329 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/86c97a17b7fcd9238ae88e2c57a85772.docx e4d2f22b1908d6bf1faa2475c7492636 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/3ebbea46fdae02c638a01392df8eedbd.pdf d6c7bd1746350ac8953d993a41068a56 PDF Text Text Autor: Prof. dr. Suzana Bubić, redovni profesor Institucija: Pravni fakultet, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru E-mail: suzana.bubic@unmo.ba USKLAĐIVANJE DOMAĆEG ZAKONODAVSTVA SA ACQUIS-EM RADI JAĈANJA PROCESNOG POLOŽAJA DJETETA Sažetak U radu se analiziraju odredbe sadržane u zakonodavstvu Evropske unije koje se odnose na zaštitu prava djeteta u postupku, odnosno na njegov procesni položaj. Osnovno procesno pravo djeteta - pravo na slobodno izražavanje i uvažavanje mišljenja, razmatra se u kontekstu obavezujućih instrumenta Evropske Unije. Nakon toga se posebna pažnja usmjerava na pitanje prilagođenosti pravosuđa djetetu koje učestvuje u postupku u bračnim i porodičnim predmetima, a istraživanjem Smjernica Vijeća Evrope o pravosuđu prilagođenom djetetu, čiju primjenu i uzimanje u obzir u budućem zakonodavstvu u oblasti građanskog i krivičnog prava promoviše Evropska komisija. Rezultati provedenog istraživanja, iskorišteni za formulisanje zaključaka, jesu utvrđenje potrebe i prijedloga načina izmjene domaćeg procesnog zakonodavstva, radi njegovog usklađivanja s rješenjima i zahtjevima razmatranih akata, a u cilju osiguranja djeci pristupa sudu i prilagođavanja postupka njihovom uzrastu, potrebama, pravima i najboljem interesu, što će dovesti do jačanja njegovog procesnog položaja. Metode korištene u istraživanju su prvenstveno pozitivnopravna, normativna i uporedno pravna. Kljuĉne rijeĉi: acquis, procesna prava djeteta, mišljenje djeteta, pravosuđe prilagođeno djetetu, najbolji interes djeteta �1. Uvod Prostor za usklađivanje porodičnog zakonodavstva sa acquis-em nije širok kao u drugim granama prava, s obzirom na to da je oblast porodičnog prava u nadležnosti država članica Evropske unije (dalje: EU). Ovako uređena nadležnost je, do usvajanja Ugovora iz Lisabona, bila razlog postojanja malog broja obavezujućih pravnih instrumenata EU u ovoj oblasti. Doduše, ni odredbe ovog Ugovora koje se odnose na porodično pravo ne tiču se materijalnog prava, već njegovog kolizionopravnog i procesnopravnog aspekta.i Prvi dokument obavezujućeg karaktera koji sadrži norme koje se direktno odnose na brak i porodicu je Povelja o osnovnim pravima EU. Ona je Ugovorom iz Lisabona izjednačena po snazi s Osnivačkim ugovorima, a za porodično pravo relevantne su njene odredbe kojim se garantuju pravna, ekonomska i društvena zaštita porodice te pojedina prava značajna za ovu oblast. Predmet našeg istraživanja su procesna prava djeteta, odnosno prava čije poštovanje osigurava djetetu procesni položaj jednak položaju odraslih učesnika u postupku u kojem se odlučuje o pitanjima koja se tiču djeteta. Najvažnije među njima je pravo djeteta da slobodno izrazi svoje mišljenje o tim pitanjima i da ono bude uvaženo pri donošenju odluke. Na pravo djeteta na saslušanje odnose se i odredbe Uredbe br. 2001/2003, pa je u tom kontekstu i ona predmet istraživanja. Od neobavezujućih pravnih instrumenata kojim se uređuju pojedina pitanja vezana za sudski postupak u kojem učestvuje dijete, istraživanjem su obuhvaćene Smjernice Vijeća Evrope o pravosuđu prilagođenom djeci i Agenda EU za prava djeteta. Svi ovi instrumenti, oslonjeni na UN Konvenciju o pravima djeteta, koja je na snazi u svim državama članicama EU, moraju biti uzeti u obzir u procesu usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa acquis-em, kako bi se osiguralo i postiglo jačanje procesnog položaja djeteta. Problem izražen u domaćoj praksi - nepoštovanje procesnih prava djeteta zagarantovanih u domaćim porodičnim zakonima, moguće je eliminisati ili bar ublažiti, prihvatanjem rješenja sadržanih u razmatranim dokumentima, pogotovo onim neobavezujuće prirode, koji su i doneseni kako bi služili kao vodič nacionalnim organima u uređenju i u vođenju postupaka u kojim učestvuju djeca. Cilj ovog rada je, primjenom normativne, pozitivnopravne i uporednopravne metode, istražiti važeće propise u pravu EU i praksu Suda EU, te na osnovu toga odrediti pitanja koja se tiču procesnog položaja djeteta, odnosno njegovih procesnih prava, o kojim je poželjno ili nužno usklađivanje domaćeg prava s aquis-em, što će biti i doprinos ovog rada. U domaćoj doktrini je uglavnom izostalo interesovanje, pa ne postoji ni literatura na ovu temu. Procesni položaj djeteta i njegova prava u postupku predmet su istraživanja i analiza, ali ne u kontekstu usklađivanja domaćeg zakonodavstva sa acquis-em. O njima se pisalo s aspekta domaćeg zakonodavstva i konvencija koje se odnose na njih – UN Konvencije o pravima djeteta, Evropske konvencije o ostvarivanju dječjih prava i Konvencije o kontaktima u vezi s djecom. Razmatrana je usklađenost domaćeg prava s ovim dokumentima, ali i s praksom Evropskog suda za ljudska prava, koja je u tu svrhu analizirana. 2. Procesna prava djeteta u obavezujućim instrumentima Evropske unije 2.1. Ugovor o Evropskoj uniji i Povelja o osnovnim pravima EU Prava djeteta i njihova zaštita dobijaju sve značajnije mjesto u pravu Evropske unije. Unija je u Ugovoru o Evropskoj uniji izričito obavezana na podsticanje zaštite prava djeteta (član 3. stav 3. al. 2) i na Članom 67. stav 5. t. 2. Amsterdamskog ugovora iz mogućnosti preduzimanja mjera Vijeća u oblasti sudske saradnje u građanskim predmetima s prekograničnim implikacijama bila su isključena pitanja koja se odnose na porodično pravo. (EU, 2006, Consolidated versions of the Treaty on European Union and of the treaty establishing the European Community, Official Journal of the European Union, C/321 E/1, 29. 12. 2006, https://www.ecb.europa.eu/ecb/legal/1341/1342/html/index.en.html Prema t. 1. i 2. stava 3. člana 81. Ugovora iz Lisabona, Vijeće jednoglasno, nakon savjetovanja s Evropskim parlamentom, odlučuje u oblasti sudske saradnje u porodičnim predmetima s prekograničnim implikacijama. Odlučujući u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom utvrđuje mjere koje se odnose na ovu oblast, a na prijedlog Komisije može donijeti odluku kojom se utvrđuju oni aspekti porodičnog prava s prekograničnim implikacijama koji mogu biti predmet akata donesenih u redovnom zakonodavnom postupku. (EU, 2012, Consolidated versions of the Treaty on European Union, Official Journal of theEuropean Union, C 326, Volume 55, 23. 10. 2012, https://www.ecb.europa.eu/ecb/legal/1341/1342/html/index.en.html) i �doprinos, u svojim odnosima sa ostalim dijelom svijeta, zaštiti ljudskih prava, naročito prava djeteta (član 3. stav 5).ii Kao posebna grupa ljudskih prava, prava djeteta su konkretnije normirana Poveljom o osnovnim pravima EU (član 24; u daljem tekstu: Povelja), čime je potvrđen status djeteta kao nezavisnog i autonomnog subjekta, priznat mu već ranije UN Konvencijom o pravima djeteta. Povelja je iz Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda preuzela prava iz oblasti porodičnog prava, a iz Konvencije o pravima djeteta samo manji broj prava.iii Iz Konvencije o pravima djeteta (člana 3. stav 1) preuzet je standard “najbolji interes djeteta”, na čije su primarno uzimanje u obzir u svim aktivnostima koje se tiču djece obavezani organi vlasti i privatne institucije (stav 2. člana 24. Povelje). Djeca imaju pravo pravo na zaštitu i brigu potrebnu za njihovu dobrobit te mogućnost slobodnog izražavanja mišljenja koje se mora uzeti u obzir u predmetima koji se odnose na djecu, a u skladu s njihovim uzrastom i zrelošću (stav 1. člana 24. Povelje).iv Pored toga, svakom djetetu je priznato pravo na redovno održavanje ličnog odnosa i neposrednog kontakta s oba roditelja, osim ako je to u suprotnosti s njegovim interesima (stav 3. člana 24. Povelje).v vi Zaštita ovih prava osigurana je obavezivanjem svih EU institucija i tijela, kao i država članica, na njihovo poštovanje pri implementaciji EU prava (član 51. Povelje).vii Navođenje mogućnosti djeteta da slobodno izrazi svoja stajališta u dokumentu koji na najopćiji način pominje prava djece najbolji je pokazatelj njenog značaja za dijete i potrebe da se ona ispoštuje kako u normativnom smislu, tako i u praktičnom djelovanju. S obzirom da je domaće porodično zakonodavstvo priznalo djeci sva prava normirana u Povelji, sasvim je izvjesno da će se obaveza iz upravo pomenutog člana 51. Povelje izvršavati od strane Bosne i Hercegovine. Problemi, međutim, mogu nastati pri primjeni ovih propisa u praksi. 2.2. Pravo djeteta na saslušanje u Uredbi br. 2201/2003 i praksi Suda EU Opredijeljenost Evropske unije pravima djeteta izražena je i u Uredbi Vijeća EU br. 2201/2003 o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja van snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (Brussels II bis; u daljem tekstu: Uredba). U njenoj Preambuli je naglašeno da ona priznaje osnovna prava i poštuje načela Povelje te da posebno nastoji osigurati poštovanje osnovnih prava djeteta iz člana 24. Povelje (t. 33). Pored ove opće izjave, u Preambuli je sadržana i izjava o važnoj ulozi saslušanja djeteta u primjeni Uredbe, u kojoj je navedeno i da cilj Uredbe nije izmjena nacionalnih postupaka (t. 19). Znači, Uredba je uređenje postupka u kojem se dijete saslušava ostavila u nadležnosti država članica.viiiix U Uredbi je, znači, saslušanje Consolidated versions of the Treaty on European Union, supra note 1. Vezano za ovakvo rješenje prihvaćeno u Povelji, Hrabar (2013) ističe da “svaki dokument koji pretendira da na najopćenitijoj razini reflektira gledišta društva o nekoj pojavnosti, Povelja je, po našem mišljenju, na dostatnoj razini prepoznala glavne okosnice zaštite djece u Europskoj uniji. Iz prava djece na njihovu zaštitu i skrb, iščitava se potreba svekolikog i raznovrsnog angažmana europskog društva i institucija te nacionalnih institucija na podupiranju djece u odrastanju. Uzme li se u obzir činjenica da su sve članice Europske unije stranke Konvencije o pravima djeteta, tad nema prigovora jednostavnosti rješenja odredbe članka 24. Povelje.” (Hrabar D. (2013). Nova procesna prava djeteta - europski pogled, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, Vol. 4 No.1, str. 69, dostupno na: http://hrcak.srce.hr/111823, pristup 23. 11. 2015. iv U ovoj odredbi je izostavljen dodatak sadržan u članu 12. Konvencije o pravima djeteta – da će se djetetu, radi slobodnog izražavanja mišljenja, osigurati mogućnost da bude saslušano u svakom sudskom i upravnom postupku koji ga se tiče. v I ova prava su preuzeta iz Konvencije o pravima djeteta (član 3. stav 2, član 12. i član 9. stav 3). vi Zbog njegovog velikog značaja za dijete, ali i za slobodno kretanje ljudi, od svih prava priznatih djetetu u Konvenciji o pravima djeteta, u Povelji je posebno navedeno pravo na redovno održavanje ličnog odnosa i neposrednog kontakta s roditeljima. Više o ovome v: Korać Graovac A. (2013). Povelja o temeljnim pravima Europske unije i obiteljsko pravo, u: Europsko obiteljsko pravo Zagreb, Narodne novine, str.47. vii O bliskoj vezi između porodičnog prava i ljudskih prava i o tome da će Povelja o osnovnim pravima EU ojačati uticaj evropskog prava na nacionalno porodično pravo v. više: Wurmnest,W. (2003). Threes or Forest? – Colloque international et Session internationale d'etudes doctorales sur la réception du droit communaitaire en droit privé des Etats Members, European Review of Private Law 2003/3, str. 478. i 480. viii O nadležnosti država članica u ovoj oblasti, te o postupcima pred njihovim sudovima i posebnim tehnikama koje oni primjenjuju za utvrđivanje mišljenja djeteta, v.: Evropska komisija. (2014). Praktični priručnik za primjenu Uredbe Bruxelles II.a, tačka 6.3, str. 77; elektronska verzija dostupna na: http://e-justice.europa.eu, pristup 6. 11. 2015. ix U slučaju da se dijete saslušava u drugoj državi članici, Preambula upućuje na Uredbu (EZ) br 1206/2001 od 28. 5. 2001. o saradnji između sudova država članica u oblasti izvođenje dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima (t. 20). ii iii �djeteta u postupcima koji ga se tiču postavljeno kao načelo, kao što je urađeno i u Konvenciji o pravima djeteta. Mogućnost saslušanja tokom postupka djetetu se osigurava u nekoliko odredaba Uredbe. Tako je ona izričito zagarantovana odredbom stava 2 člana 11, dok u odredbama članova 23, 41. i 42. ona proizlazi iz normiranja nedavanja djetetu mogućnosti saslušanja kao razloga za nepriznavanje i neizvršenje odluke. Odstupanje od pravila o davanju djetetu mogućnosti da bude saslušano dozvoljava se samo izuzetno: u jednoj grupi predmeta odstupanje je moguće ako se radi o hitnom slučaju, a u drugoj grupi ako bi to bilo neprikladno zbog njegovog uzrasta ili stepena zrelosti.x U odredbi člana 23. među razlozima za nepriznavanje odluke koja se tiče roditeljske odgovornosti navedeno je to što je odluka donesena a da dijete nije imalo mogućnost da bude saslušano, čime su prekršena osnovna načela postupka države članice u kojoj se zahtijeva priznanje. Od ovog zahtjeva dozvoljen je samo jedan izuzetak - ako se radi o hitnom slučaju.xi Odredbom stava 2. člana 11. normirano je da se kod primjene članova 12. i 13. Haške konvencije iz 1980.xii osigurava da dijete ima mogućnost saslušanja tokom postupka, osim ako se to čini neprikladnim zbog njegovog uzrasta ili stepena zrelosti.xiii Nedavanje mogućnosti djetetu da bude saslušano u postupku razlog je i za odstupanje od pravila o direktnom priznanju i izvršnosti odluke kojom je odlučeno o pravu na kontakt i o predaji djeteta. Naime, pravo na kontakt s djetetom, priznato u izvršnoj sudskoj odluci, i predaja djeteta, kao rezultat izvršne sudske odluke donesene u jednoj državi članici, priznaju se i izvršna su u drugoj državi članici bez potrebe pribavljanja potvrde izvršnosti i bez bilo kakve mogućnosti osporavanja njihovog priznavanja. Ovo direktno priznanje i izvršnost uslovljeno je samo prilaganjem uz odluku potvrde koju izdaje sudija koji je donio tu odluku. Uslovi za izdavanje ove potvrde tiču se poštovanja procesnih garancija u postupku donošenja odluke, a jedan od njih je to da je djetetu omogućeno saslušanje. Bez ispunjenja ovih uslova potvrda se može izdati samo ako je saslušanje smatrano neprikladnim zbog djetetovog uzrasta ili stepena zrelosti (član 41. stav 2. tačka c; član 42. stav 2. tačka a). xiv Tumačenje i primjena navedenih odredaba Uredbe bila je predmet razmatranja Suda EU (u daljem tekstu: Sud), mada praksa u ovoj oblasti nije obimna i bogata. postoji praksa Suda Evropske unije, mada ona nije obimna i bogata. Za potrebe ovog rada izvršena je analiza predmeta Joseba Andoni Aguirre Zarraga v. Simone Pelz, u kojem je zahtjev za prethodnu odluku koji se odnosi na tumačenje Uredbe podnesen u okviru spora o vraćanju u Španiju kćerke navedenih osoba – roditelja, koja je trenutno u Njemačkoj s majkom.xv Iz odluke koju je Sud donio, ovdje su izdvojeni stavovi koji se odnose na saslušanje djeteta u postupku u kojem se odlučivalo o vraćanju djeteta. U Praktičnom priručniku za primjenu Uredbe Bruxelles IIa ukazano je na potrebu što restriktivnijeg tumačenja ovog izuzetka, uz obrazloženje da su prava djeteta u postupcima koji ga se tiču vrlo važna i da su odluke koje se u njima donose ključne za interese djeteta. (supra note 8, tačka 6.2, str. 77) xi Sud je u predmetu C-455/15 PPU P. v. Q [2015] naglasio da član 23. Uredbe, u kojem su navedeni razlozi na osnovu kojih se može protiviti priznanju sudske odluke koja se odnosi na roditeljsku odgovornost, treba strogo tumačiti jer predstavlja smetnju ostvarenju jednog od osnovnih ciljeva Uredbe (t.36). Pri tome se pozvao na izjavu 21. Preambule, po kojoj se Uredba zasniva na konceptu prema kojem se priznavanje i izvršenje sudskih odluka donesenih u nekoj državi članici mora zasnivati na načelu međusobnog povjerenja, a razlozi nepriznavanja trebaju biti svedeni na najmanju moguću mjeru (t.35). http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf;jsessionid=9ea7d2dc30dde62aeeca39054ce4899fc069dc8ff6f8.e34KaxiLc3q Mb40Rch0SaxuRc3z0?text=&docid=171789&pageIndex=0&doclang=HR&mode=req&dir=&occ=first&part=1&cid=41106 xii Odredba člana 12. odnosi se na odlučivanje o vraćanju nezakonito odvedenog ili zadržanog djeteta u postupku pokrenutom prije isteka godine dana od njegovog odvođenja ili zadržavanja, a odredba člana 13. među razlozima zbog kojih se ne mora narediti vraćanje djeteta navodi protivljenje djeteta koje je dostiglo traženi uzrast i stepen zrelosti (v. infra). xiii U odluci Doma Lordova Re D(2007) Barunica Hale je iznijela stav da, u slučaju otmice djeteta iz vanevropske zemlje, princip sadržan u ovoj odredbi Uredbe ima univerzalnu primjenu i da je konzistentan sa međunarodnom obavezom iz člana 12. UN Konvencije o pravima djeteta (prema: Potter, M.(2008). The Voice of the Child: Children᾿s „rights“ in Family Proceedings, The Family in Law 2, p. 28 15-36, dostupno na: http://www.mishpat.ac.il/files/650/2911/3605/3606.pdf) xiv Ukoliko dijete nije saslušano, a razlog za nesaslušanje nije neprikladnost uzrastu i zrelosti djeteta, umjesto direktnog priznanja i izvršenja uslijedit će egzekvatura. xv C-491/10 PPU Joseba Andoni Aguirre Zarraga v. Simone Pelz [2010] x �Sud smatra da odredbe člana 24. Povelje i tačke a) stava 2 člana 42. Uredbe upućuju ne na saslušanje djeteta per se, već na to da dijete ima mogućnost da bude saslušano (t. 62. Odluke). Vezano za ocjenu (ne)prikladnosti saslušanja djeteta zbog njegovog uzrasta i zrelosti, navodi da nju cijeni sud koji odlučuje o vraćanju djeteta. Pri tome ističe da konflikti, zbog kojih se mora donijeti odluka o dodjeli staranja jednom od roditelja, i s njima vezane tenzije stvaraju situacije u kojim se saslušanje djeteta, naročito onda kada se zahtijeva fizičko prisustvo djeteta pred sudom, može utvrditi neprikladnim i čak štetnim za psihičko zdravlje djeteta, često izloženog i ugroženog takvim tenzijama. Zbog toga saslušanje djeteta ne može biti apsolutna obaveza, već mora biti ocijenjeno imajući u vidu šta je u najboljem interesu djeteta u svakom pojedinom slučaju, u skladu s članom 24. stav 2. Povelje (t. 64). Pozivajući se na odredbe člana 24. Povelje i tačke a) stava 2 člana 42. Uredbe, Sud je zauzeo stav da nužna posljedica prava djeteta da bude saslušano nije obavljanje saslušanja pred sudom države članice porijekla, već da ovo pravo zahtijeva da je djetetu učinjena dostupnim zakonska procedura i uslovi koji mu omogućavaju da slobodno izrazi svoje mišljenje i da sud to mišljenje uzme u obzir (t. 65). Iz toga proizlazi da sud države članice porijekla, prije nego što izda potvrdu (u skladu sa zahtjevima iz člana 42. Uredbe), uzimajući u obzir najbolji interes djeteta i sve okolnosti pojedinog slučaja, mora utvrditi da je sudska odluka koja se potvrđuje donesena na način da je djetetu bilo omogućeno da slobodno izrazi svoja stajališta i da je imao stvarnu i efikasnu mogućnost da ih izrazi. Pri ocjeni (ne)prikladnosti sud države porijekla mora, u mjeri u kojoj je moguće i uzimajući uvijek u obzir najbolji interes djeteta, koristiti sva raspoloživa sredstva prema nacionalnom pravu, kao i posebne instrumente međunarodne sudske saradnje, uključujući, kada je to prikladno, sredstva predviđena Uredbom br. 1206/2001 (t. 67. i 68). Sud je odlučio da se, u okolnostima kakve su u ovom slučaju, sud nadležan u državi članici izvršenja ne može protiviti izvršenju potvrđene odluke naređujući vraćanje djeteta koje je bilo protivpravno odvedeno, zbog toga što smatra da je sud države članice porijekla koji je donio odluku možda povrijedio član 42. Uredbe, tumačen u skladu s čl. 24. Povelje. On ne može tako postupiti zbog toga što procjena da li je ovdje učinjena takva povreda spada u isključivu nadležnost sudova države članice porijekla. O nemogućnost protivljenja priznanju potvrđene odluke Sud se izjasnio i u predmetu Doris Povse v. Mauro Alpago, navodeći da iz izjave 24 Preambulexvi i članova 42(1) i 43(2) Uredbe jasno proizlazi da izdavanje potvrde nije predmet žalbe i da je potvrđena odluka automatski izvršna (t. 70).xvii U predmetu Inga Rinau Sud je izrazio stav da odluku, donesenu u skladu s odredbama koje se odnose na pravo na kontakt i vraćanje djeteta, izvršnom može proglasiti sud države članice porijekla nezavisno od mogućnosti žalbe bilo u državi članici porijekla bilo u državi članici izvršenja (t. 84).xviii Na ovom mjestu se čini opravdanim ponovo naglasiti da pravo djeteta na izražavanje mišljenja i na njegovo uvažavanje garantuje i Haška konvencija o građanskopravim posljedicama međunarodne otmice djece.xix Poštovanje ovog prava normirano je kao uslov za donošenje odluke o vraćanju nezakonito odvedenog ili zadržanog djeteta: sudski ili upravni organ može odbiti da naloži povratak deteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je dostiglo uzrast i stepen zrelosti pri kojem je prikladno uzeti u obzir njegovo mišljenje (stav 3. člana13). Odredba je, kao i razmatrane odredbe Uredbe, fleksibilna i http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=83464&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=fi rst&part=1&cid=125229 xvi Prema izjavi 24 Preambule, „potvrda izdana s ciljem olakšavanja izvršenja sudske odluke ne bi trebala biti podložna ulaganju žalbe. Trebala bi biti ispravljena samo ako postoji materijalna pogreška, tj. ako ne odražava ispravno sudsku odluku.“ xvii Case C-211/10 PPU Doris Povse v. Mauro Alpago [2010], http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=83999&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=fi rst&part=1&cid=97319 xviii Case C-195/08 PPU Inga Rinau [2008], http://curia.europa.eu/juris/document/document.jsf?text=&docid=67594&pageIndex=0&doclang=en&mode=lst&dir=&occ=fi rst&part=1&cid=97026 xix Ova Konvencija obavezuje sve države članice EU od aprila 2007. godine, kada je EZ postala član Haške konferenciji o međunarodnom privatnom pravu. (v. Council Decision 2006/719/EC of 5 October 2006 on the accession of the Community to the Hague Conference on Private International Law, http://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=celex:32006D0719 �ostavlja mogućnost uvažavanja razvojnih sposobnosti djeteta i njihovom prilagođavanju. Sud EU se na nju poziva u predmetima otmice i tumači je zajedno s odredbama člana 42. Uredbe 2201/2003 (v. supra).xx Iz analiziranih odredaba Uredbe i prakse Suda proizlazi da domaći sudovi moraju u prekograničnim predmetima posebnu pažnju posvetiti davanju mogućnosti djetetu da se izjasni i iznese vlastite stavove, jer onemogućavanje djeteta da bude saslušano može spriječiti slobodno kretanje donesene odluke. To je naročito važno u predmetima u kojima je ukinuta egzekvatura, ali će se, zbog uskraćivanja mogućnosti saslušanja, osim ako se radi o navedenom izuzetku, direktno priznanje i izvršenje odbiti, što će ići na uštrb interesa djeteta. Utvrđenje izuzetka, odnosno postojanja osnova za ocjenu neprikladnim saslušanja djeteta je odgovoran zadatak suda. Njegovom lakšem izvršenju i donošenju, u ovom kontekstu, pravilne odluke, pa onda i njenom slobodnom kretanju, može znatno doprinijeti normiranje u domaćim propisima, u skladu sa usvojenim evropskim dokumentima, načina saslušavanja djeteta te utvrđivanja uzrasta i zrelosti djeteta. 3. Uređenje sudskog postupka u kojem uĉestvuje dijete u neobavezujućim pravnim instrumentima Za djecu čiji su roditelji stranke u sudskom postupku u porodičnim predmetima, pogotovo onda kada se u njemu odlučuje i o pitanjima koja se tiču same djece, ovaj postupak je uvijek stresan. Stres koji doživljavaju je intenzivniji ukoliko je dijete u toku sudskog postupka doživjelo negativno iskustvo, ukoliko su sudija ili druge ovlaštene osobe postupale na neadekvatan način, neuvažavajući djetetove interese, potrebe, mogućnosti i sposobnosti u toku ovog postupka. Sudski postupak u nacionalnim pravima uglavnom je oblikovan tako da ne osigurava realizaciju prava djeteta na aktivno učešće u njemu - da bude saslušano, odnosno da izrazi vlastito mišljenje o svim pitanjima koja ga se tiču i da ovo mišljenje bude uvaženo. Stoga je od izuzetnog značaja sudski postupak prilagoditi djetetu, odnosno urediti ga i voditi po pravilima drugačijim od onih koja ga tradicionalno uređuju. Razlozi koji otežavaju položaj djeteta u postupku su brojni. Isto tako su brojne i prepreke koje djetetu otežavaju pristup sudu, a među njima je posebno značajna okolnost da dijete nema poslovnu i parničnu sposobnost (osim izuzetaka od ovog pravila). Zbog toga je nužno osigurati zastupanje djeteta, bilo od zakonskog zastupnika, posebnog staratelja ili druge osobe koju zakonodavac ovlasti na zastupanje djeteta. Da bi se osiguralo da će ova osoba zaista uspješno zastupati dijete, zakonodavac mora biti posebno oprezan pri normiranju zastupanja, a organ nadležan za imenovanje osobe u svakom konkretnom slučaju mora pokazati dužnu pažnju pri njenom izboru. Što se tiče samog pokretanja postupka, ukoliko zastupnik djeteta, a uz to i nadležni organ ovlašten za pokretanje postupka propuste pokrenuti ga, dijete ne može zaštititi svoje ugroženo ili povrijeđeno pravo jer mu je onemogućen pristup sudu – povrijeđeno je njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. EKLJP. To se može izbjeći samo blagovremenim imenovanjem osobe koja će u ime djeteta pokrenuti postupak i u njemu zastupati dijete. 3. 1. Smjernice Vijeća Evrope o pravosuđu prilagođenom djeci Neprilagođenost sudskog postupka djeci bila je jedan od razlogaxxi zbog kojeg je Komitet ministara Vijeća Evrope predložio i usvojio 2010. godine Smjernice o pravosuđu prilagođenom djeci (u daljem tekstu: Smjernice).xxii Kao neobavezujući instrument, Smjernice su donesene da bi pomogle i poslužile kao Na član 13. Haške konvencije naglasak je stavljen u članu 11. stav 2. Uredbe 2201/2003. Naime, i pored toga što se u odredbi člana 13. zahtijeva izjašnjenje djeteta i uzimanje u obzir njegovog mišljenja, isti zahtjev je ponovljen i u navedenoj odredbi Uredbe 2201/2003. xxi U Preambuli Smjernica, među razlozima za njihovo donošenje navedeni su i: potreba osiguranja efikasnog provođenja postojećih obavezujućih općih i evropskih standarda zaštite i unapređenja dječjih prava; potreba da se u demokratskom društvu osigura i jednako primjenjuje na djecu pravo svake osobe na pristup pravdi i na pošteno suđenje u svim njegovim komponentama (uključujući naročito pravo na informisanost, na saslušanje, na branitelja i na zastupnika), zagarantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i u praksi Evropskog suda za ljudska prava, vodeći računa o sposobnosti djece za oblikovanje vlastitih stajališta. xxii Vijeće Evrope. (2010). Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci, Program Vijeća Europe“ Izgradnja Europe za djecu i s djecom”, www.coe.int/children, Izdavaštvo Vijeća Europe, xx �osnova pri izradi nacionalnih politika u ovoj oblasti, da bi ohrabrile države da svoje pravne sisteme prilagode konkretnim potrebama djece i tako uklone razliku između međunarodno dogovorenih načela i stvarnosti. U Preambuli Smjernica je upućen poziv državama članicama da obezbijede njihovo široko prihvatanje i primjenu od organa vlasti koji su nadležni za prava djeteta u pravosuđu ili su na neki drugi način uključeni u tu oblast. U njoj i u Obrazloženju je navedeno da Smjernice mogu i treba da posluže državama članicama kao praktično sredstvo i vodič „u prilagođavanju njihovih sudskih i vansudskih sistema konkretnim pravima, interesima i potrebama djece,“ pošto predlažu praktična rješenja za ispravljanje pravnih nedosljednosti i praznina. Smjernice treba da se primjenjuju u svim slučajevima kada je moguće da djeca budu iz bilo kojeg razloga i u bilo kojem svojstvu, dovedena u kontakt s nadležnim organima i službama uključenim u provođenje krivičnog, građanskog ili upravnog prava. Cilj Smjernica je osiguranje u svakom takvom postupku potpunog poštovanja svih prava deteta, uključujući pravo na obavještenje, zastupanje, učešće i zaštitu, uz dužno uzimanje u obzir stepena njegove zrelosti i razumijevanja, kao i okolnosti slučaja. Učešće djeteta u postupku je jedan od principa na kojim su zasnovane Smjernice, a kojeg bi, zajedno s ostalim principima,xxiii nacionalni zakonodavci trebalo da prihvate i poštuju u potpunosti. Ono podrazumijeva obavezu poštovanja prava sve djece da budu obaviještena o svojim pravima, da im se ukaže na odgovarajuće načine koji im obezbjeđuju pristup suđu te da budu konsultovana i saslušana u postupcima u kojim učestvuju ili koji utiču na njih. To obuhvata i pridavanje dužne pažnje mišljenju djece, imajući u vidu njihovu zrelost i sve moguće teškoće u komunikaciji, kako bi se ovo učešće učinilo smislenim. Djeca treba da se smatraju i tretiraju kao puni nosioci prava, da se ovlaste da ostvaruju sva svoja prava na način koji uzima u obzir njihovu sposobnost da formiraju vlastito mišljenje i okolnosti slučaja (III, A). Ovo načelo i njegova poruka da su djeca nosioci prava, u Obrazloženju Smjernica je dovedeno u vezu s članom12. Konvencije o pravima djeteta, pa je naglašeno da se sposobnost formiranja vlastitog mišljenja ne treba tumačiti kao ograničenje, nego kao dužnost nadležnih organa da potpuno, koliko god je to moguće, procijene djetetovu sposobnost. Umjesto da se odmah pretpostavi da dijete nije sposobno stvoriti mišljenje, treba da se pođe od pretpostavke da dijete ima tu sposobnost, s tim što teret tog dokaza nije na djetetu (t. 33). Pod naslovom „ Opći elementi pravosuđa prilagođenog djeci“ sadržane su smjernice koje se tiču davanja informacija i savjeta djeci i roditeljima. Tako djeca, između ostalog, treba da budu brzo i na odgovarajući način obaviještena o pravima, naročito o konkretnim pravima koja imaju u sudskom i vansudskom postupku, o postupku i njihovom mjestu i ulozi u njemu te o posljedicama postupka (smjernica 1). Informacije i savjeti djeci treba da se daju na način prilagođen njihovom uzrastu i zrelosti, jezikom koji mogu razumjeti i koji je rodno i kulturološki osjetljiv (smjernica 2). U ovom dijelu su i smjernice koje podstiču države članice da organizuju kurseve za interdisciplinarnu obuku stručnih osoba koje rade s djecom i za djecu. Obuka treba da se organizuje o pravima i potrebama djece različitog uzrasta, o postupcima prilagođenim djeci, u komunikaciji s djecom različitog uzrasta i u svim fazama njihovog razvoja, te s djecom koja su posebno osjetljiva (smjernice 14 - 15). Znači, ovim stručnjacima treba da se osigura sticanje znanja u oblasti prava djeteta, dječje psihologije, komunikacijskih vještina i drugih disciplina kako bi mogli razgovarati s djetetom jezikom koji ono može razumjeti i saznati njegovo mišljenje, želje i potrebe. U Smjernicama se naglašava potreba multidisciplinarnog pristupa. Naime, radi postizanja potpunog razumijevanja djeteta i procjene njegovog pravnog, socijalnog, emocionalnog, psihološkog, fizičkog i kognitivnog statusa, svi ovi stručnjaci treba da se podstiču na međusobnu blisku saradnju, uz poštovanje prava djeteta na privatni i porodični život i profesionalnih pravila o tajnosti. Osiguranjem svega navedenog i zajedničkog okvira za ocenjivanje, ovi stručnjaci će biti u stanju pružiti pomoć organu nadležnom za donošenje odluke (smjernice 16 – 18).xxiv U smjernicama koje se odnose na zaštitu djeteta u toku sudskog postupka zahtijeva se uklanjanje prepreka za pristup pravosuđu (naprimjer troškovi postupka ili nepostojanje advokata; smjernice 34 - 35). https://wcd.coe.int/com.instranet.InstraServlet?command=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=2780920&SecMode=1 &DocId=2290500&Usage=2 xxiii Ostali principi su: najbolji interes djeteta, dostojanstvo, zaštita od diskriminacije i vladavina prava. xxiv U ovom dijelu su i smjernice o poštovanju privatnog i porodičnog života, bezbjednosti i lišenju slobode. �Smjernice iz ove grupe, koje naglašavaju značaj osiguranja zastupanja djeteta i ulogu advokata, upućene su državama i zahtijevaju drugačije uređenje zastupanja djece. Naime, da bi se djeci osigurao pristup pravosuđu koje im je zaista prilagođeno, države članice treba da olakšaju dostupnost advokata, odnosno drugih ustanova ili tijela nadležnih prema nacionalnom pravu za zaštitu dječjih prava. U slučaju sukoba ili mogućeg sukoba interesa između djeteta i roditelja ili drugih uključenih osoba, djeca treba da imaju pravo da ih zastupa vlastiti advokat ili da im nadležno tijelo imenuje staratelja za poseban slučaj ili nekog drugog neovisnog zastupnika koji u zastupanju treba da iznesu mišljenje djeteta. Da bi advokati koji zastupaju djecu mogli uspješno izvršavati zahtjevne obaveze, treba da budu obučeni i upoznati s pravima dece i pitanjima koja se na njih odnose, da dobijaju stalnu i temeljitu obuku te da budu sposobni komunicirati s djecom na njihovom nivou razumijevanja. Djeci treba da se osigura realizacija prava na pristup besplatnoj pravnoj pomoći, pod istim ili povoljnijim uslovima nego odrasli. (smjernice 37 - 43). Što se tiče prava djeteta da bude saslušano i da izrazi svoje mišljenje, ono treba da se osigura na način koji ono samo odabere, a koji odgovara njegovoj mogućnosti shvatanja i sposobnosti komuniciranja, pri tome vodeći računa o okolnostima slučaja. Pogledima i mišljenju djeteta treba da se uvaže u skladu s njegovim uzrastom i zrelošću. Ukoliko je dijete izrazilo želju da bude saslušano, bez obzira na njegov uzrast sudija ne može odbiti saslušati ga, osim ako je to u najboljem interesu deteta. Djetetu treba da se daju informacije o tome kako efikasno da koristi pravo na saslušanje, ali mu i objasniti da ovo pravo i pravo na uzimanje u obzir njegovog mišljenja ne moraju nužno odrediti konačnu odluku (smjernice 44 48). Smjernice upućuju na primjenu načela hitnosti u svim postupcima u kojim su uključena deca kako bi se brzim postupanjem zaštitio najbolji interes deteta. Posebno je naglašeno da zakonodavac treba da normira mogućnost da sudska odluka postane odmah, bez odlaganja, izvršna onda kada je to u najboljem interesu djeteta (smjernice 50 - 53). Organizaciji postupka posvećena je posebna pažnja, obavezivanjem na postupanje prema djeci uz poštovanje njihovog uzrasta, posebnih potreba, zrelosti i stepena shvatanja, a imajući u vidu i sve njegove moguće teškoće u komuniciranju. Djeci treba da se osigura okruženje koje je nezastrašujuće i saosjećajno prema njima, s njima treba da se razgovara jezikom primjerenim njihovom uzrastu i stepenu shvatanja, s poštovanjem i pažljivo, a sudske rasprave na kojima učestvuju djeca treba da se prilagode djetetovom ritmu i rasponu pažnje. Djeca na sud mogu doći u pratnji roditelja ili druge osobe po njihovom izboru, osim ako je drugačije odlučeno (smjernice 54 - 63). Smjernice nalažu odgovarajuće postupanje prema djeci i nakon okončanja postupka. Advokat, staratelj za poseban slučaj ili zakonski zastupnik djeteta su obavezni saopštiti i objasniti djetetu odluku jezikom prilagođenim djetetovom stepenu shvatanja. Nacionalne vlasti se obavezuju na preduzimanje svih potrebnih mjera radi olakšanja bez odgađanja izvršenja sudskih odluka koje se tiču djece, a prisilnom izvršenju presuda u porodičnim predmetima u koje su uključena djeca pribjegava se tek kao posljednjoj mjeri (smjernice 75 - 78). 3.2. Agenda EU za prava djeteta Opredijeljenost EU pravima djeteta i potreba da se EU politike koje se tiču ovih prava transformišu u aktivnosti i konkretne rezultate, razlog je zbog kojeg Evropska komisija, Komunikacijom Evropskom parlamentu, Vijeću, Evropskom ekonomskom i socijalnom komitetu te Komitetu regija, zagovara "Agendu EU za prava djeteta.”xxvxxvi Kao svrha Agende, određena je potvrda snažne predanosti svih institucija EU i svih država članica promociji, zaštiti i ostvarivanju prava djeteta u svim relevantnim politikama EU i njeno pretvaranje u konkretne rezultate. Korištenje Ugovora, Povelje i UN Konvencije o pravima djeteta je zajednički osnov za svaku aktivnost EU relevantnu za djecu. European Commission. (2011). Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European economic and social committee and the Committee of the regions an EU Agenda for the Rights of the Child, Brussels, 15.2.2011 COM(2011) 60 final, dostupna na: http://ec.europa.eu/justice/policies/children/docs/com_2011_60_en.pdf, xxvi Još 90-ih godina prošlog vijeka Komisija se, u cilju razvoja zakonodavstva Zajednice, opredijelila za korištenje drugih sredstava umjesto formalnog zakonodavstva. Među ovim sredstvima najvažnije soft law, kao pravila ponašanja koja u principu nemaju zakonsku obaveznu snagu, ali koja ipak mogu imati praktična dejstva. Jedan od akata iz ove grupe, često korišten od Komisije, su komunikacije ( O tome šire: Snyder, F. (1993). The effectiveness of European Community Law; Institutions, Processes, Tools and Techniques, Modern Law Review, vol.56, 19 – 56, dostupno na: http://francis-snyder.com/tl_files/contents/articles/The_Effectiveness_of_European_Community_Law.pdf) xxv �Agenda predstavlja opće principe koji će osigurati da institucije EU poštuje odredbe Povelje i Konvencije o pravima djeteta, u pogledu prava djece. Među konkretnim aktivnostima EU u pojedinim oblastima, na koje je stavljen fokus, navedeno i pravosuđe prilagođeno djeci. Zahtjevi u Agendi se upućuju EU institucijama, dok se od država članica zahtijeva samo da postupaju u skladu s Poveljom pri implementaciji EU zakonodavstva u nacionalno pravo, kao što to zahtijeva član 51 (1) Povelje. Principi i ciljevi EU u Agendi su prezentirani u jedanaest aktivnosti, od kojih se pet tiče stvaranja pravosuđa prilagođenog djeci. Na oblast građanskog pravosuđa odnose se četiri aktivnosti. Ovdje navodimo dvije koje se najneposrednije odnose na procesni položaj djeteta. Jedna se odnosi na promociju upotrebe Smjernica VE o pravosuđu prilagođenom djeci i njihovo uzimanje u obzir u budućim zakonskim instrumentima u oblastima građanskog (i krivičnog) pravosuđa. Druga je podrška i ohrabrenje obuke sudija i drugih profesionalaca na evropskom nivou radi njihovog osposobljavanja da obezbijede optimalno učešće djece u pravosudnom sistemu. Stvaranje pravosuđa prilagođenog djeci u Agendi je naglašeno kao ključna aktivnost u Evropi i kao područje od velikog praktičnog značaja. Djeca mogu biti na različite načine i u brojnim situacijama uključena u sudski postupak, tako da njihova prava mogu biti povrijeđena ukoliko on nije prilagođen djetetu. Kao problemi s kojim se susreću djeca navedeni su zastupanje ili saslušanje djeteta, neodgovarajuće informisanje djeteta i njegovih zastupnika, tretman djece kao odraslih osoba i nepružanje posebne zaštite usklađene s njihovim potrebama i ranjivošću. Efikasan pristup djece pravdi i njihovo učestvovanje u upravnim i sudskim postupcima Komisija je postavila kao osnovni zahtjev za osiguranje visokog nivoa zaštite interesa djece.xxvii Agenda je, sa aspekta usklađivanja nacionalnih prava s aquis-em, značajna utoliko što je obavezivanjem država da pri implementaciji EU prava u nacionalna prava postupaju u skladu s Poveljom. Poštovanje odredaba koje normiraju prava djeteta doprinijet će usklađivanju nacionalnih prava s acquis-em. Kao što je već istaknuto, u našim porodičnim zakonima sva ova prava su već normirana, tako da se zahtjev iz Agende odnosi na uređenje postupka na način da bude prilagođen djetetu. 4. Zakljuĉak Procesna prava, kao posebna grupa prava priznatih djetetu u UN Konvenciji o pravima djeteta, Evropskoj konvenciji o ostvarivanju dječjih prava i Evropskoj konvenciji o kontaktima u vezi s djecom, prepoznata su u obavezujućim instrumentima EU, a naročito u onim koji su po svojoj prirodi neobavezujući. Na poštovanje prava priznatih u prvoj grupi instrumenata nacionalni zakonodavci su obavezni, mada je njihovo poštovanje osigurano u svim državama članicama EU već i po osnovu ratifikacije UN Konvencije o pravima djeteta. Druge dvije konvencije, u kojima su ova prava šire određena i razrađena, još uvijek ne obavezuju sve države članice EU, tako da procesna prava normirana u njima ne moraju biti preuzeta i poštovana u nacionalnim pravima.xxviii U odredbi člana 12. UN Konvencije sadržano je jedno od osnovnih načela na kojima je ona zasnovana. Države članice se ovom odredbom obavezuju djetetu sposobnom za formiranje vlastitog mišljenja osigurati pravo da to mišljenje slobodno izrazi o svim Pored toga Komisija je navela da djeci koja su, vezano za porodičnopravne sporove, odvojena od jednog ili oba roditelja mora biti osigurano redovno održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata s oba roditelja, osim kada je to u suprotnosti s njihovim najboljim interesom. U praksi do ograničenja ovog prava djeteta dolazi naročito u prekograničnim predmetima, a posebno u dugotrajnim postupcima u kojim se odlučuje o roditeljskoj odgovornosti. U vezi s ovim postupcima, Komisija je istakla da je EU zakonodavstvo već olakšalo priznanje i izvršenje odluka donesenih u njima. (Komunikacija, strana 6) xxviii Evropska konvencija o ostvarivanju dječjih prava (donesena od Vijeća Evrope 1996.godine, a stupila na snagu 1.7.2000), koja se određenije izrazila o procesnim pravima i normirala veći broj prava od Konvencije o pravima djeteta, nije predmet istraživanja ovog rada pošto je 13 država članica EU nije ratifikovalo (Source: Treaty Office, Chart of signatures and ratifications of Treaty 160, Status as of 23/11/2015) http://www.coe.int/en/web/conventions/full-list/-/conventions/treaty/160/signatures Evropska konvencija o kontaktima koji se tiču djece (donesena 2002, a stupila na snagu 1. 9. 2005), također priznaje pravo djetetu da bude informisano, savjetovano i da izrazi svoje mišljenje (čl.6). Ona ne na snazi samo u pet država članica EU. U Bosni i Hercegovini je stupila na snagu 1. 3. 2013. godine. (Source: Treaty Office, Chart of signatures and ratifications of Treaty 192, Convention on Contact concerning Children, Status as of 25/11/2015, http://www.coe.int/en/web/conventions/full-list//conventions/treaty/192/signatures) xxvii �pitanjima koja ga se tičuxxix i da se ono uzme u obzir u skladu s njegovim uzrastom i zrelošću. Radi ostvarenja ovog prava, djetetu će se naročito dati prilika da bude saslušano u svim sudskim i upravnim postupcima koji ga se tiču, bilo direktno bilo preko zastupnika ili odgovarajućeg tijela, na način koji je u skladu s procesnim pravilima nacionalnog prava.xxx U porodičnom zakonodavstvu u Bosni i Hercegovini (s manjim razlikama u načinu formulisanja između pojednih porodičnih zakona) procesna prava su priznata u većem obimu nego što je to urađeno u Povelji, s obzirom da su u zakone preuzeta i prava normirana u Konvenciji o ostvarivanju dječjih prava. Tako je djetetu priznato pravo na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja u skladu s njegovim uzrastom i zrelošću, pravo da traži zaštitu svojih prava pred nadležnim organom, pravo na posebnog staratelja, te pravo na blagovremeno dobijanje potrebnih informacija i obavještenja koja su mu potrebna za formiranje vlastitog mišljenja. Međutim, i pored priznanja ovih prava, procesni položaj djeteta u praksi nije znatnije popravljen. Pravila postupka na osnovu kojih sud raspravlja i odlučuje u građanskopravnim sporovima ustanovljena su po mjeri odraslih osoba. Doduše, postupak u kojem se odlučuje o pitanjima koja se tiču djece je poseban postupak, uređen porodičnim zakonodavstvom, pravilima koja odstupaju od pravila redovnog parničnog postupka. I pored toga, zaštita djeteta ne može biti potpuna ako sudovi nisu u mogućnosti u praksi zaista primjenjivati ta posebna pravila, bilo zato što ne postoji uži pravni okvir za to, bilo zato što im nije osigurano sticanje sposobnosti i vještina za takvo postupanje. Očigledno je da je reforma procesnih zakona, u smislu njihovog prilagođavanja potrebama i mogućnostima djeteta i osiguranja djetetu pristupa sudu, pretpostavka za zaštitu interesa i prava djeteta u postupku i za jačanje njegovog procesnog položaja. Nacionalnim zakonodavcima u ovoj oblasti - u stvaranju pravosuđa prilagođenog djetetu mogu znatno pomoći Smjernice VE o pravosuđu prilagođenom djetetu, na što se države članice upućuju i u Agendi za prava djeteta. Domaći zakonodavci će, u mjeri u kojoj to ocijene korisnim, cjelishodnim i primjenjivim u našim uslovima, uskladiti rješenja sa onim smjernicama koje se odnose na pitanja koja su u nadležnosti zakonodavca. Najveći broj smjernica iz ove grupe je prihvatljiv i u našim uslovima, a postupanje u skladu s njima bi moglo doprinijeti uspješnijem normiranju postupka i učešća djeteta u njemu. Tako smatramo nužnim normirati obaveznu interdisciplinarnu obuku sudija i ostalih stručnih radnika te interdisciplinarni pristup pri razmatranju predmeta i donošenju odluke. Zastupanje djeteta u postupku zaslužuje posebnu pažnju zakonodavca jer neodgovarajuće uređenje ove oblasti može biti razlog povrede djetetovog prava na pristup sudu i spriječenosti djeteta da ostvari zaštitu svojih prava i interesa u postupku. Pogotovo je važno normirati, ali i u praksi osigurati, zastupanje djeteta u slučaju sukoba ili mogućeg sukoba interesa između djeteta i roditelja ili drugih osoba koje učestvuju u postupku. Smjernice upućuju da u ovom slučaju djeca treba da imaju pravo da ih zastupa vlastiti advokat ili da im nadležno tijelo imenuje staraoca za poseban slučaj ili nekog drugog neovisnog zastupnika koji u zastupanju treba da iznesu mišljenje djeteta. U našim uslovima djetetu se ne može priznati pravo na vlastitog advokata, ne zato što to nije dobro i prihvatljivo rješenje, već zbog toga što bi bilo teško, skoro nemoguće osigurati njegovu realizaciju. Nacionalni zakonodavci su priznali djetetu pravo na posebnog staratelja, ali je za njegovo uspješno ostvarenje neophodno, u skladu s jednom od smjernica, normirati njihovu educiranost i poznavanje prava djeteta kao uslov za imenovanje. Time bi se spriječilo imenovanje za posebne staratelje osoba koje zaista nisu osposobljene postupati u interesu djeteta, ali se imenuju radi formalnog poštovanja zakona. U skladu sa smjernicama, zakonodavac treba da osigura realizaciju prava na pristup besplatnoj pravnoj pomoći, pod istim ili povoljnijim uslovima u odnosu na one koji važe za odrasle. xxixZa razliku od ove formulacije u engleskoj verziji teksta člana 12, u francuskoj verziji se kaže da dijete ima pravo da formira i slobodno izrazi mišljenje o «svakom pitanju koje ga interesuje» (“sur toute question l’intéressant”). Engleska verzija zahtijeva uže tumaćenje, ograničavajući učešće djeteta i njegovo pravo da bude saslušano na slučajeve koji ga se direktno tiču, pa se zato s pravom i ocjenjuje kao ispravnija. (u tom smislu Lücker-Babel, M.F. (1995). The right of the child to express views and to be heard: An attempt to interpret Article 12 of the UN Convention on the Righrs of the Child, International journal of children rights, 1995/3, str. 396) xxx Uvođenje ovog prava navedenom odredbom obrazlaže se u teoriji kao rezultat savremenog shvatanja djeteta kao ljudskog bića sa osjećajima i mišljenjima o sebi, bića koje učestvuje i donosi odluke o svom životu, porodici i ostalim pitanjima (Koren. M. (1996). Tell me! The right of the child to information, NBLC Uitgeverij, Den Haag, str. 307). �Potreba pravilne procjene djetetove sposobnosti, odlučna za opredjeljenje nadležnog organa da sasluša ili ne sasluša dijete, proizlazi iz svih razmatranih dokumenata, a posebno je naglašena u Uredbi i Smjernicama, te u praksi Suda EU. Uspješna procjena je, s aspekta Uredbe, bitna za priznanje i izvršenje u drugoj državi članici odluke donesene od naših organa. Ako se hoće spriječiti odbijanje priznanja i izvršenja, odluka se neće donijeti bez saslušanja djeteta. Za primjenu izuzetka od ovog pravila važno je prethodno uspješno procijeniti da li je saslušanje djeteta u konkretnom slučaju neprikladno. Ova procjena je odgovoran zadatak suda. Njegovom lakšem izvršenju i donošenju, u ovom kontekstu, pravilne odluke, pa onda i njenom slobodnom kretanju, može znatno doprinijeti normiranje u domaćim propisima, u skladu sa usvojenim evropskim dokumentima, načina saslušavanja djeteta te utvrđivanja njegovog uzrasta i zrelosti. Veliki broj smjernica se odnosi upravo na ovo pitanje. Procjena sposobnosti nije bitna samo u prekograničnim predmetima, ona je jednako važna za donošenje odluke, mada ne sa istim posljedicama, u svim predmetima - od nje uvijek zavisi hoće li se dijete saslušati, odnosno hoće li se uvažiti njegovo mišljenje. Nepravilna procjena će imati za posljedicu nepoštovanje prava djeteta da izrazi svoje mišljenje i da ono bude uvaženo pri donošenju odluke. Smjernice koje se odnose na način primjene zakonskih odredaba koje uređuju vođenje postupka i procesna prava djeteta čijim poštovanjem se osigurava popravljanje djetetovog položaja u postupku, imaju praktični značaj. Najveći broj smjernica je u upravo u ovoj grupi. Sudovi ih mogu koristiti kao putokaz i vodič kroz postupak te zahvaljujući njima, odnosno uspješnijem uključivanju djeteta u postupak donositi odluke koje će u najvećoj mjeri osigurati najbolji interes djeteta. S obzirom na veliki broj ovih smjernica, ovdje ih ne navodimo posebno, osim što ipak od svih njih izdvajamo i naglašavamo one koje se odnose na pravo djeteta na saslušanje i izražavanje svog mišljenje. One se uglavnom mogu primijeniti normiranjem drugačijeg načina organizacije postupka i postupanja stručnih radnika koji učestvuju u sudskom postupku. Opredijeljenost Evropske unije pravima, pa i procesnim pravima djeteta, pokazana u novijim dokumentima donesenim ili podržanim od Evropske unije, u vremenu koje slijedi sigurno će rezultirati nastavljanjem uređivanja ove oblasti na evropskom nivo. Ti novi instrumenti će morati biti predmet razmatranja i istraživanja u kontekstu mogućeg i poželjnog usklađivanja domaćeg zakonodavstva s njima. 5. Literatura Hrabar D. (2013). Nova procesna prava djeteta - europski pogled, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, Vol. 4 No.1, 65-76, dostupno na: http://hrcak.srce.hr/111823, Kilkelly, U. (2004). Children’s Rights: A European Perspective, Judicial Studies Institute Journal, 68 -95 Korać Graovac A. (2013). Povelja o temeljnim pravima Europske unije i obiteljsko pravo, u: Europsko obiteljsko pravo Zagreb, Narodne novine, 26-51 Koren. M. (1996). Tell me! The right of the child to information, NBLC Uitgeverij, Den Haag, Lücker-Babel, M.F. (1995). The right of the child to express views and to be heard: An attempt to interpret Article 12 of the UN Convention on the Righrs of the Child, International journal of children rights, 1995/3, str. 396) Majstorović, I. (2009), Harmonizacija i unifikacija Europskoga obiteljskog prava, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Potter, M. (2008). The Voice of the Child: Children᾿s „rights“ in Family Proceedings, The Family in Law 2, 15-36, dostupno na: http://www.mishpat.ac.il/files/650/2911/3605/3606.pdf Snyder, F. (1993). The effectiveness of European Community Law; Institutions, Processes, Tools and Techniques, Modern Law Review, vol.56, 19 – 56, dostupno na: �http://francissnyder.com/tl_files/contents/articles/The_Effectiveness_of_European_Community_Law.p df Wurmnest,W. (2003). Threes or Forest? – Colloque international et Session internationale d'etudes doctorales sur la réception du droit communaitaire en droit privé des Etats Members, European Review of Private Law 2003/3 �Author: Suzana Bubić, PhD, full professor Institution: Faculty of Law, University „Džemal Bijedić“ in Mostar E-mail: suzana.bubic@unmo.ba HARMONIZATION OF NATIONAL LEGISLATION WITH THE ACQUIS IN ORDER TO STRENGTHEN THE CHILD´S PROCEDURAL POSITION Abstract This paper analyzes the norms of the European Union legislation that concern the protection of children's rights in the proceeding, i.e. her/his procedural position. The fundamental procedural right of the child - the right to express views freely and the views of the child being given due weight, it is considered in the context of the binding EU instruments. After that, the emphasis is placed on consideration of the judiciary adjustment to the child participation in the proceedings in matrimonial and family matters. This issue is discussed in the context of the Council of Europe Guidelines on child-friendly justice, whose application and taking into account in future legislation in the field of civil and criminal justice are promoted by the European Commission. The results of the conducted research, used to formulate the conclusions, is the determination of the need and the proposals of the amendment of domestic procedural law. The aim of that is an achievement of its harmonization with the solutions and requirements of the considered acts in order to provide children access to the court and adjustment the proceedings to their age, needs, rights and best interests, and to the strengthening of hteit procedural position. Methods used in the research were primarily positive-low, normative and comparative-low method. Keywords: acquis, the rights of the child, the views of the child, child friendly justice, best interests of the child � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3164 Title A name given to the resource USKLAĐIVANJE DOMAĆEG ZAKONODAVSTVA SA ACQUIS-EM RADI JAČANJA PROCESNOG POLOŽAJA DJETETA Author Author BUBIĆ, Suzana Abstract A summary of the resource. U radu se analiziraju odredbe sadržane u zakonodavstvu Evropske unije koje se odnose na zaštitu prava djeteta u postupku, odnosno na njegov procesni položaj. Osnovno procesno pravo djeteta - pravo na slobodno izražavanje i uvažavanje mišljenja, razmatra se u kontekstu obavezujućih instrumenta Evropske Unije. Nakon toga se posebna pažnja usmjerava na pitanje prilagođenosti pravosuđa djetetu koje učestvuje u postupku u bračnim i porodičnim predmetima, a istraživanjem Smjernica Vijeća Evrope o pravosuđu prilagođenom djetetu, čiju primjenu i uzimanje u obzir u budućem zakonodavstvu u oblasti građanskog i krivičnog prava promoviše Evropska komisija. Rezultati provedenog istraživanja, iskorišteni za formulisanje zaključaka, jesu utvrđenje potrebe i prijedloga načina izmjene domaćeg procesnog zakonodavstva, radi njegovog usklađivanja s rješenjima i zahtjevima razmatranih akata, a u cilju osiguranja djeci pristupa sudu i prilagođavanja postupka njihovom uzrastu, potrebama, pravima i najboljem interesu, što će dovesti do jačanja njegovog procesnog položaja. Metode korištene u istraživanju su prvenstveno pozitivnopravna, normativna i uporedno pravna. Ključne riječi: acquis, procesna prava djeteta, mišljenje djeteta, pravosuđe prilagođeno djetetu, najbolji interes djeteta Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ea2057729175553c7edbd2490cd09aee.docx 45d4170a918d12c044d00e190d2bc150 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/3753128e0747c42b909cdad27504e016.pdf f6d60842d3b980f0429f0ccd2acbc475 PDF Text Text Autor: Dr. Senad Bajrić E-mail: senad.bajric@hotmail.com PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA PREMA ZAKONU O ZAŠTITI KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA FBiH I ZAKONU O BANKAMA REPUBLIKE SRPSKE Sažetak Rad analizira temeljne odrednice i specifičnosti prava korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita, definisane Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH i Zakonom o bankama RS, tj. zakonskim propisima kojima je u nacionalno zakonodavstvo BiH (kroz entitetske propise) implementirana Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu. Kao rezultat nekonzistentnog i nesistematičnog transponiranja direktiva EU u pravni sistem BiH, pored navedenih propisa, pravo na prijevremenu otplatu kredita regulisano je i Zakonom o zaštiti potrošača BiH kojim su preuzeta vrlo štura rješenja “stare” direktive o potrošačkom kreditu (Direktiva 87/102/EEZ o potrošačkom kreditu). Na taj način, u BiH je stvorena situacija da istovremeno egzistiraju kako stara tako i nova rješenja potrošačkih direktiva (iako je stupanjem na snagu Direktive 2008/48/EZ prestala da važi Direktiva 87/102/EEZ), a time i ona vezana za pravo potrošača, korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita. Kada se tome doda supsidijarna primjena odredaba ZOO o ugovoru o kreditu, onda je jasno da rascjepkanost propisa iz navedene oblasti često dovodi do konfuzije i raznih problema u vezi sa adekvatnim i potpunim korištenjem pomenutog prava. Međutim, u cilju poboljšanja stepena zaštite korisnika kredita kroz institut prijevremene otplate kredita, Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH i Zakonom o bankama Republike Srpske (tj. njegovom izmjenom i dopunom iz 2011.godine) uvedene su značajne novine i načinjeni pomaci u tom pravcu, kao npr. detaljno zakonsko uređenje pomenutog prava korisnika kredita, ograničenje visine naknade banke za prijevremenu otplatu kredita i sl. Imajući u vidu značaj navedenih novina, u radu su iste elaborirane, ukazano je na neke njihove slabosti te ponuđena moguća rješenja za otklanjanje detektiranih nedostataka. Ključne riječi: kredit, prijevremena otplata kredita, korisnik kredita, Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH, Zakon o bankama RS, Zakon o obligacionim odnosima, Direktiva 2008/48/EZ. �1. Uvod Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja izuzetno važan institut zaštite korisnika kredita u sistemu kreditiranja fizičkih lica u BiH. Iako je titular navedenog prava u Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiHi (u daljem tekstu: ZZKFU FBiH) nazvan “korisnikom finansijske usluge”ii a u Zakonu o bankama RSiii (u daljem tekstu: ZoB RS) “korisnikom”iv, jasno je da se u kontekstu teme ovoga rada pomenuto odnosi na korisnika kredita-fizičko lice koje koristi kredit u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnostiv (u daljem tekstu: korisnik kredita), a što u užem smislu odgovara pojmu potrošača.vi Korisnik kredita, kao “slabija” ugovorna strana kreditnog posla, sasvim opravdano treba da ima na raspolaganju određene mehanizme koji mu daju mogućnost ranije otplate kredita, jer korisnik kredita usljed neznanja ili nastupanja drugih okolnosti vrlo često nepromišljeno koristi kredit na duži vremenski period, stvarajući izdašne dugogodišnje obaveze po kamati. Ukoliko ne bi postojao navedeni ili slični mehanizmi, korisnik kredita bi bio “taoc” kredita i troškova koji isti nosi, bez obzira na evenetualnu mogućnost da ranije otplati kreditno dugovanje i time se oslobodi nepotrebnih troškova kamate za preostali otplatni period. Međutim, imajući u vidu da i banke imaju administrativne troškove te troškove nastale kao rezultat održavanja adekvatne likvidnosti i prikupljanja izvora sredstava iz kojih se dalje plasiraju krediti, u tom smislu prijevrema otplata kredita jedan je od uzroka koji stvara (može stvoriti) troškove banci usljed prijevremenog povrata kreditnih sredstava. S tim u vezi, Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu,vii implementirana u pravni sistem BiH kroz ZZKFU FBiH i ZoB RS (tj. izmjenom i dopunom pomenutog zakona iz 2011.godine)viii, predviđa pravo banke na naknadu troškova zbog prijevremene otplate kredita. Ono što se nameće kao sporno pitanje jeste kolika je visina tih troškova, posebno vodeći računa da se izbjegnu moguće zloupotrebe navedenog prava banke u vidu ugovaranja izuzetno visokih naknada za prijevremenu otplatu, čime bi korisnik kredita bio destimulisan da se odluči na korištenje pomenutog mehanizma, što je svakako bio slučaj do usvajanja novih zakonskih propisa iz navedene oblasti. Pravo na prijevremenu otplatu kredita u BiH prvobitno je regulisano Zakonom o zaštiti potrošača BiHix (u daljem tekstu: ZZP BiH) uz supsidijarnu primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosimax (u daljem tekstu: ZOO). Međutim kao rezultat preuzete obaveze BiH da vrši harmonizaciju propisa sa pravom EU,xi koja obaveza proizilazi iz člana 70 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanjuxii (u daljem tekstu: SSP), navedeno pravo utemeljeno na članu 16. Direktive 2008/48/EZ je detaljno uređeno u prethodno navedena dva entitetska zakona (član 27. ZZKFU FBiH te član 98o. ZoB RS), što predstavlja značajan napredak u procesu zaštite korisnika kredita i iskorak u odnosu na ranija rješenja. Stoga je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH, Sl. Novine FBiH br. 31/14. Član 2. stav 1. tačka 10. ZZKFU FBiH. iii Zakon o bankama RS, Sl. Glasnik RS br. 44/03, 74/04, 116/11, 05/12, 59/13. iv Član 98. stav 2. ZoB RS. v Pomenuto proizilazi iz odredbe člana 2. stav 1. tačka 10. ZZKFU FBiH koja definiše da je to „....fizička osoba koja koristi ili je koristila finansijske usluge, ili se davatelju finansijskih usluga obratila radi korištenja tih usluga, a finansijske usluge koristi u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti“. Odredba člana 98. stav 2. ZoB RS predviđa da je to „...fizičko lice koje stupa u odnos sa bankom radi korištenja usluga u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti“. vi U tom smislu, u Republici Hrvatskoj se koristi termin potrošač a ne korisnik finansijske usluge, jer je navedeno pitanje regulisano Zakonom o potrošačkom kreditiranju Nar. Novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15,102/15. Potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja (član 2. stav 1. tač.1. Zakona o potrošačkom kreditiranju RH). vii Direktiva 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23.04.2008.godine o ugovorima o potrošačkom kreditu kojom je opozvana Direktiva Vijeća 87/102/EEZ, Sl.l. L 133/66 od 22.05.2008. viii Izmjena i dopuna Zakona o bankama RS iz 2011.godine (Sl. Glasnik RS br. 116/11) u segmentu transponiranja propisa Direktive 2008/48/EZ, izvršena je kroz član 98. Zakona. ix Zakon o zaštiti potrošača BiH, Službeni Glasnik BiH br. 25/06. x Zakon o obligacionim odnosima “Službeni list SFRJ 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, preuzet u pravni sistem BiH na osnovu uredbe sa zakonskom snagom Sl. List RBiH 2/92, 13/93, 13/94, te također, Sl. Novine FBiH br.29/03, odnosno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Sl. Glasnik RS 17/93, 3/96. xi Meškić, Z., Brkić, A., Zaštita potrošača od nepravednih ugovornih odredbi-usklađivanje obligacionog prava BiH sa Direktivom 93/13/EEZ, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici br. 5/2010, str. 56. xii Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju je potpisan 16.07.2008.godine između država članica Evropske zajednice s jedne i Bosne i Hercegovine sa druge strane. Potpisivanjem SSP-a BiH se između ostalog formalnopravno obavezala na harmonizaciju pozitivnopravnih propisa u domenu zaštite potrošača sa zajedničkim pravom EU (ius commune Europeanum). i ii �primarni zadatak ovoga rada prikazati osnovne specifičnosti prava na prijevremenu otplatu kredita definisane ZZKFU FBiH i ZoB RS te prednosti i novine koje isti predviđaju. Isto tako u radu će se nastojati ukazati i na pojedine nedostatke prijevremene otplate kredita predviđene pomenutim zakonima te ponuditi moguća rješenja za njihovo otklanjanje. 2. Prijevremena otplata kredita (potrošača) i poslovna praksa banaka prije usvajanja ZZKFU FBiH i izmjena i dopuna ZoB RS iz 2011.godine Pravo korisnika kredita (potrošača) na prijevremenu otplatu kredita, prvobitno je regulisano u članu 65. ZZP BiH i odnosi se na ugovore o potrošačkom kreditu obuhvaćene u poglavlju XI ZZP BiH. Sukladno navedenoj odredbi, korisnik kredita ima pravo izvršiti svoje obaveze po ugovoru prije ugovorenog roka.xiii U tom slučaju ukupni troškovi kredita smanjuju se za kamate i ostale troškove koji su bili obračunati za period nakon prijevremene otplate.xiv Ova odreba ZZP BiH, kao i cijelo poglavlje XI pomenutog zakona rezultat su preuzimanja člana 8. Direktive 87/102/EEZxv, te je poput njega ostala nedorečena u mnogim bitnim pitanjima među kojima se posebno ističe pravo banke na naknadu eventualne štete kod prijevremene otplate kredita.xvi Međutim, pomenute i slične nedorečenosti su u praksi “kompenzirane” primjenom odgovarajućih odredbi ZOO kao lex generalis propisa, tj. odredbi ZOO o prijevremenoj otplati kod ugovora o kreditu i ugovora o zajmu, kao i općih odredbi ZOO koje se odnose na novčane obligacije. U tom smislu, članom 1068. ZOO je predviđeno da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, pri čemu je dužan naknaditi štetu ukoliko je istu banka pretrpjela. Također, tome treba dodati da je navedenom odredbom predviđeno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može da zaračuna kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen. Prema članu 565. ZOO isto vrijedi i za ugovor o zajmu, gdje je predviđeno da zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan obavijestiti zajmodavca unaprijed o svojoj namjeri i naknaditi mu štetu.xvii Pored već pomenutih posebnih pravila ZOO, svakako je primjenjiva i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obaveza propisana članom 398. ZOO prema kojoj dužnik novčane obaveze može istu ispuniti prije roka, s tim da u tom slučaju dužnik ima pravo da od iznosa duga odbije iznos kamate za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obaveze, samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizilazi iz običaja. Prema tome, vidljivo je da odredbe ZOO znatno detaljnije regulišu pitanje prijevremene otplate kredita nego ZZP BiH, pri čemu odredbe ZOO osim na potrošačke ugovore, primjenjive su i na ugovore privrednog i građanskog prava.xviii Također, odredbama ZZP BiH o prijevremenoj otplati kredita uopće nije regulisano pravo banke na naknadu eventualno nastupjele štete, te su u tom slučaju primjenjive odredbe člana 1068. ZOO, s tim da ne treba isključiti ni mogućnost primjene odredbe člana 565 ZOO, jer u svojstvu zajmodavca može se pojaviti ne samo fizičko lice, već i pravno lice, samim tim i banka. Navedeno zakonsko uređenje, koje je u suštini bilo nedorečeno i neprecizno, naročito u segmentu utvrđivanja naknade štete za slučaj prijevremene otplate kredita, dovelo je do situacije da su banke u poslovnoj praksi ugovarale znatno veće naknade od stvarno nastalih šteta,xix čime je pomenuti institut Vidjeti član 65. stav 1. ZZP BiH. Član 65. stav 2. ZZP BiH. xv Direktiva 87/102/EEZ Vijeća od 22.12.1986. o usklađivanju zakona, uredbi i upravnih propisa država članica koji se odnose na potrošačke kredite, Sl.l.L 42/48 od 12.02.1987, izmijenjena i dopunjena Direktivom 90/88/EEZ Vijeća od 22.02.1990., Sl.l. L 61/14 od 10.03.1990. i Direktivom 98/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16.02.1998., Sl.l. L 101/17. xvi Već u fazi nacrta, član 8. Direktive 87/102/EEZ je doživio svoje prve kritike. Određeni broj autora je smatrao kako odredba krši osnovno načelo pacta sunt servanda, pri čemu su i kreditori izrazili svoje neslaganje sa istom naglašavajući da je nepravedna. Detaljnije vidjeti, Hoffmann, M., Die Reform der Verbraucherkredit-Richtlinie 87/102/EWG, Berlin, De Gruyter Recht, 2007., str. 61-62. xvii Čikara, E., Prijevremena otplata kredita prema novom Zakonu o potrošačkom kreditiranju, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 1. Rijeka, 2010., str. 155. xviii Također o tome, Josipović, T., Das Konsumentenschutzgesetz-Beginn der Europaiserung des kroatischen Vertragsrechts u: Grundman, Stefan/Schauer, Martin (ur.), The Architecture of European Codes and Contract Law, Alphen aan den Rijn i dr., Kluwer Law Internat., 2006. str. 129. xix Uobičajno je bilo da su banke ugovarale klauzulu na temelju koje su zadržavale pravo obračuna i naplate jednokratne naknade u slučaju prijevremenog povrata kredita, s tim da je visina te naknade definisana internim aktom banke, što u suštini govori da se radi o nepoštenoj poslovnoj praksi banaka. Nepoštena poslovna praksa profesionalnih tržišnih učesnika regulisana je Direktivom xiii xiv �izgubio na značaju. Imajući u vidu da banke prijevremenom otplatom kredita gube dio kamate koja predstavlja njihovu dobit, one su u poslovnoj praksi razvile posebne metode kojima su sebi osiguravale značajne zarade te u određenoj mjeri odvraćale korisnike kredita od korištenja prava na prijevremenu otplatu kredita. Sukladno članu 65. stav 2. ZZP BiH, koje pravo se može izvesti i iz odredbe člana 1068. stav 4. ZOO, korisnik kredita je ovlašten prijevremeno otplatiti kredit uz srazmjerno smanjenje troškova kredita koji u prvom redu predstavljaju razliku iznosa kamate, koju je korisnik kredita trebao platiti da je kredit otplaćivao do kraja otplatnog perioda i iznosa kamate koju je platio do momenta prijevremene otplate. Međutim, u cilju postizanja što brže zarade sa jedne strane i umanjenja mogućeg gubitka kamate za slučaj prijevremene otplate sa druge strane, banke su u kreditnim ugovorima definisale otplatne planovexx na način da je učešće kamate u početnom stadiju otplate kredita znatno veće u odnosu na glavnicu, a isto im je bilo dozvoljeno propisima regulatora (entitetskih Agencija za bankarstvo).xxi Na taj način banke ublažavaju negativne posljedice za slučaj prijevremene otplate kredita, izražene u vidu gubitka kamate i nastupanja eventualnih drugih troškova. Tačnije, navedenim planom otplate se korist korisniku kredita od prijevremene otplate znatno umanjuje jer, isplativost korištenja tog prava je najveća u početnom stadiju otplate, pri čemu, u fazi kada je korisnik kredita otplatio veći dio kamate, prijevremena otplata kredita postaje finansijski neisplativa.xxii Pored navedenog načina definisanja plana otplate, kao najvažniji faktor koji je u prethodnom periodu destimulisao korisnike kredita na prijevremenu otplatu, jesu značajno visoke naknade koje su banke u tim slučajevima naplaćivale.xxiii Naime, sve do usvajanja novih propisa iz navedene oblasti, kojima su preuzeta nova rješenja EU, banke u BiH su naplaćivale vrlo visoke naknade za prijevremenu otplatu kredita, iako je član 1068. stav 3. ZOO predviđao mogućnost naplate štete samo u slučaju da je istu davalac kredita zaista pretrpio.xxiv Ne ulazeći u suštinu pitanja da li je banka u konkretnom slučaju pretrpjela štetu i način obračuna iste, poslovna praksa banaka u BiH je bila takva da su banke redovno naplaćivale naknade za prijevremenu otplatu kredita u procentu od 2-5%. Tako npr. ukoliko bi se korisnik kredita od 30.000 KM odlučio na prijevremenu otplatu kredita u periodu kada je preostali dug 20.000 KM, on bi kod naknade za zatvaranje kredita u visini od 5% bio u obavezi platiti banci iznos od 1000 KM, bez postojanja bilo kakvog parametra kojim se utvrđuje šta čini tu naknadu (štete) od 1000 KM koju on plaća banci. Ustvari, takvo postupanje upućuje na zaključak da su banke pomenute naknade naplaćivale na ime gubitka 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi (Directive 2005/29/EC of May 2005 concerning unfair business-to-consumer commercial practices in the internal market and amending Council Directive 84/450/EEC, Directives 97/7/EC and 2002/65/EC, OJ L 149, 11/6/2005). Opširnije o navedenoj Direktivi vidjeti, Zlatović, D., Implementacija Smjernice 2005/29/EC o nepoštenim poslovnim praksama u hrvatsko parvo zaštite potrošača, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, 29:1/2008. xx Otplatni plan ili plan otplate kredita (amortization table) jeste sastavni dio ugovora o kreditu, u kome su naznačene pojedinačne uplate i razdoblja, te uvjeti koji se odnose na plaćanje rata. Plan sadrži specifikaciju svake uplate, iskazujući tako amortizacionu glavnicu, kamate izračunate na temelju kamatne stope i sve eventualne dodatne troškove. Ako kamatna stopa nije fiksna ili ako se dodatni troškovi mogu promijeniti prema ugovoru o kreditu, otplatni plan naznačuje, jasno i određeno, da će podaci ostati valjani samo do onog trenutka u kojem su promjena kamatne stope ili dodatnih troškova u skladu sa ugovorom o kreditu (odredba člana 10. stav 2. slovo i Direktive 2008/48/EZ). xxi Predviđeno Odlukom Agencije za bankarstvo FBiH o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja efektivne kamatne stope na kredite i depozite Sl. Novine FBiH br.48/12, 23/14, a u RS Odlukom Agencije za bankarstvo RS o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja efektivne kamatne stope na kredite i depozite Sl. Glanik br.15/12, kao i Uputstvima direktora entitetskih Agencija za bankarstvo za primjenu pomenutih odluka. xxii Tako npr. kredit odobren u visini od 20.000,00KM na rok otplate od 84 mjeseca uz promjenjivu kamatnu stopu u visini od 13,49% ima anuitet kredita u visini od 369,19KM. U anuitetskom planu, koji se dostavlja korisniku kredita uz potpisan primjerak ugovora, jasno je naznačen udio kamate naspram udjela glavnice za svaki anuitet po datumima dospijeća. Tako u prvih 6 mjeseci otplate kredita udio kamate u kreditnom anuitetu iznosi oko 64,1%, u drugoj polovini godine evidentan je blagi pad , tj. udio kamate iznosi oko 56, 2%, u 24. mjesecu otplate udio kamate u anuitetu iznosi 49,3%, u 36 mjesecu otplate taj udio iznosi 42,1%, a u 60 mjesecu otplate korisnik vraća 24,2% kamate i 75,8% glavnice. xxiii Visokim naknadama banke su destimulisale prijevremenu otplatu kredita. Tako je npr. Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar u januaru 2010.godine imala sljedeće naknade za prijevremenu otplatu: a) ako se kredit zatvara iz novoodobrenog kredita 0,50% na iznos glavnice koja se zatvara, min 25 KM; b) ako se kredit zatvara po drugim osnovama 2%, min. 50 KM; c) ako se kredit zatvara kreditom iz druge banke 5%, min. 50 KM. http://www.hypo-alpe-adria.ba/content naknade.asp, pristup stranici 06.01.2010.godine. xxiv Također vidjeti, Vizner, B., Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb, 1978. str. 2882. �dijela kamate (izmakle dobiti)xxv koju su očekivale do kraja otplatnog perioda, što je u suprotnosti sa članom 1068. stav.4. ZOO. Sa druge strane, nesporno je da za banku usljed prijevremene otplate kredita može nastupiti šteta, međutim naknada koju korisnik treba da plati za tu štetu treba da je stvarna, utvrđena objektivnim kriterijima, posebno imajući u vidu da su banke profesionalni poslovni subjekti čija je primarna djelatnost kreditiranje, što znači da će banka vrlo brzo ponovo valorizirati ranije otplaćeni iznos i isti dalje plasirati drugim korisnicima naplaćujući novu kamatu. Prema tome, sukladno članu 1068. stav 4. ZOO, strukturu naknade za prijevremenu otplatu ne smiju činiti kamate koje bi korisnik kredita plaćao da je otplaćivao kredit do kraja ugovorenog roka, ali svakako da u sastav te naknade mogu biti obračunati stvarni administrativni troškovi, troškovi izvora sredstava iz kojih je kredit odobren ukalkulisavajući realnu projekciju vremena potrebnog za njegovu ponovnu valorizaciju kao i eventualna razlika prinosa u odnosu na novi kreditni plasman na osnovu koje je za banku nastao trošak zbog prethodno definisane cijene izvora sredstava.xxvi Imajući u vidu kompleksnost pitanja utvrđivanja stvarne štete nastale za banku usljed prijevremene otplate kredita, kao optimalan način prevazilaženja pomenutog problema koji bi istovremeno omogućio ostvarenje prava na naknadu štete te onemogućio zloupotrebu istog u vidu ugovaranja previsokih naknada, predstavljalo je rješenje da se zakonskim propisima odredi gornja granica iznosa naknade koju banke mogu maksimalno naplaćivati, što je na koncu kroz nove entitetske propise a po uzoru na Direktivu 2008/48/EZ i učinjeno. 3. Prijevremena otplata kredita prema ZZKFU FBiH i ZoB RS - preuzeta rješenja Direktive 2008/48/EZ 3.1. Entitetski model implementacije Direktive 2008/48/EZ u pravni sistem BiH Nova rješenja o potrošačkom kreditu,xxvii a time i ona o prijevremenoj otplati kredita utemeljena na Direktivi 2008/48/EZ, u pravni sistem BiH preuzeta su entitetskim propisima, i to 2011.godine u RS-u izmjenom i dopunom člana 98. Zakona o bankama RS uvodeći novi naziv odjeljka “Zaštita prava i interesa korisnika bankarskih usluga”, a u FBiH tri godine kasnije usvajanjem ZZKFU FBiH. Vodeći se nedostatcima ranije Direktive 87/102/EEZxxviii i problemima koje je ona detektirala, nova Direktiva je pravo na prijevremenu otplatu kredita znatno detaljnije regulisala, što je preuzeto u odredbi člana 27. ZZKFU FBiH te odredbi člana 98.o ZoB RS ali uz znatne nedorečenosti zakonodavca RS. Naime zakonodavac RS u članu 98o. je izostavio definisati vrlo važna pitanja iz segmenta prijevremene otplate kredita, kao što je npr. gornja granica zahtjeva za naknadu troškova, te je navedeni propust otklonjen Odlukom Agencije za bankarstvo RS o uslovima prijevremene otplate kredita fizičkih lica koji nisu namijenjeni njihovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti,xxix kojom su doslovno preuzeta pravila Direktive 2008/48/EZ. Navedeni entitetski način harmonizacije propisa u BiH sa pravom EU svakako ne predstavlja najbolje rješenje za implementaciju direktiva jer je time nastala vertikalna neusklađenost propisa, tj. neusklađenost državnih sa entitetskim propisima o zaštiti potrošača, npr. iako su kroz izmjene i dopune ZoBRS iz 2011.godine i ZZKFU FBiH iz 2014.godine preuzeta nova rješenja Direktive 2008/48/EZ, također su i dalje ostala na snazi rješenja stare Direktive 87/102/EEZ preuzeta u ZZP BiH.xxx Isto tako, Također, Čikara, E., Prijevremena otplata kredita prema novom Zakonu...op. cit. str. 159. Neki autori ističu da se šteta usljed prijevremene otplate kredita može sastojati i u tome što je prosječna kamatna stopa za istu vrstu kredita pala, pa će zbog toga banka od drugog korisnika kredita primiti kamatu po nižoj stopi od one koju je ugovorila sa korisnikom koji je raskinuo ugovor-prijevremeno otplatio kredit. Detaljnije, Perović, S., Komentar zakona o obligacionim odnosima, Beograd,1995., str. 1647. xxvii Racio evropskog potrošačkog zakonodavstva u oblasti finansijskih usluga, odnosi se na određeni broj direktiva, kojima se pokušava postići konvergencija ugovornih i neugovornih propisa, s ciljem što potpunije zaštite korisnika istih-potrošača. Za potrošače je jedna od najznačajnijih direktiva Direktiva 2008/48/EZ o potrošačkim kreditnim ugovorima čijim odredbama su obuhvaćeni svi potrošački krediti, bez obzira u kojem obliku se javljaju. xxviii Također, Petrić, S., Ugovor o potrošačkom kreditu, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br.4. Mostar, 2006., str. 90-96. xxix Sl. Glasnik RS br. 15/12. xxx Vidjeti, Petrić, S., Kritički osvrt na Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br. 2., Mostar, 2004., str. 195-196. xxv xxvi �entitetski model preuzimanja propisa EU stvara i horizontalnu normativnu neusklađenost, jer postoje određene razlike između preuzetih novih propisa u članu 98. ZoB RS i onih u ZZKFU FBiH, gdje su čak određena rješenja u RS preuzeta i podzakonskim aktima što je u suprotnosti sa evropskom praksom.xxxi Svakako, tome treba dodati i vremenski nesklad preuzimanja rješenja Direktive 2008/48/EZ gdje je isto u RS-u izvršeno 3 godine ranije u odnosu na FBiH, što ukazuje da su značajan period na prostoru BiH egzistirala dva različita pravna režima zaštite potrošača, koji ni nakon usvajanja novih propisa u cjelosti nisu usaglašeni. Prema tome, sve upućuje na zaključak da je transponiranje Direktive 2008/48/EZ u pravni sistem BiH trebalo biti provedeno na državnom nivou,xxxii tj. kroz državni zakon, a ne entitetskim zakonskim i podzakonskim propisima, jer usljed rascjepkanosti propisa stvara se dodatna disharmonija i konfuzija u postupku ostvarenja prava na prijevremenu otplatu kredita. 3.2. Nova pravila o prijevremenoj otplati kredita U cilju jačanja zaštite prava potrošača,xxxiii odnosno korisnika kredita, evidentno je da su novi zakonski propisi kojima su preuzeta rješenja Direktive 2008/48/EZ, pored ostalog, značajno reformisali pravila o prijevremenoj otplati kredita. Međutim, u cilju izjednačavanja interesa ugovornih strana, novi propisi su kao korektiv za prijevremenu otplatu kredita bankama predvidjeli pravo na naknadu troškova, što je sasvim opravdan i racionalan potez. Tako prema odredbi člana 27. stav. 1. ZZKFU FBiH, a što u suštini identično predviđa i odredba člana 98o. stav 1. ZoB RS, korisnik kredita ima pravo u bilo kojem momentu vratiti kredit, u potpunosti ili djelimično, prije roka određenog za vraćanje, pri čemu ima pravo na umanjenje ukupnih troškova kredita za iznos kamate i troškova za preostali period trajanja ugovora (prijevremena otplata), ali je dužan o namjeri prijevremene otplate kredita unaprijed obavijestiti banku u ugovorenom roku. Za razliku od pravila ZZP BiH kojim je predviđena mogućnost da korisnik kredita izvrši svoje obaveze prije ugovorenog roka,xxxiv iz gore navedenih odredbi ZZKFU FBiH i ZoB RS se primjećuje znatno preciznija formulacija prava korisnika kredita “da u bilo kojem momentu, u potpunosti ili djelimično” prije ugovorenog roka može otplatiti kreditno dugovanje. Takvo uređenje je u cjelosti razriješilo dileme oko pitanja da li pravo na prijevremenu otplatu kredita eventualno podliježe određenim vremenskim i kvantitativnim ograničenjima, čime je jasno definisano da takvo ograničenje ne postoji. Sa druge strane, iako je odredbama ZZP BiH kao i novim propisima predviđeno da se kod prijevremene otplate ukupni troškovi kredita umanjuju za iznos kamate i troškova za preostali period trajanja ugovora, ipak je novim propisima pojam ukupnih troškova znatno proširen i detaljnije određen,xxxv uz posebnu napomenu predviđenu u ZZKFU FBiH (a koja ne postoji u članu 98 ZoB RS) da su banke obavezne da stvarne troškove procjenjuju objektivno, uzimajući u obzir zahtjeve profesionalne pažnje.xxxvi Na taj način, precizirajući strukturu ukupnih troškova, znatno je smanjen djelokrug za moguću manipulaciju sa troškovima i naplatu istih. Evropska praksa poznaje implementaciju potrošačkih direktiva na sljedeće načine: preuzimanje u građanske zakonike, u posebne zakone o zaštiti potrošača ograničenog polja primjene, u posebne zakone koji regulišu specifične potrošačke odnose, u zakone posebne oblasti. Detaljnije, Pošćić, A., Europsko pravo ugovora i zaštite potrošača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 82. xxxii Takav zaključak se može izvesti i iz odredbe člana 76. SSP:“ Strane će sarađivati s ciljem usklađivanja standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa istim standardima u Zajednici. Djelotvorna zaštita potrošača je neophodna kako bi se osiguralo propisno funkcioniranje tržišne ekonomije, a ta zaštita zavisit će od razvoja administrativne infrastrukture radi osiguravanja nadzora nad tržištem i provođenja zakona u toj oblasti. S tim ciljem, te u smislu njihovih zajedničkih interesa, strane će podsticati i osiguravati: (a) politiku aktivne zaštite potrošača, u skladu s pravom Zajednice, uključujući i veću informiranost i razvoj nezavisnih organizacija; (b) usklađivanje zakonodavstva u oblasti zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini sa zakonodavstvom koje je na snazi u Zajednici;(c) efikasnu pravnu zaštitu potrošača radi poboljšanja kvaliteta potrošačke robe i održavanja odgovarajućih sigurnosnih standarda;(d) da nadležni organi prate pravila i da se osigura pristup pravdi u slučaju spora.” xxxiii Zaštita prava potrošača u tranzicijskim zemljama predstavlja relativno nov segment pravne regulacije. Cilj takve regulacije generalno determiniše i uspiješnost procesa tranzicije. Ustvari, sa ekonomskog gledišta zaštita prava potrošača djeluje na tržišnu transparentnost i ravnopravnost i smatra se jednim od pokazatelja uspješnosti procesa demokratske tranzicije. O tome više vidjeti, Liha, A., Zaštita potrošača u procesu proširenja EU: Izazovi za Hrvatsku, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 2007. str. 194. xxxiv Član 65. stav. 1. ZZP BiH. xxxv Vidjeti član 2. stav 1. tačka 25. ZZKFU FBiH i član 98m. stav 2. ZoB RS. xxxvi Iz navdenog proizilazi da imajući u vidu da su banke poslovni subjekti koji se profesionalno bave poslovima kreditiranja, sukladno tome se od njih očekuje veći nivo pažnje kod obračuna iznosa troškova. xxxi �Kao najznačajniju novinu vezanu za prijevremenu otplatu kredita koju predviđaju pomenuti entitetski propisi, predstavlja pravo banke na objektivno opravdanu i ugovorenu naknadu troškova koji su direktno vezani za prijevremenu otplatu kredita,xxxvii a što nije regulisano ZZP BiH.xxxviii Glavna svrha pomenute naknade troškova jeste kompenzacija negativnih posljedica koje davaocu kredita, odnosno banci nastaju usljed prijevremene otplate kredita. Međutim, za ostvarenje pomenutog prava neophodno je ispuniti određene uvjete koji su entitetskim propisima različito definisani. Tako je gore navedeno pravo prema odredbi člana 98o. stav 2. ZoB RS moguće ostvariti samo pod uvjetom da je prijevremena otplata kredita izvršena u periodu tokom kojeg se primjenjivala fiksna nominalna kamatna stopa i ako je iznos prijevremene otplate kredita u periodu od godinu dana veći od iznosa granične vrijednosti koja prema Odluci Agencije za bankarstvo RS iznosi 10.000 KM.xxxix Sa druge strane, odredbom člana 27. stav.2. ZZKFU FBiH predviđeno je ostvarivanje tog prava pod uvjetom da je prijevremena otplata izvršena u periodu tokom kojeg se primjenjivala fiksna nominalna kamatna stopa, a kod ugovora o kreditu čiji je predmet kupovina nepokretnosti ako je ugovorena fiksna ili promjenjiva nominalna kamatna stopa i ako je iznos prijevremene otplate kredita u periodu od godine dana veći od 20.000,00 KM. Prema tome, entitetski zakonodavci su imali različit pristup u preuzimanju ograničenja kod naknade troškova koje im je Direktiva 2008/48/EZ ponudila. Tačnije, odredbom člana 16.stav 4. sl. a) Direktive 2008/48/EZ data je mogućnost utvrđivanja granice iznosa prijevremene otplate, ispod koje se naknada ne može zahtijevati, pri čemu ta granica ne smije biti viša od 10.000 eura za razdoblje od 12 mjeseci.xl Dakle, različitim entitetskim uređenjem uvjeta za ostvarenje prava na naknadu troškova bankama u BiH je propisan dvostruki režim za konzumiranje istog, što je u suprotnosti sa principom harmonizacije i ujednačavanja zaštite prava kojem teži EU. Ovakvo uređenje, umjesto da je unificiralo pravila postupanja banaka na jedinstvenom nacionalnom teritoriju, ustvari je produciralo poskupljenje kreditnih proizvoda, čime su banke kroz cijenu proizvoda amortizovale pomenute neujednačenosti glede ostvarivanja prava na naknadu troškova. Pored gore navedenih uvjeta koje banka treba da ispuni da bi ostvarila pravo na naknadu troškova, nova pravila predviđaju i dodatna ograničenja vezana za visinu zahtjeva za naknadu troškova usljed prijevremene otplate kredita.xli U tom smislu, visina naknade troškova direktno vezanih za prijevremenu otplatu kredita ograničena je odredbom člana 27. stav 3. ZZKFU FBiH, odnosno odredbom člana 3. Odluke Agencije za bankarstvo RS o uslovima prijevremene otplate kredita fizičkih lica koji nisu namijenjeni njihovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti, kojim je predviđeno da iznos naknade ne smije premašiti 1% prijevremeno otplaćenog iznosa kredita ako je razdoblje između dana prijevremene otplate i roka redovnog dospijeća prema ugovoru o kreditu duže od godinu dana. Za slučaj da je to razdoblje kraće od godine dana, iznos naknade ne smije premašiti 0,5% iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje. Nedostatak navedenih ograničenja, a što je slučaj i sa odredbom člana 16. stav 2. Direktive 2008/48/EZ koja identično reguliše pomenuto pitanje, jeste propust da se utvrdi gornja granica naknade za slučaj da to razdoblje iznosi 365 dana, odnosno tačno jednu godinu. Navedeni propust su banke u BiH iskoristile u svoju korist te za pomenuti slučaj ugovaraju naknadu kao za slučaj kada je preostalo razdoblje kamate duže od godinu dana, time ostavljajući mogućnost za veći iznos naknade.xliiAnalizom gore navedenih ograničenja vezanih za ostatak razdoblja otplate, evidentno detektira određene probleme kod prijevremene otplate. Tako će prijevremena otplata manjih iznosa kredita malo prije roka dospijeća praktično isključiti mogućnost naknade stvarno nastalih troškova, dok se istovremeno propisivanjem Vidjeti član 27. stav 2. ZZKFU FBiH i član 98o. stav 2. ZoB RS. U određenim državama je zabranjeno naplaćivati navedenu naknadu. Tako npr. § 33. stav 8. Austrijskog BWG-a (Bankwesengesetz BGBl. I 2009. br. 22) načelno zabranjuje obračunavanje naknade troškova za davaoca kredita u slučaju prijevremene otplate kredita. Mogućnost ugovaranja takve naknade je iznimno dopuštena kod hipotekarnih kredita. xxxix Iznos od 10.000 KM predstavlja graničnu vrijednost utvrđenu Odlukom Agencije za bankarstvo RS o uslovima prijevremene otplate kredita fizičkih lica koji nisu namijenjeni njihovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti. xl U Republici Hrvatskoj vjerovnik može tražiti naknadu troškova samo pod uvjetom da iznos prijevremene otplate premašuje 75.000 kuna unutar 12 mjeseci (član 16. st. 5. ZPK). xli U navedenim ograničenjima također vidjeti, Čikara, E., Nova Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu, Pravo i porezi, br. 7-8/2009., str. 94. xlii Takvo rješenje je zatupljeno gotovo kod svih banaka u BiH. Npr. u ugovoru o nenamjenskom kreditu INTESA SANPAOLO BANKE BiH definisano je: „ukoliko je kredit ugovoren uz fiksnu kamatnu stopu, banka će zaračunati i naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ako je period između dana prijevremene otplate i zadnjeg dana dospijeća kredita jednak ili duži od godinu dana, u iznosu od 1,00% od iznosa glavnice kredita koji se prijevremeno otplaćuje, odnosno ako je period između dana prijevremene otplate i zadnjeg dana dospijeća kredita kraći od godine dana, u iznosu od 0,50% od iznosa glavnice kredita koji se prijevremeno otplaćuje“. xxxvii xxxviii �gornje granice neće spriječiti nerazmjerno opterećenje korisnika kredita kod prijevremene otplate većih iznosa kredita,xliii što ukazuje da i usljed definisanja ograničenja nije bilo moguće iznaći idealno rješenje koje bi u cjelosti uspostavilo balans interesa i zaštitu prava ugovornih strana. Osim toga, jedan od glavnih nedostataka novih propisa potvrđen i kroz bankarsku praksu je taj, što uopće nisu predviđeni izuzeci za odstupanje od gore navedenih ograničenja, bez obzira na postojanje objektivnih razloga za istim. Naime, moguće su situacije da su troškovi zbog prijevremene otplate kredita objektivno veći nego što to gore navedeni limiti kao maksimum naknade dozvoljavaju, čime banka usljed predviđenih zakonskih ograničenja biva prinuđena da sama snosi štetu za koju nije odgovorna, što je u suprotnosti sa osnovnim obligacionopravnim pravilima o naknadi štete.xliv Upravo na bazi navedenih argumenata, Direktiva 2008/48/EZ je u odredbi člana 16. stav 4. sl. b) predvidjela mogućnost da države članice davaocima kredita dopuste veću naknadu kada dokažu da njihov stvarno nastali gubitak prelazi gore navedene granice naknada. Na taj način, usljed nepostojanja navedenih izuzetaka banke kroz cjenovnu politiku ukalkulisavaju i apsorbuju eventualne štete, definišući u startu veće troškove kredita (troškove naknade za obradu kreditnog zahtjeva, visinu kamatne stope i sl.). Ipak, uzimajući u obzir sva ograničenja i specifičnosti naknade za prijevremenu otplatu, ono što je bitno istaći jeste da je novim propisima uspostavljeno i jedno generalno pravilo da naknada za prijevremenu otplatu kredita ni u jednom slučaju ne može biti veća od iznosa kamate koju bi korisnik platio za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebao biti vraćen.xlv Na taj način je decidno potvrđeno da se naknada za prijevremenu otplatu ne smije odnositi na izmaklu dobit banke zbog neostvarenih kamata,xlvi čime su sve dileme po navedenom pitanju u cjelosti razriješene. Na koncu, novim propisima su određeni i slučajevi kada je bankama eksplicitno zabranjeno zahtijevati naknadu za prijevremenu otplatu, a što je preuzeto iz člana 16. st. 3. sl. a)-c) Direktive 2008/48/EZ, a to su: -ako je otplata bila izvršena na osnovu zaključenog ugovora o osiguranju čija je namjena osiguranje otplate kredita; -ako se otplata vrši tokom perioda za koji je ugovorena promjenjiva nominalna kamatna stopa, s tim što je ZZKFU FBiH to dozvolio kod kredita čiji je predmet kupovina nepokretnosti; i -u slučaju dozvoljenog prekoračenja računa.xlvii Navedeni izuzeci svoju opravdanost potvrđuju time što se eventualna šteta u pomenutim slučajevima amortizuje na druge načine, tj. promjenjivom kamatnom stopom, osiguranjem i sl., te bi ponovna naknada ustvari predstavljala “dodatnu” naknadu štete. 4. Praksa banaka u vezi sa novim propisima o prijevremenoj otplati kredita Kao što je već navedeno, pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja elemenat zaštite potrošača, korisnika kredita, međutim da bi pomenuto pravo zaista bilo dostupno korisnicima kredita neophodna je adekvatna implementacija zakonskih normi kroz poslovnu praksu banaka. Ono što je evidentno jeste da postoji značajan napredak u segmentu korištenja navedenog prava,xlviii ali isto tako postoje i određene nejasnoće u domenu značajnih pitanja vezanih za pomenuti institut. Tako npr. jedno od najvažnijih pitanja koje nije dovoljno razjašnjeno, niti je poslovna praksa ponudila decidan odgovor, jeste nepostojanje jedinstvenog metoda obračuna naknade troškova kod prijevremene otplate kredita (uvjeti, način, struktura i visina) te prezentovanje istog korisnicima na jasan i transparentan način u cilju njihove Čikara, E., Prijevremena otplata kredita prema novom Zakonu...op. cit. str. 168. Više o tome vidjeti, Bikić, A., Obligaciono pravo-opći dio, Sarajevo, 2007., str. 230-238. xlv Član 27. stav 5. ZZKFU FBiH i član 98o. stav 4. ZoB RS. xlvi Isto tako, Petrić, S., Zaštita potrošača u bankarskim kreditnim poslovima u hrvatskom pravu u odnosu na pravo EU, Split, ZPFS, br. 1-1/2002, str. 136. xlvii Član 27. stav 4. ZZKFU FBiH te član 98o. stav 3. ZoB RS. xlviii Tako npr. novim propisima korisnici kredita se sve više opredjeljuju na prijevremenu otplatu kredita koristeći tržišnu utakmicu banaka gdje usljed čestih kampanja određenih kredita korisnici se opredjeljuju na zatvaranje-prijevremenu otplatu i uzimanje kredita kod banaka sa povoljnijim uvjetima.Tako je usljed povoljnih uslova kampanje nenamjenskih kredita ZiraatBank BH d.d. iz septembra 2015.godine, zabilježen veliki porast pomenutih plasmana i zatvaranje (prijevremena otplata) kredita u drugim bankama. Podatak pribavljen od marketing službe ZiraatBank BH d.d. xliii xliv �potpune informiranosti, kako u pregovaračkoj fazi tako i u samom ugovoru, a to na koncu zahtijevaju i odredbe člana 17.stav 1. podtč. 14. ZZKFU FBiH, odnosno član 98m. stav 1. podtč. 8. ZoB RS. Naime, banke u BiH su u svoje ugovore o kreditu preuzele doslovne zakonske odredbe koje regulišu navedenu materiju, bez definisanja načina i metoda obračuna objektivno opravdane naknade troškova koji bi potrošaču bio pristupačan i jasan. Stoga bi, u cilju dobre informiranosti korisnika kredita, na čemu počiva Direktiva 2008/48/EZ,xlix trebalo uspostaviti praksu banaka da korisniku kredita prije potpisivanja ugovora o kreditu detaljno pojasne uvjete i metod obračuna objektivno opravdane naknade za slučaj prijevremene otplate kredita. Preslikavanje zakonskih odredbi u kreditne ugovore i dalje ostavlja korisnika kredita u konfuziji, jer u cilju odabira najpovoljnije kreditne ponude svakako su mu od ključne važnosti sve informacije a tako i one o prijevremenoj otplati kredita.l Sa druge strane, definisanje transparentnog metoda obračuna troškova može biti od koristi i za banke, naročito one koje predviđaju manje naknade za prijevremenu otplatu, jer usljed velikog broja kreditnih ponuda svakako to može predstavljati konkurentsku prednost i oblik pridobijanja klijenata. Također, u tački 39. Preambule Direktive 2008/48/EZ naglašeno je da metod obračuna naknade mora biti lako primjenjiv za davaoca kredita, ali i omogućiti pojednostavljeno ispitivanje naknade nadležnim nadzornim tijelima. Da bi naknada troškova bila objektivna i stvarna, način i metod njenog obračuna treba da se temelji na matematičkim načelima putem kojih bi se automatski isključili slučajevi u kojima naknada troškova nije opravdana. Naravno, da bi ovaj segment prijevremene otplate kredita polučio željene rezultate, neophodne su adekvatne i kontinuirane kontrole bankarskih regulatora, kako bi se moguće nepravilnosti blagovremeno neutralisale. 5. Zaključak Implementacija potrošačkog acquis-a u domaći pravni poredak predstavlja nužan put kojeg BiH treba konstantno da slijedi, naročito imajući u vidu da se na takvo ponašanje i formalnopravno obavezala potpisanim SSP-om. Aproksimacija domaćeg prava pravu EU, odnosno njegova svojevrsna europeizacija, znači zapravo organsku integraciju i fuziju domaćeg i nadnacionalnog europskog zakonodavstva. Proces harmonizacije propisa sa pravnom stečevinom EU nije samo korak ka približavanju europskim integracijama, već i nastojanje da interesi korisnika kredita, kao slabijih sukontrahenata u sistemu kreditiranja fizičkih lica bude optimalno zaštićen. Iz tog razloga su implementacijom Direktive 2008/48/EZ u domaći pravni sistem uvedene značajne novine koje su u suštini položaj potrošača, korisnika kredita znatno poboljšale, učinile ga ravnopravnijom ugovornom stranom, pri čemu ni interesi davaoca kredita nisu ostali van dosega zaštite. U tom smislu BiH, iako je izabrala entitetski put implementacije odredbi Direktive 2008/48/EZ, što i nije najbolji način harmonizacije jer su neka pitanja entitetskim propisima različito regulisana, znatno je dekontaminirala dotada uspostavljenu lošu praksu banaka koja je išla na štetu korisnika kredita. Jedan od važnih instituta koji je “novim” propisima doživio značajnu reformu u tom pravcu jeste pravo na prijevremenu otplatu kredita. Novim uređenjem, korisniku kredita je dato pravo na svakodobnu prijevremenu otplatu kredita, bez ostavljanja mogućnosti bankama da kroz visoke naknade destimulišu korisnika u konzumiranju navedenog prava. Ali isto tako, vodeći računa o ravnopravnosti i izjednačavanju interesa sukontrahenata, nova rješenja su predvidjela i pravo banke na naknadu troškova koji predstavljaju kompenzaciju negativnih posljedica koje za nju nastaju usljed prijevremene otplate kredita. Naknada tih troškova, ovisno o preostalom vremenu otplate, ograničena je na način da ne smije premašiti 1% prijevremeno otplaćenog iznosa kredita ako je razdoblje između dana Slično, Feješ, A. The impact of information on responsible lending and responsible borrowingin the European Union, Pravni život, IV:12/2009, pp 754-755. l Tržište finansijskih usluga karakteriše povećan broj finansijskih proizvoda, koji se na različite načine žele učiniti što dostupnijim krajnjim korisnicima. Tako finansijski proizvodi, za koje se ranije smatralo da su prikladni samo za imućne i sofisticirane potrošače, postali su dostupni svima. Na otvorenom tržištu vodi se žestoka bitka za svakog novog potrošača, klijenta, posebno u oblasti kredita. No, krajnji konzumenti iz svega navedenog mogu imati i određene koristi, odnosno iz mnoštva usluga mogu izabrati onu koja im po sadržaju i finansijskim efektima najviše odgovara, ali da bi mogli napraviti pravilan izbor moraju prethodno biti dobro informisani. Ustvari, finansijsko tržište, pored određenih pogodnosti koje nudi svojim sudionicima, svakako, donosi i određene negativne posljedice. Naime, korisnici finansijskih usluga imaju problem nedovoljne informiranosti o uslugama koje se nude, što je dodatno pojačano nedovoljnom educiranošću o samom načinu njihove upotrebe. U sklopu svih tih informacija, u bankarskim uslugama jedna od njih je i pravo na prijevremenu otplatu kredita, posebno način ostvarenja tog prava, uvjeti, naknada u slučaju konzumiranja istog. Jedino potpunim informisanjem (koje je conditio sine qua non efikasne zaštite potrošača) korisnik iole može zaštititi svoj ekonomski interes u mnoštvu ponuđenih usluga. Također o tome, Čulinović-Herc, E., Financijska transparentnost potrošačkog zajma-trendovi u europskom i hrvatskom pravu i praksi, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 42:3/2005, str. 313. xlix �prijevremene otplate i roka dospijeća prema ugovoru o kreditu duže od godinu dana, a za slučaj da je to razdoblje kraće od godinu dana, iznos naknade ne smije premašiti 0,5% iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje. Svakako da i nova rješenja koja regulišu pitanje prijevremene otplate kredita imaju svoje nedostatke, koje je u budućnosti potrebno otkloniti kroz izmjenu postojeće regulative, kao npr. nije definisana gornja granica naknade za slučaj da razdoblje između dana prijevremene otplate i roka dospijeća iznosi tačno 365 dana (godinu dana), nisu predviđeni izuzeci za odstupanje od pomenutih ograničenja naplate troškova banke bez obzira na postojanje objektivnih razloga za isto, a što je predviđeno Direktivom 2008/48/EZ, nepostojanje jedinstvenog i transparentnog metoda obračuna objektivno opravdane naknade troškova kod prijevremene otplate kredita koji je jasan korisnicima, i o kojem će korisnik biti precizno i detaljno informisan kako u pregovaračkoj fazi tako i u fazi zaključenja ugovora. Međutim, uvažavajući pomenute nedostatke, ipak je praksa pokazala da su nova rješenja značajno unaprijedila položaj korisnika kredita te umnogome precizirala pravila ponašanja banaka, što bi u konačnici trebalo biti od koristi za oba sukontrahenta, jer zadovoljstvo klijenta jedno je od osnovnih poslovnih postulata na kojima banke (treba da) temelje svoje poslovanje. 6. Literatura Bikić. A., Obligaciono pravo-opći dio, Sarajevo, 2007. Čikara, E., Prijevremena otplata kredita prema novom Zakonu o potrošačkom kreditiranju, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 1. Rijeka, 2010. Čikara, E., Nova Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu, Pravo i porezi, br. 7-8/2009. Čulinović-Herc, E., Financijska transparentnost potrošačkog zajma-trendovi u europskom i hrvatskom pravu i praksi, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 42:3/2005. Feješ, A., The impact of information on responsible lending and responsible borrowingin the European Union, Pravni život, IV:12/2009. Hoffmann, M., Die Reform der Verbraucherkredit-Richtlinie 87/102/EWG, Berlin, De Gruyter Recht, 2007. Josipović, T., Das Konsumentenschutzgesetz-Beginn der Europaiserung des kroatischen Vertragsrechts u: Grundman, Stefan/Schauer, Martin (ur.), The Architecture of European Codes and Contract Law, Alphen aan den Rijn i dr., Kluwer Law Internat., 2006. Liha, A., Zaštita potrošača u procesu proširenja EU: Izazovi za Hrvatsku, Institut za međunarodne odnose, Zagreb, 2007. Meškić, Z., Brkić, A., Zaštita potrošača od nepravednih ugovornih odredbi-usklađivanje obligacionog prava BiH sa Direktivom 93/13/EEZ, Anali Pravnog fakulteta Univerziteta u Zenici br. 5/2010. Perović, S., Komentar zakona o obligacionim odnosima, Beograd, 1995. Petrić, S, Ugovor o potrošačkom kreditu, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br.4. Mostar, 2006. Petrić, S., Kritički osvrt na Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse, br. 2., Mostar, 2004. Petrić, S., Zaštita potrošača u bankarskim kreditnim poslovima u hrvatskom pravu u odnosu na pravo EU, Split, PFS, br. 1-1/2002. Pošćić, A., Europsko pravo ugovora i zaštite potrošača, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 82. Vizner, B., Komentar zakona o obveznim odnosima (obligacionim) odnosima, Zagreb, 1978. �Zlatović, D., Implementacija Smjernice 2005/29/EC o nepoštenim poslovnim praksama u hrvatsko parvo zaštite potrošača, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, 29:1/2008. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH, Sl. Novine FBiH br. 31/14. Zakon o bankama RS, Sl. Glasnik RS br. 44/03, 74/04, 116/11, 05/12, 59/13. Zakon o zaštiti potrošača BiH, Sl. Glasnik BiH br. 25/06. Zakon o obligacionim odnosima “Službeni list SFRJ 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, preuzet u pravni sistem BiH na osnovu uredbe sa zakonskom snagom Sl. List RBiH 2/92, 13/93, 13/94, te Sl.Novine FBiH br.29/03, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Sl. Glasnik RS 17/93, 3/96. Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu, Sl.l. L 133/66 od 22.05.2008. Direktiva 87/102/EEZ o potrošačkom kreditu Sl.l.L 42/48 od 12.02.1987. Odluka Agencije za bankarstvo FBiH o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja efektivne kamatne stope na kredite i depozite Sl. Novine FBiH br.48/12, 23/14. Odluka Agencije za bankarstvo RS o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja efektivne kamatne stope na kredite i depozite Sl. Glanik br.15/12. Odluka Agencije za bankarstvo RS o uslovima prijevremene otplate kredita fizičkih lica koji nisu namijenjeni njihovoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti, Sl. Glasnik RS, br. 15/12. �Author: Dr. Senad Bajrić E-mail: senad.bajric@hotmail.com PREPAYMENT OF LOAN UNDER THE FINANCIAL SERVICES CONSUMER PROTECTION LAW OF FBH AND LAW ON BANKS OF THE REPUBLIC OF SRPSKA Summary The article analyzes the main determinants and the specifics of the borrower right to prepay the loan defined by the financial services consumer protection law of FBH and Law on banks of the Republic of Srpska,ie legislation which is in the national legislation of Bosnia and Herzegovina (the entity regulations) transposed Directive 2008/48 / EC on credit agreements for consumers. As a result of inconsistent and non-systematic transposition of EU directives into the BiH legal system, in addition to the above regulations, the right of early repayment of the loan is regulated by the Consumer Protection Act of BiH which have taken scarce solutions of"old" directive on consumer credit (Directive 87/102/EEC on consumer credit). In this way, in Bosnia and Herzegovina both old and new solutions in consumer Directive exist at the same time (although the entry into force of Directive 2008/48/EC terminated Directive 87/102/ EEC), thereby and those related to consumer’s right, the borrower right to early repayment of loans. And given the subsidiary application of the provisions of the ZOO on the loan agreement, it is clear that the fragmentation of legislation in these areas often leads to confusion and the various problems related to adequate and complete use of the aforementioned rights. However, in order to improve the level of protection for loan users (borrower) through the provision of early repayment of loans, the financial services consumer protection law of FBH, Law on Banks of Republic of Srpska (ie. Its amendments from 2011) introduced significant changes and progress is made in this direction, among which the most important are: a detailed legal regulation of the mentioned rights of borrowers, banks limit for the amount of compensation (charge fee) for early repayment of loans and etc. Therefore, the task of this article is to elaborate these newspapers, show some of its weaknesses, and offer possible solutions for the removal of detected shortcomings. Keywords: credit, prepayment of loans, borrower, the financial services consumer protection law of FBH, Law on Banks of Republic of Srpska, Law of Obligations, Directive 2008/48/EC. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3178 Title A name given to the resource PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA PREMA ZAKONU O ZAŠTITI KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA FBiH I ZAKONU O BANKAMA REPUBLIKE SRPSKE Author Author BAJRIĆ, Senad Abstract A summary of the resource. Rad analizira temeljne odrednice i specifičnosti prava korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita, definisane Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH i Zakonom o bankama RS, tj. zakonskim propisima kojima je u nacionalno zakonodavstvo BiH (kroz entitetske propise) implementirana Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu. Kao rezultat nekonzistentnog i nesistematičnog transponiranja direktiva EU u pravni sistem BiH, pored navedenih propisa, pravo na prijevremenu otplatu kredita regulisano je i Zakonom o zaštiti potrošača BiH kojim su preuzeta vrlo štura rješenja “stare” direktive o potrošačkom kreditu (Direktiva 87/102/EEZ o potrošačkom kreditu). Na taj način, u BiH je stvorena situacija da istovremeno egzistiraju kako stara tako i nova rješenja potrošačkih direktiva (iako je stupanjem na snagu Direktive 2008/48/EZ prestala da važi Direktiva 87/102/EEZ), a time i ona vezana za pravo potrošača, korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita. Kada se tome doda supsidijarna primjena odredaba ZOO o ugovoru o kreditu, onda je jasno da rascjepkanost propisa iz navedene oblasti često dovodi do konfuzije i raznih problema u vezi sa adekvatnim i potpunim korištenjem pomenutog prava. Međutim, u cilju poboljšanja stepena zaštite korisnika kredita kroz institut prijevremene otplate kredita, Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH i Zakonom o bankama Republike Srpske (tj. njegovom izmjenom i dopunom iz 2011.godine) uvedene su značajne novine i načinjeni pomaci u tom pravcu, kao npr. detaljno zakonsko uređenje pomenutog prava korisnika kredita, ograničenje visine naknade banke za prijevremenu otplatu kredita i sl. Imajući u vidu značaj navedenih novina, u radu su iste elaborirane, ukazano je na neke njihove slabosti te ponuđena moguća rješenja za otklanjanje detektiranih nedostataka. Ključne riječi: kredit, prijevremena otplata kredita, korisnik kredita, Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH, Zakon o bankama RS, Zakon o obligacionim odnosima, Direktiva 2008/48/EZ. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e23e145e4167ec2eefc2d75b898c2295.docx f77e4c3b6f37a4db341e0c32cdd5e429 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ce1fe59f511ca848e73dae39c8a2c64a.pdf 0aa7915b6b75d1f082df0a3f5873b28d PDF Text Text Autor: Doc.dr.sc. Maša Alijević Institucija: Pravni fakultet, Univerzitet u Zenici E-mail: m.alijevic@gmail.com ODNOS BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE U KONTEKSTU KREIRANJA I PROVOĐENJA REFORME PRAVOSUĐA U BOSNI I HERCEGOVINI Sažetak Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je očito da je pravosuđe njegova najslabija karika, tako da su napori međunarodne zajednice još od 1995. godine bili usmjereni na uspostavljanje vladavine prava i jačanje sistema pravosuđa. Od samog početka u proces reforme pravosuđa u BiH, bila je uključena i međunarodna zajednica koja je obezbijedila inicijalne pretpostavke za uspostavljanje jedinstvenog pravosudnog sistema. Zahvaljujući njoj su zabilježeni određeni pozitivni trendovi. Paralelno sa pokretanjem procesa reforme pravosuđa otpočeo je i proces integracije BiH u EU. Stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju je definirajući trenutak u odnosima između EU i BiH, što se reflektuje i na dijalog o pravosuđu. Zbog deficita u ostvarivanju demokratskih standarda proces reforme pravosuđa se nastavio intezivnim zalaganjem stranaca što je rezultiralo pokretanjem strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH. Iako do sada nedovoljno uspješan, strukturirani dijalog sistematičnijim i sveobuhvatnijim radom mogao bi riješiti dileme važne za perspektivu reforme. U radu će se rasvjetliti da su za uspostavu adekvatnog pravosudnog sistema najvažniji međusobno povezani demokratski ciljevi: nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe, a koji se mogu ostvariti jedino detektovanjem i uklanjanjem nedostataka u pravosudnom sistemu BiH. Ključne riječi: pravosuđe, međunarodna zajednica, BiH, Evropska Unija, demokratski ciljevi �1. Uvod Cjelokupni proces reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini (BiH) još nije dao optimalne rezultate iako traje već 17 godina. Ipak, intervencijom međunarodne zajednice donekle je nadomještena institucionalna i pravna praznina uspostavljanjem pravosudnih institucija na državnom nivou i donošenjem neophodnih materijalnih i procesnih zakona. Sve do sada poduzete aktivnosti u procesu reforme pravosuđa u BiH možemo posmatrati kroz tri etape koje su razvrstane vremenski i sadržajno. Prva etapa je trajala od 1998. do 2004. godine kada je Ured Visokog predstavnika (OHR) odnosno visoki predstavnik kojeg je imenovalo Vijeće za implementaciju mirai (PIC) proveo projekat „modernizacije“ u BiH što uključuje i napore uložene u reformu pravosuđa. Aktivnosti međunarodne zajednice bile su usmjerene ka uvođenju međunarodnih demokratskih standarda u pravosudni sistem BiH. Članstvo u Vijeću Evrope, u međuvremenu BiH je primljena u njegovo članstvo, podrazumijeva obavezu usklađivanja domaćih zakona sa evropskim standardima o nezavisnosti pravosuđa. Program procjene sudskog sistema (JSAP) koji je pokrenut 1998. godine pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija imao je za cilj da procijeni kvalitetu sudstva u BiH u poređenju sa međunarodnim pravnim standardima.ii JSAP je objavio 11 tematskih studija o nedostacima pravosudnog sistema BiH i pomogao je proces reforme, ali nisu postignute osnovne promjene neophodne za pružanje podrške za postizanje nezavisnog i profesionalnog pravosuđa. Proces reforme se od 2001. godine nastavlja sa uspostavom Nezavisne pravosudne komisije (IJC) i entitetskih komisija čiji je zadatak bio izrada strategije za reformu pravosuđa sa akcentom na reviziju mandata tadašnjih sudija i tužilaca i unapređenje kvalitete i efikasnosti pravosudnog sistema.iii Ovaj period obilježen je pristupanjem BiH Vijeću Evrope 2002. godine što je proizvelo određene pomake u procesu reforme. Tako je došlo do formiranja nekoliko institucija na državnom nivou i do legislativne reforme donošenjem većeg broja materijalnih i procesnih zakona. Prva etapa se može označiti kao period u kojem je došlo do približavanja pravosudnog sistema BiH međunarodnim demokratskim standardima zahvaljujući međunarodnoj zajednici i posebno aktivnom angažmanu OHR-a, ali uz neophodnost nastavka procesa reforme pravosuđa. Druga etapa procesa pravosudne reforme započinje uspostavljanjem jedinstvenog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) 2004. godine što je definitivno prekratnica za pravosuđe u BiH jer je uveden jedinstven postupak za imenovanje nosilaca pravosudnih funkcija na cijeloj teritoriji BiH. Strateški ciljevi VSTV-a su nezavisno, odgovorno, efikasno i kvalitetno pravosuđe što VSTV već godinama nastoji postići intezivnim aktivnostima na izgradnji modernog pravosudnog sistema. Druga etapa traje do 2011. godine kada je proces pravosudne reforme počeo da stagnira. VSTV do 2011. godine proveo je čitav niz reformskih aktivnosti sa nastojanjima da unaprijedi pravosudni sistem i osnaži pravosudne institucije. Imenovan je veliki broj sudija i tužilaca, uspostavljeni su entitetski centri za edukaciju sudija i tužilaca, doneseni etički kodeksi za sudije i tužioce, ukinuti sudovi za prekršaje. Povodom Godišnjeg izvještaja za 2010. godinu VSTV-a, Evropska komisija je konstatovala da je došlo do napretka u oblasti pravosuđa. To je značilo i ispunjavanje nekih od uslova za pridruživanje Evropskoj Uniji (EU). Ipak, za dalje reformsko djelovanje bila je neophodna kvalitetnija koordinacija i saradnja između entiteta, kao i između VSTV-a, sudova, tužilaštava, zakonodavnih i izvršnih organa.iv Vijeće za implementaciju mira je osnovano na Londonskoj konferenciji o implementaciji mira u BiH u decembru 1995. godine sa ciljem animiranja međunarodne podrške za implementaciju mira u BiH. Sastoji se od 55 država i međunarodnih organizacija koje finansijski i personalno podržavaju mirovni proces. Vijeće imenuje Visokog predstavnika za BiH koji je zadužen za civilnu implementaciju Daytonskog sporazuma i podržava ekstenzivnu interpretaciju njegovog mandata. Preuzeto: Steiner C. & Ademović N. (2010). Ustav BiH: komentar. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer , 727. ii Vidi: Program procjene sudskog sistema (2013), Izvještaj za period od novembra 1998 do januara 1999 godine, Misija Ujedinjenih nacija u BiH, Doc.ref: UNMBiH, /JSAP/1999/001. Preuzeto sa: http://www.hjpc.ba/docs/jasp/pdf/1.pdf iii Vidi više: Erdmann, C. (2001). Ocjena aktuelnog mandata Nezavisne pravosudne komisije i pregled misije nastavka reforme pravosuđa za BiH, 16. iv Vidi: Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, Godišnji izvještaj za 2010. godinu. Preuzeto sa: http://www.hjpc.ba/intro/gizvjestaj/pdf/VSTVBiHGI2010web.pdf i �Treća etapa još uvijek traje, tako da je nemoguće odrediti njen vremenski okvir. Obilježena je strukturiranim dijalogom za reformu pravosuđa u BiH koji je pokrenut na prijedlog Evropske komisije na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između EU i BiH.v Smatram primjerenim da treća etapa u procesu pravosudne reforme bude označena upravo strukturiranim dijalogom kao otvorenom prilikom za BiH da uspostavi nezavisan, nepristrasan, efikasan, odgovoran i stručan sistem pravosuđa. 2. Međunarodna zajednica u BiH Međunarodna zajednica na prostorima šire regije bila je prisutna još od početka krize u bivšoj SFRJ, prvobitno u pokušaju spašavanja zajedničke države, mada je nešto kasnije utvrdila da se SFRJ raspada. Dakle, međunarodna zajednica imala je značajnu ulogu u uspostavljanju suverenosti i samostalnosti svih republika (Slovenije, Hrvatske, Makedonije i BiH) koje su izrazile namjeru da budu priznate kao nezavisne države. Prisustvo međunarodne zajednice u BiH potrajalo je znatno duže. Evropska zajednica (kasnije Evropska unija) pokušala je posredovanjem smanjiti napetosti i izbjeći rat u BiH ali joj to nije uspjelo. Mirovno posredovanje Evropske zajednice i Ujedinjenih nacija nastavlja se i za vrijeme agresije i ratnih sukoba.vi Važno je napomenuti da je uz posredovanje međunarodne zajednice, zaustavljen rat u BiH - potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. No, tu nije kraj jer angažman međunarodne zajednice nastavlja se i u implementaciji Mirovnog sporazuma. Aneksom 10. propisano je da će „Visoki predstavnik biti postavljen u skladu sa relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.“vii On je vrhovni autoritet u pogledu tumačenja civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Visokog predstavnika za BiH imenuje Upravni odbor PIC-a, međunarodnog tijela koje upravlja mirovnim procesom u BiHviii, što mora potvrditi i Vijeće sigurnosti UN-a.ix Do sada je imenovano sedam visokih predstavnika za BiH.x Pravni osnov za djelovanje Visokog predstavnika u BiH nalazi se u Aneksu 10. Daytonskog mirovnog sporazuma, Bonnskoj deklaraciji, Madridskoj deklaraciji i rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Neobično je da se funkcija visokog predstavnika ne spominje u Aneksu 4. Daytonskog sporazuma – Ustavu BiH. Ali, uzimajući u obzir da je Ustav BiH dio međunarodnog sporazuma to znači da i ostali aneksi tog sporazuma čine formalno ustavno pravo što Aneks 10. Daytonskog sporazuma, koji daje ovlaštenja visokom predstavniku, svrstava u bitne elemente ustavnopravnog sistema BiH.xi Visoki predstavnik je od 2002. godine ujedno i specijalni predstavnik EU u BiH čiji je zadatak stvoriti uslove za pridruživanje BiH EU. BiH se bori da uspostavi liberalnu demokratiju, kao što su se borile i ostale države centralne i istočne Evrope koje su prošle period raspada komunizma. Međunarodna zajednica u izmijenjenim okolnostima čini napore da davanjem mišljenja, preporuka, procjena, izvještaja kao i direktnih uplitanja Visokog predstavnika u ustavnopravni sistem BiH potpomognu proces demokratizacije BiH i pripremi je za članstvo u EU. Proces ostvarivanja uslova za punopravno članstvo BiH u EU jedan je od prioriteta vanjske politike BiH. Taj proces zvanično je počeo 1999. godine kada je formalizovan Proces stabilizacije i pridruživanja za države Zapadnog Balkana, odnosno, kada su vlasti EU i BiH izrazile političku volju ka Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH je potpisala u junu 2008. godine, a stupio je na snagu u julu 2015. godine. O tome svjedoče neuspjeli mirovni planovi. Vidi: Turčalo S. (2012). Političko-ustavna rješenja za BiH: od Lisabona do Daytona, Geopolitičke naracije o mirovnim sporazumima za BiH 1992-1996. Sarajevo: Mediacentar i Begić K. (1997). Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996). Sarajevo: Bosanska knjiga i Pravni centar fonda otvoreno društvo BiH. vii Aneks 10. čl. 1. st. 2. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Zrakoplovna baza Wright Patterson, Dayton, Ohio, 1-21. novembra 1995. viii PIC nije organ u međunarodnom pravu jer nema izvornu nadležnost i njegove odluke nisu obligatorne (donosi komunikee, zaključke i usvaja deklaracije). Preuzeto: Omerović E. (2011). Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH u Banović D. & Gavrić S. (ur.), Država, politika i društvo u BiH- analiza posdejtonskog političkog sistema. Sarajevo: University press-Magistrat izdanja, 139. ix Vidi više o PIC-u: Steiner C. & Ademović N. (2010), 727. xCarl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petrisch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčak i aktuelni Valentin Inzko. xi Ustavni sud BiH zauzeo je isto mišljenje: „I Ustav BiH, čiji je tekst dat u Aneksu IV., sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno." Vidi : Odluka Ustavnog suda BiH broj U 32/01 od 22. juna 2001. godine, tačka 17. Vidi još: Odluke Ustavnog suda BiH broj U 7/97 od 22. decembra 1997. godine, broj U 21/01 od 22. juna 2001, tačka 18. v vi �integrisanju BiH u EU.xii Možemo zaključiti da je međunarodna zajednica prisutna u BiH iz dva razloga: prvo, da pomogne provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma i drugo, da pomogne ispunjenje uslova za napredovanje u Procesu stabilizacije i pridruživanja EU. Konstatovano je da su aktivnosti međunarodne zajednice na oba polja komplementarne jer implementacija i zaštita Daytonskog mirovnog sporazuma ujedno su dio Procesa stabilizacije i pridruživanja BiH EU (Ademović,Marko i Marković, 2012). BiH mora uspostaviti vladavinu prava kao jedini način da postane pravna država. Osnovni pokazatelj uspostavljene vladavine prava je stepen nezavisnosti i nepristrasnosti sudstva i obezbjeđenje zaštite ljudskih prava i jednakosti građana pred zakonom. Nemogućnost uspostavljanja ujednačene pravne prakse na teritoriji cijele BiH stvara pravnu nesigurnost koja onemogućava uspostavljanje vladavine prava. Četiri odvojena sistema sudske vlasti u BiH nisu ravnopravna i ne mogu biti garant provođenja zakonitosti.xiii Međunarodna zajednica je još 1998. godine Madridskom deklaracijom ukazivala na značaj uspostavljanja vladavine prava “u koju svi građani imaju povjerenja što je preduslov za dugotrajan mir i samoodrživu ekonomiju.”xiv Madridskom deklaracijom pokreće se pravosudna reforma radi stvaranja nezavisnog i nepristrasnog sudstva, uspostavljanja sudskih institucija na državnom nivou, suzbijanja organizovanog kriminala i korupcije, jačanja institucija za zaštitu ljudskih prava i Ustavnog suda BiH, izgradnje pravičnog mehanizma za provođenje sudskih odluka.xv Bez ravnopravne, nezavisne i jake pozicije sudske vlasti nemoguće je uspostaviti osnovne pretpostavke vladavine prava, a bez vladavine prava nema integracije BiH u Evropsku familiju niti jačanja veza između EU i BiH na ekonomskom i političkom planu. To je razlog zašto međunarodna zajednica pridaje toliki značaj uspostavljanju nezavisnog sudstva i nezaobilazan je subjekt u procesu provođenja reforme pravosuđa. Ipak, proces reforme pravosuđa u BiH još se nije završio. Aktuelna etapa u procesu reforme pravosuđa započela je 2011. godine kada je godišnji izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za 2011. godinu bio negativan sa jasnim isticanjem nedostatka političke volje za reformske procese.xvi To je bio jedan od razloga za uspostavljanje strukturiranog dijaloga za reformu pravosuđa u BiH i to kao prijedlog Evropske komisije na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između EU i BiH. Početak Strukturiranog dijaloga ocijenjen je kao jedan od najznačajnijih događaja u 2011. godini.xvii 3. Bosna i Hercegovina i Evropska Unija Proces integracije BiH u EU počeo je 1999. godine kada je Vijeće ministara BiH usvojilo Odluku o pokretanju inicijative za pristupanje BiH EU i kada je Parlamentarna skupština BiH usvojila Rezoluciju o evropskim integracijama i Paktu stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Hronološki slijedile su aktivnosti:xviii - 2003. godine u junu, BiH je dobila status zemlje potencijalnog kandidata za prijem u EU na Samitu Evropskog vijeća u Solunu koji je otvorio politiku proširenja EU na Zapadni Balkan, - 2004. godine u junu, Evropska komisija zaključila je Evropsko partnerstvo sa BiH kao posebnu vrstu ugovora sa državom potencijalnim kandidatom, - 2005. godine u novembru, EU i BiH počele pregovore o zaključenju SSP, - 2006. i 2008. godine revidirano je Evropsko partnerstvo sa BiH, - 2007. godine u decembru parafiran je SSP, - 2008. godine u junu potpisan je SSP u Luksemburgu, Vidi: Ademović N. & Marko J. & Marković G. (2012). Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung, 48. Vidi: Crnkić T. (2011). Ravnopravan položaj sudske vlasti kao preduslov vladavine prava u BiH (75-91), Pravna misao, br.9-10, Sarajevo, 88. xiv Madridska deklaracija, PIC Madrid declaration, Declaration of the Peace Implementation Council, PIC main meeting, 16.12.1998, tačka 12.1. xv Ibid. xvi Vidi: Evropska komisija (20.12.2012), Izvještaj o napretku BiH u 2011, Brisel 12.10.2011, broj SEC (2011)1206. Tekst izvještaja dostupan na: www.dei.gov.ba/bih.../dokumenti_eu/?... xvii Vidi: Izjavu specijalnog predstavnika EU ambasadora Petera Sorensena u Kadrić A. (20.12.2012.), Strukturalni dijalog za reformu pravosuđa. Preuzeto sa: http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Amela_Kadric1.pdf xviii Vidi više: Ademović N. & Marko J. & Marković G. (2012), 48-50. xii xiii �- 2008. godine u julu počeo da se primjenjuje Privremeni sporazum o trgovini i pitanjima koja se tiču trgovine, - 2009. godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Sejdić i Finci kojom je BiH proglasio krivom zbog neusklađenosti Ustava BiH sa EKLJP, - 2010. godine uveden je bezvizni režim za građane BiH što je najočitiji efekat evropskih integracija, - 2011. godine započeo je strukturirani dijalog o pravosuđu između EU i BiH, - 2015. godine u julu SSP je stupio na snagu, - 2015. godine u septembru potpisan je Protokol o ishodu ministarskog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga između EU i BiH. Razlog zbog kojeg je SSP stupio na snagu tek nakon sedam godina od potpisivanja, iako su ga ratifikovale sve države članice EU, je presuda Evropskog suda za ljudska prava (EKLJP) u predmetu Sejdić i Finci koja još nije implementirana. Prema presudi, Ustav BiH treba uskladiti sa EKLJP što SSP u članu 2. zahtijeva: „Poštivanje demokratskih principa i ljudskih prava, proglašenih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i definiranih u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,... osnova su unutrašnje i vanjske politike strana, te čine bitne elemente ovog sporazuma.“xix Usaglašavanje propisa sa pravom EU je obaveza koja proizilazi iz SSP-a. Na osnovu člana 78. SSP-a proizilazi obaveza BiH da prihvati propise EUxx koji se odnose na pravosuđe i temeljna ljudska prava, tačnije da BiH uskladi svoj pravosudni sistem sa standardima EU iz poglavlja 23. pravne stečevine EU.xxi Uslovi iz poglavlja 23. i uopšte pravne stečevine EU ne mogu biti predmet pregovaranja.xxii Prema novom principu poglavlje 23. ostaje otvoreno tokom čitavog pregovaračkog procesa i zatvara se na samom kraju kako se ne bi dogodilo da države kandidati ulaze nespremne u EU.xxiii Sadržaj poglavlja 23. obuhvata sljedeće uslove: - nezavisno, nepristrasno, profesionalno i efikasno pravosuđe; sprečavanje i suzbijanje korupcije; poštivanje temeljnih ljudskih prava i poštivanje prava građana EU. S obzirom na naslov rada, razmotrit ćemo uslove za ostvarenje nezavisnog i nepristrasnog pravosuđa koje BiH treba ispuniti da bi zadovoljila kriteririje za članstvo u EU. Težnja za jedinstvenim standardima uglavnom se zadržavala na olakšanom pristupu sudovima građanima EU koji se nalaze na teritoriji drugih članica, sa namjerom da svaki građanin EU može lako doći do sudova bilo gdje u Evropi.xxiv Za EU jako je važno da njeni građani uživaju jednak tretman na sudovima u državama članicama bez obzira iz koje članice dolaze, zbog čega EU posebnu pažnju posvećuje nezavisnosti i Član 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između evropskih zajednica i njihovih država članica i BiH, preuzeto sa: www.dei.gov.ba (10.10.2013.). xx Pravo EU predstavlja zaseban pravni sistem, različit od međunarodnog prava i pravnih sistema država članica EU. Vidi: Hix S. (2005). The political system of the European Union, Palgrave Macmillan, 115. xxi “Strane će u međusobnoj saradnji u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova pridavati posebnu važnost učvršćivanju vladavine zakona i jačanju institucija na svim nivoima u oblasti uprave općenito, a naročito u provođenju zakona i izvršavanju sudskih presuda. Saradnja će naročito imati za cilj jačanje nezavisnosti sudstva i unapređivanje njegove efikasnosti i institucionalnih kapaciteta, jednakost u postupanju, razvoj odgovarajućih struktura policijskih, carinskih i drugih organa za provođenje zakona, uz pružanje adekvatne obuke i borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala.”- član 78. SSP-a. xxii Pravna stečevina EU podeljena je u 35 poglavlja, a pregovori o članstvu zapravo su proces tokom koga će se BiH, kao i ostale države koje nastoje da postanu članice EU, prilagoditi njenom pravnom, ekonomskom i društvenom sistemu, reformišući sopstveno zakonodavstvo u svim navedenim segmentima, ali i cjelokupni društveni sistem. xxiii Crna Gora je prva država s kojom se pregovori vode prema novom principu. Uslovi za ulazak u EU su sve teži, jer je već od ranije povećan broj pregovaračkih poglavlja na 35 te su uvedena mjerila (benchmarks) koja je potrebno ispuniti da bi se poglavlje uopšte otvorilo. Za poglavlje 23. karakteristična je suspenzivna klauzula koja određuje da se pregovori prekidaju u slučaju ozbiljnog kršenja ljudskih prava i sloboda. Vidi više: Crna gora i pregovori u poglavlja 23- pravosuđe i temeljna prava, ur. Muk S., Institut Alternativa, jun 2012, 1-3. xxiv U tu svrhu donesene su uredbe Bruxelles I. i II. o izvršenju sudskih presuda. Vidi: Uzelac A. (2004). Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka pridruživanju (99-123), Ott K. (ur.), Pridruživanje Hrvatske Evropskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb (IJF), 104. xix �nepristrasnosti pravosuđa države s kojom vodi pregovore o pristupu EU (Turkalj, 2013).xxv Nezavisnost pravosuđa podrazumijeva ostvarenje institucionalne i individualne nezavisnosti i to uspostavljanjem demokratskih standarda obrađenih u trećem poglavlju. Institucionalna nezavisnost sudstva fokusira se na nezavisnost sudske od ostalih grana vlasti i nezavisnost sudova unutar istog pravosudnog sistema, dok se individualna nezavisnost odnosi na nezavisnost koju imaju sudije kao individue u izvršavanju svojih profesionalnih dužnosti.xxvi Institucionalna nezavisnost sudstva ostvaruje se nezavisnošću u upravnim pitanjima, finansijskim pitanjima, u ovlaštenjima za donošenje odluka i određivanju nadležnosti.xxvii Venecijanska komisija je za ostvarenje individualne nezavisnosti sudija u prvi plan stavila imenovanje i unapređenje sudija, sigurnost mandata, finansijsku sigurnost, nezavisno donošenje odluka i prava sudija.xxviii Naglasak je stavljen na ulazak u pravosudnu profesiju i upravljanje karijerama pravosudnih dužnosnika u smislu uspostavljanja jednoobraznih, objektivnih i transparentnih kriterija za imenovanje i razrješenje sudija, kao i njihovo napredovanje u karijeri.xxix Pravosuđe zasnovano na evropskim vrijednostima usmjereno je i na jačanje njegove odgovornosti kroz automatsku dodjelu predmeta, postupke povrede etičkog kodeksa, sistem disciplinske odgovornosti sudija i pitanje krivičnog imuniteta sudija.xxx EU veliku pažnju posvećuje jačanju sistema stručnog usavršavanja i profesionalnosti u pravosuđu putem uspostavljanja nezavisne pravosudne institucije koja ima osigurana finansijska sredstva i potrebne kadrove za provođenje programa usavršavanja.xxxi Kada je u pitanju efikasnost u radu pravosuđa neophodno je obezbijediti dostatna finansijska sredstva, uvesti napredne informatičke tehnologije, racionalizirati mrežu sudova, obezbijediti optimalno trajanje sudskih postupaka i svesti na minimum broj neriješenih predmeta.xxxii Generalno gledajući situacija u pravosuđu BiH zabrinjavajuća je sa aspekta nezavisnosti, a po mišljenju Venecijanske komisije uzrokovana postojanjem više pravnih sistema, fragmentacijom pravosuđa, nedovoljnom saradnjom između pravosudnih institucija, činjenicom da Tužilaštvo BiH, Sud BiH i VSTV nisu izričito obuhvaćeni ustavnim odredbama, sastavom VSTV-a i finansijskom situacijom u kojoj se pravosuđe nalazi.xxxiii U zaključku Mišljenja Venecijanske komisije iz 2012. godine stoji da opšte stanje pravosuđa u BiH daje razloge za zabrinutost u pogledu kako pravne sigurnosti tako i njegove nezavisnosti jer postojanje nekoliko pravnih poredaka i rascjepkanost pravosuđa otežava da BiH ispuni zahtjeve za dosljednost, preciznost i stabilnost kao i da zadovolji različite aspekte institucionalne i individualne nezavisnosti pravosuđa. Venecijanska komisija ostaje uvjerena da se dalji napredak i razvoj u BiH mogu postići jedino kroz ustavnu reformu. U međuvremenu, cilj treba biti jačanje djelotvornosti institucija na svim nivoima u BiH.xxxiv Prema Godišnjem izvještaju VSTV-a za 2014. godinu posebna pažnja posvećena je principima nezavisnosti, odgovornosti i efikasnosti pravosuđa koji još uvijek nisu realizirani do te mjere da bi zadovoljili evropske vrijednosti.xxxv Usaglašavanje zakonodavstva BiH sa pravnom stečevinom EU u okviru poglavlja 23. ima za cilj obezbjeđivanje visokog stepena vladavine prava i to na osnovu efikasnog pravosuđa i mehanizama zaštite ljudskih prava. Evropska komisija otvorila je strukturirani dijalog između BiH, uključujući entitete s jedne strane i EU sa druge strane, radi zajedničke saradnje i napora na sprovođenju reformi koje garantuju nezavisnost, nepristrasnost i efikasnost pravosuđa u BiH čime je otvorena i tema o poglavlju 23. kao uslovu koji mora biti ispoštovan ukoliko BiH planira nastaviti put ka ulasku u EU. Prema Trnki, EU je identifikovala Turkalj K. (2013). Catch 23- izmjene Ustava RH radi ispunjavanja političkih kriterija za članstvo u EU (30-42), Sveske za javno pravo, broj 11, 33. xxvi Vidi: Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecija, 1516.06.2012), Strasbourg, 18.06.2012, mišljenje broj 648/2011, CDL-AD(2012)014, tačke 78. i 80. xxvii Hanušić A. (2012). Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa- prikaz, Sveske za javno pravo, br. 10, godina 3. xxviii Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Venecijanska komisija (2012), tačka 81. xxix K. Turkalj (2013), 34. xxx Ibid. xxxi Ibid. xxxii Vidi: Izvješče o analitičkom pregledu Hrvatska (25.11.2013.), poglavlje 23.- Pravosuđe i temeljna ljudska prava, Službe komisije, WP za proširenje plus zemlje koje pregovaraju o pristupanju EU, MD 210/07, 27. Juni 2007, 5. Preuzeto sa: www.vlada.hr/.../23%20Pravosude%20i%20temeljna%20prava-Izv%20o... xxxiii Preuzeto: Hanušić A., (2012), 59. xxxiv Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH , Venecijanska komisija (2012), tačke 99-101, xxxv Vidi: Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2014. godinu, 17-85. xxv �područja, među koja spada i pravosuđe, na kojima je nužna promjena ustavnog uređenja BiH što je indirektno i uslov za priključenje ovoj integraciji.xxxvi Što znači da od dosljednog i potpunog provođenja preporuka strukturiranog dijaloga koje su odraz poglavlja 23. pravne stečevine EU i nadogradnje Ustava BiH zavisi perspektiva građana BiH. U početnom periodu, rad strukturiranog dijaloga karakterišu brojne preporuke i česti sastanci, da bi njegove aktivnosti u 2015. godini potpuno utihnule (nije održan niti jedan sastanak od maja 2014.). Razlog tome je činjenica da su tokom tri godine donesene brojne preporuke proizišle iz osam sastanaka, a koje (uglavnom) nisu implementirane, što nameće zaključak da strukturirani dijalog do sada nije bio dovoljno uspješan.xxxvii Neuspjeh dijaloga potvrđuje činjenica da je u julu 2015. godine Narodna skupština RS-a usvojila odluku o raspisivanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH što je najavljano još 2011. godine i spriječeno otvaranjem strukturiranog dijaloga o pravosuđu. U 2015. godini se sve ponovilo i to „obnovom“ dijaloga putem Protokola o ishodu ministarskog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga između EU i BiH koji su u Briselu 10. septembra 2015. godine potpisali državni i entitetski ministri pravde i predsjednik Pravosudne komisije Brčko Distrikta BiH.xxxviii Analizom Protokola iz Brisela utvrđeno je da Protokol neće donijeti nikakve promjene u dosadašnjem načinu provođenja strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH, ali je sadržajno došlo do promjene. Novina je sadržaj strukturiranog dijaloga koji je sada koncizniji jer kao prioritetna, naznačava samo četiri pitanja koja se odnose na državni pravosudni sistem gdje i ima najviše problema, ali nije dobro da se reforma pravosuđa kao cjeline provodi segmentirano kroz pojedinačne reformske procese bez sagledavanja svih nivoa pravosudnog sistema.xxxix 4. Usaglašavanje zakonodavstva BiH sa pravnom stečevinom EU Na temelju Protokola iz Brisela kojim su ustanovljena pitanja koja imaju prioritet u smislu njihovog rješavanja i preporuka koje je Evropska komisija od 2011.godine usvojila mogu se jasno detektovati nedostaci u pravosudnom sistemu BiH. Nedostaci ukazuju da pravosudni sistem u BiH nije u dovoljnoj mjeri efikasan, nezavisan i odgovoran. Pitanja u nastavku teksta kumulativno trebaju biti rješena implementacijom preporuka Evropske komisije. Među svim preporukama dominantne su one o reviziji materijalnog i procesnog zakonodavstva i jačanja položaja sudija. Dakle, najaktuelnija i najvažnija pitanja odnose se na: - pitanje neriješenih starih predmeta - povećati efektivnost putem usvajanja nacrta zakona u proceduri, naručito zakona o izvršnom postupku koji utiče na rješavanje komunalnih predmeta kao i zakona o nasljeđivanju. Preporučuje se obuka u oblasti menadžmenta, promjena unutrašnjih procedura rada na sudovima, kao i uvođenje sudske i vansudske medijacije na cijelom prostoru BiH.xl Potrebno je kontinuirano ulagati napore ka većoj uporabi instituta sudskog poravnanja i postupka medijacije, kao alternativnih načina rješavanja sporova, s ciljem bržeg i efikasnijeg smanjenja broja predmeta u sudovima.xli - pitanje konsolidacije funkcija VSTV-a, uključujući izmjene relevantnog zakona u skladu sa evropskim standardima - spriječiti situaciju u kojoj bi imenovanja sudija i tužilaca bila pretjerano izložena uticaju političkih stranaka. Postupci imenovanja moraju biti transparentni i zasnovani na Vidi: Trnka K. (2004). Konstitutivnost naroda i uključivanje BiH u evropske integracije (18-21), Pravna misao, broj 7-8,21. O razlozima neuspjeha strukturiranog dijaloga vidi: Alijević M. (25.11.2015). Nastavak aktivnosti unutar strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH u svjetlu briselskog Protokola (10. 09. 2015), http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Masa_Alijevic.pdf, xxxviii Vidi: Protokol o ishodu ministarskog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga između EU i BiH, Brisel, 10. 09. 2015, http://europa.ba/wp-content/uploads/2015/09/PROTOKOL-BHS.pdf, xxxix Vidi: Alijević M. (2015). xl Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 10-11 novembar 2011. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=32883&vijesti_jezik=B. xli Vidi: Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2012. godinu, 86. xxxvi xxxvii �- - - - - zaslugama na svim nivoima uz uvođenje dodatnih mjera za sprečavanje sukoba interesa i za jačanje odgovornosti.xlii pitanje zakona o tužilaštvima u FBiH - usvojiti jedinstveni zakon radi usklađivanja rada tužilaštava.xliii pitanje jednakosti građana pred zakonom i ujednačavanje sudske prakse u predmetima ratnih zločina - ujednačiti sudsku praksu u primjeni materijalnog krivičnog prava na predmete ratnih zločina. Preporučuje se uspostavljanje djelotvornog zajedničkog panela najviših sudskih instanci koji bi imao savjetodavnu ulogu i postao okvir za davanje smjernica.xliv pitanje nacrta Zakona o sudovima BiH – izvršiti institucionalnu reformu apelacionog sistema u Sudu BiH i donijeti jedinstven zakon za sudove na nivou BiH. Preporučuje se osnivanje Apelacionog (Višeg) suda BiH, odvojenog od prvostepenog suda koji odražava nadležnost Suda BiH. Preporučuje se izbjegavanje bilo kakvog prekida u radu različitih pravosudnih institucija nakon usvajanja Zakona o sudovima BiH. Princip proširene krivične nadležnosti sudova na državnom nivou treba zadržati kroz utvrđivanje objektivnih parametara kako bi se eliminisala svaka moguća narušenost prava na prirodnog sudiju.xlv pitanje jačanja finansijske nezavisnosti pravosuđa - smanjiti fragmentiranje u finansiranju pravosudnih institucija. Preporučuje se uvođenje jedinstvenog finansiranja sudova i tužilaštava u FBiH iz budžeta FBiH, a dugoročno svih sudova i tužilaštava u BiH iz budžeta institucija BiH.Potrebno je obezbijediti konkretna finansijska sredstva za očuvanje nezavisnosti, efikasnosti, nepristrasnosti, odgovornosti i profesionalnosti pravosudnih institucija.xlvi pitanje profesionalizma u pravosuđu - izvršiti reformu postupaka koji se odnose na pristup sudskoj profesiji, kao i reformu pravosudnog ispita.xlvii Pitanje provedbe Državne strategije za procesuiranje predmeta ratnih zločina- bez odlaganja rješavati najsloženije predmete koji su preneseni na Tužilaštvo BiH. Preporučuje se da efikasno i rigorozno upravljanje prenesenim predmetima doprinese utvrđivanju konačnog i tačnog broja predmeta na svakom nivou vlasti kako bi se procjenili kapaciteti nadležnih organa za ostvarenje strateških ciljeva.xlviii pitanje pratećih aktivnosti sa sastanaka - ispunjavanje svih preporuka oko kojih je postignut konsenzus. Između ostalog, da se sve izmjene i dopune pravnih propisa o pravosuđu ne stavljaju u proceduru prije koordinacije sa EU kako bi se obezbijedila dosljednost sa strukturom i zahtjevima pristupanja EU, održavanje konsultacija između relevantnih organa vlasti i najvažnije preporučuje se nastavak strukturiranog dijaloga o reformi pravosuđa.xlix Očito je neophodno da nastavak provođenja reforme pravosuđa u BiH ide u pravcu preporuka strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH, jer da bi se BiH približila kandidaturi za EU nisu dovoljna sporadična prilagođavanja zakonskih propisa nego plansko djelovanje ka postizanju stabilnog zakonodavstva i efikasnog pravosuđa koje uživa povjerenje građana. Nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe mogu se ostvariti jedino težnjom za uklanjanjem utvrđenih nedostataka i to putem ustavne reforme, promjena organizacione strukture, revizije materijalnog i procesnog zakonodavstva i jačanja položaja sudija. Uloga međunarodne zajednice u kreiranju i provođenju reforme pravosuđa u BiH još Prepuruka Evropske komisije sa šestog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Banja Luka, 11-12 novembar 2013. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=47707. xliii Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 10-11 novembar 2011. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=32883&vijesti_jezik=B. xliv Prepuruka Evropske komisije sa šestog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“. xlv Prepuruka Evropske komisije sa petog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Brisel, 12. juli 2013. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=41782. xlvi Prepuruka Evropske komisije sa trećeg sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Mostar, 05 i 06 juli 2013. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=36934. xlvii Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“. xlviii Prepuruka Evropske komisije sa osmog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 13. i 14. maj 2014. Preuzeto sa: http://vsts.pravosudje.ba/ xlix Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“. xlii �uvijek je izražena zbog nedostatka sporazuma o reformi pravosuđa između dva bosanskohercegovačka entiteta i neophodne finansijske pomoći za realizaciju projekata jačanja efikasnosti pravosuđa. Također, uloga međunarodne zajednice još nije završena jer je odgovorna za (ne) napredak BiH i za usklađivanje pravosudnog sistema BiH sa međunarodnim/evropskim demokratskim standardima. Ukratko, angažman, finansijska potpora i autoritet međunarodne zajednice još uvijek su potrebni BiH. Da zaključimo, pravosudna reforma trebala bi se nastaviti intezivnijim aktivnostima oko ispunjavanja uslova za napredovanje u procesu stabilizacije i pridruživanja kao i usklađivanjem pravnog sistema BiH sa pravom EU. Radi postizanja ovih ciljeva trebalo bi iskoristiti instrumente predpristupne pomoći tzv. IPA fondove EU koji stoje na raspolaganju BiH kao potencijalnom kandidatu za članstvo u EU, a koji do sada nisu dovoljno iskorišteni, te je dobar dio fondova izgubljen. Najveći pomaci u dosadašnjem procesu pravosudne reforme postignuti su uz pomoć međunarodne zajednice, te bi i nastavak reformskih aktivnosti bio moguć jedino putem strukturiranog dijaloga između EU i BiH. Iako do sada nedovoljno uspješan, strukturirani dijalog sistematičnijim i sveobuhvatnijim radom može riješiti dvije dileme važne za perspektivu reforme. Prvo, kako definisati ulogu pravosuđa u kontekstu osposobljavanja za djelovanje unutar EU i drugo, kako prilagoditi preporuke EU utemeljene na evropskim standardima tranzicijskom pravosudnom sistemu BiH. Ipak, treba voditi računa da standardi nisu idealni jer njihova implementacija u već etabliranim demokratskim državama ne može biti ista kao u državama čiji su pravosudni sistemi u tranziciji. Važno je podsjetiti da je dosadašnji proces pravosudne reforme u BiH imao značajnih rezultata. Osnivanje VSTV-a svakako je jedan od ključnih događaja za pravosudni sistem BiH. U pozitivne rezultate mogu se uključiti i osnivanja Suda BiH i Tužilaštva BiH i reorganizacija mreže sudova. Funkcionisanje jedinstvenog i nezavisnog pravosudnog sistema BiH podrazumijeva jačanje VSTV-a i osnivanje vrhovne sudske instance koja će biti temeljni faktor integracije ovog sistema. 5. Literatura: Crna gora i pregovori u poglavlja 23- pravosuđe i temeljna prava, ur. S. Muk, Institut Alternativa, jun 2012; Evropska komisija, Izvještaj o napretku BiH u 2011, Evropska komisija, Brisel 2011, broj SEC (2011)1206; Izvješče o analitičkom pregledu Hrvatska, poglavlje 23.- Pravosuđe i temeljna ljudska prava, Službe komisije, WP za proširenje plus zemlje koje pregovaraju o pristupanju EU, MD 210/07, 27. Juni 2007; Madridska deklaracija, PIC Madrid declaration, Declaration of the Peace Implementation Council, PIC main meeting, 16.12.1998; Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecija, 15-16.06.2012), Strasbourg, 18.06.2012, mišljenje broj 648/2011, CDL-AD(2012)014; Odluka Ustavnog suda BiH broj U 21/01 od 22. juna 2001. godine; Odluka Ustavnog suda BiH broj U 32/01 od 22. juna 2001. godine; Odluka Ustavnog suda BiH broj U 7/97 od 22. decembra 1997. godine; Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 10-11 novembar 2011; Prepuruka Evropske komisije sa osmog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 13. i 14. maj 2014; Prepuruka Evropske komisije sa petog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Brisel, 12. juli 2013; Prepuruka Evropske komisije sa šestog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Banja Luka, 11-12 novembar 2013; �Prepuruka Evropske komisije sa trećeg sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Mostar, 05 i 06 juli 2013; Program procjene sudskog sistema (2013), Izvještaj za period od novembra 1998 do januara 1999 godine, Misija Ujedinjenih nacija u BiH, Doc.ref: UNMBiH, /JSAP/1999/001. Preuzeto sa: http://www.hjpc.ba/docs/jasp/pdf/1.pdf Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, Godišnji izvještaj za 2010. godinu; Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2012. godinu; Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2014. godinu; Ademović N. & Marko J. & Marković G. (2012). Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung; Alijević M. (2015). Nastavak aktivnosti unutar strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH u svjetlu briselskog Protokola (10. 09. 2015), http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Masa_Alijevic.pdf Begić K. (1997). Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996). Sarajevo: Bosanska knjiga i Pravni centar fonda otvoreno društvo BiH; Crnkić T. (2011). Ravnopravan položaj sudske vlasti kao preduslov vladavine prava u BiH (75-91), Pravna misao, br.9-10, Sarajevo; Erdmann, C. (2001). Ocjena aktuelnog mandata Nezavisne pravosudne komisije i pregled misije nastavka reforme pravosuđa za BiH; Hanušić A. (2012). Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa- prikaz, Sveske za javno pravo, br. 10, godina 3; Hix S. (2005). The political system of the European Union, Palgrave Macmillan; Kadrić A. (2012), Strukturalni dijalog za reformu pravosuđa. http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Amela_Kadric1.pdf Preuzeto sa: Omerović E. (2011). Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH u Banović D. & Gavrić S. (ur.), Država, politika i društvo u BiH- analiza posdejtonskog političkog sistema. Sarajevo: University press-Magistrat izdanja; Steiner C. & Ademović N. (2010). Ustav BiH: komentar. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer; Trnka K. (2004). Konstitutivnost naroda i uključivanje BiH u evropske integracije (18-21), Pravna misao, broj 7-8; Turčalo S. (2012). Političko-ustavna rješenja za BiH: od Lisabona do Daytona, Geopolitičke naracije o mirovnim sporazumima za BiH 1992-1996. Sarajevo: Mediacentar; Turkalj K. (2013). Catch 23- izmjene Ustava RH radi ispunjavanja političkih kriterija za članstvo u EU (3042), Sveske za javno pravo, broj 11; Uzelac A. (2004). Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka pridruživanju (99123), Ott K. (ur.), Pridruživanje Hrvatske Evropskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb (IJF); �Author: Maša Alijević, PhD, Assistant Professor Institution: Faculty of Law, University of Zenica E-mail: m.alijevic@gmail.com THE RELATIONSHIP BETWEEN B&H AND THE EU IN THE CONTEXT OF THE CREATION AND IMPLEMENTATION OF THE JUDICIAL REFORM IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract Following the signing of the Dayton Peace Agreement, it was obvious that the judiciary is its weakest thimble. Bicouse of that efforts of the international community since 1995 were aimed at establishing the rule of law and strengthening of the judicial system. From the very beginning of the process of judicial reform in B&H, the international community was involved to provide the initial conditions for the establishment of a unified judicial system. Thanks to international community, there have been some positive trends. Almost in the same time, the process of EU integration began. The entry into force of Stabilization and Association Agreement is a defining moment in relations between the EU and Bosnia and Herzegovina, which is also reflected in the dialogue of the judiciary. Because of the deficit in achieving of democratic standards, process of reform of the judiciary continued with intensive efforts of foreigners which resulted in a structured dialogue on justice between the EU and Bosnia and Herzegovina. Although so far dialoge was not sufficiently successful, dialoge with more systematic and comprehensive work could solve the doubts which are important for perspective in reform. This paper will clarify that for the establishment of an adequate judicial system are most important interconnected democratic goals: independent, efficient and responsible judiciary, which can be achieved only by detecting and removing the imperfections in the judicial system of B&H. Keywords: judiciary, international community, B&H, European Union, democratic goals. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3170 Title A name given to the resource ODNOS BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE U KONTEKSTU KREIRANJA I PROVOĐENJA REFORME PRAVOSUĐA U BOSNI I HERCEGOVINI Author Author ALIJEVIĆ, Maša Abstract A summary of the resource. Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je očito da je pravosuđe njegova najslabija karika, tako da su napori međunarodne zajednice još od 1995. godine bili usmjereni na uspostavljanje vladavine prava i jačanje sistema pravosuđa. Od samog početka u proces reforme pravosuđa u BiH, bila je uključena i međunarodna zajednica koja je obezbijedila inicijalne pretpostavke za uspostavljanje jedinstvenog pravosudnog sistema. Zahvaljujući njoj su zabilježeni određeni pozitivni trendovi. Paralelno sa pokretanjem procesa reforme pravosuđa otpočeo je i proces integracije BiH u EU. Stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju je definirajući trenutak u odnosima između EU i BiH, što se reflektuje i na dijalog o pravosuđu. Zbog deficita u ostvarivanju demokratskih standarda proces reforme pravosuđa se nastavio intezivnim zalaganjem stranaca što je rezultiralo pokretanjem strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH. Iako do sada nedovoljno uspješan, strukturirani dijalog sistematičnijim i sveobuhvatnijim radom mogao bi riješiti dileme važne za perspektivu reforme. U radu će se rasvjetliti da su za uspostavu adekvatnog pravosudnog sistema najvažniji međusobno povezani demokratski ciljevi: nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe, a koji se mogu ostvariti jedino detektovanjem i uklanjanjem nedostataka u pravosudnom sistemu BiH. Ključne riječi: pravosuđe, međunarodna zajednica, BiH, Evropska Unija, demokratski ciljevi Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/877a2d0535a109dd806420ca1bb4a852.docx 300a784c9d6a917ceb3eee71fbe33e5f https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b73b4ad68f67bccd71ddc9fc379ac186.pdf 483a09b9b14a48d2deb457633462ba44 PDF Text Text Autor: Prof. dr. Jasmin Ahić, vanredni profesor Institucija: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu E-mail: jahic@fkn.unsa.ba HARMONIZACIJA ZAKONSKE REGULATIVE PRIVATNE SIGURNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI U KONTEKSTU EVROPSKIH INTEGRACIJA Sažetak Pitanje sigurnosti je oduvijek bilo od velikog značaja za čovjeka, jer predstavlja njegovu vrlo važnu potrebu, pri čemu su se modaliteti njezinog ostvarenja mijenjali i razvijali kako su se mijenjali i razvijali oblici ugrožavanja sigurnosti. Kada se govori o privatnoj sigurnosti u širem smislu, koja nije i ne smije biti konkurencija javnoj sigurnosti, onda se kao zasebna područja pojavljuju zaštita osoba i imovine s jedne strane i privatna detektivska djelatnost s druge strane. One su vrlo često isprepletene i zajedno s javnim sigurnosnim službama (policija, vojska, sigurnosne službe, pravosudne institucije) tvore sigurnosni okvir savremenog čovjeka. U ovom radu će biti razmatran proces nastanka i razvoja privatne sigurnosti i privatne detektivske djelatnosti u Bosni i Hercegovini, a u kontekstu događaja s početka devedesetih godina prošlog vijeka, koji su označili kraj socijalističke ere i uspostavu novih društveno-političkih i tržišnih odnosa. Autor osvjetljava problematiku zakonske regulative koja normira privatnu sigurnost i detektivsku djelatnost, te ukazuje na praktične aspekte primjene propisa istih u Bosni i Hercegovini. U kontekstu evropskih integracija autor posebno ističe neophodnost harmonizacije propisa u BiH, te neminovnost donošenja zakona o privatnoj detektivskoj djelatnosti u Federaciji BiH. Ključne riječi: privatna sigurnost, detektivska djelatnost, harmonizacija propisa, evropske integracije �1. Uvod Sigurnost predstavlja sastavni segment ljudskog društva i djelovanja pojedinaca. Kao takva postoji od formiranja prvobitnih zajednica, pa čak i prije. Privatna sigurnost danas predstavlja značajan dio sigurnosti kao takve. Potreba za elaboriranjem privatne sigurnosti je nužna kako bi se moglo dalje raspraviti o užoj problematici privatne sigurnosti unutar zemalja Europske unije, ali harmonizaciji bosanskohercegovačke zakonske regulative kao jednog od preduvjeta za ulazak u EU. Prvi dio rada elaborira najosnovnije termine, historijske aspekte privatne sigurnosti, te dovodi u korelaciju norme i privatnu sigurnost. Poznato je da zaštita ali i ograničenje ljudskih prava zauzimaju centralno mjesto u raspravi o procesima posigurnjenja i globalizacije. Jasno je koji se napor mora uložiti da bi se jedno društvo učinilo sigurnim, da pritom ne budu uskraćena prava i slobode drugih, odnosno njihova lična sigurnost. Činjenica je da od sigurnosti unutar jedne države ovisi i sigurnost pojedinaca i organizacija. Međutim, postavlja se pitanje koja forma sigurnosti je potrebna da bi se razvio veći osjećaj sigurnosti u jednom društvu. U ovom radu osvijetliti će se privatna sigurnost unutar Europske unije, tačnije njeno normativno uređenje. Zakoni su ti koji propisuju prava, obaveze, okvire djelovanja privatne sigurnosti u ovom slučaju. Zakonska regulativa na tlu Europske unije, kao jedinstvenog i otvorenog tržišta mnogo utiče na osjećaj sigurnosti kod pojedinaca. Kada nivo javne sigurnosti postane nizak, nivo privatne sigurnosti raste (Ahić, 2009), a u današnjem svijetu i procesima koji se odvijaju nivo javne sigurnosti u državama nesrazmjerno opada, u takvoj situaciji pojedinci ili organizacije su prinuđeni da koriste usluge iz domena privatne sigurnosti, te su u ovome, može slobodno reći, domino efektu obuhvaćene i države koje moraju donijeti zakonske akte kojima bi uredili ovo djelovanje. Sve Europske zemlje unutar Europske unije teže da harmoniziraju zakonske propise i standardiziraju mehanizme primjene. Harmonizacija propisa obuhvata sto veću usklađenost normi to jeste jedinstvene norme unutar Europske unije, dok standardizacija podrazumjeva mehanizme primjene kao što je naprimjer sistem obuke fizičke zaštite koji također teži da bude što unificiraniji. Slobodno tržište i jedinstvene norme u sistemima privatne sigurnosti nije puki ideal, to je budućnost poslova iz domena privatne sigurnosti na tlu Europske unije. Takav sistem ne samo da može unaprijediti privatnu sigurnost kao takvu, već znatno može doprinijeti sigurnosti jedne države i svih njenih stanovnika što je u suštini i cilj. Prije nego što se elaboriraju normativni okviri privatne sigurnosti potrebno je opisati i objasniti sam pojam privatne sigurnosti kao značajani faktor u sistemu sigurnosti. Sistem sigurnosti predstavlja jedan od mnogobrojnih sistema unutar ljudskog društva. Ahić (2009) navodi da sistem privatne sigurnosti koji koegzistira i koji je sastavni dio jedne države predstavlja sveukupnost djelovanja i odnosa pojedinca i agencija kao i kompanija kojima je dopuštena komercijalizacija sigurnosti od strane države koji obuhvata pet nivoa koncepta privatne sigurnostiii, ali i monopola koji država ima u obliku normativnog uređenja koji su obligatorni za sve koji se nalaze unutar ovog kompleksnog sistema. Iz ovoga možemo zaključiti da usko područje zakonske regulative na nivou Europske unije se ne može izložiti ukoliko se prethodno ne objasne potankosti privatne sigurnosti kao takve. 2. Pojmovno određenje privatne sigurnosti Pojam privatna sigurnost je historijski termin koji seže daleko u prošlost ljudske civilizacije. iii Ovaj termin nije relativno savremen, sama historija privatne sigurnosti potiče iz prvobitnih ljudskih zajednica. U Sistem privatne sigurnosti u današnjim procesima globalizacije i posigurnjenja zasigurno zauzima primat kako u individualnoj tako i globalnoj sigurnosti. ii Vjerovatno najdetaljnija podjela sistema, odnosno privatne sigurnosti općenito je analizirana u radu „Sistemi privatne sigurnosti“ gdje je napravljena distinkcija između najnižeg nivoa kao što su „Čuvari“ ili aktivnosti niskog rizika, „Pojačane službe sigurnosti“ koje se bave aktivnom prevencijom kriminala, održavanjem reda i drugim aktivnostima, „Privatnim istražiteljima“ koji obavljaju aktivnosti prikupljanja informacija unutar općeg civilnog domena, „Korporacijske sigurnosti“ čija je funkcija obuhvata striktnu brigu o unutarnjoj sigurnosti kompanija, te najznačajniji nivo privatne sigurnosti „Forenzičke istrage“ gdje se iskazuje potreba za visoko obrazovanim pojedincima „SIGURNJACIMA“ koji se uključuju u specijalizirane istrage (Ahić, 2009). iii Obzirom da uvriježeno mišljenje o prodaji seksualnih usluga važi kao najstariji zanat, u ovoj disertaciji želimo da iznesemo drugačije stavove. Zaštita u borbi za opstanak ljudske vrste je bila ključni faktor bez koje danas civilizacija ne bi postojala. Ljudi su se štitili od prirodnih nepogoda, napada životinja, i drugih ljudi, plaćenici su postajli od prvih konflikata i ratova, iako postoje dokazi o prostituciji unutar drevnih civilizacija Mezopotamije kao i špijunskih zanata unutar svetih knjiga možemo izložiti da i �tom periodu zaštita imovine i života je bio jedan od najstarijih zadataka koji su postavljeni pred čovječanstvo. Porijeklo riječi privatna sigurnost potiče kao njeno terminološko određenje od prvobitne ljudske zajednice, međutim kao „profesija ali i kao struka nije relativno savremeni fenomen“ (Ahić, 2009, p. 42). Etimološki, sigurnost potječe od latinske riječi securitas-atis, što znači odsustvo opasnosti i izvjesnosti samopouzdanje, neustrašivost, zaštićenost. Ovaj termin je fundament za upotrebu i u brojnim drugim jezicimaiv, dok dodavanjem privatnog označava delegiranu ovlast u privatni sektor koja bi se, etimološki, trebala baviti očuvanjem od opasnosti i pružati zaštitu kao takvu. Također, bitno je naglasiti i dihotomiju pojmova javnog i privatnog koje kao ključne u razlikovanju i analizi sadržine, ali i forme privatne sigurnosti od javne. Smatra se da privatna sigurnost ima ključni faktor u preuzimanju poslova sigurnosti sa državnog na privatni sektor, a što se očituje u već spomenutoj dihotomiji u kojoj navodi da privatni ili tržišni sektor ubrzano napreduje i zauzima primat jer „korisnici kupuju usluge od firmi čija je motivacija profit“ (Ahić, 2009). 3. Historijski aspekti privatne sigurnosti Kao što smo prethodno naveli, kroz cjelokupni razvoj ljudske civilizacije segmenti privatne sigurnosti su postojali, obzirom da čovjek koegzistira sa tehničkom i društvenom okolinom koji ujedno predstavljaju njegove izvore ugroženosti. Čovjek postaje žrtva pri najmanjem intenzitetu ugroženosti te iz tog razloga teži ka što kvalitetnijoj zaštiti. Sam sistem privatnog osiguranja se javio paralelno sa industrijskom revolucijom, međutim ukoliko bi usko posmatrali privatnu sigurnost kao zanimanje mogli bi smo zaključiti da je relativno nov fenomen. Međutim, takvo posmatranje privatne sigurnosti bi nam dalo veoma usku sliku o onome što privatna sigurnost suštini predstavlja. Sama arheološka iskopavanja i historijski dokazi od Hamurabijevog zakonika do pećinskih crteža dokazuju kako sigurnost, a osobito privatna sigurnost pojedinaca prije, ali i tokom formiranja prvobitnih zajednica je bila nerazdvojiva od pojedinaca. Na primjer, unutar plemenskih društava egzistencijalne potrebe su bile ključne za opstanak, sigurnost je obuhvatala čuvanje stoke ali i ljudi od drugih ljudi i životinja tokom spavanja, unutar kojih nisu postojali normativni okviri i gdje je plemenskom vođi prepušteno da izabere sankciju za prekršitelja. Značajni razvoj privatne sigurnosti se desio formiranjem prvih država, polisa gdje su se štitili putevi i druga strateški važna mjesta, te je lična zaštita vladara igrala značajnu ulogu u razvoju privatne sigurnosti. Ovaj razvoj je doživio svoj vrhunac prije nove ere u Rimskoj imperiji koja se ogleda u jedinici „Rimski bdijetnika“ koja je bila sačinjena od civila, a čija je funkcija bila da kontroliše pobune i asistira kontroli kriminala (Ahić, 2009). Anglosaksonska i Američka arhiva sadrži najobimije podatke koji govore o privatnoj sigurnosti, vjerovatno iz razloga što je očuvana i što je dostupna svima, ali vjerovatno iz razloga što je jezički dostupna većini. Na Europskom tlu u Engleskoj su pokrenuti značajni segmenti privatne sigurnosti kao što je dreka i plačv koja je zahtjevala da svi građani učestvuju u hvatanju i privođenju počinioca, prvi koncepti građanskog uhićenja, također poznati šerifi u Sjedinjenim Američkim Državama su nastali u engleskoj u segmentu privatne sigurnosti zvanog „Shirireeve“ koji je nadgledao redovnike i provodio zakon u službi kralja. Tokom 17. stoljeća pojavile su se prve privatne policije, nazvane „Parohijske policije“. One su veoma brzo ukinute nakon neslaganja Engleskog parlamenta sa monarhom Charlsom I. Još jedan segment koji se javio u istom periodu je „Budni nazor“vi koji je podrazumjevao prvu plaćenu jedinicu za konstantnu zaštitu vlasteline imovine tokom dana i noći. Začetke modernog sistema privatne sigurnosti je započeo Alan Pinkerton osnivanjem svoje privatne detektivske organizacije u Čikagu (Ahić, 2009). Nakon toga dokazi privatne sigurnosti leže u samim ljudima, odnosno postojanju ljudske zajednice kao takve danas. Ukoliko uzmemo u obzir da bez osjećaja privatne sigurnosti koji je sastavni dio historije egzistencije današnja ljudska vrsta ne bi opstala kao takva i iz tog razloga privatnoj sigurnosti dajemo primarno mjesto unutar etimologije zanata (Ahić, 2009). iv Naprimjer u engleskom se koristi termin security i safety dok u italijanskom se koristi sigureza. Iz ovoga se može zaključiti da ova riječ ima istu osnovu (Ahić, 2009). v Eng. scream and cry. vi Eng. Shiver and shake. �privatna sigurnost kao zanimanje, polako se razvijala i proširila i u drugim zemljama da bi dobila formu koju danas ima.vii 3.1. Normativni okvir privatne sigurnosti Pravila su sastavni dio ljudske zajednice i kao takva su uređivala način života, kazne, restoracije i slično, pojedinaca i grupa. Prema dostupnim izvorima o kojima historijski podaci govore, saznajemo da je čak homo sapiens morao poštovati neke norme, ali i da je vodio računa o zaštiti svog doma i hrane u čemu se ogledaju elementi privatne sigurnosti. Unutar prvobitnih zajednica postojale su običajne norme koje su se prenosile iz generacije u generaciju ili koje je uređivao plemenski vođa koji je ujedno bio zadužen za sankcionisanje onih koje su te norme prekršili ili vraćanju štete onima koja je nanijeta.viii Prve pisane norme se pojavljuju u Mezopotamiji. Prema Modlyu (1998) norma je pravni izraz ona na izgled ne postavlja zahtjeve pred građane, a njen jezični oblik nije ni u naređenju ni u zabrani, a ni u ovlaštenju. One se nalaze unutar zakonskih akata na primjer krivičnom zakonu u članovima u kojima se govori o značenju zakonskih izraza. Dok zakon potiče od grčke riječi nomos i latinske lexi a koji označava poredak stvari, svaki pravilan red zbivanja i djelovanja (Krstić, 1996, p. 230). „Black law dictionary“ (1998) koji kaže da je zakon „primjeniv, dat ili uspostavljen i kojeg se pridržavaju svi građani, prema njegovim sankcijama ili pravnim posljedicama“. Pravna sigurnost koja je uređena ustavnim i zakonskim propisima implicira potrebu da pravnim subjektima u državi u svim oblastima života i rada obezbijedi poželjni nivo sigurnosti u cilju njihove pune zaštićenosti od svih oblika ugrožavanja strogo se pridržavajući ustavnosti i zakonitosti u praktičnom postupanju službi sigurnosti kao legitimnih organa države vodeći računa o poštivanju etičko-profesionalnih principa (Masleša, 2001). Najraniji zakoni, kako je već navedeno, su vjerovatno bili kombinacija plemenskih običaja i želja plemenskih vođa. Uspostavljanje zakona koje je došlo nakon perioda običajnog prava je značajno uticalo na poboljšanje društvene organizovanosti i funkcionalnosti jednog društva, tačnije procesi demokratizacije su nastupili. U Babilonu vjerovatno najpoznatiji Hamurabijev zakonik koji je prvi dokaz normiranja ljudskog bivstvovanja. Vjerovatno replika Hamurabijevog zakona, sadržajno, se nalazi u Starom zavjetu. Sve ove prvobitne norme su se indirektno ticale privatne sigurnosti. Uzmimo u obzir da lišavanje života je povlačilo princip taliona koji je zahtjevao krvnu osvetu od strane koja je oštećena, u većini slučajeva bliže porodice. Lica kojima je „prijetio“ talion su plaćale zaštitu ili su plaćali porodici odštetu. Drugi primjer je da su imućni pojedinci mogli priuštiti plaćanje za zaštitu imovine drugim pojedincima iz nižih klasa. Dalji razvoj zakona pojavio se u Grčkim polisima u kojem je privatna sigurnost nasla direktnu normiranost kroz zaštitu imovine i puteva, ali i zaštitu vladara. Normiranje u novoj eri na tlu Europe se odvijao indirektno po pitanju privatne sigurnosti. U Engleskoj Charles I je skinut sa vlasti i pogubljen uslijed pokušaja da normira, odnosno da traži novac za privatnu policiju koju je oformio. Svi segmenti stavljanja privatne sigurnosti u zakonske okvire i provođenje istih se odvijao indirektno, primjer za to možemo naći i u „Bow Street Runners“ jedinci koja je isprva izgledala kao privatna sigurnosna agencija sve dok nije normirana od strane Engleskog parlamenta na prijedlog Sir Robert Peel-a, sa kojim je zvanično postala dio javne sigurnosti (Masleša, 2001). Prve norme na tlu Europe koje su se direktno ticale privatne sigurnosti su se pojavile uslijed prvog i drugog svjetskog rata, ali i nakon hladnog rata gdje privatna sigurnost doživljava svoje suštinsku tako i normativnu ekspanziju. Na hiljade ljudi je bilo obučavano za vojnu službu, nakon završetka ratova pojedinci su počeli da se uključuju u poslove privatne sigurnosti za koje su prethodno bili obučeni (Ahić, 2009). Privatna vojska je postojala još tokom 15. i 16. stoljeća u Švicarskoj, dok dokazi po privatnoj policiji postoje još iz antičkog perioda. Možemo zaključiti da je privatna sigurnost postojala od kada postoji i čovjek, kao djelatnost se je razvila uslijed industrijske revolucije, prvog i drugog svjetskog rata i hladnog rata, te da danas doživljava svoju ekspanziju kao dio sistema privatne sigurnosti. Danas je primjetan porast privatnih zatvora, bolnica, škola i drugih ustanova koje su, možemo reći stereotipno bile unutar javog domena. Ove promjene se dešavaju uslijed kapitalističkog sistema koji funkcioniše u gotovo svim državama svijeta, a koji privatnu sigurnost postavlja kao jednu od najznačajnijih faktora u prevenciji i represiji svih negativnih društvenih pojava. viii Najpoznatiji princip iz ovog perioda je princip taliona ili „oko za oko, zub za zub“. Taj princip je jednak principu srazmjernosti gdje se za štetu načinjenu vraća istom mjerom. vii �Prema Draperu (1978) privatni sigurnosni sektor je doživio toliku ekspanziju da je u potpunosti stavio u drugi plan javnu sigurnost. On tvrdi da ukoliko se izuzmu vojska i obavještajne službe, te uzmu u obzir tehničko osiguranje poput CCTVix koji je nastao razvojem tehnike i tehnologije, danas privatna sigurnost pokriva preko 50% sigurnosti u jednoj državi. Privatna sigurnost postepeno i polako je preuzela primat u ukupnoj etiologiji i fenomenologiji sigurnosti, represija i prevencija kriminaliteta ali i drugih negativnih društvenih (Draper, 1978). 4. Privatna sigurnost u zemljama europske unije Europska unija kao političko-ekonomska unija 28 zemalja koje se nalaze na tlu europe unutar kojih ne postoje granice za trgovinu i usluge, a čije države i dalje imaju autonomiju i uređenu društvenu regulaciju na nivou država članica. Razvoj i nastanak privatne sigurnosti u zemljama Europske unije se kretao prema sličnom konceptu kao i u Sjedinjenim Američkim Državama. Naime, predaja jednog dijela državnog sigurnosnog sektora u privatni sigurnosni sektor predstavljao je sami početak rasta ekonomije privatne sigurnosti i ekspanzije privatne sigurnosti u Europskoj uniji, ali i Europi općenito. Europski model privatne sigurnosti predstavlja jedan od razvijenijih modela za praktičnu primjenu. 21. vijek je obilježio pad javne sigurnosti i povećanje privatne sigurnosti, što prema prognozama stručnjaka i nije imalo efekta na opšte stanje sigurnosti u Europskoj uniji. Čvrsti temelji i sam koncept Europske unije su ti koji su unaprijedili i postavili standarde sistema privatne sigurnosti na ovome području kao jednog od najjačih sistema privatne sigurnosti na svijetu (Steden i Sarre, 2007). Prvo je Uni-Europa kao Europska regionalna organizacija Unije Međunarodnih Mreža koja je donijela preko 1000 trgovinski saveza u 140 zemalja. Ova organizacija je bila odgovorna za društveni dijalog sa odgovarajućim poslodavcima organizacija u mnogobrojnim oblastima aktivnosti u servisnom sektoru, uključujući banke, osiguranje, telekomunikacije, pošte, trgovinu, frizerski zanat, čistu industriju i privatni bezbjedonosni sektor. Ova organizacija je zajedno sa CoESS-omx je poduzimala incijative da poboljšaju i unaprijede osnovne aspekte ove djelatnosti kao što su izdavanje licenci, obuka, kvalitet pružanja usluga, organizacija poslova te integracija djelatnosti u novim članicama i državama pristupnicama. Dogovori koje je ova organizacija postigla sa socijalnim partnerima su poslovna obuka, izdavanje licenci koje su se dogodile 1996-te, zatim memorandum o prenošenju određenih ovlasti sa javnog na privatni sektor, uzajamno priznavanje UNI-Europe i CoESS-a u okviru socijalnog dijaloga, proširenje Europske Unije u pogledu primanja zemalja srednje i istočne Europe 1999-te i modernizacija poslovnih organizacija 2000-te. CoESS i UNI-Europa smatraju da postpuanje po načelima oko kojih su postigli dogovore je osnovna pretpostavka za garanciju profesionalnosti i kvaliteta. A ova načela su sadržana u kodeksu ponašanja kojeg su u julu 2003. godine potpisale UNI-Europa i CoESS. Suština kodeksa je da poboljša standard sektora i garanciju poslovne etike. Ovaj kodeks sadrži veliki izbor prijedloga prema kojima bi trebali svi poslodavci i uposlenici u sektoru privatne sigurnosti postupati (Ahić, 2009). Kodeks je značajan i iz drugih razloga kao što je transparentnost u izdavanju licenci. Bosna i Hercegovina je 2006-te godine postala pridruženi član Konfederacije nacionalnih udruženja privatnih sigurnosnih agencija. CoESS se usredsredio na društveni dijalog u kojem je dobio veoma važnu ulogu europskog sektorskog društvenog učesnika kroz priznanje od strane Europske komisije u skladu sa Europskim sporazumima. CoESS je doživio brojne promjene u svojoj organizaciji u cilju da postane više aktivan u takozvanom horizontalnom i vertikalnom pravcu. Također, promjene koje su se dogodile imale su pozitivnog uticaja i reorganizaciju strukture i funckionisanja samog CoESS-a (Steden i Sarre, 2007). Kao i svaka organizacija i CoESS ima svoje ciljeve kao što je postavljanje standarda za organizacije i državne kompanije kroz poslovanje a čiji konačni produkt je dizanje privatne sigurnosti na nivoe Uređaji video nadzora koji se koriste za nadgledanje javnih institucija u 1993. godini u raznim institucijama ih je bilo ugrađeno oko 150000 samo u Londonu. Zahvaljujući ovim uređajima znatno je smanjen broj krivičnih djela (Ahić, 2009). x CoESS je konfederacija europskih sigurnosnih službi. To je krovna Europska organizacija za nacionalna privatna sigurnosna udruženja i organizacije. Zadatak joj je da postane jedina i jedinstvena Europska organizacija koja predstavlja sve Europske zemlje i sve grane industrije. ix �kvalitetnih usluga u svim njihovim oblicima. U statutu ove organizacije su naznačeni intencije koje se namjeravaju ostvariti kako bi se ciljevi ispunili. Te odluke su: da se ispuni svako profesionalno, ekonomsko, komercijalno pravno, socijalno ili drugo istraživanje u odnosu na aktivnosti njegovih članova, da skuplja i distriburia svojim članovima sve informacije u odnosu na njihove sektorske aktivnosti, predstaviti i osigurati odbranu svojih članova sa Evropskim i međunarodnim organizacijama, da odredi i potpomogne ujedinjenje mišljenja svojih članova kao i pogleda Zajednice i Europske politke u odnosu na njihove sektorske aktivnosti kao sa bilo kojom drugom nacionalnom i međunarodnom organizacijom, da poveća nivo kvaliteta čitave industrije, uključivanje kroz prilagođavanje pravilima (Statut CoESS-a, citirano u Ahić, 2009, p.167-168). Suštinska razlika između CoESS-a, odnosno privatne sigurnosti u zemljama Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država je u harmonizaciji propisa i standardizaciji sektora privatne sigurnosti. Ova razlika se primarno ogleda u težnji ka jedinstvenom normativnom okviru za sve zemlje članice Europske unijexi kako bi imali jednu matricu po kojoj sve države funkcionišu, a što bi učinilo privatnu sigurnost efikasnijom i funkcionalnijom. Standardizacija podrazumjeva unaprijeđenje i ujednačavanje sistema obučavanja, praktične primjene fizičke i tehničke zaštite i slično. Temeljna sinhronizacija ova dva ključna pojma privatne sigurnosti je ono što će vjerovatno Europska unija u budućnosti ostvariti. (Steden i Sarre, 2007). 4.1. Zakonska regulativa privatne sigurnosti u europskoj uniji Zakonska regulativa privatnog sigurnosnog sektora u Europskoj Uniji, kako smo već ranije naveli, teži da harmonizira svoje zakonske propise. To bi značilo da sve države imaju iste normativne okvire u kojima se regulišu sve obaveze i prava pojedinih država i ojačava prohodnost slobodnog tržišta i usluga. Mnoge privatne sigurnosne kompanije nastoje proširiti svoje područje djelovanja van granica države u tom nastojanju dolaze u probleme za zakonskom regulativom druge države unutar Europske unije. Draper (1978) tvrdi da će 21. vijek biti prelazni period sa javne sigurnosti na privatnu, a da će ključni problem biti u normativnom regulisanju u Europskoj uniji. U svojim studijama Ahić (2009), i Steden i Sarre (2007) navode brojne kompanije su proširile djelovanje u multinacionalnom okruženju i njihove operacije su definitvno postale transnacionalne zahvaljujući sve boljoj i usklađenijoj zakonskoj regulativi. Zakonski okvir djelovanja ovih kompanija u suštini zasniva na formalnim razlikama od države do države. Prema podacima iz studije (Ahić, 2009) koje je sam dobio 2006. godine služeći se službenom arhivom CoESS-a, utvrdio sam da je za legalno djelovanje kompanije za privatnu sigurnost potrebno: 1. zahtjevi firmi za fizičko obezbjeđenje, 2. ograničenja na obrazovanju operativnog osoblja, 3. ograničenja na obrazovanju vlasnika i menadžera kompanija za privatnu sigurnost, 4. minimalni zahtjevi za trening i edukaciju, 5. regulacije za nošenje uniforme, 6. legalnost korištenja vatrenog oružja, 7. provizije koje se tiču upotrebe pasa na dužnosti, 8. provizije koje se odnose na kontrolu vladanja i sankcija u industriji. Ekonomski procesi koji su zahvatili Europsku uniju, procesi europeizacije i globalizacije, odrazili su se na funkcioniranje institucija unutrašnje sigurnosti. Ove aktivnosti zahtjevaju sve veću potrebu za sigurnosti čiji djelovanje nije ograničeno na samo jednu državu. Brojne studije legalnog upravljanja operacijama u nadležnosti privatnog sektora pokazale su značajne razlike u legalizaciji i praksi upravljanja ovog sektora u različitim članicama Europske unije (Ahić,2009). Slobodne granice unutar Europske unije imaju svoje pozitivne strane, međutim manjkavost harmonizacije propisa znatno može da utiče na kvalitetom usluga i profesionalizmom osoblja i kompanija za privatnu sigurnost. Nepostojanost legalnih barijera i olakšano zaposlenje i osnivanje kompanija u drugim zemljama je otežano zbog šarenolikosti propisa koje države članice Europske unije imaju. Obim primjene xi CoESS teži da uključi države koje nisu zemlje članice Europske unije. �zakonskih propisa se proširio tokom proteklih godina, međutim obim djelovanja privatnog sigurnosnog sektora varira od jedne države do druge (Ahić, 2009). Na osnovu različitosti koje normativni okviri u zemljama Europske unije postoje (Steden & Sarre, 2007) analiziraju nivoe regulacije. U studiji grupišu tri nivoa regulacije:  Zemlje u kojima je regulacija najviše ograničena gdje postoji želja da se ne ograničavaju potencijalna područja odgovornosti privatne sigurnosti i gdje ova odgovornost se povećava kako bi se javnost zaštitila od korupcije. Tipični primjer za ovo su Belgija i Španija koje ne dozvoljavju pristup drugim državama da uđu unutar njihove ekonomije privatnog sigurnosnog sektora, vjerovatno iz razloga što postoji želja da se zaštiti nacionalni sektor i standardi od strane konkurencije;  Druga kategorija država su one sa najmanje ograničenom regulacijom. U tim državama legalizacija je manje više precizna i teži da regulaciju sektora podigne na određeni nivo tržišta i na nivo regulatornih organa;  Zemlje kao što su Francuska, Italija i Holandija posjeduju čist regulatorni okvir, ali je snaga implementacije do sada mala i ima dosta odstupanja u primjeni. Ovo je posljedja grupa zemalja koje suštinski se nalaze između dva ekstrema sa srednjim nivoom zakonske regulative (Ahić, 2009). U zavisnosti od svakog nivoa regulacije privatnog sigurnosnog sektora zemlje članice Europske unije bi se mogle podjeliti u pet kategorija: 1. Zemlje sa bezakonskom regulacijom (Velika Britanija i Irska), 2. Zemlje sa minimalno suženom regulacijom (Njemačka, Austrija i Italija), 3. Zemlje sa minimalno širokom regulacijom (Luksembur), 4. Zemlje sa opsežno suženom regulacijom (Danska, Finska, Francuska, Portugal i Španija), 5. Zemlje sa opsežnom i širokom regulacijom (Belgija). 5. Problemi zakodavstva u sferi pružanja privatne sigurnosti u bosni i hercegovini Iako su se zemlje na prostoru Balkana načelno opredijelile da zakonski regulišu poslovanje unutar vlastitih sektora privatne sigurnosti, razlike u odnosu vlasti prema novonastaloj industrijskoj grani i druge specifičnosti vezane za sam poslovni ambijent rezultovale su i u nehomogenom napretku industrije privatne sigurnosti. S tim u vezi, u izvještaju pod nazivom „SALW and Private Security Companies in South Eastern Europe: A Cause or Effect of Insecurity?“ (EU, 2005) u smislu prioriteta prema kojima je trebalo osigurati podršku u zakonskom regulisanju sektora privatne sigurnosti i podizanju stepena profesionalizma na prihvatljiv nivo posebno se spominju Srbija, Crna Gora, Albanija i Makedonija. Ukoliko sagledamo postojeće stanje u nekim od spomenutih zemalja i usporedimo ih sa uslovima koji su vladali tokom 2005. godine, tj. u vrijeme kada je spomenuti izvještaj i nastao, zaključićemo da su zemlje poput Srbije, Kosova ili BiH u smislu iznalaženja adekvatnih zakonskih rješenja za ovu oblast do sada ostvarile veoma mali napredak. Ukoliko govorimo o zakonskom okviru za regulisanje sektora privatne sigurnosti, aktuelno stanje u BiH u neku ruku vjerno oslikava administrativno – političko uređenje same zemlje. Povećanje potražnje za privatnim sigurnosnim uslugama u BiH rezultat je porasta stope kriminala u cijeloj zemlji, i to u ambijentu okarakterisanom osjećajem opšte javne nesigurnosti u poslijeratnom periodu i narušenog povjerenja javnosti naspram državnog sigurnosnog sektora. Značajna liberalizacija ekonomije u svim zemljama regije dovela je do tranzicije vlasništva nad velikom količinom imovine iz državnog u privatno, čime su stvoreni potrebni uslovi za generisanje potražnje za uslugama iz domena privatne sigurnosti. Krađe imovine i razbojništva prijetnje su zbog kojih se najveći broj klijenata odlučuje na angažman privatnih zaštitarskih kompanija. Privatne sigurnosne kompanije u BiH najčešće nude usluge iz domena tehničke i/ili fizičke zaštite lica i imovine, te usluge iz domena čuvarske službe, dok su usluge bliske zaštite ličnosti za sada još uvijek u drugom planu. Iako su privatne sigurnosne kompanije u BiH u velikom broju slučajeva angažovane od strane međunarodnih agencija i stranih veleposlanstava, najveću grupu njihovih klijenata, zapravo, čine korisnici iz �komercijalnog i finansijskog sektora. Osim u spomenutim sektorima, privatne zaštitarske kompanije su u pravilu angažovane i za pružanje sigurnosnih usluga pri realizaciji sportskih, kulturnih i javnih događaja. Raspon usluga koje privatne zaštitarske kompanije u BiH mogu pružati svojim klijentima opisan je u entitetskim zakonima o privatnim sigurnosnim kompanijama. U oba bosanskohercegovačka entiteta usluge iz domena privatne sigurnosti trenutno mogu pružati samo domaće privatne sigurnosne kompanije, odnosno državljani BiH, no imajući na umu opredijeljenost BiH ka pristupanju u Evropsku uniju, ovakva ograničenja će, prije takvoga koraka, morati da budu otklonjena. Nadalje, uprkos različitim zakonskim okvirima koji tretiraju oblast privatne sigurnosti u oba BiH entiteta i u Brčko distriktu BiH, neke njihove odredbe od značaja za formiranje privatnih sigurnosnih kompanija u BiH su slične ili iste. Ovo se, prije svega, odnosi na odredbe koje definišu najmanji dozvoljeni broj uposlenika sa važećim licencama za obavljanje poslova privatne zaštite, zatim na odredbe vezane za posjedovanje odgovarajućeg tehničkog znanja i opreme, te one za posjedovanje odgovarajućeg poslovnog prostora, pogodnog za vršenje poslova iz domena privatne sigurnosti. Jedan od prioritetnih zadataka u svim zemljama regije bio je, svakako, uspostavljanje sistema za licenciranje privatnih sigurnosnih kompanija, kojim bi se jasno definisali tipovi usluga koje privatne sigurnosne kompanije mogu, odnosno ne mogu pružati na tržištu. U tome smislu, zakonodavstvo je trebalo jasno utvrditi kriterije prema kojima će se zahtjevi za izdavanje licenci razmatrati od slučaja do slučaja, i to za svaku novu kompaniju ili svaki novi ugovor, te osigurati da kompanije ili njihove predložene aktivnosti ne ugrožavaju javnu sigurnost i sprovođenje zakona i reda. Bilo je neophodno uvođenje licenci sa ograničenim rokom važenja, čime se osiguralo kasnije redovno reakreditiranje i visok nivo profesionalizma u branši. Također, bilo je od prioritetnog značaja uspostaviti i sistem redovnog praćenja aktivnosti privatnih sigurnosnih kompanija te ustanoviti sistem kaznenih mjera, koje u zavisnosti od težine počinjenog prekršaja obuhvataju sankcije u rasponu od novčane kazne pa do oduzimanja licence za rad, što je djelimično (skromno) i riješeno. Shodno preporukama eminentnih sigurnosnih stručnjaka, takva zakonska rješenja su trebala imati i svoju vanteritorijalnu dimenziju, kako bi njihovim odredbama bile pokrivene i kompanije koje imaju namjeru poslovati i u inostranim zemljama sa neadekvatno riješenim zakonskim okvirima. Zakonska regulativa u zemljama regije je trebala ponuditi jasne smjernice kojima bi se definisalo u kojim situacijama je prikladno koristiti usluge privatnih sigurnosnih kompanija, a u kojim situacijama usluge policije, odnosno smjernice putem kojih bi privatne sigurnosne industrije i državni sektori izgradili partnerske, a ne konkurentske odnose. Većina zemalja Balkana suočila se i sa problemima vezanim za učinkovito provođenje zakona koji definišu rad privatnih zaštitarskih kompanija i koji šire uređuju sektore privatne sigurnosti. Jedan od rastućih problema bilo je i prisustvo velikog broja bivših pripadnika državnih sigurnosnih struktura u privatnim sigurnosnim kompanijama. Osim toga, izvještaji dostupni iz toga vremena govore u prilog stavu da u većini zemalja Balkanske regije vlasti nisu istraživale kršenja zakona od strane privatnih zaštitarskih kompanija u onim slučajevima kada je dolazilo do povrede postojećih zakonskih rješenja. Neadekvatno riješeni problemi političke i administrativne prirode i još uvijek prisutne međuetničke tenzije uzrokuju rascjepkanost policijskih struktura i državnih institucija, ali i industrije privatne sigurnosti. Uz tri različita zakonska okvira na snazi (Federacija BiH: Zakon o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine; Republika Srpska: Zakon o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti Republike Srpske; Brčko distrikt BiH: Zakon o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti Brčko distrikta BiH), jedinstven pravni okvir koji bi uredio sektor privatne sigurnosti na cijelom teritoriju BiH još uvijek nije ni na pomolu. Spomenuta entitetska zakonska rješenja, uz određena ograničenja, osiguravaju funkcionisanje sektora privatne sigurnosti u BiH, no situaciju dodatno komplikuje činjenica da je u Federaciji BiH provođenje postojećeg zakonodavstva preneseno na još niži, kantonalni nivo. Sa aspekta spomenutih ograničenja, privatne sigurnosne kompanije u BiH mogu pružati usluge i vršiti svoju djelatnost samo na prostorima entiteta u kojima su i registrovane, što ih praktično onemogućuje da se nadmeću za dobijanje ugovora ili vršenje djelatnosti u drugom entitetu. Naime, kada bi privatna zaštitarska kompanija iz jednog entiteta, u cilju obavljanja svojih poslovnih aktivnosti, bila prinuđena stupiti na prostor drugog entiteta, tada bi sasvim izvjesno prekršila određene odredbe zakona koje regulišu sektor privatne sigurnosti u tom entitetu, čime bi se izložila sankcijama i kaznenim mjerama. Različitost i međusobna neusklađenost zakonskih rješenja implementiranih u Brčko �distriktu BiH i dva ostala BiH entiteta već duži niz godina generišu brojne organizacione, tehničke i administrativne probleme privatnim BiH sigurnosnim kompanijama, stvarajući i srazmjerno negativnu percepciju BiH sigurnosnog tržišta kod inostranih privatnih sigurnosnih kompanija, pogotovo onih sa ambicijama za širenje na tržišta u razvoju. Sudjelovanje BiH privatnog sigurnosnog sektora u aktivnostima i inicijativama koje sprovodi CoESSxii (u ulozi krovnog udruženja evropske industrije privatne sigurnosti) je, zbog nepostojanja jedinstvenog nacionalnog strukovnog udruženja u BiH, praktično nemoguće. Sporadična korespodencija između privatnog sigurnosnog sektora u BiH i CoESS – a veoma je oskudna i ograničena, što posljedično najveću štetu nanosi upravo privatnoj sigurnosnoj industriji u BiH. Iako na polju privatne sigurnosti BiH gaji i njeguje veoma otvorenu saradnju sa svim zemljama u regionu, njezina, uslovno rečeno, „izolacija“ u smislu nemogućnosti raspolaganja informacijama i drugim korisnim resursima iz vrijedne CoESS – ove ponude, neminovno se odražava i odražavaće se negativno kako na trenutnu situaciju tako i na dinamiku budućeg razvoja privatne sigurnosne industrije u BiH. Osim toga, bez funkcionalnog nacionalnog udruženja, tržišni igrači u BiH i nadalje će ostati poprilično hendikepirani, kako zbog nemogućnosti da na artikulisan i na dijalogu zasnovan način dođu do prihvatljivih rješenja za neke od gorućih problema struke, tako i zbog nemogućnosti da na organizovan način i uz maksimalnu zaštitu vlastitih interesa i interesa struke budu predstavljeni i zastupani pred državnim organima u BiH, ali i pred relevantnim predstavnicima privatne sigurnosti na evropskom i globalnom nivou (Bogunović, 2013). Paradoksalno, dok se Bosna i Hercegovina bori sa usklađivanjem domaćih zakona, u Evropskoj uniji su se već javile inicijative za harmonizaciju zakona iz ove oblasti na nivou EU. Pokazalo se da trenutno postoji „veliki disparitet u reguliranju rada privatnih sigurnosnih agencija u Evropi“. Prema Global Facilitation Network for Security Sector Reform, „državne regulative privatnih sigurnosnih agencija (PSC) i njihovih aktivnosti često su slabe, nekad i ne postoje“, što rezultuje „slabim nivoom profesionalizma i usluga, a kao krajnji rezultat može imati i negativne posljedice po pristup pravdi i sigurnosti“. Zbog ovih razloga institucije EU žele standardizirati zakonsku regulativu. Potreba standardizacije privatnog sektora sigurnosti nije samo briga EU članica; to je posebno važno za zemlje kandidatkinje kako bi izbjegle kasnije političke, ekonomske i društvene poteškoće po pristupu (Omerašević i Higgins, 2012). Svjest o privatnoj i korporativnoj sigurnosti je kod vrhovnog menadžementa u BiH posljednjih godina slabo napredovala, posebno u poređenju sa stanjem kada se potreba razvoja sistema sigurnosti u kompanijama posmatra isključivo kroz usluge tehničke i fizičke zaštite, a kamoli drugih vidova zaštite. Iako je korporativna sigurnost i njena normativna dimenzija, kako smo rekli, nerazvijena, narasli sektor privatne sigurnost, koji se po modelu vanjskog angažovanja sigurnosti u preduzećima (outsourcinga) često angažuje za vršenje određenih sigurnosnih funkcija u kompanijama, dodatno prate brojni problemi, koji su zbog zajedničkog pravnog, političkog, ekonomskog i kulturnog naslijeđa karakteristični za BiH. Među njima, kao najvažniji se javlja izostanak odgovarajućih standarda i profesionalne etike u radu, neadekvatna obučenost kadra i nedovoljna materijalno – tehnička opremljenost firmi za privatno osiguranje. Problem, uz sve navedeno, predstavljaju i netransparentne veze subjekata privatne sigurnosti sa državnim sigurnosnim strukturama u BiH. Istraživanja u Republici Srbiji pokazuju da u većini privrednih društava ne postoje unutrašnje organizacione jedinice za poslove korporativne sigurnosti, koje bi bile ustrojene prema standardima ekonomski razvijenih i demokratskih zemalja. Isti je slučaj i u BiH. Pomenuti poslovi se u praksi obavljaju uglavnom u velikim korporacijama (najčešće filijalama stranih, odnosno multinacionalnih kompanija), i to najčešće u okviru širih organizacionih jedinica, koje pokrivaju i neke druge nadležnosti unutar kompanije ili u organizacionim jedinicama koje su zadužene samo za dio poslova korporativne sigurnosti. U manjem broju privrednih društava poslove i zadatke sigurnosnog menadžmenta obavljaju relativno visokopozicionirani pojedinci. Oni su za svoj rad odgovorni top menadžmentu, ali iza sebe nemaju organizacionu jedinicu koja bi im bila direktno potčinjena i koja bi obavljala isključivo te poslove (Trivan, 2013). CoESS (Confederation of European Security Services) je Evropska krovna organizacija za 27 (28) nacionalnih radnih asocijacija privatnih zaštitarskih agencija. Osnovana je 1989, i jedina je predstavnička organizacija na nivou Evrope koja štiti interese privatne zaštitarske industrije. xii �U uslovima aktuelne ekonomske krize i inače niskog životnog standarda, ostvaruju se samo neke od funkcija korporativne sigurnosti, koje njihov sigurnosni menadžment realizuje bilo angažovanjem unutrašnjih resursa, bilo sklapanjem ugovora sa specijalizovanim agencijama. U gotovo svim privrednim subjektima se obavljaju poslovi koji se tiču fizičke i tehničke sigurnosti, zaštite od požara i zaštite na radu, a u većini njih i poslovi procjene rizika i sigurnosti poslovanja, te prevencije djelovanja u vanrednim situacijama Znatno niže na listi poslovnih prioriteta su informaciona i administrativna sigurnost, programi edukacije i razvoja sigurnosne kulture zaposlenih, te sigurnost top menadžmenta (ibid). 5.1. Harmonizacija zakonske regulative u Bosni i Hercegovini Rijetki autori su se bavili istraživanjem privatne sigurnosti u Bosni i Hercegovini, a naročito korporativne. Uprkos kompleksnom normativnom uređenju, sistem privatne sigurnosti u BiH danas čini 169 privatnih agencija koje pružaju usluge zaštite (Kržalić, 2009) i upošljavaju 4.207 osoba (Ahić, 2009) odnosno licenciranih zaštitara i drugih nosilaca zaštitarske struke. U BiH privatne agencije za zaštitu nude usluge iz domena fizičke i/ili tehničke zaštite lica i imovine kao i detektivske usluge u manjem bh. entitetu i Brčko Distriktu. Obavezno se privatne sigurnosne agencije angažuju i za pružanje sigurnosnih usluga pri održavanju sportskih, kulturnih i javnih manifestacija. Iako je zaštita tokom transporta novca i drugih vrijednosti vid kombinacije fizičko – tehničke zaštite, posebno ćemo je izdvojiti kao masovnu uslugu koju moraju priuštiti finansijske institucije odnosno sve ustanove i subjekti koji posluju s gotovim novcem, dragocjenostima i vrijednosnim papirima. Transport novčanih sredstava i drugih vrijednosti je usluga zaštite koju nude agencije odnosno koje raspolažu sa adekvatnim materijalno – tehničkim sredstvima, ljudskim resursima i odgovarajućim odobrenjima. Sprovođenje ove usluge osim što nosi određeni rizik zbog učestalih napada na osoblje i njihov objekat zaštite koji se prevozi dodatno komplikuje i stavlja na teret zakonska odredba koja je u mnogo čemu različita za političko – administrativne jedinice koje čine Bosnu i Hercegovinu. Privatne sigurnosne agencije uspješno obavljaju svoje zadaće i pored odsustva nacionalnog zakona što je prvi i vodeći izazov s kojim se ovaj sektor treba ekspeditivno izboriti. Uopšteno rečeno, prema Ahić et al. (2013) dijapazon usluga koje agencije nude je minimalan, jer gledajući retroaktivno nije se pomakao sa početne tačke još od pojave prvih privatnih agencija za zaštitu ljudi i imovine. Tako bi privatne sigurnosne usluge u BiH mogli okarakterisati kao minimalne, ako se ima u vidu da su u zemljama Zapada i Sjevera mnogi poslovi sigurnosti poput osiguranja aerodroma, zatvora, luka, rezidencijalnih objekata, državnih granica, kriminalističkih istraga, sigurnosti u saobraćaju itd. povjerene upravo nedržavnom sektoru. Najzad, mnoge privatne sigurnosne agencije štite sigurnost diplomata i najviših predstavnika državne vlasti. Privatne agencije za sigurnost u tim zemljama su prepoznate kao one koje obavljaju svoje funkcije uspješnije nego institucije javnog sektora za provedbu sigurnosti (Ahić et al. 2013). Iako se mnogima čini da bi donošenje krovnog zakona uticalo na uspješnije i djelotvornije organizovanje procesa rada i druge segmente privatnih sigurnosnih agencija koje čine privatni sistem sigurnosti u BiH, još uvijek ima mnogo krupnijih stvari i bitnijih pitanja koje treba uvrstiti na prioritetnu listu i riješiti po hitnom postupku. Ono na šta bi se osvrnuli vezano za entitetske zakone jeste izostavljanje i netangiranje ključnog elementa u Zakonu o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine koji pokriva područje Federacije BiH, a to je detektivska djelatnost. Na tržištu Federacije BiH postoji realna potreba i potražnja za ovom vrstom sigurnosne usluge, ali budući da ona nije zakonski uređena trebalo se nešto preduzeti. Međutim, političke strukture nisu imale sluha da preduzmu konkretne mjere u vezi sa tim pitanjem, iako je bilo pokušaja. Zapravo, postoji Nacrt zakona o privatnim detektivima FBiH s amandmanima i koji je usvojio Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine 2010. godine, ali iz nepoznatih razloga do današnjeg dana Dom naroda ga nije uvrstio na dnevni red niti je razmatran. Svakako bi donošenje ovog zakona upotpunilo i obogatilo privatnu djelatnost iz oblasti sigurnosti na prostoru Federacije BiH kao što su to učinila druga administrtivna područja naše države i to Brčko Distrikt i Republika Srpska (Ahić et al. 2013). Iako su privatne agencije za zaštitu vandržavni subjekti sigurnosti ipak su produkt države i država ih stavlja u istu ravan sa drugim sigurnosnim sistemima. Ali, državni subjekti shvataju na različite načine vandržavne subjekte sigurnosti, misleći isključivo na policijski sistem što usložnjava i onako lošu situaciju naročito pri rješavanju određene problematike iz oblasti sigurnosti zajedničkim snagama i saradnjom �policijskog i zaštitarskog sektora. U tom kontekstu još uvijek su naglašene suprotnosti i negodovanja policijskog sistema, kao i jasan stav da isti može samostalno ostvarivati svoju funkciju i unapređivati stanje sigurnosti unutar države bez pomoći privatnog sistema sigurnosti. Policijski sistem još uvijek nije saglasan da im je neko otrgnuo dio ovlaštenja i dao na operisanje fizičkim licima odnosno privatnim akterima, iako im isti nisu prijetnja. Otežavajuću okolnost predstavlja i sam odnos između policijskih struktura i zaštitarskog sektora. Indikativni su antagonizmi tokom razrješavanja sigurnosnih problema na kojima su zajednički angažovani i jedan i drugi, posebno tokom zajedničkog osiguravanja javnih manifestacija. Uvaženo je pravilo da se u slučaju propusta tokom zajedničkog angažmana u vezi sa pitanjem osiguranja manifestacija sportskog karaktera prebacuje nadležnost i odgovornost s jednih na druge, fer i korektnu saradnju skoro da nećemo vidjeti. Policijski sistem se tada ne može skrivati iza svojih navoda da je operativna samostalnost neupitna, jer ne raspolažu dovoljnim brojem ljudstva, dok im materijalno – tehničkih sredstava ne manjka. S druge strane, privatne agencije raspolažu sa dovoljnim brojem kadra, ali su oni zbog zakonske odredbe hendikepirani, i u slučaju narušavanja sigurnosti u većem obimu, a zbog nemogućnosti posjedovanja zaštitne opreme i širih ovlaštenja koja se odnose na sredstva prinude zaista su nemoćni i razumno je da traže podršku policijskih struktura. Ali, i pored profesionalno odrađenog posla od strane zaštitara uvijek će biti prigovora na iste kako od više instance tako i od policijskih struktura neposredno. Nasilje na sportskim događajima ionako nije esencijalno državno pitanje, ali to ne znači da ga treba tolerisati već da se promijeni pristup u načinu njegovog rješavanja, jer postojeće mjere prevencije nisu u većini situacija dostatne. Entuzijazam i profesionalnost su koštali mnoge zaštitare narušavanja psihofizičkog zdravlja, ozbiljnih tjelesnih povreda na radu, egzistencije itd. Stoga ako se zbog sigurnosnih zahtjeva i normativa ne mogu u cijelosti otkloniti ili smanjiti za zdravlje opasni radni uslovi i uslovi radne okoline, konstatovali smo i dajemo na analizu prijedlog da se uniformisanom sektoru u privatnim agencijama za zaštitu omogući pravo na pojedine beneficije u obavljanju gore navedenih radnih zadataka (Ahić et al. 2013). Pronalazak kompromisnog rješenja te otvorena i stručna saradnja između državnog i privatnog sistema sigurnosti nije jedini izazov sa kojim se suočava bh. društvo i opterećuje primarno privatni dio sistema. Izazovi su i druge prirode: etnička dimenzija, teritorijalna podjela, jak konkurentski pa i ignorativni odnos između pojedinih privatnih agencija, stremljenja nekih agencija da uz pomoć nezakonitih radnji postanu lideri u BiH i regiji minimizirajući sve druge sigurnosne agencije. Veće agencije su za veoma kratko vrijeme uvećale svoje poslovne kapacitete, profit i zauzele dobru poziciju na tržištu time što su u svoje redove angažovale bivše pripadnike javne sigurnosti, vojske ili policije. Međutim, većina evropskih država propisima zabranjuje, da bivši pripadnici oružanih i policijskih snaga neposredno po napuštanju državne službe zasnuju radni odnos u privatnom sektoru sigurnosti, odnosno mora da prođe određeni vremenski period, koji često iznosi i po nekoliko godina. Cilj ove restriktivne mjere upravo je sprečavanje mogućnosti da neko ko je radio u državnoj službi sigurnosti iskoristi svoje veze i kontakte i ostvari neku korist. Ovo smo s razlogom naveli kako bi se što više približili problematici koja je prisutna u sistemu privatne sigurnosti i kako bi ukazali na trenutno stanje u privatnoj sigurnosti naše države (Ahić et al. 2013). Neumanjujući uticaj i značaj nijednog prije pomenutog izazova u fokusu zanimanja je ipak jedan od najvećih koji bi prije definisali kao urgentno stanje, a odnosi se na upravljanje ljudskim resursima u privatnim agencijama za zaštitu. Oduvijek je ovaj subjektivni faktor bio potpuno zanemaren, mada je bilo istupa u javnosti o istom, ali bez ikakve reakcije pa ako se ne može pravovremeno i adekvatno riješiti o njemu treba govoriti sasvim otvoreno. Ljudski resursi su temelj i pokretačka snaga svake privatne agencije. Njihovim pravilnim upravljanjem i rukovođenjem može se ostvariti svaka postavljena poslovna vizija i cilj. To iz ugla zaštitarske djelatnosti treba da znači da je menadžment odgovoran za gotovo svaki propust i napredak koji niži nivo odnosno zaštitari naprave. Stoga je zadaća menadžmenta da pravilno izvrši regrutaciju i selekciju neposrednih izvršilaca poslova zaštite (zaštitara), da ih postavi na adekvatne pozicije u skladu sa njihovim kvalifikacijama, psiho – fizičkim i drugim sposobnostima i mogućnostima, da ih konstantno dodatno edukuje i da ih motiviše. Odnosno to prvenstveno znači da se radi na njihovom profesionalnom razvoju i njegovanju kolegijalnih odnosa, a pri tome primjenjujući zakonske i druge pravne odredbe. Ljudi su ključni problem, ali i rješenje tih problema, stoga menadžeri privatnih sigurnosnih agencija trebaju zadovoljiti neke osnovne kriterije kao što su pravičnost, stručnost, profesionalnost, multidisciplinarnost da bi na pravi način rukovodili ljudskim resursima. �5.2. Istraživanje u području privatne sigurnosti u bosni i hercegovini Ahić et al. (2013) su proveli istraživanje koje je tretiralo zakonodavstvo po pitanju privatne sigurnosti, i posljedično tome i korporativne sigurnosti u BiH, odnosno koje se odnosi na postupke u radu privatnih sigurnosnih agencija u BiH u vezi sa pitanjem sprovođenja Zakona o radu Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta, pojedinačnih ugovora o radu, kolektivnog ugovora, u formi sveobuhvatnog i reprezentativnog intervjuisanja i anketiranja na uzorku koji je obuhvatio ukupno 120 uniformisanih službenika iz 11 privatnih sigurnosnih agencija. Problem kojim se bavilo istraživanje bio je odnos javnog i privatnog sektora u pružanju usluga sigurnosti i uticaj tog odnosa na kvalitet upravljanja ljudskim resursima u privatnim sigurnosnim agencijama. Predmet navedenog istraživanja je kvalitet kontrole rada inspekcijskih organa u privatnim agencijama za zaštitu ljudi i imovine, te poštivanje Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta, pojedinačnih ugovora o radu i kolektivnog ugovora od strane privatnih sigurnosnih agencija u BiH kao poslodavaca. Dobiveni statistički pokazatelji koje su Ahić et al. (2013) prikupili govore da postoji ugrožavanje elementarnih prava uposlenika iz Zakona o radu Federacije BiH, RS i Brčko Distrikta i kršenje drugih zakonskih odredbi u privatnim agencijama za zaštitu koje su bile predmet istraživanja. Tačnije, zakonske odredbe koje se odnose na trajanje radnog vremena, naknadu za rad i usklađenost satnice sa pojedinačnim ugovorima o radu, isplata sredstava za topli obrok, regres, godišnji odmor, kao i odmor tokom radnog dana. Pojašnjenja radi, prema članu 29. Zakona o radu Federacije BiH , članu 40. Zakona o radu RS i članu 22. Zakona o radu Brčko Distrikta, puno radno vrijeme uposlenika traje 40 sati sedmično, a za pripadnika osiguranja broj radnih sati mjesečno iznosi 210 i više sati, kao broj redovnih sati izuzevši vrijeme provedeno na poslovima osiguranja kulturnih, sportskih i sličnih manifestacija. Tokom cjelodnevnog radnog dana pripadnici osiguranja u preko 89 % slučajeva nemaju pravo na odmor u trajanju od 30 minuta koji mu propisuje član 37, 54. i 29. već pomenutih Zakona o radu (Ahić et al. 2013). Istraživanjem se došlo i do saznanja da zaštitari u enormno velikom broju slučajeva ne ulažu žalbe poslodavcu kada isti zloupotrebljava njihova radna prava, kao i da se u minornom procentu udovolji žalbi koju su samo „rijetki“ ispitanici, odnosno oni koji se žele pokušati izboriti za svoja prava predočili poslodavcu. Takođe je zapaženo da za sve uočene propuste u upravljanju ljudskim potencijalima, a koje se tiču kršenja Zakona o radu i ugovora o radu, nadležni inspekcijski organi nisu raspolagali tim činjenicama, jer ih ispitani nisu evidentirali. Postoji razlika šta uniformisani službenici privatne sigurnosti prijavljuju i šta inspekcijski organi primjećuju s obzirom na procenat zaštitara, koji prijavljuju kršenje svojih prava i nepravilnosti u radu svojih poslodavaca. Čini se da je neuspjeh inspekcijskih organa da detektuju te probleme teško objasniti slučajnošću. Činjenica je da postoji neki dublji razlog, zbog kojeg inspekcijski organi prave takav propust, međutim taj razlog nije moguće odrediti odnosno otkriti na osnovu ovih podataka, već o njemu možemo samo špekulisati. Oni dalje tvrde da osnova za takve predpostavke dolaze iz vlastitih iskustava i iskustava velikog broja kolega iz privatne sigurnosti. Ovo su samo predpostavke, a prvi korak daljem istraživanju ovog problema bi trebao biti precizno identifikovanje pravih razloga ovakvih propusta nadležnih inspekcijskih organa. Tek na osnovu rezultata takvog istraživanja bit će moguće predložiti mjere, koje će s većom sigurnošću dati rezultat (Ahić et al. 2013). Brojke koje predstavljaju realnu i pouzdanu sliku jasno reflektuju položaj zaposlenih u privatnoj sigurnosti koji bismo okarakterisali kao veoma ugrožavajući. Ove činjenice nas dovode do zaključka da u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju poslovanje privatnih agencija za zaštitu, koje sinergijski predstavljaju sistem privatne sigurnosti BiH u velikom procentu se i dugi niz godina njeguje praksa zloupotrebe prava svojih radnika, kršenja zakonske legislative koje tretiraju ovu oblast, a sankcije izostaju jer je manadžment privatnih agencija za zaštitu pri obavljanju specifične zadaće, kao što je upravljanje ljudskim resursima pronašao način da eskivira sve propuste odnosno nepravilnosti (Ahić et al. 2013). Sveobuhvatno gledajući privatne agencije za zaštitu na području BiH su od svog osnivanja izvjestan period bile potpuno neregulisane i suočene sa nizom problema od kojih su neki viđeni i danas te dokazani provedenim istraživanjem. Naime, može se donijeti zaključak da vladajuća struktura, odnosno menadžment gotovo u svim privatnim agencijama za zaštitu ljudi i imovine svoje poslovanje ne sprovodi, odnosno ne usklađuje s važećim zakonima i drugim propisima o radu, za što ne snose sankcije. Stoga smo mišljenja da je nužan veći i hitniji angažman Parlamenta i nadležnih organa u vezi sa pitanjem nadzora rada i zakonitosti privatnih sigurnosnih agencija. Međutim, u sadašnjem vremenu ova nadležnost se delegira na lokalne vlasti odnosno na policiju (Federalno �ministarstvo i kantonalni organi unutrašnjih poslova u Federaciji BiH, Centri javne bezbjednosti u manjem BiH entitetu, te policija Brčko Distrikta). Ovo su samo neki od inhibitora koji onemogućavaju ekspanziju, prosperitet i profesionalni razvoj privatne sigurnosti i koje su autori osvijetlili u ovom istraživanju. Prisutni su i drugi problemi, slabosti, nedorečenosti i nedostaci privatne sigurnosti bosanskohercegovačkog društva pa moramo proširiti vidike i ovaj sistem posmatrati i izvan normativnog i svakog drugog okvira. Zapravo, donošenjem jedinstvenog zakona na državnom nivou, a zatim harmonizacija tog zakona sa regulacijom privatne sigurnosti EU, eliminisali bi se pojedini evidentni problemi. Osim navedenog, svakako bi jedan od koraka, koji vodi do preobrazbe privatnog sistema sigurnosti u BiH i podizanja položaja svih zaposlenih u tom sektoru na viši nivo bio uspostava centralnog nepristrasnog registra privatne sigurnosti i formiranje strukovnog nezavisnog, samostalnog, nestranačkog, dobrovoljnog tijela – sindikata, koje će se brinuti o pravima uposlenika agencija za privatnu sigurnost, koje će djelovati na načelima demokratskog zastupanja, javnosti rada, samostalnosti uređenja programa rada, funkcionisanja, poboljšanja socijalnih radnih prava i uz puno poštovanje osnovnih ljudskih i sindikalnih prava i sloboda. Sindikat je jedno od racionalnih i mogućih rješenja, jer je očito da se zaštitarska djelatnost u ostvarivanju svojih prava, koja joj zakonom pripadaju ne može sama izboriti. Međutim, to je samo početni korak u procesu profesionalizacije ove djelatnosti za šta se treba postarati država i njene nadležne institucije osvrćući se i na bolju kontrolu i sankcionisanje svjesnih ili nesvjesnih propusta koje pravi menadžment i vlasnici privatnih sigurnosnih agencija, dok je ostalo isključivo u rukama vladajuće strukture privatne agencije. Stoga bi se u narednom dijelu osvrnuli na pitanje saradnje između privatnog i državnog sistema sigurnosti, koje kao i sve do sad izdvojeno nije na zadovoljavajućem nivou (Ahić et al. 2013). Potreba za saradnjom između privatnog i javnog sistema sigurnosti u društvu javila se i ranije, ali danas je veća nego ikada. Tako, ako želimo govoriti o gradnji modernijeg sistema privatne sigurnosti BiH i efikasnijim načinima kojima bi se izbjegla postojeća problematika akcenat treba staviti na pospješivanju saradnje ova dva sektora naročito u zajedničkom angažmanu pri obavljanju poslova uspostave optimalnog stanja sigurnosti. Preporučljiv model saradnje između privatnog i državnog sistema sigurnosti iniciran potrebama suprotstavljanja svim vidovima protivpravnog ponašanja trebao bi da obuhvata sve oblike saradnje od prikupljanja i razmjene informacija, koordinacije aktivnosti, sistemske zajedničke analize sigurnosnih prijetnji na manifestacijama sportskog karaktera, mogućnost razmjene opreme odnosno materijalno – tehnička pomoć, davanje nadležnosti i ovlaštenja višeg ranga od onih koje privatne agencije imaju na entitetskom nivou, kao i da se izvrši harmonizacija sa zakonima država članica Evropske unije, jer oni s više detalja tretiraju materiju privatno – državne saradnje, oblast osnovne i specijalne obuke i druga važna pitanja. Iz dosadašnjeg iskustva pretpostavka autora je da će svaki pokušaj za uspostavu ovakvog vida saradnje s javnim službama sigurnosti, kao i regulacija sistema privatne sigurnosti u BiH na državnom nivou biti osujećen. Također autori smatraju da u perspektivi, u narednoj deceniji postojanja i rada privatnog sistema sigurnosti BiH, postoji skepticizam kako zbog postojećeg ustaljenog poslovanja cjelokupnog menadžmenta sektora sigurnosti u vezi sa pitanjem upravljanja i tretiranja ljudskim resursima, neusklađenosti entitetskih zakona što nikoga od nadležnih institucija ne zabrinjava, zatim zbog ne produbljivanja i proširivanja asortimana usluga zaštite, kao i zbog svih latentnih i uočenih nepravilnosti, propusta, problema i nedostataka privatne sigurnosti bosanskohercegovačkog društva, ali to opet ne znači da se neće iznaći i što je još važnije sprovesti optimalan model sistema privatne sigurnosti u našoj državi (Ahić et al. 2013). 6. Zaključak Složeni procesi harmonizacije zakonskih propisa u Europskoj uniji koji se odvijaju kako bi se poboljšali sigurnosni uvjeti na ovim prostorima, ali i slobodnije tržište što je sadržina i temelj Europske unije, predstavljaju najznačajnije aspekte za industriju privatne sigurnosti, ali i privatnu sigurnost općenito. Ovi propisi nastoje obezbjediti što bolje uslove za građane i državu skidajući teret organima javne sigurnosti, ali i osiguravajući jedno od fundamentalnih ljudskih prava, prava na sigurnost svakom građaninu koji se nalazi na području Europske unije. �Industrija privatne sigurnosti u Europskoj uniji sve više dobija na značaju dokazi koji govore u prilog tome su godišnji obrti ekonomski najjačih država na ovome području, ali i odnos javne i privatne sigurnosti, u kontekstu broja zaštitara, odnosno policajaca naspram ukupne populacije. Postepenom i „jednobojnijom“ harmonizacijom, sektor i industrija privatne sigurnosti polako dobijaju na sve većem značaju u smislu individualne, države, ali i međunarodne sigurnosti. Zakonska regulativa u Europskoj uniji je u relativno dobrom položaju skoro sve države su zadovoljile kriterije i djelimično uskladile propise što je pozitivno uticalo na njihove ekonomije. Međutim, problemi se javljaju sa državama koje nisu članice, a koje u skorijoj budućnosti bi trebale da pristupe u Europsku uniju. Te države su stavile u drugi plan usklađivanje propisa koji se tiču privatne sigurnosti ili barem djeluje da su isto zanemarile. Različiti vremenski periodi razvoja Europske unije, karakterišu različiti vremenski periodi razvoja sistema obezbjeđenja imovine i lične sigurnosti. Tako je ova oblast bila regulisana odgovarajućim zakonskim i podzakonskim aktima, koji su direktno ili indirektno uređivali njegovu organizaciju i poslove sa naglašenom pozicijom i ulogom policije u tom sistemu. Bilo je perioda kada, ova oblast nije bila zakonski uređena, a javne kompanije su same, po svom nahođenju, organizovale sistem sigurnosti. Analizom dobivenih rezultata teorijskih promišljanja, te analizom empirijskih istraživanja indirektno su prezentirane određene preporuke koje se mogu napraviti u domenu određenih zakonskih i praktičnih djelatnosti, sa ciljem unaprijeđenja rada, profesionalizma i transparentnosti sektora privatne sigurnosti. Kada govorimo o području Bosne i Hercegovine rješenja se ogledaju u normativnom podizanju nadležnosti ili harmonizaciji propisa u nižim nadležnostima. Rješenje problema, dakle, mogli bismo tražiti ili u jedinstvenom zakonu na nivou države ili u usklađivanju postojećih zakona na nivou entiteta, u skladu s EU trendovima, a uz obaveznu kontrolu zakonitosti u radu privatnih sigurnosnih agencija. 7. Literatura Ahić, J. (2009). Sistemi privatne sigurnosti. Sarajevo: Fakultet za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije. Ahić, J., Pustahija, A., Omerović, M. (2013). Sistem privatne sigurnosti u BiH . predrasude, izazovi i perspektive. Kriminalističke teme, XIII, 1-2. Bogunović, N. (2013). Analiza stanja privatne sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Preuzeto sa: http://www.asadria.com/articles/1/0/162.html (28.7.2013). De Clerck, H. (2011). Private security services in Europe facts and figures. Konfederacija privatnih sigurnosnih usluga u Europi. Draper, H. (1978). Private police. INC: Humanities press. kriminalističkih nauka. Krstić, O. (1996). Rečnik kriminalističkih poligrafista. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Kržalić. A. (2009). Stanje privatne sigurnosti u BiH. Sarajevo: Centar za sigurnosne studije BiH. Masleša, R. (2001). Teorije i sistemi sigurnosti. Sarajevo: Magistrat. Modly, D. (1998). Priručni kriminalistički leksikon. Sarajevo: Fakultet Omerašević, S., Higgins, B. (2012). Paradoksi bosanskohercegovačkog sektora privatne sigurnosti. Preuzeto sa: http://atlantskainicijativa.org/index.php?option=com_content&view=article&id=835%3Aparadoksibosanskohercegovakog-sektora-privatne-sigurnosti&catid=44%3Anewsletter&Itemid=131&lang=hr (23.7.2013). Pravilnik o evidencijama („Službeni glasnik RS“ br. 20/2003), Pravilnik o legitimaciji pripadnika obezbjeđenja i detektivskoj legitimaciji („Službeni glasnik RS“ br. 19/2003), �Pravilnik o načinu polaganja stručnog ispita za pripadnike fizičkog i tehničkog obezbjeđenja i privatnoj detektvskoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“ br. 20/2003), Pravilnik o obuci radi sticanja certifikata za obavljanje poslova fizičke ili tehničke zaštite ljudi i imovine („Službene novine FBiH“ br: 54/2002.), Pravilnik o prostornim i tehničkim uslovima za zaštitu od krađe i drugih nezgoda i zloupotreba, koje mora ispunjavati poslovni prostor preduzeća koje obavlja djelatnost obezbjeđenja lica i imovine i detektivska agencija („Službeni glasnik RS“ br. 20/2003) Pravilnik o upotrebi fizičke sile i vatrenog oružja pri vršenju poslova fizičke zaštite ljudi i imovine („Službene novine FBiH“ br. 54/2002), Pravilnik o uslovima i načinu sprovođenja tehničkog i fizičkog obezbjeđenja („Službeni glasnik RS“ br. 20/2003), Pravilnik o uslovima obavljanja poslova pratnje i obezbjeđenja novca, vrijednosnih papira, plemenitih kovina, metala i drugih vrijednosti („Službeni glasnik RS“ br. 19/2003). Pravilnik o uslovima za obavljanje poslova pratnje i osiguranja novca, vrijednosnih papira i dragocjenih kovina i metala, te o načinu izdavanja i oduzimanja tih poslova. („Službene novine FBiH“ br. 54/2002), Program obuke za sticanje certifikata za obavljanje poslova fizičke ili tehničke zaštite ljudi i imovine. Član 2. stav 1. Pravilnika („Službene novine FBiH“ br: 54/2002.), SALW and Private Security Companies in South Eastern Europe: A Cause or Effect of Insecurity? Preuzeto sa: http://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2004_2009/documents/fd/see_20051117_07_/see_20051117 _07_en.pdf (28.7.2013). Steden, R. & Sarre R. (2007). The growth of private security: Trends in European Union. Security Journal 20, 222-235. Trivan, D. (2013). Korporativna sigurnost dijeli sudbinu nacionalnih ekonomija. Sarajevo: A&S Adria. Učur, Đ. M. (2011). Izmjene i dopune zakona o privatnoj zaštiti. Sigurnost. 53 (2) 133-140. Zakon o agencijama i unutrašnjim službama za zaštitu ljudi i imovine („Službene novine Federacije BiH“, br. 78/08), Zakon o agencijama za obezbjeđenje lica i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti („Službeni glasnik RS“, br. 4/12), Zakon o agencijama za osiguranje osoba i imovine i privatnoj detektivskoj djelatnosti („Službeni glasnik Brčko Distrikta“, br. 27/04, 37/05, 15/05). Zakon o agencijama za zaštitu ljudi i imovine („Službene novine FBiH“ br. 50/2002), Zakona o oružju i municiji Kantona Sarajevo („Službene novine KS“. br. 29/01, 16/02, 10/05), Zakona o oružju i municiji Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 70/07, 24/09, 118/09, 40/11), Zakona o privatizaciji preduzeća (“Službene novine FBiH”, br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09), Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09 i 79/11). �Author: Jasmin Ahić, PhD, Associate Professor Institution: Faculty of Criminal Justice, Criminology and Security Studies of Sarajevo University E-mail: jahic@fkn.unsa.ba „HARMONIZATION OF LEGAL REGULATIONS OF PRIVATE SECURITY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE CONTEXT OF EUROPEAN INTEGRATION“ Abstract The issue of security has always been of great importance for the humans, because it is a very important need, with the modalities for its realization changed and evolved as forms of threats to security have changed and evolved. One elaborating private security in the broad sense, that is not and should not be competition to public security and safety, then appear as a separate field of protection of persons and property on the one hand and private detective activity on the other. They are very often intertwined, and together with the public security services (police, army, security services, judicial institutions) form the security framework of contemporary world.This paper will adressed to a process of emergence and development of private security and private detective activities in Bosnia and Herzegovina, in the context of the events of the early nineties, which marked the end of the socialist era and the establishment of new socio-political and market relations. The author elaborate the issue of legal regulations that standardize private security and detective activity, and points to the practical aspects and problems of „law's“ in Bosnia and Herzegovina. In the context of European integration the author emphasizes the necessity of harmonization of regulations in BiH and the necessity to enact a law on private detective activities in the FBiH. Key words: private security, detective activities, harmonization of regulations, European integration � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3173 Title A name given to the resource HARMONIZACIJA ZAKONSKE REGULATIVE PRIVATNE SIGURNOSTI U BOSNI I HERCEGOVINI U KONTEKSTU EVROPSKIH INTEGRACIJA Author Author AHIĆ, Jasmin Abstract A summary of the resource. Pitanje sigurnosti je oduvijek bilo od velikog značaja za čovjeka, jer predstavlja njegovu vrlo važnu potrebu, pri čemu su se modaliteti njezinog ostvarenja mijenjali i razvijali kako su se mijenjali i razvijali oblici ugrožavanja sigurnosti. Kada se govori o privatnoj sigurnosti u širem smislu, koja nije i ne smije biti konkurencija javnoj sigurnosti, onda se kao zasebna područja pojavljuju zaštita osoba i imovine s jedne strane i privatna detektivska djelatnost s druge strane. One su vrlo često isprepletene i zajedno s javnim sigurnosnim službama (policija, vojska, sigurnosne službe, pravosudne institucije) tvore sigurnosni okvir savremenog čovjeka. U ovom radu će biti razmatran proces nastanka i razvoja privatne sigurnosti i privatne detektivske djelatnosti u Bosni i Hercegovini, a u kontekstu događaja s početka devedesetih godina prošlog vijeka, koji su označili kraj socijalističke ere i uspostavu novih društveno-političkih i tržišnih odnosa. Autor osvjetljava problematiku zakonske regulative koja normira privatnu sigurnost i detektivsku djelatnost, te ukazuje na praktične aspekte primjene propisa istih u Bosni i Hercegovini. U kontekstu evropskih integracija autor posebno ističe neophodnost harmonizacije propisa u BiH, te neminovnost donošenja zakona o privatnoj detektivskoj djelatnosti u Federaciji BiH. Ključne riječi: privatna sigurnost, detektivska djelatnost, harmonizacija propisa, evropske integracije Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/a250f096809a0116f1d20c0d5b08db3b.pdf b4fe419b61301e2931f67f5eca1cf91d PDF Text Text ���� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3019 Title A name given to the resource The Accusation Model before the International Criminal Court Author Author Smailagić, Nedžad Abstract A summary of the resource. Review of the Book Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/18debb186f3f203a2abd134e700c5963.pdf 6eb085cfdca56bb27a726c92f7584de3 PDF Text Text ���������������������о е ���������о е � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3011 Title A name given to the resource Procedure for Determining Abuse of Dominant Position in the Competition Law of Bosnia and Herzegovina Author Author Poljić, Adis Abstract A summary of the resource. The paper procedure for determining abuse of dominant position in the competition law of Bosnia and Herzegovina. Competition laws is very important for the functioning of the market, and is in line with the European Union. It is interesting that during the decision-making Competition Council, the purpose of assessment of the case, can be used the practice of the European Court of Justice and the decisions of the European Commission. The main role of the Competition Council is to determine the violation of competition laws, while in the European Union's role entrusted to the Commission. Following the example of the Commission should be strengthened and the capacity of the Competition Council in order to prevent more harm to competition regarding abuse of dominant position. Competition Council decided to initiate the procedure, but it can be at the request of a party or ex officio. When making decisions, we find that the mischaracterization of constituent status, which creates space obstruction, thus the possible ineffectiveness of the Council. Judicial protection provided Court of Bosnia and Herzegovina, because it are against the decisions of the Competition Council may declare claim. The specificity of the existence of the extraordinary remedy to review the decision of the Competition Council. The jurisdiction of the Competition Council and the forced execution of decisions. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed DOI Digital object identifier DOI 10.14706/DO15226 Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/0e04099951f64f994c48a4115d87c303.pdf f51ccbdd94225bd7325438cf99d79365 PDF Text Text ��������������������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3003 Title A name given to the resource Bosnia and Herzegovina in the Process of Fullfiling of the Copenhagen’s Political Criteria: Progress or Stagnation? Author Author Omerdić, Dženeta Abstract A summary of the resource. The task of state authorities is to enable, within its competencies, full and effective implementation of the principle of the rule of law, and to allow all individuals to participate in process of creation and achievement of human rights and fundamental freedoms. In connection to aforementioned, and according to the political criteria adopted in Copenhagen in June 1993, the paper analyzes status of Bosnia and Herzegovina in the European integration process. Special emphasis is placed on the analysis of the institutions of Bosnia and Herzegovina and their normative, professional and infrastructural readiness (and ability) to guarantee the implementation of fundamental democratic principles. Furthermore, the paper analyzes the measures that have been announced in the adopted reform agenda for Bosnia and Herzegovina 2015-2018, which are primarily related to the implementation of the principle of the rule of law and to the process of good governance. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed DOI Digital object identifier DOI: 10.14706/DO15222 Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/dfde655592bbac9b85376c004973c8fb.pdf 608e4148380fccb440f7d45fc3259f3b PDF Text Text ���������������������Δ Δ Δ Δ ������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3015 Title A name given to the resource Nominalism in Position of Contract Will Author Author Mulalić, Aida Abstract A summary of the resource. Changes in the value of money reach almost all segments of society. In this way the issue of the protection of monetary claims in terms of depreciation shows in its full expansion. Source of the problem, as we attempt to prove is based on a different understanding of the essence of money in monetary and legal theory and judicial practice that characterize the money differentaly. Consequently there are different doctrinal conflicts in various attempts to define the money referred to two questions: what are the main characteristics of money and what is the nature of the intrinistic value of money? There is a point where legal and economic theories diverge. Those differences result in unequal legal treatment of legal subjects. To that goal we subordinate our choice of scientific methods: induction, explicative analysis and abstraction, with the intention of forming a general conclusion about causality among phenomena induced by economic factors and conditions embedded in legal matters. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/68c96f82f8ba803339ec72dd63baf936.pdf 6fa2f68855c8e4c3b909bb51b5d1c1ca PDF Text Text ���    ���������‐ ���������������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3007 Title A name given to the resource Comparative Analysis of the Legal Remedies in Criminal Proceedings in Bosnia and Herzegovina, United States of America, United Kingdom, Republic of Croatia and Scotland Author Author Muharemović Orić, Nejra Abstract A summary of the resource. The right to a remedy and remedies are of fundamental importance for any society. This paper examines selected issues relating to remedies in comparative criminal law: evolution, definition, types and specifics of the remedies in certain legal systems, in particular accentuating the distinction between the common law and civil law jurisdictions, keeping in mind that even a perfect procedure can not guarantee perfect results. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/88bce3ac8bd090b5bd82d65a8f6d773c.pdf fb0d850c0582434e8097c9dffe8575c2 PDF Text Text �������������������������������������������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3006 Title A name given to the resource Prohibition of Operation and Activities of Political Parties - Comparative Review of the Jurisdiction of Constitutional Courts in the Region Author Author Jašarbegović, Amra Kotlo, Rebeka Abstract A summary of the resource. In the contemporary constitutional and democratic state, political parties represent one of the most important organizations of modern political action. Their constitutionalization, or introducing into the constitution the provisions which govern the principal position of the political parties and which recognize their (democratic) role in the constitutional system, influenced the appearance of different mechanisms of control and prohibition of their operation and activities. This paper analyzes the position and role of contemporary constitutional courts in controlling the operation and activities of political parties. The analysis of the practice of constitutional courts which exercise these powers, as well as of the practice of the European Court of Human Rights and of the opinions of the Venice Commission expressed by “Guidelines on Prohibition and Dissolution of Political Parties and Analogous Measures” is essential if we wish to critically evaluate the place and role of modern constitutional courts in the control of operation and activities of political parties. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General)