na ovu četvrtu grupu? Dok se ne riješi taj problem neće se moći 84 W. Kymlicka, Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights, Calderon Press, Oxford 1995, 229. 85 I. M. Young, Justice and the Politics of Difference, Princeton University Press, Princeton 1990, 184. 86 B. Barry, Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism, Polity Press, Cambridge 2001, 301-305. Također: D. Miller, Justice for Earthlings: Essays in Political Philosophy, Cambridge University Press, Cambridge 2013, 112. 87 A. Ždralović, „Da li Ostali mogu imati pravo na vitalni nacionalni interes?“, u D. Banović (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo 2013, 20. 632 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ odgovoriti ni na pitanje da li „Ostali“ također trebaju uživati ovaj veto. To, međutim, nije više pitanje sadržine vitalnog interesa. LITERATURA Ademović, Nedim i Marko, Joseph i Marković, Goran (2012). Ustavno pravo Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung. Ademović, Nedim (2007). Konstitutivnost naroda i ustavni amandmani: viza za prošlost. Preuzeto 15. jula 2013. sa http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?&l=bs&id=330. Barry, Brian (2001). Culture and Equality: An Egalitarian Critique of Multiculturalism. Cambridge: Polity Press. Bieber, Florian (2005). The Challenge of Institutionalizing Ethnicity in the Western Balkans: Managing Change in Deeply Divided Societies, European Yearbook of Minority Issues, vol. 3, br. 2003/4, 89-107. Bieber, Florian i Keil, Sören (2009). Power-Sharing Revisited—Lessons learned in the Balkans?, Review of Central and East European Law, vol. 34, br. 4, 337-360. Bieber, Florian (2013). Power Sharing and Democracy in Southeast Europe, Taiwan Journal of Democracy, posebno izdanje, 129-148. OHR (1999, 6. jula). Decision Adding Fundamental Interest Clause and the Posision of Deputy Head of Municipality to the Mostar City Municipalities Statutes. Preuzeto 20. juna 2013. sa http://www.ohr.int/decisions/mohncantdec/default.asp?content_id=109. Dmičić, Mile (2005). Zaštita vitalnog nacionalnog interesa konstitutivnih naroda u ustavnosudskom poretku, Pravni savjetnik, vol. V, br. 11-12, 19-26. Ibrahimagić, Omer (2009, 2. novembar). Ustavna kategorija koja se neustavno primjenjuje, Oslobođenje, 11. Ivančević, Velimir (1983). Institucije upravnog prava: Knjiga I. Zagreb: Pravni fakultet u Zagrebu. 633 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Lijphart, Arendt (2002). The Wave of Power-Sharing Democracy, u Reynolds, Andrew (ur.): The Architecture of Democracy: Constitutional Design, Conflict Management, and Democracy. 37-54. Oxford: Oxford University Press. Lijphart, Arendt (2008). Thinking About Democracy: Power sharing and majority rule in theory and practice. London/New York: Routledge. Linder, Wolf (2010). Swiss Democracy: Possible Solutions to Conflict in Multicultural Societies. New York/Hampshire: Palgrave Macmillan. Đorđević, Jovan (1982). Ustavno pravo. Beograd: Savremena administracija. Haverić, Tarik (2006). Ethnos i demokratija. Sarajevo: Rebic. Kulenović, Nedim (2012a). Pravna priroda i način ostvarivanja vitalnog nacionalnog interesa – magistarski rad. Sarajevo: Pravni fakultet u Sarajevu. Kulenović, Nedim (2012b). Skupština Brčko Distrikta BiH: parlament ili općinsko vijeće? u Banović, Damir i Gavrić, Saša (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini. 164-215. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung. Kulenović, Nedim (2013a), „(Ne)konzistentnost „diferenciranog građanstva“ u Preporukama za promjenu Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“, Sveske za javno pravo, 13/2013, 67-71. Kulenović, Nedim (2013b). Krinovi, krune, šahovska polja od vitalnog nacionalnog interesa, Puls demokratije, Zbornik tekstova, br. 2, 10-14. Kymlicka, Will (1995). Multicultural Citizenship: A Liberal Theory of Minority Rights. Oxford: Calderon Press. Kožul, Franjo (1983). Zajedništvo i federalizam u koncepciji južnoslavenskih komunista, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 209-232. Marić, Ivana (ur.) (2009). Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine: stanje – komparativna rješenja – prijedlozi. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer. 634 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Mijanović, Gašo (1971). Ustavne promjene u SR Bosni i Hercegovini, Arhiv za pravne i društvene nauke, br. 4, 392-404. Mijanović, Gašo (1983). Specifičnosti ustavnog uređenja S.R. Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Pravni fakultet u Sarajevu. Mijanović, Gašo (1984). Neka pitanja međusobnih odnosa društvenopolitičkih zajednica, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, vol. XXXII, 71-87. Miller, David (2013). Justice for Earthlings: Essays in Political Philosophy. Cambridge: Cambridge University Press. Marković, Goran (2009). Demokratija i Ustav Bosne i Hercegovine. Preuzeto 12. avgusta 2013. sa http://www.scribd.com/doc/52398159/DEPOLITIZACIJA-Studija-oneposrednoj-demokratiji-i-radni%C4%8Dkoj-participaciji-sa-prijedlozimaamandmana-na-Ustav Marković, Goran (2010). Učešće „Ostalih“ u političkim institucijama u BiH, u Abazović, Dino i dr. (ur.): Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu. 113124. Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu/Institut za društvena istraživanja. Marković, Goran (2011). Ustavnopravni položaj „Ostalih“ u Bosni i Hercegovini, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, br. 1, 20-44. Marković, Goran (2012). Bosanskohercegovački Sarajevo/Beograd: University Press/Službeni glasnik. federalizam. Marković, Goran (2013a). Ko su Ostali ili nekonstitutivni?, u Banović, Damir (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH. 12-14. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar. Marković, Goran (2013b). Da li Ostali treba da budu predstavljeni u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine?, u Banović, Damir (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH. 21-23. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar. 635 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Mikeš, Miroslav (2006). Vitalni nacionalni interes: upotreba i zloupotreba, Pravna riječ: Časopis za pravnu teoriju i praksu, br. III/7, 103-132. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-5/98-III, od 30. i 1.07.2000. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-2/04, od 28.05.2004. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-8/04, od 25.06.2004. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-10/05, od 22.07.2005. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-7/06, od 31.03.2006. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-9/08, od 08.07.2008. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-13/09, od 12.03.2010. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu AP-2821/09, od 26.03.2010. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-1/11, od 13.07.2012. Odluka Ustavnog suda BiH u predmetu U-12/12, od 24.08.2012. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-28/04, od 03.11.2004. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-15/08, od 23.07.2008. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-15/05, od 31.05.2005. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-29/05, od 17.01.2005. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-13/08, od 10.06.2008. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-13/04, od 31.05.2005. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-30/04, od 14.12.2004. Odluka Vijeća u FBiH u predmetu U-11/06, od 19.07.2006. Rješenje Vijeća u RS u predmetu UV-1/05, od 10.05.2005. 636 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-3/09, od 26.01.2010. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-1/09, od 27.05.2009. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-5/10, od 07.10.2010. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-6/10, od 10.12.2010. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-3/08, od 01.12.2008. Odluka Vijeća u RS u predmetu UV-4/10, od 20.04.2010. Pobrić, Nurko (2005). Etnokratski i pravnodržavni elementi u ustavnom sistemu BiH: Da li bosanskohercegovački model odgovara standardu pravne države?, Pravna misao, br. 9-10, 37-42. Sahadžić, Maja (2012). „Veto mehanizmi“ u parlamentima na državnoj i entitetskoj razini u BiH, u Gavrić, Saša i Banović, Damir (ur.): Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini. 293-320. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar/Friedrich Ebert Stiftung. Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija br. 27996/06 i 34836/06, od 22. 12. 2009. Stojanović, Nenad (2007). Konsocijacija – Švajcarska i Bosna i Hercegovina, Pregled – Časopis za društvena pitanja, vol. 85, br. 3-4, 63-87. Stojanović, Nenad (2008). How to solve the dilemma of power sharing? Formal and informal patterns of representation in the Swiss multilingual cantons, Representation, vol. 44, br. 3, 239–253. Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (prečišćeni tekst). Dostupno na: http://www.skupstinabd.ba/statut/b/Statut%20Brcko%20distrikta%20BiH%2 0-%20precisceni%20tekst%202-10%20B.pdf; Statut Grada Sarajeva. Dostupno http://www.sarajevo.ba/ba/files/statut%20grada%20sarajeva.pdf. na: Šarčević, Edin (2010). Ustav iz nužde: Konsolidacija ustavnog prava Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Rebic. 637 �Nedim Kulenović: ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Šarčević, Edin (2012). Projekcija Ustava BiH. Dostupno na: http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Projekcija_Ustava_ BiH.pdf Tužilac protiv Momčila Krajišnika, Međunarodni tribunal za bivšu Jugoslaviju, presuda Pretresnog vijeća, IT-00-39. Trnka, Kasim (2000). Konstitutivnost naroda. Sarajevo: Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Trnka, Kasim i Miličević, Neđo i Dmičić, Mile i Simović, Miodrag (2004). Ustav Federacije Bosne i Hercegovine / Ustav Republike Srpske / Evropska povelja o lokalnoj samoupravi: komentar. Sarajevo: Centar za promociju civilnog društva. The Opinion on the constitutional situation in Bosnia and Herzegovina and the powers of the High Representative (document CDL-AD(2005)004 of 11 March 2005) Uporedni pregled republičkih i pokrajinskih ustava 1974. Beograd: Institut za uporedno pravo. Ustav Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://www.skupstinabd.ba/zakoni/ Ustav/ustav-b.pdf Ustav Republike Srpske. Dostupno na: http://skupstinabd.ba/ustavi/rs/Ustav_bosanski.pdf Ustav FBiH. Dostupno na: http://www.ustavnisudfbih.ba/bs/index.php# Ustav SFRJ iz 1974. Dostupno na: http://hr.wikisource.org/wiki/Ustav_Socijalisti%C4%8Dke_Federativne_Rep ublike_Jugoslavije_%281974.%29 Young, Iris Morion (1990). Justice and the Politics of Difference. Princeton University Press. 638 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Zgodić, Esad (2000). Titova nacionalna politika: temeljni pojmovi, načela i vrijednosti. Sarajevo: Kantonalni odbor SDP-a. Ždralović, Amila (2013). Da li Ostali mogu imati pravo na vitalni nacionalni interes?, u Banović, Damir (ur.): (Ne)budi ovca: o etničkoj diskriminaciji u BiH. 19-20. Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar 639 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3084 Title A name given to the resource ULOGA SUDOVA/VIJEĆA U ODREĐENJU SADRŽAJA POJMA VITALNOG INTERESA NARODA Author Author KULENOVIĆ, Nedim Abstract A summary of the resource. U radu se razmatra uloga Ustavnog suda BiH, odnosno vijeća za zaštitu vitalnog interesa entiteta, u određenju sadržaja pojma vitalnog interesa konstitutivnih naroda. Vrši se i teorijsko pozicioniranje predmetnog veto mehanizma u široj taksonomiji, kao i kraći historijski pregled mogućih institucionalnih preteča ovog instituta. Komparativnim pregledom različitih pokušaja kodifikacije predmetnog instituta, ističe se mogući minimalni sadržaj pojma vitalnog interesa. Razmatra se i kompleksno pitanje mogućnosti proširivanja korištenja ovog veto mehanizma i na tzv. „Ostale“. U vezi s tim zaključuje se da ne postoji konceptualni problem da se lista vitalnih interesa određena za konstitutivne narode, ne proširi i na „Ostale“, već da se problem uočava u načinu na koji će sudovi eventualno meritorno odlučivati o povredi tih interesa. Ključne riječi: Ustavni sud BiH, vijeća za zaštitu vitalnog interesa, sadržaj vitalnog interesa, „Ostali“ Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/56fcb4e4c0320dc340f09bb78a7a2dcd.docx be81aa7f005148eaef3aad1156ceb7dd https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/86dc017608ac1714e159a58d7b3c65dc.pdf 64158d7f6513662701d2f7bfc4bece81 PDF Text Text ���������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3151 Title A name given to the resource Kako Evropska Unija i Visoki predstavnik mogu pomoći Bosni i Hercegovini u njenoj integraciji Author Author KURTĆEHAJIĆ, Suad Abstract A summary of the resource. Evropska Unija može i mora pomoći Bosni i Hercegovini tako što bi joj olakšala uslove za prijem u njeno članstvo donošenjem posebnog zakona za njen prijem u Evropsku Uniju čime bi Bosna i Hercegovina uplovila u luku spasa, a velikodržavne koncepcije susjeda koje su razbijale Bosnu i Hercegovinu i koje bi htjele da joj vide kraj bi tim činom bile značajno oslabljene. S obzirom na neodlučnost vodećih zemalja Evropske Unije tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992-1995 godine, često i opstrukciju posebno Velike Britanije i Francuske za vrijeme Miterana, sramnu ulogu holandskog bataljona u Srebrenici koji je prepustio Mladićevoj vojsci zonu koju su UN proglasile zaštićenom, te loša rješenja koja su Dejtonskim sporazumom učinila Politički sistem BiH u najvećoj mjeri nefunkcionalnim, kao i da su u njegovom kreiranju učestvovale članice Kontakt grupe od kojih su osim SAD-a, sve ostale bile iz Evrope ( Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Rusija) i osim Rusije ostale tri su članice Evropske Unije, postoji moralni dug Evropske Unije prema Bosni i Hercegovini da joj ponogne da ubrzano uđe u njeno članstvo. Također, vodeće zemlje Evropske Unije zajedno sa SAD-om trebaju dati podršku Visokom predstavniku, kako bi konačno dao tumačenje odredbe čl. III stav 5. Ustava BiH o dodatnim nadležnostima koje predstavljaju najveću integrativnu snagu za Bosnu i Hercegovinu. Niko osim Visokog predstavnika slovom Dejtona to ne može učiniti, a do sada se nijedan po tom za BiH krucijalnom pitanju nije očitovao. Na osnovu ove odredbe Visoki predstavnik može ustanoviti neograničen broj nadležnosti koji može pripasti državi Bosni i Hercegovini, čime bi je integrisao a istovremeno smanjio moć entiteta i mogućnost njenog cijepanja. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3427 Title A name given to the resource THE TRIANGLE OF PERSIAN MYSTIC POEM ON THE TOP OF THE HISTORY OF THE WORLD LITERATURE Author Author Kakarash, Farhad Abstract A summary of the resource. The beginner of mystic poem in Persian and Iranian literature is Sanā'ī Ghaznavi , and after him Attar Nishabouri could bring mystic poem to perfection using codes and unique symbols. This particular language culminated in Mowlavi’s poem, such a climax which became the sample of mystic poem in the literature of Iran and the world. Forming the triangle of mystic poem between sixth and seventh Hejri centuries, these three poets have been not only on the top of Persian literature, but also the literature of the world and they still shine at this zenith. A glance at the impact of the mentioned triangle (Mowlavi, Attar and Sanā'ī’s Masnavis) over the literary works of famous poets in the literature of the world, one can see the similarity of intellectual styles in educative thought and Gnostic influence, where the trace of this great triangle is seen in the recent researches of western literature and philosophy. Using descriptive-analytic research method, the author tries to study the mentioned points in brief while getting to some important results: the most important element and similar intellectual feature of those three great Persian poets with the great poets of the world in the doctrines of innate concepts is the high frequency of today’s literal researches of the west and their theorists related to this Persian mystic triangle, which at all shows the triangle of mystic literature on the top of the history of the world literature. Keywords: Mowlavi, Attar, Sanae , literature, mysticism , world Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3425 Title A name given to the resource THE CODED LANGUAGE OF MOLANA BASED ON THE MOTIFS OF MOLAVI'S STORIES IN MASNAVI Author Author Kakarash, Farhad Enayati, Bayaz Abstract A summary of the resource. Having a short hesitation in Masnavi-e-Molavi, we will notice that the main motifs of Masnavi's stories are the roaring springs of Koran and Islamic concepts which have been stated through coded language, which is the particular feature of Molavi's thought. In this paper I have tried to study the motifs of Masnavi's stories carefully. First I have shown Molna's power on different Persian and Arabic verses and poses, and religious texts, then the focus is turned to this point that Molana sees his deductions more important than anything else, and he disregards the source and the form of the stories, where this deduction is stated through a magic and effective language by which his readers are charmed. The other point is that Molana has used Koran, Hadith books, interpretations, mythology, and anecdotes in his stories. Masnavi along with Molana's other stories are either his initiatives or his reinventions from oral and common culture , so the general result of Molana's language and particular statement in Persian poetry and mysticism become clear. Keywords: Molavi , Masnavi, stories, Semeiotics, coded language, recreating Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3429 Title A name given to the resource THE EVALUATION OF EFL TEACHER EDUCATION PROGRAMS IN TURKEY FROM THE PERSPECTIVES OF PRE-SERVICE EFL TEACHERS AND THEIR INSTRUCTORS Author Author Karabuga, Ferhan Abstract A summary of the resource. The fact that teacher education programs need a systematic evaluation has been emphasised by many researchers (i.e. Richards, 1990, Wallace, 1991)). The present study aims to investigate the pre-service EFL teachers’ views on EFL teacher education programs they attend in Turkey and their instructors by means of Peacock’s (2009) recent evaluation model. The present study is based on the data collected from fourth grade pre-service EFL teachers and their instructors via questionnaires and interviews. The results obtained through data collection tools revealed that the pre-service EFL teachers had a strong agreement in general with the program they were attending. However, the program seemed to have some shortcomings from the perspectives of pre-service teachers and their instructors and they put forward some suggestions to be taken into consideration to overcome those shortcomings. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3450 Title A name given to the resource OKULLARDA RUSÇA ÖĞRETİMİ ÜZERİNE ÖĞRETMENLERİN GÖRÜŞLERİNİN DEĞERLENDİRİLMESİ: TÜRKIYE ÖRNEĞI Author Author Karacan, Hasan Abstract A summary of the resource. In this research the problems of teaching Russian language haven been evaluated. The inquiry with 15 items has been given to 35 Russian langugae teachers who works in schools ( Anatolian Hospitality and Tourism Vocational High School) and they answered the items one by one. After their responds the inquires have been evaluated by SPSS programme. According to the responds many outstanding results have been realized and solutions have been given. With the inquiry the situation and information of Russian language in schools of Ministry of Education have been enlightened. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3554 Title A name given to the resource STUDENTS’ COMMUNICATIVE COMPETENCE AND LANGUAGE PROGRAM EVALUATION Author Author Kareva, Veronika Abstract A summary of the resource. There is no dilemma at present times that language learning means learning how to use the language and not learning to know about the language. Exactly for this purpose, in today’s global world characterized by massification and mobility in the field of education, the Council of Europe - Common European Framework of Reference (CEFR), as a universal instrument allowing individuals to have a record of the different elements of their language learning achievement, begins its treatment of language use through the context of communication. Language programs at different institutions organize their work in the way that learners use the general competencies they bring with them, but also develop them further. Nonetheless, successful completion of university language courses does not always mean that the student has mastered the language and can use it for communication. This mostly refers to the cases where the language courses are treated as part of the curricula while the other instruction is in the L1. The fact that students at such institutions are not required to take any standardized English proficiency test put the effectiveness of the complete language program under a question mark. In order to provide evidence for its quality language provision resulting in improved students’ communicative competence, the Language Center (LC) of the South East European University (SEEU) in Tetovo, Macedonia, introduced final oral examination as a part of the course grading criteria. The aim of this paper is to demonstrate if the introduction of the oral examination as a part of the final achievement exam has contributed to raising student’s awareness of the need to improve their communication skills and thus result in their better performance. Participants of the study are 114 students from eight sections, two per level, starting from beginner to upper intermediate, whose final scores will be followed in the last three exam sessions. Besides this, individual students will be chosen and their progress followed in duration of three academic terms in order to show the development of their communication skills. The results are expected to be used as an indicator for program evaluation by the University management and external evaluation Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English