70 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d7fd76cec6ac67d17413ae32e1072311.docx c613ee2829dd81300fe6dc2853ff2970 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/70aaae2b476f144e8f513d032aa5bc0a.pdf 4c1da0519a1402bc71ad8b368fd30914 PDF Text Text The Relationship between Corporate Governance Performance and Stock Return Bener Güngör Ataturk University Turkey bgungor@atauni.edu.tr Abdulkadir Kaya Ataturk University Turkey akadirkaya@atauni.edu.tr Tuğba Eyceyurt Batir Ataturk University Turkey t.eyceyurt@hotmail.com Ünal Gülhan Ataturk University Turkey unalhan@atauni.edu.tr Abstract: The effect of the application of corporate governance principles by companies on shareholders have been an attractive topic in finance literature. There are several studies about this topic that have couple of different conclusions. The aim of this study is to determine if the prices of stock exchange securities increase or decrease after attending to corporate governance index. Twelve companies, members of CGI whose stocks are traded in ISE are considered. By this aim it has been done co-integration test between Istanbul Stock Exchange CGI and Istanbul Stock Exchange 100 Index. It is found a relationship between two variables in the long term. Then we considered 12 companies which have CGI rating between the year 2007-2013 and we explored if they have abnormal return 5 days before and after CGI rating is declared. Results of the analysis show that most of the companies have abnormal returns before and after 5 days from declaration date. So, it is concluded that shareholder prices CGI ratings in addition to other information about corporations. Keywords: Corporate governance, corporate governance index, Stock return, abnormal return. 118 �118 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2578 Title A name given to the resource The Relationship between Corporate Governance Performance and Stock Return Author Author GUNGOR, Bener KAYA, Abdulkadir BATIR, Tugba Eyceyurt Abstract A summary of the resource. The effect of the application of corporate governance principles by companies on shareholders have been an attractive topic in finance literature. There are several studies about this topic that have couple of different conclusions. The aim of this study is to determine if the prices of stock exchange securities increase or decrease after attending to corporate governance index. Twelve companies, members of CGI whose stocks are traded in ISE are considered. By this aim it has been done co-integration test between Istanbul Stock Exchange CGI and Istanbul Stock Exchange 100 Index. It is found a relationship between two variables in the long term. Then we considered 12 companies which have CGI rating between the year 2007-2013 and we explored if they have abnormal return 5 days before and after CGI rating is declared. Results of the analysis show that most of the companies have abnormal returns before and after 5 days from declaration date. So, it is concluded that shareholder prices CGI ratings in addition to other information about corporations. Keywords: Corporate governance, corporate governance index, Stock return, abnormal return.   Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/7e09baab246674546064ef74747f6f18.docx 1d1677fd17bf05731d2e3aa9734e6569 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b40648bf922147572a7772909a4f1ecd.pdf 6cd73030db9950723fbf21bb8f81f852 PDF Text Text The Role of School Management in Human Resources Management Farzeta Gutić University of Travnik Bosnia and Herzegovina farzetagutic71@gmail.com Hanifa Obralić University of Travnik Bosnia and Herzegovina obralich@hotmail.com Abstract: Quality education in all studies, in numerous international conferences is recognized as the only response to the new complex challenges of the twenty-first century. The purpose of the reform is to modernize education at all levels of the education system, their mutual alignment with internationally recognized standards and labor market needs. The focus of attention is the modernization of the curriculum, assessment and certification of students and teachers, with the proper equipment for schools. In addition it is necessary to improve the quality of management education, to ensure the management, control and organization of schools in a modern, democratic and inclusive manner. Management theory and practice as well, capturing the attention of both the scientific and professional community. At the present time, management is defined as the systematic way of directing individuals, groups, activities and operations with the aim of achieving organizational goals with the resources that the organization has at its disposal. Modern managers (executives) are performing tasks through routing (control) operations and the organization, people and operations within the framework of products and services. The most important issues related to management, refer to the social relationships that due to the nature of the pedagogical process, significantly impacting the educational results. When we talk about leadership, the dominant professional problems are related to the elements of communication among personnel in the school, the way we motivate staff for the successful achievement of the objectives, the styles that apply to the conduct of employees, conflict and resolution, teamwork and cooperation, working climate and other. Keywords: Governance, management, human resources, education, school 168 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2648 Title A name given to the resource The Role of School Management in Human Resources Management Author Author GUTIĆ, Farzeta OBRALIĆ, Hanifa Abstract A summary of the resource. Quality education in all studies, in numerous international conferences is recognized as the only response to the new complex challenges of the twenty-first century. The purpose of the reform is to modernize education at all levels of the education system, their mutual alignment with internationally recognized standards and labor market needs. The focus of attention is the modernization of the curriculum, assessment and certification of students and teachers, with the proper equipment for schools. In addition it is necessary to improve the quality of management education, to ensure the management, control and organization of schools in a modern, democratic and inclusive manner. Management theory and practice as well, capturing the attention of both the scientific and professional community. At the present time, management is defined as the systematic way of directing individuals, groups, activities and operations with the aim of achieving organizational goals with the resources that the organization has at its disposal. Modern managers (executives) are performing tasks through routing (control) operations and the organization, people and operations within the framework of products and services. The most important issues related to management, refer to the social relationships that due to the nature of the pedagogical process, significantly impacting the educational results. When we talk about leadership, the dominant professional problems are related to the elements of communication among personnel in the school, the way we motivate staff for the successful achievement of the objectives, the styles that apply to the conduct of employees, conflict and resolution, teamwork and cooperation, working climate and other. Keywords: Governance, management, human resources, education, school Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fe1704a6a670e8c955c52bddefc15709.docx b065a3814da588b1b331027d9838841f https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/291cb8869e6b92de0729da053488008e.pdf ce85b31f07dd291a45b911e789a51629 PDF Text Text Student Perception of Bologna System of Education in B&H – Private University Case Study Minela Hadžić International Burch University Bosnia and Herzegovina minela220@hotmail.com Nataša Tandir International Burch University Bosnia and Herzegovina natasa.tandir@ibu.edu.ba Abstract: Greater mobility of students, better conditions for studying, more practice, competition in the domestic and European market - these are characteristics of Bologna system which are partially achieved in B&H, according to previous researches. Students are more likely to say: “Each professor has its own Bologna system’’. The purpose of this study is to see real situation on one private University in B&H from students’ perspective. Questionnaire is designed and used to survey randomly selected students from University. Data were analyzed by using descriptive statistics, Chi-square, regression and correlation. Findings show that knowledge about Bologna system of education is low and the main reason is low University role in informing students about current educational system. Likewise, students perceive poor engagement of professors as a worst thing about Bologna, but, despite all disadvantages and advantages, they think Bologna system of education is better than traditional system. Keywords: Bologna system, education, student perception, B&H. 169 �169 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2649 Title A name given to the resource Student Perception of Bologna System of Education in B&H – Private University Case Study Author Author HADŽIĆ, Minela TANDIR, Nataša Abstract A summary of the resource. Greater mobility of students, better conditions for studying, more practice, competition in the domestic and European market - these are characteristics of Bologna system which are partially achieved in B&H, according to previous researches. Students are more likely to say: “Each professor has its own Bologna system’’. The purpose of this study is to see real situation on one private University in B&H from students’ perspective. Questionnaire is designed and used to survey randomly selected students from University. Data were analyzed by using descriptive statistics, Chi-square, regression and correlation. Findings show that knowledge about Bologna system of education is low and the main reason is low University role in informing students about current educational system. Likewise, students perceive poor engagement of professors as a worst thing about Bologna, but, despite all disadvantages and advantages, they think Bologna system of education is better than traditional system. Keywords: Bologna system, education, student perception, B&H. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8e9d68036e058ebdaeaa7d5438883f9f.docx ca4cda654479d59b352e40c4da586c95 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c15c501b8f1367f669e72f4dea50cafc.pdf 604c76f5e9dd93b012ae1f7ed4eee93d PDF Text Text The Impact of Supply Chain Management Practices on Competitive Advantage and Organizational Performance; Case: Companies in Bosnia and Herzegovina Adnan Halilović International Burch University Bosnia and Herzegovina ahllvc@gmail.com Erkan Ilgün International Burch University Bosnia and Herzegovina erkan.ilgun@ibu.edu.ba Abstract: Over the past decade, the traditional purchasing and logistics functions have evolved into a broader strategic approach to materials and distribution management known as supply chain management (SCM). Effective SCM has become a potentially valuable way of securing competitive advantage and improving organizational performance since competition is no longer between organizations, but among supply chains. Facing uncertain environments, firms have strived to achieve greater supply chain collaboration to leverage the resources and knowledge of their suppliers and customers. This research conceptualizes and develops five dimensions of SCM practice and tests the relationships between SCM practices, competitive advantage, and organizational performance in Bosnia and Herzegovina. Research will be conducted via questionnaire and the target groups are the companies in Bosnia and Herzegovina with developed supply chain management. According to the previous researches the results should indicate that higher levels of SCM practice can lead to enhanced competitive advantage and improved organizational performance. Also, competitive advantage can have a direct, positive impact on organizational performance. Keywords: Supply chain management; Competitive advantage; Organizational performance; Structural equation modeling. 178 �178 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2657 Title A name given to the resource The Impact of Supply Chain Management Practices on Competitive Advantage and Organizational Performance; Case: Companies in Bosnia and Herzegovina Author Author HALILOVIĆ, Adnan ILGUN, Erkan Abstract A summary of the resource. Over the past decade, the traditional purchasing and logistics functions have evolved into a broader strategic approach to materials and distribution management known as supply chain management (SCM). Effective SCM has become a potentially valuable way of securing competitive advantage and improving organizational performance since competition is no longer between organizations, but among supply chains. Facing uncertain environments, firms have strived to achieve greater supply chain collaboration to leverage the resources and knowledge of their suppliers and customers. This research conceptualizes and develops five dimensions of SCM practice and tests the relationships between SCM practices, competitive advantage, and organizational performance in Bosnia and Herzegovina. Research will be conducted via questionnaire and the target groups are the companies in Bosnia and Herzegovina with developed supply chain management. According to the previous researches the results should indicate that higher levels of SCM practice can lead to enhanced competitive advantage and improved organizational performance. Also, competitive advantage can have a direct, positive impact on organizational performance. Keywords: Supply chain management; Competitive advantage; Organizational performance; Structural equation modeling. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b7fba99599b36a033d73113af2676903.docx 00d1197bd342c3b4c99c18d296fd03d1 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/217742e64a05b35a61cef449204db00b.docx 00d1197bd342c3b4c99c18d296fd03d1 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2666 Title A name given to the resource The Impact of Supply Chain Management Practices on Competitive Advantage and Organizational Performance; Case: Companies in Bosnia and Herzegovina Author Author HALILOVIĆ, Adnan ILGUN, Erkan Abstract A summary of the resource. Over the past decade, the traditional purchasing and logistics functions have evolved into a broader strategic approach to materials and distribution management known as supply chain management (SCM). Effective SCM has become a potentially valuable way of securing competitive advantage and improving organizational performance since competition is no longer between organizations, but among supply chains. Facing uncertain environments, firms have strived to achieve greater supply chain collaboration to leverage the resources and knowledge of their suppliers and customers. This research conceptualizes and develops five dimensions of SCM practice and tests the relationships between SCM practices, competitive advantage, and organizational performance in Bosnia and Herzegovina. Research will be conducted via questionnaire and the target groups are the companies in Bosnia and Herzegovina with developed supply chain management. According to the previous researches the results should indicate that higher levels of SCM practice can lead to enhanced competitive advantage and improved organizational performance. Also, competitive advantage can have a direct, positive impact on organizational performance. Keywords: Supply chain management; Competitive advantage; Organizational performance; Structural equation modeling. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/30fd4457e83f8fe30f9c2747fbb6edb9.pdf fb87ab49955b428d63ba8ce164f1663a PDF Text Text IZVORNI NAUČNI RAD Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose Liberalism vs Multiculturalism - Insight into the Fundamental Concepts and Relationships Dželaludin Hodžić, MA. BH Telecom d.d. Sarajevo - Izvršna direkcija za pravne poslove, stručni saradnik dzelaludin@gmail.com Sažetak: Rad se bavi liberalizmom i multikulturalizmom kao normativnim teorijama. Preko temeljnih pojmova kojima se koriste i problemskog područja zajedničkog, objema teorijama u radu se nastoji ponuditi uvid u njihove složene odnose i utjecaje. Ti odnosi za rezultat imaju mnoštvo različitih koncepcija uređenja društvenih odnosa koji se tiču individue, zajednice, slobode, prava, dobrog života, jednakosti kao dio rasprava koje nisu u fokusu pažnje isključivo akademske zajednice već i onih u čijim su rukama mehanizmi moći i odlučivanja. Čini se kako će takve rasprave još dugo važiti za otvorene i izvršiti presudan utjecaj na buduću arhitekturu društvenih odnosa i status temelnjnih pitanja koja (pitanja) rasprava u sebi sadrži. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 Ključne riječi: država, individua/individualiza m, kultura, liberalizam, multikulturalizam, sloboda, tolerancija, zajednica Historija članka Dostavljen: 29.08.2013. Revidiran: 15.11.2013. Prihvaćen: 09.12.2013. 83 �Dželaludin Hodžič Abstract: Paper refers to Liberalism and Multiculturalism as normative theories. Over the basic ideas of those theories goal is to make an introduce/overview of main interactions and influences. As result of interactions between Liberalism and Multiculturalism there are a lot of different concepts on social relations and on Individuality, Community, Freedom, Rights, Equality and Good Life as part of discussion that is not only in focus of Academic community but in focus of those who we know as policy makers or decision makers. It seems that the discussion on those topics as we mentioned will stay open and maintaine crucial influence on the future architecture of social relations and status of basic questions that are in core of the discussion. 84 Key words: State, Individuality/Individuali sm, Culture, Liberalism, Multikulturalism, Freedom/Liberty, Tolerance, Community JEL Classification: K10, K19 Article History Submitted: 29.08.2013. Resubmitted: 15.11.2013. Accepted: 09.12.2013. Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose UVOD Liberalizam Pojam liberalizma opće je mjesto u povijesti političke filozofije. Radi se svakako o teoriji bogatog pojmovnog instrumentarija. Promišljanje liberalizma, odnosno, kategorija u kojima se razvija, neophodno je za razumijevanje razvoja institucija države i društva koje, prema liberalnom učenju, svoj ontološki temelj nalaze u čovjeku kao takvom. Utoliko od liberalizma treba poći kod svakog razmatranja političkih teorija kao od temeljne političke ideologije, metaideologije, modernog, industrijaliziranog Zapada. 1 Već prvi i površni uvidi u osnovne pojmove i kategorije jasno ukazuju na teškoće s kojima se neminovno suočava svaki pokušaj bližeg i preciznijeg određenja sadržaja pojma i koncepta liberalizma. Bilo kakve teškoće, međutim, nisu razlog za odustajanje od pokušaja da se pojam liberalizma razumije u njegovoj suštini ne gubeći istovremeno iz vidokruga širinu i raznolikosti njegovih percepcija. Poteškoće o kojima je riječ mogu dijelom biti prevaziđene predstavljanjem liberalne teorije kroz njene izvore i temeljne pojmovne kategorije, što će u nastavku biti i pokušano. Tolerancija Liberalizam, kao obuhvatan sistem misli i stavova o temeljima društva, jedan od svojih izvora ima u zahtjevima za tolerancijom. Ti zahtjevi su se, u prvom redu, odnosili na vladara od kojeg se tražilo da na području kojim vlada tolerira, odnosno, osigura postojanje i život različitih vjerskih praksi i vjerskih organizacija, prvenstveno, crkava. Tolerancija ili trepeljivost svoje očitovanje ima u garantiranju slobode onoga čije se mišljenje i djelovanje trpi i kao takva ona predstavlja univerazlnu vrijednost u svim životnim sferama. Kako tolerantan može biti samo onaj ko ima moć, tako tolerancija imanentno svoje mjesto i punu realizaciju nalazi u polju političkog. 2 Tako zahtjevi za vjerskim pluralizmom i njihovim toleriranjem predstavljaju jedno od izvorišta liberalne tradicije. Otuda vjerovatno tolerancija i jeste prva asocijacija na spomen liberalizma. 3 Tolerancija kao ideal i vrijednost može biti A. Haywood, Politika, Clio, Beograd, str. 86. Ž. Puhovski et al. Leksikon temeljnih pojmova politike – abeceda demokracije, Školska knjiga, Zagreb, str. 26.-27. 3 P. Szabolcs, Liberalism and the Limits of Multiculturalism, Tischner Debates Online, dostupno na www.erazm.uw.edu.pl 1 2 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 85 �Dželaludin Hodžič shvaćena dvojako. S jedne strane tolerancija se može razumjeti kao osnov za prihvatanje drugog i drugačijeg u njihovoj različitosti i pravu da odlučuje o vlastitim izborima. Suprotno razumijevanje toleranciju vidi upravo kao osnov za utemeljen kritički pristup svačijem izboru i konceptu dobrog života. 4 Liberali toleranciju utemeljuju na pravima na slobodu i jednakost kao prirodnim i neotuđivim pravima koja posjeduje svaki čovjek/pojedinac samom činjenicom da je ljudsko biće, to su prava koja prethode državi i od nje ne ovise. 5 Tolerancija je osnov prema kojem John Gray razlikuje dva liberalizma. Prvi je predstavljen u perfekcionističkom pogledu Lockea, Kanta, Rawlsa i Hayeka koji toleranciju vide kao model za postizanje idealnih uvjeta života. Kao takva, tolerancija je najpodesnija za izgradnju moralnih normi i političkih institucija koje će biti u saglasnosti s autonomijom i slobodom individue. Drugi pogled na toleranciju nude D. Hume, I. Berlin i M. Oakeshott za koje je tolerancija osnov i okvir miroljubivog suživota različitih životnih svjetonazora ali tek kao pragmnatični osnov za uređenje društvenih odnosa. 6 Sloboda Etimologija sugerira vezu liberalizma i slobode. Sloboda, vječna tema i ideal čovječanstva, jedna je od ključnih referentnih tačaka liberalnog učenja. Štaviše, sloboda je srce političke filozofije liberalizma. 7 No, već na pitanju slobode se događaju prvi nesporazumi u poimanju i definiranju liberalizma. Postoji teza kako i nije uvijek jasna pozicija slobode u liberalnom učenju: je li ona (sloboda) vrijednost po sebi ili tek sredstvo za ostvarenje društvene stabilnosti. Na pitanju liberalnog stava o slobodi problematizira se još jedan od temeljnih zahtjeva liberalne filozofije, zahtjev za neutralnošću države. Ako je sloboda vrijednost po sebi takvo razumijevanje onemogućava neutralnu državu jer slobodu shvaća kao vrijednost koja ne treba nikakvo više opravdanje, odnosno, legitimaciju. 8 S druge strane, ako to nije slučaj i sloboda nije vrijednost po sebi već sredstvo ostaje pitanje načina i granica korištenja sredstva. Pojam slobode mjesto je mimoilaženja i kada je riječ o nastanku i začecima liberalne filozofije. Dok ideja liberalizma, prema nekim autorima, živi još od antičkog doba i ondašnjeg poimanja i afirmiranja slobode, dotle klasični liberali, W. Kymlicka, Liberalizam, zajednica, kultura, Deltakont, Zagreb, 2004., str. 18. Ž. Puhovski et al., ibid. 6 P. Szabolcs, ibid. 7 J. Waldron, Theoretical Foundations of Liberalism, The Philosophical Quarterly, 1987., Vol. 37, No. 147:127-150 8 Kolakowski, Leszek: Gdje su djeca liberalne filozofije, preveo Darko Polšek, dostupno na internetu kao: mudrac.ffzg.unizg.hr/~dpolsek/ 4 5 86 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose slobodu shvaćenu u liberalnom ključu smatraju dijametralno suprotnom antičkom konceptu i razumijevanju slobode. 9 Nekada je ona podrazumijevala mogućnost učešća u javnom životu, slobodu javnog angažmana i sudjelovanja u kolektivnim odlukama. Moderno poimanje slobode, prije i poslije svega, znači sferu oslobođenu od javnog utjecaja, prvenstveno, razumije se, od institucija javne vlasti. Tako je sloboda u antičko vrijeme shvaćena prije kao dužnost, odnosno pravo i obaveza baviti se općim pitanjima. Nasuprot takvom shvaćanju jeste sloboda koju moderni (liberalni) čovjek razumijeva kao vlastito i neotuđivo pravo bavljenja privatnim stvarima i vlastitim životnim izborima. Sloboda, onako kako je koncipiraju liberali, jeste oslobođen i zagarantiran prostor kretanja, ograničen tek slobodom drugoga i zaštićen državom u čemu se uloga države i iscrpljuje. Radi se, dakle, o poznatoj podjeli slobode na pozitivnu slobodu ili slobodu za i negativnu slobodu, odnosno, slobodu od, kojom je I. Berlin obilježio savremeno promišljanje pojma i ideje slobode. Valja svakako istaći i percepciju koja slobodu u tom dvodimenzionalnom ključu prepoznaje i ranije. Prema toj percepciji, pogrešno je Johna Lockea, odnosno njegovo razumijevanje slobode, ograničavati na negativnu dimenziju slobode, vanjsku slobodu ili slobodu od. Vanjska sloboda je ta koja čovjeku omogućava djelovanje na realizaciji njegovih želja ali je pozitivna sloboda ta koja mu (pojedincu) omogućava da podvrgne preispitivanju samo djelovanje. Drugim riječima, unutarnja sloboda omogućava mu uvid u to da li ga djelovanje koje poduzima u nedostatku vanjskih ograničenja vodi ostvarenju sreće. 10 U Dvije rasprave o vladi određuje vanjsku slobodu koja ograničenja ima u zakonima (državi), a ne u samom pojedincu. Zakonski okviri jedino su dozvoljeno ograničenje slobode. Kako je osnovna potreba za slobodom određena postizanjem sretnog života tako je i pozitivna sloboda neizostavna u Lockeovom ukupnom razumijevanju i zalaganju za ideal slobode. Ideja slobde do te mjere prožima liberalizam da se naziva i ideologijom slobode, te i danas čini temelj liberalne filozofije u kojoj predstavlja uslov i pretpostavku za ostvarenje ljudskih potreba, koji su jedini zakon njihovih života. 11 Već taj uvid, u različite dimenzije i različito shvaćanje slobode, odnosno, njene uloge upućuje i na teškoće neminovne u nastojanjima da se razumije i definira pojam liberalizma. Jedno od prvih pitanja s kojim se uopće suočava svaki pokušaj bližeg određenje liberalizma jeste da li o liberalizmu govorimo u jednini ili pak množini? Radi li se o liberalizmu J. Gray, Liberalizam, Politička kultura, Zagreb, 1999., str. 13. V. Stanković-Pejnović, Individualna i grupna prava liberalnog multikulturalizma, Migracijske i etničke teme (26), 2: 169-189, 2010. god. 11 M. Brčić, Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta, Filozofska istraživanja, (26), 4:783-797, 2006. god. 9 10 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 87 �Dželaludin Hodžič ili liberalizmima? Postoji više teza o tome da je preciznije reći kako govorimo o liberalizmima, dakle u množini, prije nego o liberalizmu. 12 Mnoštvo deskriptivnih definicija liberalizma svjedoči o složenosti, značaju i općoj prisutnosti pojma u razmatranju pitanja koja se tiču političkih institucija, društva u cjelini i svakako mjesta i uloge čovjeka kao takvog. Za razliku od Ryana, Gray smatra kako se liberalizam poptuno vjerodostojno može smatrati koherentnom, odnosno, jedinstvenom intelektualnom tradicijom. 13 Individualizam/Autonomija Individualizam ovdje razmatramo zajedno s pripadajućom mu autonomijom kao savremenim pojmovima koje je nemoguće razmatrati izvan postmodernog diskursa. Time se naravno ne želi upuštati u dalje preispitivanje složenosti odnosa moderne i postmoderne. Tek, valja istaći kako se i na primjeru individualizma i autonomije događa novo razumijevanje pojmova modernizma, koji sada, u postmodernom diskursu, dobivaju nove slojeve značenja i često bivaju prenaglašeni, uprkos stavu da postmodernizam teži raskidu sa naslijeđem moderne. 14 U općem društveno-političkom kontekstu individualizam nije moguće razumjevati bez liberalizma. Tako liberalizam kao „(...) filozofijsko – politička kategorija svoju konkretizaciju nužno vidi u individui i njezinim slobodama, dok moderni individualizam, kao svojevrsna ideologija, svoju teorijku-povijesnu pretpostavku ima upravo u liberalizmu.“ 15. Kada je riječ o autonomiji valja istaći kako se u filozofskom promišljanju pravi razlika između moralne autonomije i osobne autonomije. U kantijanskom smislu, autonomija je vrhovni princip moralnosti, a moralnost je direktno suprostavljena principu pojedinačne potrage za srećom koja nije dio univerazlnog okvira. Sloboda u Kantovoj koncepciji jeste sastavni ali tek dio moralne autonomije. Prema takvom stanovištu niko ne bi trebao vlastito pravo na sreću suprotstaviti moralnom zakonu. Sreća, dakle, nije isključivo pitanje ostvarenja vlastitih preferencija koje individua iskazuje pa se u potragu za srećom individua može uputiti tek nakon ispunjenja dužnosti. Čovjek se prema tome treba ravnati i A. Ryan, Liberalism, u: A Companion to Contemporary Political Philosophy (ed. Robert E. Goodin, Philip Pettit and Thomas Pogge), Blackwell Publishing, Malden-Oxford-Carlton, 2007. god. 13 J. Gray, Liberalizam, Politička kultura, Zagreb, 1999. god., str. 13. 14 S. Radić, Individualizam kao čovjekovo egzistencijalno uporište: filozofijsko-teorijsko razmatranje individualizma s pripadajućim mu posljedicama, Bogoslovska smotra, (81) 3:537-558, 2011. god. 15 Ibid. 12 88 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose subjektivnim principima obavezujućim samo za njegovu volju ali i objektivnim moralnim zakonom koji je kao takav obavezan za sva umna bića. 16 Čovjek svoju slobodu i time individualnost zahvaljuje osobini umnosti. U razlikovanju unutarnje slobode (čovjekove dužnosti prema sebi) i vanjske slobode (dužnosti prema drugima) moguće je prepoznati u liberalnoj teoriji koja se nalazi u kategorijama negativne i pozitivne slobode. U tom smislu, ono što je za Kanta unutarnja sloboda za liberale je negativna sloboda, odnosno, minimum slobode kao granica i garancija da čovjek ne izgubi od sebi svojstvene prirode, odnosno od onoga po čemu jest ono što jeste. Vanjska sloboda, koja svoja ograničenja ima isključivo u zakonu, svoje izraz u liberalnoj filozofiji ima u pozitivnoj slobodi. Te se slobode, u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom, ne isključuju jer imaju isti izvor. 17 Takva koncepcija autonomije ne implicira, međutim, autonomiju u izborima koje individua vrši između mnogih, moralno prihvatljivih, opcija za vlastitu sreću. Na tragu te kritike javlja se zahtjev državi da podrži one ciljeve koji su u skladu s autonomijom, što dovodi do odumiranja koncepcija koje autonomiji ne pridaju znatnu pažnju i rađanja perfekcionističkog liberalizma. 18 Osim perfekcionistički shvaćene autonomije, političku koncepciju autonomije u liberalnu političku teoriju uvodi John Rawls. U izgradnji svog koncepta društevnog uređenja u kojem pravo (ispravno) ima prednost pred dobrom, Rawls također polazi od kontraktualnih pozicija, odnosno stanja u kojem su ljudi svjesni svojih različitosti te, zahvaljujući osobini razumnosti, pristupaju izvođenju načela koja će im omogućiti zajednički život. Kako bi uspjeli u prevazilaženju aksioloških i metafizičkih inkompatibilnosti, oni (razumni ljudi) se vraćaju u izvorno stanje (original position) iz kojeg onda pod velom neznanja (veil of ignorance), dakle iz stanja u kojem niko ne zna za različitost drugih, poduzimaju izvođenje načela pravednosti za stabilno uređenje društva. 19 Iako je kod Rawlsa moguće prepoznati određene tragove tradicije mišljenja izraženih u djelima Hobbesa, Lockea, preko Rousseaua, do Kanta i J.S. Milla, i dalje se radi o impresivnoj filozofskoj arhitektonici, 20 u kojoj se jasno raspoznaje neograničena vjera u um. Jedna od osnovnih zamjerki Rawlsovom konceptu deontološkog liberalizma izgrađena je i usmjerena prema konceptu izvornog stanja i vela neznanja koji prema Grayu predstavljaju istrgnuće čovjeka iz njegova kulturno-povijesnog konteksta i M. Brčić, ibid. Ibid. 18 N. Beljinac, Moralna i politička autonomija u teoriji liberalnog multikulturalizma, Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Beogradu, 5:151-170, 2011. god. 19 H. Cvijanović, Rawlsova liberalna utopija, Politička misao, Vol XL, 1:62-71, 2003. god. 20 Ibid. 16 17 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 89 �Dželaludin Hodžič pretvara ga, iako kao nositelja prava, u puki broj. 21 Individualizam svoje korijene ima u Francuskoj revoluciji i Prosvjetiteljstvu i označava antagonistički stav prema kolektivitetu i uopće naslijeđenim obrascima prema kojima su se uređivali i na kojima su bili utemeljeni odnosi u društvu 22 (Oyserman, Coon, Kemmelmeier, 2002:3-72). Ključni sadržaj individualizma odnosi se na neograničenu vjeru u razum i uvjerenje da su individue neovisne jedne od drugih. Sve definicije, kojih je mnogo, individualizam određuju osobnim: osobnim ciljevima, osobnim specifičnostima, osobnom kontrolom nad vlastitim izborima i samoispunjenjem. Individualizam svoje korijene ima u Francuskoj revoluciji i prosvjetiteljstvu i označava antagonistički stav prema kolektivitetu i uopće naslijeđenim društvenim obrascima. 23 Ključni sadržaj individualizma sadržan je u pretpostavci da su individue neovisne jedne od drugih. Sve definicije, kojih je mnogo, individualizam određuju osobnim: osobnim ciljevima, osobnim specifičnostima, osobnom kontrolom nad vlastitim izborima i samoispunjenjem. 24 Jednakost i privatno vlasništvo Uz toleranciju, slobodu i individualizam jednakost se javlja kao još jedan od načela liberalnog koncepta uređenja odnosa u društvu. Kako se u svom nastanku i razvoju liberalni koncept naslanjao na učenje o prirodnom pravu to je, razumljivo, kao njegov neizostavni dio proizašao zahtjev za jednakošću ljudi. Tako i von Mises, jedan od teoretičara liberalizma, potvrđujući jedno od temeljnih liberalnih opredjeljenja, tvrdi: „Sve razlike između ljudi su vještačke, proizvod društvenih, ljudskih – takoreći prolaznih – institucija.“ 25 Razlike koje se smatraju vještačkim ne odnose se, međutim, na razlike s kojima se ljudi rađaju i koje spadaju u njihovu prirodu. Liberali tako, svjesni prirodnih i nepremostivih razlika, pod kojima se Ibid; za dalji uvid u kritiku Rawlsovog Političkog liberalizma vidi: Gray, John (1995): Enlightenment΄s Wake, Routledge, London; Mouffe, Chantal (1993): The Return of the Political, Verso, New York; Sandel, Michael (1998): Liberalism and the Limits of Justice, Cambridge University Press, Cambridge. 22 D. Oyserman et al., Rethinking Individualism and Collectivism: Evaluation of Theoretical Assumptins and Meta-Analyses, Psyhological Bulletin, Vol. 128, 1:3-72, 2002. god. 23 Ibid. 24 Ibid. 25 „All distinctions between men are only arteficial, the product of social, human – that is to say, transitory – institutions.“ L. Von Mises, Liberalism – In The Classic tradition, Institute for Human Studies, Virginia, Cobden Press, San Francisco and The Foundation for Economic Education, Inc., Irvington-on-Hudson, New York, 1985. god. 21 90 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose primarno misli na one biološke, jednakost postuliraju kao jednakost u pravu, odnosno, jednakost pred zakonom. Ideal jednakosti ipak ne uživa jedinstveno razumijevanje pa time ni jednak status u društveni znanostima. Upravo je ideal jednakosti, onakav kako ga razumije i konstruira liberalizam, izvor i najčešći predmet snažnih prigovora kritičara filozofije liberalizma. Razlika dolazi do izražaja u granicama jednakosti. Područje u kojem liberali odriču mogućnost ostvarenja jednakost jeste područje materijalnog bogatstva, odnosno, mogućnost da svi imaju jednako. Svi smo, dakle, jednaki u osnovnim pravima i pred zakonom ali svi ne prihodujemo jednako niti možemo imati jednako. Utoliko pitanje jednakosti stoji u uzročno – posljedičnoj vezi s još jednim pitanjem privatnog vlasništva, koje se ne može istrgnuti iz ukupne liberalne filozofije niti bez njega ista može biti razumljiva. Odnos liberalizma prema ekonomskoj, odnosno, privrednoj dimenziji društvenih odnosa od početka se ogleda u nespornom statusu koji privatno vlasništvo uživa u liberalnom učenju. Pitanje vlasništva i privrednih interakcija na kojima određeno društvo ima funkcionirati i razvijati se, nalazi svoje mjesto u radovima mislilaca koji su prepoznati kao začetnici i utemeljivači liberalnog učenja. Tako kod L. de Montesquieua trgovina zauzima mjesto ključnog faktora mira i rušenja predrasuda jer onaj ko uspješno trguje, logično, rijetko ratuje. Jednaku pažnju pitanjima vlasništva posvećuju i drugi autori te će tek „(...) uviranjem političke idelogije u gospodarstvenu zbiljnost do kraja biti razotkriven ustroj cijelog liberalističkog sustava, ali i njegove krajnje posljedice.“ 26 Još izraženije taj odnos oslikava von Mises prema kojem se ukupno učenje liberalizma, kada bi to trebalo učiniti jednom rječju, može opisati pojmom vlasništva, pri čemu, naravno, misli na privatno vlasništvo. 27 Multikulturalizam Pojam multikulturalizma javlja se u terminologiji društvenih i humanističkih nauka šezdesetih godina 20. stoljeća. U određenju sadržaja multikulturalizma značajan izazov predstavlja zbrka koju proizvode različiti pristupi i viđenja pojma i koncepta koji predstavlja ili treba da predstavlja. Različit pristup zauzimaju, naime, i zagovornici i oponenti kroz cijelu lepezu definicija u kojima se multikulturalizam određuje i pozicionira od ideje, koncepta, programa, političke teorije sve do općeg poziva na dijalog ili multikulturalizma kao perspektive. Treba svakako napomenuti kako mnoštvo definicija multikulturalizma nije odraz tek neslaganja o imenovanju jednog programa. Naprotiv, jedan od razloga za zbrku oko 26 27 J. Jukić, Kršćanstvo i liberalizam, Društvena istraživanja, god. 4, 6:885-910, 1995. god. L. Von Mises, ibid. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 91 �Dželaludin Hodžič termina leži upravo u činjenici da različiti autori (ovdje mislimo, naravno, o zagovornicima ideje) u pojmu multikulturalizma nude i podrazumijevaju katkada i znatno različite ideje, teze i programe konkretizacije, na osnovu čega se i govori o tipologiji multikulturalizma. 28 Tako Christine Inglis multikulturalizam razumije kao demokratsku reakciju politike na raznolikosti koja se u društvu javlja na socijalnim i kulturnim osnovama. 29 Slično određenje multikulturalizma nudi i Joseph Raz, značajni suvremeni filozof prava i politike, koji u multikulturalizmu vidi politiku koja činjenici različitosti odgovara potvrdnim odgovorom, odnosno, raličitostima odgovara sa – da. 30 Bikhu Parekh 31 (2000.) multikulturalizam vidi primarno kao platformu za kulturni dijalog. Na tragu spomenutog autora, teoretičara multikulturalizma, valjalo bi razlikovati pojmove multikulturalnog i multikulturalističkog. Dok se prvi odnosi na ništa više do empirijski provjerljivu činjenicu postojanja kulturne raznolikosti u određenoj zemlji, drugi pojam nadaje se u značenju aktivnog odnosa kreatora političkih odluka na političkoj, normativnoj i ideološkoj ravni. Pojam multikulturalizma misli se i kao politika u okviru filozofije liberalizma koja nastoji postići najbolji mogući položaj za različitosti vjerskog, kulturnog ili etničkog utemeljenja uz stabilan i moralno odbranjiv način, kako u privatnoj tako i u javnoj sferi. 32 Osim određenja koja se vrijednosno mogu svrstati kao neutralna ili pozitivna postoji i niz promišljanja koja multikulturalizam, u vrijednosnom smislu, barem u negovim normativnim dimenzijama, određuju negativno. Tako Christian Joppke „drži da je multikulturalizam inherentno kontradiktoran, kako u konceptualnom, tako i u političkom smislu.“ 33 Za A.J. Schmidta, koji prihvaća značaj i potrebu multikulturalnog obrazovanja, multikulturalizam nije prihvatljiv jer se radi o drugačijem, dominantno ideološkom konceptu i orijentaciji 34. Najznačajniji liberalni kritičar multikulturalizma Brian Barry multikulturalizam određuje kao antiprosvjetiteljski i antiuniverzalistički, videću u njemu posebnu zamku koja dolazi do izražaja u prijenosu javnih funkcija na Više o tipologiji ili klasifikaciji multikulturalizma u: Mesić, Milan, Multikulturalizam – društveni i teorijski izazovi, Školska knjiga, Zagreb, 2006. godine. 29 C. Inglis, Multiculturalism: New Policy Responses to Diversity, Management of Social Transformations (MOST) – UNESCO, Policy Paper, No. 4:1 – 41., 2003. god. 30 P. Loobuyck, Liberal multiculturalism: A defence of liberal multicultural measures without minority rights, Ethnicities (5) 1: 108-123, 2011. god. 31 B. Parekh, Rethinking Multiculturalism, Cultural Diversity and Political Theory, Palgrave, Nwe York, 2000. god. 32 Ibid. 33 M. Mesić, Multikulturalizam, Školska knjiga, Zagreb, 2006. god., str. 64. 34 Ibid, str. 159. 28 92 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose manjinske grupe. 35 Valja naglasiti kako ovdje svakako nisu ni izbliza iscrpljena teorijska određenja multikulturalizma. Takav cilj, ako je uopće ostvariv, zahtijevao bi mnogo više prostora ali i drugačiju koncepciju, od onoga što se ovim radom želi ponuditi. Pored različitih konceptualnih određenja, pri razmatranju pojma multikulturalizma, valja imati na umu kako isti različite konotacije dobiva i stavljanjem u teritorijalni ali i vremenski kontekst. U većoj ili manjoj mjeri, različito se pod multikulturalizmom misli u SAD-u i na evropskom kontinentu, prvenstveno zemljama zapadne Evrope. Will Kymlicka, jedan od najistaknutijih zastupnika i teoretičara ideje multikulturalizma, posebno naglašava kako se pojam ne može svesti na prostu definiciju i da pojednostavljivanje može značiti samo krivi trag u razumijevanju ukupne ideje i njenih intencija. Tako se, primjera radi, pod ovim pojmom u Južnoj Africi, mislilo na institucije, odnosno, njihovu odvojenost u sramnom režimu, koji povijest pamti kao aparthejd. 36 S druge strane, tim pojmom (multikulturalizmom) označava se službena politika Kanade na području uređenja međuetničkih odnosa 37 Svakako je dakle riječ o fenomenu čiji „(...) raspon mogućih određenja je teško odrediti.“ 38 Mogli bismo dodati kako ta činjenica, širina i nesvodljivost multikulturalizma na školske definicije, odražava njegovu važnost i širinu u promišljanju savremenih pitanja društvenih odnosa. Dok se pojmovni aparat liberalizma izlaže kroz pojmove slobode, individue, jednakosti, dotle se multikulturalizam naglašeno bavi pitanjima identiteta, kulture, zajednice, pravde. Može se ustvrditi i kako multikulturalizam osnovne teme liberalizma ne mijenja ali im svakako prilazi iz novih perspektiva i proširuje ih. Stoga se nameće značajnim razmotriti makar u naznakama pojmove identiteta, kulture i zajednice, odnosno, pripadanosti u njihovoj značenjskoj i hermeneutičkoj raznolikosti. Identitet Pojam identiteta u sebi prelama ključna ontološka, logička, epistemološka i etička pitanja i kao takav jedna je od centralnih tema zapadne filozofije. Pojam identiteta, koji se nalazi u širokoj upotrebi u teorijskim analizama i empirijskim istraživanjima, i obuhvata dilemu sebstva, u kojoj se (dilemi) nastoje objasniti B. Barry, Kultura i jednakost, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006. god., str. 105. M. Mesić, ibid, str. 62. 37 Ibid. 38 Ibid. 35 36 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 93 �Dželaludin Hodžič proturječnosti koje nameće život u društvu koje se nalazi u stalnim promjenama. U širokom značenjskom polju identitet podrazumijeva „prostorno-vremenski kontinuitet, koji se sastoji od dosljednosti bitnih značajki u jedinici vremena i prostora (...) i od fizičke granice koja pokazuje da se radi o jednom entitetu unatoč mogućim promjenama.“ 39 Drugim riječima, u deskriptivnom smislu, identitet se može odrediti kao osjećaj vlastite (pojedinačne) osobnosti i kao osjećaj pripadnosti nekoj od društvenih grupa. „Ono što mislimo o sebi tvori naš samoidentitet (...) dok očekivanja i mišljenja drugih tvore naš socijalni identitet.“ 40 U savremenim razmatranjima identiteta moguće je definirati dvije koncepcije ovog pojma. Jedna podrazumijeva postojanu strukturu koja se prepoznaje u osobnosti pojedinca ili grupnom pamćenju. U prvoj koncepciji riječ je o statičnoj ili trajnijoj koncepciji identiteta i samorazumijevanja. Druga koncepcija označava se kao proces koji se realizira u nizu interakcija čiji je pojedinac dio, odnosno, u koje je uključen. Susret dviju koncepcija vodi konceptualizaciji kulturnog identiteta koji je najprije shvaćen kao dimenzija koja utječe na individualno ponašanje da bi kasnije svoj izraz našao u pojmu društvenog identiteta. Kultura Pojam kulture nije samorazumljiv pojam i uključuje različite interpretacije. S jedne strane pod kulturom se podrazumijeva viša sfera ljudske egzistencije koja uključuje nauku, filozofiju, umjetnost, jezik, religiju, moral i običaje te se naziva i duhovnom kulturom. S druge strane tako shvaćene kulture stoji pojam civilizacije koji u sebi sadrži tehnologiju, građevine i sredstva za proizvodnju, odnosno, dimenzija materijalne kulture. Prema drugom mišljenju, opet, pojmovi kulture i civilizacije predstavljaju sinonime. Pojam civilizacije javlja se na Zapadu, u vrijeme prosvjetiteljstva, kao termin kojim se željelo ukazati na jasnu razliku između evropskih i neevropskih, „primitivnih“ naroda, odnosno, njihovih kultura. U tom smislu, pojmom civilizacije željelo se kvalitativno evropsku kulturu i svjetonazor uopće, označiti kao superiorne u odnosu na druge koje je tek trebalo civilizirati. 41 To je jedno poimanje i određenje civilizacije. Ona se može odrediti i kao „(...) onu R. Raunić, Politika identiteta i demokratska pravednost, Filozofska istraživanja, god. 31, 4:719-734, 2011. god. 40 R. Kalanj, Zov identiteta kao prijeporno znanstveno pitanje, Socijalna ekologija Zagreb, Vol. 12, 1-2:47-68, 2003. god. 41 M. Savić, Hermeneutika i interkulturalno sporazumijevanje u epohi globalizacije, Filozofija i društvo, 2:3-29, 2011. god. 39 94 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose kulturu koja ima kontinuitet u prostoru i vremenu, a čiji proizvodi imaju opću vrijednost, pa je povezana s tehničkim proizvodima potrebnim za ljudski opstanak, a i s društvenim procesima. Kultura je sve što nije proizvela priroda nego čovjek, a civilizacija sve ono što je različitim kulturama zajedničko.“ 42 Kultura se, dalje, može odrediti kao „ukupnost tvorevina i načina života koje je neki narod iznašao da služe samom životu protumačenom na samosvojan način“. 43 Ovdje nas upravo zanima kultura u svom najširem značenju, u smislu ukupnih duhovnih i materijalnih činilaca koji u vremenu i prostoru formiraju specifičnosti neke grupe/zajednice i pojedinca u njoj. Drugim riječima, zanima nas kultura kao struktura materijalnih, socijalnih i duhovnih dimenzija. Takvo razumijevanje kulture nesumnjivo je na tragu Marcuseovog (Herbert Marcuse) shvaćanja koji kulturu određuje kao „(...) proces humanizacije, okarakteriziran kolektivnim naporom da se očuva ljudski život, zaustavi borba za egzistenciju ili da se ona održava u granicama koje je moguće kontrolirati, da se učvrsti proizvodna organizacija društva, razviju duhovne sposobnosti ljudi i smanje i sublimiraju agresije, nasilje i bijeda.“ 44¸Kultura i identitet zajedno tvore sintagmu kulturni identitet. Nije teško odgonetnuti kako je riječ o identitetu na čije formiranje znatno, čak presudno, utječu kultura, kulturno članstvo i pripadanje. Utoliko je kod kulturnog identiteta riječ o kolektivističkoj dimenziji kulture, nasuprot individualističkoj dimenziji. Navedene dimenzije kulture odražavaju razine do kojih „ljudi u društvu radije djeluju kao individue, nego li kao članovi grupa, odnosno, razinu povezanosti, na način da individualizam predstavlja slabu povezanost između pojedinaca pri čemu se svako brine za sebe i neposrednu okolinu, a kolektivizam predstavlja integriranost u grupu i prednost grupnih ciljeva pred individualnim.“ 45 Na tom tragu je i podjela na „zapadne kulture“ kao individualističke i „istočne kulture“ kao kolektivističke. Razlike između individualistički i kolektivistički orijentiranih kultura značajne su i kao odraz institucionalnih i ideoloških razlika, koje se temelje na pravnoj kulturi zapadnih društava „koja stavljaju jak naglasak na prava, slobodu i jednakost pojedinca“, s jedne strane, i kolektivističkim kulturama „koje su sklonije tradicionalnim i religijskim normama pri rješavanju obiteljskih sporova, a manje sklone državnoj regulaciji.“ 46 I. Cifrić, Imperij ili zajednica? Homogenizacija i raznolikost kultura u kontekstu globalizacije i identiteta, Društvena istraživanja, Zagreb, god. 17, 4-5:773-797, 2008. god. 43 M. Savić, ibid. 44 H. Marcuse, Kultura i društvo, BIGZ, Beograd, 1977. god. 45 R. Jeknić, Sistemske i kulturne razlike, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 1:119-135, 2007. god. 46 Ibid. 42 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 95 �Dželaludin Hodžič Pojmovi identiteta i kulture doživljavaju svoju ekspanziju u globalizacijskim procesima, koji bude interes za probleme koji nastaju iz različitih razumijevanja i tumačenja koji se u vezi ovih pojmova (identiteta, kulture) i njihovih izvedenica (kulturni identitet, politike identiteta, kulturna dominacija, kulturni imperijalizam) javljaju. Kultura zauzima značajno mjesto u Fukuyaminoj tezi o kraju povijesti. Fukuyama, naime, kulturu definira kao „naslijeđe etničkih običaja“, u kojoj se (kulturi) razvija povjerenje kao njeno temeljno obilježje, pri čemu stepen povjerenja određuje kao osnovni uzrok ekonomske efikasnosti, na način da su ekonomski najefikasnije one države u kojima je među pojedincima razvijen najveći stepen povjerenja 47 Takvo argumentiranje koje društvene odnose ocjenjuje isključivo ili najprije kroz kriterij efikasnosti, odnosno, uspješnosti u potpunosti je u skladu s Fukuyaminim stavom da je liberalizam daleko najbolji model uređenja društvenih institucija te da je kao takav predodređen za globalni uspjeh kojem će svi težiti. Iz navedenih razmatranja identiteta i kulture moguće je razaznati obrise mjesta koje u mišljenju zastupnika multikulturalizma zauzima kulturno članstvo, odnosno pripadanje različitim kolektivitetima (vjerskim, etničkim, spolnim). Iz toga proizlaze i stavovi o potrebi prepoznavanja njihovog statusa i, posljedično, prava koja pripadnici tih grupa uživaju ili treba da uživaju. U tom kontekstu, u govoru o izjednačavanju početnih pozicija u mogućnostima, jasno se razaznaje i govor o pravdi kojoj multikulturalisti pristupaju s posebnom pažnjom, ne suprotstavljajući je konceptu dobra. Nasuprot Rawlsovom favoriziranju ispravnog nad dobrim, ovdje je riječ o pokušaju definiranja zajedničkih ciljeva ispravnog i dobrog. Liberalna država i kulturni pluralizam Država nije jedini ali nakon renesanse radi se svakako o dominirajućem obliku političkog organiziranja 48 i isključivom konstituentu mašinerije prinude. 49 Centralizacija vlasti i monopol nad mašinerijom prinude, međutim, tek su jedna dimenzija moderne države. U modernizacijskom procesu država i u njoj otjelovljena politička moć, legitimirana je narodnim suverenitetom i sekularizacijom pozicije autoriteta, nasuprot apsolutnoj moći vladara i povlasticama koje su uživali staleži. F. Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naklada, zagreb, 1994. god. 48 S. Petkovska, Demokratija i politika razlike – kroz prizmu aktuelnog stanja, Filozofija i društvo 3: 95-119, 2011. god. 49 F. Neumann, Vladavina prava: politička teorija i pravni sistem u modernom društvu, „Filip Višnjić“ Beograd, 2002. god. 47 96 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose Tako su zastupanje demokratskih i liberalnih načela u konstituiranju moderne države i društva dio istog procesa. 50 Moderna država, u duhu liberalne teorije u kojoj je utemeljena i iz koje se razvija, svoje mehanizme koristila je dugo s ciljem kulturne homogenizacije, prema kojoj je jedinstvo homogenost, a jednakost uniformnost. Ozbiljenje je to liberalnih načela prema kojima je sloboda individue osnovni kriterij za vrednovanje svih društvenih institucija, samo društvo nije ništa drugo do prosti zbir jedinki, liberalna država je „noćni čuvar“ ili država „slijepa za razlike“. Liberalna država treba da djeluje ignorirajući sve razlike među građanima bez obzira radilo se o vjerskim, etničkim, tradicijskim pripadnostima, pa i razlikama u ekonomskom položaju. Promjene državnih oblika i uređenja odvijaju se paralelno s nastankom i razvojem liberalizma. Riječ je o uzajamnim odnosima u kojima, s jedne strane, moderna država svoje idejne izvore nalazi u filozofiji liberalizma dok se, s druge strane, konkretizacija načela i zahtjeva liberalizma događa u okviru nove, liberalne, države. U tome leži paradoksalno svojstvo liberalizma koji, s jedne strane, predstavlja političku teoriju, ideologiju i utopiju, a s druge strane, ujedno i politički pokret u smislu da nastoji praktično aplicirati i realizirati liberalna načela. 51 Liberalna država je politička organizacija s kojom počinje modifikacija klasičnih koncepcija neograničenog državnog suvereniteta, njenim zamjenjivanjem idejama narodne ili, preciznije, građanske suverenosti, koji implicira ne neko najviše i apsolutno, hijerarhijski utemeljeno središte svima nadređene vlasti, već ideju horizontalne, ograničene i kontrolirane suverenosti u smislu sposobne i efikasne vlade koja uvijek radi u granicama prava, odnosno ustava. U tom smislu je liberalna država onaj tip države koji teži minimalnom uplitanju u privredu i društvo, država koja djeluje na načelu laisses faire, dakle na očekivanjima maksimalne društvene i tržišne samoregulacije. Liberali su stoga tradicionalno sumnjičavi prema svakoj državi. Oni ne vjeruju državi, vladi ili bilo kom kolektivnom subjektu koji želi da vlada, stavljajući u drugi plan individuu, uvjereni da država može jednostavno da prekorači polje zagarantirane slobode, kojoj treba da služi. Neki filozofi slobode, poput Murraya Rothbarda (radikalni libertarijanac ili anarhokapitalista, kako sam sebe naziva) smatraju da ona čak i ne treba da postoji, da smo mi zapravo samo dobro „naviknuti“ na ovu instituciju, jer se već svojim rođenjem zatičemo u državi i da je ona samo povijesna konstrukcija, proizvod povijesnih događaja a ne nešto što je po sebi nužno ili prirodno i što je a priori potrebno radi zaštite i očuvanja pojedinaca M. Podunavac, Izgradnja moderne države i nacije: Balkanska perspektiva, Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Beogradu 2007.:82-98, 2007. god. 51 D. Rodin, Liberalizam i republikanizam: dvije nedemokratske i nepolitičke ideološke opcije, Politička misao, God. XLIV, 4:3-16, 2007. god. 50 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 97 �Dželaludin Hodžič i njihove slobode. 52 Savremena slika svijeta, slika multikulturalnih društava, svjedoči o potrebi redefiniranja klasičnih liberalnih polazišta o individui, društvu, identitetu i državi. Kulturna pluralnost, na koju se referira i iz koje proizlazi ideja multikulturalizma, povlači za sobom, neminovno, mnoga pitanja: Ko sam ja? Ko su Drugi? Kome pripadama ja, a kome Drugi? Može li se potisnuti etnocentričnost i prihvatiti i uvažiti drugog i drugačijeg? (Čačić-Kumpes, 2004.). 53 Ovo su, naravno, tek neka pitanja koja se promišljaju u diskursu multikulturalizma, koji razmatra ukupnost manjinskih pitanja, koja uveliko prelaze etničke kriterije diferenciranja. Problemi suživota različitih identiteta, utemeljenih na vjerskom, kulturnom, tradicionalnom, jezičkom kriteriju, kao i problemi koji proističu iz migracijskih procesa, osvajanja, razvoja države i ljudskih prava, stoljećima su prisutni u društvenim odnosima. Multikulturalna ideja javlja se, nakon asimilacijskog i diferencijalističkog, kao treći model ili treća opcija u pristupu tim pitanjima, kroz stav da potpuna inkorporacija u društvo ne znači ili ne treba da znači odricanje od vlastite posebnosti, odnosno, bilo koje dimenzije identiteta. Drugim riječima, vlastita posebnost i puna participacija u širem društvu ne isključuju jedna drugu. Multikulturalizam se razvija na tezi da je čovjek ne samo prirodno već i kulturno biće. Iz perspektive individue to znači da ja ne odlučujem niti mogu odlučivati neopterećen svojim kulturnim članstvima. Moje odluke obojene su, dakle, i mojim etničkim, vjerskim, jezičkim, polnim i svim drugim pripadnostima koja su dio mog ukupnog identiteta. Multikulturalna društva, koja su preživjela nastojanja kulturne homogenizacije, kojoj je moderna država-nacija nedvojbeno stremila, prilog su tezi o kulturnoj ukorijenjenosti čovjeka. Multikulturalnost na deskriptivnoj razini naprosto je činjenica suvremenog svijeta. 54 No, multikulturalizam putem zahtjeva za priznavanje posebnih grupnih/kolektivnih/kulturnih prava prerasta u problem, odnosno, dilemu u normativnom diskursu. Ti zahtjevi posebno su dramatični u državama zapadne liberalne tradicije. Može se, svakako, govoriti kako je kulturni pluralizam svojstven upravo zapadnim državama liberalnog tipa. Prerastanje, međutim, multikulturalnosti (deskriptivne) u multikulturalizam kao normativni izraz težnji, dovodi zapadnu liberalnu državu i politički liberalizam u delikatnu poziciju. S jedne strane nalaze se individualizam, autonomija i sloboda pojedinca izraženi u idejama klasičnih ljudskih prava i univerzalnog građanstva koje stoje u M. Rothbard, Ethics of Liberty, New York University Press, New York, 2003. god. J. Čačić-Kumpes, Politika reguliranja kulturne i etničke raznolikosti: o pojmovima i njihovoj upotrebi, Migracijske i etničke teme, (20) 2-3: 143-159, 2004. god. 54 E. Kulenović, Neutralnost države: sukob neutralnosti načela i neutralnosti javnih politika, Politička misao, XXXIX 3: 42-59, 2002. god. 52 53 98 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose temeljima liberalne države. S druge, pak, strane, usljed niza značajnih povijesnih događaja i procesa (postkolonijalizam, slom komunizma, migracije izazvane ekonomskim ali i sigurnosnim motivima, globalizacija) ista ta država suočena je sa stalnim porastom zahtjeva za priznanje posebnih kolektivnih ili kulturnih prava. Ideja univerzalnog građanstva nije ništa drugo do pokušaj da se obezbijedi zajednički identitet slobodnih pojedinaca liberalne države, kao garant stabilnosti političke zajednice. Ideja dominantne kulture znači da je individui unaprijed određena dimenzija identiteta, najpogodnija za potpuno učešće u društvenim procesima, odnosno, onaj dio identiteta koji ne kvari sliku univerzalnog građanstva. Drugi identiteti te individue namijenjeni su za privatnu „konzumaciju“. 55 Šta je onda sa slobodom izbora i konceptom u kojem je izbor moguće mijenjati zarad vlastitog dobra? U kakvoj je poziciji pojedinac koji ne prihvaća ponuđeni okvir dominantne kulture? Tako shvaćena kultura, kao statičan, homogen sistem vrijednosti postala je, blago rečeno, prevaziđena ali i zloupotrijebljena u kolonijalne svrhe. Ne živimo više (ako smo ikada i živjeli) u svijetu rascjepkanih nacionalnih kultura/država. On se (svijet) danas nadaje kao multikulturalan, u kojem nije moguće povlačiti linije razdvajanja kulturnih entiteta. Na tragu tih promišljanja, ideja multikulturalizma na prvo mjesto stavlja zahtjev za redefiniranjem kulture i uvažavanjem značaja kulturnog članstva za upotpunjeni identitet svake individue. To ne znači nejednak odnos ili preferiranje određene kulture. To znači, prema multikulturalistima, da je svačiji izbor jednako važan i da ga je kao takvog potrebno uvažavati. Kultura od predmeta analize prerasta u glavno kognitivno sredstvo razumijevanja ukupnh društvenih interakcija savremenog svijeta, a to znači i sredstvo spoznaje i razumijevanja sebe i drugoga. 56 Liberalni multikulturalizam kao pokušaj nadgradnje U tipologiji multikulturalizma značajno mjesto zauzimaju formulacije W. Kymlicke. Njegov model nastoji multikulturalizam u svojoj normativnoj dimenziji utemeljiti u duhu političke filozofije liberalizma, a značajan je kao pokušaj sinteze u dijalektičkom odnosu liberalnog učenja i zahtjeva za kulturnim pravima. Takav pokušaj Kymlicka postulira osebujnom idejom liberalnog multikulturalizma. M. Brčić, Kulturni pluralizam i pravednost u recepciji Willa Kymlicke, Filozofska istraživanja, (28) 1: 49-61, 2008. god. 56 I. Gačanović, Kultura i identitet kao politički neizbežni koncepti: Preludijum za prilagođavanje antropološke debate o multikulturalizmu političkoj realnosti, Čemu (9) 1819: 230-251, 2010. god. 55 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 99 �Dželaludin Hodžič U njegovom formiranju i artikulaciji posebno kontroverzno stajalište zauzima teza o multikulturalizmu kao nastavku ili nadgradnji na klasično liberalno naslijeđe. Nije sporno, prema njemu, zadržati izvorni liberalni stav prema fundamentalnim slobodama i ljudskim pravima. Ono što se iz te perspektive, međutim, nadaje kao problem jesu očiti i sveprisutni problemi uvjetovani manjinskom pozicijom. Na tom tragu nastoji se senzibilizirati i redefinirati stav ortodoksnog liberalizma o mogućem utemeljenju grupno manjinskih prava. Drugim riječima, Kymlicka nudi teoriju prema kojoj manjinska prava nisu suprotnost liberalnom viđenju ljudskih prava, odnosno, kako njihovo priznanje ne podrazumijeva podrivanje izvornog liberalnog koncepta. Svoju teoriju izvodi iz slobode izbora u oblikovanju vlastitog života, a kulturno članstvo pruža nam smislene opcije za ostvarenje izvršenog izbora i organizaciju života. Takav koncept manjinskih prava nije u suprotnosti, štaviše, dosljedno je slobodi i autonomiji pojedinaca. 57 Na tome temelji uvjerenje da bi liberalne teorije trebale imati na umu kulturnu pripadnost. U suprotnom, ako manjinske kulture nisu priznate, u smislu političke podrške, te kulture, odnosno, njihovi pripadnici nemaju jednaku mogućnost integracija u društvene odnose i procese. U tom smislu, multikulturalizam je poziv na novi pristup i priznavanje manjinskih kultura kako bi se izjednačile početne pozicije i postigla suštinska jednakost šansi, a to znači i da smo korak bliže ostvarenju pravde i pravednijih odnosa, kojih nema bez dobra drugoga. Država je, dalje tvrdi Kymlicka, dužna upravo poštujući načelo jednakosti, pomoći manjinske zajednice jer se nalaze u nejedankom položaju u odnosu na većinsku kulturu. Uvažavanje razlika bit je jednakosti, a grupno-diferencirana prava naprosto su potreba kako bi se te razlike i normativno uvažile, odnosno, zaštitile. Multikulturalizam je napor za dalji razvoj liberalne teorije pravednosti i postaje opasno nastaviti ga, kao takvog, predviđati (Šarčević, 2003:582). 58 Prema Habermasu ne postoji logički antagonizam na relaciji ispravno shvaćenih individualnih prava i osjetljivosti na kulturne razlike. 59 Uz globalizaciju, multikulturalizam danas predstavlja neizbježan diskurs razumijevanja savremenog društva, noseći u sebi i naznake nove sinkretističke svjetske kulture. 60 V. Stanković-Pejnović, Individualna i grupna prava liberalnog multikulturalizma, Migracijske i etničke teme (26), 2: 169-189, 2010. god. 58 A. Šarčević, Politička filozofija i multikulturalni svijet..., Svjetlost, Sarajevo, 2003. god. 59 V. Stanković-Pejnović, ibid. 60 M. Mesić, ibid. 57 100 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose ZAKLJUČAK Liberalizam i multikulturalizam nalaze se u nadasve složenom odnosu u kojem isprepliću stavove i argumentacijske linije o temeljnim pitanjima vrijednosnog, odnosno, svjetonazorskog pluralizma kao činjenice suvremenog svijeta. Ovdje, ukratko, valja još jednom napomenuti kako se radi o složenoj, multidisciplinarnoj, globalnoj i svakako aktuelnoj raspravi. Njena aktuelnost podrazumijeva nove dileme, pitanja i zahtjeve koji se, praktično, javljaju na svakodnevnoj bazi. Čak i stavovi izrečeni ranije doživljavaju nove interpretacije. Zato će i spominjani Bikhu Parekh navesti, kao jedan od motiva za vlastito istraživanje i angažman u polju multikulturalizma, da iako je sve rečeno, nije još uvijek rečeno od strane svih. Kao jedan od zaključaka nameće se i stav kako je kod multikulturalizma teško ustanoviti jedinstvenu intelektualnu liniju, kakvu je moguće, prema Johnu Grayu, raspoznati kod liberalizma. Stoga se čini uputnim misliti njegove teorijske napore upravo iz nemogućnosti da ga se odredi jednostrano bilo kakvim poimanjem kulture. Tim zahtjevom još jednom se naglašava neophodnost širokog mišljenja kulturnih i različitosti uopće, čemu bi trebao udovoljiti i sam multikulturalizam kako bi stabilizirao sadržaj vlastitog pojma. LITERATURA Knjige: Barry, Brian, 2006: Kultura i jednakost – egalitarna kritika multikulturalizma, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Berlin, Isaiah, 2000: Četiri eseja o slobodi, Feral Tribune, Split F. Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek, Hrvatska sveučilišna naklada, zagreb, 1994. god. Gaus F., Gerald, 2005: The Place of Autonomy Within Liberalism, u: Autonomy and the Challenges to Liberalism (ed. Christman John and Rogers Joel), Cambridge, Cambridge University Press Gray, John, 1999: Liberalizam, Politička kultura, Zagreb Heywood, Andrew, 2004: Politika, Clio, Beograd Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 101 �Dželaludin Hodžič Kolakowski, Leszek: Gdje su djeca liberalne filozofije, preveo Darko Polšek, dostupno na: http://mudrac.ffzg.hr/~dpolsek/prijevodi.htm Kymlicka, Will, 2004: Liberalizam, zajednica, kultura, Deltakont, Zagreb Kymlicka ,Will, 2003: Multikulturalno građanstvo – Liberalna teorija manjinskih prava, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb Marcuse, Herbert (1977.): Kultura i društvo, BIGZ, Beograd Mesić, Milan, 2006: Multikulturalizam – društveni i teorijski izazovi, Školska knjiga, Zagreb Neumann, Franz, 2002: Vladavina prava: politička teorija i pravni sistem u modernom društvu, „Filip Višnjić“ Beograd Parekh, Bikhu, 2000: Rethinking Multiculturalism, Cultural Diversity and Political Theory, Palgrave, Nwe York Puhovski Ž., Prpić I., Uzelac M. (ur.) 1990: Leksikon temeljnih pojmova politike – abeceda demokracije, Školska knjiga, Zagreb Rothbard, Murray, 2003: Ethics of Liberty, New York University Press, New York Ryan, Alan, 2007: Liberalism, u: A Companion to Contemporary Political Philosophy (ed. Robert E. Goodin, Philip Pettit and Thomas Pogge), Blackwell Publishing, Malden-Oxford-Carlton Szabolcs, Pogonyi: Liberalism and the Limits of Multiculturalism, Tischner Debates Online, dostupno na www.erazm.uw.edu.pl Šarčević, Abdulah, 2003: Politička filozofija i multikulturalni svijet..., Svjetlost, Sarajevo von Mises, Ludwig (1985): Liberalism – In The Classical Tradition, Institute for Human Studies, Virginia, Cobden Press, San Francisco and Foundation for Economic Education, New York 102 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose Članci: Brčić, Marita, 2006: Izvori liberalnog mišljenja u filozofiji Immanuela Kanta, Filozofska istraživanja, godina (26), 4:783-797 Brčić, Marita, 2008: Kulturni pluralizam i pravednost u recepciji Willa Kymlicke, Filozofska istraživanja, (28) 1: 49-61 Cifrić, Ivan (2008): Imperij ili zajednica? Homogenizacija i raznolikost kultura u kontekstu globalizacije i identiteta, Društvena istraživanja, Zagreb, god. 17, 4-5:773797 Cvijanović, Hrvoje, 2003: Rawlsova liberalna utopija, Politička misao, Vol XL, 1:6271 Čačić-Kumpes Jadranka, 2004: Politika reguliranja kulturne i etničke raznolikosti: o pojmovima i njihovoj upotrebi, Migracijske i etničke teme, (20) 2-3: 143-159 Gačanović, Iva, 2010: Kultura i identitet kao politički neizbežni koncepti: Preludijum za prilagođavanje antropološke debate o multikulturalizmu političkoj realnosti, Čemu (9) 18-19: 230-251 Inglis, Christine 2003: Multiculturalism: New Policy Responses to Diversity, Management of Social Transformations (MOST) – UNESCO, Policy Paper, No. 4:1 – 41. Jeknić, Ranka (2007): Sistemske i kulturne razlike, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 44, 1/2007:119-135 Jukić, Jakov, 1995: Kršćanstvo i liberalizam, Društvena istraživanja, (4) 6:885-910 Kalanj, Rade, 2003: Zov identiteta kao prijeporno znanstveno pitanje, Socijalna ekologija Zagreb, Vol. 12, 1-2:47-68 Kulenović, Enes, 2002: Neutralnost države: sukob neutralnosti načela i neutralnosti javnih politika, Politička misao, XXXIX 3:42-59 Lohmann, Georg, 1999: „Kolektivna“ ljudska prava radi zaštite manjina, Politička misao, XXXVI 4:38-48 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 103 �Dželaludin Hodžič Loobuyck, Patrick, 2011: Liberal multiculturalism: A defence of liberal multicultural measures without minority rights, Ethnicities (5) 1:108-123 Oyserman, Daphna, Coon M. Heather, Kemmelmeier Markus, 2002: Rethinking Individualism and Collectivism: Evaluation of Theoretical Assumptins and MetaAnalyses, Psyhological Bulletin, Vol. 128, 1:3-72 Petkovska, Sanja, 2011: Demokratija i politika razlike – kroz prizmu aktuelnog stanja, Filozofija i društvo 3/2011: 95-119 Podunavac, Milan, 2007: Izgradnja moderne države i nacije: Balkanska perspektiva, Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Beogradu 2007.:82-98 Puzić, Saša, 2004: Multikulturalizam i izazovi posttradicionalne pluralizacije, Politička misao, XLI 4:59-71 Radić, Stjepan, 2011: Individualizam kao čovjekovo egzistencijalno uporište: filozofijsko-teorijsko razmatranje individualizma s pripadajućim mu posljedicama, Bogoslovska smotra, (81) 3:537-558 Raunić, Raul, 2011: Politika identiteta i demokratska pravednost, Filozofska istraživanja, god. 31, 4:719-734 Rodin, Davor 2007: Liberalizam i republikanizam: dvije nedemokratske i nepolitičke ideološke opcije, Politička misao, God. XLIV, 4:3-16 Stanković-Pejnović, Vesna, 2010: Individualna i grupna prava liberalnog multikulturalizma, Migracijske i etničke teme (26), 2: 169-189 Stanković-Pejnović, Vesna (2011): Sloboda, liberalizam i multikulturalizam, Filozofija i društvo, 2:191 - 214 Waldron, Jeremy (1987): Theoretical Foundations of Liberalism, The Philosophical Quarterly, Vol. 37, No. 147:127-150, dostupno na www.jstor.org 104 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2366 Title A name given to the resource Liberalism vs Multiculturalism - Insight into the Fundamental Concepts and Relationships Liberalizam vs. multikulturalizam - uvid u temeljne pojmove i odnose Author Author HODŽIĆ, Dželaludin Abstract A summary of the resource. Paper refers to Liberalism and Multiculturalism as normative theories. Over the basic ideas of those theories goal is to make an introduce/overview of main interactions and influences. As result of interactions between Liberalism and Multiculturalism there are a lot of different concepts on social relations and on Individuality, Community, Freedom, Rights, Equality and Good Life as part of discussion that is not only in focus of Academic community but in focus of those who we know as policy makers or decision makers. It seems that the discussion on those topics as we mentioned will stay open and maintaine crucial influence on the future architecture of social relations and status of basic questions that are in core of the discussion. Sažetak: Rad se bavi liberalizmom i multikulturalizmom kao normativnim teorijama. Preko temeljnih pojmova kojima se koriste i problemskog područja zajedničkog, objema teorijama u radu se nastoji ponuditi uvid u njihove složene odnose i utjecaje. Ti odnosi za rezultat imaju mnoštvo različitih koncepcija uređenja društvenih odnosa koji se tiču individue, zajednice, slobode, prava, dobrog života, jednakosti kao dio rasprava koje nisu u fokusu pažnje isključivo akademske zajednice već i onih u čijim su rukama mehanizmi moći i odlučivanja. Čini se kako će takve rasprave još dugo važiti za otvorene i izvršiti presudan utjecaj na buduću arhitekturu društvenih odnosa i status temelnjnih pitanja koja (pitanja) rasprava u sebi sadrži. Publisher An entity responsible for making the resource available Social Sciences Research Center of International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/376aaf286b36dba839140a7a871ce75d.pdf 01c0b0f17fcbd2331da005b3beb554da PDF Text Text IZVORNI NAUČNI RAD Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine Unresolved constitutional issues in the controversy and disagreement on the state organisation and on the fiscal system of Bosnia and Herzegovina Prof. dr. sc. Kadrija Hodžić Prof. dr. sc. Izudin Hasanović Sažetak: Institucionalna (ne)mogućnost odredbi Daytonskog sporazuma da integriraju politički i ideološki suprostavljene nacionalne zajednice u demokratsku zajednicu izazvala je različite, često i oprečne stavove „o duhu Daytona“ i posljedicama ovakvog uređenja po samu održivost društva i države BiH. Autori elaboriraju s jedne strane, neslaganja oko ovakvog državnog uređenja na teorijsko-pravnom i političkom nivou. S druge strane, autori argumentiraju tezu po kojoj ustavno uređenje BiH zanemaruje njenu finansijsku suverenost, iz čega izvlače tezu da je BiH finansijski suverena koliko i jedna konfederacija. U centru pravne debate o državnom uređenju stoje različiti pristupi u raspodjeli nadležnosti između države i entiteta, i organizaciji državne vlasti. U ovoj debati dominirajuće je pitanje treba li se Bosna i Hercegovina smatrati federacijom ili konfederacijom. U neslaganju političkih nacionalnih elita dominira sukob etnonacionalnih nacrta o etničkim homogenostima i nacionalnim suverenostima nad svojim teritorijama. Izlaz za opstojnost Bosne i Hercegovine se sagledava sa dva konceptualna nivoa. U prvom se involviranje međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, u oblikovanje promjena Daytonskog sporazuma čini neminovnim. Po drugom, Bosna i Hercegovina će biti prepuštena samoj sebi i moraće sama da pomiri sadašnje nepomirljive razlike svojih nacionalnih političkih elita. U oba slučaja minimum prihvatljivog okvira za sva pravna rješenja trebao bi obuhvatiti uspostavljanje jednakih mehanizama zaštite individualnih kolektivnih prava, ravnopravnost konstitutivnih naroda na cijeloj državnoj teritoriji, uključujući prava nacionalnih manjina, te usvajanje i provođenje međunarodnih povelja i konvencija o zaštiti ljudskih prava. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 Ključne riječi : Daytonski sporazum, nacionalne političke alite, fiskalna suverenost, fiskalni konfederalizam. Historija članka Dostavljen: 18.09.2013. Prihvaćen: 10.03.2014. 31 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović Abstract: Institutional (in) ability of the Dayton agreement to integrate conflicting national community politically and ideologically in a democratic community, caused different and often conflicting opinions on "the spirit of Dayton" and the consequences of such a regulation on the viability of the Bosnian society and the state of Bosnia and Herzegovina itself. The authors elaborate such disagreements on the system of government on the theoretical, legal and political level, on one hand. On the other hand, the authors give arguments that the thesis that the constitutional order of BiH ignores its financial sovereignty concluding that Bosnia and Herzegovina is financialy sovereign as one confederation could be. In the core of the legal debate on state regulation are different approaches to the allocation of responsibilities between state and entities, and to the organization of government. In this debate, the dominant question is whether Bosnia and Herzegovina is considered a federation or a confederation. In the disagreement of the national and political elite, the conflict based on ethno-national conception of ethnic homogeneity and national sovereignty over their territories, is dominant. Keywords: Dayton, national political kidding, fiscal sovereignty, fiscal Confederalism. JEL Classification: K10, K20, K23, K40 Article History Submitted: 18.09.2013. Accepted: 10.03.2014. The solution for the viability of Bosnia and Herzegovina is observed through two conceptual levels. In the first one, the involvement of the international community, especially the European Union, in designing the changes of Dayton seems inevitable. Per second one, Bosnia and Herzegovina will be left to reconcile by herself the present irreconcilable differences of their national political elites. In both cases, the minimum acceptable framework for all legal solutions should include the establishment of mechanisms for the protection of equal individual collective rights, equality of the constituent peoples in the entire national territory, including minority rights, and the adoption and implementation of international charters and conventions on human rights 32 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine UVOD Bosna i Hercegovina ima najkompleksniju strukturu državnog uređenja na svijetu. Daytonski mirovni sporazum (1995) je stvorio neodređenu (federalnu?) državu od različitih nivoa vlasti: državnog centraliteta, dva entiteta, jednog distrikta (Brčko), od čega jedan od entiteta (Federacija BiH) i sam čini federaciju deset kantona. To sve čini da na administrativnim nivoima iznad općina djeluje čak 14 vlada. Uz to, Daytonski sporazum faktički legalizira konstitutivne narode kao tri zasebne etnonacionalne cjeline, implicite legitimirajući njihovu teritorijalnu podvojenost i potičući etnocentrične ideologije kroz izvjesne elemente državnosti entiteta ili kroz nacionalne obrise kantona unutar jednog od entiteta. Ustavni opis ovlasti državnog centraliteta se svodi na vanjsku politiku i vanjsku trgovinu; carinsku i monetarnu politiku; pitanja imigracija, izbjeglica i azila; provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnih propisa, uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sistema, reguliranje međuetnitetskog prijevoza i kontrolu zračnog saobraćaja. 1 „Neobičnost“ bosanskohercegovačkog Ustava, koji je sastavni dio Daytonskog sporazuma proizilazi već iz kriterija njegovog donošenja: 2 za kritičare Ustav Bosne i Hercegovine je „potpisan pod prinudom“, „nije unutarnji već međunarodnopravni akt“ – „kabinetski (je) proizvod tri političke partije, zapadnoevropske i američke diplomacije“, pa se i ne može podvesti pod kriterij onog što se u pravnoj državi naziva „Ustav“' i „ustavnost“, odnosno ne predstavlja pravni temelj racionalnog upravljanja državom. Kritičari, usto, upozoravaju i na brojne ostale ustavno-pravne nedosljednosti državnog uređenja Bosne i Hercegovine, poput: uvođenja pojma „republika“ za jedan od entiteta dok za državu nema nikakve oznake sem da je „demokratska“; uvođenja složenog parlamentarnog odlučivanja koji ne odražava ključne principe narodne suverenosti i nacionalne ravnopravnosti (međunacionalna ravnopravnost reducirana na konstitutivne narode, dok je nacionalna ravnopravnost konstitutivnih naroda posredovana preko entiteta; Ustav BiH, član III: Nadležnosti i odnosi između institucija BiH i entiteta. Vidi kod: E. Šarčević, Daytonski sporazum: karakteristike i karakteristični problemi, Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2009; N. Ikić, Stav katoličke crkve o postdaytonskom razvoju BiH s posebnim osvrtom na stavove biskupske konferencije o ustavnim promjenama, 2010, u: D. Abazović & S. Hammer, Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010; O. Ibrahimagić, Bosanski identitet i suverenitet, Institut za istraživanje zločna protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo, 2012. 1 2 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 33 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović protivrječnost Ustava s obzirom da Preambula protivrječi ustavnom članu 1, stavu 3 kao protivrječnosti Ustava i s 15 međunarodnih povelja i konvencija, naročito u dijelu u kojem normativni dio Ustava ne poznaje građanina Bosne i Hercegovine; te mnoštva pravnih normi koje dezorijentiraju primjenu odredbi Ustava o očuvanju suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta sadržanog u članu 3 stavu 5a, itd., i tome slično. Nedvojbeno, ustavna slika je bez presedana u teoriji i praksi ustavnog prava. Čitav postratni diskurs o strukturi ovakvog državnog uređenja Bosne i Hercegovine odražava okrutnost drame bosanskog složenog identiteta, manifestovanog kroz sukob etno-nacionalnih nacrta o etničkim homogenostima i nacionalnim suverenostima. 3 U podršci ovih sukobljenih identiteta srpska politička javnost je već odavno razvila tezu po kojoj je Republika Srpska legitimirala svoj političko-pravni kontinuitet od preddaytonskog perioda (od 1992, proglašavajući se državom srpskog naroda), odnosno da je svoj nacionalno-teritorijalni identitet „unijela“ u Daytonski sporazum; za bošnjačku političku javnost Daytonska struktura Bosne i Hercegovine nema ni historijskog, ni ekonomskog, niti ekonomskogeografskog opravdanja, već je, naprosto, ozakonila agresiju i genocid na Bosnu i Hercegovinu, dok je za hrvatsku političku javnost Daytonski sporazum sproveden na štetu hrvatskog naroda zbog čega je i aktualiziran zahtjev za trećim entitetom. 4 Uspostavljena državna struktura izazvala je buru ideološko-političkih i pravno teorijskih rasprava o „duhu Daytona“. Institucionalna (ne)mogućnost daytonskih odredbi da integriraju politički i ideološki suprotstavljene nacionalne zajednice u zajednicu demokratske samouprave izazvala je različite, često i oprečne stavove o posljedicama ovakvog uređenja po samu održivost društva i države Bosne i Hercegovine. Jedan, otvoreniji nivo završava na diskursu o funkcioniranju demokratije (problematiziranje političkih prava i izbornog sistema, stavovi za i protiv konsocijacijske demokratije), funkcioniranju ekonomskog sistema i poticanju ekonomskog razvoja (problematiziranje odsustva jedinstvenog ekonomskog prostora O konstruiranju i djelovanju tih nacrta vidi kod: R. Mahmutćehajić, Kriva politika: Čitanje historije i povjerenja u Bosni, Tuzla, Sarajevo, Zagreb, 1998. 4 Vidi kod: N. Šačić, Uvodno izlaganje na konferenciji „Primjer BiH: održivi koncepti ili stranputice međunarodne zajednice“, Zbornik radova: Fondacija Heinrich Böll, Ured za BiH, 2007, 26. 3 34 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine i njegovog usklađivanja sa unutarnjim tržištem Evropske unije) i mogućnostima provedbe reforme javne uprave prema standardima Evropske unije. Drugi, zamagljeni diskurs manifestira interese naciokratije za političku i ekonomsku vlast na „svojim“ teritorijima. Pri tome je primjetna ne baš uvijek jasna distinkcija između ideoloških koncepata i teorijskih stavova koji izlaz iz ovakvog stanja vide u neophodnim pravnim, političkim i ekonomskim reformama koje će učvrstiti održivost državnosti Bosne i Hercegovine (brojne su rasprave i prijedlozi o ustavnim promjenama) i onih, koji temeljem legitimiranja političko-teritorijalnog etniziranja razvijaju stav o konfederaciji i nacionalnom samoopredjeljenju, često ispoljavajući prikrivene ili otvorene stavove o disoluciji Bosne i Hercegovine. Međutim, neki, mada usamljeni, rezultati ispitivanja javnog mnijenja u Bosni i Hercegovini (provedeni 2010. godine na uzorku od 600 ispitanika) govore da postoji diskrepancija između otvorenih stavova građana o potrebi da se neke odredbe Daytonskog sporazuma trebalo pretočiti u novu ustavnu materiju i političkih elita iz čijeg se djelovanja ne bi moglo razaznati da li je ustavna reforma uopće moguća. 5 Zadržavajući se na diskursu o prirodi bosanskohercegovačkog državnog uređenja, zaključujemo da se sveukupno političko i pravno mišljenje zasniva na stavu o neodređenosti državnog uređenja, sa snažnim decentralitetom (iako nema ni konsenzusa o prirodi strukture decentralizacije i centralizacije) i uskim nadležnostima i reduciranim institucijama, i sa vrlo neizvjesnom budućnosti kada je u pitanju politička i ekonomska održivost, odnosno sa vrlo heterogenim konceptima o izlaznim scenarijima mogućih reformi Daytonskog mirovnog sporazuma. Vododjelnicu među najvećim brojem teoretičara ustavnog prava, pri čemu treba imati na umu da su teorijski stavovi autora često derivirani iz ideološko-političkih koncepata političkih elita, čini upravo to određenje “decentraliziranog“ oblika državnog uređenja. U nastavku ćemo vidjeti da su jedne političke elite i njima bliski teoretičari (oni koji su na političkoj platformi održivosti državnosti Bosne i Hercegovine) skloniji da Bosnu i Hercegovinu smatraju federacijom. Druge političke elite i njihovi teoretičari, koji su inače skloniji osporavanju cjelovitosti Bosne i Hercegovine, su bliže da je označe nekom vrstom unije s izraženim konfederalnim elementima. S obzirom da ćemo u drugom dijelu ovog rada iznositi argumente o (pre)naglašenoj decentralizaciji fiskalne suverenosti države, koji proizilazi iz državnog uređenja, i stavu po kojem je Bosna i Hercegovina finansijski suverena gotovo koliko 5 Vidi kod: S. Kukić, 2010, 189-191. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 35 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović i jedna konfederacija, najprije ćemo razmotriti pristupe onih autora koji referiraju tezi da u slučaju BiH „institucionalno ustrojstvo prevazilazi uobičajenu konstrukciju federalne države i da je više slično konfederaciji.“ 6 U tom se kontekstu državnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, bilo sa pravno-kritičkog ili sa ideološko-političkog stanovišta, dodjeljuju oznake poput: „konfederacija po karakteru“ 7, „konfederacija po načinu nastanka, obimu nadležnosti i sastavu i načinu odlučivanja“ 8, „unija ili savez država“ odnosno „federalno-konfederalna država“ 9, „neka vrsta asimetrične konfederacije“ ili „asimetrično konfederalna državna zajednica koju tvore Republika Srpska i Federacija BiH“ 10, pa čak i „najlabavija moguća konfederacija“ ili „savez država“ ili „realna unija.“ 11 U slučaju političko-ideološkog ishodišta nekih od prethodnih stavova radi se o razgrađujećem vrijednosnom sistemu političko-pravnih pogleda na strukturu državnog uređenja Bosne i Hercegovine, čemu, naročito, doprinose stavovi jednog broja teoretičara i cjelokupne srpske političke elite iz Republike Srpske, koji iz nedvojbenih ustavnih nadležnosti entiteta, po kojima entiteti „samostalno uređuju organizaciju vlasti sa svim funkcijama i ovlaštenjima koja su izraz suverenosti“, deriviraju stav o Republici Srpskoj kao „državi s ograničenim suverenitetom.“ 12 U stranačkim programima srpskih političkih elita konstantan je i eksplicitan stav o Bosni i Hercegovini kao „prostom izrazu nužde i međunarodnih okolnosti“ u kojoj je Republika Srpska „minimum državnosti ovog entiteta“, kao i „o pravu na samoopredjeljenje u slučaju da bude ugrožen Vidi kod: B. Kunrath, Od zaštitne mjere do prepreke za daljnje djelovanje: entitetsko glasanje u BiH, u: D. Abazović, S. Hammer, „Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona“, Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2010, 20; G. Marković, Ideološko-političke koncepcije srpske političke elite o državnom uređenju BiH, 129-130. 7 S. Bose, 2006, navedeno prema B. Kunrath, 20, fn 2. 8 S. Savić, Republika Srpska poslije Dejtona, Centar za publikacije Pravnog fakulteta u Banjoj Luci, Banja Luka, 1999, 21-23. 9 R. Kuzmanović, Ustavno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci, Banja Luka, 2002, 308. 10 Za ovakvu “asimetričnu konfederaciju” kaže se da “je na državnoj razini riječ o nekoj vrsti konfederalizacije, a na poddržavnoj razini o federalizaciji dijela područja države.” M. Kasapović, Konsocijalna ili liberalna demokracija, „Politička misao“, XLII (5), 2005, 151152. 11 B. Morait, Podjela nadležnosti izneđu BiH i entiteta, Banja Luka, 2000, 60. 12 Vidi npr, P. Kunić, B. Morait, Ž. Mirjanić, Pravni aspekti Dejtonskog sporazuma, EKOM, Banja Luka, 1996, 8-9. 6 36 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine ustavnopravni položaj Republike Srpske u Bosni i Hercegovini.“ 13 Identičnosti prethodno iznesenih teorijskih opservacija i stavova političke elite najbolje izražava stav Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske: „BiH je u ovom trenutku podeljena zemlja. Nema hemije koja je može ujedinjiti, a to potvrđuje i njena istorija. Što se tiče nas, BiH može da bude uspešna konfederacija ili unija čiji bi entiteti deo svoje državnosti i nadležnosti preneli na zajedničke organe – kao što su vojska, spoljna i monetarna politika.“ 14 Jedan dio međunarodnih naučnih krugova, također, tvrdi da Bosna i Hercegovina nije suverena i cjelovita zemlja već segmentirana i podijeljena država pod protektoratom NATO-a i OESS-a, u kojoj je domaća vlast zamijenjena međunarodnom silom, 15 a najžešću kvalifikaciju inferiornosti bosanskohercegovačke državnosti data je ubrajanjem Bosne i Hercegovine u grupu „slabih i propalih država“ u kojoj je jedino „djelatna vlada“ sama međunarodna zajednica. 16 Na federalno-entitetskoj strani, prije svega onoj bošnjačkoj, je manje pokušaja da se nominira izraz za državno uređenje Bosne i Hercegovine. Ideološkipolitički koncepti i pravno teorijska mišljenja na ovoj strani zauzimaju suprotnu tezu od srpskih, dijelom i hrvatskih političkih elita i teorijskih pristupa u kojima se umanjuje državni suverenitet centraliteta u ime entiteta, optužujući ih često za opstrukcije i pristupe u kojima se dokazuje da je Bosna i Hercegovina nemoguća država. Neka mišljenja van ovog kruga iznose opasku da „bošnjački autori najčešće izbjegavaju da eskplicitno odrede oblik državnog uređenja Bosne i Hercegovine“ i da se „ograničavaju na isticanje njene državnosti i složenog unutarnjeg uređenja.“ 17 Najveći broj ovih autora iznosi tezu da Bosna i Hercegovina „nije ni federacija, ni konfederacija, ni unija, već prosta decentralizirana država.“ 18 Kod velikog broja O ideološko-političkim koncepcijama srpske političke elite o državnom uređenju Bosne i Hercegovine vidi kod: G. Marković, 2010. 14 M. Dodik, Nema hemije koja može ujedinjiti BiH, Politika, 31. maj, 2011, http://www.politika.rs/republike/Politika/178084.sr.html, 25. februar 2014. 15 Navode o “segmentiranoj državi” koje daju L. Cohen (1995), R. Cramton (2002), P. McMahom (2004), N. Naimark i H. Case (2005) dajemo prema M. Kasapović, 14. 16 F. Fukuyama, 2005, navedeno prema: M. Kasapović, 14. 17 G. Marković, 130, fn 15. 18 O. Ibrahimagić, Državno uređenje Bosne i Hercegovine, izdavač: autor, Sarajevo, 2005, 243; S. Kurtćehajić i O. Ibrahimagić, 2006, 268. U kasnijim tekstovima Ibrahimagić (2010) 13 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 37 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović autora na ovoj strani redovno se ističe potreba regionaliziranja države teritorijalne strukture Bosne i Hercegovine. Čak štaviše iznose se suprostavljanja (1) bilo kakvoj federalizaciji Bosne i Hercegovine i (2) bilo kakvoj etničkoj podjeli Bosne i Hercegovine, sa podržavanjem „decentralizovane Bosne i Hercegovine po kriterijumu ekonomski održivih regija.“ 19 Međutim, među autorima ovog ideološkopolitičkog koncepta ima i onih koji zauzimaju stanovište da Bosna i Hercegovina, ipak, ima federalno uređenje, 20 pa čak i da se radi o „složenoj državi – federacija sui generis.“ 21 Jedan broj inostranih autora pravi analogiju iz anglosaksonske državnopravne doktrine u slučajevima kada je federalni sistem nametnula kolonijalna vlast prije sticanja nezavisnosti kolonije, i karakterizira Bosnu i Hercegovinu kao „federalizam prinudno-zajedno, u kojem međunarodna zajednica čini dobrovoljni element i preuzima ulogu četvrte konstitutivne jedinice.“ 22 Problematičnost sukobljenih koncepata i mišljenja je u tome da ne samo da previše dugo traju i da nema približavanja stavova čak ni u promocije građanskih prava u zemlji, već da nema bilo kakve državotvorne vizije koja bi počivala na nekom zajedničkom političkom, historijskom i kulturnom identitetu nacionalnih zajednica, pa se Bosna i Hercegovina doima poput zemlje „ni na nebu ni na zemlji“ u kojoj nema dovoljno snažnih političkih snaga da je uruše, ali ni političkih snaga da je kao višeslojnu nacionalnu zajednicu usmjere ka bilo kojem od oblika mogućeg federalnog državnog ustrojstva. 23 Treba napomenuti da nije malo ni onih autora, domaćih i inostranih, koji nedostatak ovih identiteta pripisuju „namjernim konstrukcijama bosanskog konflikta kao obnove prastare uzajamne etničke mržnje“ koja je uskrsnula 1990-ih godina, a u cilju podjele i stvaranja tri mini države zastupljene na etničkoj zastupljenosti, pa se neusaglašenost političkih elita i pravnih mišljenja o stanju i svoj stav o decentraliziranosti državnog uređenja preinačuje u sintagmu „prosta visokodecentralizirana država“. 19 O. Ibrahimagić, 2012, 685. 20 K. Begić, 2001, 29; N. Pobrić, 2000, 320. 21 S. Hodžić, 1998; K. Trnka, 2000. 22 Vidi kod: J. Woelk, Balansiranje ideje „ujedinjeni u različitosti“: Federalizam i ustavna reforma u BiH, 2010, u: D. Abazović & S. Hammer, 53-54. 23 Usp. sa stavovima Woelk-ea (2010), po kome „krucijalno pitanje nije je li federalizam opcija za Bosnu i Hercegovinu, već prije - ako će Bosna ostati država – koja vrsta federalizma je za nju prikladna da bi postala održiva država, spremna da svojim građanima pruži stabilan ambijent i neophodne usluge.“ 38 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine perspektivama državne zajednice pripisuje „izdajom tolerantne prošlosti Bosne“ i „izdanom tradicijom.“ 24 O tome svjedoći eksplicitan stav jednog od sudionika političkog diskursa o podjeli Bosne i Hercegovine: „postoje prirodne i razumljive iskonske želje 'bosanskih' Hrvata i Srba za sjedinjenjem sa svojim matičnim narodima.“ 25 Blaži oblik kritičke opservacije „unesene“ neodrživosti državnog uređenja nalazimo u stavu da institucionalno uređenje Bosne i Hercegovine prevazilazi uobičajenu konstrukciju federalne države upravo zbog konsocijacijskog modela nametnutog izvana. 26 Temeljem postojećeg kontraverznog ustavnog uređenja i suprostavljenih ideološko-političkih koncepata i teorijskih mišljenja 27, država Bosna i Hercegovina nije u stanju da prije svega ostvari klasične političke funkcije države, niti da vrši savremenu ekonomsku funkciju kojom bi podsticala i usmjeravala promociju tržišne ekonomije i najzad, nije u stanju da odgovori svojim međunarodnim obavezama, u prvom redu onim koje je prihvatila kao članica Savjeta Evrope. 28 Empirijska argumentacija inferiornosti državnog ustrojstva (eufimistična naznaka državog ustrojstva koje je „više slično konfederaciji“) može se svesti na sljedeće: 1) Entitetska fragmentiziranja se provode na temelju etničkog i konfesionalnog pripadanja pa je političko organizovanje prepreka političke demokratije i ostvarenju ljudskih prava. 2) Razbijanje jedinstvenog ekonomskog prostora, što u fiskalnom kontekstu kroz ustavno ustrojstvo fiskalnog konfederalizma produkuje nedjelotvoran i neefikasan fiskalni sistem. 3) Neopravdano visoka javna potrošnja rezultat je finansiranja prekomjernih državnih struktura koje je zemlji donio Daytonski sporazum. J.V.A. Fine i R. Donia (1995), R. Mahmutćehajić, 1998; 2000, N. Malcom, 2011. B. Žepić, Enigma Bosne i Hercegovine, Matica hrvatska, Mostar, 2002, 25. 26 B. Kunrath, 2010. 27 Treba istaknuti da ima i teorijskih mišljenja koji ističu da „osnovni problem ustroja BiH nije komplikovanost amandmanskih procedura propisanih Ustavom nego činjenica da mnogi državljani BiH istu ne prihvataju kao svoju domovinu“. L. Balić i M. Izmirlija, 2003. 28 M. Puljic i M. Smajlović, Ustav BiH – ka novim, funkcionalnim rješenjima, Sarajevo, 2004, www.mrezapravde.ba/mpbh/mpbh_files/file/ustav_bih.pdf, 25. februar 2014. 24 25 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 39 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović Iako javne finansije prolaze kroz višegodišnji proces reformi, zbog neartikulirane ukrštenosti finansijskih tokova (što proizilazi iz različitih i neuskađenih finansijskih ciljeva na nivoima entiteta – unutar entiteta Federacije BiH još i njenih kantona - i Distrikta Brčko) problemi trenutne situacije u sektoru javnih finansija su: 1) 2) 3) 4) 5) 6) 7) 8) 9) odsustvo fiskalne koordinacije; disharmonična fiskalna struktura entiteta (Republika Srpska fiskalno centraliziranija, Federacija BiH fiskalno decentralizaranija); više «nivoa fisklane vlasti» komplicira i poskupljuje administrativno vođenje zemlje (neefikasnog upravljanja javnim rashodima); proces upravljanja budžetom nije jedinstven proces; nedostatak koordinacije između vladinih agencija i ministarstva finansija; kapaciteti nadležnih ministarstava i institucija su oskudni; javni sektor koristi različite računovodstvene standarde – što otežava analizu ukupnog javnog sektora i njegovog uticaja na ekonomiju nedovoljno identificirani troškovi za zdravstvo, vojsku i obrazovanje, odnosno nejasno (u nekim situacijama i pogrešno) usmjeravane raspodjele sredstava, te neartikuliranih mehanizama socijalne zaštite. pogrešno ciljani i znatno uvećani socijalni transferi. Ovakvo stanje producira nekoliko generalnih posljedica: 1) nemoć države ili njenu slabu prihodnu moć, 2) fiskalni disparitet, preklapanje finansijskih ingerencija i novčanih tokova, 3) s recesijom u posljednjim godinama - produbljeni i dugoročno neodrživi javni budžetski deficiti, 4) neefikasnost i prevaziđenost nekih od poreznih oblika (visok stepen njihove evazije), 5) porezni propisi u različitim dijelovima BiH su potpuno međusobno neusaglašeni 6) to sve ima krajnju posljedicu u pronalaženju rupa u poreznim propisima i vrlo lošoj naplati poreznih prihoda iz svih izvora – na svim budžetskim nivoima u BiH (prema procjenama stepen naplate kreće se najviše do 70 %). Sve to zajedno stvara teškoće u izgradnji kapaciteta za održivi fiskalni i ekonomski sistem, i zakonodavno i institucionalno harmoniziranje sa razvijenim zemljama, posebno sa Evropskom unijom, uključujući odsustvo vlastitih prihoda države. Iako su pravna i politička pitanja konfederalizma bila tretirana u analizi 40 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine (Cf fusnote 1-7), analitički pristup elaboriranju fiskalnog konfederalizma osim u rijetkim slučajevima (Puljić, Smajlović, 2004; Kešetović i Đonlagić, 2006; Lazović-Pita i Pita, 2012) ostao je nedovoljno istražen. Fiskalni pluralizam kroz fiskalni suverenitet dva entiteta i Distrikt Brčko Temeljna karakteristika fiskalnog sistema u BiH je pluralizam u oblasti fiskalne politike koji samostalno vode: entiteti, Distrikt Brčko, kantoni i općine. Štaviše, entiteti svojim ustavima reguliraju fiskalno uređenje unutar entiteta. Saradnja izmedu ovih nosilaca suvereniteta je slaba i, bez zadiranja u ustavne modifikacije, ne obećava nikakvo poboljšanje. Ustavnim rješenjima su entitetima i Distriktu Brčko dati neprikosnoveni fiskalni suvereniteti, čime se suverenitet države zamjenjuje fiskalnim pluralizmom u domenu fiskalnog sistema i fiskalne politike. Fiskalne prerogative države Bosne i Hercegovine su limitirane, jer je država nadležna samo za PDV, akcize i carine (tarife). Pored toga, država je nadležna za uvođenje taksa i drugih taksenih pristojbi koje proističu iz rada državnih institucija Bosne i Hercegovine. Znači samo za one sadržaje fiskalne politike koji se odnosi na ubiranje i distribuciju. Svi ostali elementi kao što su fiskalno opterećenje, budžetska politika i svi drugi elementi fiskalne politike od koje zavisi poticanje makroekonomskog razvijaju se van nadležnosti države. Ako državu Bosnu i Hercegovinu uzmemo kao saveznu (federalnu) državu, jer nije unitarna država (a treći osnovni tip državnog uredjenja ne postoji u teoriji i praksi), Bosna i Hercegovina je izričito po Deytonskom ustavu “složena državna zajednica», izrazito komplicirane državne strukture, u kojoj njena dva entiteta imaju karakteristike obilježja države. Bosna i Hercegovina, van sumnje, ima određena obilježja federacije, ali sa aspekta funkcioniranja državne vlasti i raspodjele finansijskih sredstava – veliki broj obilježja konfederacije. Od privrednih funkcija Ustav propisuje ovlasti na polju vanjske trgovine, carinske i monetarne unije, uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sistema, reguliranje međuentitetskog prevoza i kontrole vazdušnog saobraćaja, dok „sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.“ 29 Vidi: Ustav Bosne i Hercegovine, član III: Nadležnosti i odnosi između institucija BiH i entiteta. 29 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 41 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović U slučaju javnih prihoda i rashoda, članom VIII st. 3 Ustava Bosne i Hercegovine, utvrđeno je: “Federacija će osigurati dvije trećine, a Republika Srpska jednu trećinu prihoda koji su potrebni za budžet, osim ako se prihodi ne prikupljaju na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština. Iz ove ustavne odredbe, kojom je utvrđen način finansiranja države BiH, vidljivo je da finasiranje ovakve «države» ovisi od njenih entiteta (kao federalnih jedinica), na osnovu čega Bosna i Hercegovina, u pogledu finansijskih sredstava, u potpunosti zavisi od odluka entiteta, jer nema svojih izvornih prihoda. To znači da je “finansijski monopol” oduzet od države BiH i on sada pripada entitetima. Prema tome, država Bosna i Hercegovina nema finansijsku suverenost, što je osnovni problem njenog funkcioniranja. Ona je finansijski suverena koliko i jedna konfederacija, odnosno savez država. Upravo je u Ustavu Bosne i Hercegovine i primijenjen “konfederalni model” za dodjelu finansijskih sredstava saveznoj državi. Takvog primjera nema u svijetu! Tako je Bosna i Hercegovina, već u Daytonskom ustavu, uskraćena za “monopol finansijske moći” i na taj način lišena “svake moći” u realizaciji funkcija države (odbrana, red i mir, ekonomsko-kulturna i socijalna prava građana). Bez finansijskih sredstava država Bosna i Hercegovina će ostati “nemoćna” država”, a to znači da će finansijski biti suverene njene federalne jedinice - entiteti Federacija BiH i Republika Srpska). Takva država kao što je Bosna i Hercegovina neće biti u stanju da štiti svoje građane jedne od drugih, i njih od entitetskih vlasti, a još manje od drugih država. Ovakvo stanje je neodrživo i de jure i de facto. Pri tome, Republika Srpska je u fiskalnom smislu centralizovaniji entitet (strukturiran od entitetski nivo vlasti i vlasti jedinice lokalne samouprave općina) dok je Federacija BiH u fiskalnom smislu decentraliziranija (strukturirana od federalnog nivoa vlasti, od deset kantona i lokalnih zajednice – općine u okviru kantona). 30 30 Usp. Lazović-Pita i Sanjin Pita, 2012. 42 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine (Pre)naglašena decentralizacija fiskalne suverenosti sa prenošenjem prerogativa u oblasti porezne i budžetske politike na entitete, Distrikt Brčko, kantone i veliki broj subjekata koji odlučuju o svome finansiranju, pokreće za sobom i pitanja fiskalnih dispariteta, kao i problema njihovog prevladavanja kroz novi način konstituisanja fiskalnog federalizma u Bosni i Hercegovini. 31 Modeli fiskalnog finansiranja u BiH federalizma u svijetu i organizovanje javnog Modeli fiskalnog federalizma Ako, uslovno, pođemo od finansijskog “suvereniteta federacije” (ako se državna zajednica BiH okvalilifikuje saveznom državom - federacijom), bilo bi interesantno uporediti postojeća iskustva (modele) fiskalnog federalizma u svijetu sa stanjem fiskalnog uređenja u Bosni i Hercegovini. Ako prihvatimo da pod fiskalnim federalizmom podrazumjevamo fiskalne odnose centralne vlasti i nižih nivoa vlasti, vidljivo je da svi dosadašnji modeli fiskalnog federalizma baziraju na konsenzusu o zajedničkim interesima federalnih jedinica, koji se određuje ustavnim karakterom svake federalne države. 32 Mada je pitanje prenosa vlasti s centralnog nivoa na regionalne i lokalne nivoe politički determiniran, važnu ulogu u preraspodjeli fiskalnih nadležnosti igraju i ekonomski kriterijumi efikasnosti fiskalne vlasti na različitim nivoima spram obavljanja fiskalne funkcije. U teoriji i praksi postoji jedinstven stav o minimumu centralnih nadležnosti i javnih funkcija, među kojima se ističu: zaštita teritorijalnog integriteta zajednice, inostrani poslovi, obezbjeđenje sloboda i prava građana; zaštita položaja federalnih jedinica; monetarna politika, te nadležnost i funkcije u vezi sa jedinstvenim društveno-ekonomskim i političkim sistemom države u cjelini. Koji je prezentirala Studija o potencijalnim izvorima prihoda za organe BiH, Delegacija Evropske komisije za BiH, Sarajevo, 2003, www.esiweb.org/pdf/.../EU_Studija_izvoraprihoda.p.., 27. februar 2014. 32 R. Bird, 1986, navedeno prema H. Hrustić, 2006, 183. 31 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 43 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović Primjeri zemalja s fiskalnim federalizmom pokazuju da raspodjela državnih funkcija izražava određeni stepen centralizacije ili decentralizacije funkcija i nadležnosti, pri čemu raspodjela rashoda obuhvata raspodjelu između različitih nivoa vlasti (centralna vlast, vlast federalnih jedinica i lokalna vlast), što pokazuje sljedeći pregled: Tabela 1: Učešće potrošnje različitih nivoa vlasti u ukupnoj javnoj potrošnji u odabranim državama (prilagođen pregled autora) Federalne država Zemlje sa najvećom potrošnjom centralne vlasti 1. Tunis 2. Kenija 3. Čile 4. Tajland 5. Meksiko 6. Israel Zemlje sa najmanjom potrošnjom centralne vlasti 7. Kanada 8. Danska 9. Indija 10.Švajcarska 11. Australija 12. Finska Bosna i Hercegovina Učešće javne potrošnje u GDP (u %) Ukupna javna potrošnja (u %) Centralna Federalne Lokalna vlast jedinice vlast 34.0 29.3 32.3 21.2 30.2 62.9 94.6 94.3 93.8 92.3 90.1 90.8 7.6 - 5.4 5.7 6.2 7.7 2.3 9.2 46.0 57.6 22.6 37.4 39.1 43.0 41.3 47.1 47.5 47.5 52.8 54.7 40.3 52.5 28.3 40.4 - 18.4 52.9 24.2 6.8 52.9 15.0 (8.4) 63,0 12,0 Izvor: za zemlje 1-12 prilagođeno prema: Government Finance Statistics Yearbook, IMF, Washington, 2000. (prema Hrustić, 2006, str. 187). 44 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine Napomena 1: Izračun za BiH: za centralni nivo vlasti prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje, za federalne jedinice (entitete i Distrikt Brčko) i lokalnu vlast procjena autora. Napomena 2: s obzirom na problematičan odnos bosankohercegovačke centralne vlasti i federalnih jedinica po pitanju učešća u ukupnoj javnoj potrošnji, preuzeti podaci iz Statističkog godišnjak IMF su preuređeni tako što je izabrano 6 zemalja sa najvećom i 6 zemalja sa najmanjom ukupnom potrošnjom na nivou centralne vlasti. U modernom vremenu, argument jačanja fiskalnog položaja centralne vlasti zasnovan je na stavu o efikasnijem vođenju makroekonomske politike s centralnog nivoa i racionalnijem korištenju sredstava, o čemu govore evropska iskustva ukidanja «federalnog dualizma» te transformacije odnosa između federativno uređenih država i njihovih federalnih jedinica. U praksi većine zemalja prihvaćen je model kooperativnog federalizma, u čijoj strukturi važe opće prihvaćena gledišta po kojima je funkcionalno najefikasnije da stabilizaciona i funkcija preraspodjele dohotka budu na nivou centralne vlasti, a alokacijska funkcija na nivou lokalne vlasti. 33 Kombinacija elemenata odvojenih poreskih prihoda i učešća različitih nivoa vlasti u raspodjeli zajedničkih poreskih prihoda, utiče na razlikovanje: (1) modela sa dominacijom participacije ili učešća različitih nivoa vlasti u podjeli zajedničkih poreskih prihoda i (2) modela sa dominacijom odvojenih prihoda ili konkurentnih fiskalnih odnosa, kada i federalna vlast i federalne jedinice imaju pravo uvođenja određenih vrsta poreza, te ostvaruju odvojene prihode. Međutim, u poređenju s drugim federalnim sistemima Bosna i Hercegovina pokazuje znatne razlike: naime, u poređenju sa predhodhim modelima Bosna i Hercegovina ima znatno užu primjenu fiskalnog federalizma i znatno manju javnu potrošnju na nivou centralne vlasti čak i od zemalja sa najmanjom potrošnjom centralne vlasti u svijetu, a učešće javne potrošnje u GDP znatno veće no i u jedne od zemalja koje primjenjuju fiskalni federalizam. 33 H.S. Rosen, Javne finansije, Institut za javne finansije, Zagreb, 1999. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 45 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović Sljedeći pregled raspodjele i doznačavanje prikupljenih prihoda UIO za posljednju dostupnu godinu (2011) to zorno pokazuje: 34 • • • • • Na račun minimalnih rezervi u toku 2011. godine izdvojena su sredstava u iznosu od 882.584.950,74 KM, odnosno 15,32% od prikupljenih prihoda za doznačavanje korisnicima. Institucijama BiH dodijeljen je iznos od 689.000.000,00 KM, Federaciji BiH dodijeljen je iznos od 2.657.753.218,47 KM od čega se iznos od 212.409.000,00 KM odnosi na vanjski dug, a iznos od 2.445.344.218,47 KM, na doznaku na račun budžeta Federacije BiH., Republici Srpskoj dodijeljen je iznos od 1.382.797.531,55 KM, od čega se iznos od 123.945.000,00 KM odnosi na vanjski dug, a iznos od 1.258.852.531,55 KM, na doznaku na račun budžeta Republike Srpske, te, Brčko Distriktu dodijeljen je iznos od 148.719.078,91 KM od čega se iznos od 118.890,00 KM, odnosi na vanjski dug, a iznos od 148.600.188,91 KM, na doznaku na račun Brčko Distrikta. Dakle, centralnim institucijama BiH, po oduzimanju minimalnih rezervi od 15,3 % dodjeljuje se samo 15,1 % ukupno prikupljenih prihoda (sa uključenim rezervama ovo učešće centralnih institucija pada na 8,4 %), što znači da centralna vlast BiH ima daleko manji udio u ukupnim direktnim rashodima od svih poznatih federacija u svijetu, koje, kako pokazuje prethodna tabela na nivou centralne vlasti „troše“ između 41,3 % (Kanada) i 94,6 % (Tunis) ukupnih javnih rashoda. Preciziranje s raspoređivanjem prihoda od indirektnog oporezivanja u 2011. godini pokazuju kako usljed političke neusaglešenosti u državnom parlamentu strada državni budžet: sredstva za finansiranje rada Institucija BiH ostala su na nivou iz prethodne godine zbog privremenog finansiranja (13%), dok su sredstva za minimalne rezerve doznačena u 2011. veća za 21,1%. U istom periodu, Federaciji BiH doznačena su sredstva veća za 4,1% u odnosu na prethodnu godinu, Republici Srpskoj za 7% i Brčko Distriktu za 5%. 35 34 35 http://www.uino.gov.ba/b/Poslovne_usluge/Prihodi_2011.html, 23. februar 2014. Direkcija za ekonomsko planiranje BiH, 2011. 46 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine Daytonskim sporazumom je, dakle, u kontekstu raspodjele javnih prihoda fiskalno osnažio entitetske nivoe (63%), a do apsurda oslabio nivoe centralne (15,1%) i lokalnih vlasti (12%), što su Puljić i Smajlović (2004) komično označili poređenjem „sa čovjekom koji je nesiguran na nogama, sa malom glavom i velikim trbuhom.“ Karl Bild, prvi visoki predstavnik BiH, svojevremeno je izjavio da je Bosna i Hercegovina „najdecentralizivanija zemlja na svijetu.“ 36 Konfederalizirani javni prihodi i rashodi države Bosne i Hercegovine Država Bosna i Hercegovina, kako smo vidjeli, ima ograničene fiskalne nadležnosti i nema svoju finansijsku suverenost, a fiskalni suvereniteti su preneseni na entitete i Distrikt Brčko. Fiskalna organizacija i upravljanje javnim prihodima i rashodima su asimetrični: u Federaciji BiH je fiskalna uprava je decentralizirana između centraliteta federacije, kantona i općina, a u Republici Srpskoj je strogo centralizovana na nivo centraliteta ovog entiteta i ograničenim ovlaštenjima u općinama. Na ovaj način konfederalizirani javni prihodi nisu dostatni i održivi finansijski izvori prihoda za institucije države Bosne i Hercegovine. Ovo je suprotno standardnom principu u određivanju prihoda centralne vlasti, budući da u slučaju Bosne i Hercegovine prihodi ne prate državne funkcije, niti se vežu za kriterijum efikasnosti u provođenju javnih funkcija. U nastavku ćemo prezentirati konfederalnu strukturu javnih prihoda i javnih rashoda u Bosni i Hercegovini, kao i distinkciju izmedu nadležnosti regulisanja porezne politike, uprave i ubiranja poreza i pripadnosti prihoda od poreza. 37 Što se tiče strukture javnih prihoda, Bosna i Hercegovina do svojih prihoda dolazi, uglavnom, preko transfera sa zajedničkog računa Uprave za indirektno oporezivanje, koji nemaju karakter izvornih prihoda države, a kojeg sačinjavaju prihodi od PDV-a i carina. Transferima se pokrivaju otplate vanjskog duga i, zajedno sa Ovu Bildtovu izjavu prenosi Belloni (2007), a izjava je navedeno prema B. Kunrath, 2010, 20. 37 Više u Studiji o potencijalnim izvorima prihoda za organe BiH, izd. Delegacija Evropske komisije za BiH, Sarajevo, 2003, www.esiweb.org/pdf/.../EU_Studija_izvoraprihoda.p.., 25. februar 2014. 36 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 47 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović administrativnim taksama, pokrivaju još i operativne troškove državnih organa. Sopstveni prihodi ili ”izvorni prihodi” su minorni i sastoje se od administrativnih taksi i prihoda od sopstvenih aktivnosti. Vanjski prihodi, npr. oni po osnovu sukcesije bivše Jugoslavije i međunarodni transferi za finansiranje organizovanja izbora su povremeni i sistemski nedostatni. Entiteti, koji su fiskalno autonomni, po ustavnom određenju pridonose ovim transferima sa omjerom od 2/3 FBiH i 1/3 RS, ali stvarni iznos rezultira iz pregovora izmedu države i entiteta i uključuje složen proces izrade budžeta države i entiteta. Kada je u pitanju nadležnost, sve poreze, osim carinskih, PDV-a i akcize na pojedine proizvode, reguliliraju entiteti ili podentiteti, koji donose zakone o porezima i definiraju osnovu oprezivanja, porezne stope i izuzeće od poreza. Struktura javnih rashoda pokriva operativne troškove zakonodavne, sudske i izvršne vlasti BiH, zatim funkcioniranja službi i agencija na državnom nivou, te servisiranje vanjskog duga. Kompanijama je na ovaj način generiran problem neusklađene poslovne okoline koja reducira bosanskohercegovački ekonomski proctor i umanjuje njihovu konukurentnu moć s viškom transakcijskih troškova poput dvostrukog oporezivanja i drugim administrativnim ograničenjima kao što su licence, ovjere faktura u prometu da kompanijama iz drugih regija, uvođenje poreskih markica, duge procedure registracije itd. 38 Očigledno je da je u Bosni i Hercegovini, zapravo, pitanje fiskalnih nadležnosti i funkcija između entiteta i centralne vlasti koje se u uobičajenim okvirima fiskalnog federalizma svodi na izbor rješenja koje određuje da li će se javne funkcije efikasnije izvršavati na centralnom ili na subcentralnom nivou, svodi na problem fiskalno-finansijske zaštite suverenosti nacionalno zaokruženih teritorija. Iz predhodnog opisa je vidljivo da su državne funkcije minimalne i da ne uključuju nikakve redistributivne odgovornosti ili funkcije podsticanja ekonomskog razvoja. U praksi fiskalnog federalizma fiskalno-finansijske mjere uvijek su politički determinirane, pri čemu su politički ciljevi manje više usklađeni s kriterijumima efikasnosti ostvarivanja javnih funkcija. U Bosni i Hercegovini ovi politički ciljevi isključivo deriviraju iz ideološko-političkih koncepata o državnom uređenju. Time je, s jedne strane, ostvaren „etnički federalizam“ kao „teritorijalni interesni izraz volje određene dominantne grupe na datoj teritoriji (npr. Srba u RS, Hrvati u nekim 38 Š. Alić, 2010, 54. 48 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine dijelovima Federacije a Bošnjaci drugim).“ 39 S druge strane, država Bosna i Hercegovina je u pogledu finansijskih sredstava stavljena u ovisnost od odluka svojih entiteta, jer nema svojih izdašnijih izvornih prihoda, a uz to je usud Daytona sasvim relativizirao usklađenost domaćeg s evropskim poreskim sistemom, deformišući fiskalni sistem zemlje u pluralizam fiskalne politike koju, prema dodjeljenim im nivoima fiskalnog suverenitetima, samostalno i bez snažnije koordinacije vode entiteti, Distrikt Brčko, kantoni i općine (što je, npr, na početku 2011. godine zorno pokazano iskakanjem iz zakonske obaveze da entiteti slijede donošenje svojih budžeta nakon donošenja Okvirnog budžeta za Bosnu i Hercegovinu). ZAKLJUČAK Na putu dosezanja ekonomske održivosti rasta i makroekonomske stabilnosti, kao istovremenih procesa ispunjavanja standardnih tranzicijskih ekonomsko-socijalnih preduslova za pridruživanje Evropskoj Uniji stoje otvorene ustavne i političke kontraverze o državnom i fiskalnom uređenju Bosne i Hercegovine, i iz njih derivirane žustre teorijske debate. Daytonski sporazum je proizveo dva sasvim različita pravna sistema, od kojih je onaj u Federaciji BiH decentraliziran, a u Republici Srpskoj centraliziran. Sa stanovišta fiskalnog sistema i fiskalne politike, prema postojećim ustavnim rješenjima entitetima i Distriktu Brčko su dati neprikosnoveni fiskalni suvereniteti, što za posljedicu ima zamjenu fiskalnog suvereniteta Bosne i Hercvegovine sa fiskalnim pluralizmom. Sa stanovišta funkcioniranja vlasti i raspodjele finansijskih sredstava, to državi Bosni i Hercegovini daje veliki broj obilježja fiskalnog konfederalizma. Ekonomske posljedice prevlasti etničkog kriterija u konstituisanju Bosne i Hercegovine sa podijeljenim tržištem i etnički provedenom privatizacijom jesu skupa (visoki transakcioni troškovi funkcioniranja države i visoki budžetski deficiti) i nefunkcionalna država. Neslaganja oko ovakvog državnog uređenja se vode na pravnom i političkom nivou. U centru pravne debate o državnom uređenju stoje različiti pristupi u raspodjeli nadležnosti između države i entiteta, i organizaciji državne vlasti. U ovoj debati dominirajuće je pitanje treba li se Bosna i Hercegovina smatrati federacijom ili konfederacijom? 39 J. Woelk, 54. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 49 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović U neslaganja političkih nacionalnih elita dominira sukob etno-nacionalnih nacrta o etničkim homogenostima i nacionalnim suverenostima nad svojim teritorijama. Srpska i hrvatska političke elita se zalažu za federalno-konfedralni oblik državnog uređenja u kome entiteti (a hrvatska politička elita proteže svoj zahtjev za trećim entitetom) zadržavaju pa čak i proširuju svoju izvjesnu državnu suverenost. Za bošnjačku političku elitu najprihvatljivija bi bila federalna uređenost sa regionalnim teritorijalnim organiziranjem. Date ustavne kontraverze, iako su bezmalo prepoznate na svim stranama, u relacijama postojećih ideologijskih konstrukcija su gotovo nepremostive. Razilaženja na nivoima pravne teorije i nivoima interesa suprostavljenih nacionalnih političkih elita čine temeljnu prepreku potencijalnim ustavnim reformama. Međutim, čak i kada političke elite ne bi bile prepreka reformiranju ustava, ostalo bi pitanje koji nivo državnog uređenja treba reformirati? Ne zanemarujući potrebne promjene u samom Ustavu, na strani smo onih autora (vid. Puljić, Smajlović, 2004) koji smatraju da bi „značajnije reforme trebalo provesti u pravnom okviru entiteta i Distriktu Brčko nego što su promjene neophodne u Ustavu“, što bi omogućilo da se „koncipira efektan i efikasan ekonomski sistem koji bi bio funkcionalan i koristan na cijelom ekonomskom prostoru Bosne i Hercegovine.“ Izlaz za opstojnost Bosne i Hercegovine se sagledava sa dva konceptualna nivoa. U prvom se involviranje međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, u oblikovanje promjena Daytonskog sporazuma čini neminovnim. Po drugom, Bosna i Hercegovina će biti prepuštena samoj sebi i moraće sama da pomiri sadašnje nepomirljive razlike nacionalnih političkih elita. U oba slučaja, isključujući naravno ideološke konstrukcije koji zagovaraju nepostajanje bosanske kulturne cjelovitosti, minimum prihvatljivog okvira za sva pravna rješenja trebalo bi obuhvatiti uspostavljanjem jednakih mehanizama zaštite individualnih kolektivnih prava, ravnopravnost konstitutivnih naroda na cijeloj državnoj teritoriji, uključujući prava nacionalnih manjina, te usvajanjem i provođenjem međunarodnih povelja i konvencija o zaštiti ljudskih prava. Postojeći ekonomski i fiskalni problemi, također, ukazuju na nesumnjivu potrebu za promjenama. Međutim, i ovdje za krupnije promjene još uvijek ne postoji potreban stepen međunacionalnog i međuentitetskog povjerenja i saradnje. To znači da za ekonomsku efikasnost i inferiornu ustavnopravnu konstrukciju nije ni moguće elaborirati tranziciju pod vlastitim uslovima i u vlastitoj dinamici, u kojima bi vlada mogla modelirati ekonomski razvoj a ne da ekonomija, kao što je sada slučaj, 50 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine bude prepuštena tržištu. Otuda možemo govoriti o iznuđenim rješenjima koji bi, s fokusiranjem na finansijsko-fiskalni sektor, sastojali u sljedećem: (1) Makroekonomske politike razvoja najvećim su dijelom usklađene s politikama koje je ponudila međunarodna zajednica. U tom bi kontekstu kroz partnerski odnos sa akterima međunarodne zajednice bilo poželjno uključiti i odgovornost međunarodne zajednice za efektivno zadržanu ključnu ulogu u kreiranju makroekonomske politike zemlje. Ovakav zahtjev deriviran je iz dosadašnjeg intenziteta neposrednog međunarodnog utjecaja na prilike u Bosni i Hercegovini. Ovo izgleda još opravdanije ako se zna da su svi programi rekonstrukcije bili implementirani putem međunarodne zajednice, često i bez informiranja domaćih vlada (osim u slučajevima davanja garancija o zaduženjima). (2) Kako izgradnja jedinstvenog administrativno-ekonomskog prostora zahtijeva promjene Daytonskog sporazuma, za koje ne postoje neophodne političke pretpostavke, preostaje da se njegovo ujednačavanje prepusti procesu prilagođavanja evropskim integracijama, što poćinje s implementacijom zakona koji su donešeni na državnom nivou (Zakon o konkurenciji i intelektualnom vlasništvu, Zakon o potrošačima, Zakon o statistici, itd.). (3) U prioritetu daljih ekonomskih reformi stoji komplementarno – izgradnja fiskalnih kapaciteta i institucionalne reforme, što proizilazi iz nedovoljno identificiranih troškova za zdravstvo, vojsku i obrazovanje, odnosno nejasno, u nekim slučajevima i pogrešno, usmjeravane raspodjele sredstava, te neartikuliranih mehanizama socijalne zaštite. Za ovo je, naročito u pitanju postizanja srednjoročne održivosti neophodan intenzivniji proces strukturalnog prilagođavanja. Za ovo već postoje značajne pretpostavke: započete reforme poreznog sistema reforme penzijskog i zdravstvenog osiguranja, te konstituirane politike izvršenja budžeta i izvršenja vanjske revizije. Restriktivna porezna politika koincidira s okvirima zdravih budžetskih institucija i racionalnijeg i odgovornijeg pozicioniranja javne administracije. (4) Upravljanje javnim rashodima zahtijeva značajne racionalizacije, što podrazumijeva fokusiranje na: a) u kratkom roku na javnu upravu, javni red i sigurnost, socijalnu zaštitu, obrazovanje i lokalna komunalna preduzeća, b) u srednjem roku na integrirani okvir fiskalnih sredstava i efikasnih kanala praćenja i izvještavanja kako na nivou države tako i na nivoima entiteta, kao i na jačanje institucionalnih kapaciteta sistema finansijske odgovornosti. U oba slučaja je potrbno Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 51 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović prethodno izvršiti dijagnostičku analizu o stvarnoj disproporciji troškova, što bi omogućilo socijalno prihvatljiv „udar“ na stvarne neracionalnosti u strukturi javnih rashoda, i preispitati u kojoj mjeri „racionalizacije“ osiguravaju veličine budućih budžetskih potreba i racionalnost upravljanja sistemom socijalne zaštite. (5) Kako je ostvarivanje stabilnosti domaće valute s režimom Valutnog odbora moguće zasnivati na finansiranju iz inozemstva samo u kratkom roku, to bi u srednjem roku stabilnost domaće valute morala biti zasnovana na rastu izvozne sposobnosti zemlje. U srednjem i dužem roku devizni kurs domaće valute mora biti pokriven uravnoteženjem pozicija platnog bilansa. Izraženi deficit ukazuje na potrebu izrade stratergije vanjskotrgovinske politike i sektorskih strategija, koje će omogućavati značajnije smanjivanje trgovinskih i platnobilansnih deficita. LITERATURA Knjige: Begić, Kasim (2000). Ekonomska politika, Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu. Bose, Sunantra (2006). The Bosnian State a Decade after Dayton in Chabder, D (ed). „Peace Without Politics? Ten Yearsof International State-Building in Bosnia“, London-New York: Routledge. Fine, John i Donia, Robert (1994). Bosnia and Hercegovina: a tradition betrayed, London: C. Hurst & Co. Ibrahimagić, Omer (2005). Državno uređenje Bosne i Hercegovina, Sarajevo: izdavač autor. Ibrahimagić, Omer (2012). Bosanski identitet i suverenitet, Sarajevo: Institut za istraživanje zločna protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Ikić, Niko (2010). Stav katoličke crkve o postdaytonskom razvoju BiH, s posebnim osvrtom na stavove biskupske konferencije o ustavnim promjenama, u: Abazović, Dino & Hammer Stefan (2010). Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. 52 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine Jankulin, Irena (2007). parco.gov.ba/?id=886. Fiskalno vijeće – magično rješenje?, Sarajevo: Hamer, Stefan (2010). Ko je gospodar Daytonskog sporazuma? Hodžić, Sead (1998). Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Hrustić, Hasiba (2002). Fiskalni federalizam u svetu i naša iskustva, Beograd: Privredni pregled. Kunić, Petar/ Morait, Branko/ Mirjanić, Željko (1996). Pravni aspekti Dejtonskog sporazuma, Banja Luka: EKOM. Kuzmanović, Rajko (2002). Ustavno pravo, Banja Luka: Pravni fakultet Univerziteta u Banja Luci. Mahmutćehajić, Rusmir (2012), O bauku bosanstva i njime ustrašenima, Forum Bosane, Sarajevo, br. 57. Mahmutćehajić, Rusmir (1998), Kriva politika: Čitanje historije i povjerenja u Bosni, Tuzla, Sarajevo, Zagreb. Morait, Branko (2000), Podjela nadležnosti između BiH i entiteta, Banja Luka. Rosen, Harvey, S. (1999). Javne finansije, Zagreb: Institut za javne finansije. Savić, Snežana (1999). Republika Srpska poslije Dejtona, Banja Luka: Centar za publikacije Pravnog fakulteta u Banjoj Luci. Trnka, Kasim (2006). Ustavno pravo, Sarajevo: Fakultet za javnu upravu. Šarčević, Edin (2009). Daytonski sporazum: karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung. Žepić, Božo (2002). Enigma Bosne i Hercegovine, Mostar: Matica hrvatska. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 53 �Kadrija Hodžić, Izudin Hasanović Članci: Hodžić, Kadrija (2010). Stanje privrede i mjere anticiklične ekonomske politike u BiH, „Tranzicija“, Tuzla-Travnik-Beograd-Bukurešt-Zagreb, br. 25-26. Kasapović, Mirjana (2005). Konsocijalna ili liberalna demokracija, Zagreb: „Politička misao“, XLII (5). Kešetović, Izudin i Džena Đonlagić (2006). Razvoj poreza na dohodak i poreza na dobit na primjeru poreskog sistema BiH u zborniku radova „Reforme u BiH u funkciji razvoja“, Sarajevo: Revicom. Kunrath, Birgith (2010). Od zaštitne mjere do prepreke za daljnje djelovanje: entitetsko glasanje u BiH u Abazović, D., Hammer, S., „Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona“, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Marković, Goran (2010), Ideološko-političke koncepcije srpske političke elite o državnom uređenju BiH u: Abazović, D. & Hammer, S., „Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona“, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Šačić, Nermina (2007). Uvodno izlaganje na konferenciji Primjer BiH: održivi koncepti ili stranputice međunarodne zajednice, Zbornik radova: Fondacija Heinrich Böll, Ured za BiH. Woelk, Jens (2010). Balansiranje ideje „ujedinjeni u različitosti“: Federalizam i ustavna reforma u BiH, u: AbazovićDino & Hammer Stefan (2010). Bosna i Hercegovina petnaest godina nakon Daytona, Sarajevo: Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Internet izvori: Dodik, Milorad (2011). Nema hemije koja može ujedinjiti BiH, Politika, 30 maja 2011: http://www.politika.rs/republike/Politika/178084.sr.html. 54 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine Lazović-Pita & Lejla i Sanjin Pita(2012). Porezni izdaci u sustavu poreza na dobit: primjer bosne i herecegovine, Institut za javne finansije Zagreb: www.ijf.hr/upload/files/file/skrivena_javna_potrosnja/lazovici.pdf Puljić, Mirko i Mensur Smajlović (2004). Ustav BiH – ka novim, funkcionalnim rješenjima, Sarajevo: www.mrezapravde.ba/mpbh/mpbh_files/file/ustav_bih.pdf Studija o potencijalnim izvorima prihoda za organe BiH (2003), Sarajevo: Delegacija Evropske komisije za BiH (www.esiweb.org/pdf/.../EU_Studija_izvoraprihoda.p..). http://www.uino.gov.ba/b/Poslovne_usluge/Prihodi_2011.html Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 55 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2364 Title A name given to the resource Unresolved constitutional issues in the controversy and disagreement on the state organisation and on the fiscal system of Bosnia and Herzegovina Neriješena ustavna pitanja u svjetlu kontraverzi i neslaganja o državnom uređenju i fiskalnom sistemu Bosne i Hercegovine Author Author HODŽIĆ, Kadrija HASANOVIĆ, Izudin Abstract A summary of the resource. Institutional (in) ability of the Dayton agreement to integrate conflicting national community politically and ideologically in a democratic community, caused different and often conflicting opinions on "the spirit of Dayton" and the consequences of such a regulation on the viability of the Bosnian society and the state of Bosnia and Herzegovina itself. The authors elaborate such disagreements on the system of government on the theoretical, legal and political level, on one hand. On the other hand, the authors give arguments that the thesis that the constitutional order of BiH ignores its financial sovereignty concluding that Bosnia and Herzegovina is financialy sovereign as one confederation could be. In the core of the legal debate on state regulation are different approaches to the allocation of responsibilities between state and entities, and to the organization of government. In this debate, the dominant question is whether Bosnia and Herzegovina is considered a federation or a confederation. In the disagreement of the national and political elite, the conflict based on ethno-national conception of ethnic homogeneity and national sovereignty over their territories, is dominant. The solution for the viability of Bosnia and Herzegovina is observed through two conceptual levels. In the first one, the involvement of the international community, especially the European Union, in designing the changes of Dayton seems inevitable. Per second one, Bosnia and Herzegovina will be left to reconcile by herself the present irreconcilable differences of their national political elites. In both cases, the minimum acceptable framework for all legal solutions should include the establishment of mechanisms for the protection of equal individual collective rights, equality of the constituent peoples in the entire national territory, including minority rights, and the adoption and implementation of international charters and conventions on human rights. Sažetak: Institucionalna (ne)mogućnost odredbi Daytonskog sporazuma da integriraju politički i ideološki suprostavljene nacionalne zajednice u demokratsku zajednicu izazvala je različite, često i oprečne stavove „o duhu Daytona“ i posljedicama ovakvog uređenja po samu održivost društva i države BiH. Autori elaboriraju s jedne strane, neslaganja oko ovakvog državnog uređenja na teorijsko-pravnom i političkom nivou. S druge strane, autori argumentiraju tezu po kojoj ustavno uređenje BiH zanemaruje njenu finansijsku suverenost, iz čega izvlače tezu da je BiH finansijski suverena koliko i jedna konfederacija. U centru pravne debate o državnom uređenju stoje različiti pristupi u raspodjeli nadležnosti između države i entiteta, i organizaciji državne vlasti. U ovoj debati dominirajuće je pitanje treba li se Bosna i Hercegovina smatrati federacijom ili konfederacijom. U neslaganju političkih nacionalnih elita dominira sukob etno-nacionalnih nacrta o etničkim homogenostima i nacionalnim suverenostima nad svojim teritorijama. Izlaz za opstojnost Bosne i Hercegovine se sagledava sa dva konceptualna nivoa. U prvom se involviranje međunarodne zajednice, prije svega Evropske unije, u oblikovanje promjena Daytonskog sporazuma čini neminovnim. Po drugom, Bosna i Hercegovina će biti prepuštena samoj sebi i moraće sama da pomiri sadašnje nepomirljive razlike svojih nacionalnih političkih elita. U oba slučaja minimum prihvatljivog okvira za sva pravna rješenja trebao bi obuhvatiti uspostavljanje jednakih mehanizama zaštite individualnih kolektivnih prava, ravnopravnost konstitutivnih naroda na cijeloj državnoj teritoriji, uključujući prava nacionalnih manjina, te usvajanje i provođenje međunarodnih povelja i konvencija o zaštiti ljudskih prava. Publisher An entity responsible for making the resource available Social Sciences Research Center of International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/2b37a2af3b6a4591ab15ac606d0596d8.pdf 3e7579bf26330cecd89a29614e025a99 PDF Text Text STRUČNI ČLANAK Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) The French Revolution and Rousseauism - Review of the Impact of Jean Jacques Rousseau’s Teaching to the Political Activities of French Revolutionaries (1789-1795) Mr.sc. Emina Huseinspahić Viši asistent, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici e.huseinspahic@gmail.com Sažetak: Francuskoj revoluciji prethodila je duža intelektualna i ideološka priprema koju su u značajnoj mjeri obilježila djela Žan Žak Rusoa, posebice njegov Drušveni ugovor. Otuda je Ruso jedan od brojnih francuskih mislilaca čija su učenja uticala na ovaj epohalni događaj i koja su nadahnjivala francuske revolucionare u toku čitavog revolucionarnog perioda. Često se smatralo da je upravo Ruso najavio Francusku revoluciju i poslužio joj kao vodič. Od Berka, preko Kinea, pa do Tena, mnogi su u Francuskoj revoluciji prepoznali upravo njegov pretežan uticaj. I bili su u pravu, posebice ako se ima u vidu i široko prihvaćeno mišljenje Fransoa Firea o tome kako se upravo Revolucija proglasila Rusoovim baštinikom, te kako je Rusoov princip sukladno kojemu niko ne može da vlada ukoliko nije ovlašten od strane naroda, okupljao, bez razlike, sve revolucionarne struje. Uzimajući u obzir Rusoov nesumnjiv doprinos kao i činjenicu da je njegova politička teorija u cjelini, a posebice njegova koncepcija nedjeljive i neotuđive narodne suverenosti, uprkos pojedinim unutrašnjim suprotnostima, vrhunac i krajnja konsekvencija predrevolucionarne građanske političke misli, namjera je autorice da u radu prikaže uticaj rusoizma na Francusku revoluciju i na političko djelovanje revolucionarnih vođa. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 Ključne riječi: Francuska revolucija, rusoizam, opća volja, narodna suverenost Historija članka Dostavljen: 25.08.2013. Revidiran: 22.01.2014. Prihvaćen: 23.01.2014. 167 �Emina Huseinspahić Abstract: The French Revolution was preceded by a long intellectual and ideological preparation that was significantly marked by works of Jean Jacques Rousseau, especially by his Social contract. Hence, the Rousseau is one of many french thinkers whose teachings influenced this epochal event and inspired french revolutionaries during the whole revolutionary period. It is considered that Rousseau announced the French revolution and was its guide. From Burke to Quinet and Taine, many in the French revolution recognized precisely his dominant influence. And they were right, especially if we take into consideration the widely accepted Francois Furet's opinion on how exactly the Revolution proclaimed itself the heir of Rousseau and that Rousseau's principle according to which no one can rule unless authorized by the people, gathered without differences, all the revolutionary currents. Taking into account his undoubted contribution and the fact that his political theory in general, and especially his concept of indivisible and inalienable popular sovereignty, despite certain internal contradictions, is the culmination and ultimate logical consequence of the pre-revolutionary bourgeois political thought, the author's intention in this work is to show how Rousseauism influenced the French revolution and the political activities of the revolutionary leaders. 168 Keywords: French revolution, Rousseauism, General Will, National Sovereignty JEL Classification: K10, K19 Article History Submitted: 25.08.2013. Resubmitted: 22.01.2014. Accepted: 23.01.2014. Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) UVOD Među brojnim francuskim misliocima čija su učenja uticala na Francusku revoluciju i djelovanje francuskih revolucionara, posebice jakobinaca 1, bio je i Žan Žak Ruso. I premda postoje različiti stavovi i odnosi tumača ovog svjetskohistorijskog događaja spram istog, te unatoč činjenici da je Ruso bio istovremeno i hvaljen i okrivljivan, posebice od strane pravnih historičara, valja istaći da „historijsko djelovanje“ njegovog učenja, baš kao i revolucionarne posljedice njegove misli, nikada nisu dovedeni u pitanje. 2 Često se smatralo da je upravo Ruso najavio Francusku revoluciju i poslužio joj kao vodič. Od Berka 3, preko Kinea 4 pa do Tena, 5 mnogi su u Francuskoj revoluciji prepoznali pretežan uticaj Rusoa. Tako je Kine Rusoa smatrao Jakobinci, u toku Revolucije, zastupnici revolucionarnih i demokratskih ideja; naziv dobili po sjedištu njihovog jakobinskog kluba u pariškom samostanu jakobinaca (dominikanaca). Najznačajniji predstavnici jakobinaca u toku Revolucije bili su: Robespjer, Sen-Žist i Kuton. (Vidi u: A. Soboul, Francuska revolucija, Naprijed, Zagreb 1989, 469.) 2 S. Nikolić, „O Rusoovoj radikalnosti: sloboda, jednakost, događaj politike“, Filozofija i društvo, 3/ 2012, 120. 3 Edmund Burke (1729-1797), engleski političar i politički teoretičar. Žestoki protivnik Francuske revolucije. Poznat po svom djelu Razmišljanja o Francuskoj revoluciji. (A. Soboul, 463.) 4 Edgar Quinet (1803-1875), francuski pisac, historičar i politički teoretičar. Poznat po značajnom doprinosu razvoju tradicije liberalizma u Francuskoj. Takođe, poznat po svom učenju kontra religije i crkve, te po veličanju Francuske revolucije. Autor je brojnih radova među kojima su najpoznatiji: Stvaranje, Novi duh, Moderna Grčka i Revolucije u Italiji. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/487409/Edgar-Quinet, 05. august 2013. 5 Hippolyte Taine (1828-1893), francuski mislilac, kritičar i historičar. Jedan od najznačajnijih predstavnika pozitivizma u 19. stoljeću. Autor brojnih radova među kojima su posebno značajni Francuski filozofi 19. stoljeća, Povijest engleske književnosti i Filozofija umjetnosti u Italiji. Djelo koje mu je priskrbilo slavu i epitet svjetski poznatog mislioca i historičara je djelo pod nazivom: Porijeklo savremene Francuske uz osvrt na Stari režim, Revoluciju i moderno doba, u kojemu je Ipolit Ten, nakon Francusko-pruskog rata i Pariške komune, nastojao da otkrije uzroke ovih događanja kao i uzroke ekstremne centralizacije političke moći u Francuskoj za koje je vjerovao da su doveli do „moderne“ političke nestabilnosti u Francuskoj. Godine 1878. Ipolit je postao član Francuske akademije (Académie Française). http://www.dictionaryofarthistorians.org/taineh.htm, 05. August 2013. 1 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 169 �Emina Huseinspahić zakonodavcem Revolucije, ističući da „Revolucija iz njega niče baš kao što drvo klija iz sjemena“ i tvrdeći da je Rusoov Društveni ugovor „zakonik“ Revolucije. 6 Tvorcu Društvenog ugovora najprije se pripisivalo da je nadahnuo načela sprovedena u djelo nakon 10. augusta 1792. godine, a potom i da je inspirisao revolucionarnu politiku vođenu u periodu od poraza žirondinaca 7 do uspostavljanja Termidora. 8 Uopćeno govoreći, smatra se da je ovaj rusoistički uticaj dostigao vrhunac u periodu jakobinske diktature. Opće pravo glasa i uzdizanje neposredne demokracije kao da su slijedili pouke iz Društvenog ugovora. Politika dirigovane privrede izgledala je kao da stoji u skladu sa filozofijom sukladno kojoj pojedinci, prilikom zaključivanja društvenog ugovora, otuđuju ne samo svoje osobe, nego i dobra, potčinjavajući ih pritom općoj volji. Može se tako vrlo lako učiniti da mjere koje su preduzete u prilog siromašnih, baštine stavove sadržane u Drugoj raspravi kao i njenu glasnu kritiku nejednakosti bogatstva. Ako je vjerovati Luj Blanu, ali i nakon njega, socijalističkoj tradiciji u historiji Revolucije, u drugoj fazi Revolucije prevladavala je Rusoova misao. 9 Pisac Rasprave o nejednakosti i Društvenog ugovora bio bi izvor ideje da pravičan politički i društveni poredak mora, ne samo da štiti pojednice i društvo od samovolje vlasti, nego i da podrazumijeva pozitivnu akciju jedne starateljske vlastu u prilog najširomašnijih. Najzad, neki su mislili da su upravo u Društvenom ugovoru pronašli intelektualni korijen autoritarnog i diktatorskog aspekta jakobinske politike vođene od juna 1793. do jula 1794. godine. Prema mišljenju Benžamena Konstana, jakobinske vođe su upravo kod Rusoa i Mablija, crpili ideju da građani treba da budu potpuno potčinjeni da bi nacija bila suverena. Ipolit Ten je ukazivao na srodnost između demokratskog samostana koji je Ruso izgradio po uzoru na Spartu i Rim, s jedne strane, i autoritarne, isposničke i kreposne republike jakobinaca, s druge strane. 10 F. Fire, M. Ozuf, Kritički rečnik Francuske revolucije, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci/Novi Sad, 1996, 884. 7 Žirondinci (girondins), vodeća politička grupacija u Zakonodavnoj skupštini, potom desnica u Konventu; često nazivani i smutljivci. Nakon „beskrvne“ revolucije od 5. Maja 1793. godine većina vodećih žirondinaca je pogubljena. (A. Soboul, 475.) 8 Termidor (le thermidor), 9. Termidor, tj. 27. 07. 1794., dan kada je Konvent zbacio Robespjera i njegove pristalice s vlasti. Bio je to kraj jakobinske diktature i početak perioda Termidorske konventske vladavine. (A. Soboul, 475) 9 F. Fire, M. Ozuf, 884. 10 Ibid. 6 170 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) U novije doba, Ruso je pak predstavljen kao jedan od začetnika totalitarne dimenzije Francuske revolucije. Tvrdeći da postoji jedan apsolutan, logičan i jedini valjan društveni poredak, te da politička volja može i mora pokušati da ga ostvari uprkos brojnim otporima koje pruža stvarnost, Ruso je, prema mišljenju mnogih mislilaca, predstavljao izvor vjerovanja u svemoć volje koje je pokretalo revolucionarni apsolutizam, posebice između 1792. i 1794. godine. Rusoizam i Francuska revolucija I uistinu, Francuska revolucija je nosila pečat susreta između jedne velike misli i jednog historijskog pokreta. I ukoliko bi za to bio potreban makar i jedan dokaz, isti bismo našli u hvalospjevima kojima su različiti revolucionarni skupštinski sazivi obasipali Rusoa sve do 1795. godine. Već u oktobru mjesecu 1790. godine Rusoova bista sa jednim primjerkom Društvenog ugovora postavljena je u salu Skupštine. U decembru iste godine Skupština je izglasala odluku kojom su Rusoou odate javne počasti, a u augustu 1791. godine skupštinski zastupnici su nanovo zahtijevali da se Rusou dodijele „časti koje zahvalna otadžbina podjeljuje velikim ljudima“. 11 Godine 1793., Robespjer 12, koji je bio oličenje i otjelovljenje Francuske revolucije, njenih temeljnih ideja i iskustava, „od oduševljenog liberalizma 1789, Ibid. Maximilien Robespierre (Maksimilian Robespjer), 1758-1794, advokat iz Arrasa, zastupnik Trećeg staleža u Državnim staležima (1789), član Pariške komune, Konventa i drugog Komiteta javnog spasa; jedan od prvih ideologa Jakobinskog kluba, vođa jakobinaca i uz Sen Žista i Kutona, glavni organizator jakobinske diktature. Čuven po svojoj nepotkupljivosti, a kasnije i po nemilosrdnosti spram političkih protivnika, te po osobnoj askezi zbog čega je smatran prototipom idealnog revolucionara. Još u vrijeme rasprava o suđenju kralju Robespjer je, pozivajući se na vrlinu, zahtijevao da manjina, po moralnom pravu, nametne svoju volju većini koja nije imala ni snage ni vizije da se uzdigne u najviše sfere političkog, revolucionarnog idealizma. On je smatrao da karakter i osobno poštenje više utiču na opredjeljivanje mase, nego talenat i sposobnost, te se pariškoj sankiloteriji uspio nametnuti upravo kao „nepotkupljivi“. Uloga Robespjera u toku revolucije bila je najviše naglašena u periodu jakobinske diktature (montanjarske konventske vladavine) koji je bio obilježen terorom. Robespjer je teror, koji je provodila francuska revolucionarna vlada, pravdao logikom teške situacije naglašavajući da vrlina kao obilježje ustavne vladavine, u revoluciji mora biti praćena i terorom. Robespjer je optužen za krvoprolića i diktatorske ambicije, uhapšen i osuđen na smrt 28. jula 1794. godine. (Vidi u: C. Brachvogel, Robespierre i Francuska revolucija, Nolit, Beograd 1937, 228.) 11 12 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 171 �Emina Huseinspahić preko demokratskih težnji 1792, do disciplinovanog razočarenja 1794“ 13 nerijetko je koristio skupštinsku govornicu da oda priznanje Rusou. Iz ovog perioda naročito je značajan njegov govor posvećen kultu Vrhovnog bića u kojemu Robespjer odaje hvalu Rusou i zaziva njegov autoritet. 1794. godine Konvent 14 je usvojio odluku o premještanju Rusoovih posmrtnih ostataka u pariški Panteon, dok je 1795. godina takođe obilovala pohvalnim govorima skupštinskih zastupnika o liku i djelu Žan Žak Rusoa. Dakle, sve do 1795. godine revolucionarne vođe su prepoznavale sebe u Rusou čvrsto slijedeći učenja ovog francuskog mislioca. Pa ipak, to nije bilo dovoljno da bi se tvrdilo kako je Društveni ugovor zakonik Francuske revolucije. Ovo iz razloga što shvatanje da je Revolucija u klici sadržana u ovom Rusoovom djelu, te da samo razvija njegove posljedice, znači, između ostalog, i zanemarivanje bitne i neosporne činjenice da su se sve do 1792. godine, i sami protivnici Francuske revolucije pozivali na Rusoa i njegova učenja. Oni su nerijetko isticali Rusoovu tvrdnju da se nijedan razuman čovjek neće upustiti u mijenjanje maksima i ustanova francuske monarhije koje su učvrćene njenim tristogodišnjim trajanjem. 15 Ovdje valja istaći da se Ruso užasavao nasilja, te je isticao da bi „sloboda bila odveć skupo plaćena krvlju čak i jednog jedinog čovjeka“. Građanima Ženeve je poručivao: „ako možete, oslobodite se, ali budite radije robovi nego oceubojice“. Isticao je i to da je sve legitimno i u skladu sa vrlinom u odbrani javnog spasa, ali i to da javni spas ne znači ništa ako pojedinci ne žive u sigurnosti. 16 Neprijatelji Revolucije i Skupštine su isticali da je Ruso prihvatao ideju predstavništva, ali pod uvjetom da predstavnici budu vezani imperativnim mandatima. Pozivajući se na Rusoova Razmatranja o vladavini u Poljskoj, oni su nastojali ukazati na to da je Skupština prekoračila i iznevjerila mandate koji su bili sadržani u knjigama žalbi. Bez sumnje, u ovom pozivanju na Rusoa i njegova Razmatranja o vladavini u Poljskoj, da se primjetiti argumentovana strategija čiji je prevashodni cilj bio da se protivnik dovede u proturječnost sa samim sobom, odnosno, da se pokaže kako Skupština koja se poziva na Rusoa svojim postupcima I. Vejvoda, „Robespierre i revolucija“, Filozofska istraživanja, 30/ 1989, 831. Konvent, revolucionarna skupština koja je djelovala od 21.09.1792. do 26.10.1795. godine. Najveći značaj ove skupštine ogleda se u činjenici da je ista ukinula monarhiju, proglasila rebubliku i osudila na smrt kralja Luja XVI, (A. Soboul, 469.) 15 F. Fire, M. Ozuf, 886. 16 S. Sokol, Politička i ustavna povijest jakobinskog razdoblja Francuske revolucije, Globus, Zagreb 1989, 31. 13 14 172 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) ustvari iznevjerava djelo čijim se baštinikom proglašava. 17 Ovakav manevar, koji nije nužno podrazumijevao stvarno pristajanje uz rusoističke principe, pokazivao je da bar u očima brojnih protivnika Revolucije, poistovjećivanje rusoizma i rada Skupštine nije bilo u toj mjeri izvjesno da bi pokušaj njihovog razdvajanja bio uzaludan. Otuda, počev od 1792. godine, svi oni koji su osuđivali Revoluciju, prestaju se pozivati na Rusoa. S druge pak strane, sama činjenica da su se vođe Revolucije sve do 1795. godine proglašavali Rusoovim nasljednicima, stvarala je isto onoliko problema koliko ih je i rješavala. Ovo iz razloga što su među različitim političkim frakcijama koje su se u revolucionarnom periodu smjenjivale na vlasti, postojale duboke, gotovo nepremostive razlike. 18 I ako su se članovi Ustavotvorne skupštine, potom Robespjer i jakobinci, te na koncu termidorci, jedni za drugima prepoznavali u Rusou i pozivali na njegova učenja, postavlja se pitanje u čemu se sastoji rusoističko naslijeđe u Revoluciji, koje je politike Ruso začetnik, te šta su tačno revolucionarne vođe u njemu pronalazili? Da li je, kako se često tvrdilo, riječ o načelima na kojima su revolucionari temeljili novi poredak? Naime, u peticiji u kojoj se zahtijevalo prenošenje Rusoovih posmrtnih ostataka u pariški Panteon, za Rusoa se tvrdilo da je jedan od tvoraca prvog francuskog pisanog ustava iz 1791. godine obzirom da je upravo on u sistem pretočio načela slobode, jednakosti i suverenost naroda. Međutim, Ustavom iz 1791. godine uspostavljen je predstavnički sistem. I premda je odlučno osuđivao predstavništvo, Ruso je ipak bio proglašen utemeljiteljem jednog ustava koji je predviđao uspostavljanje predstavništva. Istina, Ruso je u svojim Razmatranjima o vladavini u Poljskoj dopuštao izvjestan oblik predstavništva, ali pod uvjetom da isto bude utemeljeno na imperativnom mandatu. S druge pak strane, Ustavotvorna skupština već u ljeto 1789. godine odbacuje načelo imperativnog mandata i ova prvotna odluka tokom cijele Revolucije nikada nije dovedena u pitanje. Tako je predstavnička skupština, ta centralna ustanova koju je uspostavila Francuska revolucija, bila tuđa rusoizmu. Ovo iz razloga V. Stanovčić, „Montesquieu, Rousseau i Francuska revolucija“, Zbornik radova Francuska revolucija – ljudska prava i politička demokracija nakon dvjesto godina,1991, 49. 18 Detaljnije o razlikama među političkim frakcijama, te njihovom djelovanju u toku revolucionarnog perioda vidi: E. Dimitrov, „Ustavi i politički režimi Francuske građanske revolucije“, Zbornik radova Francuska revolucija – ljudska prava i politička demokracija nakon dvjesto godina, 1991, 127-143. 17 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 173 �Emina Huseinspahić što je cjelokupna teorija o općoj volji kod Rusoa pretpostavljala ili odsustvo predstavništva ili pak imperativni mandat. Sukladno istoj, zakon su morali donositi svi, jer su samo u tom slučaju podanici bili ujedno i tvorci zakona, te je svaki čovjek bio slobodan. U onom pak momentu, kada počnu da odlučuju i zakone donose predstavnici naroda, a ne sam narod, više se ne uvažava središnji princip rusoističke političke teorije. 19 Opća volja i predstavništvo - izražavanje opće volje kroz predstavničko tijelo Već prilikom okupljanja Skupštine državnih staleža, a posebice nakon njenog konstituisanja u Nacionalnu skupštinu, nameće se ideja da skupštinski zastupnici izražavaju opću volju. Tako u ogledu koji izraz opća volja uživa, treba zacijelo primjetiti naslijeđe rusoizma. Sukladno tradicionalnom gledištu, Skupština državnih staleža prenosila je „glas“ naroda i kraljevine. S jednim glasom moglo se slagati, on se mogao slušati, ali mu se nije moralo u cjelosti udovoljavati. Međutim, ukoliko narod odluči umjesto „glasa“ da formuliše „volju“, jedini zadatak koji preostaje jeste da se ista izvrši. U tom smislu, može se reći da revolucionarno gledište, koje za razliku od tradicionalnog, podrazumijeva strogu podređenost izvršne vlasti zakonodavnoj, izražava rusoistički uticaj. Pa ipak, valja istaći da se ovdje taj uticaj sprovodi posredstvom formulacija i šematskih pojmova (opća volja, suveren), a ne preciznom artikulacijom Rusoovih zamisli. To se najbolje da primjetiti u nastojanju skupštinskog zastupnika Sen Žista 20 da pokaže kako je Ustav iz 1791. godine legitiman premda je nailazio na protivljenje naroda, pa otuda nije niti predstavljao izraz opće volje. 21 Sen – Žist je isticao da je Ruso ostao nedorečen kada je općoj volji pripisao svojstva neprenosivosti i nezastarivosti. On je smatrao da je istu trebalo odrediti i kao pravičnu i razumnu, ističući da nije manji zločin kada narod tiraniše samog sebe od onog kada ga tiraniše neko drugi. Sen-Žist je, dakle, zamjerao Rusou što nije istakao, F. Fire, M. Ozuf, 887. Saint-Just Louis (Sen-Žist Luj), 1767-1794, jedan od vodećih političkih lidera u toku Francuske revolucije. Bio je najmlađi član Konventa i Komiteta javnog spasa. Isticao se kao žestoki protivnik kralja i monarhije. Bio je jedan od najvjernijih Robespjerovih saboraca. (A. Soboul, 474.) 21 F. Fire, M. Ozuf, 889. 19 20 174 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) da volja naroda, da bi uistinu obavezivala, mora da bude pravična i razumna. 22 Međutim, ovdje valja istaći da je ovaj revolucionarni vođa gotovo u potpunosti previdio čitavo jedno poglavlje Društvenog ugovora koje je Ruso posvetio objašnjenju zašto opća volja ne može da bude nepravična i u kojemu njegova cjelokupna argumentacija teži da pokaže kako nije moguće da narod sam sebe tiraniše. 23 Shodno tome, nesporazum u pogledu Rusoa je potpun obzirom da Sen – Žist nije uočio jednu od ključnih tačaka Rusoove teorije o općoj volji. Njegovo pisanje o Rusoovoj teoriji o općoj volji zanimljivo je i zbog toga što budući montanjarski vođa kod Rusoa nije pronašao ideju da se ne mora voditi računa o voljama „koje su sklone odstupanju“. Pomenuta ideja poslužiće kasnije pravdanju jakobinske diktature, pa bi se otuda moglo pomisliti da je ona u izvjesnom pogledu sadržana u Rusoovom učenju. Međutim, Sen – Žist je ne uočava, pa čak i kritikuje Rusoa da ju nije niti formulisao. I upravo ovo je dokaz da ne treba precjenjivati uticaj preciznog sadržaja rusoističke političke teorije na francuske revolucionare. Jer upravo oni su najčešće u predmetnoj teoriji čitali i razumijevali princip da je opća volja izvor svekolike vlasti. Treba li onda u zahtjevima za neposrednom demokracijom i u pretočavanju iste u praksu između 1792. i 1794. godine, gledati i prepoznati pravu primjenu rusoističke teorije? Neosporno je da je Rusoova misao odigrala u tom pogledu značajnu ulogu. Već su se koncem 1789. i početkom 1790. godine brojni francuski novinari, među kojima i poznati Lustalo, ali i rado slušani govornici poput opata Fošea, koristili tekstovima iz Društvenog ugovora da bi pokazali kako se, budući da je suverenost naroda neotuđiva, uloga građanina ne može i ne smije svesti na biranje predstavnika i prepuštanje njima da upravljaju i odlučuju onako kako im je volja. No, da bi se na pravi način procijenila priroda Rusoovog doprinosa, treba razmotriti zahtjeve i praksu kroz koje se izražava princip neotuđive narodne suverenosti. Kod pobornika narodne stvari neotuđivost suverenosti se izražava, prije svega, u zahtjevu da zakoni koje priređuju i predlažu predstavnici budu potvrđeni od strane naroda pri čemu su predstavnici tek priređivači zakona, a narod je taj koji ih svojim odobravanjem, usvaja. Često se pritom navodi formulacija iz Društvenog ugovora koja glasi: „Svaki zakon koji narod sam ne potvrdi je ništavan i ne smatra se S. Just, Esprit de la rèvolution et de la constitution de France, Chez Beuvin, Libraire, rue de Rohan, Paris, 1791, 164, http://books.google.ba, 7. august 2013. 23 Ž.Ž.Ruso, Društveni ugovor, Školska knjiga, Zagreb, 1978, 109-113. 22 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 175 �Emina Huseinspahić zakonom“. 24 Ovo načelo ratifikacije, odnosno, potvrđivanja zakona od strane naroda sadržano je i u Ustavu iz 1793. godine i takva jedna ustanova, bez sumnje potiče iz Rusoove misli. 25 I premda bi se na prvi pogled moglo učiniti teško spojivim sa načelom striktne autonomije naroda, Ruso precizira da prijedlozi zakona ne dolaze od strane samih građana, nego inicijativa po tom pitanju pripada jedino vladi. Godine 1793. francuski revolucionari se ograničavaju da na predstavnike prenesu pravo koje je Ruso dodijelio vladi, odnosno izvršnoj vlasti, ali princip i dalje ostaje isti. Treba se stoga složiti da je rusoizam pružio Revoluciji ideju o jednoj konkretnoj i jasno definisanoj instituciji; ratifikaciji, odnosno potvrđivanju zakona od strane naroda. Međutim, jednako tako treba istaći i činjenicu da Ustav iz 1793. godine nikada nije stupio na snagu, pa tako ovo autentično naslijeđe rusoizma nije nikada niti primjenjeno. Osim prava potvrđivanja zakona, za narodne aktiviste suverenost naroda podrazumijeva i pravo stalnog nadzora nad predstavnicima, te njihovog opozivanja svaki čas, pa otuda i značaj koji su sankiloti 26 pridavali trajnom radu sekcija kao stalnih radnih skupštinskih tijela. Kada je u septembru 1793. godine takav rad ukinut, sankiloti su širom Francuske organizovali sekcijska udruženja čiji je zadatak bio da se svakodnevno okupljaju i raspravljaju o odlukama Skupštine. Ovaj zahtjev za stalnom kontrolom nad izabranim predstavnicima vođe sankilota su potkrepljivali Ibid, 149. Detaljnije vidi: čl. 56-60. Ustava iz 1793. godine, O izradi zakona, u: Š. Kurtović, Hrestomatija opće povijesti prava i države, Novi vijek, Zagreb, 2000, 149. 26 Sankiloti (les sans-culottes), rodoljubi, revolucionari, “bezgaćnici“, naziv za građane Francuske koji su u doba revolucije nosili duge hlače, a ne kao plemići hlače do koljena. Njihova krilatica je bila: „Kruha i slobode“. A. Soboul, 474. U Kritičkom rečniku Francuske revolucije, autora Fransoa Firea i Mone Ozuf, sankilot je opisan kao neko ko teži zajedništvu i ko se bratski obraća svakom građaninu i svakoj građanki. On želi da bude jednostavan, sa malim zadovoljan, ljubazan i pristupačan. Obraćanje na ti za sankilota je politički gest. Bratski usmjeren, sankilot smatra da je potpuno opravdana njegova nemilosrdna mržnja spram aristokrate koji je samoživ i gord. Obzirom da je odlučio da se postavi izvan društvenog ugovora, o čemu svjedoči i njegovo napuštanje otadžbine, aristokrata zaslužuje da ga mrze i proganjaju. Za sankilota, društvo je cjelina koju predstavlja jedna jedina i nedjeljiva republikanska država. Sankilot društveni svijet vidi kao dopunjavanje i bratstvo. S tim u vezi, on ne teži toliko preobražaju društvenog poretka, koliko tome da isto postane pravičnije. (F. Fire, M.Ozuf, 419-421. ) 24 25 176 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) pozivanjem na Rusoa i njegovu čuvenu formulaciju po kojoj se „volja ne predstavlja“. 27 Za sankilote, predstavnici su tek opunomoćenici naroda. Pa ipak valja istaći da nas ovakav njihov stav i pomenuta formulacija ne bi smjeli navesti na zaključak da oblici i procedure narodne kontrole koje su oni zahtijevali, potiču od Rusoa. U Razmatranjima o vladavini u Poljskoj hvalom je obasuta kontrola izabranih predstavnika koja se u cjelosti temelji na imperativnom mandatu. No, sankiloti, ne samo da nisu preuzeli ideju o imperativnom mandatu, nego su se i precizni zahtjevi koje su formulisali, temeljili na posve drugačijoj viziji predstavništva. I ako nadzor treba da bude trajan, a opozivost diskreciona, to je iz razloga što se izabrani predstavnici ne smatraju nosiocima jedne precizne, unaprijed formulisane volje. Narodna volja ne prethodi predstavništvu, pa se narod svaki put mora uvjeriti da mu donesene odluke odgovaraju. Procedure koje se predlažu su na izvjestan način protivteža diskrecionoj vlasti koja je predstavnicima prešutno priznata. Pa, imajući u vidu sve rečeno, ne može se tvrditi, kao što to čini određen broj historičara Revolucije, među kojima posebno Albert Sobul, da sankiloti, premda formalno ne preuzimaju teoriju o imperativnom mandatu, predlažu procedure koje znače i izlaze na isto. Ovo posebice iz razloga što nadzor i stalni pritisak naroda na njegove predstavnike proizilaze iz shvatanja predstavništva koje je posve različito od onog koje brani Ruso. 28 Rusoizam i Jakobinci Da li su jakobinske vođe svojim shvatanjima bili bliži Rusoovim poukama nego što su to bili žirondinci i sankiloti? U svojim govorima za skupštinskom govornicom Robespjer se nerijetko pozivao na Rusoa. Istina, ni on ne preuzima teoriju o imperativnom mandatu, ali koristi Rusoa sa ciljem da ukaže predstavnicima da oni ne smiju imati drugačiju volju negoli je volja naroda. Ustvari su stavovi Robespjera i njegovo pozivanje na Rusoa uveliko zavisili od političkog oportuniteta. I on je, poput Sjejesa, 29 u raspravi o kraljevskom vetu koja je vođena s jeseni 1789. Ž.Ž. Ruso, 149. F. Fire, M. Ozuf, 890. 29 Sieyes Emmanuel (1748-1836), opat, član Ustavotvorne skupštine i Konventa, jedan od direktora u vrijeme vladavine Direktorija, Drugi konzul za Konzulata, poznat po glasovitoj brošuri Šta je treći stalež? (A. Soboul, 474.) 27 28 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 177 �Emina Huseinspahić godine, pobijao ideju o prizivu na narod mimo volje njegovih predstavnika smatrajući da bi ista, u tom trenutku, ojačala kraljevsku vlast. 30 U augustu mjesecu 1791. godine kada se u Skupštini raspravljalo o reviziji ustavnih odredbi, on se pozivao na Rusoa i njegov Društveni ugovor, a sve u cilju suprotstavljanja skupštinskom zastupniku Tureu koji je insistirao na činjenici da narod svoju vlast može vršiti samo putem delegacije odnosno predstavništva. Pozivanje na Rusoa u ovom je slučaju poslužilo Robespjeru u borbi protiv fejana. 31 Dvije godine poslije, u proljeće 1793. godine, u jeku političkog sukoba između žirondinaca i montanjara, Robespjer se nanovo poziva na Rusoa,ovaj put na njegovu teoriju predstavništva. Tada on nastoji da se osloni na narodnu vlast koja mu je bila potrebna kako bi što lakše srušio Žirondu. S druge pak strane, samo nekoliko sedmica nakon uklanjanja žirondinaca iz Skupštine, on brani prava predstavništva ističući da „sve što narod može zahtijevati od Konventa jeste da se isti drži pravca u kojemu se odvija Revolucija, što ovaj u datom trenutku i čini“. U februaru mjesecu 1794. godine, nakon što je ugušio narodni pokret, Robespjer je izjavio da „demokracija nije nipošto stanje u kojemu narod neprekidno okupljen, sam rješava sve javne poslove“. Shodno navedenom, da se primjetiti da Robespjer zaziva Rusoovo podozrenje u prestavništvo svaki put kada mu se učini da se „Skupština ne drži pravca u kojemu se Revolucija razvija“. Kada se pak kreće u dobrom pravcu i kada su na „komandnim položajima“ dobri upravljači, pritom se misli na političke istomišljenike, rusoizam iščezava, a naglasak se stavlja na nužnost predstavništva. 32 Ovdje valja istaći i to da jakobinci, koji su „diktaturu javnog spasa“ odnosno „revolucionarnu vladavinu“ 33 potajno smatrali posljedicom rusoističke političke teorije, nikada pred Skupštinom nisu opravdavali ovaj oblik vladavine pozivanjem na Rusoa i njegovo shvatanje društvenog ugovora. Čak naprotiv. U decembru mjesecu 1793. godine Robespjer je za skupštinskom govornicom izjavio da je teorija o F. Fire, M. Ozuf, 890. Fejani (Fejantinci), ustavni rojalisti i umjereni demokrati; svoj klub su osnovali u bivšem samostanu fejantinaca, cistercitskog reda. Na početku Francuske revolucije veoma uticajna politička frakcija; kasnije, posebice u vrijeme montanjarske konventske vladavine, fejantinac pogrdan naziv za sve neprijatelje Revolucije. (A. Soboul, 467.) 32 F. Fire, M. Ozuf, 890. 33 Detaljnije o uspostavljanju privremene revolucionarne vlasti, njenoj organizaciji i trajanju vidi u: F. Maloy Anderson, The constitutions and the other selected documents illustrative of the history of France 1789-1907, The B. W. Wilson Company, Minneapolis, 1908, 194204. 30 31 178 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) revolucionarnoj vladavini nova koliko i Revolucija koja ju je donijela na svjetlo dana, pritom ističući da za njom ne treba tragati u knjigama političkih mislilaca koji Francusku revoluciju nisu niti predvidjeli. 34 Ustvari se revolucionarna vladavina i apsolutno podređivanje individualnih prava volji koja je proglašena za opću mogla ponajbolje opravdati upravo pozivanjem na Rusoa i njegov Društveni ugovor. Pa ipak, to se nije desilo. Zašto su se jakobinske vođe, Robespjer i Sen – Žist, lišili pozivanja na Rusoa kojega su navodili u svim drugim prilikama, ako su već vjerovali da je i u ovoj stvari bilo moguće založiti njegov autoritet? Tu šutnju moguće je razumjeti jedino ispitujući sadržaj njihovih govora o revolucionarnoj vladavini iz kojeg je vidljivo da se za njenim opravdanjem nije tragalo u složenoj i obimnoj teoriji o potpunom otuđivanju individualnih prava u korist opće volje, nego u jednostavnoj, pa čak i banalnoj šemi o neprijateljima Revolucije protiv kojih se, posebice temeljem Zakona o sumnjivim licima, vodio rat, uz sve prijeteće slike i strasti koje ona podrazumijeva. 35 To zasigurno ne znači da je teror 36 objektivan proizvod rata i revolucionarnih okolnosti, jer ovdje predstave i revolucionarni mentalitet igraju odlučujuću ulogu. Stoga, ukoliko se želi razumjeti šta je ustvari omogućilo diktaturu javnog spasa i učinilo istu prihvatljivom u očima njenih poklonika, treba se obratiti mentalnim šemama rata i neprijatelja, a ne Društvenom ugovoru. Tek tada postaje jasno da se teror kao sistem temelji na dvostrukom principu; tretiranju političkog protivnika kao neprijatelja i odsustvu čvrste definicije ovog potonjeg, kao i to da je upravo vlast ta koja svaki put zacrtava liniju između građana koji, budući da pripadaju narodu, imaju pravo na zakonsku zaštitu i neprijatelja Revolucije koji ne pripadaju narodu i „od kojih se dobija, ali i kojima se istovremeno upućuje samo olovo“, pri čemu se ne pravi razlika u tome da li je neprijatelj oličen u rojalistima, bijesnima, hebertistima, zelenašima, jer svi su oni „nevaljalci“ za jakobince. Imajući sve ovo u vidu može se reći da je teror u svojoj suštini zapravo sistem isključivanja u kojemu je linija podjele postala posve fluidna i podložna manipulaciji od strane upravljača - jakobinaca. Međutim, valja istaći da isti nije bio dio rusoističkog C. Brachvogel, 62. F. Fire, M. Ozuf, 892. 36 Teror (la terreur – strah, užas, strahovlada), naziv za revolucionarnu jakobinsku vladavinu koja je započela padom Žironde 31. maja 1793. godine, i trajala do obaranja Robespjera i jakobinaca, 27. .7. 1794. godine. (A. Soboul, 475.) 34 35 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 179 �Emina Huseinspahić naslijeđa. I zapravo, treba vjerovati Robespjeru kada izjavljuje da revolucionarna vladavina ne potiče iz knjiga filozofa, pa tako niti iz Rusoovog Društvenog ugovora. 37 Znači li to onda da rusoizam nije imao uticaja na Francusku revoluciju? Teško, obzirom da se Revolucija nije svodila na protuplemićku strast i redefinisanje granice između naroda i njegovih, te neprijatelja Revolucije. Osim toga, drugi značajni elementi revolucionarnog mentaliteta nosili su pečat rusoizma. I premda ne pruža određene političke tehnike i procedure, Rusoovo djelo je doprinijelo obrazovanju jednog stanja duha. Treba istaći i to da Ruso nije bio „zakonodavac“ Revolucije, kako to navodi Kine, međutim, na nju vrši ono što se može nazvati autoritativnim duhovnim uticajem. Na koncu valja istaći da su se, uprkos uspostavljanju predstavničke vladavine u toku Francuske revolucije i kršenju preciznih Rusoovih uputstava sadržanih u Društvenom ugovoru, brojni pobornici predstavničkog sistema prepoznali u Rusou i odali mu hvalu za uspostavljanje principa novog sistema vladavine. Otuda se ne može zadržati na tvrdnji da su francuski revolucionari pogrešno pročitali i razumjeli Rusoa, nego treba pokušati pronaći razloge koji su doveli do takvog razumijevanja. Naime, oni su u predstavničkoj vladavini, prije svega, vidjeli posljedicu jednakosti voljâ. Obzirom da su individualne volje supstancijalno iste, niti jedan pojedinac nema, po prirodi, pravo svoju volju nametati drugima, odnosno vladati, ukoliko ga za to nisu ovlastile volje njemu jednakih i ravnih. 38 Ovakvim se zaključivanjem predstavništvo najčešće opravdavalo u spisima i govorima njegovih pobornika. Dakako, predstavnička vladavina je uvela razliku između onih koji upravljaju i onih kojima se upravlja, ali valja istaći da to nije bila prirodna razlika. Jer, oni koji upravljaju ne zauzimaju svoja mjesta temeljem svoje naročite prirode ili pak svojih posebnih svojstava, nego samo zato što su ih za to ovlastili pojedinci koji su im supstancijalno jednaki i istovjetni. Shodno tome, predstavništvo se, u krajnjoj liniji, temelji na supstancijalnoj jednakosti i istovjetnosti upravljača i onih kojima se upravlja, čak i onda kada isto zadržava međusobnu razliku u ulogama ili pak položaju. Rusoov Društveni ugovor ocrtava strukturu u kojoj su podanici zapravo upravljači, pa su ta dva izraza gotovo istovjetna. Razumljivo je stoga zašto je, počev od Ustavotvorne skupštine, pa do Konventa, Revolucija sebe proglašavala Russoovim baštinikom i zašto je princip sukladno kojemu niko ne može da vlada ako nije ovlašten od strane naroda, okupljao, bez razlike, sve revolucionarne struje. 39 F. Fire, M. Ozuf, 892. Detaljnije vidi: S. Sokol, 23-25. 39 F. Fire, M. Ozuf, 894. 37 38 180 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) Isto se može reći i o ideji da je suverena vlast nedjeljiva. „Volja je opća ili to nije; ona je volja naroda u cjelini ili samo jednog njegovog dijela“, ističe Ruso. 40 Uticaj ovog principa na francuske revolucionare bio je jedan od razloga zbog kojih su oni u svim uzastopnim revolucionaarnim skupštinama odbacivali bilo kakav oblik ravnoteže među vlastima, odnosno, bilo kakav sistem teže i protivteže. Ali ovdje treba precizno razaznati u čemu se tačno sastoji doprinos rusoizma. Ovo iz razloga što ideja da je suverena vlast nedjeljiva nije Rusoov izum. Naime, cjelokupna teorijska i praktična tradicija francuskog monarhijskog apsolutizma prožeta je načelom sukladno kojemu postoji samo jedna najviša vlast, i to kraljevska, kojoj su sve ostale podređene. Shodno tome, upravo je apsolutistička monarhija nametnula u Francuskoj ideju i činjenicu da postoji samo jedno mjesto za suverenu vlast, pa se otuda Rusoovo zavještanje Revoluciji ne sastoji baš sasvim u ideji da je suverenost nedjeljiva. 41 Prije bi se moglo reći da je ono mnogo više sadržano u njegovoj ideji da je narod jedan, te da kao pojedinac ima jednu volju. Međutim, i ovakvo shvatanje nije neosporno niti općeprihvaćeno, posebice ako se uzme u obzir da su brojni drugi mislioci upravo u narodu vidjeli nesređeno mnoštvo pojedinaca u sukobu ili pak skup podijeljen različitim mišljenjima i interesima. Pa ipak, valja istaći da je upravo Ruso, insistirajući više nego drugi mislioci na tome da je narod u suštini jedno, odnosno, da može biti objedinjen, pritom ga definišući kao subjekta lišenog volje, doprinio da odlučna operacija koju je sprovodila Revolucija, postane intelektualno moguća i prihvatljiva, te da se oni koji izražavaju volju naroda postave na mjesto koje je nekada zauzimao kralj. 42 Osim Rusoove teorije o organizaciji vlasti čiju osnovu čine opća volja i načelo narodne suverenosti, snažan uticaj na francuske revolucionare, a posebice na jakobinske vođe, izvršile su i njegove ideje o dobroti naroda i ljubavi koju mu treba ukazivati, te o vrlini. Vezano prve ideje, Robespjer je nerijetko isticao da mu je ista pomogla da razumije veliku moralnu i političku istinu koju je Ruso najavio još mnogo prije Revolucije, a to je da ljudi uvijek iskreno vole samo one koji i njih vole; da je samo narod dobar, pravičan i uzvišen, a da su, s druge strane, korupcija i tiranija isključiva svojstva onih koji narod preziru, potcrtavajući na koncu, da niko o Ž. Ž. Ruso, 107. F. Fire, M. Ozuf, 894. 42 Ibid. 40 41 Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 181 �Emina Huseinspahić narodu nije pružio ispravniju ideju od Rusoa, jer niko narod nije više ni volio. 43 Ruso je bio opsjednut idejom o dobroti čovjeka, te idejom o značaju i vrijednosti osobnih osjećanja. Zlo je posmatrao kao spoljašnjost; kao ogledalo u odnosu čovjeka sa drugim, pritom čvrsto vjerujući da zlo ne može postojati u samoj ljudskoj prirodi. Slijedom navedenog, preporučivao je povratak prirodi u svakom smislu. Takođe valja istaći da je Ruso civilizaciji pretpostavljao prirodno stanje u kojemu je svaki čovjek dobar, pritom naglašavajući da je to prirodno stanje narušeno porocima koji se stiču putem nauka i umjetnosti, uz konstataciju da je osnovni izvor poroka nejednakost koja vlada među ljudima. 44 Široko prihvaćena među francuskim revolucionarima bila je i Rusoova ideja o vrlini. Konkretizovana kroz ideju da republika zahtijeva vrlinu i žrtvovanje pojedinačnih interesa javnom dobru, ona je zauzimala centralno mjesto u okviru političke misli 18. stoljeća. Istina, Robespjer je, poput ostalih revolucionarnih vođa, ovu ideju više vezivao za Monteskjea i Mablija. Pa ipak, nikada nije propustio istaći da se Rusoov doprinos po pitanju iste sastojao u posebnom načinu na koji ovaj upotrebljava izraz vrlina, povezujući klasičnu republikansku vrlinu sa dobrotom. Naime, slika spartanske ili pak rimske vrline podrazumijeva strogu odlučnost, pa čak i krutost u predanosti javnoj stvari. Za Rusoa pak, vrlina, iznad svega, označava i dobrotu, osjećajnost i blagost u privatnom ponašanju. I premda Ruso ne komentariše izričito odnos između ova dva aspekta vrline, valja istaći da njihovo difuzno spajanje podaruje spartanskoj vrlini čari subjektivnosti i osjećajnosti što je, bez sumnje, odigralo odlučujuću ulogu u naklonosti koju je ideal kreposne republike uživao koncem 18. stoljeća. Takođe, valja istaći i to da je godine 1793/1794, upravo ovaj spoj blagosti ponašanja u privatnom životu i nepopustljivosti u borbi za javni spas, obilježio mentalitet kako jakobinskih vođa, tako i sankilota. O tome svjedoči i tvrdnja jednog od najpoznatijih revolucionarnih vođa, Sen – Žista, da su oba ova svojstva vezana za „revolucionarnog“ čovjeka koji je, prema njegovom mišljenju, neumoljiv prema nevaljalcima i neprijateljima Revolucije, ali je osjećajan i toliko ponosan na slavu svoje otadžbine koju ljubomorno čuva na način da ništa ne radi nepromišljeno. Ovo odsustvo razlike između privatne moralnosti i javne vrline koje je obilježilo jedan dio revolucionarnog mentaliteta, svakako je proizvod rusoizma. 45 D. P. Jordan, The Revolutionary Career of Maximilien Robespierre, University of Chicago Press, Chicago, 1989, 32-35. 44 V. Radaković, „Autoportret filozofa u kontekstu prosvjetiteljstva“ Filozofija i društvo, 3/ 2012, 201. 45 F. Fire, M. Ozuf, 894. 43 182 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) ZAKLJUČAK I premda Ruso nije bio zakonodavac Francuske revolucije, kako je to tvrdio Kine, ipak je neosporan uticaj njegovog učenja na ovaj epohalni događaj i djelovanje revolucionarnih vođa. Istina, njegov Društveni ugovor nije bio program Revolucije obzirom da revolucionari nisu u potpunosti slijedili njegova precizna uputstva, pa ipak su u istom pronašli opća načela o prirodi čovjeka, društvu i državi, koja su primjenjivali u toku revolucionarnih previranja. U konačnici, i nije nužno da odnos između jednog misaonog djela i akcije bude shvaćen na način na koji bi, sukladno linearnoj teporalnoj šemi, jedan prethodno smišljen projekat bio potom u potpunosti i primjenjen. Uočili su to dobro svi teoretičari Francuske revolucije koji su isticali da Društveni ugovor nije doveo do Revolucije, nego da je naprotiv, upravo Revolucija mnogima objasnila Društveni ugovor. Pa ipak, valja istaći da je ovo Rusoovo djelo pružilo akterima Revolucije sredstvo koje im je omogućilo da imenima označe i ispravno pojme nove realnosti u koje ih je historija bacila, te da se u njima snađu i osmisle svoje djelovanje. Uticaj Rusoa bio je vidljiv i kod zasjedanja Skupštine državnih staleža, a potom i njenog pretvaranja u Nacionalnu skupštinu. Njegov pojam opće volje, ma koliko u duhovima neodređen, omogućio je skupštinskim zastupnicima koje revolucionarna događanja uvlače u dotad neviđenu situaciju, da promišljaju i imenuju entitet koji zasniva njihovu legitimnost. Takođe, Ruso je revolucionarima koji su godine 1792/1793, preuzeli formulaciju „volja se ne predstavlja“, pružio sredstvo da promisle i opravdaju činjeničnu situaciju pritiska naroda na Skupštinu kao predstavničko tijelo. Osim pojma opće volje, revolucionarne vođe su preuzele i Rusoovo načelo nedjeljive i neotuđive narodne suverenosti. Ovo načelo korišteno je svaki put kada se željelo ukazati na to da se uloga građanina u postupku odlučivanja ne može i ne smije svesti na biranje predstavnika i prepuštanje njima da upravljaju i odlučuju shodno vlastitoj volji. Iz Rusoove misli potiče i ustanova ratifikacije odnosno potvrđivanje zakona od strane naroda koju su prihvatili revolucionari, nerijetko se pozivajući na formulaciju iz Društvenog ugovora koja glasi:“Svaki zakon koji narod sam ne potvrdi je ništavan i ne smatra se zakonom“. Ruso je uticao i na revolucionarni mentalitet tokom 1793 i 1794. godine, a njegova ideja o vrlini koju je vezivao za strogu odlučnost u predanosti javnoj stvari, s jedne strane, i dobrotu, osjećajnost i blagost u privatnom životu, s druge strane, gradila je revolucionarnog čovjeka. Imajući u vidu sve navedeno, na koncu se može Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 183 �Emina Huseinspahić istaći da je Rusoov uticaj na revolucionarni mentalitet i djelovanje revolucionarnih vođa provođen posredstvom izvjesnog broja općih ideja i principa koji su, osim opće volje i neotuđive narodne suverenosti, obuhvatali preporod, autonomiju i jedinstvo naroda, jednakost i slobodu, te dobrotu naroda i ideal vrline. Njihova relativna neodređenost na odlučujući način je doprinijela njihovoj privlačnosti, pa otuda ne čudi što su isti spajani sa konkretnim političkim rješenjima u toku Revolucije. Otuda se, bez sumnje, može reći da su francuski revolucionari kod Rusoa našli nadahnuće za izvjesna politička rješenja, ali ne i konkretne političke i ustavne tehnike. No, to ne umanjuje značaj njegovog učenja i uticaj istog na revolucionarne vođe, niti umanjuje činjenicu da je njegova politička teorija u cjelini, a posebice njegova koncepcija nedjeljive i neotuđive narodne suverenosti, uprkos pojedinim unutrašnjim suprotnostima, vrhunac i krajnja konsekvencija predrevolucionarne građanske političke misli. LITERATURA Knjige: Anderson, Maloy, Frank, The constitutions and the other selected documents illustrative of the history of France 1789-1907, The B. W. Wilson Company, Minneapolis, 1908. Brachvogel, Carry, Robespierre i Francuska revolucija, Nolit, Beograd, 1937. Fire, Fransoa, Ozuf, Mona, Kritički rečnik Francuske revolucije, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci/Novi Sad, 1996. Jordan, David, The Revolutionary Career of Maximilien Robespierre, University of Chicago Press, Chicago, 1989. Just, Saint, Esprit de la rèvolution et de la constitution de France, Chez Beuvin, Libraire, rue de Rohan, Paris, 1791. Kurtović, Šefko, Hrestomatija opće povijesti prava i države, Novi vijek, Zagreb, 2000. 184 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) Članci: Dimitrov, Evgeni, „Ustavi i politički režimi Francuske građanske revolucije“, Zbornik radova Francuska revolucija – ljudska prava i politička demokracija nakon dvjesto godina, JAZU, Zagreb 1991. Nikolić, Srđan „O Rusoovoj radikalnosti: sloboda, jednakost, događaj politike“, Filozofija i društvo, 3/2012. Stanovčić, Vojislav, „Montesquieu, Rousseau i Francuska revolucija“, Zbornik radova Francuska revolucija – ljudska prava i politička demokracija nakon dvjesto godina, JAZU, Zagreb 1991. Vejvoda, Ivan, „Robespierre i revolucija“, Filozofska istraživanja, 30/1989, 831. Radaković, Vanja, „Autoportret filozofa u kontekstu prosvjetiteljstva“ Filozofija i društvo, 3/ 2012. Centar za društvena istraživanja | Godina 1 | Broj1 185 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2369 Title A name given to the resource The French Revolution and Rousseauism - Review of the Impact of Jean Jacques Rousseau’s Teaching to the Political Activities of French Revolutionaries (1789-1795) Francuska revolucija i Rusoizam – osvrt na uticaj učenja Žan Žak Rusoa na političko djelovanje francuskih revolucionara (1789-1795) Author Author HUSEINSPAHIĆ, Emina Abstract A summary of the resource. The French Revolution was preceded by a long intellectual and ideological preparation that was significantly marked by works of Jean Jacques Rousseau, especially by his Social contract. Hence, the Rousseau is one of many french thinkers whose teachings influenced this epochal event and inspired french revolutionaries during the whole revolutionary period. It is considered that Rousseau announced the French revolution and was its guide. From Burke to Quinet and Taine, many in the French revolution recognized precisely his dominant influence. And they were right, especially if we take into consideration the widely accepted Francois Furet's opinion on how exactly the Revolution proclaimed itself the heir of Rousseau and that Rousseau's principle according to which no one can rule unless authorized by the people, gathered without differences, all the revolutionary currents. Taking into account his undoubted contribution and the fact that his political theory in general, and especially his concept of indivisible and inalienable popular sovereignty, despite certain internal contradictions, is the culmination and ultimate logical consequence of the pre-revolutionary bourgeois political thought, the author's intention in this work is to show how Rousseauism influenced the French revolution and the political activities of the revolutionary leaders. Sažetak: Francuskoj revoluciji prethodila je duža intelektualna i ideološka priprema koju su u značajnoj mjeri obilježila djela Žan Žak Rusoa, posebice njegov Drušveni ugovor. Otuda je Ruso jedan od brojnih francuskih mislilaca čija su učenja uticala na ovaj epohalni događaj i koja su nadahnjivala francuske revolucionare u toku čitavog revolucionarnog perioda. Često se smatralo da je upravo Ruso najavio Francusku revoluciju i poslužio joj kao vodič. Od Berka, preko Kinea, pa do Tena, mnogi su u Francuskoj revoluciji prepoznali upravo njegov pretežan uticaj. I bili su u pravu, posebice ako se ima u vidu i široko prihvaćeno mišljenje Fransoa Firea o tome kako se upravo Revolucija proglasila Rusoovim baštinikom, te kako je Rusoov princip sukladno kojemu niko ne može da vlada ukoliko nije ovlašten od strane naroda, okupljao, bez razlike, sve revolucionarne struje. Uzimajući u obzir Rusoov nesumnjiv doprinos kao i činjenicu da je njegova politička teorija u cjelini, a posebice njegova koncepcija nedjeljive i neotuđive narodne suverenosti, uprkos pojedinim unutrašnjim suprotnostima, vrhunac i krajnja konsekvencija predrevolucionarne građanske političke misli, namjera je autorice da u radu prikaže uticaj rusoizma na Francusku revoluciju i na političko djelovanje revolucionarnih vođa. Publisher An entity responsible for making the resource available Social Sciences Research Center of International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f615efcecde4bcfea73773b882fbadb1.docx 5667f3212cb454a5288871d6c244a0bf https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/546f60326256e8ac91a47c325694cf84.pdf a5c5fd0f887448014a0e73c60ab0a790 PDF Text Text The Impact on Specialization of the Effect of Business Department and Business Enrichment: Mediterranean Region Agencies in Turkey Merve Inel Mehmet Akif Ersoy Üniversitesi Turkey minel@mehmetakif.edu.tr Hüseyin Çiçek Mehmet Akif Ersoy Üniversitesi Turkey hcicek@mehmetakif.edu.tr Abstract: Businesses organize according to environmental conditions and they are structuring according to their country, sector and culture. There are some differences between the sectors like segmentation of jobs, determination of powers, creation of business teams and management levels to design. Therefore, each management organizes with its special structure. According to managements, the most efficient and effective working area is that structure allows to specialize their personals. The structure which, is both compatible with the environment and allowing for development of employees, consolidates position of enterprises in the sector. It is important that compliance with environmental, environmental innovations, transfer to their business processes and specialization of employees in the business unit, adopting innovations and learning study for supremacy in the sector of their business. Businesses must focus on business section for a structure that allows to the specialization of employees. Business structure is divided into two business segmentation for specialization of employees in the literature. When targeting specialization, employees of the business units are divided into very small units, according to some academics, combining of business and specialization of employees aims in the businesses. Simplification of business units as small and narrow or combining of jobs, enrichment of jobs, improving of jobs relate structuring of business. The mechanics of the business structure depends on business units subdivide and detailed descriptions. All these mean that business units show elastic defines organically. For this reason, the possibility of specialization depends on settlement within the business. This study connects specialization and business units. “How does specialization ensure?” “Should business-unit area be large or not?” “Is there any optimum point for the business is of specialization?” “Is there any impact of the business structure on the specialization?” The study seeks answer to the above mentioned questions. This research is done on business in the Mediterranean region of Turkey. Keywords: business department, business enrichment, specialization, organizational structure, mechanic organization, organic organization. 175 �175 �175 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2663 Title A name given to the resource The Impact on Specialization of the Effect of Business Department and Business Enrichment: Mediterranean Region Agencies in Turkey Author Author INEL, Merve CICEK, Huseyin Abstract A summary of the resource. Businesses organize according to environmental conditions and they are structuring according to their country, sector and culture. There are some differences between the sectors like segmentation of jobs, determination of powers, creation of business teams and management levels to design. Therefore, each management organizes with its special structure. According to managements, the most efficient and effective working area is that structure allows to specialize their personals. The structure which, is both compatible with the environment and allowing for development of employees, consolidates position of enterprises in the sector. It is important that compliance with environmental, environmental innovations, transfer to their business processes and specialization of employees in the business unit, adopting innovations and learning study for supremacy in the sector of their business. Businesses must focus on business section for a structure that allows to the specialization of employees. Business structure is divided into two business segmentation for specialization of employees in the literature. When targeting specialization, employees of the business units are divided into very small units, according to some academics, combining of business and specialization of employees aims in the businesses. Simplification of business units as small and narrow or combining of jobs, enrichment of jobs, improving of jobs relate structuring of business. The mechanics of the business structure depends on business units subdivide and detailed descriptions. All these mean that business units show elastic defines organically. For this reason, the possibility of specialization depends on settlement within the business. This study connects specialization and business units. “How does specialization ensure?” “Should business-unit area be large or not?” “Is there any optimum point for the business is of specialization?” “Is there any impact of the business structure on the specialization?” The study seeks answer to the above mentioned questions. This research is done on business in the Mediterranean region of Turkey. Keywords: business department, business enrichment, specialization, organizational structure, mechanic organization, organic organization. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8e2f72cd0990323e7a599543634c61ae.docx d1c2a4d515182d0e3149996f9c404180 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/7e949824e84d736b99e1973ee7416222.pdf 1bc9bb30d33e8070d2cd1eae2c5078ee PDF Text Text The Role of Qualifications of Accounting Profession in the Prevention and Detection of Accounting Frauds in Companies in Bosnia And Herzegovina Ševala Isaković-Kaplan University of Sarajevo Bosnia and Herzegovina sevala.isakovic-kaplan@efsa.unsa.ba Abstract: The meaning and purpose of preparing and presenting financial statements of legal entities is collecting true and fair information from different users of financial statements who are on financial positions, which results in cash flows of the legal entity during a determined period. Unfortunately, the practice of financial reporting in the world, and here, largely weighed down by using illegal accounting techniques aimed showing financial position and success in accordance with the interests of the accountant / manager / owner of the company. The public expects auditors to detect all frauds in an entity committed by employees and managers. Unfortunately, the expectation that the auditor detects all accounting fraud committed in an entity is only a utopia for those who do not know the role and task of the audit. Hope for more efficient detection of accounting fraud today is a new discipline of accounting - forensic accounting and a new accounting professional title - forensic accountant. Unfortunately, in Bosnia and Herzegovina’s higher education institutions there is no systematic and scientific study of the discipline of forensic accounting, or an aim to implement the training and certification program for forensic accountant. The consequences of this situation are extremely negative for the whole economy, whereas business scams in the financial statements are followed, detected and prevented by the supervisory authorities and external auditors in accordance with their domain of activity, but research and practice around the world has shown that this is still an insufficient type of prevention. The purpose of this paper is to provide a comparative overview of the roles of various qualifications of accounting profession in the active prevention and detection of accounting frauds in the companies, while the final aim of this paper is the presentation of relevant characteristics of forensic accounting as a relatively young scientific discipline, as well as highlighting the role of forensic accountant as a new accounting professional qualification in the fight against accounting frauds. Keywords: accounting fraud, certified accounting technician, certified accountant, external auditor, forensic accountant. 129 �129 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2592 Title A name given to the resource The Role of Qualifications of Accounting Profession in the Prevention and Detection of Accounting Frauds in Companies in Bosnia And Herzegovina Author Author ISAKOVIĆ-KAPLAN, Ševala Abstract A summary of the resource. The meaning and purpose of preparing and presenting financial statements of legal entities is collecting true and fair information from different users of financial statements who are on financial positions, which results in cash flows of the legal entity during a determined period. Unfortunately, the practice of financial reporting in the world, and here, largely weighed down by using illegal accounting techniques aimed showing financial position and success in accordance with the interests of the accountant / manager / owner of the company. The public expects auditors to detect all frauds in an entity committed by employees and managers. Unfortunately, the expectation that the auditor detects all accounting fraud committed in an entity is only a utopia for those who do not know the role and task of the audit. Hope for more efficient detection of accounting fraud today is a new discipline of accounting - forensic accounting and a new accounting professional title - forensic accountant. Unfortunately, in Bosnia and Herzegovina’s higher education institutions there is no systematic and scientific study of the discipline of forensic accounting, or an aim to implement the training and certification program for forensic accountant. The consequences of this situation are extremely negative for the whole economy, whereas business scams in the financial statements are followed, detected and prevented by the supervisory authorities and external auditors in accordance with their domain of activity, but research and practice around the world has shown that this is still an insufficient type of prevention. The purpose of this paper is to provide a comparative overview of the roles of various qualifications of accounting profession in the active prevention and detection of accounting frauds in the companies, while the final aim of this paper is the presentation of relevant characteristics of forensic accounting as a relatively young scientific discipline, as well as highlighting the role of forensic accountant as a new accounting professional qualification in the fight against accounting frauds. Keywords: accounting fraud, certified accounting technician, certified accountant, external auditor, forensic accountant.   Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014-04 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-4564 H Social Sciences (General)