264 10 3494 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3451 Title A name given to the resource FUNNY AS HELL: CONCEPTUAL INTEGRATION THEORY AND STAND-UP COMEDY Author Author Hot, Irma Abstract A summary of the resource. The construction of meaning in humor research falls within the cognitive group of operations present in everyday human life and occurring at a lightning speed invisible to the conscious human mind. The topic of this paper is, hereby, Cognitive-linguistic analysis of humor in stand-up comedy. The analysis is based on Fauconnier and Turner’s Blending Theory with special attention to jokes with religious content taken from the materials of American stand-up comedians. The aim of the paper is to prove that the conceptual integration theory is able to account for the creation of meaning in this type of humorous discourse. Furthermore, the analysis will try to prove that the theory of conceptual integration can explain the creation of incongruity in the blends of religious jokes and show that disparagement is inherent in this type of humor. Keywords:Conceptual Integration Theory, Stand-up Comedy, Incongruity, Religion Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3459 Title A name given to the resource METAFORIČKI KONCEPT „LJUDSKA BIĆA SU ŽIVOTINJE“ U POEZIJI MUHAMEDA ELEZOVIĆA Author Author Hodžić, Jasmin Abstract A summary of the resource. Ovaj rad ispituje konceptualnu metafgoru „LJUDI SU ŽIVOTINJE“ u poeziji Muhameda Elezovića, ne tako poznatog pjesmika iz Bosne, ali usko povezanog s datom temom. Kroz teorijski okvir koji su postavili Lejkof i Džonson (1980) poznat kao Kognitivna tteorija metafore, pokazano je šta nam poezija govori o životu ljudskih bića, kroz povezivanje dvije date domene, tj. „LJUDI“ i „ŽIVOTINJE“. Daje nam se na znanje nešto što nismo ni znali ili smo samo djelimično znali o sebi. Ključne riječi: ljudi, životinje, poezija, konceptualna metafora, Muhamed Elezović Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3407 Title A name given to the resource TURKISH AS THE LANGUAGE MEDIATING ACCEPTANCE OF F A R SI SM S IN BOSNIAN Author Author Haverić, Đenita Šehović, Amela Abstract A summary of the resource. Bosnian language lexis is characterised by a number of loanwords, whereby words of eastern origin, i.e. words from Turkish, Arabic or Persian, occupy a prominent place, not only in number but also in terms of language, style and other characteristics. Words of eastern originwere introduced in the Bosnian language mostly through Turkish and are, for that reason, referred to as turcisms. However, a more scientifically approved term is orientalisms since not all of these words belong to the Turkish lexical material, and they involve a great number of Arabic and Farsi phrases. Apart from that, not all the words of eastern origin entered the Bosnian language through Turkish exclusively, as there is a number of words that enteredBosnian directly from Arabic or Persian. The number of turcisms in the Bosnian language is quite impressive. For instance, Škaljić’s Rječnik turcizama (Dictionary of Turcisms) contains 8,742 words (expressions) and 6,878 terms(1979: 23). Compared to Turkish and Arabic, lexis of Persian origin is the least present –in Škaljić’s Dictionary of Turcismsthere were total 1031words of Persian origin, out of which 653 basic words and 378 derivatives (Akopdžanjan, 2010: 180). This proportionately smaller number of words of Persian origin in relation to the other two languages is quite reasonable and logical since there was no direct contact between the peoples of Bosnia and Herzegovina and Iran, as was the case with Turkey, which ruled in our region for more than five centuries. Although there was no direct contact between the two nations, influences and echoes of Iranian civilization in the Balkans, or in Bosnia and Herzegovina,were visible for centuries before the arrival of the Ottomans and Islam, since the time of settlement of the Slavs in this region. The penetration of Iranian civilization and culture on our soil continued through the expansion of Manichaeism,so the influencesof this civilization were kept in Newly-Manicheism teachings of Bogomil, and later after the arrival of the Ottomans and the acceptance of Islam in this region were restored and preserved through various Sufi and Dervish movements (Džaka, 1991: 398–399). This paper examines the significance and role of the Turkish language as the language mediator in the case of words of Persian origin entering the Bosnian language. Before it was fully adopted by the Bosnian language, a Persian loanword, from the moment it was borrowed from the source (Persian) to the receiver (Bosnian) language, would undergo various stages of adaptation on the phonological, morphological, and semantic plane. The focus of this paper is the analysis of semantic changes to Farsisms words that occurred due to the impact of Turkish language as a mediator. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3458 Title A name given to the resource TECHNOLOGY-ENHANCED ENGLISH LANGUAGE LEARNING Author Author Habul-Šabanović, Izela Abstract A summary of the resource. This paper presents the project ‘Technology-Enhanced English Language Learning’ which was made to meet the requirements for completion of the course ‘Building Teaching Skills Through the Interactive Web’ within the E-Teacher Scholarship Program offered by the American English Institute, University of Oregon. The project was created and conducted at the Pedagogical Faculty in Sarajevo, University of Sarajevo, in order to meet the students’ needs and address the particular issues and problems by implementing some of the technology-enhanced changes in the actual teaching context, i.e. a Class Blog, a Web Quest and a Nicenet Class. The target class for this project was a group of 30 Bachelor level students, all EFL learners, who attended the third year of Pedagogical Faculty in Sarajevo. The project was envisaged to introduce some novelties into our classes through the implementation of new technology. The aim was to increase the students’ motivation and self-confidence, foster their autonomous learning and enhance their abilities to use English more effectively in a meaningful context. This paper presents all relevant stages of the project implementation, starting from the background information about the learners, the setting, the course goals and the students’ needs, then describing the issues that started the project and the initial solutions, elaborating on the response and changes made, and concluding with reflections about the project and suggestions resulting from it. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c561704054c38965928154e20d9126a4.docx cfed29d6338030aefde40a406168805e https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b73c693d7dd6212f7be12f0108b2dcdd.pdf 2dba12b8f29cd4de0287972c622a2df8 PDF Text Text Mr.sc. Ajdin Huseinspahić, viši asistent Pravni fakultet Univerziteta u Zenici USVOJENJE U SLUŽBI ZAŠTITE NAJBOLJEG INTERESA DJETETA „Djeca-to su naše sutrašnje sudije“ Maksim Gorki Prema stavovima pravne nauke potpunim usvojenjem se najadekvatnije štite najbolji interesi djece bez roditeljskog staranja. Na tom tragu i ovaj rad se fokusira na analizu pojedinih domaćih divergentnih pravnih odredbi koje uređuju institut usvojenja, te poređenje istih sa međunarodnim standardom „najboljeg interesa djeteta“ sadržanim u Konvenciji o pravima djeteta, a prihvaćenim od gotovo svih država. Iz razmatranja pozitivnopravnih odredbi koje mogu doći u koliziju s principom zaštite najboljeg interesa djeteta, proizilazi da bi kvalitetnim reformisanjem usvojenja i afirmisanjem drugih instituta zaštite djece bez roditeljskog staranja trebalo udovoljiti općeprihvaćenom pravnom standardu „najboljeg interesa djeteta“. Ključne riječi: usvojenje, dijete, zaštita najboljeg interesa djeteta. 1. Uvod U malo slučajeva možemo konstatovati kako je proučavanje pravnog statusa nekog subjekta prava toliko interesantno kao što je to slučaj kod djece, a posebno djece bez roditeljskog staranja. Dijete, kao subjekt prava koje je prirodno ograničeno u segmentu zaštite svojih prava i interese u svakodnevnom pravnom prometu često je bilo na vjetrometini nesentimentalnih, nerazumnih i nepravednih zakonodavaca koji su djetetu prilazili kao nemoćnom biću kojem treba podariti određena prava, i pored činjenice da dijete činom rođenja stiče određen korpus prirodnih prava koje uživaju i sva ostala fizička lica. Činjenica da je dijete ograničeno u pogledu mogućnosti i obima zaštite svojih prava ne smije biti razlogom da se prema istom odnosi grubo i bezosjećajno. U radu će posebna pažnja biti posvećena razvoja usvojenja,na području naše države, u službi zaštite interesa djeteta prije i poslije Drugog svjetskog rata, kao i pokušaju da se razloži općeprihvaćeni međunarodni pravni standard „zaštita najboljeg interesa djeteta“ te dovede u vezu sa pretpostavkama za zasnivanje usvojenja. Naravno, vrhunac u razvoju koncepta zaštite djece je Konvencija o pravima djeteta, kojom je navedeni pravni standard prihvaćen kao vrhunaravno načelo kod donošenja bilo koje norme koja se odnosi na dijete kao ravnopravnog subjekta prava. Kroz cijeli rad ćemo nastojati dovesti u vezu usvojenje i zaštitu najboljeg interesa djeteta bez roditeljskog staranja.Na ovaj 191 �način ćemo analizirati, te nastojati ukazati na prednosti usvojenja, ali i nedostatke koji prijete da ugroze princip „zaštite najboljeg interesa djeteta“. 2. Usvojenje u službi zaštite interesa djeteta na području BiH prije i poslije Drugog svjetskog rata Ideja zaštite „najboljeg interesa djeteta“ danas predstavlja dominantan koncept u svim pravnim odnosima koji su od neposrednog ili posrednog značaja za dijete kao pravnog subjekta. Prenijeta na teren prava, pomenuta ideja iskazuje se kroz odgovarajuće pravne principe i pravila, čiji su temelji postavljeni 1989. godine.1Na početku nam se čini zanimljivim analizirati razvoj instituta usvojenja tokom dvadesetog stoljeća na našem području, s ciljem da se istraži nivo zaštite najboljeg interesa djeteta primjenom gore navedenog instituta zaštite djece bez roditelja, odnosno bez adekvatnog roditeljskog staranja. 2.1. Usvojenje u službi zaštite interesa djeteta na području BiH prije Drugog svjetskog rata Usvojenje, kao pravni institut porodičnog prava, a ono kao dio građanskog prava bilo je normirano na različite načine, nekada više a nekada manje uspješno. Tako u staroj Jugoslaviji, građansko pravo je ostalo gotovo u čitavom svom opsegu neunificirano.2 Rad na ujednačavanju ove pravne grane, odnosno njenih centralnih područja bio je organiziran neposredno nakon ujedinjenja, ali se odvijao tako sporo da je tek 1934. godine dospio do završne faze (štampanjem „Predosnove Građanskog zakonika Kraljevine Jugoslavije“ Predosnova- po uzoru na AGZ3), da bi nakon toga bio posve obustavljen. Po granama koje je obuhvaćala i po sistemu po kojem je te grane rasporedila, Predosnova je posve slijedila svoj uzor, tj. AGZ, razlikujući se od njega tek po broju paragrafa.4Već je u Predosnovama Građanskog zakonika Kraljevine Jugoslavije iz 1934. godine5 regulisano da u poglavlju koje normira odnose slične pravnom odnosu između roditelja i djece (usvojenje, „primanje djece radi njege“) ti odnosi budu potpunije uređeni, a u nekim pitanjima i drukčije nego što su uređeni u AGZ-u.6 U ovom uređenju redaktori su slijedili, osim AGZ-a, kao 1 Vlašković V., „Najbolji interes djeteta“ kao kriterijum za zasnivanje usvojenja“, Zbornik radova Prava djeteta i ravnopravnost polova-između normativnog i stvarnog, Međunarodni naučni skup, održan 29. juna 2012. god. na Palama, Istočno Sarajevo, 2012. god., 138.-139. 2 Radovčić V., Pokušaj kodifikacije građanskog prava u staroj Jugoslaviji (Predosnova Građanskog zakonika za Kraljevinu Jugoslaviju), Zagreb, fn. 24., 255. 3 Austrijski građanski zakonik je proglašen 1. juna 1811. u Beču pod naslovom Allgemeines Bürgerliches Gesetzbuch für die deutschen Erbländer (Opći građanski zakonik za njemačke nasljedne teritorije-OGZ), poznat po skraćenici ABGB. Vidjeti: Pilar I., O recepciji Austrijskoga Općega građanskog zakonika u Bosni i Hercegovini, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=128493 (15.07.2013.). 4 Sadržala je ukupno 1432 paragrafa, Ibid., 262. 5 Radovčić V,op.cit., 272. 6 AGZ bez novela važio je i u BiH, no za muslimane u porodičnim pitanjima važilo je šerijatsko pravo. 192 �glavnog uzora, i dvije čehoslovačke osnove, austrijske novele i Njemački građanski zakonik, što nam pokazuje koliki je bio uticaj navedenih pravnih sistema na pravne institute u Jugoslaviji. Za razliku od AGZ-a, Predosnova u pogledu zaštite djece bez roditeljskog staranja dopušta usvojenje vlastitog vanbračnog djeteta, ako nije moguća legitimacija per subsequens matrimonium, isključuje usvojenje vlastitog bračnog druga, brata ili sestre, kao i, inače dopušteno, usvojenje većeg broja osoba ako se one nalaze u odnosu koji je nespojiv s odnosom između braće i sestara, nadalje zabranjuje uslovno i vremenski ograničeno usvojenje, dopušta zajedničko usvojenje sa strane bračnih drugova, isključivši u svim drugim slučajevima usvojenje od više osoba, te utvrđuje formalne pretpostavke za valjanost ugovora o usvojenju, a koje pretpostavke AGZ nije određivao itd.7 Iako je princip zaštite najboljeg interesa djeteta, promovisan još krajem osamdesetih godina prošlog vijeka postavlja se pitanje da li je i u kojoj mjeri moguće govoriti o zaštiti najboljeg interesa djeteta u ovom periodu, znači do momenta donošenja Konvencije o pravima djeteta (u nastavku KPD).8 Analiziramo li navedene odredbe Predosnove možemo zaključiti kako je odredba o dopuštanju usvojenja vlastitog vanbračnog djeteta, s današnjeg pravnog aspekta u najmanju ruku neshvatljiva, šta više čini se suvišnom, no s te vremenske distance posmatrana razlog njenog postojanja je pronađen u tadašnjem različitom pravnom statusu bračne i vanbračne djece.9 Interesantno je da su kreatori Predosnova predviđali mogućnost usvojenja vanbračnog djeteta tek onda kada se pokaže da je njegovo pozakonjenje naknadnim stupanjem u brak njegovih roditelja postalo nemoguće. 10Međusobno usvojenje braće i sestara također je izričito zabranjeno, kako tada tako i sada11,što nam se čini opravdanim kada je riječ o zaštiti najboljeg interesa djeteta, pošto je za očekivati da će međusobni interesi braće i sestara biti bolje zaštićeni ukoliko se prioritet dâkrvnom srodstvu, te svim onim obavezama i pravima koja iz njega proizlaze.Uz to Predosnova je isključila mogućnost usvojenja vlasitog bračnog druga, a što i nema uske i neposredne veze sa zaštitom djece.No, analiziramo li Prokop A., Porodično pravo, Usvojenje, Školska knjiga, Zagreb, 1963., fn. 35, 33. 7 Radovčić,op.cit., 271. 8 KPD je usvojena Rezolucijom 44/25 Generalne skupštine Ujedinjenih naroda od 20.novembra 1989. godine. Iako je BiH postala strankom KPD 6. marta 1992. godine. u BiH KPD važi na osnovu Zakona o ratifikaciji Konvencije UN-a o pravima djeteta, („Službeni list R BiH”, br. 2/92 i 13/94), Vid. Strategija za borbu protiv nasilja nad djecom 2012.-2015., http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Strategija%20za%20borbu%20 protiv%20nasilja%20nad%20djeceom%20u%20BiH%20-%20BOS.pdf(17.02.2014.) 9 Alinčić M., „Obitelj u obiteljskom zakonodavstvu“, Revija za socijalnu politiku, god. I, br. 3, Zagreb 1994., 225.-235. 10 O pozakonjenju vid. Puhan I., Rimsko pravo, Naučna knjiga, Beograd, 1974., 179. 11 Član 93 stav 2 Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine- PZ FBiH („Službene novine FBiH”, br. 35/05 i 41/05). Član 154 stav 1 Porodičnog zakona Republike Srpske- PZ RS („Službeni glasnik RS”, br. 54/02 i 41/08). Član 78 stav 2 Porodičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine- PZ BDBiH („Službeni glasnik BDBiH”, br. 23/07). 193 �navedenu odredbu s aspekta potrebnih materijalnih uslova za usvojenje12 uočićemo kako su, istina s aspekta negativno postavljenih uslova, kreatori Predosnove uzeli u obzir mogućnost da neko usvoji i punoljetno lice, odnosno bračnog partnera.S obzirom da većina europskih zakonodavstava ne dopušta usvojenje punoljetnih lica13potrebno je ostvariti ravnotežu između interesa djeteta i njegovih roditelja i usvojitelja. Upravo se pomenuta ravnoteža nastoji postići pravilima koja sadrže uslove za zasnivanje usvojenja. Kada je riječ o usvojenju većeg broja osoba Predosnova je isključila, inače dopuštenu, mogućnost usvajanja većeg broja lica ukoliko se te osobe nalaze u odnosu koji je spojiv s odnosom između braće i sestara, a što je također na tragu zaštite najboljeg interesa djeteta i rađanja zdravog potomstva. Kako bi se interesi djeteta, potencijalnog usvojenika što kvalitetnije zaštitili, s jedne strane, te kako bi usvojitelji osjećali sigurnost u zasnivanju odnosa sa usvojenikom, s druge strane, Predosnova je isključila mogućnost zasnivanja usvojenja pod uslovom ili rokom. Mogli bi kazati kako je ova odredba išla u korist kako usvojitelja tako i usvojenika. Uz to u navedenom pravnom aktu se nalazila i odredba koja je dopuštala zajedničko usvojenje od strane bračnih drugova, isključivši u svim drugim slučajevima usvojenje od strane više osoba, pa se kao usvojitelji nisu mogli javiti vanbračni partneri niti bilo koja druga lica koja nisu živjela u braku. Dakako da je ovako postavljena formulacija mogla stvoriti probleme kada je u pitanju zaštita interesa djeteta, potencijalnog usvojenika, a pogotovou situaciji kada se kao jedini usvojitelji ili kao usvojitelji koji su u stanju kvalitetnije udovoljiti svim zahtjevima usvojenja javljaju lica koja ne žive u braku. 2.2. Usvojenje u službi zaštite interesa djeteta na području BiH prije Drugog svjetskog rata Nakon Drugog svjetskog rata nastupa period okarakteriziran saveznom zakonodavnom kompetencijom na području porodičnog prava, pa su se se o pojedinim segmentima tog prava donosili savezni propisi za cijelo područje bivše države.14Institut usvojenja je neposredno po završetku Drugog svjetskog rata normiran posebnim pravnim aktom, i to Zakonom o usvojenju iz 1947. godine.15 Njime je bila zagarantovana zaštita djece bez roditeljskog staranja i 12 Ovdje ubrajamo uslove koji se odnose na potencijalne usvojioce, potencijalnog usvojenika i njegove roditelje. Opširnije o materijalnim uslovima za usvojenje vid. Bubić S., „Opšti trendovi u promovisanju najboljeg interesa djeteta-usvojenika”,Zbornik radova Prava djeteta i ravnopravnost polova-između normativnog i stvarnog, Međunarodni naučni skup, održan 29. juna 2012. god. na Palama, Istočno Sarajevo, 2012. god., 80. i dalje. 13 „Izuzetak je, na primjer, pravo Grčke, koje dopušta usvojenje punoljetnih lica koja su u krvom i adoptivnom srodstvu sa usvojiteljem zaključno sa četvrtim stepenom.“Vlašković, op.cit„, fn. 15, 142. 14 Aras S., „Dispozitivne presude u sporovima o uzdržavanju djece“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka, (1991) v. 30, br. 2, 886-919, (2009). 15 Zakon o usvojenju-ZU („Službeni list FNRJ“ br. 30/47. od 01.04.1947. godine). Stupio je na snagu 12.05.1947. godine. Donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o usvojenju od 01.03.1965. godine („Službeni list SFRJ“ br. 10/65.), ovaj zakon je promijenio naziv i postao Osnovni zakon o usvojenju. Sve ovo nam pokazuje koliko je značaja pridavano usvojenju netom 194 �ostvarivanje njihovih interesa. Zakonodavac je priznao samo nepotpuno i raskidivo usvojenje, pa se tako nije moglo dovoditi u pitanje biološko porijeklo djeteta.16Naime, navedenim usvojenjem srodnički odnos je bio zasnovan između usvojenika i njegovih potomaka i usvojioca, ali ne i usvojiočevih potomaka, odnosno srodnika, pa tako ovim oblikom usvojenja nisu prestajala prava i dužnosti usvojenika i prirodnih roditelja. U matičnim knjigama su ostajali podaci o prirodnim roditeljima, tako da se ta informacije nije krila od usvojenika. Jednostavno, zakon je nalagao usvojitelju da se brine o djetetu, a za što je prijeko potrebna emotivna povezanost tih lica, ali je zabranjivano da se u svim relevantnim dokumentima brišu podaci o prirodnim roditeljima djeteta. Također, bilo je regulisano da ukoliko usvojitelj i usvojenik žele zaključiti brak, mogu zatražiti od organa starateljstva da raskine usvojenje.17 No, kako je to i regulisano, oni mogu poći drugim putem i zatražiti od kotarskog suda da im dozvoli zaključenje braka, a da prethodno nisu zatražili izricanje prestanka usvojenja.18 Ukoliko takvu dozvolu dobiju usvojenje će prestati.19 Stavovi određenih autora, kada je riječ o nepotpunom obliku usvojenja u FNRJ, baziraju se na tome da je cjelokupna pravna regulacija usvojenja na ovaj način stvarala strah i nesigurnost kod usvojitelja kako se svakog časa mogu poslije rata.Razumljivo je da se kao supsidijarno vrelo propisa ima primjenjivati Osnovni zakon o odnosima roditelja i djece („Službeni list FNRJ“ br. 104/1947), jer se ti propsi imaju primjenjivati mutadismutandis na odnose iz usvojenja.osim toga, bit će i propisa drugih zakona koji će se primjenjivati na odnose koji nastaju iz usvojenja, npr. neki propisi iz Osnovnog zakona o braku („Službeni list FNRJ”, br. 29/46, 36/48, 44/51, 18/55, „Službeni list SFRJ”, br. 12/65, 28/65 – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: OZB), Osnovnog zakona o starateljstvu („Službeni list FNRJ“ br. 30/1947), Zakona o nasljeđivanju („Službeni list FNRJ“ br. 20/1955), Zakona o državnim matičnim knjigama („Službeni list FNRJ“ br. 29/1946), Zakona o državljanstvu („Službeni list FNRJ“ br. 54/1946), Zakona o zdravstvenom osiguranju („Službeni list FNRJ“ br. 22/1962), Zakona o mirovinskom osiguranju („Službeni list FNRJ“ br. 51/1957) itd., itd. Naime, svi ovi zakoni, uredbe itd. koji svojim propisima regulišu bilo kakva prava i dužnosti roditelja i djece primjenjuju se i na odnose iz usvojenja, ukoliko, dakako, iz prirode stvari ili izričitih odredaba zakona drugačije ne proizlazi. No, većina zakona kada govori o pravima djece (bračne, vanbračne i pozakonjene), obično uz njih izričito spominje i usvojenu djecu te ih tako izjednačuje. Prokop A., 44.-45. S današnjeg aspekta mogli bi konstatovati da je dodjeljivanje različitih prava djeci shodno njihovom pravnom statusu neprihvatljivo. „djeca rođena van braka imaju ista prava i dužnosti kao i djeca rođena u braku. Izričita odredba o njihovoj ravnopravnosti sa bračnom djecom, kao što je već ranije rečeno, nije sadržana u zakonu. Njeno izostavljanje je posljedica stava o nepotrebnosti normiranja ravnopravnosti, pošto su vanbračna djeca još od 1974. godine izjednačena sa bračnom.“ Bubić S.;Traljić N., Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007., 38. 16 „Države-potpisnice će poštovati pravo djeteta da sačuva svoj identitet, uključujući državljanstvo, ime i porodične odnose koje priznaje zakon, bez nezakonitog uplitanja.” Član 8. stav 1 Konvencije o pravima djeteta, Vid. http://www.ohchr.org/en/professionalinterest/pages/crc.aspx (13.01.2014.). 17 Prokop, op.cit., 152. 18 Član 24. st. 2 OZB. 19 Član 24. st. 4 OZB. „U našem zakonodavstvu predviđeno je da usvojenje može prestati na jedan od četiri načina. Dok su prva tri normirana Zakonom o usvojenju, četvrti je normiran u Osnovnom zakonu o braku.“ Tako usvojenje može prestati sporazumom, rješenjem organa starteljstva po službenoj dužnosti, rješenjem organa starateljstva na zahtjev usvojitelja ili usvojenika i brakom usvojitelja i usvojenika. Prokop., op.cit., 179-194. 195 �pojaviti biološki roditelji i tražiti svoje dijete nazad, a što bi dovelo do prestanka usvojenja.20 S druge strane, potpunim usvojenjemje omogućena veća sigurnost potencijalnih usvojitelja, dok je istovremeno aktueliziranopitanje zaštite biološkog porijekla djeteta, odnosno (ne)skrivanja činjenica vezanih za njegovo biološko porijeklo. „Pretpostavke za usvojenje koje određuje neki zakon uvijek odražavaju izvjesno stanovište, izvjestan cilj koji se usvojenjem želi postići. U našem društvu taj cilj je poznat-usvojenje treba da posluži zbrinjavanju i zaštiti maloljetne djece. S druge strane, usvojenjem se stvara odnos koji postoji između roditelja i djece uz izvjesna manja odstupanja. Prema tome nesumnjivo je da će materijalne pretpostavke biti dirigirane od ova dva principa koji se djelomično preklapaju.“21 Sagledavajući negativno postavljene uslove na strani usvojitelja,22možemo zaključiti kako je kod određivanja ovih smetnji postojala tendencija da se kao usvajatelj isključi svaka osoba koja nema dovoljno moralnih kvaliteta, koja nema socijalno-pedagoškog kvaliteta i osoba koja nema najosnovnijih zdravstvenih kvaliteta, jer takva osoba nije prikladna da odgoji maloljetnika kao korisnog člana zajednice.23 Stoga, iako ne možemo konstatovati da je postojao zavidan stepen zaštite interesa djeteta/usvojenika, ipak možemo zaključiti kako je zaštita interesa kako usvojenika tako i usvojitelja pomjerena u stranu, jer se stiče dojam da se prioritet davao interesima društvenopolitičke zajednice koja je kroz usvojenje pokazala svoju zainteresiranost u segmentu odgojnog djelovanja na usvojenika, čiji zadatak je trebao biti sličan zadatku koji imaju roditelji, a ticao se odgoja djece u duhu odanosti otadžbini, 24 a što bi značilo odanosti državnom sistemu vlasti. Razmatrajući pasivnu adoptivnu sposobnost25 možemo konstatovati da u ZU nije naglašena zaštita interesa maloljetnika, odnosno iščitavajuči članove navedenog zakona u kojima su određene materijalne pretpostavke za usvojenje nije direktno spomenuta „korisnost“ za usvojenika. „O tome da će se usvojenje 20 Bubić;Traljić, op.cit., 111. i 161. Prokop,op.cit., 53. 22 Član 8. ZU je normirao: „Usvojiti ne može: Lice koje je osuđeno na kaznu strogog zatvora ili zatvora za krivićčna djela iz koristoljublja kao i lice koje je sudskom odlukom lišeno roditeljskog prava; Lice za koje postoji osnovana sumnja da će položaj usvojioca upotrijebiti na štetu usvojenika; Lice koje ne pruža dovoljno jamstva da će usvojenika vaspitati i odgajati da bude koristan član društvene zajednice; Lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, kao i ono koje boluje od bolesti koja može dovesti u opasnost zdravlje i život usvojenika.“ 2323 Prokop,op.cit.,56. 24 Član 7. i 8. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece-OZORD („Službeni list FNRJ“ br. 104/47). 25 Član 4. ZU je regulisao kako se može usvojiti samo maloljetno lice, što znači do navršenih osamnaest godina života. Dijete koje se usvaja može biti bračno, vanbračno, pozakonjeno; usvojeno može biti muško ili žensko dijete, bez obzira kojeg je spola lice koje ga usvaja; isto tako usvojen može biti maloljetnik bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru pa i državljanstvo. Nisu postojala nikakva ograničenja s obzirom na početnu dob usvojenog maloljetnika, već se moglo usvojiti i novorođenče. 21 a) b) c) d) 196 �odbiti ako nije korisno za usvojenika (član 10), odnosno da će se usvojenje sklopiti ako je korisno za usvojenika (član 13), govori se u članovima koji normiraju postupak kod zaključivanja usvojenja, što je nepravilno. Korisnost usvojenja za budućeg usvojenika tako je važan socijalni i socijalistički cilj, da ga je trebalo staviti na istaknuto mjesto, među ostale materijalne pretpostavke. Kada govorimo o korisnosti za usvojenika, imat ćemo u vidu upravo već spomenuti cilj usvojenja kod nas-zaštitu i zbrinjavanje maloljetnog djeteta, pa ćemo tu korisnost za usvojenika prosuđivati iz spomenutog aspekta. Ne bi bilo pravilno korisnost za usvojenika prosuđivati samo u jednom pravcu, npr. samo u imovinskom, npr. ako je usvojitelj bogatiji, ekonomski bolje situiran, pa bi usvojeniku ostavio nasljedstvo koje mu ne mogu ostaviti njegovi roditelji. Međutim, kod usvojenja se radi o zaštiti i zbrinjavanju maloljetnog djeteta te je u prvom planu staranje o njegovoj ličnosti, dok je maloljetno, dakle pružanje fizičkog, moralnog i intelektualnog odgoja, pravilan razvitak svih njegovih sposobnosti. Prema tome, usvojenje koje je za usvojenika korisno samo u jednom određenom pravcu, a inače štetno, ne bi odgovaralo postavljenom cilju.“26 Kako je ustavnom reformom iz 1971. godine u SFRJ nadležnost u oblasti svih privatno-pravnih odnosa, pa time i porodičnog prava sa federalnog prenesena na republički i pokrajinski nivo, u SRBiH je donesen Porodični zakon SRBiH,27koji je normirao i usvojenje.28 Donošenje zakona je predstavljalo novi zakonodavni pristup u pravnom regulisanju instituta usvojenja u BiH.U uvodnom dijelu zakona iz 1979. godine zakonodavac je naveo cilj usvojenja.29 Osnovna ideja zakonodavca je zaštita interesa maloljetne djece, pa se tako normira da usvojenje mora biti korisno za usvojenika, 30 čime se stremi ka kvalitetnijoj zaštiti djeteta lišenog roditeljske ljubavi i pažnje. Uvedena je kategorija potpunog usvojenja, odnosno oblik neraskidivog usvojenja, pa je tako PZ SRBiH poznavao dva oblika usvojenja i to: potpuno i nepotpuno. Nepotpunim usvojenjem se između usvojioca i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koje postoje između roditelja i djece, ukoliko zakonodavac nije predvidio nešto drugo.31 Potpunim usvojenjem između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka dolazi do zasnivanja odnosa srodstva, kao i u slučaju krvnog srodstva.32 Još neki 2626 Prokop,op.cit.,68. „Službeni list SRBiH”, br. 21/79 i 44/89. 28 Vid. Četvrti dio PZ SRBiH, od člana 142. do člana 171. PZ SRBiH. 29 Član 12. PZ SRBiH reguliše kako se usvojenjem između usvojioca i usvojenika uspostavljaju odnosi koji postoje između roditelja i djece s ciljem da se djetetu koje se usvaja pruže uslovi života kakve imaju djeca koja žive u porodici. Oblici usvojenja predviđeni ovim zakonom pružali su mogućnost izbora onog oblika usvojenja koji bi u datom momentu najbolje odgovarao djetetu i štitio njegove interese. 30 Član 143. PZ SRBiH. 31 Član 147. PZ SRBiH. 32 Član 153. PZ SRBiH. Potpunim neraskidivim usvojenjem nastoji se zaštiti interes usvojenika, pošto usvojenik biva potpuno inkorporiran u porodicu usvojioca, sa svim pravima i obavezama koje proistječu iz roditeljskih odnosa. 27 197 �iskoraci u odnosu na ranija rješenja se odnose na saglasnost prirodnih roditelja na usvojenje njihove djece od nepoznatih usvojilaca, neprisustvovanje roditelja činu zasnivanja usvojenja, tajnost podataka o usvojenju, upis usvojilaca u matičnu knjigu rođenih kao prirodnih roditelja, te neraskidivost ovog odnosa. Za nas je posebno zanimljiva tadašnja odredba koja je normirala da usvojenje mora biti u interesu usvojenika.33Iako govorimo o zakonskom tekstu donesenom desetak godina prije usvajanja KPD čini nam se da je pravna konstrukcija odredbe da usvojenje mora biti u interesu usvojenika bila garant zaštite najboljeg interesa djeteta. Za razliku od Zakona o usvojenju FNRJ koji je korisnost usvojenja za dijete normirao tek u onom dijelu zakona koji je regulisao postupak zasnivanje usvojenja, novim zakonodavnim pristupom usvojenju interes djeteta, odnosno potencijalnog usvojenika je prioritetno regulisan i posebno istaknut kao materijalna pretpostavka za zasnivanje usvojenja. Odnos između usvojioca i usvojenika zakon reguliše i sankcioniše kao odnos prirodnog roditelja i djeteta pa usvojenje predstavlja porodično-pravni odnos. Samim tim stvaraju se pretpostavke za potpuniju zaštitu interesa maloljetnog djeteta. 34 Organ starateljstva će u svim fazama postupka za zasnivanje usvojenja voditi računa da usvojenje bude u interesu usvojenika. Ako organ starateljstva nađe da usvojenje nije u interesu usvojenika donijeće rješenje kojim će odbiti zahtjev za usvojenje.35 „Usvojenje ima za cilj da između usvojioca i usvojenika uspostavi odnose koji postoje između roditelja i djece radi pružanja usvojeniku takvih uslova života kakve imaju djeca u porodici. Ovaj institut štiti prvenstveno djecu bez roditeljskog staranja, onu koja nemaju porodične uslove života ili su ti uslovi nepovoljni. Djeca bez roditeljskog staranja su najugroženija i uživaju posebnu zaštitu društva. Sveobuhvatni vid zaštite takve djece je usvojenje koje obuhvata mnogostruke aspekte. Usvojenjem se djetetu obezbjeđuje staranje, vaspitanje i obrazovanje u porodici, u kojoj usvojioci preuzimaju dužnosti i prava roditelja. Ipak usvojiti se mogu i ona djeca koja su živjela sa svojim roditeljima i imala povoljnije uslove života.“36 Analizirajući stavove pravne nauke kada je riječ o podjeli usvojenja na potpuno i nepotpuno usvojenje, možemo uočiti kako se za potpuno usvojenje opredjeljuju usvojitelji koji se žele potpuno vezati za usvojenika (jer se potpuno usvojenje ne može raskinuti) tako da prestanu sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika, dok se za nepotpuno usvojenje opredjeljuje onaj usvojilac koji ne želi da dovodi u nepovoljan položaj svoju prirodnu djecu pa ograničava ili sasvim isključuje nasljedna prava usvojenika.37Shodno navedenom čini se očekivanim da će interesi djece biti efikasnije zaštićeni potpunim oblikom usvojenja, koje dijete, odnosno 33 Član 143. PZ SRBiH. Babić I., Komentar Porodičnog zakona, Novinsko izdavačka organizacija Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1990, 404. 35 Član 163. PZ SRBiH. 36 Supra note 34,25. 37 Ibid., 407. 34 198 �usvojenika neće dovoditi u potencijalno neravnopravan položaj u odnosu na prirodnu djecu usvojitelja, a što je predstavljalo opasnost po usvojenika iz nepotpunog oblika usvojenja. Postavljanje svih materijalnih uslova potrebnih za zasnivanje usvojenja na tragu je obligatorne zaštite interesa usvojenika. Tako su postavljeni uslovi koji se traže na strani usvojitelja, usvojenika i njegovih roditelja isključivo u interesu djeteta, jer nemoguće je zasnivanje usvojenja koje je protivno interesima lica koje se usvaja. Tako bi npr. bilo onemogućeno zasnivanje usvojenja ukoliko se kao potencijalni usvojenik javi lice koje ima roditelje koji nad njim vrše roditeljsko staranje, kao i u onim slučajevima u kojima se kao potencijalni usvojilac javlja lice kojem je oduzeto roditeljsko pravo ili mu je ograničena poslovna spsobnost. Ovo su samo neki od slučajeva u kojima se ne bi moglo zasnovati usvojenje jer nam gore navedene činjenice jasno ukazuju na nepotrebnost usvojenja, odnosno mogućnost dovođenja u opasnost djeteta i njegovih ličnih i imovinskih interesa. 3. Odnos principa „najboljeg interesa djeteta“ i usvojenja Usvojenjem se svakako zasnivaju intimni i za dijete posebno bitni sentimentalni odnosi koji imaju neprocjenjivu vrijednost u djetetovom odrastanju, i koji zasigurno predstavljaju jedan od njegovih najboljih interesa.38 Shodno tome i „intimni odnosi koje održavamo i razvijamo tokom našeg postojanja doprinose stvaranju našeg identiteta i generalno gledano učvršćuju naše pripadanje kolektivu, što je naročito značajno za porodicu. Oni su istovremeno i izvor naše sreće, napretka i snage.“39 Problem brige o djeci bez roditeljskog staranja predstavljao je stalno pitanje koje je tražilo permanentne odgovore od zakonodavca bilo koje zajednice i u bilo kojem pravnom sistemu. Porodično pravo svim kategorijama djece, bez obzira na porijeklo, mora garantovati ista prava i stabilnost roditeljsko-pravnog odnosa.40 Trebamo imati u vidu kako je navedena garancija, kao i svaka druga garancija koja ide ka zaštiti najboljeg interesa djeteta, s pravnog aspekta posmatrana, jača i kvalitetnija onoliko koliko je internacionaliziranija i općeprihvaćenija. Upravo je to slučaj sa principom zaštite najboljeg interesa djeteta. Usvojenje mora biti u djetetovu korist, odnosno mora poštovati međunarodno prihvaćeni princip zaštite najboljeg interesa djeteta. „Standard „najbolji interes djeteta“, u oblasti usvojenja često zamijenjen standardima „dobrobit usvojenika“ i „najbolji interes usvojenika“, je osnovni kriteriji za donošenje odluke o usvojenju. U pogledu ostalih uslova čijim normiranjem se hoće zaštititi interes djeteta, razlike u zakonodavstvu, u pravilu, nisu tako velike. 38 Više vid. Radočaj T., Polazišta u planiranju i provođenju UNICEF-ovog programa „Svako dijete treba obitelj“, Pravo djeteta na život u obitelji, Ured UNICEF-a za Hrvatsku, Zagreb, 2008., 17. http://www.unicef.hr/upload/file/294/147255/FILENAME/2-Knjiga-FINAL.pdf (18.02.104.) 39 Ponjavić Z., „O evoluciji porodičnog prava“,Zbornik radova, Naučni skup, Razvoj porodičnog prava od nacionalnog do evropskog, Mostar 21.12.2012, Pravni fakultet, Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Mostar 2013, 19. 40 Ibid., 18. 199 �Bitno je, međutim, da se normiranjem uslova na strani potencijalnogusvojiocanjegovih svojstava, statusa, odnosa u kojem se nalazi s potencijalnim usvojenikom, osigurava interes djeteta- da bude usvojeno od osobe koja će moći uspješno ostvarivati roditeljsko staranje, izvršavati sve dužnosti i odgovornosti koje kao roditelj ima prema djetetu.“41 Tek početkom prošlog vijeka formiralo se uvjerenje da prava djece treba da budu priznata i zaštićena na poseban način i putem specijalnih međunarodnih dokumenata.42U ovom periodu sazrijeva pravna svijest o potrebi za adekvatnijim definisanjem i efikasnijom zaštitom dječijih prava na internacionalnom nivou, a kojima bi se proklamovala i zaštitila prava djeteta te osigurao koncept najboljeg interesa djeteta. Tako KPD proklamuje „daće u svim postupcima koji se tiču djece, bez obzira da li ih preduzimaju javne ili privatne ustanove socijalnog staranja, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela najbolji interes djeteta (the best interests of the child) biti od prvenstvenog značaja.“43 Ovaj koncept je kasnije bio promovisan i Europskom konvencijom o usvojenju djece (in the interest of the child)44 gdje je i pojam djeteta određen uže u odnosu na njegovu definiciju u Konvenciji o pravima djeteta.45 Tako je navedena Konvencija o usvojenju naglasila značaj najboljeg interesa djeteta pri donošenju svih odluka u oblasti usvojenja.46 U uporednom pravu i teoriji se koriste termini „najbolji interes djeteta“ a uz njega se na području Amerike uvodi i standard „najmanje štetna alternativa za dijete“. Uz ove pravno-terminološke odrednice u njemačkom, austrijskom, engleskom i irskom pravu upotrebljen je termin „dobrobiti djeteta“.47 Pojedini nacionalni pravni sistemi principu „najboljeg interesa djeteta“ daju veći značaj i od same KPD. Jednako i engleski Zakon o djeci (ChildrenAct) iz 1989. godine „najboljem interesu djeteta“ daje „vrhunski značaj“.48 Pomenutim zakonom daje se spisak faktora (statutorychecklist) koji će olakšati sudovima primjenu principa „najboljeg interesa djeteta“.49 Tako engleski zakonodavac kao faktore za procjenu pomenutog principa navodi: dokučive želje i osjećanja svakog djeteta (u svjetlu djetetovog uzrasta i razumijevanja), djetetove fizičke, emotivne i obrazovne potrebe, vjerovatno dejstvo promijenjenih okolnosti na dijete, djetetov uzrast, spol, okruženje ili bilo koje drugo svojstvo djeteta koje sud nađe relevantnim, šteta koju je dijete pretrpjelo ili rizik od nanošenja štete, sposobnost bilo kog od roditelja djeteta ili drugog lica kojeg sud smatra značajnim u smislu 41 Bubić, op.cit., 74. Čok V., „Smisao i sadržina posebnih prava deteta“, Pregled, br. 10/1979, 1143. 43 Član 3. st. 1 KPD. 44 Član 8. st. 1 Europske konvencije o usvojenju djece, http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/Html/058.htm (12.02.2014.). 45 Bubić, op.cit.,75.-76. 46 Tako je u članu 4. normirano da će nadležni organ donijeti odluku o zasnivanju usvojenja samo ako će usvojenje biti u najboljem interesu djeteta. 47 Traljić;Bubić,op.cit., fn.150, 146. 48 Vidjeti: Part I, Walfare of the child, http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1989/41/section/1 (21.07.2013.). 49 Vlašković, op.cit, 146 -147. 42 200 �zadovoljavaja potreba djeteta i opseg ovlašćenja koja sudiji stoje na raspolaganju u konkretnom postupku.50 Interesantno je da od donošenja KPD usvojenje kao najpogodniji institut za zbrinjavanje djeteta bez (odgovarajućeg) roditeljskog staranja, doživljava promjene. „Susret europskih nacionalnih zakonodavstava sa zahtjevima koje taj najvažniji međunarodni dokument za zaštitu djece stavlja pred njih, nije uvijek jednostavan ni lagan. Naime, na europskom geografskom i pravnom području, uprkos integracijama koje nastoje homogenizirati - harmonizirati - unificirati društvena područja, pa tako i pravo, upravo zbog tradicijskih razloga, i pogledi na usvojenje razlikuju se od sistema do sistema. Zamisli o približavanju jedinstvenoj regulativi porodičnog prava, pa tako i instituteusvojenja, svoj doprinos daju i različite konvencije proizašle iz Vijeća Europe i nekih drugih europskih stručnih tijela.”51 „U mjeri u kojoj se princip „najboljeg interesa djeteta“ izmješta izvan granica porodičnog doma, jača i potreba da se njegova sadržina bliže i jasnije odredi u mjeri u kojoj je to moguće“.52 Snaga ovog načela se ogleda u mogućnosti da sudija ispolji svoju kreativnost i osjećaj pravičnosti u situacijama kada sve ostale pravne norme zataje, a što je prirodnije sucima common law pravnog sistema.53Iza pravnog standarda „najboljeg interesa djeteta“ često se kriju moralni kriterijumi, čije uključivanje u pozitivnopravna pravila u pravnoj filozofiji Jürgen Habermas označava kao „deformalizaciju prava“.54 Načelo zaštite najboljeg interesa djeteta ima utjecaja na više područja, primjerice, od zdravstvene zaštite i obrazovanja do sudskih postupakau kojima su akteri djeca. Kao što navodi profesorica Johanna Shiratzki sam značaj načela zaštite najboljeg interesa djeteta zavisi o području na kojem se princip primjenjuje i varira od jednog pravnog terena do drugog. Proceduralne garancije za prepoznavanje najboljeg interesa djeteta u odlučivanju često su uključene u nacionalne sisteme zaštite djece.55 3.1. Usvojenje u službi zaštite najboljeg interesa djeteta Među najprihvaćenije vidove zaštite djece bez roditeljskog staranja svakako spada usvojenje. Usvojenje predstavlja kvalitetan vid zaštite djece bez roditeljskog staranja, iako se opravanim čini postaviti pitanje stepena zaštite najboljeg interesa djeteta, a shodno odredbama međunarodnog prava u ovoj oblasti. Mnogi autori različito definišu usvojenje, zavisno od pozitivnopravnog 50 Vlašković V., „Problem određenja sadržine „najboljeg interesa djeteta“, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, vol. 60, br. 1, 2012, 361. 51 Hrabar D., „Posvojenje na razmeđu interesa posvojitelja i posvojenika“, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 58, (5) 1107-1139 (2008). 52 Vlašković., supra note 50,350.-351. 53 Ibid., fn. 55, 361. 54 Vidjeti. Habermas J., Law and Morality, Delivered at Harvard University, October 1 and 2 1986. http://tannerlectures.utah.edu/_documents/a-to-z/h/habermas88.pdf (22.07.2013.). 55 Vidjeti: Best Interest of the Child, http://www.oxfordbibliographies.com/view/document/obo-9780199791231/obo-97801997912310109.xml (21.07.2013.). 201 �uređenja tog instituta ili u zavisnosti od de lege ferenda definisanja usvojenja, a shodno međunarodnim tendencijama i prihvaćenom poimanju istog. No, bilo kako da se usvojenje definisalo kod svih autora se može otkriti jednak cilj, a to je da se što preciznije odredi i konkretizuje pravni standard zaštite najboljeg interesa djeteta.56 „U savremenom pravu usvojenje predstavlja najkvalitetniji vid zaštite djece bez roditeljskog staranja. Usvojenjem se zasniva roditeljski odnos. Dijete bez roditeljskog staranja dobiva roditelje, dobiva porodicu i stječe uvjete za sretno odrastanje.Promjena ciljeva usvojenja odražava se na uslove za zasnivanje usvojenja, a posebno kada je riječ o usvojiocu.57 U današnjem pravu cilj usvojenja nije produženje porodice usvojioca nego prvenstvena i prijeko potrebna zaštita prava i interesa usvojenog djeteta.58 Danas, u našoj državi usvojenje se kao ustanova porodičnog prava, normira u sva tri porodična zakona, sa manjim ili većim odstupanjima.59 Tako je određeno da „usvojenje predstavlja poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili bez odgovarajućeg roditeljskog staranja, kojim se zasniva roditeljski, odnosno srodnički odnos.“60 Inače, današnja zakonska rješenja eurokontinentalnog pravnog sistema, pa tako i našeg, poznaju dva oblika usvojenja i to: potpuno i nepotpuno usvojenje. Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika, sa jedne strane, i usvojenika i njegovih potomaka, sa druge strane, zasniva neraskidiv odnos srodstva jednak krvnom srodstvu. U matičnu knjigu rođenih usvojioci se upisuju kao roditelji usvojenika.61Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti usvojenika i njegovih krvnih srodnika, osim ako dijete usvoji maćeha ili očuh. Usvojioci sporazumno određuju ime usvojeniku, koji dobija zajedničko prezime usvojioca. Ako usvojioci nemaju zajedničko prezime, sporazumno će odrediti prezime usvojenika, a ukoliko ne mognu 56 „Najbolji interes djeteta“ predstavlja izuzetno složen pojam, čija sadržina zavisi od niza spoljnih i unutrašnjih faktora koji se cijene u svakom konkretnom slučaju. Spoljni faktori čine zapravo društveni, odnosno kulturološki kontekst u kome se „najbolji interes djeteta“ primjenjuje. Riječ je o najrazličitijim vrijednostima jednog društva, proisteklim iz njegove tradicije, običaja, religijskih uvjerenja, koji se moraju uzeti u obzir, jer dijete ne može biti „samodovoljno biće koje nije u socijalnoj, emotivnoj i duhovnoj korelaciji sa svojom porodicom i društvom““. Vlašković V., supra note 1,“, fn. 27., 145. 57 Bubić; Traljić., op.cit., 108. 58 „O usvojenju u savremenim uvjetima možemo govoriti kao o najkvalitetnijem obliku društvene zaštite djece bez roditeljskog staranja, koju roditelji neće ili ne mogu da zadrže i da u njihovom interesu vrše roditeljsko pravo. No, ne može se osporiti ni značaj usvojenja za roditelje-usvojioce. Oni na ovaj način zadovoljavaju svoju želju za roditeljstvom i djecom.“ ibid., 109. 59 Od člana 91. do člana 124. PZ FBiH. Od člana 145. do člana 175. PZ RS. Od člana 76. do člana 107. PZ BDBiH. Dok PZ FBiH i PZ BDBiH definišu usvojenje, ovu odredbu ne možemo naći u PZ RS. 60 Član 91. st. 1 PZ FBiH, Član 76. st. 1 PZ BDBiH. 61 Član 113. PZ FBiH, Član 96. PZ BDBiH. Član 156.-161. PZ RS izričito normira da se potpunim usvojenjem između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu. 202 �postići sporazum o imenu i prezimenu usvojenika, o istom će odlučiti nadležni organ starateljstva.62 Indikativna je zakonska odredba kojom se osporavanje i utvrđivanje materinstva i očinstva ne dozvoljava nakon zasnivanja potpunog usvojenja. 63 Ovakvim pravnim rješenjem je narušeno primarno pravo djeteta da zna ko su mu roditelji, te da shodno KPD svako dijete ima pravo da sačuva svoj identitet,64 a što svakako može prijetiti ugrožavanju najboljeg interesa djeteta. Stoga, s pravom možemo strahovati od toga da usvojenik ne upozna svoje biološke roditelje i srodnike. Pozitivnopravne odredbe sva tri porodična zakona u BiH normirajući uslove za postojanje odnosno zaključenje braka regulišu kako je za sklapanje braka neophodno da su lica različitog spola, da daju pristanak na sklapanje braka i da isti sklope pred matičarem.65 Kod regulisanja uslova za punovažnost braka u PZ FBiH, odnosno bračnih smetnji i bračnih zabrana u PZ RS-e i PZ BDBiH, postojeća pravna rješenja u našoj državi normiraju kako se pod njih mogu podvesti: već postojeći brak, oduzeta poslovna sposobnost i nesposobnost za rasuđivanje, krvno srodstvo, te srodstvo po usvojenju i tazbini, maloljetstvo i nedostatak volje.66 Zasnivanjem potpunog usvojenja svi dotadašnji podaci o usvojeniku bivaju izbrisani, a isto lice dobija novi identitet, prekidajući sve veze sa dotadašnjim srodnicima. Pogubnost ovakvog određenja i posljedica ovog oblika usvojenja ne moramo posebno ni akcentirati. Lica koja su do momenta potpunog usvojenja bili stranci postaju srodnici koji ne mogu sklopiti brak. Ovo se odnosi na usvojiteljeveascedente i usvojenika. S druge strane, usvojenik i njegovi srodnici kroz određen vremenski period mogu doći u situaciju da sklope brak, ne znajući da su brat i sestra ili polobrat i polusestra. Shodno svemu navedenom smatramo da potrebno što skorije reformisati institut potpunog usvojenja i kroz očuvanje punog identiteta djeteta pružiti mu svu toplinu porodičnog smještaja i zaštite, bez bilo kakvog oblika brisanja njegovih bioloških veza. Pored toga, sagledavajući funkcionalnost našeg pravnog sistema otvorenim se čini pitanje (ne)mogućnosti sklapanja braka ili drugih životnih zajednica između usvojenika i njemu bliskih srodnika. Uzimajući u obzir važeća zakonska rješenja, možda bi zarad zaštite najboljeg interesa djeteta zakonodavac mogao normirati obavezu nadležnih tijela da „elektronski uvežu“i redovno ažuriraju evidenciju usvojenika67 i njegovih krvnih srodnika, sa ostalim evidencijama poput matičnih knjiga rođenih kako bi se na taj način onemogućilo 62 Član 115. PZ FBiH, Član 167. PZ RS i Član 98. PZ BDBiH. Član 116. PZ FBiH, Član 99. PZ BDBiH. 64 Član 8. st. 1 KPD. 65 Član 7.- 9. PZ FBiH, Član 14. i 15. PZ RS i Član 6. i 7. PZ BDBiH. 66 Član 10. - 17. PZ FBiH, Član 29. - 39. PZ RS i Član 19.- 39. PZ BDBiH. 67 „Organ starateljstva vodi spise predmeta i zapisnik o usvojenju, te evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci.” Član 112 PZ FBiH. „Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju i dokumentaciju o usvojenoj djeci” Član 170 PZ RS. „Organ starateljstva vodi spis predmeta o usvojenoj djeci.“ Član 95. PZ BDBiH. 63 203 �zasnivanje neželjenih zajednica života, a što bi svakako bilo ne samo u najboljem interesu djeteta nego i cjelokupne zajednice. Jasno je koliko je topla porodična atmosfera i okruženost ljubavlju i brigom neophodna djeci, posebno onoj najranijeg uzrasta.68 Tako na međunarodnom planu posebno se ističe pravo djeteta lišenog vlastitog porodičnog okruženja, da mu se obezbijedi alternativna briga i zaštita, 69 a što je neupitno na tragu zaštite najboljeg interesa djeteta. Ovaj stav svih potpisnica KPD apostrofira potrebu obezbjeđenja kontinuiteta u odgoju djeteta i posebno posvećivanje pažnje etničkom, religijskom, kulturnom i jezičkom porijeklu djeteta. U KPD možemo primijetiti izvjesnu notu uvažavanja kulturoloških razlika, premda osnovno polazište Konvencije predstavlja model nuklearne porodice unutar modernog liberalnog društva. Usvojenje se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika, pa shodno tome ne može se usvojiti srodnik po krvi u pravoj liniji, kao ni brat, ni sestra.70 Ovakvom pravnom odredbom za pretpostaviti je da je zakonodavaczaštitio najbolji interes djeteta. „On je krenuo od činjenice da je riječ o osobama koje su krvno-srodnički tijesno povezane. Bliskost srodstva koja među njima postoji razumijeva emocionalne i sve druge komponente bliskosti i povezanosti, pa se omogućavanjem usvojenja među ovim osobama ne bi postigli nikakvi pozitivniji pomaci u odnosu na već postojeće stanje. Primjerice ako djed voli svoje unuče, on će se za njega brinuti i nadomjestiti mu ljubav i brigu roditelja bez ikakve pravne intervencije.“71Pored činjenice da se može usvojiti samo maloljetno lice važno je naglasiti kako se ne može usvojiti dijete prije isteka tri mjeseca od njegovog rođenja i dijete maloljetnih roditelja. Izuzetno, ovo dijete može biti usvojeno po isteku jedne godine od njegovog rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja, odnosno drugih bližih srodnika.Dijete čiji su roditelji nepoznati može biti usvojeno tek po isteku tri mjeseca od njegovog napuštanja.72Vremenska ograničenja u ovom slučaju imaju svoje opravdanje u tome što se roditeljima daje određen vremenski period kako bi razmislili o tome da li će dati dijete na usvajanje ili će se sami brinuti o njemu. Pored toga potrebno je spriječiti ishitreno donošenje odluka, a pogotovo od strane samohranih majki koje nakon poroda često donose ishitrene odluke o davanju djeteta na usvojenje. „U zakonima zemalja u okruženju, predviđen je vremenski period prije čijeg proteka dijete ne može biti usvojeno. U većini zakona ovaj rok se veže za momenat rađanja djeteta, negdje za momenat napuštanja djeteta, a negdje za momenat u kojem su ispunjeni uslovi za usvojenje. U domaćem pravu rješenja su dijelom slična onim prihvaćenim u zakonima susjednih zemalja. Ovo se odnosi na porodične zakone Federacije BiH i Brčko Distrikta, dok je zakonodavac Republike Srpske ostao pri ranijem 68 Kordić A., „Usvojenje-jedan od načina planiranja porodice“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Sarajevo 1985., 21. 69 Član 20. KPD. 70 Član 93. PZ FBiH, Član 150. PZ RS i Član 78. PZ BDBiH. 71 Alinčić M., et. al., Obiteljsko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2007., 334. 72 Član 94. PZ FBiH i Član 79. PZ BDBiH. 204 �rješenju, ne propisujući najnižu dob djeteta kao uslov za usvojenje.“73Ovdje se opravdanim čini postaviti pitanje zaštite najboljeg interesa djeteta u našoj državi, jer ovako oprečna zakonska rješenja ne garantuju visok stepen uvažavanja interesa djeteta. Staratelj ne može usvojiti svog štićenika dok ga organ starateljstva ne razriješi dužnosti staratelja, jer je starateljstvo oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i punoljetnih osoba koje nisu sposobne, ili koje nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama. 74 Govoreći o zaštiti maloljetnih osoba stavljenih pod starateljstvo za očekivati je da će se zadaci koji su postavljeni pred starateljem „preklapati“ sa zadacima koji su postavljeni pred usvojiteljem, tako da je u interesu djeteta da se njegovo usvojenje omogući tek nakon što staratelj bude razrješen svoje dužnosti. „Ova zabrana je preventivnog karaktera. Naime, u trenutku kada prestane odnos starateljstva, staratelj mora centru za socijalni rad u određenom roku podnijeti izvještaj o svome radu i stanju štićenikove imovine, kako bi eventualne zloupotrebe s imovinom štićenika, kao i ostali propusti bili pravovremeno otkriveni. U protivnom, ako bi se dopustilo da se starateljski odnos neposredno pretvori, putem usvojenja, u roditeljskiodnos, staratelj bi mogao izbjeći svakoj kontroli.“75 Usvojilac može biti državljanin Bosne i Hercegovine, ali je dopušteno da usvojilac bude i strani državljanin, ako je usvojenje u najboljem interesu djeteta i ako dijete ne može biti usvojeno u Bosni i Hercegovini.76 Znači, ovdje postoje dva uslova koja nadležni organ posebno treba analizirati i posvetiti im pažnju prilikom donošenja odluke o usvajanju.Tako se ovo usvojenje neće zasnovati bez prethodnog odobrenja federalnog organa nadležnog za poslove socijalne zaštite, a što nam samo potvrđuje da u ovom slučaju nadležni trebaju biti posebno oprezni i pravno pronicljivi, jer diskreciona ocjena koja je data nadležnim organima u ovom slučaju sa sobom povlačiti i određen stepen odgovornost prema djeci. Veoma je bitno procijeniti momenat kada usvojenje od strane lica koje nije bh. državljanin uistinu i jeste u interesu djeteta. Ovo se čini izuzetno odgovornim zadatkom za koji je potrebno oformiti posebnu grupu stručnih lica koja će biti kompetentna odgovoriti datom zadatku. Stepen opreznosti koji možemo uočiti kod zakonodavca prilikom normiranja mogućnosti usvojenja od strane potencijalnog usvojitelja koji nije domaći državljanin je na tragu zaštite interesa djeteta koje je domaći državljanin.Dok u FBiH i BDBiH, usvojilac može biti državljanin BiH, u RS to može biti samo državljanin RS-e, pa je shodno tome sasvim izvjesno da će se za usvojioca iz FBiH i BDBiH, a koji žele usvojiti dijete iz RS, primjenjivati odredba koja normira kako usvojilac može biti i strani državljanin ako za to postoje naročito 73 Bubić S., 96. Član 160. PZ FBiH. 75 Alinčić M., et.al.,op.cit., 335. 76 Član 95. PZ FBiH i Član 80. PZ BDBiH. 74 205 �opravdani razlozi.77Ova diskrepanca između domaćih zakona jasno narušava ostvarenje najboljeg interesa djeteta u BiH. Posmatrani s aspekta zaštite interesa djeteta dob usvojioca i razlika u godinama između usvojitelja i usvojenika mogu biti od velikog značaja za dijete. „Između domaćih zakona postoje razlike vezane za ovaj uslov, kao i razlike u odnosu na Konvenciju. Dok PZ RS ne normira životnu dob usvojitelja kao uslov, PZ FBiH (član 96. st. 1) i PZ BDBiH (član 81. st. 1) određuju ne samo donju, već i gornju granicu koju potencijalni usvojitelj ne smije preći. Prema ovim zakonima, usvojiti može osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina. Što se tiče gornje dobi usvojitelja ova dva zakonodavca su je postavila rukovodeći se najboljim interesom djeteta: da bude usvojeno od osobe koja je u životnoj dobi u kojoj prirodnim putem može dobiti dijete i najuspješnije ostvarivati roditeljsko staranje, odnosno osigurat najbolji interes djeteta. Ovako određena gornja dob je preniska i sužava krug potencijalnih usvojitelja, čime se smanjuje broj usvojenja, odnosno broj djece kojoj se zaštita pruža na ovaj način. Pored ovoga, rješenju se može prigovoriti i zato što dobiznad normirane ne mora značiti da interes djeteta neće biti osiguran i da takvo usvojenje neće biti u najboljem interesu djeteta. Zbog toga, imajući u vidu potrebu zaštite djeteta i promovisanja njegovog interesa, ovaj uslov bi trebalo da se izostavi. Što se tiče razlike u godinama između usvojitelja i usvojenika u našem pravu ona je određena na 18 godina. Ne postoji potreba za njenom izmjenom, imajući u vidu odstupanja koja zakoni normiraju, a rukovodeći se najboljim interesom djeteta.“78 S obzirom na dejstva potpunog usvojenja posebne pretpostavke određene za njegovo zasnivanje dosta su strožije postavljene nego li opće pretpostavke za zasnivanje usvojenja. U okviru pretpostavki za zasnivanje potpunog usvojenja zakonodavac je na strani usvojioca odredio da potpuno mogu usvojiti dijete bračni partneri zajednički, te maćeha ili očuh djeteta koje se usvaja. Vanbračni partneri koji žive najmanje 5 godina u vanbračnoj zajednici mogu potpuno usvojiti dijete.79 Shodno tome lica koja nisu u braku ili žive u vanbračnoj zajednici koja je trajala kraće od 5 godina, nikada ne mogu usvojiti. U RS postoje drugačije odredbe kojima se normira pravni položaj potencijalnih usvojilaca.80Za razliku od rješenja u ranijem Porodičnom zakonu, važeći porodični zakoni u FBiH i BDBiH, kada je riječ o potpunom usvojenju, predviđaju mogućnost da se u ulozi usvojioca pojave i vanbračni partneri, uslovljavajući ovo dodatnim elementom vremenskog trajanja vanbračne zajednice od minimalno 5 godina. I kod ovog zakonskog rješenja polazilo se od toga da je interes djeteta, odnosno potencijalnog usvojenika najbolje zaštićen ukoliko se i vanbračnim partnerima koji su ostvarili trajniju zajednicu života dâ pravo na usvajanje djece. 77 Član 147. st. 1 i 2 PZ RS. Bubić S., 84.-85. 79 Član 102. PZ FBiH, Član 86. st. 2 i 3 PZ BDBiH. 80 PZ RS u članu 158. st. 1 reguliše kako potpuno mogu usvojiti samo bračni supružnici zajednički, ako su oba ili jedan od njih stariji od usvojenika najmanje osamnaest godina. 78 206 �Iako još uvijek nije aktuelizirano od strane zakonodavaca u BiH, pitanje usvajanja od strane partnera koji žive u istospolnim zajednicama će biti jedan od izazova sa kojim se valja suočiti i izabrati ono rješenje koje će biti u najboljem interesu djeteta. „Naime, u domaćem pravu nije legalizovan nijedan od oblika zajednice ovih osoba (osoba istospolne seksualne orjentacije op.a.) uređenih u uporednom pravu, niti ima ikakvih naznaka da zakonodavac to planira uraditi. I pored toga što je ona sve prisutnija i prihvaćenija u uporednom pravu i što se stav organa Europske unije i Vijeća Europe prema njoj mijenja, usvajanje zakona o istospolnoj zajednici u našoj zemlji se ne može očekivati u skorije vrijeme. Međutim, onda i kada ona bude legalizovana, sigurno se neće odmah dati mogućnost usvojenja partnerima iz te zajednice. I naše zakonodavstvo će, ako krene putem kojim idu ili koji su već prošla zakonodavstva jednog broja država članica Vijeća Europe, prvo legalizovati istospolnu zajednicu, priznajući istospolnim partnerima neka prava koja imaju homoseksualni parneri.“81 U FBiH i BDBiH je regulisano da se potpuno može usvojiti dijete do desete godine života.82 U PZ RS i dalje postoji pravna odredba koja reguliše da se potpuno mogu usvojiti djeca do svoje pete godine života.83Shodno ovim zakonskim rješenjima slobodni smo zaključiti kako je ovakvim neusklađenim odredbama interes djece u BiH nezaštićen. Ovakvo neusklađeno zakonsko rješenje u BiH nije u skladu sa konvencijskim odredbama o zaštiti najboljeg interesa djeteta. „Pri izmjenama porodičnog zakonodavstva gornju dob bi i u slučaju zasnivanja potpunog usvojenja trebalo pomjeriti naviše, pogotovo u pravu RS jer su, s jedne strane, otpali razlozi za određivanje nižeg uzrasta, a s druge strane ovakvo rješenje u većoj mjeri štiti interes potencijalnih usvojenikaomogućava se većem broju djece da budu usvojena ovim oblikom usvojenja. Možda bi bilo najbolje odrediti i za potpuno usvojenje najviši uzrast od 18 godina, odnosno uzrast normirati kao zajednički uslov za obje vrste usvojenja.“84 Nepotpuno mogu usvojiti samo bračni partneri zajednički, jedan bračni partner uz pristanak drugog, maćeha i očuh, te lice koje nije u braku i vanbračni partneri za koje zakonodavac određuje i dodatni uslov. Osoba koja nije u braku i vanbračni partneri koji žive u vanbračnoj zajednici koja traje najmanje 5 godina, mogu nepotpuno usvojiti dijete ako za to postoje naročito opravdani razlozi. 85 Nepotpuno se može usvojiti samo maloljetno dijete, odnosno dijete do navršene osamnaeste godine života, s tim što trebamo imati u vidu da je zakonodavac predvidio obavezu dobijanja pristanka od djeteta koje je starije od 10 godina i koje je istovremeno sposobno shvatiti značaj usvojenja.86 Ovako formulisano zakonsko rješenje je na tragu zaštite najboljeg interesa djeteta, jer je zakonodavac vodio računa i o mogućoj činjenici da dijete starije od 10 godina 81 Bubić S., 93-94. Član 101. PZ FBiH, Član 86. st. 1 PZ BDBiH. 83 Član 157. PZ RS. 84 Ibid., 98. 85 Član 104. st. 2 PZ FBiH, Član 87. st. 4 PZ BDBiH. Član 153. PZ RS normira kako bračni supružnici mogu zajednički nepotpuno usvojiti isto dijete. Dijete može usvojiti i samo jedan od njih, uz pristanak drugog bračnog supružnika. 86 Član 103. st. 2 PZ FBiH, Član 87. st. 2 PZ BDBiH, Član 145. PZ RS. 82 207 �neće biti u stanju da shvati značaj vlastitog usvojenja, tako da u tom slučaju neće biti potreban njegov pristanak.Nepotpuno usvojenje može raskinuti organ starateljstva po službenoj dužnosti ili na prijedlog usvojioca ako utvrdi da to zahtijevaju opravdani interesi maloljetnog usvojenika.87 Kada je riječ o davanju pristanka na usvojenje ne smijemo zanemariti činjenicu kako je zakonodavac odredio da u postupku zasnivanja usvojenja roditelj djeteta, bračni partner osobe koja namjerava usvojiti dijete i samo dijete daju svoj pristanak za usvojenje pred organom starateljstva koji vodi postupak ili pred organom starateljstva svog prebivališta, odnosno boravišta, ako se prebivalište ne može utvrditi.88 Ovako širok krug lica je određen prvenstveno da bi se sa što većom preciznošću utvrdio najbolji interes djeteta. Kako bi se cjelokupna procedura zasnivanja usvojenja ubrzala data je mogućnost da se roditelji o usvojenju svoga djeteta izjasne i prije pokretanja postupka zasnivanja usvojenja, ali tek kada dijete navrši 3 mjeseca života. 89 U postupku zasnivanja usvojenja organ starateljstva će postupati obazrivo i u duhu toga upozoriti usvojitelje na obavezu da djetetu saopće da je usvojeno, pošto je to isključivo pravo djeteta garantovano međunarodnim aktima. Organ starateljstva će upoznati roditelje djeteta, usvojitelje i dijete starije od 10 godina s pravnim posljedicama usvojenja. Prije donošenja rješenja o zasnivanju usvojenja dijete će, bez naknade, biti smješteno u porodicu budućeg usvojitelja na period od 6 mjeseci ili kraće ako je to u interesu djeteta, a sve da bi se dobila što originalnija slika o adekvatnosti i funkcionalnosti zasnivanja željenog usvojeničkog odnosa.90 Za vrijeme trajanja probnog smještaja dijete će biti pod nadzorom organa starateljstva kako bi se utvrdilo da li je usvojenje u njegovom najboljem interesu. Nakon ocjene svih navedenih okolnosti i nakon što je utvrdio da su ispunjeni svi uslovi za zasnivanje jednog funkcionalnog i nadasve po dijete korisnog usvojeničkog odnosa, organ starateljstva će donijeti rješenje kojim se zasniva usvojenje.91 Prema statističkim podacima,UNICEF procjenjuje da u BiH živi između 3000 i 3500 djece bez roditeljskog staranja. Od tog broja, 41% su djeca bez oba roditelja, 36% je napuštene djece, a oko 16% njih ima roditelje koji se nisu u 87 Čl. 120.-124. PZ FBiH. „Ako je pristanak dat pred organom starateljstva koji ne vodi postupak zasnivanja usvojenja, ovaj organ će ovjereni zapisnik odmah dostaviti organu koji vodi postupak. Dijete svoj pristanak na usvojenje daje bez prisustva roditelja i osobe koja ga želi usvojiti.“ Čl. 107. st. 1. i 2. PZ FBiH. 89 Čl. 108. PZ FBiH nadalje reguliše da će organ starateljstva upoznati roditelja sa pravnim posljedicama njegovog pristanka i usvojenja prije nego on dâ pristanak na usvojenje. Pristanak se daje na zapisnik, a ovjereni prijepis zapisnika uručuje se roditelju. Roditelj može odustati od pristanka na usvojenje u roku od 30 dana od potpisivanja zapisnika. Roditelj čiji pristanak na usvojenje djeteta nije potreban, kao i roditelj koji je pristao da dijete usvoje njemu nepoznati usvojioci, nije stranka u postupku, a što može ugroziti zaštitu najboljeg interesa djeteta. 90 Član 110. PZ FBiH, Član 93. PZ BD BiH. Član 166. PZ RS ovaj rok ograničava na maksimalna tri mjeseca. 91 „U izreci rješenja o zasnivanju usvojenja organ starateljstva navodi: lično ime usvojenika, datum i mjesto rođenja, državljanstvo usvojenika, lično ime jednog roditelja, matični broj i državljanstvo usvojitelja, vrstu usvojenja i novo lično ime usvojenika.“ Član 11. PZ FBiH, Član 94. PZ BDBiH i Član 167. PZ RS. 88 208 �stanju starati o njima. Procjenjuje se da je manje od 40% djece bez roditeljskog staranja smješteno u institucije.92 O dosta nepovoljnoj tendenciji kada je riječ o usvojenju svjedoče mnoga istraživanja kojima je zajednička karakteristika mali broj realiziranih usvojenja, s jedne strane i veliki broj potencijalnih usvojitelja, s druge strane.93 Onog momenta kada istraživanja budu pokazivala da je razlika u broju potencijalnih usvojitelja i realiziranih usvojenja približno jednaka s pravom ćemo se nadati kvalitetnijoj zaštiti najboljeg interesa djeteta. 4. Zaključak „Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš najveći zločin je zlostavljanje djece, negiranja temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti „sutra“, oni traže „danas“.“ Ove riječi Gabriel Mistral, prve latinoameričke dobitnice Nobelove nagrade za književnost, iako izrečene još početkom XX stoljeća upozoravaju na odgovorno postupanje prema djeci. U djeci, između ostalog, moramo vidjeti prilike da ispravimo sve greške koje smo napravili u svom životu, te priliku da na kvalitetan način utičemo na buduće društvene procese i kreiranje prihvatljivijeg, poštenijeg i humanijeg društva, koje će biti u stanju prepoznati potrebe drugog i dugačijeg, te na kvalitetniji način preuzeti brigu o djeci, a posebno djeci bez roditeljskog staranja. No, ono što moramo uraditi „danas“, i ne smijemo odgađati za „sutra“ je objektivno sagledavanje statusa djece bez roditeljskog staranja kojima je potrebno što skorije zbrinjavanje i odgajanje u okviru porodice za koju je dijete ostalo uskraćeno. Tu posebno moramo biti obazrivi te imati na umu kako je interes djeteta primarna vrijednost na kojoj trebaju biti bazirani svi pravni propisi. Stoga, kod usvojenja uvijek treba voditi računa o zaštiti djeteta i njegovih interesa, pa tek onda o interesima usvojitelja. 92 Vidjeti: Djeca bez roditeljskog staranja, http://www.unicef.org/bih/ba/media_7114.html (22.07.2013.). 93 Nakon poslanog anketnog upitnika nadležnim službenicima J.U „Kantonalni centar za socijalni rad“ u Sarajevu, a u okviru kojega smo tražili podatke o broju, načinu vođenja i vrstama usvojenja, pod brojem: 35/X-04-530-2064/10, od strane direktorice gospođe Mirsade Poturković, dobili smo odgovor u kojem stoji: „Na našoj lisitievidentirano je 184 potencijalnih usvojilaca, a broj usvojenja godišnje se kreće između 10 i 14. Lista usvojenja se vodi od 2003.godine. Ona se mijenja u slučajevima kada usvojiociprestare (preko 45.godina), usvoje dijete van našeg Kantona ili odustanu od zahtjeva iz ličnih i drugih razloga. Na našoj listi je 184 potencijalna usvojitelja od toga su: iz naše zemlje 140, a stranih državljana 44. Raskinutih usvojenja nema, niti se vode postupci na sudu vezani za naša rješenja o usvojenju. Istraživanje sprovedeno u septembru 2010. godine. 209 �Mr.sc. Ajdin Huseinspahić, senior assistent Law Facultyof University Zenica ADOPTION IN THE FUNCTION OF PROTECTING THE BEST INTERESTS OF THE CHILD Summary: In accordance with the judicial practice and legal science, adoption is the best way to care for children without parental care. In addition, it is believed that the adoption most adequately protects the interests of the childadoptee. Based on that understanding, this paperis a detailed analysis of individual domestic divergent legal provisions governing the institution of adoption, and comparing them with international regulations of the care of children without parental care contained in the Convention on the Rights of the Child. Therefore, pointing to some provisions that directly contradict the best interest of the child-adoptee, we came to the conclusion that a redefinition of adoption and affirmation of other institutions of protection of children without parental care, such as foster care should comply with generally accepted international legal standard of protecting the “Best Interests of the Child.” Key words: adoption, child,protection of the best interests of the child. 210 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3045 Title A name given to the resource USVOJENJE U SLUŽBI ZAŠTITE NAJBOLJEG INTERESA DJETETA Author Author HUSEINSPAHIĆ, Ajdin Abstract A summary of the resource. Prema stavovima pravne nauke potpunim usvojenjem se najadekvatnije štite najbolji interesi djece bez roditeljskog staranja. Na tom tragu i ovaj rad se fokusira na analizu pojedinih domaćih divergentnih pravnih odredbi koje uređuju institut usvojenja, te poređenje istih sa međunarodnim standardom „najboljeg interesa djeteta“ sadržanim u Konvenciji o pravima djeteta, a prihvaćenim od gotovo svih država. Iz razmatranja pozitivnopravnih odredbi koje mogu doći u koliziju s principom zaštite najboljeg interesa djeteta, proizilazi da bi kvalitetnim reformisanjem usvojenja i afirmisanjem drugih instituta zaštite djece bez roditeljskog staranja trebalo udovoljiti općeprihvaćenom pravnom standardu „najboljeg interesa djeteta“. Ključne riječi: usvojenje, dijete, zaštita najboljeg interesa djeteta. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/60b82ab18bcae474fa4014e008776587.pdf 328b4aab31130868c5c4b0ef82123f8b PDF Text Text �������������������� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8be4c1fe47126cfc709f49a64a42a455.docx f641f78bbc768dc3b2dbd4251a9515ee Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3093 Title A name given to the resource Pravda kao nužnost pravno-političkog sistema Author Author HUSEINSPAHIĆ, Ajdin Abstract A summary of the resource. Pitanje pravednosti (lat. iustitia, njem. Gerechtigkeit, eng. justice) oduvijek je zaokupljalo ljude i nametalo se kao vrijednosni element pravno-političkog sistema jednog društva. To pitanje je često tražilo da se na spontan, neposredan i intuitivan način objasni pravda kao pojam koji stoji u najužoj vezi sa pojmom prava. Na tom tragu je i autor u radu proučavajući pravni karakter dva najveća pravna sistema na tlu Europe (eurokontinentalni i anglosaksonski) sagledao odnose između onoga što jeste i što čini jedan pravno-politički sistem i onoga suštinskog što stoljećima održava ili ne održava jedan sistem funkcionalnim. Naime, činjenica je da danas postoje različiti pravni sistemi koji često i (ko)egzistiraju u sredinama sa različitim političkim uređenjem te se a priori niti za jedan od njih ne može kazati kako je sveopće prihvatljiv ili neprihvatljiv, jer svaki može biti utemeljen na ideji pravde, odnosno pravednih pravnih normi i pravednog sistema vlasti. Shodno tome, od posebnog interesovanja autora u radu je ukazivanje na nužnost postojanja vrlo tanke, često nevidljive, ali za svaki pravno-politički sistem i te kako važne niti pravde. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/242c458f58e53291fc7685a4851fd809.docx 23581a084f634350b8e2bb67a2468db0 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8cf583f3122c9bd80294519ec631cbe1.pdf a2a6a7771d4c577922e963774d16d077 PDF Text Text dr. sc. Alena Huseinbegović, docentica Pravni fakultet Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru IZVRŠENJE RADI PREDAJE DJETETA Autorica u radu analizira zakonske odredbe o izvršenju radi predaje djeteta koje su propisane u porodičnom i izvršnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. U skladu s najboljim interesom djeteta, kao jedne od najvažnijih i najosjetljivijih društvenih skupina, autorica ističe kritičke opservacije na važeća zakonska rješenja ovog delikatnog sredstva izvršenja i predlaže odgovarajuća rješenja de lege ferenda. Ključne riječi: najbolji interes djeteta, izvršni postupak, sudski izvršioci, organ starateljstva 1. Uvodna razmatranja Izvršni postupak (engl. execution procedure, enforcement procedure, njem. Exekutionsverfahren, zwangswollstreckungsverfahren, fr. execution forcee) predstavlja niz pravno reguliranih i funkcionalno koordiniranih radnji suda, stranaka1 i drugih subjekata toga postupka koje imaju za cilj prinudno ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.2 Pružanje zaštite povrijeđenim ili ugroženim subjektivnim građanskim pravima putem izvršnog postupka dolazi do izražaja u onom slučaju kada je u jednom prethodnom kognicijskom postupku (parničnom, krivičnom, upravnom itd.) na nesumnjiv način kvalificiranom ispravom utvrđeno određeno potraživanje, a dužnik (izvršenik) ne želi da dobrovoljno postupi prema nalogu sadržanom u izvršnoj, odnosno vjerodostojnoj ispravi. U tom slučaju, država koja je zabranila samovlasno ostvarivanje prava, ima zadatak kroz izvršni postupak prinudnim putem ostvariti obećanu pravnu zaštitu, odnosno tražilac izvršenja treba zahtijevati od izvršnog suda da provede postupak izvršenja, tj. da prinudnim putem faktično stanje dovede u skladu sa pravnim. 3 1 Stranke u izvršnom postupku su: tražilac izvršenja i izvršenik. Prema čl. 2. Zakona o izvršnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH, broj 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 – u daljem tekstu: ZIPFBiH) tražilac izvršenja je osoba koja je pokrenula postupak radi izvršenja nekog potraživanja, te lice u čiju je korist taj postupak pokrenut po službenoj dužnosti, a izvršenik je osoba protiv koje se potraživanje ostvaruje. Izvršenje se određuje i na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tražilac izvršenja ako ona javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na nju preneseno ili da je na nju na drugi način prešlo. Izvršenje se određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezna da izmiri (ZIPFBiH, čl. 30). 2 Tako: Triva, S., Belajec, V., Dika, M., Sudsko izvršno pravo, Opći dio, drugo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Informator, Zagreb, 1984, str. 6. 3 Detaljnije: Stanković G., „Predmet izvršnog postupka“, Pravni život, broj 12/2004, str. 5. 170 �Značaj izvršnog postupka manifestira se u činjenici da se na taj način obezbjeđuje ustavnost i zakonitost, te funkcionisanje pravnog sistema u najširem smislu. Neefikasan i spor izvršni postupak doprinosi pojedinačnom nezadovoljstvu zbog nemogućnosti realizacije i zaštite određenog prava, a u širem smislu dovodi do opšte krize pravnog sistema zbog njegove neefikasnosti i nefunkcioniranja, tako da je neophodno da se postupak izvršenja na osnovu izvršnih4, odnosno vjerodostojnih isprava5 sprovede najbrže i najjednostavnije.6 S obzirom na prirodu izvršnog potraživanja, postoje dva načina provođenja izvršenja: izvršenje radi naplate novčanog potraživanja i izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja. Izvršenje radi predaje djeteta je sredstvo izvršenja radi ostvarenja nenovčanog potraživanja tražioca izvršenja.7 Ako je pravosnažnom sudskom odlukom o razvodu braka (ili odlukom donesenom u drugim slučajevima) određeno da se dijete preda roditelju ili drugoj osobi ili organizaciji kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje, i da je to u njegovom najboljem interesu, tada je izuzetno važno da takva odluka bude i promptno provedena. Ako roditelj ili druga osoba koja je sudskom odlukom obavezna predati dijete ne izvrši tu obavezu dobrovoljno, moguće je provesti postupak izvršenja radi prisilne predaje djeteta.8 Kod provođenja ovog izvršenja u praksi često dolazi do Postupati (procedere) znači kontinuirano ići naprijed, napredovati, nastavljati započeti posao, pristupati realiziranju nekog zadatka. Tako i termin postupak (processus, procedure, procedura) znači način vođenja nekog posla, napredak. Vidi: Triva, S., Dika, M., Građansko parnično procesno pravo, sedmo izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2004, str. 4. 4 Prema čl. 23. st. 1. ZIPFBiH-a izvršne isprave su: izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje; izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno; izvršna notarska isprava i druga isprava koja je zakonom određena kao izvršna isprava. Pod prednje navedenim izvršnim ispravama, smatra se svaka takva isprava donesena u Bosni i Hercegovini (ZIPFBiH, čl. 23. st. 2). 5 Prema čl. 29. st. 2. ZIPFBiH-a vjerodostojne isprave su: mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća. 6 Šarkić, N., Građanski izvršni postupak, Komentar Zakona o izvršnom postupku sa sudskom praksom i obrascima, Fakultet za poslovno pravo, Beograd, 2005, str. 16. 7 Prema odredbama ZIPFBiH-a radi ostvarenja nenovčanog potraživanja tražioca izvršenja, kao sredstva izvršenja određena su: sudski penali; izvršenje radi predaje i isporuke pokretnih stvari; izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretne stvari; izvršenje radi ostvarenja potraživanja na radnju, trpljenje ili nečinjenje; izvršenje radi vraćanja zaposlenog na rad, odnosno službu; izvršenje diobom stvari i ostvarenje potraživanja na davanje izjave volje i upisivanje u javne registre. U odredbama Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske pored prednje nabrojanih, kao sredstvo izvršenja predviđeno je i izvršenje radi predaje djeteta, što predstavlja najznačajniju razliku između odredaba zakona o izvršnom postupku dvaju entiteta u Bosni i Hercegovini. 8 U literaturi se ističe da naziv ovog sredstva izvršenja (predaja djeteta) terminološki ne odgovara situacijama koje se dešavaju u praksi. Naime, termin „predaja djeteta“ upućuje na radnju koja se dobrovoljno izvršava, a u praksi se izvršenje oduzimanjem i predajom djeteta redovno ostvaruje primjenom sile, a nerijetko i uz učešće i asistenciju organa unutrašnjih poslova. Iz navedenih razloga, u pravnoj nauci i praksi se ističu mišljenja i zahtjevi da se ovo sredstvo izvršenja, prilikom buduće reforme izvršne procedure nazove „oduzimanje djeteta“, jer se ustvari dijete faktički oduzima i predaje drugom roditelju, trećoj osobi ili organizaciji na staranje i vaspitanje. Tako: Palačković, D., Predaja ili oduzimanje deteta, Novi zakon o izvršnom postupku, Zbornik radova, 171 �teškoća koje mogu biti posljedica nepovoljnih objektivnih okolnosti konkretnog slučaja, mada su često posljedica dilema o pravilnom načinu postupanja i pripadajućim ovlaštenjima i dužnostima subjekata koji učestvuju u provođenju izvršenja.9 U Bosni i Hercegovini odredbe o izvršenju radi predaje djeteta sadržane su u Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine,10 Zakonu o izvršnom postupku Republike Srpske11 i Zakonu o izvršnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.12 Vidimo da u Federaciji Bosne i Hercegovine, za razliku od rješenja u Republici Srpskoj i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, odredbe o izvršenju radi predaje djeteta nisu regulirane u okviru ZIPFBiH, zbog toga što je ta oblast uređena u okviru važećeg PZFBiH, kako bi se na jednom mjestu regulirala sva pitanja koja se tiču porodičnih odnosa. Međutim, obzirom da je riječ o odredbama koje obrađuju postupak prinudnog sudskog izvršenja radi predaje djeteta, smatramo da bi ovu oblast trebalo regulirati u okviru odredaba ZIPFBiH, jer je riječ o sistemskom zakonu koji treba da sadrži sve odredbe koje se odnose na sudsko prinudno izvršenje. Imajući u vidu da su odredbe o izvršenju radi predaje djeteta u zakonima Bosne i Hercegovine obrađene na donekle drugačiji način, u nastavku rada detaljno ćemo analizirati odredbe PZFBiH, te ukazati na drugačija rješenja u ZIPRS i ZIPBDBiH, odnosno dati kritički osvrt na navedena zakonska rješenja. 2. Izvršenje radi predaje djeteta prema odredbama PZFBiH – drugačija rješenja u odredbama ZIPRS/ZIPBDBiH 2. 1. Mjesna nadležnost Prema čl. 361. st. 1. PZFBiH-a za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će ono živjeti mjesno je nadležan, osim suda koji je opće mjesno nadležan za stranku protiv koje se provodi izvršenje, i sud koji je opće mjesno nadležan za stranku koja zahtijeva izvršenje, te sud na čijem se području dijete zatekne. Sud na čijem području se dijete zatekne po službenoj dužnosti će, ili na zahtjev stranke, preduzeti provođenje izvršenja predajom djeteta (PZFBiH, čl. 361. st. 2).13 Sud nadležan za odlučivanje o Niš, 2001, str. 188. Navedeno prema: Ignjatović, M., „Postupak za predaju deteta“, Pravni život, broj 12/2004, str. 191. 9 Stokić, M., „Neki problemi u provedbi ovrhe radi predaje djeteta“, Informator, br. 6158/2013., str. 11. 10 „Službene novine Federacije BiH“, broj 35/05, 41/05 (u daljem tekstu PZFBiH). 11 „Službeni glasnik Republike Srpske, broj 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12 ( u daljem tekstu ZIPRS). 12 „Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, broj 8/00, 1/01, 5/02 i 8/03 (u daljem tekstu ZIP BDBIH). 13 U literaturi se ističe da po logici stvari za provođenje prinudne predaje djeteta može biti nadležan samo onaj sud na čijoj se teritoriji dijete zatekne. Međutim, nije jasno zašto zakonodavac insistra na mjesnoj nadležnosti ovog suda u svakom slučaju, npr. kod izvršne radnje izricanja novčane kazne kao sredstva prinude na predaju djeteta. Ističe se da bi se ova situacija mogla prevazići jedino na način da se izvršenje novčane kazne, pa tako i mjesna nadležnost suda za 172 �prijedlogu za izvršenje, može odlučiti da se preduzimanje određenih radnji radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti povjeri sudu koji nije nadležan za provođenje izvršenja (PZFBiH, čl. 361. st. 3). U odnosu na prednja zakonska rješenja, odredba čl. 226. st. 1. ZIPRS-a koja se odnosi na mjesnu nadležnost suda, proširena je utoliko što propisuje da će nadležan sud odlučivati o predaji djeteta ne samo roditelju sa kojim će dijete živjeti, nego i drugoj osobi, odnosno organizaciji kojoj je dijete povjereno na staranje i vaspitanje, što je svakao potpunije i preciznije rješenje jer se prema odredbama PZFBiH-a dijete može povijeriti i ovim licima na odgoj i staranje. U tom smislu, potrebno je de lege ferenda dopuniti zakonski tekst koji regulira ovu materiju u Federaciji Bosne i Hercegovine. Razliku između PZFBiH-a i ZIPRS-a se sastoji i u tome što od tri alternativno određene nadležnosti suda za odlučivanje o prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta u PZFBiH-a, odredbe o mjesnoj nadležnosti u ZIPRS-a ne propisuju nadležnost suda koji je opće mjesno nadležan za stranku protiv koje se provodi izvršenje. Odredbe ZIPBDBiH-a koje se odnose na postupak predaje i oduzimanja djeteta ne propisuju mjesnu nadležnost suda. Vidimo da je u odredbama PZFBiH-a i ZIPRS-a zakonodavac propisao izberivu mjesnu nadležnost suda koji treba da donese odluku o izvršenju radi prinudne predaje djeteta, a sve u cilju jednostavnijeg pokretanja izvršnog postupka. U pogledu mjesne nadležnosti suda koja je određena kao „opšta mjesna nadležnost za stranku koja zahtijeva izvršenje“, u literaturi se ističe da je ovakva formulacija neadekvatna i može da izazove niz nedoumica, s obzirom da ista nije definirana u odredbama zakona o parničnog postupka, koji se na osnovu čl. 21. ZIPRS/ZIPFBiH-a supsidijarno primjenjuje u izvršnom postupku, a nije definirana ni u odredbama zakona o izvršnom postupku. Naime, u odredbi čl. 28. ZPPFBiH-a određena je samo „opća mjesna nadležnost za tuženog“, pri čemu se u čl. 29. ZPPFBiH definiše i šta se podrazumijeva pod tim pojmom, dok se u odredbama čl. 34. i 36. ZPPFBiH-a spominje „mjesna nadležnost parničnog suda prema prebivalištu, odnosno boravištu tužioca“, a ne „opća mjesna nadležnost za tužioca“.14 U tom smislu, a analogno prednje navedenim odredbama čl. 34. i 36. ZPPFBiH-a, smatramo da je de lege ferenda, umjesto formulacije „opća mjesna nadležnost za stranku koja zahtijeva izvršenje“ jasnije i preciznije propisati „mjesna nadležnost prema prebivalištu, boravištu, odnosno sjedištu tražioca izvršenja“. 2. 2. Postupak provođenja izvršenja provođenje tih radnji, vrši shodno primjenom odredbi čl. 207, a u vezi s čl. 209. ZIPFBiH. Vidi: Zaćiragić, F., Izvršenje radi ostvarenja nenovčanog potraživanja, te Prijelazne i završne odredbe, rad objavljen u: Daupović, A., Obradović, R., Povlakić, M., Zaćiragić, F., Živanović, M., Komentar Zakona o izvršnom postupku u Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske komisije, Sarajevo, 2005, str. 666 - 667. (u daljem tekstu: Zaćiragić i drugi). 14 Ibidem, str. 667. 173 �Za razliku od drugih sredstava izvršenja, gdje se prije svega štiti interes tražioca izvršenja čije potraživanje se ostvaruje u izvršnom postupku, zakonodavac je propisao da se prinudno izvršenje odluke o predaji djeteta sprovodi na specifičan način, prvenstveno vodeći računa o potrebi da se u najvećoj mjeri zaštiti interes djeteta (PZFBiH, čl. 365). Prinuda koju treba primijeniti u postupku izvršenja radi predaje djeteta treba biti umjerena i prilagođena okolnostima slučaja, odnosno traumatičan izvršni postupak u kojem se dijete prisilno oduzima od jednog roditelja i predaje drugom, odnosno trećoj osobi ili organizaciji nije u skladu s najboljim interesom djeteta i može prouzrokovati niz negativnih posljedica na psihičko stanje djeteta. Međutim, cijeneći karakteristike svakog slučaja pojedinačno, može se reći da će nekada i takvo prisilno oduzimanje djeteta biti u njegovom interesu, ukoliko bi ostanak kod izvršenika ugrozio njegov fizički ili psihički integritet, odnosno mogućnost njegovog normalnog razvoja. Naime, nemogućnost ili odugovlačenje provođenja izvršenja odluke koju je sud donio u prethodnom postupku, a kojom je utvrđeno s kojim roditeljem je u djetetovom najboljem interesu da živi, prije svega pogađa dobrobit i prava samog djeteta.15 Prema odredbi čl. 362. st. 1. PZFBiH-a izvršni sud će odrediti i provesti izvršenje radi predaje djeteta na osnovu odluke suda o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti, bez obzira na to je li tom odlukom naložena predaja djeteta. Ako u odluci suda stranci protiv koje se provodi izvršni postupak nije naložena predaja djeteta, ovu naredbu izreći će izvršni sud u rješenju o izvršenju, kojim će naložiti da se dijete preda u roku od 24 sata (PZFBiH, čl. 362. st. 2). Rješenjem o izvršenju može se naložiti predaja djeteta osobi na koju se odnosi izvršna isprava, osobi o čijoj volji zavisi predaja djeteta, i svakoj drugoj osobi kod koje se dijete nalazi u času donošenja rješenja (PZFBiH, čl. 363. st. 1). U rješenju o izvršenju izreći će se da je dijete dužna predati i svaka druga osoba kod koje se dijete zatekne u času provođenja izvršenja (PZFBiH, čl. 363. st. 2). Prijedlog za izvršenje može podnijeti roditelj sa kojim će dijete živjeti, te organ starateljstva ako se roditelj sa kojim će dijete živjeti ne protivi pokretanju izvršnog postupka (PZFBiH, čl. 364. st. 1. i 2). Prema čl. 366. PZFBiH-a sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti slučaja, odrediti izvršenje oduzimanjem dijeteta ili izricanjem i provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni protiv osobe koja protivno nalogu suda odbija predati dijete ili preduzima radnje s ciljem njegova skrivanja ili onemogućavanja provođenja odluke. Ako se svrha izvršenja nije mogla provesti jednim od sredstava 15 Vidi: Stokić., op. cit., str. 12; Tako i: Zaćiragić i drugi, op. cit., str. 668. „Poražavajuća je činjenica da u sukobu koji postoji, po pravilu, između roditelja, interes deteta postaje drugorazredna, ako ne i trećerazredna stvar, o kojoj oni, koji po prirodi stvari treba da najviše vode računa, najmanje brinu o dobrobiti deteta. Vođeni isključivo „ličnim“ razlozima, kao što su netrpeljivost, sujeta, mržnja, pa čak i osveta bračnih partnera promašenog braka ili zbog razvedenog braka, supružnici zaboravljaju na činjenicu da takvo njihovo ponašanje može imati nesagledive posljedice po psihu njihove dece. Zbog ovakvih, nažalost, vrlo čestih situacija, javlja se potreba za primenom pravila izvršne procedure“. Ignjatović, op. cit., str. 191. 174 �izvršenja, sud može odrediti drugo predviđeno sredstvo izvršenja, a može se odrediti i provesti protiv osobe kod koje se dijete nalazi, te osobe od čije volje zavisi predaja djeteta. Prema čl. 367. PZFBiH-a u prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti ne mora biti naznačeno sredstvo izvršenja, a ako je naznačeno, sud nije vezan prijedlogom stranaka. Kada je rješenjem o izvršenju naloženo da se dijete preda u roku od 24 sata, odluka o izvršenju mora se predati stranci od koje treba oduzeti dijete, i to prilikom preduzimanja prve izvršne radnje. Ako ta stranka ne bude prisutna pri oduzimanju djeteta, odluka će joj se dostaviti naknadno (PZFBiH, čl. 368. st. 1). Odsutnost osobe kojoj treba oduzeti dijete ne sprečava provođenje izvršnih radnji. Ako se izvršenje provodi protiv osobe na koju se ne odnosi odluka o izvršenju, toj osobi će se predati rješenje o izvršenju i zapisnik o oduzimanju djeteta. Ako se izvršenje provodi protiv navedene osobe ili osobe koja nije prisutna izvršnim radnjama, te će se radnje provesti u prisustvu dviju punoljetnih osoba (PZFBiH, čl. 368. st. 2., 3. i 4). Za razliku od navedenih zakonskih rješenja, prema odredbama ZIPRS-a sud će rješenjem o izvršenju izvršeniku ostaviti rok od tri dana od dana dostavljanja rješenja da dobrovoljno preda dijete roditelju ili drugoj osobi, odnosno organizaciji kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje, pod prijetnjom izvršenja novčane kazne.16 Ako se postupak izvršenja nije mogao provesti izricanjem i izvršenjem odluke o novčanoj kazni, 17 izvršenje će se provesti oduzimanjem djeteta od osobe kod koje se dijete nalazi i predajom djeteta roditelju, odnosno drugoj osobi ili organizaciji kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje (ZIPRS, čl. 227. st. 2. i 4). U pravnoj teoriji i praksi ističe se da prednje zakonsko rješenje neće dovesti do efikasnog provođenja postupka izvršenja iz više razloga. Naime, postavlja se pitanje: da li je opravdano propisivanje novog paricionog roka od tri dana za dobrovoljnu predaju djeteta, posebno ako je „originalni“ paricioni rok iz izvršne isprave već bezuspiješno 16 Isto rješenje je predviđeno i u čl. 233. st. 1. ZIPBDBiH-a. Prema čl. 227. st. 2. ZIPRS novčana kazna se izriče i njeno izvršenje provodi prema zakonskim odredbama o izvršenju radnje koju može izvršiti samo izvršenik. Tako prema čl. 209. ZIPRS/ZIPFBiH ako radnju može obaviti samo izvršenik sud će rješenjem o izvršenju izvršeniku odrediti primjeren rok za ispunjenje obaveze. Rješenjem o izvršenju sud će istovremeno zaprijetiti izvršeniku, a i odgovornom licu u izvršeniku pravnom licu da će im izricati novčane kazne u skladu sa čl. 17. ZIPRS/ZIPFBIH ako u određenom roku ne ispuni obavezu. Ako izvršenik u određenom roku ne ispuni obavezu, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, postupiti prema odredbama čl. 17. ZIPRS/ZIPFBiH. Izvršenik koji je ispunio svoju obavezu u predviđenom roku, dužan je bez odlaganja o tome obavijestiti sud i priložiti nesumljive dokaze o tome. (ovjerena pisana izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja obavljena, zapisnik sudskog izvršioca o obavljenoj radnji, nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je radnja obavljena). U protivnom smatrat će se da radnja nije obavljena. Ako radnja koju može obaviti samo izvršenik ne zavisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenog umjetničkog djela) tražilac izvršenja nema pravo da od izvršenika traži da u određenom roku ispuni obavezu, već samo nadoknadu štete. Povezanim tumačenjem odredaba čl. 209. i 17. ZIPRS/ZIPFBiH može se zaključiti da kod izvršenja radi predaje djeteta, izvršni sud u rješenju o izvršenju može samo zaprijetiti izricanjem novčanih kazni u skladu sa čl. 17. ZIPRS/ZIPFBiH, analogno rješenju iz čl. 209. ZIPRS/ZIPFBiH, a da tek naknadno, ako izvršenik ne postupi po nalogu suda, posebnim rješenjem može izreći konkretnu novčanu kaznu. Detaljnije: Zaćiragić i drugi, op. cit., str. 669. 17 175 �protekao. Smatra se da novi rok predstavlja nepotrebno gubljenje vremena, a izvršeniku se ostavlja mogućnost da učini sve što može da spriječi predaju djeteta (npr. skrivanje djeteta). Osim toga, u cilju provođenja postupka predaje djeteta izvršni sud naprije mora da odredi izvršenje putem novčanog kažnjavanja izvršenika, pa tek onda izvršenje prisilnim oduzimanjem djeteta, ako se izvršenje nije moglo provesti izricanjem i izvršenjem odluke o novčanoj kazni (ZIPRS, čl. 227. st. 4). Prema čl. 17. ZIPRS/ZIPFBiH maksimalni novčani iznos koji se može izreći fizičkoj osobi je 5000 KM, s tim da se kazna može ponovo izricati ako izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani. S obzirom da u odredbama ZIPRS-a nije precizno određeno koliko puta sud mora kazniti izvršenika da bi utvrdio da je takav načina kažnjavanja neefikasan,18 otvara se dilema koje su to situacije u kojima postoji nemogućnost izvršenja putem izricanja i izvršenja odluke o novčanoj kazni (v. čl. 227. st. 4. ZIPRS). Pored toga, opravdano se postavlja pitanje na koji način novčana kazna može utjecati na efikasno provođenje izvršnog postupka radi predaje djeteta, ako je izvršenik u takvoj materijalnoj situaciji (izvršenik nema nikakve imovine ili je ona vrlo mala) da jednostavno ne postoji mogućnost prinudne naplate novčane kazne. Svakako ne treba zanemariti ni činjenicu da je dijete najvrjednije što pojedinac može da ima, tako da bi izvršenje novčane kazne imalo utjecaja na vrlo mali broj izvršenika. U literaturi se ističe da bi sud, u svakom konkretnom slučaju, po službenoj dužnosti trebao utvrditi u kojem momentu treba da odustane od izvršenja putem izricanja novčanih kazni i odredi izvršenje koje se treba provesti prisilnim oduzimanjem djeteta, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, pravima tražioca izvršenja, te okončanju izvršnog postupka u realnom vremenu.19 Postupak izvršenja provode sudski izvršioci u periodu od 7:00 do 19:00 sati (ZIPFBiH, čl. 42. st. 1). U cilju efikasnog provođenja postupka oduzimanja i predaje djeteta, sud može zaključkom odrediti da se izvršenje provede i neradnim danom i noću (v. čl. 42. st. 2. ZIPFBiH), u prostorijama izvršenika, ili na drugom mjestu gdje se dijete nalazi (vrtić, škola itd). Prema čl. 227. st. 5. ZIPFBiH-a sud će u provođenju izvršnih radnji zatražiti pomoć organa starateljstva, dok prema odredbama čl. 368. st. 5. PZFBiH i čl. 235. st. 5. ZIPBDBiH sud može pozvati organ starateljstva da bude prisutan provođenju izvršenja. Opravdano se postavlja pitanje: zašto je po odredbama PZFBiH i ZIPBDBIH ostavljena samo mogućnost, a ne obaveza suda da u postupku provođenja izvršenja pozove i organ starateljstva. Organ starateljstva, posebno psiholozi i socijalni radnici, ima dragocjenu ulogu od samog početka postupka predaje djeteta, od faze posredovanja radi dobrovoljne predaje djeteta, do utjecaja na rad sudskih izvršitelja i neposredne psihološke pomoći djetetu u fazi prisilnog oduzimanja i predaje djeteta roditelju, odnosno trećoj osobi ili 18 Prema Zakonu o izvršnom postupku iz 1978. godine („Službeno list SFRJ, broj 20/78, 6/82, 74/87) novčana kazna se maksimalno mogla izreći u desetorostrukom iznosu prvobitno izrečene kazne, nakon čega se, ukoliko bi izvršenik i dalje postupao suprotno svojoj obavezi, izvršni postupak morao obustaviti. 19 Tako i detaljnije: Zaćiragić i drugi, op. cit., str. 670-671 176 �organizaciji.20 Osim toga, prema odredbi čl. 44. ZIPFBiH sudski izvršilac je ovlašten da udalji osobu koja ometa izvršenje, a prema okolnostima slučaja i da zatraži pomoć nadležnog organa policije. Dakle, za uspješno provođenje izvršenja radi predaje djeteta potreban je specifičan pristup, temeljita priprema, preduzimanje svih potrebnih radnji radi izbjegavanja prisilnog postupanja, te cjelovito, kontinuirano i komplementarno djelovanje organa starateljstva, policije, i ostalih tjela značajnih za zaštitu djece kao najvažnijeg stuba društva, a sve kako bi se postupak izvršenja proveo na način koji je najmanje traumatičan za dijete. 2. 3. Nastavak izvršenja Prema čl. 228. ZIPRS i čl. 237. ZIPBDBiH sud će, na prijedlog stranke kojoj je dijete povjereno, nastaviti izvršenje po istom rješenju o izvršenju, ako se dijete u roku od 60 dana od dana predaje ponovo zatekne kod osobe od koje je oduzeto.21 Dakle, ako tražilac izvršenja prijedlog podnese u navedenom roku, sud će donijeti rješenje o nastavljanju izvršenja koje je okončano predajom djeteta tražiocu izvršenja. To znači da tražilac izvršenja neće imati obavezu da kroz parnični postupak pribavlja novu izvršnu ispravu na osnovu koje bi zahtijevao predaju djeteta, niti obavezu pokretanja novog izvršnog postupka. U pravnoj teoriji se postavlja pitanje: koja su prava tražioca izvršenja u slučaju prekoračenja roka od 60 dana za podnošenje prijedloga za predaju djeteta? Smatra se da bi tražilac izvršenja imao mogućnost da pokrene novi izvršni postupak na osnovu ranije izvršne isprave, s obzirom da obaveza postupanja po odluci suda ne zastarijeva deset godina od njene pravosnažnosti, bez obzira koliko puta se traži prinudno ostvarenje te obaveze.22 3. Zaključna razmatranja Nakon što sudska odluka kojom je odlučeno s kojom osobom dijete treba živjeti postane izvršna (ako je pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze), roditelj sa kojim će dijete živjeti, kao i druga osoba ili organizacija kojoj je dijete povjereno na staranje i vaspitanje, mogu pokrenuti sudski izvršni postupak radi prinudne predaje djeteta. 20 Konkretizacija uloge organa starateljstva u postupku zaštite prava djeteta, a posebno u sudskom izvršnom postupku otvara pitanje imenovanja specijalnog zastupnika djeteta u postupku predaje djeteta. Specijalni zastupnik bi donekle preuzeo ulogu organa starateljstva, pošto je izvjesno da sadašnji organ starateljstva nije u mogućnosti u potpunosti odgovoriti mnogobrojnim zadacima koji mu se stavljaju u nadležnost. Ukoliko bi to bio poseban organ, a ne fizičko lice, kao staratelj djeteta za poseban slučaj, on bi se oblikovao boljom organizovanošću, specijalnim znanjem, te stručnim i socijalnim metodama rada koji bi se primijenjivali u postupku predaje djeteta. Uvođenje specijalnog zakonskog zastupnika djeteta, kao posebne institucije, bilo bi u skladu sa međunarodnim dokumentima o pravima djeteta (Konvencija OUN-a o pravima djeteta itd). Detaljnije: Ignjatović, op. cit., str. 193. 21 Navedeno zakonsko rješenje nije sadržano u odredbama PZFBiH. 22 Tako i detaljnije: Zaćiragić i drugi, op. cit., str. 674. 177 �Zakonske odredbe o izvršenju radi predaje djeteta su nepotpune i neprecizne, radi čega se de lege ferenda predlažu izmjene propisa. 1. U Federaciji BiH odredbe o izvršenju radi predaje djeteta trebaju biti propisane u okviru ZIPFBiH-a, jer je riječ o sistemskom zakonu koji treba da sadrži sve odredbe koje se odnose na sudsko prinudno izvršenje. 2. U Federaciji BiH zakonske odredbe koje se odnose na mjesnu nadležnost suda kod prinudne predaje djeteta treba proširiti na način da propisuju da će nadležni sud odlučivati o predaju djeteta ne samo roditelju sa kojim će dijete živjeti, nego i drugoj osobi i organizaciji kojoj je dijete povjereno na staranje i vaspitanje, jer se prema odredbama PZ FBiH dijete može povjeriti i ovim osobama. 3. Umjesto formulacije „opća mjesna nadležnost za stranku koja zahtijeva izvršenje“, u razmatranu odredbu treba unijeti jasniju i precizniju formulaciju „mjesna nadležnost prema prebivalištu, boravištu, odnosno sjedištu tražioca izvršenja“. Postupak provođenja izvršenja radi predaje djeteta otvara više problemskih pitanja, u pogledu kojih su u pravnoj nauci i praksi data različita mišljenja i prijedlozi. 1. Tako se postavlja pitanje da li je u odredbama ZIPRS opravdano propisivanje novog paricionog roka od tri dana za dobrovoljnu predaju djeteta, ako je „originalan“ paricioni rok iz izvršne isprave već bezuspješno protekao? 2. Osim toga, obzirom da u odredbama ZIPRS nije precizno određeno koliko puta sud mora novčano kazniti izvršenika da bi se utvrdilo da je takav način kažnjavanja neefikasan, otvara se dilema: koje su to situacije u kojima postoji nemogućnost izvršenja putem izricanja i izvršenja odluke o novčanoj kazni, kako bi se moglo pristupiti prinudnom oduzimanju djeteta? 3. Sljedeće problemsko pitanje je: na koji način novčana kazna može utjecati na efikasno provođenje izvršnog postupka radi predaje djeteta, ako je izvršenik u takvoj materijalnoj situaciji da jednostavno ne postoji mogućnost prinudne naplate novčane kazne? 4. Imajući u vidu ulogu organa starateljstva u postupku predaje djeteta, postavlja se pitanje zašto je odredbama PZFBiH i ZIPBDBiH ostavljena samo mogućnost, a ne i propisana obaveza suda da u postupku provođenja izvršenja pozove i organ starateljstva? 5. Problemsko pitanje koje se, također, postavlja je: koja su prava tražioca izvršenja u slučaju prekoračenja roka od 60 dana za podnošenje prijedloga za predaju djeteta, ako se dijete ponovo zatekne kod osobe od koje je oduzeto ? Kako bi se postupak predaje djeteta proveo efikasno i na način koji je najmanje traumatičan za dijete, neophodno je provesti cjelovito, kontinuirano i komplementarno djelovanje organa starateljstva, policije i drugih tijela. Alena Huseinbegović, Assistant professor Law Faculty of University Džemal Bijedić Mostar 178 �CHILD SURRENDER EXECUTION Summary: In this paper the author analyzes the statutory provisions on child surrender execution laid down in the family and executive legislation of Bosnia and Herzegovina. In accordance with the best interest of the child, as one of the most important and most vulnerable social groups, the author emphasizes the critical opservations about the current legal regulation of this delicate execution measure and suggests appropriate solutions de lege ferenda. Key words: best interest of the child, execution, bailifs, guardianship authority 179 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3043 Title A name given to the resource IZVRŠENJE RADI PREDAJE DJETETA Author Author HUSEINBEGOVIĆ, Alena Abstract A summary of the resource. Autorica u radu analizira zakonske odredbe o izvršenju radi predaje djeteta koje su propisane u porodičnom i izvršnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine. U skladu s najboljim interesom djeteta, kao jedne od najvažnijih i najosjetljivijih društvenih skupina, autorica ističe kritičke opservacije na važeća zakonska rješenja ovog delikatnog sredstva izvršenja i predlaže odgovarajuća rješenja de lege ferenda. Ključne riječi: najbolji interes djeteta, izvršni postupak, sudski izvršioci, organ starateljstva Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8c4225e14f607768e19ee36634b9f166.docx bee2f08e11a9be321a9d0c60e75d0f33 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f95e087afc6fafaedb1d33ec38e815b0.pdf 6f6fa38c8e45fd842295e863f1876b58 PDF Text Text �����������ʹ ʹ � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3154 Title A name given to the resource Multikulturalizam i problem identiteta Author Author HURUZ, Elma Abstract A summary of the resource. Jedan od temeljnih entiteta koji egzistiraju u promišljanjima o odnosima pojedinca, kulture i društva u svakoj multikulturalnoj sredini jeste identitet. Identiteti su u savremeno doba ambivalentna, heterogena, kontekstualna i dinamična kategorija. Potrebno je stoga imati u vidu i kompleksnost njegovog pojma kojeg sačinjavaju individualni, društveni, etno-nacionalni, kolektivni i druge vrste identiteta. Važnost pitanja identiteta, a posebno etno-nacionalnog, potvrđuju nedavna turbulentna dešavanja na Krimu, kao i neprovođenje presude za slučaj Sejdić i Finci te hrvatsko pitanje koji su zasigurno najistaknutiji problemi bosanskohercegovačke političke stvarnosti. U radu ćemo se baviti pitanjem identiteta u multikulturalnim društvima, njegovim najznačajnijim pojavnim formama kao i problemima kojima se bavi politika identiteta suočavajući se sa zahtjevima za priznanjem različitih identitetskih skupina. U radu će biti prezentirana teorijska razmatranja Bhikhu Parekha, Charlesa Taylora, Willa Kymlicke, Briana Barrya kao i ostalih relevantnih teoretičara. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/6d87f4a1122302b318808cf255e88799.docx 185aa691603958b0b48dfc421b0e4992 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/11a18a4d08a3eeed6e4f8607fe40fb86.pdf dadd95024ce4f2ca49ce2448105e37af PDF Text Text ������������������ Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3140 Title A name given to the resource NATO i BiH - od mirovne misije do partnerstva - put ka integraciji Author Author HUKIĆ KAVAZ, Sanja FEJZIĆ, Semir Abstract A summary of the resource. Od 1949. godine broj država-članica u NATO-u se povećao sa dvanaest na dvadeset i osam, a „vrata“ NATO-a su ostala otvorena za sve europske demokratije spremne za članstvo i sposobne da doprinesu euro-atlantskoj sigurnosti. Daljnje proširenje NATO-a, i članstvo BiH-a, predstavljaju kontinuirano partnerstvo na izgradnji mira i demokratizaciji Europe zasnovane na zajedničkim vrijednostima. Strateški cilj naše zemlje, još od mirovnih operacija koje su zaustavile rat u BiH, do Partnerstva za mir, Akcionog plana za članstvo, i bosanskohercegovačkog doprinosa međunarodnoj bezbjednosti kroz međunarodne misije u inostranstvu, ostao je i dalje isti – sticanje punopravnog članstva u NATO-u. S tim u vezi, da BiH postane potpuno funkcionalna država i ostvari svoje aspiracije da se pridruži NATO-u i Europskoj Uniji, pored napretka u reformi odbrane i vojske, neophodne su i šire reforme usmjerene na suzbijanje korupcije, pranja novca, paralelnih struktura, organiziranog kriminala, te rješavanje pitanja nepokretne vojne imovine. Iako je osiguranje dugoročne bezbjednosti u BiH ključni motivacioni faktor za mnoge stanovnike koji podržavaju težnje zemlje da se pridruži NATO-u, ipak, integracija novih demokratskih zemalja u NATO ne predstavlja samo osiguranje mira u pojedinoj zemlji, nego se njome NATO čini jačim, Europa stabilnijom, te doprinosi sigurnom i mirnom razvoju u globalu. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/0d7c014dc1f2e9e3340fa4da64e12f3c.docx c67b279a2a08194871b469d96c376878 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f9eeaa6c8a9a00250287ddc3b9cf4d84.pdf 97d97c339243119114d33bd1394a04d4 PDF Text Text ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. UDK: 342.565.2 343.1 izvorni znanstveni članak 28. svibnja 2014. Prof. dr. sc. Sabrina HOROVIĆ, redovita profesorica za kazneno pravo Prof. dr. sc. Zvonko MILJKO, izvanredni profesor za ustavno pravo USTAVNI I KAZNENOPRAVNI ASPEKT PRAVA IZRUČENJA (EKSTRADICIJE) Sažetak U članku autori analiziraju pravo izručenja (ekstradicije), s ustavnog i kaznenopravnog aspekta, ukazujući na značajne promjene do kojih je došlo u recentno vrijeme. Povijesna, usporedna, i normativna analiza pokazuju značajne promjene do kojih se došlo u ovoj oblasti, ukazujući na promjenu odnosa domaćeg i međunarodnog prava, dosadašnjeg poimanja državnog suvereniteta, i stavljanja naglaska na međunarodnu suradnju u funkciji univerzalizma ljudskih prava i vladavine prava općenito. U članku autori iznose normativnu regulativu prava izručenja u unutarnjem pravu Bosne i Hercegovine prema najnovijem Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, Europskoj konvenciji o izručenju, kao glavnom izvoru europskog prava o izručenju, srodnim i novijim europskim pravnim aktima na području izručenja, kao i najnovijeg Europskog uhidbenog naloga. Autori se posebice osvrću na praksu izručenja u Bosni i Hercegovini. Ovaj rad nastoji, kroz prikaz i analizu načela izručenja, osnova za odbijanje izručenja i procesnih smetnji za izručenje ponuditi određena stajališta koja bi mogla pridonijeti razmatranju problematike prava izručenja. Ključne riječi: ekstradicija, međunarodna suradnja, Europska konvencija o izručenju, praksa izručenja u Bosni i Hercegovini. 26 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 1. UVOD Izručenje ili ekstradicija, povijesno gledano, predstavlja prvotni i dugo vremena najjednostavniji način međudržavne suradnje u suzbijanju kriminaliteta kao društvenog fenomena. Izručenje je pravnopolitički, kaznenopravni i kaznenoprocesni akt međunarodnopravne pomoći koji znači predaju stranca ili osobe bez državljanstva (iznimno i vlastitog državljanina) počinitelja kaznenog djela, stranoj državi, kako bi mu se sudilo za počinjeno kazneno djelo, kako bi se nad njim izvršila kaznenopravna sankcija, odnosno izručenje obuhvaća i predaju određenih predmeta kojima je kazneno djelo počinjeno ili na kojima je počinjeno. Izručenje je složena pravna ustanova, koju čine tri cjeline. Kaznenom pravu pripadaju pravila o kaznenopravnom zahtjevu aktivne prema pasivnoj državi. Kaznenopostupovnom pravu pripadaju pravila o postupanju po zahtjevu za izručenje i na kraju su tu pravila o odlučivanju o zahtjevu, što može biti predmet sudskog ili upravnog postupka. Najveća smetnja izručenju je počiniteljevo državljanstvo zamoljene države. Ustav Bosne i Hercegovine, za razliku od ustava većine drugih država, ne sadrži izravnu odredbu o zabrani izručenja svojih državljana. Ranije je Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine iz 2003. g., u čl. 415. st. 1. toč. a., kao pretpostavku za izručenje propisivao: „da osoba čije se izručenje traži nije državljanin Bosne i Hercegovine“, odnosno u točci b.:“da osoba čije se izručenje traži ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, odnosno da nije u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini“. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima iz 2009. g. propisuje u čl. 34. st. 1. toč. a. i b. isto, da osoba čije se izručenje traži nije državljanin Bosne i Hercegovine i da ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, odnosno da nije u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini u vrijeme podnošenja molbe za izručenje. Temelj izručenja se nalazi u uzajamnoj koristi država da bude ostvareno njihovo pravo kažnjavanja putem primjene njihovih kaznenih zakona prema svim osobama koje na njihovoj teritoriji počine kazneno djelo. U radu smo pozornost upravili na napredak postupka izručenja donošenjem Europske konvencije o pojednostavljenju postupka izručenja1, Europske konvencije koja se odnosi na izručenje2 i Europskog uhidbenog naloga3. U radu smo, isto tako, analizirali izručenje prema podatcima Ministarstva pravde 1 Od 10. ožujka 1995. g. Od 27. rujna 1996. g. 3 Od 27. rujna 2001. g. Nalog, od 1. srpnja 2004.g., zamjenjuje odredbe: Europske konvencije o izručenju iz 1957. g., Europske konvencije o suzbijanju terorizma iz 1978. g. (u odnosu na odredbu o izručenju), Konvencije EU o 2 27 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Bosne i Hercegovine za vremensko razdoblje od tri godine, od 2011. do 2013. godine, kao i predmete izručenja Općinskog suda u Mostaru za isto navedeno razdoblje. Svrha izručenja je, s jedne strane, represija kriminaliteta, a s druge strane, realizacija sukladnih političkih interesa država. Država od koje se traži izručenje ima interes da se riješi nepoželjne osobe sa svog teritorija. Cilj instituta ekstradicije je onemogućiti okrivljeniku, da izbjegne kaznenopravni progon, a postizanje tog cilja moguće je i bez inzistiranja na uniformnosti kaznenopravnih sustava upravo kroz činjenicu da različiti sustavi dijele iste temeljne vrijednosti i da suradnja može biti utemeljena upravo na tim zajedničkim vrijednostima4. 2. POVIJEST IZRUČENJA U povijesti izručenja postoje tri razdoblja. Prvo razdoblje traje od najstarijih vremena (primjerice, prvi ugovor o ekstradiciji uopće može se smatrati onaj između Ramsesa II. i kralja Hitita Hatussilija, 1280. prije Krista, kao dio njihovog mirovnog ugovora kojim je završen rat između tih dviju zemalja)do sedamnaestog stoljeća, a u njemu prevladava izručenje od strane državnih vladara, koji su se pri tome rukovodili osobnim političkim interesima. Izručenje je bilo akt volje vladara, njegova politička gesta. U to vrijeme, ne izručuju se počinitelji kažnjivih djela tzv. općeg kriminaliteta, nego onih koje bismo danas smatrali političkim deliktima. U drugom razdoblju, koje traje od osamnaestog stoljeća do prve polovice devetnaestog stoljeća, u praksi izručenja započinje se s dezerterima, a kasnije, i počinitelja delikata običnog, općeg kriminaliteta. U tom razdoblju javljaju se i dvostrani ugovori o izručenju kojima se unaprijed predviđa međusobno izručivanje počinitelja kaznenih djela. Za treće razdoblje, koje traje od druge polovice devetnaestog stoljeća, bitan je prvi zakon o ekstradiciji u modernom smislu riječi koji je 1833. godine donijela Belgija. Povjeravanjem razmatranja zahtjeva o ekstradiciji sudskom organu (tzv. optužnoj komori) i utvrđivanjem zabrane izručenja vlastitih državljana i počinitelja političkih kaznenih djela ovaj je zakon obilježio početak trećeg razdoblja u razvoju ekstradicije, koji traje sve do danas.Za to treće razdoblje bitno je da osoba čije se izručenje traži više nije samo objekt međudržavnih sporazuma, nego je s razvojem brige za ljudska prava postala i subjekt tih odnosa5. pojednostavljenju postupaka izručenja iz 1995. g., Konvencije EU o izručenju iz 1996. g., te odgovarajuće odredbe Schengenskog sporazuma. Postupak se odnosi na kaznena djela za koja je propisana kazna iznad jedne godine, odnosno izrečena kazna od četiri ili više mjeseci. Države određuju nadležni sud i središnju vlast koja će pomagati sudskoj vlasti. 4 Tako: D. H. Derby, Comparative extraditions systems, International Review of Penal Law, Edition Eres, 1991, str. 61. 5 Ch. Bassiouni, Extradition: The United States Model, International Review of Penal law, Edition Eres, 1991, str. 470. 28 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Suvremena teorija i praksa izručenja potvrđuju da je zamoljena država dužna izručiti traženu osobu samo ako su ispunjene ugovorne pretpostavke u konkretnom slučaju. Tu razlikujemo države koje nepostojanje ugovora o izručenju smatraju opravdanom smetnjom za izručenje i države koje dopuštaju izručenje i bez ugovora, ali ga ne smatraju ispunjenjem međunarodne obveze, nego aktom dobre volje koji se temelji na propisima unutarnjeg prava (izvanugovorna ekstradicija). U prve države spadaju zemlje common law sustava. Primjerice, u SAD-u vrijedi pravilo da nema obveze izručenja za tu zemlju osim u slučaju međunarodnog ugovora. U druge zemlje spadaju sustavi zemalja kontinentalnog prava (s iznimkom Nizozemske, Norveške i Turske, gdje se također traži postojanje međunarodnih ugovora kao pretpostavka za izručenje). Shvaćanje da se izručenje može dopustiti i bez međunarodnog ugovora pojavilo se u francuskoj praksi početkom devetnaestog stoljeća i kasnije je preuzeto u unutarnje pravo brojnih drugih zemalja, među kojima i Bosne i Hercegovine. Pojedine države i dalje daju prednost bilateralnim ugovorima i za njih je institut ekstradicije samo posljedica njihovih političkih odnosa. Ekstradicija je često i još uvijek pitanje političke suradnje između država, a mora postati i biti sudski postupak koji se temelji na međunarodnoj suradnji, uz zaštitu temeljnih ljudskih prava svake pojedine osobe i ne smije biti u suprotstavljenom odnosu s djelotvornošću postupka. 3. USPOREDNO PRAVNI PRIKAZ Općenito gledano ustavni aspekt prava izručenja ponajprije se može sagledati kroz svoju povijesnu dimenziju. Ovo pitanje reflektira se na mnoga bitna pitanja šireg značenja, kao što su odnos domaćeg naspram međunarodnog prava, odnos privatnog i javnog prava, evoluciju u poimanju državnog suvereniteta i sl. Većina ustava je regulirala pitanje državljanstva već u svojim načelima ili temeljnim normama, naglašavajući taj pravni izraz pripadnosti pojedinca određenoj državi, odnosno pravnoj vezi koja neku osobu vezuje za određenu državu. Stoga su iz državljanstva proizlazile i za državu i za pojedinca koji uživa status državljanina određena prava i obveze. Prelazeći u XIX. stoljeću iz sfere privatnog u javno pravo, države su u svojim ustavima naglašavale naročitu brigu i skrb o svojim državljanima, gdje se sve doskora stavljao naglasak na to kako se državljaninu ne može oduzeti državljanstvo, niti ga se može prognati iz države, niti izručiti nekoj drugoj državi. Sve ovo je bilo vezano uz klasično poimanje suverene vlasti i u sferi kažnjavanja neke osobe, a i uz krug kaznenih djela za koje je izručenje bilo uopće moguće (zločini sami po sebi, oni po sili zakona ili politička kaznena djela). 29 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Međutim, državljanstvo kao pojam internog prava, nije moglo izbjeći međunarodno-pravne implikacije i određene situacije gdje se o posebnim pravnim učincima državljanstva raspravlja iz uklona međunarodnog prava. Ranije se u tom pogledu naglasak stavljao na razlikovanje osobe podređene određenoj državi i stranca, a danas na planu međunarodne suradnje u kaznenopravnim stvarima, i pitanja ekstradicije koje se pretvara iz pravno-političke sfere i odnosa među državama u okvire sudskog postupka koji se temelji na međunarodnoj suradnji, što se u konačnici svodi na zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i ozbiljenje zahtjeva za vladavinom prava. Pitanje izručenja između država počelo se rješavati polovicom prošlog stoljeća multilateralnim sporazumima, ili bilateralnim ugovorima, koji su se najčešće odnosili na izručenje i na pružanje međunarodne pravne pomoći. Ali, ustavi su sve donedavna istrajavali na ideju o neizručivanju, odnosno zabrani izručivanja vlastitih državljana. Određeni primjeri iz daljnje, kao i bliže povijesti, to zorno pokazuju. Tako Savezni ustav Švicarske Konfederacije u čl. 25. naslovljenom „Zaštita od izgona, izručenja i nasilnog povratka u zemlju podrijetla“, u st. 1. utvrđuje kako „Švicarski državljani ne mogu biti izgnani iz zemlje; mogu biti izručeni stranoj vlasti samo ako uz to pristanu“. Temeljnim zakonom (ustavom) Savezne Republike Njemačke također je propisano kako „nijedan Nijemac ne smije biti isporučen u inozemstvo“.6 Ustav Poljske identično „zabranjuje izručivanje poljskih državljana“, kao i „izručenje osobe za koju se sumnja da je izvršila kažnjivo djelo iz političkih razloga, ali bez upotrebe sile“.7 Ustav Finske naglašava da se „državljaninu Finske ne može spriječiti povratak u zemlju, niti može biti protjeran iz zemlje ili izručen i prebačen u neku drugu zemlju protiv svoje volje“.8 Države nastale raspadom bivše Jugoslavije ponašale su se slično. Ustavom Slovenije nije bilo dopušteno izručenje „državljanina Slovenije drugoj državi, a strance je dopušteno samo u slučajevima predviđenim međunarodnim ugovorima koji obvezuju Sloveniju“.9Isto se ponijela i Republika Hrvatska koja je svojim ustavom iz 1990. godine regulirala da se „državljanin Republike Hrvatske ne može prognati iz Republike, niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi“.10 6 Temeljni zakon Savezne Republike Njemačke, čl. 16.st.2. Ustav Republike Poljske, čl. 55. st. 1. i 2. 8 Ustav Republike Finske, čl. 7. st. 3. 9 Ustav Republike Slovenije, čl. 47. 10 Ustav Republike Hrvatske, čl. 9. st. 2. 7 30 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Već je Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju zahtijevao od država da predaju tome sudu okrivljenike, bez obzira na njihovo državljanstvo. Zbog toga je Republika Hrvatska Ustavnim zakonom o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom (Haškim tribunalom) iz 1996. godine utvrdila da se državljanin Republike Hrvatske može izručiti međunarodnom sudu i da ga je država dužna predati. Smatralo se da predaja tomu sudu nije „izručenje drugoj državi“, te da su međunarodnopravne obveze iznad domaćeg pravnog sustava. Ustavnim promjenama iz 2010. godine više nije bilo nikakvih dvojbi i izrijekom je dopušteno izručenje vlastitog državljanina na temelju odredbi međunarodnog ugovora, odnosno kada se radi o izvršenju odluke o izručenju i predaji, u skladu sa pravnom stečevinom Europske unije. Tako je promjenom članka 9. Ustava Republike Hrvatske napušteno tradicionalno načelo neizručivanja svojih državljana. Stupanjem u punopravno članstvo Europske Unije 2013. godine, stupile su na snagu i odredbe o europskom uhitbenom nalogu.11 Ovaj kratki usporedno pravni prikaz, u odnosu na postojeći „daytonski“ ustav Bosne i Hercegovine, pokazuje i u ovoj oblasti sve specifičnosti današnjeg ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine. Oktroirani ustav kao aneks međunarodnog mirovnog sporazuma, u svojih 12 članaka, kao i u mnogim drugim materijama uopće se ne bavi ovim pitanjima. Ustav BiH sadrži odredbe o državljanstvu,12 kao i one da je u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine uvrstio u raspodjeli nadležnosti i pitanja imigracija izbjeglica i azila.13 Zbog toga je materija ekstradicije u Bosni i Hercegovini, kako je već istaknuto, prepuštena zakonodavstvu koje je detaljno uređuje. 4. IZVORI PRAVA O IZRUČENJU Izvori prava o izručenju mogu biti različiti oblici pravnih normi: običajne norme međunarodne zajednice i međunarodno ugovorno pravo uopće, međunarodni ugovori (dvostrani ili mnogostrani) kojima se uređuje postupak izručenja, te ustavne, kaznenopravne i druge norme jedne države.Bosna i Hercegovina je preuzimajući međunarodne ugovore od bivše Jugoslavije, kojim je uređeno pitanje izručenja i zaključujući nove međunarodne ugovore, te pristupajući međunarodnim multilateralnim konvencijama preuzela obvezu za izručenje pod uvjetima i na način utvrđen u svakom 11 Opširnije u Branko Smerdel, Ustavno uređenje europske Hrvatske, Zagreb 2013., str. 287. Ustav Bosne i Hercegovine, čl. I. 7. 13 Isto, čl. III. 1. f. 12 31 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. ugovoru pojedinačno. Ekstradicija je bila detaljno regulirana i odredbama Glave XXX, „Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći i izvršenje međunarodnih ugovora u kaznenopravnim stvarima“ i to čl. 407. do čl. 414. Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), kao i u Glavi XXXI, „Postupak za izručenje osumnjičenih odnosno optuženih i osuđenih osoba“, čl. 414. do čl. 431. ZKP BiH. Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (ZMPPKS) iz 2009. g. u Poglavlju X, „Završne odredbe“, u čl. 93. st. 1. propisuje da stupanjem na snagu ZMPPKS-a prestaju važiti odredbe Poglavlja XXX i Poglavlja XXXI ZKP BiH. U st. 2. se propisuje da će odredbe Zakona o kaznenom postupku entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koje se odnose na postupak pružanja međunarodne pravne pomoći se uskladiti s odredbama ZMPPKS-a u roku šest mjeseci od njegovog stupanja na snagu. U srpnju 2013. g. donesen je Zakon o Izmjenama i dopunama zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, kojim se propisuje mogućnost dostavljanja i primanja, u žurnim slučajevima, zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć putem Eurojusta-Agencije Europske unije za policijsku i pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima. Od međunarodnih dokumenata koji se odnose na izručenje najvažniji su: Europska konvencija o izručenju iz 1957. g. (stupila na pravnu snagu 1960. g.), te dopunski Protokoli uz Konvenciju iz 1975. g. (stupio na snagu 1979. g.) i iz 1978. g. (stupio na snagu 1983. g.). U Bosni i Hercegovini, Konvencija i Protokoli su na snazi od 24. srpnja 2005. godine. Konvencija uređuje izručenje na polazištu, u stavu, aut judicare, aut tradere, tj. postupanje države stranke koja izručuje drugoj državi stranci osobu protiv koje se vodi postupak za kazneno djelo i koja se traži zbog izdržavanja kazne ili sigurnosne mjere izrečene temeljem odluke sudske vlasti države koja traži izručenje. Također se u čl. 20. Konvencije uređuje predaja određene imovine. Ovom Konvencijom obuhvaćene su gotovo sve države s kojima Bosna i Hercegovina ima dvostrane ugovore o izručenju. Cilj Konvencije nije bio uniformnost. Tako je državama ostavljena mogućnost stavljanja rezervi i davanja izjava kod nekih ključnih odredbi (primjerice, uz uvjete iz čl. 2. Konvencije koji propisuje obveznost izručenja, ili uz čl. 6. Konvencije koji uređuje pitanje izručenja vlastitih državljana, itsl.). Povijest ove Konvencije ukazuje na ostvarenje ideje o nužnosti i korisnosti postojanja minimuma zajedničkog uređenja instituta izručenja. U tom smislu, čl. 28. Konvencije predviđa njezinu prednost u primjeni u odnosu na dvostrane ugovore zaključene prije njezinog stupanja na snagu, dok nakon stupanja na snagu odredbi Konvencije, države mogu zaključivati dvostrane ili višestrane ugovore samo kako bi upotpunile odredbe Konvencije ili kako bi olakšale primjenu u njoj sadržanih načela. Posebice je istaknuta potreba pozivanja na Konvenciju kod poštivanja odredbe o privremenom pritvoru u svrhu 32 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. izručenja, sukladno čl. 16. Konvencije, o rješavanju konkurencije zamolbi više država za izručenje tražene osobe prema čl. 17. Konvencije, te o načelu specijaliteta prema čl. 14. Konvencije. Sljedeći izvor je Europska konvencija o pojednostavljenju postupka izručenja donesena na ideji pojednostavljenja djelotvornosti postupka izručenja, jer su rezultati provedenih istraživanja pokazali da se preko 30% osoba ne protivi izručenju, pa je zbog toga ovaj postupak potrebno bitno pojednostaviti14. Zbog toga je postupak izručenja uređen u tri faze i to: zahtjev za privremenim lišenjem slobode, zatim, odlučivanje o zahtjevu za izručenje u ubrzanom postupku i na kraju, samo izručenje. Europska konvencija koja se odnosi na izručenje15 uredila je postupak izručenja ako nema pristanka osobe za koju je zahtjev podnesen. I na kraju, tu je i Europski uhidbeni nalog16, koji od 1. srpnja 2004. g. zamjenjuje odredbe ranije navedenih konvencija. On je polazno utemeljen na ideji međusobnog priznanja i sudskom postupanju i odlučivanju. Europski uhidbeni nalog predviđa najmanju mjeru formalnosti, jer zamoljena država, mora priznati valjanim zahtjev države moliteljice ipso facto. Na taj način se izručenje pojednostavljuje i znatno ubrzava. Sudska vlast zamoljene države nalog mora ispitati u roku deset dana, a krajnji rok je 90 dana od uhićenja. Isto tako svrha je Europskog uhidbenog naloga provesti judicijalizaciju isključenjem poličkodiskrecijskog i upravnog postupka. Tako, države određuju nadležni sud, ali i središnju vlast koja će pomagati nadležnom sudu. Izričito su navedene okolnosti zbog kojih sud može odbiti izvršenje naloga17. Posebni propisi vrijede za: odluke u odsutnosti, izrečenu kaznu doživotnog zatvora, konkurenciju zahtjeva od više država moliteljica, tranzit, jezik zahtjeva i obustavu primjene ako nastupe okolnosti iz čl. 6. Sporazuma o Europskoj Uniji. Uhićenik ima pravo na branitelja i prevoditelja, zamoljena država samostalno odlučuje o njegovom pritvaranju. Uhićenik pristaje po nacionalnim propisima na izručenje, ali njegov pristanak nije uvjet za izručenje. Srodni i noviji pravni akti Vijeća Europe na području izručenja su i Europska konvencija o suzbijanju terorizma iz 1977. g. i Protokol o izmjenama Europske konvencije o suzbijanju terorizma iz 2003. g. Naime, u čl. 5. ove Konvencije, zamoljena država može odbiti izručenje ako na temelju bitnih razloga vjeruje da je zahtjev za izručenje zbog kaznenog djela navedenog u čl. 1. Konvencije postavljen iz razloga progona ili kažnjavanja neke osobe zbog njene rase, vjere, nacionalne pripadnosti ili političkog uvjerenja. U tom 14 Prema V. Đ. Degan, B. Pavišić, Međunarodno kazneno pravo, Rijeka, 2005, str. 355. Od 27. rujna 1996. g. 16 Od 27. rujna 2001. g. 17 To su: nedostatak identiteta norme, ne bis in idem, amnestija i pomilovanje u zamoljenoj državi, imunitet i ako nalog nema potrebne sastojke. 15 33 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. smislu isto propisuje i naš čl. 34. st. 1. toč. i. ZMPPKS-a. I neke druge konvencijske odredbe postavljaju pravila u pogledu uspostavljanja nadležnosti nacionalnih organa kaznenog pravosuđa, zatim obveze pružanja kaznenopravne pomoći u punom opsegu, te kaznenog progona osobe prema kojoj je upravljen zahtjev za izručenje, ako tu osobu ne izruči država od koje se to traži (čl. 6. do 8. Konvencije). Kaznenopravna Konvencija o korupciji u čl. 27. govori o izručenju za ona kaznena djela koja su propisana ovom Konvencijom. I Konvencija o kibernetičkom kriminalitetu u Drugom dijelu govori o izručenju zbog kaznenih djela utvrđenih u čl. 2. do 11. ove Konvencije. Također je tu i Konvencija Vijeća Europe o prevenciji terorizma iz 2005. g., koja predviđa da kaznena djela propisana čl. 5. do 7. i čl. 9. imaju status ekstradibilnih kaznenih djela (čl. 19. Konvencije). Konvencija Vijeća Europe o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja iz 2007. g. također ističe značaj izručenja i potiče primjenu ove Konvencije u slučajevima izručenja za ona nedopuštena ponašanja koja bi na poticaj ovog međunarodnog dokumenta bila nacionalnim pravom propisana kao kaznena djela (čl. 38. Konvencije)18 5. NAČELA PRAVA O IZRUČENJU Četiri su temeljna načela o ekstradiciji: načelo reciprociteta (uzajamnosti), načelo ekstradibiliteta, načelo identiteta (istovjetnosti) norme i načelo specijaliteta19. Ova temeljna načela razvila su se još u devetnaestom stoljeću, ali su i danas aktualna. 5. 1. Načelo reciprociteta ili uzajamnosti Ovo načelo se u teoriji međunarodnog prava objašnjava postupanjem međusobno jednakih država jednih prema drugim na isti način. S obzirom na izručenje to znači da zamoljena država svoju pozitivnu odluku o izručenju čini ovisnom o takvoj odluci države moliteljice u analognom budućem slučaju. U osobito žurnim slučajevima može se postaviti zahtjev za izručenjem i onda ako između dvije države ne vlada načelo uzajamnosti i u tom slučaju strana se država mora na to upozoriti. 18 Detaljan pregled međunarodnih multilateralnih ugovora o pravnoj pomoći koji obvezuju Bosnu i Hercegovinu, pregled međunarodnih bilateralnih ugovora o pravnoj pomoći koji obvezuju Bosnu i Hercegovinu i to onih koje je zaključila Bosna i Hercegovina, kao i onih koje je notifikacijom o sukcesiji preuzela Bosna i Hercegovina, vidi kod: N. Sladoje, A. Bucar, A. Pilav i J. Šarac, Međunarodna pravna pomoć, Knjiga II., Sarajevo, 2007. str. 69. do 75. 19 D. Krapac, Međunarodna krivičnopravna pomoć, Zagreb, 1987, str. 4. 34 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. ZMPPKS u čl. 6. st. 3., također propisuje da se pravna pomoć može odbiti i na temelju faktičkog reciprociteta u odnosu na određenu državu. 5.2. Načelo ekstradibiliteta Načelo ekstradibiliteta znači da izručenju ima mjesta samo kod težih kaznenih djela koja se smatraju ekstradibilnima. Kod lakših djela izručenju se protive razlozi ekonomičnosti, jer je ovaj postupak složen i skup. Načelo ekstradibiliteta ostvaruje se na dva načina i to: metodom enumeracije ustanovljenom u belgijskom zakonu o ekstradiciji iz 1833. g., gdje se izričito nabrajaju kaznena djela koja podliježu ekstradiciji, dok su ostala isključena. Po metodi eliminacije, ekstradiciji ima mjesta kod svih kaznenih djela, osim određenih kategorija koje su isključene zbog dvojne prirode ili malog značenja (minimum zapriječene kazne), Ova metoda danas prevladava. Tako, primjerice, Europski uhidbeni nalog uređuje postupak samo za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora iznad jedne godine, odnosno izrečena kazna od četiri ili više mjeseci. Prema čl. 33. ZMPPKS-a (Dopuštenost izručenja), u st. 3. propisuje se dopuštenost izručenja samo za kaznena djela za koja je prema kaznenom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i prema zakonima države moliteljice predviđena kazna zatvora od najmanje jedne godine, odnosno prema odredbi st. 4., ako trajanje izrečene kazne ili njezin preostali dio koji treba izvršiti iznosi najmanje četiri mjeseca. U SAD-u je postojala praksa da se u bilateralnim ugovorima koristi metoda enumeracije ekstradibilnih kaznenih djela, ali je u prošlih dvadeset godina i tamo ta praksa napuštena. Umjesto toga traži se da je kazneno djelo predviđeno kao takvo u zakonodavstvima obje države, te da je predviđena kazna od najmanje godinu dana20. 5. 3. Načelo identiteta (istovjetnosti) norme Ovo načelo znači da izručenju ima mjesta samo ako je djelo za koje se izručenje traži predviđeno kao kazneno djelo u zakonima države moliteljice i zamoljene države. Pitanje postoji li identitet norme u konkretnom slučaju može se u zamoljenoj državi ispitati na dva načina. Prvi način pretpostavlja ispitivanje postoji li istovjetnost inkriminacija nekog ponašanja u zakonodavstvu jedne i druge države (ispitivanje obostrane kažnjivosti in abstracto). Drugi način pretpostavlja ispitivanje postoje li okolnosti koje isključuju protupravnost, kaznenu odgovornost, osobne razloge isključenja kazne (primjerice, imunitet), kao i postoje li uvjeti za vođenje kaznenog postupka (tzv. 20 Ch. Bassiouni, op. cit. u bilj. 5, str. 478. 35 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. ispitivanje obostrane kažnjivosti in concreto). Tako, primjerice, Rezolucija IV. sekcije X. Međunarodnog kongresa za kazneno pravo navodi da se „može smatrati dovoljnim za ispunjenje ekstradicijskog zahtjeva ako je djelo za koje se izručena osoba okrivljuje kažnjivo in abstracto prema zakonima zemlje koja traži ekstradiciju, ali navodi da zamoljena država može odbiti zahtjev ako postoje evidentni razlozi koji opravdavaju izvršenu radnju (primjerice, razlozi isključenja protupravnosti i kaznene odgovornosti), pa čak i ako nema dovoljno dokaza o krivnji, osim u slučajevima kada se ekstradicija traži s ciljem poduzimanja mjere sigurnosti ili odgojne mjere“. Prema ZMPPKS-u, u čl. 33. st. 2. se propisuje dopuštenost izručenja samo za kaznena djela kažnjiva prema zakonima Bosne i Hercegovine i prema zakonima države moliteljice, odnosno u čl. 34. st. 1. toč. d. propisano je „da se izručenje traži za djelo koje predstavlja kazneno djelo i po zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i po zakonu države u kojoj je djelo počinjeno“. 5. 4. Načelo specijaliteta Načelo specijaliteta znači da je država moliteljica ovlaštena kazneno progoniti ili kazniti izručenu osobu samo za ona kaznena djela počinjena prije podnošenja zahtjeva za izručenjem za koje je zamoljena država odobrila izručenje. Ovim načelom ostvaruje se pravo zamoljene države da utvrđuje jesu li ispunjeni svi uvjeti za izručenje jer samo tada ona može snositi odgovornost za mjere koje je poduzela druga država. Načelo specijaliteta također je i garancija osobi koja se izručuje da u državi moliteljici neće biti progonjena za djela za koja to ne očekuje. Razlikuju se sustavi s tzv. „elastičnim“ i „krutim“ načelom specijaliteta21. Sustavi s „elastičnim“ načelom specijaliteta dopuštaju da se nakon izručenja za određeno djelo kazneni progon u državi moliteljici proširi i na drugo kazneno djelo bez suglasnosti zamoljene države, ako se radi o kaznenom djelu koje obje države smatraju ekstradibilnim. Sustavi s „krutim“ načelom specijaliteta dopuštaju kazneni progon (i izvršenje kazne) u državi moliteljici isključivo za djelo za koje je zamoljena država odobrila izručenje ili naknadno dala svoju suglasnost. Primjerice, austrijsko Ministarstvo pravosuđa ne može tražiti izručenje tražene osobe za djela koja nisu navedena u nalogu za uhićenje, tj. izručenje se smije odnositi samo na počinjena kaznena djela koja su navedena u zahtjevu za izručenje okrivljenika22. I Bosna i Hercegovina usvaja načelo specijaliteta u ugovorima o izručenju i u unutarnjem pravu. Svi naši ugovori o izručenju isključuju suđenje izručenoj osobi za 21 D. Krapac, op. cit. u bilj. 11, str. 36. D. Krapac, op. cit. u bilj. 11, str. 37. 22 36 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. kazneno djelo za koje izručenje nije odobreno, odnosno za djelo koje nije u određenoj vezi s djelom za koje je izručenje odobreno. Prema čl. 48. našeg ZMPPKS, kada Bosna i Hercegovina odlučuje o izručenju, nadležni organ (Ministar pravde Bosne i Hercegovine) po službenoj dužnosti pazi na načelo specijaliteta, te u rješenju kojim se dopušta izručenje navodi da se stranac ne može progoniti za drugo djelo prije izručenja za počinjeno kazneno djelo., da se prema njemu ne može izvršiti kazna za drugo djelo prije izručenja za počinjeno kazneno djelo., da se prema njemu ne može primijeniti teža kazna od one na koju je osuđen, niti smrtna kazna., da prema njemu neće biti ponovljen kazneni postupak ukoliko je osuđen u odsutnosti i da se on, bez suglasnosti Bosne i Hercegovine, ne smije izručiti trećoj državi radi kaznenog progona za kazneno djelo počinjeno prije dopuštenog izručenja ili izvršenja kazne zatvora koja je izrečena prije dopuštenog izručenja. Tako, primjerice, većina europskih država neće odobriti izručenje u SAD za kaznena djela za koja se u SAD-u može izreći smrtna kazna, osim ako ne dobiju garanciju da smrtna kazna neće biti primijenjena, tako da se načelo specijaliteta javlja kao jedno od rješenja za taj problem i to tako da zamoljena država može odbiti izručenje za kazneno djelo za koje je zapriječena smrtna kazna, ali ga može odobriti za neko manje teško djelo23. Slično propisuje i naš čl. 34. st. 1. toč. i. ZMPPKS-a „da se izručenje ne traži za kazneno djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izručenje osim ako država koja traži izručenje da jamstva da neće izreći ili izvršiti smrtnu kaznu“. U slučaju izručenja za neko manje teško djelo, primjerice, ako je u pitanju kazneno djelo posjedovanja nekoliko grama opojne droge, za koje je u državi moliteljici zapriječena kazna zatvora do dvije godine, zamoljena država u kojoj je za isto djelo zapriječeno šest mjeseci zatvora, ustručavat će se izručiti osobu zbog neprimjerene kazne (posebice, ako je ta kazna teža nego u većini europskih država). Zamoljena država se tada može koristiti načelom specijaliteta kao sredstvom da umiri svoju savjest. Ovo ukazuje na mogućnost manipuliranja ovim pravilima ako se njihova svrha ignorira ili prihvaća kao gotova činjenica24. 23 D. H. Derby, op. cit, u bilj. 4, str. 58. D. H. Derby, op.cit, u bilj. 4, str. 58. 24 37 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 6. MJERE SLIČNE IZRUČENJU Postoje neke mjere i postupci državnih vlasti prema izručeniku kojima se također osoba predaje stranoj zemlji, a da se pri tome ne radi o izručenju. To su: protjerivanje i prikriveno izručenje, te otmica (prinudno odvođenje) osobe iz države boravišta. 6. 1. Protjerivanje i prikriveno izručenje Protjerivanje je mjera administrativnog ili policijskog karaktera koja se sastoji u prinudnom udaljavanju neke osobe s teritorija države u kojoj se nalazi25. Pri protjerivanju, osoba kojoj je izrečeno, može birati zemlju u koju će otputovati. Ostavlja joj se određeni rok za napuštanje državnog teritorija, nakon čijeg se proteka prinudno dovodi na granicu i udaljuje iz zemlje, odnosno predaje organima susjedne države ili države koja pristane da je prihvati. Protjerivanje postaje slično izručenju kada se izvršava na način da stranac dospije u ruke organa države koja ga traži. Države posežu za protjerivanjem, ako, primjerice, izručenje sprječava nepostojanje ugovora o izručenju, ako ugovor, ne predviđa izručenje za djelo koje je u pitanju, itsl. U takvim slučajevima radi se o tzv. prikrivenom izručenju. 6. 2. Otmica (prinudno odvođenje) osobe iz države boravišta Otmicu mogu počiniti različiti subjekti (državni organi zemlje koja traži tu osobu, pojedinci koji rade za njihov račun ili na vlastitu inicijativu) uz izričitu ili prešutnu suglasnost zemlje boravišta, pa čak i bez nje. Svi se ti načini ocjenjuju kao nezakonite radnje kojima se narušava unutarnje i međunarodno pravo. Ako je otmica počinjena bez suglasnosti države boravišta otete osobe, riječ je o tzv. međunarodnom deliktu koji povlači odgovornost i obvezu davanja zadovoljenja povrijeđenoj državi (primjerice, u moralnoj zadovoljštini i poravnjavanju štete). S druge strane, sudska praksa mnogih zemalja smatra da nezakonito pribavljanje prisutnosti neke osobe nimalo ne utječe na valjanost jurisdikcije njezinih organa. Međutim, sigurno je da se otmica ne može s pravnog stajališta ničim opravdati, bez obzira na to što su pravne sankcije za nju zasad slabe i nedjelotvorne. 25 D. Krapac, op. cit. u bilj. 11, str. 28. 38 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 7. IZRUČENJE I PRAVO AZILA Pravo azila je ovlaštenje neke države da određenoj osobi koja to od nje zatraži pruži utočište na svom teritoriju ili mjestu pod vlašću njezinih organa. Pri izručenju i azilu treba posebice paziti na to predstavlja li odobreni azil smetnju za izručenje26. To ovisi o tome radi li se o izručenju prema međunarodnom ugovoru ili izvan njega. U slučaju izvanugovornog izručenja odobreni azil smetnja je za izručenje. Međutim, kod ugovornog izručenja okolnost da tražena osoba u zamoljenoj državi uživa azil ne može biti sama po sebi razlogom za odbijanje izručenja. Jedino ako ugovor dopušta primjenu propisa unutarnjeg prava o azilu, ta se okolnost može uzeti kao smetnja za izručenje. Također je važno pitanje odnosa između izručenja i azila prilikom odlučivanja hoće li se nekoj osobi koju traži određena država odobriti azil ili će se, naprotiv, izručiti, a tu je riječ o političkom pitanju. Tako će, primjerice, odgovor, hoće li neka država u konkretnom slučaju nekom izbjeglici dati azil i odbiti zahtjev za izručenjem, ovisiti o političkoj procjeni državnih organa, koja se kreće u okviru pravno određenom, s jedne strane, obvezom države da osobe sa statusom izbjeglice ne vraća u zemlju gdje im prijeti opasnost od progona, a s druge, zabranom pružanja azila počiniteljima tzv. međunarodnih kaznenih djela, primjerice, ratnog zločina, zločina protiv mira i čovječnosti. Članak 34. st. 1. toč. h. ZMPPKS-a propisuje: „da osoba čije se izručenje traži ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, odnosno da nije u postupku traženja azila u Bosni i Hercegovini u vrijeme podnošenja molbe za izručenje“. 8. OSNOVE ZA ODBIJANJE IZRUČENJA Propust države moliteljice da udovolji svim pretpostavkama za izručenje predviđenim u međunarodnom ili unutarnjem pravu, bilo u materijalnopravnom ili u postupovnom pogledu, rezultirat će odbijanjem zahtjeva za izručenje. 8. 1. Državljanstvo Zemlje kontinentalne pravne tradicije ne izručuju vlastite državljane. Zabrana izručenja vlastitog državljanina prvi put se na planu unutarnjeg prava pojavila u belgijskom zakonu o izručenju iz 1833. g., a na međunarodnom planu u belgijskofrancuskom ugovoru o izručenju iz 1834. g.27. U Bosni i Hercegovini, njezini državljani 26 Tim se pitanjima iscrpno bavila IV. sekcija XII. Međunarodnog kongresa za krivično pravo 1979. g. u Hamburgu. D. Krapac, op.cit. u bilj.11, str. 31. 27 D. Krapac, op. cit. u bilj. 11, str. 38. 39 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. koji su počinili neko kazneno djelo u inozemstvu neće biti izručeni stranoj državi da im se tamo sudi. Tako propisuje čl. 34. st. 1. toč. a. ZMPPKS-a. Prema čl. 6. Europske konvencije o izručenju propisana je mogućnost jednostranog isključenja ili ograničenja izručenja vlastitog državljanina. Temelj je pravo državne stranke da odredi pojam državljanima, zatim, pravilo prema kojem se državljanstvo određuje prema vremenu donošenja odluke o izručenju, s posebnim pravom zamoljene države da tako postupa i u slučaju stjecanja državljanstva države moliteljice u razdoblju od donošenja odluke o izručenju do predviđenog vremena izvršenja28. U takvim slučajevima domaći državljanin će se predati radi vođenja postupka sukladno načelu aut judicare, aut tradere. U zemljama common law ne postoji zabrana izručenja vlastitih državljana. To proizlazi iz strogosti teritorijalnog načela prostornog važenja kaznenog zakona, po kojem je primjena kaznenog zakona moguća jedino ako je kazneno djelo počinjeno u granicama prostora koji se pravno smatra državnim teritorijem. Zemlje common law u svojim ugovorima o izručenju predviđaju tzv. fakultativnu klauzulu, po kojoj se izručenje vlastitog državljanina ne smatra obveznim i izvršna vlast ovlašćuje da se po diskrecijskoj ocjeni odluči hoće li traženu osobu izručiti ili ne. Neki međunarodni ugovori predviđaju mogućnost izručenja vlastitog državljanina i za zemlje kontinentalnog prava, jer odredbe tih ugovora važe u odnosu prema načelnoj zabrani izručenja domaćih državljana kao lex specialis. U vezi sa zabranom izručenja vlastitog državljanina postavlja se i pitanje u kojem trenutku on mora imati taj status da bi ta zabrana djelovala. Za razliku od slučaja naknadnog stjecanja državljanstva zamoljene države u kojem se zabrana izručenja beziznimno uspostavlja, u slučaju naknadnog gubitka tog državljanstva praksa pokazuje različita rješenja. Tako se, primjerice, u francuskom zakonodavstvu status državljanina određuje prema trenutku počinjenja djela. U nekim drugim sustavima, primjerice, u austrijskom, njemačkom i švicarskom pravu, status državljanina određuje se prema momentu postupka izručenja29. 8. 2. Humanitarni razlozi Neke države odbijaju izručenje iz humanitarnih razloga, tj. ako bi ono bilo protivno dobi, zdravstvenom stanju, obiteljskim prilikama, duševnom i tjelesnom razvitku tražene osobe, itsl. Tako, primjerice paragraf 22. austrijskog ARHG određuje da izručenje nije dopušteno u slučaju kada bi s obzirom na težinu kaznenog djela „očigledno 28 V. Đ. Degan, B. Pavišić, op. cit. u bilj. 6, str. 350. D. Krapac, op. cit. u bilj. 11, str. 39. 29 40 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. nerazmjerno pogodilo“ traženu osobu zbog njezine dobi, dugotrajnog boravišta u zamoljenoj državi ili iz drugih razloga njezinih osobnih prilika. 8. 3. Politička kaznena djela Shvaćanje da za politička kaznena djela nema izručenja prvi put se javlja u belgijskom zakonu o ekstradiciji iz 1833. g. Sporno je što nema definicije pojma političkog kaznenog djela. Politička kaznena djela, prema objektivnim teorijama, predstavljaju kaznena djela upravljena protiv organiziranja i djelovanja određene države, dok, prema subjektivnim teorijama, su to kaznena djela počinjena iz političkih pobuda. Politička kaznena djela mogu biti: čista (prava, apsolutna) i mješovita (neprava, relativna). Mješovita politička kaznena djela mogu biti kompleksna i koneksna. Kompleksna kaznena djela su obična kaznena djela počinjena iz političkih pobuda i uperena na političko dobro, dok su koneksna kaznena djela, obična kaznena djela koja predstavljaju sredstvo za počinjenje čisto političkog kaznenog djela. Podjela na opća i politička kaznena djela značajna je sa stanovišta izručenja. Prema međunarodnom i unutarnjem kaznenom pravu izručenje se ne čini za čisto politička kaznena djela. Od kompleksnih kaznenih djela, kao političko kazneno djelo priznaje se samo atentat na šefa države i članove njegove obitelji, te se u pogledu izručenja počinitelja ovog djela mora unijeti u ugovor o izručenju posebna „atentatorska klauzula“, kao izuzetak od izuzetka. Za ostala kompleksna i koneksna kaznena djela je potrebno utvrditi da li se smatraju političkim djelima ili ne (pa dopustiti izručenje njihovog počinitelja). U tu svrhu se koriste četiri kriterija: sustav odvajanja, sustav predominacije, sustav ratnih običaja i kombinirani sustav. Prema sustavu odvajanja, nabrajaju se kaznena djela za koja će se činiti izručenje, a za koja neće biti izručenja. Prema sustavu predominacije, utvrđuje se koji su elementi pretežniji, elementi običnog ili političkog djela, pa ako su pretežniji elementi običnog djela dopušteno je izručenje. Po sustavu ratnih običaja, treba dopustiti izručenje počinitelja djela koja ratna pravila i običaji ne predviđaju kao dopuštena sredstva u ratu. Kombinirani sustav, priznaje postojanje političkih kaznenih djela svim djelima ako nisu počinjena na surov i brutalan način i ako ne predstavljaju zločine s gledišta morala i prava kada je u interesu čovječanstva da se dopusti izručenje. Prema Europskoj konvenciji o izručenju, članku 3., izručenje je također isključeno za politička kaznena djela i za tzv. relativna politička djela, koja su u vezi s političkim kaznenim djelom. Politički značaj djela prosuđuje zamoljena država. On se odriče kategorijama, međunarodnih zločina iz čl. 1. Dopunskog protokola iz 1975. g30 Konvencije, a čl. 3. st. 3 sadrži i atentatorsku klauzulu. 30 To su: genocid, ratni zločini i zločini protiv civilnog stanovništva prema Ženevskim konvencijama iz 1949. g. 41 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Prema našem ZMPPKS-u, u čl. 34. st. 1. toč. e. izručenje će se odbiti za političko kazneno djelo. Za raspravu o političkim deliktima kao smetnji za izručenje prisutna je dihotomija između nužnosti uhićenja i kažnjavanja međunarodnih terorista i s druge strane, potrebe za poštivanjem prava izbjeglica. S humanitarnog gledišta se smatra da okrivljenici za politička kaznena djela ne bi smjeli biti izručivani jer neće imati pošteno suđenje od strane svojih političkih protivnika. S političkog gledišta, inzistira se na politici neutralnosti, tj. jedna država se ne smije uplitati u unutarnje stvari druge države. S moralnog gledišta, politički delikti su opravdani i zapravo su izraz otpora protiv ugnjetavanja i diktature. Rješenje je možda u tome da se ograniči humanitarno gledište pa da se izručenje odobrava i za političke delikte, osim ako se stvarno ne učini vjerojatnim da će okrivljenici biti podvrgnuti okrutnom postupanju, mučenju ili da neće imati pošteno suđenje. I naš čl.83. st. 2. ZMPPKS-a propisuje da ustupanje kaznenog progona i suđenja nije dopušteno ako se njime stranac može izložiti nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Teško je postići konsenzus oko izručenja za politička kaznena djela, ali postoje opće slaganje da bi u budućnosti veću ulogu trebala imati „antidiskriminacijska klauzula“, koja bi ograničila pojam političkog kaznenog djela za svrhu izručenja. Svakako treba istaći da neki delikt može biti politički, jer je uperen protiv postojećeg režima, ali da se istodobno radi i o kaznenom djelu prema nedužnim žrtvama. 8. 4. Vojna i fiskalna kaznena djela Međunarodni ugovori i unutarnje pravo često propisuju odbijanje izručenja za tzv. čista vojna kaznena djela, tj. ona koja se sastoje u povredi vojne dužnosti. Razlog za odbijanje izručenja ove vrste kaznenog djela nalazi se u shvaćanju da su ona unutarnja stvar države moliteljice u koje se zamoljena država ne želi miješati. Takva kaznena djela predstavljaju specifičnost njezinog političko-ekonomskog sustava koja se ne ponavljaju u svim pravnim sustavima na isti način ili iz istih razloga. Iznimno vojni savezi predviđaju mogućnost izručenja i za vojne delikte. I prema odredbi čl. 4. Europske konvencije o izručenju, isključeno je izručenje za kaznena djela uređena vojnim zakonom, tj. za čista vojna kaznena djela. I čl. 34. st. 1. toč. e. ZMPPKS-a isključuje izručenje za vojno kazneno djelo. Velik dio međunarodnih ugovora isključuje od izručenja fiskalna kaznena djela. Tako i Konvencija, čl. 5., odnosno Dopunski protokol iz 1978. g., čl. 2., dopušta izručenje za kaznena djela „vezana za poreze, pristojbe, carine i devize“ samo u slučaju da kazneno djelo odgovara kaznenom djelu „iste prirode“ prema zakonu zamoljene države. I prema čl. 42 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 9. st. 3. ZMPPKS-a propisano je da međunarodna pravna pomoć neće biti odbijena isključivo iz razloga što se odnosi na djelo koje se prema domaćem zakonodavstvu smatra fiskalnim kaznenim djelom. Zahtjev za izručenje ne može se odbiti na temelju razlike poreznih ili drugih financijskih propisa glede vrste poreza, carine ili pristojbe, pri čemu se ne prosuđuje porezna ili financijska obveza, nego priroda radnje kaznenog djela. 8. 5. Načelo teritorijaliteta Kao temeljno načelo prostornog važenja kaznenog zakona je načelo teritorijaliteta, prema kojem se kazneno zakonodavstvo neke države primjenjuje bez razlike na svaku osobu koja je na njezinom teritoriju počinila kazneno djelo predviđeno njezinim zakonima. Stoga, dio država, polazeći od načela teritorijaliteta, predviđa da neće izručiti osobu koja je počinila kazneno djelo na teritoriju koji potpada pod njezinu represivnu vlast. Naš ZMPPKS, u čl. 34. st. 1. toč. c. kao razlog za odbijanje izručenja također propisuje: „da djelo za koje se traži izručenje nije počinjeno na teritoriju Bosne i Hercegovine, protiv nje ili njezinog državljanina“. Ovdje se teritorijalno načelo primjene domaćeg zakona upotpunjuje primjenom pasivnog personalnog i realnog načela. Iz navedenog proizlazi da nema zapreka za izručenje ako stranac počini kazneno djelo u našoj državi protiv stranca ili strane države. 8. 6. Smrtna kazna Neke države isključuju mogućnost izručenja u druge države u kojima je za kazneno djelo zapriječena smrtna kazna. U SAD-u to nije slučaj, jer zbog njihovog pravila o nemiješanju, one ne ulaze u pitanje tretmana tražene osobe kad je jednom ta osoba izručena. Europska konvencija o izručenju, u čl. 11., u takvim slučajevima dopušta izručenje samo ako država moliteljica pruži jamstvo koje zamoljena država ocijeni dovoljnim da se ta kazna neće izvršiti. Tako propisuje i naš čl. 34. st. 1. toč. i. ZMPPKS-a: „da se izručenje ne traži za kazneno djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izručenje, osim ako država koja traži izručenje da jamstva da neće izreći ili izvršiti smrtnu kaznu“. 43 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 8. 7. PROCESNE SMETNJE ZA IZRUČENJE 8. 7. 1. Zastara Iz načela identiteta (istovjetnosti) norme proizlazi da izručenju nema mjesta kada je došlo do zastare kaznenog progona ili zastare izvršenja kazne. Dok je starije pravo o izručenju predviđalo da se zastara ocjenjuje prema pravu zamoljene države, novije pravo predviđa da se zastara ocjenjuje prema pravu države moliteljice31. Pitanje zastare ocjenjuje se prema zakonima u vrijeme zahtjeva za izručenje, a prilikom sumnje čiji propis o zastari treba primijeniti, organi zamoljene države uvijek će primijeniti svoje pravo. Tako u čl. 10. st. 1. toč. c. ZMPPKS-a se propisuje da će se zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć odbiti: „ako bi kazneni progon ili izvršenje sankcije prema domaćem zakonodavstvu bilo isključeno zbog zastare“. Slično je propisano i u čl. 34. st. 1. toč. f. ZMPPKS-a: „da prema domaćem zakonu nije nastupila zastara kaznenog progona ili zastara izvršenja kazne“. 8. 7. 2. Postojanje pravomoćne sudske odluke o istoj stvari Neki propisi kao smetnju za izručenje propisuju okolnost da je tražena osoba pravomoćno oslobođena ili osuđena za isto kazneno djelo u zamoljenoj državi, drugi, u državi moliteljici, a treći, navode obje zemlje, ili im država nije važna. Naš ZMPPKS, u čl. 34. st. 1. toč. f. propisuje: „da stranca čije se izručenje traži domaći sud već nije osudio za isto djelo ili ga za isto djelo pravomoćno oslobodio, osim ako se stječu uvjeti za ponavljanje kaznenog postupka“. Europska konvencija o izručenju u 2. dodatnom protokolu navodi da se izručenje neće dopustiti niti u slučaju kada je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem u zamoljenoj državi. 8. 7. 3. Litispendencija Vođenje kaznenog postupka u istoj stvari u zamoljenoj državi dovodi do odgađanja izručenja, što vrijedi i za slučaj kada je u toj državi u tijeku izvršenje kaznene sankcije. Starije pravo o izručenju predviđalo je u takvom slučaju obvezno odgađanje izručenja. Novije pravo o izručenju predviđa da u slučaju litispendencije ili izvršenja kazne zamoljena država može odgoditi izručenje, što znači da traženu osobu može izručiti. Prema Europskoj konvenciji o izručenju, čl. 8., zamoljena država može odbiti izručenje ako njena tijela vode postupak protiv iste osobe zbog jednog ili više kaznenih djela zbog 31 D. Krapac, op. cit. u bilj. 11, str. 48. 44 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. kojih se traži izručenje. U istom smislu djeluje i materijalna pravomoćnost (ne bis in idem), s tim što se izručenje može odbiti i ako su tijela zamoljene države odlučila ne pokrenuti postupak ili ga obustaviti za isto ili ista kaznena djela. Čl. 34. st. 1. toč. f. ZMPPKS također propisuje: „da protiv stranca za isto djelo nije pokrenut kazneni postupak u Bosni i Hercegovini, a ako je pokrenut postupak zbog djela počinjenog prema državljaninu Bosne i Hercegovine, da je položeno osiguranje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenika“. 8. 7. 4. Osuda donesena u odsutnosti okrivljenika Zemlje common law sustava ne poznaju suđenje u odsutnosti. Za njih se stoga postavlja pitanje dopustivosti izručenja radi izvršenja kaznene sankcije nad osobom koja je osuđena u odsutnosti u državi moliteljici. U praksi britanskih i SAD sudova u takvom se slučaju zahtjev strane države uzima kao zahtjev za izručenje radi suđenja i traži ispunjenje pretpostavki za izručenje, posebice onih koje se tiču osnovane sumnje da je tražena osoba počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret. Neke europske države predviđaju da se može odobriti ekstradicija osobe osuđene u odsutnosti ako izručena osoba u državi moliteljici ima pravo na ponavljanje kaznenog postupka, odnosno ako ta država jamči da će postupak biti ponovljen32. Prema čl. 3. Dopunskog protokola iz 1985. g. zamoljena država ima pravo odbiti izručiti osobu osuđenu u odsutnosti, ako po njezinom mišljenju, postupak u okviru kojeg je izrečena takva presuda ne udovoljava minimalnim pravima na obranu koje imaju sve osobe optužene za kaznena djela. Izručenje će biti odobreno ako strana koja ga traži pruži jamstvo da će izručena osoba imati pravo na ponavljanje postupka u kojem će moći ostvariti svoje pravo na obranu. To ovlašćuje zamoljenu državu da provede izvršenje ako optužena osoba dade svoju suglasnost za isto, ili u suprotnom, da povede postupak protiv izručene osobe. U slučaju da zamoljena država obavijesti osobu koju treba izručiti, o presudi izrečenoj protiv nje u njezinu odsustvu, strana koja izručenje traži neće smatrati ovu obavijest službenom što se tiče kaznenog postupka pred njenim tijelima. U čl. 48. st. 1. toč. d. našeg ZMPPKS se propisuje dopuštenje izručenja stranca „ako će prema njemu biti ponovljen kazneni postupak ukoliko je osuđen u odsutnosti“. 32 D. Krapac, op. cit., u bilj. 11, str. 52. 45 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 9. POSTUPCI IZRUČENJA „IZ“ I „U“ BOSNU I HERCEGOVINU U tabeli koja slijedi prikazat ćemo podatke o postupcima izručenja „iz“ i „u“ Bosnu i Hercegovinu u promatranom periodu od 2011. do 2013. godine prema statističkim podacima Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine. Rb. DRŽAVA IZ U 2011 IZ U 2012 IZ U 2013 UKUPNO 1. 2. Albanija Austrija 1 4 0 4 1 8 0 5 0 3 0 8 0 2 0 4 0 6 1 22 3. 4. Belgija Bugarska 0 0 4 0 4 0 2 1 0 0 2 1 0 0 0 1 0 1 6 2 5. Crna Gora 17 9 26 6 12 18 5 17 22 66 6. 7. Danska Francuska 2 0 0 2 2 2 1 1 0 0 1 1 2 2 0 2 2 4 5 7 8. 9. Grčka Hrvatska 3 34 0 14 3 48 0 18 0 8 0 26 0 10 0 9 0 19 3 93 10. Holandija 3 0 3 2 1 3 1 1 2 8 11. 12. Italija Izrael 3 1 1 0 4 1 1 0 2 0 3 0 1 0 4 1 5 1 12 2 13. 14. Kanada Kina 0 2 0 0 0 2 0 1 1 0 1 1 1 1 0 0 1 1 2 4 15. Kosovo 0 0 0 0 0 0 0 1 1 1 16. Kuvajt 17. Luksemburg 0 0 0 2 0 2 0 0 0 0 0 0 0 0 1 0 1 0 1 2 18. Mađarska 19. Makedonija 5 1 3 0 8 1 6 0 1 3 7 3 1 2 0 1 1 3 16 7 20. Norveška 0 0 0 0 0 0 0 1 1 1 21. 22. 0 1 2 0 0 1 0 1 0 0 0 1 1 0 1 0 2 0 4 2 23. 24. Rumunija Ruska Federacija SAD Slovenija 4 8 2 4 6 12 5 16 1 4 6 20 3 8 2 3 5 11 17 43 25. Slovačka 0 0 0 1 1 2 0 0 0 2 26. 27. Srbija SR 28 21 32 10 60 31 21 17 17 1 38 18 19 11 5 6 24 17 122 56 46 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Njemačka 28. Švedska 3 0 3 4 0 4 3 1 4 11 29. 30. Švicarska Španija 4 2 0 1 4 3 1 0 0 1 1 1 1 0 1 0 2 0 7 4 31. 32. Turska Velika Britanija 0 0 0 0 0 0 0 0 2 0 2 0 3 1 0 0 3 1 5 1 u iz 239 BiH BiH 147 92 u iz 285 BiH BiH 153 132 u iz 140 BiH BiH 78 62 664 2011. godine ukupno 239 ekstradicija od toga iz BiH 147 u BiH 92 - 2012. godine ukupno 285 ekstradicija od toga iz BiH 132 u BiH 153 - 2013. godine ukupno 140 ekstradicija od toga iz BiH 62 u BiH 78 - 2011+2012+2013 iz BiH ukupno 341 2011+2012+2013 u BiH ukupno 323 - Tabela daje podatke u posljednje tri godine u odnosu na zemlje „iz“ kojih je vršeno izručenje, odnosno „u“ koje je odobravano izručenje. Tabela je sačinjena fizičkim prebrojavanjem predmeta. Kolona 3 „iz“ označava državu iz koje se vrši izručenje, a kolona 4 „u“ označava izručenje iz Bosne i Hercegovine u odgovarajuću državu iz kolone 2 za 2011. g., a slijed je isti i za ostale godine. Evidencija o skraćenom ili cjelovitom postupku izručenja će tek biti ustrojena, ali prema dosadašnjem stanju u prethodnim godinama, skraćeni (pojednostavljeni) postupci su bili izuzetna rijetkost, dok se u posljednjoj godini, svaki drugi postupak izručenja vodi kao pojednostavljeni postupak uz suglasnost potraživane osobe. O kaznenim djelima još uvijek je teško uspostaviti precizne evidencije, jer se postupci izručenja vode u odnosu na sva kaznena djela za koja je zapriječenakazna zatvora od jedne godine ili više, ili u odnosu na osuđene osobe za kaznena djela gdje je izrečena kazna zatvora od šest ili više mjeseci, ili gdje je preostalo izvršenje kazne u toj visini ili više. Evidencija postoji kroz pojedinačne predmete, ali je po istoj teško sačiniti izvješće, posebice iz razloga što se osobe u određenim slučajevima izručuju radi suđenja za više kaznenih djela ili izdržavanje kazne za više kaznenih djela ili kumulativno. Dakle, izručenje obuhvaća uglavnom sva kaznena djela, a najčešće se traži za teška kaznena djela. 47 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. Postoje određeni izuzetci, pa i naši i strani sudovi traže izručenja i za djela za koja kasnije izriču uvjetnu osudu, a sve u cilju ažuriranja predmeta, bez obzira da li takvo izručenje iziskuje velike materijalne troškove. Što se tiče dužine trajanja postupka izručenja i ovisno o složenosti, postupci lišenja slobode traju od dva do šest mjeseci od isteka pritvora vezanog za dostavu zamolnice. Po isteku četrdeset dana od dana lišenja slobode, Sud Bosne i Hercegovine pušta svaku osobu na slobodu, ukoliko u tom roku strana država ne dostavi zamolnicu za izručenjem. Na isti način postupaju druge države u slučaju zamolnice od strane Bosne i Hercegovine. Prema procjeni Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina ne udovolji oko 30% zamolbi stranih država, a najčešći razlog odbijanja ( a ne udovoljavanja) jeste državljanstvo Bosne i Hercegovine potraživane osobe. U tim slučajevima većina država ustupi kazneni progon nadležnom organu u Bosni i Hercegovini33. Za potrebe ovog rada analizirana je sudska praksa Općinskog suda Mostar za navedeno razdoblje od 2011. do 2013. godine. Općinski sud Mostar je u navedenom razdoblju imao samo tri predmeta koja su se odnosila na izručenje radi izvršenja strane sudske presude. Sva tri predmeta su bile zamolnice Republike Hrvatske radi izvršenja u Bosni i Hercegovini kazne zatvora. Raspon izrečene kazne zatvora se kretao od 7 mjeseci do dvije godine i osam mjeseci zatvora. Radilo se o sljedećim kaznenim djelima: neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (čl. 238. st. 1. KZ F BiH)., teškom kaznenom djelu protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. st. 4. u vezi s kaznenim djelom Ugrožavanja javnog prometa iz čl. 332. st. 3. KZ F BiH i kaznenom djelu Prijevare iz čl. 224. st. 4. u vezi sa stavkom 1. KZ F BiH. Navedeni postupci su trajali između jedne godine i šest mjeseci do dvije godine i šest mjeseci. Podatke od Županijskog suda Mostar, na žalost, nismo mogli dobiti, zbog načina složenosti vođenja ove evidencije. 10. ZAKLJUČAK Izručenje ili ekstradicija počinitelja kaznenih djela je jedan od najznačajnijih i najstarijih oblika međunarodne kaznenopravne pomoći. To je najvažnija djelatnost nadležnog organa u okviru pružanja međunarodne kaznenopravne pomoći, zbog čega je detaljno regulirana međunarodnim multilateralnim i bilateralnim ugovorima, te ZMPPKS. U radu je naveden niz međunarodnih dokumenata koji se odnose na izručenje. Osobito je značajan odnos Europske konvencije o izručenju i bilateralnih ugovora. Naime, prema čl. 33 Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, Nikola Sladoje, pomoćnik ministra, Sektor za međunarodnu i međuentitetsku pravnu pomoć i suradnju. 48 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. 28. Konvencije, ona je po pravnoj snazi iznad bilo kojeg dvostranog ugovora, konvencije ili ugovora o izručenju, sklopljenog od strane bilo koje dvije ugovorne strane. Zbog toga, ugovorne strane mogu međusobno zaključiti bilateralne ili multilateralne ugovore samo u svrhu dopune konvencijskih odredbi ili zbog jednostavnije primjene načela sadržanih u Konvenciji. Zbog ovako uređenih odnosa smatra se da se na ovaj način razvija supranacionalno partikularno međunarodno pravo koje isključuje primjenu različitih rješenja predviđenih dvostranim ugovorima i nacionalnim pravima34. Sve navedeno je osobito zanimljivo u kontekstu Europskog uhidbenog naloga i njegove implementacije u nacionalnim i regionalnim okvirima. U radu je razmotrena primjena odredaba najnovijeg Zakona o Izmjenama i dopunama ZMPPKS iz 2013. godine i to u pogledu:temeljnih načela o izručenju (reciprociteta, ekstradibiliteta, identiteta norme i načela specijaliteta), mjera sličnih izručenju, o odnosu izručenja i prava azila, osnova za odbijanje izručenja, kao što su državljanstvo, humanitarni razlozi, izručenje za politička kaznena djela, vojna i fiskalna kaznena djela, primjena načela teritorijaliteta, ograničenja izručenja zbog moguće primjene smrtne kazne i procesnih smetnji za izručenje (zastara, postojanje pravomoćne sudske odluke o istoj stvari, litispendencija, osuda donesena u odsutnosti okrivljenika). Pored navedenog, u radu je prikazana praksa izručenja u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 2011. do 2013. godine, uz osvrt na podatke dobijene od Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, kao i sudska praksa Općinskog suda u Mostaru u istom navedenom razdoblju. Ekstradicijski proces zahtijeva kooperativnost svih dijelova kaznenog pravosuđa određene države, kako sudbenog, tako i administrativnog. Zaključno, cilj je instituta izručenja onemogućiti okrivljeniku da izbjegne kaznenopravni progon. Zbog toga je potreban nov pristup u kojem će izručenje biti međunarodni sudski postupak međudržavne suradnje zasnovan na objektivnim i politički neutralnim temeljima, uz očuvanje međunarodnih standarda zakonitosti u sudskom i upravnom postupku. 34 G. Tomašević, Temeljni instituti međunarodnog kaznenog procesnog prava, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 41, 2004, str. 199-221. 49 �ZBORNIK RADOVA PRAVNOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U MOSTARU, XXII-XIII, 2014. CONSTITUTIONAL AND CRIMINAL LAW ASPECTS ON THE RIGHT OF EXTRADITION Abstract In this article authors analyze the right of extradition from the constitutional and criminal law point of view indicating to its recent significant changes. The historical, comparative and normative analysis point to significant changes which were brought upon in this field, indicating the shift in the relation of national and international law, previousconcepts of state’s sovereignty and accentuation of the international cooperation in the function of the universalism of the human rights and the rule of law in general. In the article authors present normative regulation of the right of extradition in the internal law of Bosnia and Herzegovina according to most recent Law on Amendments of the Law on International Legal Assistance in Criminal Matters, European Convention on Extradition as a principal legal source of European law on extradition, related and recent European legal acts in the field of the extradition, as well as recent European arrest warrant. The authors pay special attention to the practice of the extradition in Bosnia and Herzegovina. This paper tries, through presentation and analysis of the principle of extradition, legal grounds for rejection of extradition and procedural obstacles for extradition, to offer certain stands that could contribute to consideration of the issue of the right of extradition. Key words: extradition, international cooperation, European Convention on Extradition, practice of the extradition in Bosnia and Herzegovina 50 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3008 Title A name given to the resource USTAVNI I KAZNENOPRAVNI ASPEKT PRAVA IZRUČENJA (EKSTRADICIJE) Author Author HOROVIĆ, Sabrina MILJKO, Zvonko Abstract A summary of the resource. U članku autori analiziraju pravo izručenja (ekstradicije), s ustavnog i kaznenopravnog aspekta, ukazujući na značajne promjene do kojih je došlo u recentno vrijeme. Povijesna, usporedna, i normativna analiza pokazuju značajne promjene do kojih se došlo u ovoj oblasti, ukazujući na promjenu odnosa domaćeg i međunarodnog prava, dosadašnjeg poimanja državnog suvereniteta, i stavljanja naglaska na međunarodnu suradnju u funkciji univerzalizma ljudskih prava i vladavine prava općenito. U članku autori iznose normativnu regulativu prava izručenja u unutarnjem pravu Bosne i Hercegovine prema najnovijem Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, Europskoj konvenciji o izručenju, kao glavnom izvoru europskog prava o izručenju, srodnim i novijim europskim pravnim aktima na području izručenja, kao i najnovijeg Europskog uhidbenog naloga. Autori se posebice osvrću na praksu izručenja u Bosni i Hercegovini. Ovaj rad nastoji, kroz prikaz i analizu načela izručenja, osnova za odbijanje izručenja i procesnih smetnji za izručenje ponuditi određena stajališta koja bi mogla pridonijeti razmatranju problematike prava izručenja. Ključne riječi: ekstradicija, međunarodna suradnja, Europska konvencija o izručenju, praksa izručenja u Bosni i Hercegovini. Publisher An entity responsible for making the resource available Faculty of Law, University of Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General)