257 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f7c903ee00233ad8cc25745aed0a1281.docx 4d560c53d4ede609e759b6c0f79787e9 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/cbb0c7e1f4390637fad3b0dc6ffbbc24.pdf 606bba187c2b1e97462c57515a0a8b85 PDF Text Text Mr. sc. Borjana Miković, viši asistent Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu NAJBOLJI INTERESI DJETETA - OBAVEZA I ODGOVORNOST NADLEŽNIH INSTITUCIJA – U radu su, pored Konvencijom o pravima djeteta utvrđenih obaveza države u primjeni i poštivanju principa najbolji interesi djeteta, analizirane i prisutne teškoće da se ovaj princip u okviru nadležnih institucija ispoštuje, u svakom pojedinačnom slučaju. Stim u vezi, na primjeru tri najčešće korištena prijevoda izvornog teksta Konvencije među profesionalcima zaposlenim u nadležnim institucijama na području FBiH, pokazano je da nedoslijednosti u prevođenju mogu negativno uticati na razumijevanje obaveznosti primjene samog principa, odnosno na njegovo poštivanje. Ovo tim prije što je iz prezentiranih prijevoda vidljivo da se princip najbolji interesi djeteta i dobrobit djeteta poistovjećuju. Analizom je također utvrđeno da su određene nepreciznosti u prijevodu prisutne/preuzete i u Porodičnom zakonu FBiH, što se posebno odnosi na činjenicu da se u zakonskim odredbama koristi pojam „interes“, a ne „interesi“, odnosno najbolji interesi djeteta. Ključne riječi: Konvencija o pravima djeteta, najbolji interesi djeteta, prijevod, institucije, profesionalci. 1. Uvodna razmatranja UN Konvencija o pravima djeteta (1989) je prvi međunarodni dokument u kojem su u cijelosti obuhvaćene različite kategorije prava djeteta kao zasebnog ljudskog bića/individue, a ne djece kao kolektiviteta ili grupe. Za razliku od drugih međunarodnih konvencija, u kojima su građanska i politička prava odvojena od socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, u Konvenciji sva ova prava po prvi put čine jednu nedjeljivu cjelinu, predstavljajući i danas za veliki broj zemalja potpisnica Konvencije određeni politički izazov. Usvajanjem Konvencije prava sadržana u članovima: 2, 3, 6, i 12, iako su neka od njih, primjerice pravo na poštivanje „najboljih interesa djeteta“, bila zaštićena i ranije u okviru drugih međunarodnih dokumenata, dobivaju status „osnovnih principa“, bez čijeg se poštivanja nijedno drugo pravo sadržano u Konvenciji ne može u potpunosti ostvariti. Ti principi su: princip/pravo na nediskriminaciju (čl. 2); princip/pravo na poštivanje najboljih interesa djeteta (čl. 3); princip/pravo na život, opstanak i razvoj (čl. 6); princip/pravo na participaciju (čl. 12). „Osnovni principi“ ili, bolje rečeno, prava koja oni sadrže mogu se ostvarivati i neposredno, kao zasebna prava, primjerice pravo na život. Ono je,iako predstavlja „osnovni princip“, samostalno i ne mora uvijek biti uslovljeno ostvarivanjem drugih prava. Naprotiv, ovo pravo/princip, samo po 223 �sebi, predstavlja ključnu mogućnost za ostvarivanje ne samo prava djeteta, nego i svih drugih ljudskih prava. Princip/pravo „najbolji interesi djeteta“, iako prisutan od ranije u odredbama UN Deklaracije o pravima djeteta (1959.), po prvi put je kao posebno pravo promoviran u UN Konvenciji o pravima djeteta. Pri tom su, već od usvajanja Konvencije, prisutne rasprave oko njegovog određenja. Ovo, posebno što pitanje sadržaja samog principa, koji nije definiran u Konvenciji, sve do danas na neki način ostaje otvoreno. Stoga se princip „najbolji interesi djeteta“, iako opšteprisutan u porodičnom pravu zemalja potpisnica Konvencije, još uvijek primjenjuje ograničeno. On najčešće obuhvata Konvencijom utvrđena pojedina prava i dužnosti djeteta i roditelja, kao što su: zajednička odgovornost roditelja u podizanju i razvoju djeteta (čl. 18.), zaštita djeteta od zlostavljanja (čl. 19.), zaštita djeteta bez roditeljskog staranja (čl. 20. i 21.), te prava djeteta u sukobu sa zakonom (čl.37. i 40). Istovremeno, ovaj princip prisutan u svim aktivnostima koje se tiču djeteta, prema odredbama Konvencije(čl.3. st.1.), gdje se istovremeno navode pojmovi „djeca“ i „dijete“, u biti govori o nemogućnosti stroge podjele ljudskih prava na individualna i kolektivna. 2. Obaveze države u provođenju principa/prava „najbolji interesi djeteta“ Ratifikacijom UN Konvencije o pravima djeteta država BiH 1 se obavezala na ostvarivanje i provođenje prava utvrđenih ovim međunarodnim dokumentom u praksu. U svojim odredbama Konvencija posebno ističe/priznaje odgovornost roditelja ili staratelja za podizanje i razvoj djeteta, tako da su „najbolji interesi djeteta“ njihova osnovna briga (čl. 18). Međutim, s ciljem ostvarenja „najboljih interesa djeteta“, ali i garantiranja i unapređenja drugih prava iz Konvencije, država je obavezna pružiti roditeljima ili starateljima odgovarajuću pomoć u ostvarivanju odgovornosti za podizanje djeteta. Ona je dužna obezbijediti razvoj ustanova, kapaciteta i službi za brigu i dječju zaštitu, s tim da su obaveze države u ostvarivanju prava utvrđenih Konvencijom prema djetetu koje živi izvan porodične sredine znatno šire. Ove obaveze države obuhvaćaju ne samo zaštitu djeteta od svih oblika eksploatacije, zlostavljanja/zanemarivanja, mučenja i sl., nego i obezbjeđenje institucija i mjera kojima se utvrđena prava djeteta, uz poštivanje njegovih „najboljih interesa“, ostvaruju. U vezi s navedenim Konvencija (čl. 4.), obavezuje „države potpisnice da će poduzeti sve potrebne zakonodavne, administrativne i ostale mjere“ neophodne za ostvarivanje prava priznatih ovim dokumentom, kao i da će „u pogledu ekonomskih, socijalnih i kulturnih prava, države potpisnice poduzeti takve mjere maksimalno koristeći 1 SFRJ je ratificirala Konvenciju 03.01.1991. godine. Raspadom SFRJ BiH je podnijela notifikaciju o sukcesiji, koja je stupila na snagu 06.03.1992. godine. Konvencija je sadržana u Aneksu I Dejtonskog mirovnog sporazuma, čime je dobila snagu ustavne norme, kao i ostale međunarodne konvencije koje je BiH ratificirala, te stoga ima prioritet u odnosu na domaće zakonodavstvo. 224 �svoja raspoloživa sredstva, a gdje je to potrebno, u okviru međunarodne suradnje“. Osim usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s Konvencijom, država mora poduzeti i druge mjere kako bi se u zakonodavstvu implementirane odredbe provele u praksu, odnosno kako bi se unaprijedio položaj i mogućnosti ostvarivanja prava djeteta u društvu. Te mjere su: formiranje nacionalnih tijela za zaštitu djeteta i ostvarivanje njegovih prava, ombudsmani za prava djeteta, specijalizirano sudstvo, unapređenje mreže socijalnih ustanova, informiranje djeteta o njegovim pravima itd. Pobrojani „pomoćni mehanizmi, uz nevladin sektor, medije i komercijalni sektor“ zapravo čine garant u ostvarivanju „najboljih interesa djeteta“, koliko god značenje samog pojma bilo neodređeno i podložno različitim interpretacijama. Ovo, posebno što utvrđivanje najboljih interesa od strane drugog za bilo koje ljudsko biće, a za dijete posebno, predstavlja veliku odgovornost, uz mogućnost pojave određenih negativnih posljedica u budućnosti. Stoga, kod donošenja svih odluka koje se tiču djeteta zaposleni u državnim institucijama, uostalom kao i roditelji djeteta, moraju imati na umu da je bit principa u tome da svako dijete, zavisno od njegove psihičke i fizičke razvijenosti, treba samo da kaže i odredi šta su njegovi najbolji interesi. 3. Teškoće nadležnih institucija i profesionalaca primjeni/poštivanju principa/prava - „najbolji interesi djeteta“ u Različiti profili stručnjaka, primjerice socijalni radnici, tužitelji, suci, policijski službenici, prosvjetni i zdravstveni radnici, koji su zaposleni u državnim institucijama i koji su svakodnevno u prilici da odlučuju o djetetu i njegovim pravima, često se susreću s različitim poteškoćama i preprekamakoje onemogućavaju poštivanje principa „najbolji interesi djeteta“.Prisutni problemi su, s obzirom na složenost samog pristupa i načina utvrđivanja, dodatno opterećeni etičkim i profesionalnim dilemama, iako se u većini slučajeva procjena najboljih interesa djeteta donosi na multidisciplinarnom principu. U ovom kontekstu određene teškoće i dileme kod profesionalaca mogu stvarati i neprecizni prijevodi izvornog teksta Konvencije u kojima se sintagma „najbolji interesi djeteta“ prevodi „u duhu našeg jezika“, tako da se najčešće riječ „najbolji“ izostavi što upućuje na mogućnost da se poštivanje samog principa u pojedinim slučajevima, u smislu obaveznosti, umanjuje ili zapostavlja. 3.1. Prisutne nedoslijednosti u prevođenju izvornog teksta Konvencije U stručnoj javnosti u BiH, posebno kod profesionalaca zaposlenih u nadležnim državnim institucijama, ali i nevladinom sektoru u primjeni principa „najbolji interesi djeteta“ najčešće su u upotrebi tri oficijelna prijevoda izvornog teksta Konvencije.2 Kako bi konkretno ukazali na prisutne nedoslijednosti, za 2 Prijevodi UN Konvencije o pravima djeteta koji su najčešće u upotrebi među profesionalcima objavljeni su u sljedećim izdanjima: 225 �potrebe ovog rada, iz integralnog teksta sva tri prijevoda Konvencije prezentiramo izvode čl. 3 i čl. 21. Tabela br. 1: Princip „najbolji interesi djeteta“ - neujednačenosti u prijevodima čl.3., st.1 Konvencije R. Godina Čl.3 st.1: izvod iz sadržaja br. prijevoda Konvencije 1. 1990: ...“interesi djeteta trebaju imati prvenstvo...“ 2. 1996: ...“od primarnog značaja su i interesi djeteta...“ 3. 2001: ...“najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja...“ 4. Izvorni tekst: ...“the best interests of the child shall be a primaryconsideration...“ Izvor: 1.Unicef, 1999. god, str.48.; 2. MVP BiH i IBHI, 1996. god., str.257.; 3.Jugoslovenski centar za prava deteta, 2001. god. str. 42.;3 4.http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument. Analizom prijevoda čl.3. st.1. Konvencije, prezentiranih u tab. br. 1, može se zaključiti da se, za razliku od izvornog teksta, 4 pod rednim brojem 4., gdje stoji ...“the best“..., pod rednim brojevima 1 i 2 uz riječ „interesi“ ne nalazi riječ„najbolji“. Ovako nepotpun prijevod stvara prostor za različite interpretacije i tumačenja u praktičnoj primjeni datih odredaba i utvrđivanja najboljih interesa djeteta. U istom kontekstu, sva tri prezentirana prijevoda, sadrže određenja kojim se naglašava važnost poštivanja interesa djeteta, koji trebaju imati „prvenstvo“ (red. br. 1), koji su od „primarnog značaja“ (red. br. 2) i koji će biti od „prvenstvenog značaja“ (red. br. 3), što je u skladu s izvornim tekstom. Pri tom se niti u jednom od prijevoda ne koristi jednina riječi „interes“, nego isključivo množina – „interesi djeteta“. Ovim se očito, pored činjenice da se najbolji interesi djeteta uvijek moraju razmatrati u kombinaciji s drugim pravima djeteta5 datim u Konvenciji,želi istaći i to da u svakodnevnom životu djeteta ne postoji samo jedan interes, čije bi ostvarivanje objedinjavalo skup različitih 1. Djeca prije svega, J. P. Grand (predgovor), Unicef, New York, 1999. god., str.43-79. 2. Ljudska prava –odabrani međunarodni dokumenti (Zvanični tekstovi), Ministarstvo vanjskih poslova BiH i Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 1996. god., str.252-295. 3. Prava deteta i Konvencija o pravima deteta (priredila N. Vučković Šahović), Jugoslovenski centar za prava deteta, Beograd, 2001. god., str. 53-73. 3 Vidjeti: fusnotu br.2 s potpunim podacima o izvoru. 4 Vidjeti http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument, pristup: 01.09.2013. 5 Vidjeti: UNHCR Smjernice o određivanju najboljih interesa djeteta, 2008. god., (http://www.unhcr.org/4566b16b2.pdf, 21.10.2014). 226 �interesa koji su u pravilu, ali ne uvijek i obavezno, usko povezani s tzv. glavnim interesom. Tabela br. 2: Ostvarivanje dobrobiti djeteta - neujednačenosti u prijevodima čl.3 st.2 Konvencije R. Godina Čl.3 st.2: izvod iz sadržaja br. prijevoda Konvencije 1. 1990: ...“skrb kakva je potrebna za njegovu dobrobit...“ 2. 1996: ...“briga koja je prijeko potrebna za njegovu dobrobit...“ 3. 2001: ...“briga koja je neophodna za njegovu dobrobit...“ 4. izvorni tekst: ...“to ensure the child suchprotection and care as is necessary for his or her well-being...“ Izvor: 1.Unicef, 1999. god, str.48.; 2. MVP BiH i IBHI, 1996. god., str.257.; 3.Jugoslovenski centar za prava deteta, 2001. god. str. 42.;6 4.http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument. Sva tri prijevoda, prezentirana u tabeli br. 2, naglašavaju obavezu države da svakom djetetu pojedinačno obezbjedi odgovarajuću zaštitu i brigu čiji je osnovni cilj njegova dobrobit, koja je sastavni dio poštivanja principa najboljih interesa djeteta. To se odnosi ne samo na odluke koje donose vladina upravna ili zakonodavna tijela nego i na odluke koje donose roditelji, zakonski staratelji ili drugi pojedinci koji su pravno odgovorni za dijete. Podaci u tabeli također pokazuju da u sva tri prijevoda postoje određene gradacije o važnosti izražene brige u kontekstu ostvarenja dobrobiti djeteta. Te gradacije su „potrebna“, „prijeko potrebna“ i „neophodna“ briga. Stoga je moguće zaključiti da riječ „potrebna“, prijevod pod redni brojem 1, daje prostor za neobvezujuću, primjereno datim mogućnostima, brigu i zaštitu djeteta koja bi u prvi plan imala njegovu dobrobit. Neodvojivost primjene principa „najbolji interesi djeteta“ od „dobrobiti djeteta“ u određenim okolnostima nije jednostavno ispoštovati. To je posebno prisutno u slučajevima kada su želje djeteta u suprotnosti s njegovom dobrobiti ili ako, npr. za dijete s teškoćama u razvoju koje je bez roditeljskog staranja, ne postoji interes za usvojenjem ili zbrinjavanjem u hraniteljsku porodicu. U ovoj situaciji se takvo dijete gotovo od rođenja nalazi u institucionalnom smještaju, koji je za njegov rast i razvoj najnepovoljniji oblik alternativne zaštite/zbrinjavanja. Donijeti odluku o tome šta je u „najboljim interesima djeteta“ uz istovremeno obezbjeđenje zaštite i brige čija je bit dobrobit djeteta nije uvijek jednostavno. Ovo tim prije što se upotreba riječi „interes“ i „dobrobit“, čije se značenje jezički bitno razlikuje, ponekad u praksi izjednačava. Razlikovanje sadržaja i značenja ova dva pojma, kako bi se izbjegla njihova sinonimna 6 Vidjeti: fusnotu br.2 s potpunim podacima o izvoru. 227 �upotreba u praksi, potencirana je i u stručnoj literaturi. Tako pojedini autori smatraju da sadržaj riječi „interes“ u većini aspekata najčešće označava „određene koristi koje donosi, najčešće ekonomsko politička dimenzija... pod interesom djeteta trebalo bi razumijevati sve oblike standardizovanog načina održavanja života i ambijenta u kojem se dijete kreće, realizaciju njegovog obrazovanja i participaciju u svim dobrima savremenog društva. To u biti znači da su moderne forme naše civilizacije primjerice u aspektima obrazovanja i zdravlja njegova normalna potreba i zakonska obaveza koliko djetetovih roditelja toliko i društvenih institucija“. Riječ „dobrobit“, ista autorica, smatra „sinonimom“ za riječ sreća, što bi se moglo poistovjetiti sa sintagmom „sretno djetinjstvo“, koja čini „suštinski sadržajni smisao pojma „najbolji interesi djeteta“... Značenje pojma „dobrobit“ utemeljeno jena najljepšim, najboljim, najsvrsishodnijimvaspitnim formama određenja, odnosno oblikovanja djeteta u kompetentnu ličnost budućeg građanina. Sreća je imati dobre, razborite, odmjerene, ugledne, plemenite roditelje, tokom školovanja imati dobre učitelje i profesore, živjeti u standardnom ambijentu doma i skladnog porodičnog okruženja...“.7 Vezano za ostvarivanje „najboljih interesa djeteta“, pored čl.3. Konvencije, smatramo da dodatnu analizu zaslužuju i formulacije, odnosno prijevodi čl. 21., koji govori o usvojenju djeteta. Tabela br. 3: Standard „najbolji interesi djeteta“ i institut usvojenja nedoslijednosti u prijevodu čl. 21 Konvencije Redni Godina Čl.21 (preambula): izvod iz sadržaja broj prijevoda Konvencije 1. 1990: ...“da će se najveća moguća briga posvetiti dobrobiti djeteta...“ 2. 1996: ...“da najbolji interesi djeteta budu odlučujući...“ 3. 2001: ...“da najbolji interesi djeteta budu od prevashodne važnosti...“ Izvorni tekst: ...“that the best interests of the child shall be the paramountconsideration...“ Izvor: 1.Unicef, 1999. god, str.48.; 2. MVP BiH i IBHI, 1996. god., str.257.; 3.Jugoslovenski centar za prava deteta, 2001. god. str. 42.;8 4.http://www.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/INTRO/540?OpenDocument. Prijevod prezentiran u tab. br. 3, pod rednim brojem 1, nedvojbeno pokazuje da se između principa „najbolji interesi djeteta“ i „dobrobiti djeteta“ stavlja znak jednakosti. Uz navedeno, neujednačenosti u prijevodu također postoje i kod ostvarivanja principa „najbolji interesi djeteta“. Tako se kod 7 Miković, M, Maloljetnička delinkvencija i socijalni rad, Magistrat, Sarajevo, 2004., str. 22. 8 Vidjeti: fusnotu br.2 s potpunim podacima o izvoru. 228 �prijevoda pod red.br. 1, za ostvarivanje „dobrobiti djeteta“ koristi pojam „najveća moguća briga“. Za razliku od navedenog kod ostvarivanja „najboljih interesa djeteta“, pod rednim br. 2., koristi se pojam „odlučujući“, a pod red. br. 3 sintagma „od prevashodne važnosti“, s tim što posljednja dva pojma („odlučujući“ i „od prevashodne važnosti“) imaju gotovo sinonimno značenje. Također, za prijevode pod red. br. 2 i 3 zajedničko je korištenje sintagme „najbolji interesi djeteta“, kako i stoji u izvornom tekstu Konvencije, a ne „najbolji interes djeteta“ kako je to najčešće u upotrebi. 4. Poštivanje/primjena zakonodavstvo i praksa principa „najbolji interesi djeteta“: Porodično zakonodavstvo BiH, koje je gotovo u cijelosti usklađeno s odredbama UN Konvencije o pravima djeteta, sadrži određene, istina manje, nepreciznosti vezano za izvorni tekst ovog međunarodnog dokumenta. To se posebno odnosi na formulaciju „najbolji interesi djeteta“, gdje je, primjerice u PZ FBiH,9 (čl. 140., 147., 153.), gdje je pojam „interesi“, naveden u jednini, „interes“, odnosno „najbolji interes djeteta“. U vezi s ovim ističemo da je upotreba jednine, odnosno formulacija „najbolji interes djeteta“ prisutna i u praksi Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava, primjerice povodom čl. 8. o pravu na porodični život i privatnost Europske Konvencije o ljudskim pravima. Ipak, bez obzira na navedeno, smatramo da bi, s ciljem izbjegavanja i najmanje mogućnosti neegzaktnog tumačenja u primjeni ovog principa, u novom Porodičnom zakonu FBiH pojam „interes“ trebalo zamijeniti pojmom „interesi“. Ovo tim prije što je obaveza i odgovornost poštivanja samog principa, čija formulacija u Konvenciji ne utvrđuje specifične obaveze, prvenstveno u nadležnosti javnih/državnih institucija: socijalnog staranja, sudova, administrativnih organa ili zakonodavnih tijela. Stoga se čini da je zapravo više u pitanju princip kojim se ove institucije trebaju rukovoditi pružajući odgovarajuću zaštitu i brigu neophodnu za dobrobit djeteta, ali „uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete...“ (čl. 3 st. 2). Uz navedeno, kod primjene samog principa treba imati u vidu i činjenicu da je svako dijete zasebna, neponovljiva jedinka. Ono ne pripada jednoj homogenoj skupini. Svako pojedinačno dijete se nalazi u različitom razvojnom periodu, živi u različitom porodičnom okruženju, ima različito iskustvo i različite mogućnosti suočavanja sa stresnim događajima, kao što su: razvod braka roditelja, gubitak roditeljskog staranja, nasilje u porodici, teškoće u razvoju i sl. S druge strane, princip „najbolji interesi djeteta“ koliko god bio u određenju porodičnog prava „neodređen“ istovremeno je i odredivi pravni pojam. On „zahtijeva da se prepozna određena djetetova potreba i da se na najbolji mogući način zadovolji“.10 Stoga je osnovna obaveza i odgovornost državnih institucija da svakom djetetu pojedinačno, čija su prava uslijed 9 Porodični zakon FBiH, Sl.novine FBiH br. 35/05. Alinčić, M. et al, Obiteljsko pravo,Narodne novine, Zagreb, 2001. 10 229 �različitih uzroka ugrožena, omogući njihovo ostvarivanje uz poštivanje „najboljih interesa“. Prema odredbama aktualnog, posebno porodičnog, socijalnog i krivičnopravnog zakonodavstva u BiH, odnosno FBiH, državne institucije koje imaju najveću odgovornost u primjeni/provođenju principa „najbolji interesi djeteta“, uz brigu i zaštitu koje su neophodne za djetetovu dobrobit, su: centri za socijalni rad, pravosuđe, te obrazovne i zdravstvene ustanove. Stručnjaci zaposleni u ovim institucijama većinom se nalaze u procjepu između aktualnim zakonodavstvom utvrđenih prava djeteta, s jedne strane, te stvarnih mogućnosti, koje zavise posebno od ekonomsko socijalnih i političkih uslova društva, s druge strane. Istraživanja11 koja govore o praksi, posebno centara za socijalni rad, pokazuju da se princip „najbolji interesi djeteta“, kao i dječija prava na području FBiH svakodnevno krše. Nepoštivanje principa najboljih interesa je postalo sastavni dio života posebno djeteta koje se nalazi u izrazito rizičnim situacijama. Ovo se, prema rezultatima istraživanja, naročito odnosi na djecu s teškoćama u razvoju koja većinom još uvijek pohađaju nastavu u tzv. specijalnim školama, zavodima, ali i na najveći broj djece bez roditeljskog staranja. Nepoštivanje najboljih interesa djeteta ove skupine djece se posebno ogleda u tome da se na institucionalnom smještaju, koji se smatra najmanje prihvatljivim oblikom alternativnog zbrinjavanja, nalazi više od 50% ukupnog broja ove populacije. Dodatni problem, označen također nepoštivanjem najboljih interesa djeteta, čini i to da je najveći broj djece bez roditeljskog staranja smješten u ustanove koje zbrinjavaju više od stotinu djece, među kojima su većinom i djeca predškolske dobi, posebno mlađa od 3, odnosno 5 godina. Ovako stanje uzrokovano je nizom različitih problema i poteškoća s kojima se susreću profesionalci u nadležnim državnim institucijama, od kojih na prvom mjestu treba izdvojiti lošu socio ekonomsku situaciju u društvu, što ima za posljedicu nedovoljno razvijen sistem alternativne zaštite djeteta bez roditeljskog staranja, npr. hraniteljstva. Navedeno dodatno usložnjava i izrazito komplikovana zakonska procedura u primjeni instituta usvojenja, ali i kršenje najboljih interesa djeteta kroz zakonsku odredbu da se potpuno može usvojiti dijete samo do desete godine života (čl.101. PZ FBiH). Stoga se čini da su profesionalci zaposleni u nadležnim institucijama, koje i pored zakonom utvrđenih obaveza i odgovornosti za provođenje najboljih interesa djeteta i poštivanje njegovih prava ne stvaraju neophodne pretpostavke za njihovo ostvarivanje, primorani da u svakodnevnom radu s djecom princip „najbolji interesi djeteta“ često ne ispoštuju. 11 Vidjeti: Miković, Ba, Analiza trenutne politike u FBiH o djeci bez roditeljskog staranja, IRI, Sarajevo, 2014. 230 �5. Zaključak Princip/pravo „najbolji interesi djeteta“, kao jedan od četiri osnovna principa data u UN Konvenciji o pravima djeteta, s obzirom da njegov sadržaj nije definisan u Konvenciji, iako opšteprihvaćen u porodičnom pravu zemalja potpisnica još uvijek se primjenjuje ograničeno. U svojim odredbama Konvencija posebno potencira obavezu države na poduzimanje različitih mjera s ciljem ostvarivanja prava djeteta, među kojima su i obezbjeđenje razvoja ustanova, kapaciteta i službi za brigu i dječiju zaštitu kao što su: formiranje nacionalnih tijela za zaštitu djeteta i ostvarivanje njegovih prava, ombudsmani za prava djeteta, specijalizirano sudstvo, unapređenje mreže socijalnih ustanova itd. U nadležnim institucijama na području FBiH poštivanje/provođenje principa najbolji interesi djeteta, u svakodnevnom radu s djecom odnosno tokom pružanja odgovarajuće zaštite i brige o djetetu, ostvaruju različiti profili profesionalaca koji većinom koriste raspoložive prijevode izvornog teksta Konvencije. S tim u vezi, na osnovu analize tri najčešće korištena prijevoda, s fokusom na prijevod sintagme najbolji interesi djeteta, došlo se do saznanja da prisutne nedoslijednosti i nepreciznosti u prijevodima u praksi mogu dovesti do nepoštivanja principa najbolji interesi djeteta, posebno u situacijama kada je mogućnost primjene i inače upitna. Ovo tim prije što se i u PZ FBiH kod navođenja principa najbolji interesi djeteta koristi isključivo pojam „interes“ umjesto „interesi“. Najbolji interesi djeteta, posebno kod djeteta bez roditeljskog staranja najvećim dijelom su uslovljeni socijalno ekonomskim i političkim prilikama u društvu, koje su u BiH izrazito loše. U ovom kontekstu, na osnovu provedenog istraživanja o trenutnoj politici zaštite djeteta bez roditeljskog staranja u FBiH, konstatovano je da se princip najbolji interesi djeteta u skupu djece bez roditeljskog staranja najviše krši zbog nerazvijenosti hraniteljstva i zakonskih prepreka za usvojenje, odnosno izrazito komplikovane zakonske procedure. 231 �Mr. sc. Borjana Miković, Senior Assistant Facultyof PoliticalSciences of University Sarajevo THE BEST INTERESTS OF THE CHILD – OBLIGATIONS AND RESPONSIBILITIES OF THE COMPETENT INSTITUTIONS Summary: The study apart from obligations of the state for the rights of children within the application and respect of the Convention on the Rights of the Child, also provides, for each individual case an analysis of difficulties present while respecting this principle within the competent institutions. With regard to the afore mentioned, the application of the three mostly used interpretations of the original text of the Convention among experts employed in the competent institutions on the territory of the Federation of BiH, indicate that discrepancies within translations might negatively influence the understanding of the necessity to obligatorily apply the very principle, i.e. respect it. Having said that, the presented translations visibly indicate that the principles of the best interests of the child and the wellbeing of the child are being equated with each other. This analysis also determines certain inconsistencies within translations present/also incorporated into the FedBiH Family Law, specially referring to the fact that legal provisions use the term „interest“ and not „interests“, i.e. bests interests of the child. Key words: Convention on the Rights of the Child, best interests of the child, interpretation/translation, institutions, experts 232 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3047 Title A name given to the resource NAJBOLJI INTERESI DJETETA OBAVEZA I ODGOVORNOST NADLEŽNIH INSTITUCIJA Author Author MIKOVIĆ, Borjana Abstract A summary of the resource. U radu su, pored Konvencijom o pravima djeteta utvrđenih obaveza države u primjeni i poštivanju principa najbolji interesi djeteta, analizirane i prisutne teškoće da se ovaj princip u okviru nadležnih institucija ispoštuje, u svakom pojedinačnom slučaju. Stim u vezi, na primjeru tri najčešće korištena prijevoda izvornog teksta Konvencije među profesionalcima zaposlenim u nadležnim institucijama na području FBiH, pokazano je da nedoslijednosti u prevođenju mogu negativno uticati na razumijevanje obaveznosti primjene samog principa, odnosno na njegovo poštivanje. Ovo tim prije što je iz prezentiranih prijevoda vidljivo da se princip najbolji interesi djeteta i dobrobit djeteta poistovjećuju. Analizom je također utvrđeno da su određene nepreciznosti u prijevodu prisutne/preuzete i u Porodičnom zakonu FBiH, što se posebno odnosi na činjenicu da se u zakonskim odredbama koristi pojam „interes“, a ne „interesi“, odnosno najbolji interesi djeteta. Ključne riječi: Konvencija o pravima djeteta, najbolji interesi djeteta, prijevod, institucije, profesionalci. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/eaa110178e14269ef35450606f42af01.pdf b9f3e1f2d22602f5379d5b3409b44f33 PDF Text Text FOREWORD EDITOR OF SPECIAL ISSUE Intellectual property represents a field of law that has its finger on the pulse of time and current developments in science, technology, art, politics and economy in almost an unprecedented manner. As a consequence, the legislation and practice in this area find themselves in a constant endeavor of offering adequate response and adapting to these changing circumstances and challenges. The complexity and sensitivity of the nature of this field, also from a legal and political point of view, makes this task even more demanding. The legislation and practice in the field of intellectual property in the selected countries of the region South-Eastern Europe (Slovenia, Croatia, Bosnia and Herzegovina, Serbia, Montenegro, Macedonia and Albania) are certainly not immune to the mention developments. Nevertheless, while they face certain global challenges (e.g. the effects of digital technologies on the use, management and enforcement on subject matter protected by these rights), they are also confronted with particular, rather specific issues that are determined by their legal history, cultural environment, political developments or their position in the process of European integration. In the initial phase of the planning of this conference, a presumption was established that due to the geographic proximity, surmountable language barriers, common or similar history and comparable economic situation some of these particular challenges may not only be strictly national, but represent cross-border, or regional issues. If that should be the case, then also the solutions to these challenges need to be proposed and implemented on the regional and not on the isolated national level. In order to examine the validity of that presumption and establish the foundation for this conference, the contributors from the selected countries of the region were asked to critically examine their national legislation and practice in three selected fields: collective management of copyright and related rights, patents and trade marks. Hence, the topics dealt within the framework of this conference are not exhaustive and reflect only particular central elements of the discussion on challenges in the field of intellectual property in the selected countries of South-Eastern Europe, but also the EU. Hence the objective of this conference in the regional context was to search for challenges and offer solutions in particular areas of intellectual property that are relevant and valid beyond the national laws of countries of the region. The preparatory stage of the conference with regard to challenges in the region SouthEastern Europe (“Regional challenges”) was comprised of four phases: Phase I/Detecting the Challenges: Country reports on challenges in the field of collective management of copyright and related rights, patents and trademarks. In this initial phase, the contributors were asked the prepare reports providing overview over the national systems (of collective management, patents and trade mark) and foremost underlining major issues/challenges in the practice and in the legislative field on the basis of provided questionnaires. Phase II/Facing the Challenges: Summaries of challenges in each field. In this phase three summaries of challenges (for each area separately) were prepared on the basis of provided country reports on challenges, where similar challenges in the region were underlined and combined, but also specific national issues were emphasized. �Phase III/Dealing with the Challenges: Conventional solutions and „outside the box“ solutions for challenges in each field. For the preparation of this phase the contributors submitted their proposals for dealing with the challenges detected in the national reports and summarized in Phase II that are however not only valid for their own country, but represent cross -border solutions of a particular issue for the region. The proposed solutions represented both conventional and non-conventional/„outside the box“ suggestions aiming for the elimination of a particular challenge, irrespective of potential political or systematic obstacles. Phase IV/Eliminating the Challenges: Consolidated conventional and „outside the box“ solutions. Finally in the last phase, the conventional and “outside the box” solutions submitted by the contributors were summarized in form of an outline of guidelines for dealing with the detected challenges. Similar to the region South-Eastern Europe also the European union is facing with a set of specific issues in the field of intellectual property such as cross-border licensing of rights in musical works, the long-lasting process of introducing a unitary patent protection, or the deficiencies of the unitary trademark system (“EU-challenges”). Despite the fact that not all of selected countries of the region are members of the EU, some of the latter challenges already have or will have an impact on each of them. Thereby a paradox is created, as the countries of the region striving toward a EU-membership are partially under the obligation to adopt the “imperfect” EU systems of protection of intellectual property. On the other hand, the countries of the region that are EU-member states potentially face twofold challenges. The ones they are confronted with in the unitary context and the others that are rooted in their own national systems of collective copyright management, patents or trademarks and that are more “regionally-oriented”. Finally, during the preparation of the conference it was also presumed that some of the regional and EU-challenges coincide and that the already established solutions on the EU-level and/or the proposed solutions on the regional level might initiate a discussion that could eventually lead to the elimination of the latter. Consequently, also the contributors from the EU used a similar approach as the ones from the region and identified the mayor challenges in the field of collective management of copyright and related rights, patents and trademarks in the EU and offered conventional and “out of the box” solutions. It needs to be emphasized that the opinions and propositions expressed by the contributors represent their personal views and should not be attributed to their respective institutions and organizations. We would like to use this opportunity to thank all the contributors who participated in the preparation of this conference for the effort they invested in shaping this, as we consider, comprehensive and unique mutual research project. Dr. Iza Razija Mešević Conference Chairman �THE CONTRIBUTORS Aleš Oražem / Intellectual Property Office of Republic of Slovenia/Head of TM Division; Croatia; Dr. Christopher Heath / European Patent Office / Member of Board of Appeal Legal Board of Appeal; Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica / Assistant Professor; Dr. Dušan Popović / Law Faculty of University of Belgrade / Associate Professor; Dr. Egon Engin-Deniz / CMS RRH Vienna / Partner / Head of IP; Dr. Igor Gliha / Law Faculty of University of Zagreb / Professor; Dr. Ivana Kunda / Law Faculty of University of Rijeka / Assistant Professor; Dr. Iza Razija Mešević / Law Faculty of University of Sarajevo / Assistant Professor; Dr. Jadranka Dabovik - Anstasovska / Law Faculty Iustinian I / University Ss. Cyril and Methodius Skopje; Dr. Martina Repas / Law Faculty of University of Maribor / Associate Professor; Dr. Neda Zdraveva / Law Faculty Iustinian I / University Ss. Cyril and Methodius Skopje / Assistant Professor; Dr. Romana Matanovac Vučković / Law Faculty of University of Zagreb / Assistant Professor; Dr. Silke von Lewinski / MPI for Innovation and Competition) / Senior Research Fellow; Franklin Pierce / Center for IP / Uni of NH / Adj Professor; Dr. Siniša Varga / Law Faculty of University of Kragujevac / Associate Professor; Dr. Slobodan Marković / Law Faculty of University of Belgrade / Professor; PD Dr. Thomas Jaeger, LL.M. (K.U. Leuven) / Max Planck Institute for Innovation and Competition / Senior Research Fellow; Leibniz University Hanover / Substitute Chair in Labor, Company and Civil Law; Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana / Associate Professor; Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana; Robert Kordić / CMS RRH Sarajevo / Senior Legal Adviser; �THE CONTRIBUTORS BY FIELD AND REGIONS Contributors (EU Challenges): Trademarks (Dr. Egon Engin-Deniz / CMS RRH Vienna / Partner / Head of IP), Patents (Dr. Thomas Jaeger / MPI for Innovation and Competition and Dr. Christopher Heath / European Patent Office / Member of Board of Appeal Legal Board of Appeal) and Collective copyright management (Dr. Silke von Lewinski / MPI for Innovation and Competition) Contributors (Regional Challenges): Collective copyright management (Slovenia: Dr. Martina Repas / Law Faculty of University of Maribor, Associate Professor; Croatia: Dr. Igor Gliha / Law Faculty of University of Zagreb/Professor; Bosnia and Herzegovina: Dr. Iza Razija Mešević / Law Faculty of University of Sarajevo/ Assistant Professor; Serbia: Dr. Dušan Popović / Law Faculty of University of Belgrade/Associate Professor; Macedonia: Dr. Jadranka Dabovik- Anstasovska (Professor) and Dr. Neda Zdraveva (Assistant Professor)/Law Faculty Iustinian I/University Ss. Cyril and Methodius Skopje: Montenegro: Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica/Assistant Professor and Albania: Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana/Associate Professor and Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana). Trademarks (Slovenia: Aleš Oražem / Intellectual Property Office of Republic of Slovenia/Head of TM Division; Croatia: Dr. Romana Matanovac / Law Faculty of University of Zagreb/Assistant Professor; Bosnia and Herzegovina: Dr. Iza Razija Mešević / Law Faculty of University of Sarajevo/ Assistant Professor; Serbia: Dr. Siniša Varga / Law Faculty of University of Kragujevac/Associate Professor; Macedonia: Dr. Jadranka Dabovik - Anstasovska (Professor) and Dr. Neda Zdraveva (Assistant Professor)/Law Faculty Iustinian I/University Ss. Cyril and Methodius Skopje: Montenegro: Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica/Assistant Professor and Albania: Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana/Associate Professor and Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana). Patents (Slovenia: Robert Kordić / CMS RRH Sarajevo/Senior Legal Adviser; Croatia: Dr. Ivana Kunda / Law Faculty of University of Rijeka/Assistant Professor; Bosnia and Herzegovina: Robert Kordić / CMS RRH Sarajevo/Senior Legal Adviser Serbia: Dr. Slobodan Marković / Law Faculty of University of Belgrade/Professor; Macedonia: Dr. Jadranka Dabovik- Anstasovska (Professor) and Dr. Neda Zdraveva (Assistant Professor)/Law Faculty Iustinian I/University Ss. Cyril and Methodius Skopje: Montenegro: Dr. Draginja Vuksanović / Law Faculty of University of Podgorica/Assistant Professor and Albania: Dr. Zhaklina Peto / Law Faculty of University of Tirana/Associate Professor and Oltion Spiro / Loloci and Associates Tirana. � https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f10eb6997244ccece7efbcd9a99a61e5.docx 23063960c2915ad7def4927718f7bdc9 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2982 Title A name given to the resource Uvodna riječ urednika specijalnog izdanja 2/2014 Author Author MEŠEVIĆ, Iza Razija Abstract A summary of the resource. Intellectual property represents a �eld of law that has its �nger on the pulse of time and current developments in science, technology, art, politics and economy in almost an unprecedented manner. As a consequence, the legislation and practice in this area �nd themselves in a constant endeavor of o�ering adequate response and adapting to these changing circumstances and challenges. �e complexity and sensitivity of the nature of this �eld, also from a legal and political point of view, makes this task even more demanding. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burc univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 H Social Sciences (General),K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d9ae74a816d8c7a670f4d1df532e1262.pdf bba9ff1f2eb2f950cf779f3a82958baa PDF Text Text ��������������1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. �� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/13a5afd62c8ebe8fb7dc64dd0e79da94.docx d008d37d19f3ab9a94b9fedb45fe57dc Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3094 Title A name given to the resource Pravo, pravda, sloboda i moral kao temeljne vrednote euroatlantskih integracija Author Author MATIJA, Ivan Abstract A summary of the resource. U ovome radu izlažemo naslovljenu temu, polazeći od temeljnih vrijednosti euroatlantskih integracija, ali u kontekstu tranzicijskih procesa s osobitim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu (BiH), koja je, stjecajem historijskih okolnosti i ratnih stradanja, još uvijek ostala "nedovršena država". S obzirom da će ubrzo biti dvadeset godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma kojim je kompromisno okončan četverogodišnji rat u BiH, a da pri tome nisu izgrađeni čvrsti temelji samoodržive i funkcionalne države, u radu kritički problematiziramo stanje općih civilizacijskih vrijednosti koje su osnovica euroatlantskih integracija, a koje BiH, ustrojena prema ovome sporazumu, teško može implementirati u bosanskohercegovačko društvo. U prvom dijelu rada govorimo o pravu, pravdi i pravednosti. Drugi dio sadrži osvrt o uzrocima nepravdi i diskriminacije, dok u trećem dijelu razmatramo legitimitet društvenih i pravnih normi u odnosu na opći (ne)moral u tranzicijskim društvima. U četvrtom zaključnom dijelu ukazujemo na probleme, koji, ako se ne riješe u skoro vrijeme, mogu prouzročiti nekontrolirane procese opasne po opstojnost BiH kao jedinstvene države. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/205c587f00753d098160f045e2575dd9.docx 950843484cbe2646e32b6317bdd32f9a https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c99b9390f013cf461499223b48ce58be.pdf bff6a11fe36161b0a53de7551434a9b7 PDF Text Text Doc. dr Goran Marković Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu goran.rkpbih@gmail.com PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak Autor se bavi analizom uzroka ustavne diskriminacije pojedinih kategorija građana, koja je dovela do presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Objašnjava je prirodom bosanskohercegovačkog društva i političkog režima, koji su omogućili da se diskriminacija pojedinih kategorija građana od strane političkih elita smatra legitimnom. Polazi od toga da ova diskriminacija, iako nije opravdana, proističe iz odnosa političkih snaga i nije suprotna prirodi političkog režima, iako nije nužno njegov sastavni dio. U drugom dijelu analize, autor se bavi razlozima zbog kojih presuda još nije sprovedena, ukazujući na svojevrsni „domino efekat“ u procesu ustavnih reformi. Naime, iako na prvi pogled izgleda jednostavno da se diskriminacija otkloni, to nije tako, jer je ona povezana sa koncepcijskim razlikama u pogledima nacionalnih političkih elita o nizu pitanja, kao što su: priroda političkog režima; priroda pojedinih političkih institucija (Predsjedništva i Parlamentarne skupštine); načini obezbjeđivanja pune nacionalne ravnopravnosti; i dr. To znači da nije realno očekivati da sprovođenje ove presude ne bude praćeno rješavanjem i nekih drugih teških ustavnih pitanja, o čemu ne postoji konsenzus nacionalnih političkih elita. Na to ukazuju različiti prijedlozi o tome kako sprovesti ustavnu reformu, na šta se autor takođe osvrće. Ključne riječi: Ustavna reforma; Diskriminacija; Hercegovine; Konstitutivni narodi; Ostali. Ustav Bosne i 511 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE PROBLEMS IN REJECTION OF DISCRIMINATION IN THE CONSTITUTION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA The author analyses causes of constitutional discrimination of particular categories of citizens which led to the decision of the European Court on Human Rights (ECHR) in the case Sejdić and Finci versus Bosnia and Herzegovina. He explains the discrimination by the nature of the Bosnian and Herzegovinian society and the political regime, which enabled that the discrimination is considered as a legitimate one. The author starts the analysis with the conclusion that discrimination, although unjustified, is a result of relation of political forces and is not opposite to the nature of the political regime although it is not necessarily its component. In the second part of the analysis, the author examines the causes which influenced delay in the execution of the ECHR decision, signifying the so-called domino effect in the process of amending the Constitution. Although at the first sight it looks easy to rejection discrimination, it is not the case for ethnic political elites differ on many issues such as the nature of the political regime, nature of the political institutions, appropriate methods for providing of ethnic equality etc. Ethnic political elites are not able to reach consensus on solving some other constitutional issues which are connected to rejection of discrimination. The author also explores these constitutional issues and offers some possible solutions. Key words: Constitutional reform; Discrimination; Constitution of Bosnia and Herzegovina; Constitutive peoples; The „Others“. 512 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Prošle su četiri godine od donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.1 Uprkos obavezi koja proističe iz presude, Bosna i Hercegovina nije izmijenila Ustav i Izborni zakon. Nevladin sektor, akademska zajednica i političke stranke iznijeli su više prijedloga o tome kakva treba da bude sadržina ustavnih amandmana. Pregovori nacionalnih političkih elita, u posljednje vrijeme pod pokroviteljstvom evropske birokratije, nisu dali rezultate. Postavlja se pitanje zašto su protekle četiri godine rasprava bez rezultata. Da li je moguće da političke elite ne mogu da postignu saglasnost o otklanjanju diskriminacije iz Ustava, ako je zabrana diskriminacije civilizacijsko dostignuće? Nije li Bosna i Hercegovina u svom ustavu definisana kao demokratska pravna država, koja se obavezala da će poštovati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda? Ako je sve tako, zašto je diskriminacija zadržana u Ustavu? Osnovna hipoteza ovog rada je da su ustavna rješenja uslovljena prirodom bosanskohercegovačkog društva, odnosom političkih snaga i dominantnim ideologijama. Ti činioci nisu suštinski mijenjali svoju prirodu u poslijedejtonskom periodu. Druga hipoteza je da izmjene Ustava Bosne i Hercegovine u skladu sa presudom Evropskog suda za ljudska prava otvaraju niz pitanja kojima se ovaj sud nije bavio i nije mogao baviti. Ta pitanja nisu neposredno povezana sa problemom diskriminacije u Ustavu, ali se vrlo lako mogu povezati s njim. U osnovi svega, leži odsustvo konsenzusa o tri osnovna pitanja: 1) da li Bosna i Hercegovina treba da postoji kao država; 2) kakvo treba da bude njeno državno uređenje (federalno, unitarno ili neka vrsta mješovitog federalno-konfederalnog, uz prevagu ovog drugog); 3) kakav treba da bude njen politički režim (konsocijativna ili liberalna demokratija). U radu ćemo nastojati da pokažemo na koji način otklanjanje diskriminacije utiče na prirodu pojedinih političkih institucija, koja su moguća rješenja i do čega bi ona dovela. Nastojaćemo i da dokažemo da se 1 Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Applications 27996/06 and 34836/06; judgement from 22 December 2009, http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx#{"fulltext":["finci"],"languageisocode":["ENG"] ,"documentcollectionid2":["JUDGMENTS"],"itemid":["001-96491"]}, 10. januar 2014. 513 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Ustav može promijeniti čak i ako se u društvu nisu dogodile nikakve suštinske promjene, budući da priroda društva i političkog režima Bosne i Hercegovine ne iziskuju nužno diskriminaciju Ostalih ili konstitutivnih naroda. 1. Uzroci diskriminacije Da bismo odgovorili na pitanje kako je moguće otkloniti diskriminaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine, moramo identifikovati njene uzroke. U uvodnom dijelu smo ih pronašli u: 1) prirodi bosanskohercegovačkog društva; 2) odnosu političkih snaga; 3) dominantnim ideologijama. Bosanskohercegovačko društvo je segmentirano društvo.2 To znači da u njemu postoje društvene grupe koje ne samo da imaju posebna svojstva, nego su izgradile svoj sistem organizacija i institucija, relativno su autarhične, pa su postale posebni podsistemi. Takve društvene grupe u Bosni i Hercegovini su tri nacije. Svaka od njih ima čitav splet organizacija i institucija političkog, ekonomskog, kulturnog, sportskog, vjerskog i drugog karaktera, koje zadovoljavaju znatan dio njihovih potreba.3 Segmentiranost društva uslovljava privid njegove jednodimenzionalnosti. Naime, u društvu postoje i druge društvene grupe osim nacija, kao što su, na primjer, klase, ali se njihovo postojanje zamagljuje i zanemaruje, jer su na prvom mjestu nacije, što je uslovljeno društveno-političkim događajima u posljednjih nešto više od dvadeset godina. Na ustavnopravnom i političkom planu segmentiranost društva se ispoljava kroz koncept konstitutivnosti i politički režim konsocijativne demokratije. Nacije postaju kolektivni politički subjekti – konstitutivni narodi. Oni imaju svoje političke elite koje ih predstavljaju u političkim 2 O ovome više u: M. Kasapović, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, Status, 9/2006, 52 i dalje; M. Kasapović, Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, http://www.scribd.com/doc/11288740/FELJTON-Mirjana-Kasapovic-BiH-Podijeljeno-Drustvo-iNestabilna-Drzava. 3 „Nakon dovršene teritorijalizacije, svaki se segment počeo organizirati u zasebnu i razmjerno zatvorenu političku i društvenu zajednicu, legalizirajući političke i društvene institucije i organizacije koje su nastale u ratu i izgrađujući nove.“ – Ibid., 60–61. 514 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ institucijama i posreduju u političkim odnosima na državnom nivou i subdržavnim nivoima političkog djelovanja. Ovo je značajno jer nacionalne političke elite određuju šta je vitalni nacionalni interes. Imajući u vidu prirodu političkog režima, nekoliko stotina, ako ne i desetina, ljudi određuje šta je vitalni interes jedne nacije. Budući da su nacije unutar sebe diferencirane po različitim osnovama, od klasnosocijalnog pa dalje, očigledno je da političke elite, definišući vitalni nacionalni interes, ne mogu, osim u rijetkim situacijama, voditi računa o onome što je interes većine pripadnika nacije, već se prvenstveno rukovode vlastitim interesima, koje pokušavaju legitimisati kao nacionalne. Za razumijevanje postojanja diskriminacije važno je razumjeti da osim tri konstitutivna naroda, ne postoje drugi društveni segmenti, u smislu etničkih grupa koje istovremeno imaju politički subjektivitet. U društvu, naravno, postoji veći broj etničkih grupa, koje su svrstane u nacionalne manjine, a zakonom ih je priznato sedamnaest. Postavlja se pitanje kakav je njihov društveni položaj. Imaju li one vitalne nacionalne interese? Kakav je njihov položaj u političkim procesima? Imaju li one svoje političke elite? Etničke grupe koje nisu konstitutivni narodi, a koje čine dio ustavne kategorije Ostalih, nemaju svoje političke elite. One nemaju svoje političke stranke i ne učestvuju kao kolektiviteti u političkim procesima. To znači da imaju bitno drugačiju ulogu u političkom životu u odnosu na konstitutivne narode. Njihovi pripadnici mogu učestvovati u političkom životu samo kao građani a ne i kao pripadnici kolektiviteta. Može se postaviti pitanje da li je to opravdano i da li predstavlja izvor diskriminacije. Smatramo da brojnost pojedinih etničkih grupa ili Ostalih kao cjeline ne može određivati njihov ustavnopravni i politički položaj. Određena prava pripadaju grupama zbog njihovih svojstava a ne brojnosti. Da nije drugih razloga, malobrojnost Ostalih ne bi mogla biti razlog (iako neopravdan) za njihov neravnopravan položaj. Drugi razlog je znatno ozbiljniji, mada se ni on ne može uzeti kao opravdanje za diskriminaciju. Naime, Ostali nemaju vitalne nacionalne interese jer nisu etnički homogeni. Njih čine pripadnici različitih etničkih grupa, kao i oni građani koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje etničke grupe ili nemaju osjećaj takve pripadnosti. U ovom trenutku još 515 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE uvijek ne znamo pouzdano kakva je etnička struktura Ostalih. Postavlja se, međutim, hipotetičko pitanje: kako se može govoriti o vitalnim nacionalnim interesima Ostalih ako njihovu relativnu ili apsolutnu većinu čine oni koji ne mogu ili ne žele da se nacionalno izjasne? No, ako ostavimo po strani ovo hipotetičko pitanje, baš zato što ne znamo pouzdano strukturu Ostalih, ostaje činjenica da njih čini sedamnaest zakonom priznatih nacionalnih manjina.4 Kako pojedine nacije mogu imati različite interese, ostaje nam da zaključimo jednu od sljedećih stvari: 1) Ostali ne mogu definisati vitalni nacionalni interes zbog etničke heterogenosti i potencijalno različitih nacionalnih interesa onih koji ih čine; 2) Ostali bi mogli definisati vitalni nacionalni interes tako što bi njihovi predstavnici definisali zajednički interes svih etničkih grupa koje čine Ostale; 3) Ostali bi mogli definisati vitalni nacionalni interes tako što bi njihovi predstavnici u političkim institucijama tražili mišljenje nekog posebnog tijela o tome da li se neko pitanje može smatrati pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa. Ako analiziramo ove tri mogućnosti, zaključićemo da su druga i treća neprihvatljive. Naime, nije moguće tvrditi da bi nekolicina predstavnika Ostalih, koji pripadaju određenim nacionalnim manjinama, definisala i predstavljala interese svih nacionalnih manjina. Da bi takvo što bilo moguće, bilo bi potrebno postojanje svojevrsne konferencije predstavnika nacionalnih manjina, što je nemoguće. Poseban problem nastaje ukoliko Ostale predstavljaju nacionalno neopredijeljeni, koji po prirodi stvari ne mogu imati nacionalne interese. Može se primijetiti da i se delegati konstitutivnih naroda nekad ne slažu u tome šta je vitalni interes njihovog naroda. Ovdje se, međutim, radi o različitom viđenju interesa jednog naroda od strane predstavnika tog naroda. Naravno, u dosta slučajeva radi se o politikantskom tumačenju vitalnog nacionalnog interesa, ali ga ipak različito shvataju pripadnici tog naroda. Kad su u pitanju Ostali, razlike u tumačenju vitalnog interesa mogle bi proizaći iz činjenice da ne tumači svaki delegat vitalni interes svog naroda (odnosno, nacionalne manjine), već da tumači vitalne interese svih nacionalnih manjina. Nije u skladu sa prirodom instituta vitalnog nacionalnog interesa da vitalni 4 Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 12/03, 76/05 i 93/08. 516 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ interes jednog naroda tumače predstavnici drugog naroda. S druge strane, nije nelogično da delegati iz reda jednog naroda različito tumače vitalni interes svog naroda, tim prije što narodi nisu homogene grupe, pa je moguće da postoje različita tumačenja tog interesa. Posebno sporno je kako bi bilo moguće da oni koji nisu nacionalno opredijeljeni tumače vitalne interese nacionalnih manjina, jer oni ne samo da ne pripadaju tim nacionalnim manjinama, nego uopšte nemaju nacionalnu pripadnost. Treća mogućnost otpada zato što delegati Ostalih imaju ili bi, u slučaju Doma naroda Parlamentarne skupštine, imali slobodni mandat, što je u skladu sa prirodom ustavnog sistema Bosne i Hercegovine (a zapisano je i u Izbornom zakonu), tako da oni ne stoje u pravnoj vezi sa bilo kim ko bi im davao uputstva za rad, određujući šta u konkretnom slučaju predstavlja vitalni nacionalni interes. Prema sadašnjim rješenjima, postupak zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda Parlamentarne skupštine može biti pokrenut odlukom tri delegata iz reda jednog konstitutivnog naroda,5 što znači da se apsolutna većina predstavnika jednog naroda mora saglasiti da je ugrožen vitalni nacionalni interes tog naroda. Koliko god delegata imali Ostali u Domu naroda, neće ih biti dovoljno da svaka nacionalna manjina ima barem po jednog svog predstavnika. Tokom rasprava o izvršenju presude Evropskog suda, pojavila su se mišljenja da ih bude samo četiri – po dva iz oba entiteta.6 Mora se priznati da postoji značajna razlika između rješenja po kome postupak zaštite vitalnog interesa pokreće većina delegata iz reda jednog naroda, i to o vitalnom interesu tog naroda, i rješenja po kome bi, na primjer, jedan Poljak odlučivao o postojanju vitalnog interesa Ukrajinaca, nemajući pritom formalnu vezu sa pripadnicima ukrajinske nacionalne manjine.7 5 Ustav Bosne i Hercegovine, čl. IV 3e. E. Hodžić, N. Stojanović, „Kako reformirati Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH? Izazovi izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH“, Analitički sažetak, 2/2011, 3. 7 Slično: „Nepraktično je i problematično postojećem etničkom predstavljanju naprosto dodati predstavljanje nacionalnih manjina da bi se prevladala diskriminacija koja je utvrđena u predmetu Sejdić – Finci. Nacionalne manjine isuviše su malobrojne da bi efektivno učestvovale u odlučivanju na isti način kao tri 'konstitutivna naroda', a takav bi pristup i dalje sa visokih funkcija isključivao građane koji se ne žele ili ne mogu identificirati sa postojećim kategorijama etničkog identiteta.“ – F. Bieber, „Reforma Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine“, Osvrt, 1/12, 3–4. 6 517 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Važan razlog diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine treba tražiti u dominantnim ideologijama, koje su od početka rata težile teritorijalizaciji političke moći nacionalnih političkih elita, što se nastavilo i poslije rata. Ovdje se nećemo baviti maksimalističkim ciljevima nacionalnih političkih elita, jer nam to tema i obim rada ne dopuštaju. Skrenućemo pažnju na činjenicu da su ustavi na sva tri nivoa, sve do donošenja odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, predviđali konstitutivnost samo jednog ili dva naroda. Tačnije, konstitutivni su bili oni narodi koji su na određenoj teritoriji imali politički značaj i „brojčanu“ težinu. Nije slučajno, na primjer, što su samo dva kantona u Federaciji imala poseban režim, jer su u njima Bošnjaci i Hrvati i politički i brojčano bili značajni. Isto tako, malobrojnost Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, odnosno Srba u Federaciji uticala je na to da ovi narodi u ovim entitetima nemaju veliki politički značaj sve do 2002. godine, kada su usvojeni amandmani na ustave entiteta. Budući da su nacionalne političke elite teritorijalizovale svoju moć, željele su da je očuvaju tako što neće dijeliti vlast sa drugim političkim elitama. Otud, u entitetima i kantonima nema principa konstitutivnosti tri naroda u ustavima koji su usvajani tokom rata ili mijenjani neposredno nakon njega. Pošto Ostali nemaju svoje političke elite, niti predstavljaju poseban politički subjekt koji učestvuje u političkim procesima, nisu mogli teritorijalizovati političku moć, niti su se mogli nametnuti kao subjekt koji polaže pravo da ravnopravno učestvuje u formiranju i vršenju državne vlasti. To nisu bili ni konstitutivni narodi u onim političko-teritorijalnim jedinicama u kojima nisu imali stvarnu političku moć, zbog čega nisu stekli status konstitutivnih naroda. Pojedini autori ističu da su načelno moguće tri interpretacije Ostalih: etnička, koja pod Ostalima podrazumijeva nacionalne manjine; kulturna, koja pod Ostalima podrazumijeva i različite „kulturne manjine“; politička, koja podrazumijeva jedinstvo etnički različitih pojedinaca po nekom drugom osnovu, kao što su ostvarivanje ljudskih prava, politički egalitarizam i dr.8 8 A. Mujkić, „'Ostali' – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske trasnformacije?“, Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu (ur. D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović), Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2010, 80. 518 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Smatramo da, u ustavnopravnom smislu, nijedna od ovih interpretacija nije tačna. Ustavnopravnim normama je najbliža prva, pod uslovom da se u nju uključe i nacionalno neopredijeljeni pojedinci. Iz cjeline ustavnih odredaba je jasno da se Ostali shvataju kao „građani po ostatku“, kao oni koji u etničkom smislu nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, nego imaju posebnu etničku pripadnost, odbijaju ili ne mogu da se etnički izjasne, što je njihovo ustavno pravo. To znači da se Ostali ne mogu posmatrati drugačije osim sa stanovišta njihove etničke (ne)pripadnosti. 2. Domino efekat otklanjanja diskriminacije Postoje dva pristupa rješenju problema. Jedan je minimalistički i vodi formalnom otklanjanju diskriminacije. Njega zastupa srpska politička elita, smatrajući da je dovoljno da se u Ustavu Bosne i Hercegovine izmijeni nekoliko normi. Konkretno, dovoljno bi bilo izmijeniti norme sadržane u članovima IV 1 i V, koje se odnose na sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Izmjene bi bile izvršene tako da se u pomenutim normama ne bi preciziralo da se u Predsjedništvo biraju po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat, nego da se biraju tri člana, čime bi pasivno biračko pravo bilo priznato svim građanima Bosne i Hercegovine. Kad je u pitanju Dom naroda, Ostali bi morali biti uvedeni u njegov sastav izričitom normom. Formalnopravno, ovo rješenje otklanja diskriminaciju, jer se svima priznaje pasivno biračko pravo.9 Međutim, odmah nakon donošenja, presuda Evropskog suda za ljudska prava je iskorištena da se postavi niz pitanja koja nisu neposredno povezana sa otklanjanjem diskriminacije, ali se s njom mogu povezati, ako se stvari stave u širi kontekst. Naime, ako bi se prihvatio prvi prijedlog o načinu otklanjanja diskriminacije, ne bi bilo potrebe da se postavljaju pitanja o organizaciji, načinu izbora i nadležnostima pojedinih političkih institucija Bosne i Hercegovine. Ako se ovaj način otklanjanja 9 Među ostalima, i Venecijanska komisija je vidjela slabost ovog rješenja u tome što oni koji su dosad bili diskriminisani i dalje ne bi imali stvarnu mogućnost izbora u Predsjedništvo, navodeći posebno Srbe iz Federacije i Hrvate i Bošnjake iz Republike Srpske. Ovo se, naravno, odnosi i na Ostale. – Vid. Opinion on Different Proposals for the Election of the Presidency of Bosnia and Herzegovina endorsed by the Commission at its 66th plenary session (Venice, 17-18 March 2006), CDL-AD(2006)004-e, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-AD(2006)004-e. 519 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE diskriminacije ne bi prihvatio, jer je formalistički, onda se sa otklanjanjem diskriminacije povezuje čitav niz pitanja. 2.1. Kakav Dom naroda? Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da diskriminacija postoji i u pogledu sastava i načina izbora Doma naroda Parlamentarne skupštine, imajući u vidu da i ovdje pasivno biračko pravo ne pripada svim građanima. Sud je pošao od relevantnih normi Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali nije zanemario ni ustavnu ulogu i nadležnosti ovog doma. Odgovor na pitanje da li u ovom slučaju postoji diskriminacija ne zavisi samo od toga da li svi mogu biti birani u Dom naroda, već i od toga kakva je njegova ustavna uloga. Polazeći od važećih ustavnih rješenja, možemo reći da diskriminacija postoji po dva osnova, koja su nerazdvojno povezana. Prvi osnov su odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, koje su navedene u presudi Evropskog suda, a drugi osnov je ravnopravna uloga Doma naroda u vršenju skoro svih nadležnosti Parlamentarne skupštine. Dom naroda je potpuno ravnopravan u vršenju najvažnijih funkcija: ustavotvorne, zakonodavne, budžetske i međunarodne. Nadležnosti Doma naroda su značajne zato što od njih zavisi kakvi će biti njegov sastav i način izbora, a od toga zavisi da li postoji diskriminacija. Ako bi se Dom naroda bavio samo zaštitom vitalnih nacionalnih interesa, bilo bi logično da se u njegovom sastavu nalaze samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, tako da ne bi bilo osnova za tvrdnju da su Ostali diskriminisani time što nemaju svoje delegate u ovom domu. Naravno, u ovom slučaju bi trebalo voditi računa o tome da u Dom naroda mogu biti birani pripadnici konstitutivnih naroda sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine, što sada nije slučaj i što se takođe mora smatrati diskriminacijom. Drugačije je ako prihvatimo ideju da Dom naroda treba da ostane ravnopravan sa Predstavničkim domom.10 U tom slučaju, on se ne bi bavio samo pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa nego svim (ili velikom većinom) pitanjima iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Pošto su ta 10 O mogućem ustavnopravnom položaju Doma naroda, vid. više u: G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik – University Press, Beograd – Sarajevo 2012, 425–430. 520 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ pitanja od značaja za sve građane a ne samo za konstitutivne narode, ne bi bilo opravdano da se u njegovom sastavu nalaze samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Stoga, izbor Ostalih u Dom naroda neophodan je ne samo zato da bi se otklonila eksplicitna diskriminacija, već i zato da ova kategorija građana učestvuje u donošenju odluka koje su značajne za sve. Jer, Dom naroda ne treba da služi samo za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa već i da bude predstavništvo entiteta kao federalnih jedinica. Ako bi to bio slučaj, u njega bi trebalo da budu birani predstavnici svih građana iz federalnih jedinica. Smatramo da je ovo rješenje opravdano jer je Bosna i Hercegovina federalno uređena država. Samim tim, u strukturi njenog parlamenta mora se nalaziti dom koji predstavlja federalne jedinice. Dom naroda, u stvari, treba da vrši dvostruku funkciju, da bude predstavništvo federalnih jedinica i konstitutivnih naroda. To je razlog zbog kojeg u njemu treba da budu predstavljeni i Ostali, dobijajući u njemu svoj klub delegata. Dom naroda bi donosio odluke na dva načina, zavisno od prirode pitanja o kojima odlučuje. Uobičajeno, kada se ne radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, odluke bi bile donošene uz ravnopravno učešće delegata iz reda Ostalih. O pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa Ostali ne bi odlučivali. Ovo ne bi značilo da su oni drugorazredni delegati, sa manje prava od delegata konstitutivnih naroda, jer se ne mogu smatrati obespravljenim ako ne odlučuju o pitanjima o kojima po prirodi stvari ne mogu odlučivati. Imajući u vidu funkciju Doma naroda da bude predstavništvo i federalnih jedinica, ne bismo se mogli složiti sa mišljenjem da bi delegati Ostalih bili samo puki posmatrači političkih procesa, kako se sada tvrdi za delegate Ostalih u entitetskim zakonodavnim tijelima.11 Naime, Dom naroda uobičajeno ne bi donosio odluke konsenzusom nacionalnih političkih elita, niti bi odlučivao koristeći mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa, nego bi to činio samo onda kad se postavi pitanje ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa. U koliko slučajeva i o kojim pitanjima bi Dom naroda odlučio koristeći ovaj mehanizam, nemoguće je unaprijed predvidjeti. Treba naglasiti još jednu činjenicu. Ostali nisu nosilac suvereniteta u Bosni i Hercegovini.12 Iako se spominju u posljednoj alineji preambule 11 E. Hodžić, N. Stojanović, 4. O ustavnopravnom položaju Ostalih, vid. G. Marković, „Ustavnopravni položaj 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011, 20–44. 12 521 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Ustava Bosne i Hercegovine, doduše u zagradi, pored Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao donosioci Ustava, oni to u stvarnosti nisu. Naime, iz strukture političkih institucija Bosne i Hercegovine ne slijedi da Ostali učestvuju u vršenju suverene vlasti, iako bi se iz preambule moglo zaključiti suprotno. Oni su u preambuli navedeni uzgred, kao dio stanovništva koji načelno nije lišen političkih prava i koji na neki način učestvuje u formiranju i vršenju državne vlasti. Suštinsko je, međutim, da Ostali u tome ne učestvuju kao društvena grupa (jer kao takvi i ne postoje), već kao pojedinci, kao apstraktni građani. Dakle, suverena vlast pripada i njima, ali ne kao Ostalima. Da je to tako, vidi se iz strukture Parlamentarne skupštine. Ostalima pripada aktivno i pasivno biračko pravo na izborima za Predstavnički dom, ali to pravo nemaju kao pripadnici društvene grupe već kao pojedinci, nezavisno od svoje eventualne etničke pripadnosti. S druge strane, oni nemaju svoje predstavnike u Domu naroda, što znači da kao takvi ne mogu učestvovati u vršenju ustavotvorne vlasti. Otklanjanje diskriminacije, na način da Ostali dobiju svoj klub delegata u Domu naroda, značilo bi da oni učestvuju u vršenju državne vlasti, i to najviše, ustavotvorne, ne više samo kao građani već i kao Ostali, čime bi i oni postali nosilac suvereniteta. 2.2. Diskriminacija i institucija šefa države Jedno od najkrupnijih pitanja jeste pitanje legitimnosti izbora hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U teoriji nije riješeno pitanje koga predstavljaju članovi Predsjedništva. Od odgovora na to pitanje zavisi odgovor na drugo pitanje: da li je legitiman član Predsjedništva iz jednog naroda ako su ga većinom birali pripadnici drugog naroda? A od odgovora na to pitanje zavisi da li postoji potreba da se nešto mijenja u načinu izbora Predsjedništva. Ova pitanja se postavljaju u vezi sa izvršavanjem presude Evropskog suda za ljudska prava, jer od prirode predstavljanja zavisi kako Predsjedništvo treba da bude birano i ko treba da ga čini. Ako polazimo od načina izbora članova Predsjedništva, možemo zaključiti da oni predstavljaju građane, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, jer su ih građani i birali. Ali, ako polazimo od načina odlučivanja Predsjedništva, pogotovo od prava veta njegovih članova, dolazimo do zaključka da oni predstavljaju svoje konstitutivne narode. Jer, ako o spornoj odluci, na koju član Predsjedništva uloži veto, konačno treba da odluči 522 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Narodna skupština Republike Srpske (koja ima srpsku većinu), odnosno klub delegata bošnjačkog ili hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije (zavisno od toga da li je veto uložio bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva), jasno je da članovi Predsjedništva predstavljaju svoje konstitutivne narode. Na koncu, činjenica da je ustavotvorac propisao da će u Predsjedništvu biti tri člana, i to pripadnici po jednog konstitutivnog naroda, pokazuje njegovu namjeru da to budu legitimni predstavnici tih naroda, koji će ih predstavljati u Predsjedništvu. Budući da je Predsjedništvo šef države i da ima značajna ovlašćenja u vršenju izvršne vlasti, ne bi bilo opravdano da bude smatrano predstavništvom konstitutivnih naroda i da se u njegovom sastavu nalaze samo članovi – pripadnici konstitutivnih naroda. Diskriminacija u pogledu sastava Predsjedništva je, dakle, dvostruko neosnovana: 1) polazeći od odredaba Evropske konvencije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji svim građanima jamče jednaka politička prava; 2) zbog činjenice da Predsjedništvo, kao kolektivni šef države, treba da predstavlja sve građane a ne samo konstitutivne narode. Jedno od ključnih pitanja je da li Predsjedništvo treba da bude birano neposredno ili posredno. Ovo pitanje je dvostruko značajno: njime treba da se riješi problem diskriminacije u Ustavu, ali i da se riješi tzv. hrvatsko pitanje, jer hrvatska politička elita insistira na nelegitimnosti sadašnjeg člana Predsjedništva, plašeći se da bi ovakav način izbora članova Predsjedništva i u budućnosti mogao stvoriti isti problem. Ovdje vidimo kako djeluje domino efekat: otklanjanje diskriminacije otvara druga pitanja. Naravno, nije riječ samo o načinu izbora. Sa pitanjem načina izbora povezano je pitanje organizacije ove institucije (bilo je mišljenja da Predsjedništvo treba da ima četiri člana, a u akademskoj zajednici i nevladinom sektoru je predlagano da treba uspostaviti kvazi-Predsjedništvo – jednog predsjednika i tri potpredsjednika, koji se rotiraju na funkciji predsjednika). Sljedeće pitanje je nadležnost Predsjedništva. Ono takođe proističe iz načina izbora. Posredno birano Predsjedništvo mora imati uže nadležnosti od neposredno biranog, jer je drugačiji izvor njegovog legitimiteta. Naprijed navedeni minimalistički pristup ne odgovara Ostalima i Hrvatima, ali ni drugim konstitutivnim narodima koji su malobrojni u entitetima u kojima žive (Srbi u Federaciji i Bošnjaci u Republici Srpskoj). Građani iz reda Ostalih bi imali pravo da se kandiduju, ali bi imali male šanse 523 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE da budu izabrani. Hrvati, bi, pak, mogli da se kandiduju, imali bi realnu mogućnost da budu izabrani, ali bi bilo sasvim moguće i da u Federaciji u Predsjedništvo budu izabrana dva Bošnjaka ili jedan Bošnjak i jedan kandidat iz reda Ostalih. Vidimo, dakle, da minimalistički pristup, iako na prvi pogled izgleda najjednostavniji, ne mora nužno voditi rješenju problema i da je bremenit problemom (ne)mogućnosti izbora legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva.13 U raspravama o načinu otklanjanja diskriminacije došlo se i do sasvim originalne, ali neprihvatljive, ideje o asimetričnom Predsjedništvu: da član iz Republike Srpske bude biran neposredno, a članovi iz Federacije posredno. Ovaj prijedlog je još jedan dokaz domino efekta, budući da se krenulo od otklanjanja diskriminacije a došlo do „hrvatskog pitanja“, jer je ideja asimetričnog Predsjedništva iznesena prvenstveno s ciljem zadovoljavanja hrvatske političke elite, čime bi istovremeno bio riješen i problem diskriminacije. Međutim, ideja asimetričnog Predsjedništva je sasvim nelogična, budući da nije moguće da tri člana istog organa budu birana na različite organe a da imaju isti položaj. Kako je u pitanju kolegijalni organ, čiji članovi nemaju različita ovlaštenja, pri čemu je i predsjedavajući samo primus inter pares, nije logično i opravdano da imaju različit legitimitet, što bi nužno bio slučaj ako bi bili birani na različite načine. Formalnopravno posmatrano, važno je da je diskriminacija otklonjena u ustavnoj normi. Problem se, međutim, može posmatrati i sa suštinske strane. Ako u Ustavu Bosne i Hercegovine bude izvršena izmjena ustavne norme, tako da ona glasi kako se u Predsjedništvo biraju tri člana, jedan iz Republike Srpske a dva iz Federacije, diskriminacija je formalno otklonjena, ali to ne znači da će Ostali imati stvarnu mogućnost da budu birani. Isto važi i za Srbe iz Federacije odnosno Bošnjake i Hrvate iz Republike Srpske. Vjerovatnije je da će sve ostati na ustavnoj normi. Oni sada uopšte ne mogu da budu birani. U slučaju promjene Ustava, moći će da budu birani, ali neće biti birani. Zato su neki prijedlozi akademske zajednice i nevladinog sektora bili usmjereni na potpunu rekonstrukciju institucije šefa države, kako bi ove 13 O ovome pišu i: E. Hodžić, N. Stojanović, Novi-stari ustavni inženjering? Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, Analitika, Sarajevo 2011, 86–87. 524 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kategorije građana dobile stvarnu mogućnost da učestvuju u vršenju njenih nadležnosti.14 Da bi to bilo moguće, potrebno je da Ostalima bude zagarantovano jedno mjesto, ali i da mogu biti birani pripadnici konstitutivnih naroda, bez obzira na mjesto prebivališta. To podrazumijeva promjenu prirode ove institucije.15 To više ne bi bio kolegijalni već kvazikolegijalni organ. Činili bi ga predsjednik i tri potpredsjednika, koji bi bili birani u Parlamentarnoj skupštini. Bili bi birani na četiri godine, a svake godine bi jedan od njih vršio funkciju predsjednika. Razumije se da ovakav način izbora i organizacija institucije šefa države podrazumijevaju drugačije, bitno manje, nadležnosti nego što ih ima Predsjedništvo. Ovo rješenje nije prihvatljivo za nacionalne političke elite iz sasvim jednostavnog razloga – ono uvodi u instituciju šefa države „četvrti element“, Ostale, koji nemaju političku relevantnost ni približnu onoj koju imaju konstitutivni narodi. Političke elite zato nisu ni razmatrale ozbiljno ove prijedloge. Neki autori upozoravaju na to da institucija šefa države nije replika društva nego personifikacija države.16 Ako bi se prihvatio taj argument, nametao bi se zaključak o inokosnom šefu države, odnosno o predsjedniku Bosne i Hercegovine. Taj prijedlog je praćen sa dvije neotklonjive teškoće koje se tiču načina izbora i ovlaštenja tog predsjednika. Njegov neposredan izbor bi morao biti praćen većim nadležnostima, o čemu se političke elite ne mogu saglasiti iz dva razloga: 1) svaka nacionalna politička elita bi opravdano strahovala da njen kandidat ne bude izabran zahvaljujući savezništvu druge dvije nacionalne političke elite ili prosto zbog malobrojnosti biračkog tijela te nacije; 2) za nacionalne političke elite čiji kandidati ne bi bili izabrani ne bi bilo prihvatljivo da odluke od značaja za državu donosi kandidat koga je predložila samo jedna nacionalna politička elita, ili čak jedna nacionalna stranka. 14 Vid.: „Nove ideje, bolji Ustav”, Udruženje mladih pravnika u BiH, http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/Zavrsni_dokument_radne_grupe_Udruzenja_mladih_pravnika _u_BiH.pdf; Amandmani Ekspertne grupe Foruma građana Tuzle, http://forumtz.com/publikacijeDokumenti.htm. 15 O ovome više u: G. Marković, 2012, 419–424. 16 S. Nedimović, „O čemu bi sve trebalo razmišljati pri reformisanju Predsjedništva BiH: predstavljanje identiteta u svjetlu savremene demokratske teorije i prakse“, Osvrt, 2/2012, 9. 525 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Posredno biran predsjednik bi bio prihvatljiviji sa stanovišta načina izbora, jer bi u Parlamentarnoj skupštini morao biti postignut kompromis o ličnosti šefa države. Ostale bi sporne nadležnosti, jer, makar i manje od onih koje ima današnje Predsjedništvo, one bi izazivale podozrenje kod nacionalnih političkih elita čiji kandidat nije izabran. Ne treba posebno naglašavati da bi ovo rješenje vodilo formalnom otklanjanju diskriminacije, jer bi mogao biti izabran bilo koji kandidat, nezavisno od nacionalne pripadnosti. U praksi, malo je vjerovatno da bi bio izabran kandidat iz reda Ostalih ili kandidat iz reda konstitutivnih naroda koji živi u entitetu u kome je njegov narod manje zastupljen. Zato, čini nam se da je prihvatljivo rješenje koje bi vodilo ne samo formalnom nego i stvarnom otklanjanju diskriminacije, a to je da institucija šefa države bude preuređena tako da je čine jedan predsjednik i tri potpredsjednika, iz reda tri konstitutivna naroda i Ostalih, koji bi se rotirali svake godine na mjestu predsjednika. Ovo nužno podrazumijeva njihov posredan izbor, u domovima Parlamentarne skupštine, kako bi se obezbijedila ravnopravnost i legitimnost. Ovakvo rješenje podrazumijeva bitno manje nadležnosti od onih koje sada ima Predsjedništvo. Može se postaviti pitanje da li je ovo rješenje opravdano, budući da Ostali, koji nisu jedan od društvenih segmenata, imaju ravnopravno mjesto sa konstitutivnim narodima, jer će jedan od potpredsjednika, koji je iz reda Ostalih, godinu dana vršiti funkciju predsjednika. Da li njihova brojnost i politički značaj opravdavaju ovakvo rješenje? Nacionalne političke elite daju negativan odgovor na ovo pitanje. One ga zasnivaju na činjenici da Ostali nemaju političku snagu potrebnu da se nametnu kao relevantan politički činilac u procesu političkog odlučivanja. Oni nemaju svoje političke organizacije i definisane političke programe. Drugim riječima, oni nisu politički subjekt. Ovakav odgovor polazi od realpolitike. Suštinski, međutim, na gore postavljeno pitanje moramo dati potvrdan odgovor. Prije svega, šef države nema u svojoj nadležnosti zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. On predstavlja državu i vrši dio nadležnosti izvršne vlasti. Stoga, nije opravdano da u ovu instituciju mogu biti birani samo pripadnici konstitutivnih naroda. S druge strane, pošto je društvo segmentirano, a politička uloga društvenih 526 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ segmenata (konstitutivnih naroda) još uvijek dominantna, ne može se izbjeći njihova predstavljenost u instituciji šefa države, zbog čega on ne može biti inokosni organ. Radi se, dakle, o dva ambivalentna cilja, čije postizanje je moguće samo kompromisnim karakterom ove institucije, koji se ogleda u njenoj kvazikolegijalnosti. Ovim rješenjem se suštinski, a ne samo formalno, prevladava diskriminacija, jer Ostali ne samo da imaju pravo i mogućnost da budu birani, nego im se garantuje da će biti izabrani. Ukoliko bi institucija šefa države izgubila značajan dio sadašnjih nadležnosti, ne bi bilo nikakvog razloga da ne bude organizovana ovako kako predlažemo, pogotovo što tad niko ne bi mogao prigovoriti da je predstavniku Ostalih, koji čine vrlo mali procenat stanovništva, data velika politička moć. ZAKLJUČAK Problem diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine nije moguće riješiti tako što bi se isključivo tražile formule koje bi zadovoljile nacionalne političke elite. Takva rješenja bi imala jednu prednost – bila bi ostvariva, ali nije sigurno da bi bila najbolja, pa čak ni jedino realna. Očigledno je da otklanjanje diskriminacije, čak i kad se posmatra minimalistički, kako to čini srpska politička elita, otvara niz pitanja koja se tiču organizacije, načina izbora, načina odlučivanja i nadležnosti političkih institucija, u prvom redu Parlamentarne skupštine i Predsjedništva. Stoga, nerealno je zalagati se za ustavne promjene koje bi „samo“ otklonile diskriminaciju iz Ustava, jer takve ustavne promjene nisu moguće. One nužno moraju odgovoriti i na niz drugih pitanja, koja po svojoj prirodi ne proističu iz problema diskriminacije, ali je očigledno da su sa njim neposredno povezana. To je osnovni razlog zbog kojeg je diskriminaciju teško ukloniti iz Ustava i zbog kojeg se to nije ni pokušalo prije donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava, iako je njeno postojanje bilo očigledno. Ustavni sistem Bosne i Hercegovine proističe iz prirode njenog društva i odnosa političkih snaga u zemlji, pa se ustavne reforme moraju kretati u tim okvirima. Dokle god Bosna i Hercegovina ima podijeljeno društvo, zasnovano na dominaciji etničkog principa i na jednodimenzionalnom čovjeku, koji je prvenstveno i skoro isključivo pripadnik nacije, a tek potom ostalih društvenih grupa ili apstraktni građanin, ustavna reforma neće moći bitno prekoračiti postojeći ustavni model. U 527 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE suprotnom, bila bi to „ustavna revolucija“, za koju u ovom trenutku nedostaje politički konsenzus, a nema nikoga ko bi je mogao napraviti uprkos odsustvu političkog konsenzusa. Stoga, ustavna reforma koja bi vodila otklanjanju diskriminacije mora imati karakter kompromisnog rješenja. Ona ne može voditi radikalnim ustavnim promjenama, ali ne može postojeće institucije ostaviti nepromijenjenim. Društveno-politički činioci u svakom slučaju odlučujuće opredjeljuju ustavnopravna rješenja. U radu smo analizirali moguće pravce ustavne reforme kojom bi se otklonila diskriminacija i dali svoje mišljenje o tome koje rješenje bi bilo najprihvatljivije. Iako se rješenja koja su u proteklih nekoliko godina predložili različiti subjekti bitno razlikuju, sva bi vodila otklanjanju diskriminacije, stvarnom ili samo formalnom. Presuda Evropskog suda za ljudska prava bi bila izvršena prihvatanjem bilo kog rješenja, ali posljedice tih prijedloga na funkcionisanje političkih institucija i stvarni politički položaj onih koji su sada diskriminisani ne bi bili identični. LITERATURA Bibliografske reference Bieber, Florian, „Reforma Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine“, Osvrt, 1/12; Hodžić, Edin, Stojanović, Nenad, „Kako reformirati Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH? Izazovi izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH“, Analitički sažetak, 2/2011; Hodžić, Edin, Stojanović, Nenad, Novi-stari ustavni inženjering? Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, Analitika, Sarajevo 2011; Kasapović, Mirjana Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, http://www.scribd.com/doc/11288740/FELJTON-MirjanaKasapovic-BiH-Podijeljeno-Drustvo-i-Nestabilna-Drzava; Kasapović, Mirjana, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, Status, 9/2006; 528 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Marković, Goran, „Ustavnopravni položaj 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011; Marković, Goran, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik – University Press, Beograd – Sarajevo 2012; Mujkić, Asim, „'Ostali' – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske trasnformacije?“, Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu (ur. D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović), Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2010; Nedimović, Svjetlana, „O čemu bi sve trebalo razmišljati pri reformisanju Predsjedništva BiH: predstavljanje identiteta u svjetlu savremene demokratske teorije i prakse“, Osvrt, 2/2012. Pravni propisi i dokumenti „Nove ideje, bolji Ustav”, Udruženje mladih pravnika u BiH, http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/Zavrsni_dokument_radne_grupe_Ud ruzenja_mladih_pravnika_u_BiH.pdf; Amandmani Ekspertne grupe Foruma http://forumtz.com/publikacijeDokumenti.htm; građana Tuzle, Opinion on Different Proposals for the Election of the Presidency of Bosnia and Herzegovina endorsed by the Commission at its 66th plenary session (Venice, 17-18 March 2006), CDL-AD(2006)004-e, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-AD(2006)004-e; Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Ap. br. 27996/06 i 34836/06, od 22. decembra 2009. godine, http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx#{"fulltext":["finci"],"la nguageisocode":["ENG"],"documentcollectionid2":["JUDGMENTS"],"itemi d":["001-96491"]}; Ustav Bosne i Hercegovine; 529 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 12/03, 76/05 i 93/08. 530 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3079 Title A name given to the resource PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Author Author MARKOVIĆ, Goran Abstract A summary of the resource. Autor se bavi analizom uzroka ustavne diskriminacije pojedinih kategorija građana, koja je dovela do presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Objašnjava je prirodom bosanskohercegovačkog društva i političkog režima, koji su omogućili da se diskriminacija pojedinih kategorija građana od strane političkih elita smatra legitimnom. Polazi od toga da ova diskriminacija, iako nije opravdana, proističe iz odnosa političkih snaga i nije suprotna prirodi političkog režima, iako nije nužno njegov sastavni dio. U drugom dijelu analize, autor se bavi razlozima zbog kojih presuda još nije sprovedena, ukazujući na svojevrsni „domino efekat“ u procesu ustavnih reformi. Naime, iako na prvi pogled izgleda jednostavno da se diskriminacija otkloni, to nije tako, jer je ona povezana sa koncepcijskim razlikama u pogledima nacionalnih političkih elita o nizu pitanja, kao što su: priroda političkog režima; priroda pojedinih političkih institucija (Predsjedništva i Parlamentarne skupštine); načini obezbjeđivanja pune nacionalne ravnopravnosti; i dr. To znači da nije realno očekivati da sprovođenje ove presude ne bude praćeno rješavanjem i nekih drugih teških ustavnih pitanja, o čemu ne postoji konsenzus nacionalnih političkih elita. Na to ukazuju različiti prijedlozi o tome kako sprovesti ustavnu reformu, na šta se autor takođe osvrće. Ključne riječi: Ustavna reforma; Diskriminacija; Ustav Bosne i Hercegovine; Konstitutivni narodi; Ostali. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/26b2b2e9f385e048ae5c9280c55b30a6.docx f4bf9989853314419a6eba6eb792f25c https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d8826e0c4c267e506a4cbb68acd2aca9.pdf dd79a44a21556ba92176c68bdaad6901 PDF Text Text �����  � ��     �  o o o o o o o o o o  ����� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3145 Title A name given to the resource Koncept otvorenog univerziteta i učenja na daljinu - izazov visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini Author Author MACANOVIĆ, Nebojša Abstract A summary of the resource. Visokoškolske ustanove u Bosni i Hercegovini nalaze se pred imperativnim zahtjevom i potrebom da iz osnova promjene svoju tehnologiju obrazovanja za različite funkcije, koje su neophodne na putu izgradnje društva znanja, ali i razvoja koncepta cjeloživotnog učenja. Koncepcija učenja na daljinu zasniva se na brzom pristupu velikom broju informacija, kreativnosti, istraživanju i novim naučno-tehnološkim paradigmama. Učenje na daljinu je potreba i budućnost nove generacije studenata koji odrastaju u svijetu digitalne tehnologije, koja za njih danas predstavlja prirodno okruženje. Otvoreni univerziteti kao virtuelne visokoškolske ustanove rezultat su obrazovne politike mnogih evropskih i svjetskih obrazovnih sistema, koji su razumjeli potrebe globalizacije i prepoznali ulogu znanja u tom procesu. Ovakav model visokoškolskih ustanova, ali i osnovnih i srednjih škola već je prepoznatljiv u ekonomski razvijenim društvima. Upravo i cilj ovoga rada jeste da se ukaže na dosadašnja iskustva određenih obrazovnih sistema u svijetu i regionu, koji već koriste ovakav vid obrazovanja, ali uvide mogućnosti i perspektive učenja na daljinu na visokoškolskim ustanovama u Bosni i Hercegovini. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3496 Title A name given to the resource FROM EXAMINATIONS TO ASSIGNMENTS: A SHIFT IN ASSESSING UNIVERSITY STUDENTSIN LIBYA Author Author M. Zagood, Mohammed Juma Abstract A summary of the resource. The assessment of learners’ competence provides objective evidence necessary in the decision-making process in education.This is a key factor to decide the development and understanding of the students' learning. In most higher education institutions in Libya, the assessment process is usually done through written examinations: mid-term and final examinations. This means that students need to sit for exams two times per semester. In such a case, they have only one chance to pass depending on what they do in the two exams. According to this approach, there is no continuous evaluation done throughout the study period, which makes students less motivated to learn. Consequently, students would not pay much attention to their studies prior to the exams' time. They would only study in the day(s) before the exam, which might affect their results. Therefore, this paper is an attempt to propose an applicable approach for assessment throughout the whole term.This is because of the fact that "changing the assessment method is a way to influence the students' attitudes towards their studies" (Berglund et al, 1998). The approach suggested here would change the evaluation process from sitting for examinations to writing small research papers or assignments. Such assignments are supposed to be written in stages, which mean that students would be assessed continuously. The assignment writing is supposed to be followed and directed by the professor throughout the term. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3367 Title A name given to the resource GUILTY AS CHARGED! CONDUCTING MOCK TRIALS AT THE UNIVERSITY LEVEL Author Author M. Selec, Anita Abstract A summary of the resource. This paper explains how to organize a mock murder trial in a both ESL and ESP classrooms. Although focusing on mock jury trials of a literary character, the paper does explore many other options for ESP and ESL university courses for non-English majors. First the paper briefly states the theoretical basis and benefits of mock jury trials. Conducting mock trials is content-based instruction which utilizes critical thinking skills. Both CBI and critical thinking have been documented as effective teaching methods in teaching English to nonnative speakers. Students actively employ all four skills while preparing and conducting mock trails: reading, writing, speaking, and listening. Mock trials are student-centered learning and each one is unique because students determine the course and outcome. After theory, the paper delves into the practical aspects of conducting a trial. Starting with possible applications in other disciplines and the possibility of interdisciplinary cooperation. It gives university professors a suggested blueprint or plan to follow for implementing mock trials in their classrooms from organizing students, determining their roles, where to find laws, legal definitions, and the roles of prosecution, defense, jury, and witnesses. The structure of a trial is covered as well as follow up activities for students after the trial is finished. Keywords: mock jury trials, content-based instruction, critical thinking, ESP, ESL Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3481 Title A name given to the resource METONYMIES WITHIN INDIRECT SPEECH ACTS: THE CASE OF COMPLAINING AND APOLOGISING Author Author M. Prodanović, Marijana Abstract A summary of the resource. Based on the theoretical background from pragmatics and cognitive linguistics, this paper describes the role of conceptual metonymy in the two linguistic branches mentioned. Within the mentioned theoretical frame of the two linguistic disciplines, the aim of this paper is to examine the way in which the two disciplines, via conceptual metonymy, overlap and the way in which this overlapping, i.e. interaction, leaves traces in discourse, namely the speech acts of complaining and apologising in the Croatian-BosnianSerbian, on one hand, and English language, on the other hand. Starting from the assumption that metonymy forms the basis for all indirect speech acts, the main goal of this paper is to, using the current pragmatics taxonomy of indirect strategies, show the extent to which the speech acts of complaining and apologising are realised in an indirect way in the Croatian-Bosnian-Serbian and English language, respectively, and, at the same time, how often metonymic relations are being used by interlocutors, with the aim of achieving successful communication flow. In order to answer the questions posed, the data was collected with the usage of a written Discourse Completion Test, composed of discourse scenarios formed to elicit the speech acts of complaining and apologising. Final results undoubtedly show the overlap between pragmatics and cognitive linguistics in the process of speech acts’ realisation, i.e. in the process of thinking and speaking. Keywords: pragmatics, cognitive linguistics, conceptual metonymy, complaints, apologies Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3463 Title A name given to the resource AN (UN)FETTERED ALBANIAN LANGUAGE IN THE POST-MODERN AGE: TAKING A GLANCE AT THE CONTRIBUTIONS OF JANET BYRON IN LIGHT OF REVISITING THE CURRENT STANDARD Author Author M. Kolgjini, Julie Abstract A summary of the resource. Nearly four decades have passed since the publication of Janet Byron’s contributions in the 1970s concerning official language policy and planning (LPP) efforts for Unified Literary Albanian (i.e., Literary Albanian or more recently Standard Albanian). Her analyses have been found to be well-grounded and substantiated, especially by linguists who have dealt extensively with Albanian. Further, over the years, numerous scholars have voiced their concerns regarding ULA’s monocentrism, basing the standard on primarily the Tosk dialect (at the expense of other plausible varieties and alternatives), where such a selection reflected elements of what has come to be known as standard language ideology, involving an imposition of linguistic uniformity and invariance, an attitude of moral superiority, and hegemony, among others. Given Byron’s characterizations of LPP for ULA, including its inception and later culmination in Tiranain 1972 at the Congress of Orthography, perhaps an approach that integrates an adequate dose of what has been referred to as de-standardization of language, combined with elements of a critical approach to LPP, could result in a more relaxed, balanced language, one that allows for the integration of what Byron refers to as the “rejected alternates,” one that is more user-friendly for the majority of its speakers, including for both NSs and NNSs (in that it would reflect actual language usage) in the 21st century. Such an approach is of particular importance in a contemporary linguistic landscape that takes into account the current sociolinguistic reality, recent literature on standard language ideology, critical sociolinguistics, local practices of language users, linguistic variation and diversity, linguistic ecology, identity, metrolinguism, plurilingualism, literacy, and multiculturalism in a constantly shifting urban space. (Word count: 271) Keywords: Albanian; G(h)eg (variety); Tosk (variety); Unified Literary Albanian; language policy and planning; standard language ideology; (de)standardization; language variation; criticalsociolinguistics; critical social theory; language ecology; linguistic human rights (word count: 29) Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/7c57c05b4aff43032f4fe7411ffdfa69.docx af6afbc1fe770c96f552f762e45bd31f https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/bcf3e1a778ad6c3e6d81a490a3713d32.pdf 875115a95c2a48f1b9f4e7847db0e95a PDF Text Text ��      �  ��  �     �������������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3155 Title A name given to the resource Interkulturalno obrazovanje: Nužnost današnjice Author Author LUKAČ ZORANIĆ, Amela R. IVANOVIĆ, Aleksandar Abstract A summary of the resource. Autori se u radu bave neophodnošću uvođenja interkulturalnog obrazovanja u sistem visokog obrazovanja na prostoru bivše Jugoslavije. S tim u vezi, autori u radu najpre ukazuju na pojam interkulturalnost, praveći pritom poređenje sa značenjem ovog pojma i pojma multikulturalnost. Također, autori ističu važnost uvođenja predmeta Intekrulturalno obrazovanje, ljudska prava i pomirenje u kurikulume studijskih programa, kao neophodan uslov za upoznavanje različitih kultura i poštovanje različitosti. U drugom delu rada, autori prikazuju sopstvena iskustva u implementiranju predmeta Interkulturalno razumevanje, ljudska prava i pomirenje na studijskim programima Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru u sklopu trogodišnjeg regionalnog programa koji se realizuje u saradnji sa Helsinškim komitetom iz Norveške pod nazivom: „Gradimo mostove, a ne zidove: Uloga univerziteta u izgradnji mira“. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General)