23 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/cd3c5ec7384b966f25b155c4f7cb1b62.docx e930fcfacd023842de2ee51e1b93b608 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fb89847f0fc16850a769d8ddada6522a.pdf ee99c67dfa8cc5e33470c79653d121f0 PDF Text Text Autor: Sandra Memišević, dipl. oec Institucija: Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine E-mail: sandra.memisevic@dei.gov.ba PROCEDURE I USLOVI ZA UVOZ MLIJEKA I MLIJEĈNIH PROIZVODA PORIJEKLOM IZ TREĆIH ZEMALJA U EVROPSKU UNIJU - SLUĈAJ BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak Kroz više od pola vijeka Evropska unija (EU) posvećena je uspostavljanju sistema sigurnosti hrane čije su osnovne odlike najviši svjetski standardi sigurnosti hrane i odsustvo njihove parcijalne primjene prema zemljama porijekla. Unošenje pošiljki hrane i hrane za životinje iz trećih zemalja na teritoriju EU moguće je samo pod uslovom da udovoljavaju zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zakonodavstvo treće zemlje za koje je EU ocijenila da je istovjetno acquis-u. Posebno su zahtjevi rigidni za proizvode životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik za potrošače, javno zdravlje i zdravlje životinja. Ovaj rad primarno analizira procedure i uslove za unošenje u EU mlijeka i mliječnih proizvoda, kao dio opštih procedura i uslova EU za unošenje proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, te ih stavlja u kontekst Bosne i Hercegovine (BiH). U radu su korištene metode dedukcije, apstrakcije, sinteze, analize sadržaja i komparativne analize. Zaključna misao konstatira da BiH treba dalje raditi na uspostavljanju sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje, te da „ad hoc“ rješenja koja tretiraju samo jednu grupu proizvoda u sistemu, nisu održiva u dugom roku. Potrebni su sistemski zakoni koji će moći odgovoriti na zahtjeve EU i zahtjeve domaćih proizvođača i potrošača. Kljuĉne rijeĉi: acquis EU, UHT mlijeko, uslovi, uvoz, izvoz, Ured za hranu i veterinarstvo (FVO), službene kontrole hrane i hrane za životinje. (Mišljenja izražena u radu predstavljaju mišljenje autora i ne odražavaju mišljenje Direkcije za evropske integracije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) �1. Uvod Sistem sigurnosti hrane Evropske unije (EU) jedan je od najefikasnijih u cijelom svijetu, a hrana pod nadzorom ovog sistema smatra se jednom od najsigurnijih. Kako bi održala povjerenje potrošača u sistem te očuvala javno zdravlje, zdravlje životinja i životnu sredinu, EU razvila je stroge zahtjeve za uvoz hrane i hrane za životinje, a posebnu je pažnju posvetila proizvodima životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik po elemente eko sistema. Pošiljke hrane i hrane za životinje koje se unose na teritoriju EU sa ciljem konačnog puštanja u promet na tržište EU ili sa ciljem provoza preko teritorije EU, moraju udovoljiti opštim i posebnim zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zahtjevima sadržanim u zakonodavstvu treće zemlje kojeg su relevantne službe Evropske komisije (EK) ocijenile istovjetnim acquis-u. U osnovi ovih zahtjeva je učinkoviti i pouzdan sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje, kojeg najbolje oslikava jasna podjela nadležnosti različitih institucija u mreži hrane, jasna hijerarhija propisa, učinkovita organizacija i koordinacija njihovog rada te odgovornost i znanje svih subjekata uključenih u sistem. Izvozne mogućnosti trećih zemalja čiji sistemi sigurnosti hrane nisu usklađeni sa ovim principima naročito su ograničeni, što se najbolje vidi iz primjera Bosne i Hercegovine (BiH), koja je u periodu od 2007. do danas ispunila uslove za uvoz u EU tek nekoliko proizvoda životinjskog porijekla. Radi se o živoj ribi i proizvodima ribarstva (2008., proizvodi akvakulture iz slatkih voda), nus proizvodima životinjskog porijekla (2008., prerađena vuna, sirova koža i hrana za kućne ljubimce), medu (2013.), a od septembra 2015. godine ovoj listi su dodani termički obrađeno mlijeko i mliječni proizvodi. Odobravanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH u EU bio je jedan od najvažnijih događaja koji je obilježio 2015. godinu, praćen snažnim pritiscima i interesovanjem proizvođača, javnosti i medija u zemlji. Upravo stoga je ovaj rad posvećen procedurama i uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja i iskustvima BiH u ovom procesu. Rad na jednom mjestu objedinjava odredbe većeg broja propisa EU u pogledu uvoza proizvoda životinjskoga porijekla iz trećih zemalja, posebno mlijeka i mliječnih proizvoda i dovodi ih u vezu sa procedurama i uslovima primijenjenim u slučaju odobravanja uvoza u EU termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, sa fokusom na iskustvo BiH, što se smatra njegovim najvećim doprinosom. Glavni dio rada podijeljen je u tri tematske cjeline: prva cjelina elaborira opšte procedure i uslove EU za uvoz proizvoda životinjskoga porijekla iz trećih zemalja, u drugoj cjelini dat je pregled ovih uslova za mlijeko i mliječne proizvode, dok je treća cjelina posvećena iskustvima BiH u vezi sa izvozom ovih proizvoda u EU. 2. Metodologija U istraživanju o procedurama i uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda iz trećih zemalja korištene su: a) metoda dedukcije pri izvođenju zaključaka o opštim i posebnim uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda; b) metoda analize sadržaja propisa EU o hrani i hrani za životinje, te mlijeka i mliječnih proizvoda posebno; c) metode apstrahovanja i sinteze i d) komparativna analiza sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje BiH i EU. �3. Opšte procedure i uslovi za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU 3.1. Procedure za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU Procedure EU za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja su opšte i primjenjuju se prema svim trećim zemljama na isti način, izuzev u slučajevima kada acquis EU dozvoljava i drugačiji pristup. Kada treća zemlja iskaže interes za izvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU, obično proceduru odobravanja uvoza prati sljedeći niz koraka (General guidance, str. 12-13, prilagođeno): - nadležno tijelo treće zemlje dostavlja Generalnoj direkciji Evropske komisije za zdravlje i sigurnost hrane (DG SANTE) službeni zahtjev za odobravanje uvoza određenog proizvoda životinjskog porijekla u EU. Zahtjev treba sadržavati sve potrebne informacije o vrsti životinja ili proizvoda životinjskog porijekla koji su predmet zahtjeva, informacije o klasi životinja, minimalnim tretmanima kojima se proizvodi podvrgavaju, projektiranom obimu trgovine i državama članicama EU u koje se namjerava izvoziti, informacije o objektima kandidiranim za izvoz te potvrdu nadležnog tijela da svi kandidirani objekti ispunjavaju uslove EU, uz pozivanje na acquis EU u kojima su sadržani; - po prijemu zahtjeva, DG SANTE dostavlja nadležnoj instituciji u trećoj zemlji odgovarajući predmisijski upitnik kojim se žele osigurati sve potrebne informacije o zakonodavstvu i organizaciji institucija u mreži hrane, sa posebnim naglaskom na informacije o sistemu službenih kontrola proizvoda koji su predmet zahtjeva; - nadležno tijelo u zemlji dostavlja DG SANTE-u u zadanom roku odgovore na upitnik, sa predloženim programom praćenja rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla za potrebe odobrenja te primjerak na engleskom jeziku domaćih propisa koji se primjenjuju u vezi životinja/proizvoda životinjskog porijekla koji su predmet zahtjeva; - DG SANTE priprema evaluaciju dostavljenih odgovora te uspostavlja bilateralne kontakte sa tijelima treće zemlje u svrhu dobijanja dodatnih pojašnjenja. U ovisnosti od cjelovitosti odgovora, zavisi da li će se trećoj zemlji dostaviti i dodatna pitanja; - ukoliko DG SANTE ocijeni zadovoljavajućim informacije koje je dostavila nadležna institucija treće zemlje, uvrštava treću zemlju u program kontrolnih posjeta Ureda za hranu i veterinarstvo (FVO) te se ista organizuje u skladu sa predviđenim planom rada FVO-a; - slijedom završetka kontrolne posjete, FVO dostavlja završni izvještaj o provedenoj kontroli nadležnoj instituciji u trećoj zemlji, relevantnim službama EK, Evropskom parlamentu i državama članicama EU na komentare i uvid. FVO u izvještaju može dati preporuku za odobravanje uvoza ili u slučaju registriranja određenih nedostataka, niz preporuka u formi akcionog plana na koje trebaju odgovoriti institucije u trećoj zemlji; - ukoliko je ishod kontrolne posjete FVO-a zadovoljavajući ili se, u slučaju dostavljanja akcionog plana, preporuke FVO-a realiziraju (što se potvrđuje bilo pisanim garancijama nadležne institucije u trećoj zemlji bilo tokom nove kontrolne posjete), EK priprema nacrt izmjena odgovarajućeg acquis-a u cilju da: a) stavi treću zemlju na listu trećih zemalja iz kojih je uvoz u EU određene vrste životinje ili proizvoda životinjskog porijekla odobren; b) osmisli, ukoliko je potrebno, certifikaciju za zdravlje životinja na osnovu zdravstvenog stanja u zemlji ili dijelu zemlje iz koje pošiljke potiču; c) odobri plan praćenja rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla te d) uspostavi inicijalnu listu odobrenih objekata i objavi je na zvaničnim stranicama DG SANTE-a. Od momenta podnošenja zahtjeva za odobravanje uvoza do momenta uvrštavanja treće zemlje na popis zemalja odobrenih za uvoz i objavljivanja popisa objekata iz treće zemlje iz kojih je uvoz dozvoljen, može proći i nekoliko godina, a što zavisi od dinamike ispunjavanja uslova za uvoz. Propisi EU o �službenim kontrolama uređuju detaljno procedure za uvoz proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja. Posebno treba obratiti pažnju na članove 11. i 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004 u pogledu liste trećih zemalja i liste objekata odobrenih za uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU. 3.2. Popis trećih zemalja odobrenih za uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU Proizvodi životinjskog porijekla mogu se uvoziti u EU samo iz onih trećih zemalja ili dijelova trećih zemalja koji se nalaze na popisima trećih zemalja odobrenih za uvoz, koje priprema i ažurira Evropska komisija (EK) u skladu sa procedurama koje uključuju i Stalni odbor za lanac ishrane i zdravlje životinja (članovi 11. i 19. Uredbe (EZ) br. 854/2004). Treće zemlje se nalaze na ovim popisima samo ukoliko EU izvrši kontrolu u tim zemljama i ukoliko ta kontrola pokaže da nadležno tijelo u trećoj zemlji pruža odgovarajuće garancije u vezi usklađenosti ili istovjetnosti propisa treće zemlje sa propisima EU o hrani i hrani za životinje, kao i zdravlju životinja (član 11. (2) Uredbe (EZ) br. 854/2004 i član 48(3) Uredbe (EZ) br. 882/2004.). Međutim, treća zemlja može biti uvrštena u odgovarajuće popise trećih zemalja odobrenih za uvoz određenih proizvoda životinjskog porijekla u EU bez prethodno provedene kontrole EU u toj zemlji, ukoliko procjena rizika proizvoda koji se uvoze u EU ne opravdava vršenje kontrole te ukoliko u postupku odlučivanja o uvrštavanju treće zemlje na popis, utvrdi da druge informacije ukazuju na to da nadležno tijelo pruža potrebne garancije u vezi usklađenosti zakonodavstva treće zemlje sa acquis-em EU. 3.2.1. Kontrole Evropske komisije u trećim zemljama Kontrole u trećim zemljama u ime EU organizuje Komisija, tačnije FVO kao organizaciona jedinica DG SANTE-a, a u skladu sa članom 46. Uredbe (EZ) br. 882/2004. Krajem svake godine FVO priprema program rada za narednu godinu, a koji uključuje i program kontrolnih posjeta trećim zemljama. FVO uvrštava treću zemlju u program kontrola shodno prioritetima EU, na osnovu vlastite inicijative ili inicijative treće zemlje. Treća zemlja pokreće ovu inicijativu dostavljanjem zahtjeva za odobravanje uvoza određene vrste proizvoda životinjskog porijekla u EU ili dostavljanjem zahtjeva za dolazak inspekcije FVO-a. Za treću zemlju je važno da pokrene inicijativu na vrijeme, značajno prije usvajanja programa rada FVO-a za narednu godinu, imajući u vidu da su izmjene programa u toku njegove realizacije rijetke i gotovo nemoguće bez snažne političke podrške EU. Prije svake kontrolne posjete, FVO dostavlja trećoj zemlji pred-misijski upitnik sa ciljem da osigura sve važne informacije o proizvodima koji su predmet zahtjeva treće zemlje za odobravanje uvoza. Te informacije se odnose na: zakonodavstvo treće zemlje u vezi proizvoda životinjskog porijekla, usklađenost istog sa acquis-em EU o hrani i hrani za životinje, nadležnosti institucija u mreži hrane, sistem službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla, certifikacije pošiljki za izvoz, sisteme registracije farmi i registracije i identifikacije kretanja životinja, statističke podatke o proizvodnji i trgovini i sl. Potpunost i vjerodostojnost dostavljenih odgovora je važna za proces uvrštavanja treće zemlje u program kontrola FVO-a. Kako je odobravanje uvoza krajnji cilj koji se želi postići, nadležne institucije u zemlji moraju biti potpuno spremne za dolazak kontrole i osigurati da svi elementi sistema koji će biti predmet ocjene budu u skladu sa zahtjevima EU. Ukoliko ishod kontrole bude negativan, može proći i nekoliko godina do organizovanja nove kontrole, što je između ostalog i rezultat pritisaka država članica na EK u vezi efikasnijeg trošenja sredstava zajedničkog budžeta. Po završetku kontrolne posjete, FVO dostavlja trećoj zemlji izvještaj sa pregledom komentara i ocjena za svaki pojedinačni predmet kontrole kao i sumarnu ocjenu funkcionisanja sveukupnog sistema koji je bio predmet kontrole (zakonodavstvo, institucije, službene kontrole, specifični uslovi za pojedinačne proizvode životinjskog porijekla i sl.). Rijetke su treće zemlje koje nakon prve kontrolne posjete FVO-a �bivaju uvrštene na odgovarajuće popise trećih zemalja odobrenih za uvoz. Obično u svojim izvještajima FVO dostavlja listu preporuka za prevazilaženje nedostataka uočenih tokom posjete te prije nego se uvoz odobri planira organizaciju naredne kontrole kako bi potvrdio da li su preporuke ispunjene. Izvještaj o provedenim kontrolama se dostavlja i zemljama članicama te prezentuje Evropskom parlamentu. EK može i prije organizacije naredne kontrolne posjete odobriti uvrštavanje treće zemlje na popis ukoliko nadležne institucije u trećoj zemlji pruže pouzdane garancije da su preporuke ispunjene ili da postoje jasni, dinamikom i rokovima ograničeni planovi za realizaciju preporuka. U ovom slučaju, obično se radi o proizvodima životinjskog porijekla koji se podvrgavaju takvim termičkim obradama koje reduciraju rizik po zdravlje životinja i javno zdravlje u EU na prihvatljiv nivo. Neovisno o ovome, FVO i druge službe EK pomno, kroz bilateralne kontakte i informacije koje joj dostavljaju institucije u trećoj zemlji, prate status zemlje u pogledu zdravlja životinja i usvajanja i provođenja zakonodavstva u oblasti hrane i hrane za životinje, uključujući i ono o službenim kontrolama. Na osnovu rizika procijenjenog na osnovi ovih informacija, FVO odlučuje o učestalosti budućih kontrola u trećoj zemlji. Kada razmatra zahtjev treće zemlje za odobravanjem uvoza u EU određenih proizvoda životinjskog porijekla, ali i pri ažuriranju ovog popisa, EK tokom kontrolnih posjeta i na osnovu ranije primljenih informacija ocjenjuje ispunjenost uslova zdravlja životinja i javnog zdravlja u trećoj zemlji, prema kriterijima navedenim u nastavku. Uz ovo su važni i uslovi u objektima koje je treća zemlja kandidirala za izvoz. 3.2.2. Uslovi zdravlja životinja, uslovi javnog zdravlja i uslovi u objektima a) Uslovi zdravlja životinja Kako bi ocijenila da li je status zdravlja životinja u trećoj zemlji odgovarajući, EK uzima u obzir sljedeće kriterije (General Guidance, str. 4-5): a) zakonodavstvo treće zemlje u pogledu živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla; b) zdravstveni status žive stoke, drugih domaćih i divljih životinja u trećoj zemlji, sa posebnim naglaskom na egzotične bolesti životinja i bilo koje druge zdravstvene ili okolišne uslove u trećoj zemlji koji mogu prouzrokovati rizik po zdravstveno stanje i stanje okoliša u EU; c) organizaciju nadležnih veterinarskih institucija i inspekcijskih službi, nadležnost ovih službi, nadzor kojim su podvrgnuti i oprema s kojom raspolažu, uključujući laboratorijske kapacitete, a sve u svrhu ocjene učinka provođenja zakonodavstva; d) uvjerenje koje nadležni veterinarski organ treće zemlje može dati u pogledu usklađenosti ili istovjetnosti sa odgovarajućim uslovima za zdravlje životinja primjenljivim u EU; e) članstvo zemlje u Svjetskoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE) te pravovremena razmjena informacija o postojanju zaraznih bolesti životinja na teritoriji treće zemlje, naročito bolesti sa liste OIE-a; f) tekuću razmjena informacija sa EK u vezi sa pojavama bolesti životinja i politici vakcinacije životinja, promjenama u zdravstvenim pravilima za određene tipove živih životinja iz uvoza te zdravstvenim statusom životinja na teritoriji treće zemlje; g) prethodno iskustvo sa uvozom iz treće zemlje i rezultate bilo koje uvozne kontrole; h) rezultate kontrolnih posjeta ili nadzora provedenog u trećoj zemlji, naročito rezultate službenih kontrola nadležnih institucija ili tamo gdje je to zahtijevala EK, izvještaj kojeg podnosi nadležna institucija o izvršenim inspekcijama; i) pravila prevencije i kontrole infektivnih ili zaraznih bolesti životinja koja su na snazi u trećim zemljama te njihova primjena, uključujući zahtjeve u vezi uvoza iz drugih trećih zemalja. b) Uslovi javnog zdravlja Kako bi ocijenila da li su u trećoj zemlji u odnosu na proizvode životinjskog porijekla ispunjeni uslovi javnog zdravlja, EK uzima u obzir sljedeće kriterije (General Guidance, str. 5-6.): �a) obuke osoblja angažovanog na izvođenju službenih kontrola; b) resurse i dijagnostičku opremu dostupnu nadležnim organima; c) postojanje i operativnost procedura kontrole dokumenata i kontrole sistema baziranih na prioritetima; d) nivo i provođenje službenih kontrola uvoza živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla; e) uvjerenje koje treća zemlja može dati u pogledu usklađenosti ili istovjetnosti sa zahtjevima EU; f) higijenske uslove proizvodnje, rukovanja, skladištenja i distribucije koji se trenutno primjenjuju na proizvode ili životinje namijenjene tržištu EU; g) bilo koje iskustvo EU sa stavljanjem na tržište proizvoda iz trećih zemalja i rezultate bilo kojih uvoznih kontrola; h) rezultate kontrolnih posjeta FVO-a u trećoj zemlji i rezultate službenih kontrola nadležnih institucija i aktivnosti nadležnih institucija poduzetih u svijetlu preporuka adresiranih tokom posjete; i) postojanje, provođenje i obavještavanje o odobrenim programima kontrole bolesti životinja; j) upotrebu, zabranu ili odobrenje, distribuciju i stavljanje na tržište te kontrolu upotrebe veterinarskih lijekova; k) pripremu i upotrebu stočne hrane, uključujući procedure za upotrebu aditiva i pripremu i upotrebu lijekova u hrani za životinje, kao i higijensku kvalitetu sirovina korištenih za pripremu hrane za životinje i gotovog proizvoda i l) postojanje, provođenje i obavještavanje o odobrenom programu kontrole rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla. Kontrolne liste navedene iznad proizlaze iz odredbi acquis-a EU o hrani, a posebno članova 11.(4) Uredbe (EZ) br. 854/2004 i 46. (1) Uredbe (EZ) br. 882/2004. c) Uslovi u objektima Kako učinkovit sistem službenih kontrola nije sebi svrha, nego je u službi potrošača i javnog zdravlja, objekti iz kojih potiču proizvodi životinjskog porijekla i hrana za životinje koji se uvoze u EU, moraju biti predmet stalnog veterinarskog nadzora nadležnih institucija treće zemlje. S tim u vezi, nadležne institucije treće zemlje moraju garantovati da su: - uslovi primijenjeni u objektima iz kojih se hrana i hrana za životinje uvoze u EU u skladu sa zahtjevima EU ili njima istovjetnim zahtjevima; liste ovih objekata pripremljene i redovno ažurirane te da se bez odlaganja i kašnjenja dostavljaju EK i objekti kandidirani za izvoz predmet redovne i učinkovite kontrole nadležnih tijela treće zemlje (General Guidance, str. 6). Tek kada EK ocjeni da su svi uslovi vezani za konkretan proizvod životinjskog porijekla ispunjeni, treća zemlja biva uvrštena na odgovarajući popis trećih zemalja iz kojih je uvoz u EU dopušten. Ovi popisi pripremaju se za svaku grupu proizvoda životinjskog porijekla pojedinačno te čine sastavni dio zakonodavstva EU u vezi predmetnog proizvoda životinjskog porijekla. EK je u obavezi da ove popise učini dostupnim javnosti. 3.3. Popis objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU dozvoljen Nakon što EK uvrsti treću zemlju na listu zemalja odobrenih za uvoz u EU određenog proizvoda životinjskog porijekla, nadležno tijelo treće zemlje dostavlja EK na njen poziv popis objekata kandidiranih za izvoz. U skladu sa članom 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004, EK uvrštava ove objekte na popis objekata iz kojih je uvoz u EU određene vrste proizvoda životinjskog porijekla dopušten, samo ukoliko nadležno tijelo treće zemlje garantuje: �- da taj objekt, zajedno sa svim objektima u kojima se rukuje sirovinama životinjskog podrijetla koje se upotrebljavaju za proizvodnju dotičnih proizvoda životinjskog porijekla, ispunjava odgovarajuće zahtjeve EU, a naročito one iz Uredbe (EZ) br. 853/2004 ili zahtjeve za koje je, pri odlučivanju o uvrštavanju te treće zemlje u odgovarajući popis zemalja odobrenih za uvoz, utvrđeno da su istovjetni tim zahtjevima; - da inspekcijska služba u trećoj zemlji nadzire objekte i ako je potrebno stavlja Komisiji na raspolaganje sve bitne podatke o objektima koji dostavljaju sirovine i - da ima stvarna ovlaštenja zaustaviti izvoz u EU iz objekata u slučaju da objekti ne ispunjavaju zahtjeve EU. Kada nadležno tijelo treće zemlje dostavi EK popis objekata kandidiranih za izvoz, EK provodi internu proceduru za uvrštavanje ovih objekata na ranije spomenuti popis. Posredstvom kontakt tačaka imenovanih za ove svrhe, EK obavještava sve države članice o svakom novom ili ažuriranom popisu objekata koje dostavi nadležno tijelo treće zemlje. Državama članicama ostavlja se rok od 20 radnih dana od Komisijine obavijesti da razmotre novi ili ažurirani popis objekata iz trećih zemalja i po potrebi ulože prigovor na isti. Ukoliko u ovom roku nijedna država članica ne uloži prigovor, EK javno objavljuje popis objekata, a uvoz iz ovih objekata dopušta se po isteku 10 radnih dana od dana na koji EK objavi popis (član 12.4.a.b.). Iz ovog proizlazi da se konačno odobravanje uvoza može prolongirati do konačne odluke odgovarajućeg odijela Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja u slučaju prigovora dostavljenog EK u okviru redovne procedure. Popisi objekata se objavljuju na službenim stranicama DG SANTE-a obzirom da EK ima obavezu da najnovije verzije svih popisa objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz dopušten, učini dostupnim javnosti. Međutim, ukoliko najmanje jedna država članica dostavi pisane primjedbe ili ako EK smatra da je popis neophodno izmijeniti u svjetlu relevantnih informacija kao što su izvještaji EU o inspekcijama ili obavijesti u okviru RASFF-a, EK obavještava o ovome sve države članice, a pitanje delegira odgovarajućoj sekciji Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja (Član 12.(4.c.). Tumačenje ovog stava moglo bi ići u pravcu da je na inicijativu države članice ili EK, uvoz iz jednog ili više objekata treće zemlje ili treće zemlje u cjelini moguće privremeno obustaviti samo pod uslovom da postoje validni argumenti u vidu rezultata veterinarskih kontrola na granici i kontrola nakon puštanja u promet na tržište EU te ne i prije nego se pošiljke iz trećih zemalja uvezu u EU, kao što je bio slučaj sa BiH i prigovorom R. Hrvatske. Stoga je važno za treću zemlju da osigura efikasnost i djelotvornost sistema službenih kontrola svih proizvoda životinjskog porijekla, što je „conditio sine qua non“ za odobrenje uvoza u EU. Službene kontrole moraju biti u cijelosti efikasne za sve proizvode, neovisno o vrsti ili porijeklu istih. Parcijalna rješenja za uspostavu učinkovitog lanca komande u sistemu službenih kontrola hrane su neodrživa i sa aspekta zaštite zdravlja ljudi, potrošača, životinja i okoliša neprihvatljiva. 3.4. Odnos Evropske komisije i nadležnih institucija u trećim zemljama Proces odobravanja uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU najslikovitije odražava odnose EK i nadležnih institucija treće zemlje, kao i očekivanja EU od treće zemlje u cjelini. EK, tačnije FVO-a u toku kontrola u trećoj zemlji ocjenjuje usklađenost zakonodavstva te zemlje sa acquis-em EU i organizaciju i rad institucija u mreži hrane, a posebno organizaciju i efikasnost sistema službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla. S druge strane, nadležna institucija u trećoj zemlji nadzire subjekte u poslovanju sa hranom i ocjenjuje usklađenost uslova u objektima sa domaćim propisima ili propisima EU te izdavanjem certifikata o zdravstvenoj ispravnosti pošiljke namijenjene izvozu u EU garantuje da su svi uslovi propisani acquis-em u vezi sa pošiljkom ispunjeni. Međutim, institucije u trećoj zemlji odgovorne su za sve elemente sistema, ne samo za nadzor u objektima kandidiranim za izvoz, nego i za službene kontrole u međunarodnom i domaćem prometu, sistem identifikacije i kontrole kretanja životinja, uslove na farmama životinja za proizvodnju sirovina, stočnu hranu, zdravlje životinja, javno zdravlje itd. Stoga EU očekuje da cjelokupni sistem bude učinkovit i da rezultira stanjem koje je istovjetno stanju u slučaju primjene EU propisa. Uz ovo, kada su nadležnosti fragmentirane obično neće biti riječi o jednoj nadležnoj instituciji, nego više nadležnih institucija te stoga EU svojim propisima zahtjeva �postojanje centralnog nadležnog tijela koje bi trebalo imati stvarna ovlaštenja u pogledu nadzora nad sveukupnim sistemom, uključujući i objekte kandidirane za izvoz. Odlike dobro funkcionirajućeg sistema sigurnosti hrane su jasna podjela nadležnosti institucija koji čine ovaj sistem, ustavom i zakonom uspostavljeni mehanizmi saradnje, koordinacije i nadzora nad sveukupnim sistemom, jasne obaveze i odgovornosti te razvoj znanja svih službenika uključenih u sistem sigurnosti hrane, naročito sistem službenih kontrola. Iako su subjekti u poslovanju sa hranom odgovorni za zdravstvenu ispravnost hrane koju proizvode, prerađuju ili distribuiraju na domaćem i inostranom tržištu, u odnosima sa EU centralno nadležno tijelo u trećoj zemlji posreduje kao garant da su svi uslovi u pogledu zdravstvene ispravnosti pošiljke proizvoda životinjskog porijekla namijenjene tržištu EU ispunjeni. Acquis EU koristi termin „nadležno tijelo“ ili „centralno nadležno tijelo“ kako bi uputilo na potrebnu administrativnu strukturu, ali ostavlja prostor trećoj zemlji da uredi sistem u skladu sa svojim ustavnim okvirom i zakonskim specifičnostima te ujedno obavezuje treću zemlju da odluči koja će institucija u sistemu biti odgovorna za učinkovito provođenje zakonodavstva vezano za proizvode životinjskog porijekla i izvoz istih u EU. 4. Uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja u EU Procedure i opšti uslovi za uvoz proizvoda životinjskog porijekla primjenjuju se na sve proizvode životinjskog porijekla, pa time i na mlijeko i mliječne proizvode. Informacije i status zemlje po pitanju zdravlja životinja i javnog zdravlja se sagledavaju u kontekstu vrste proizvoda životinjskog porijekla koje treća zemlja želi izvoziti u EU. Uslovi za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja u EU, sadržani su u opštim propisima EU o hrani i hrani za životinje kao i posebnim propisima za uvoz sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi, od kojih ističemo: - Uredbu (EZ) br. 178/2002 Evropskog parlamenta i Vijeća od 28. januara 2002. o utvrđivanju opštih načela i uslova zakonodavstva o hrani, osnivanju Evropske agencije za sigurnost hrane i utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane; - Uredbu (EZ) br. 852/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o higijeni hrane; - Uredbu (EZ) br. 853/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog porijekla; - Uredbu (EZ) br. 882/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštovanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja; - Uredbu (EZ) br. 854/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih prehrani ljudi te - Uredbu Komisije (EU) br. 605/2010 od 2. jula 2010. o uslovima zdravlja životinja i javnog zdravlja te uslovima veterinarskog certificiranja za unošenje sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi u Evropsku uniju; - Uredbu Komisije (EZ) br. 2073/2005 od 15. novembra o mikrobiološkim kriterijima za hranu i - Direktivu Vijeća (EZ) br. 2002/99 od 16. decembra o utvrđivanju uslova za zdravlje životinja u procesu proizvodnje, prerade, distribucije i unošenja proizvoda životinjskog porijekla za ljudsku upotrebu. Na snazi je i veći broj propisa kojima se uređuju zahtjevi zdravlja životinja i javnog zdravlja u kontekstu uvoza proizvoda životinjskog porijekla u EU kao i nacionalni propisi država članica glede uvoza određenih proizvoda životinjskog porijekla. Uslove za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU sadržane u navedenim propisima možemo podijeliti na dvije grupe: opšte koje se primjenjuju na sve proizvode životinjskog porijekla, uključujući mlijeko i mliječne proizvode te specifične koje se isključivo odnose na sirovo mlijeko i mliječne proizvode. 4.1. Opšti uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz trećih zemalja u EU �Uredba (EZ) br.178/2002 propisuje da hrana i hrana za životinje koja se uvozi u EU sa ciljem stavljanja na tržište EU mora udovoljavati zahtjevima acquis-a EU o hrani ili uslovima koje EU barem priznaje istovjetnim acquis-u ili ako postoje posebni ugovori između EU i države izvoznice, zahtjevima koji su sadržani u tom ugovoru (ĉlan 11.). Hranu i hranu za životinje koja je nesigurna u smislu da je štetna za zdravlje i neprikladna za prehranu ljudi ili životinja nije dozvoljeno stavljati na tržište EU, za što je odgovoran subjekat u poslovanju sa hranom iz EU koji takve pošiljke uvozi i subjekat u poslovanju sa hranom iz treće zemlje koji otprema ove pošiljke. Ova opšta odredba iz člana 11. Uredbe primjenjuje se i na mlijeko i mliječne proizvode namijenjene ishrani ljudi. Uredba (EZ) br. 852/2004 o higijeni hrane u ĉlanu 10 propisuje da, u odnosu na higijenu hrane iz uvoza, odgovarajući zahtjevi zakonodavstva o hrani navedeni u članu 11. Uredbe (EZ) br. 178/2002, uključuju i zahtjeve utvrđene članovima 3-6. Poglavlja II – Obaveze subjekata u poslovanju sa hranom ove Uredbe. U skladu sa odredbama navedenog poglavlja subjekti u poslovanju sa hranom iz trećih zemalja moraju osigurati da sve faze proizvodnje, prerade i distribucije hrane, koje su pod njihovom kontrolom udovoljavaju opštim i specifičnim uslovima EU o higijeni hrane te posebnim zahtjevima o higijeni hrane životinjskog porijekla. Subjekti u poslovanju sa hranom dužni su uspostaviti, provoditi i održavati trajni postupak ili postupke temeljene na načelima sistema HACCP-a (Analiza rizika i kritične kontrolne tačke) te surađivati sa nadležnim tijelima treće zemlje u pogledu vršenja službenih kontrola, registracije i odobrenja za rad. U Prilogu I i II, ove Uredbe navedeni su opšti higijenski zahtjevi za subjekte u poslovanju sa hranom na nivou primarne proizvodnje i prerade. Uredbom (EZ) br. 853/2004 o pravilima higijene hrane životinjskog porijekla, u kontekstu mlijeka i mliječnih proizvoda, utvrđeni su opšti uslovi uvoza u EU proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja (članovi 5-7.) te posebna pravila za sirovo mlijeko, kolostrum, mliječne proizvode i proizvode od kolostruma (Prilog III, Odjeljak IX), u skladu sa kojima trebaju biti i pošiljke koje potiču izvan EU. Ako ih primijenimo na mlijeko i mliječne proizvode, opšte uslove za uvoz proizvoda životinjskog porijekla, propisane članovima 5., 6. i 7. ove Uredbe, možemo sumirati na sljedeći način: - mlijeko i mliječni proizvodi mogu se uvoziti u EU samo iz treće zemlje koja je na listi trećih zemalja odobrenih za uvoz ovih proizvoda u EU. Prilog I Uredbe (EU) br. 605/2010 daje popis trećih zemalja ili njihovih dijelova iz kojih je odobreno unošenje pošiljki sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, uz navođenje vrste termičke obrade koja se zahtijeva za takve proizvode. Stavljanje treće zemlje na odgovarajuće liste zemalja odobrenih za uvoz prema tipu mlijeka i mliječnih proizvoda (sirovo, pasterizirano, sterilizirano) znači da su kontrole FVO-a provedene u toj zemlji pozitivno ocijenile sistem službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda, usklađenost i provođenje zakonodavstva u ovoj oblasti te učinkovitost rada i koordinaciju nadležnih institucija treće zemlje kao i da su svi uslovi javnog zdravlja i zdravlja životinja ispunjeni; - mlijeko i mliječni proizvodi mogu se uvoziti u EU samo ukoliko potiču iz objekata koje se nalaze na listi objekata trećih zemalja odobrenih za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda koja se objavljuje na službenim stranicama DG SANTE-a, u skladu sa procedurama iz člana 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004. Stavljanje objekata za proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda na listu objekata odobrenih za uvoz u EU znači da dati objekti ispunjavaju uslove propisane zakonodavstvom EU ili zakonodavstvom treće zemlje koje se smatra istovjetnim acquis-u EU; - mlijeko i mliječni proizvodi koji se uvoze u EU moraju biti higijenski ispravni i u skladu sa svim relevantnim propisima EU kojima se reguliše uvoz proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, ispravno označeni u pogledu zdravstvene ispravnosti i sa ispravnom identifikacijskom oznakom proizvoda; - pošiljke mlijeka i mliječnih proizvoda koje se uvoze u EU iz trećih zemalja moraju pratiti odgovarajući certifikati i isprave koje izdaje nadležno tijelo treće zemlje, a kojima se potvrđuje da su svi relevantni uslovi EU u pogledu zdravstvene ispravnosti pošiljke, zdravlja životinja i javnog zdravlja koji se dovode u vezu sa ovim proizvodima ispunjeni. Modeli certifikata koji trebaju pratiti �pošiljku mlijeka i mliječnih proizvoda u odnosu prema vrsti termičke obrade dati su u Prilogu II Uredbe (EU) br. 605/2010; - mlijeko i mliječni proizvodi koji se uvoze u EU moraju proći odgovarajuće službene kontrole pri ulasku na teritoriju EU, u skladu sa Uredbom (EZ) br. 854/2004 te se moraju uvesti preko tačno određenih graničnih prijelaza na kojima se nalaze granične inspekcijske postaje. U slučaju BiH, uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU može se odvijati isključivo preko GP Gradiška i GP Bijača. 4.2. Specifiĉni uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda u EU U Prilogu III, Odjeljku IX Uredbe (EZ) br. 853/2004 utvrđeni su specifični zahtjevi za mlijeko i mliječne proizvoda, bez obzira na zemlju porijekla, a odnose se na:  primarnu proizvodnju sirovog mlijeka i kolostruma u smislu: zdravstvenih zahtjeva za proizvodnju sirovog mlijeka i kolostruma, higijene na farmama za proizvodnju ovih proizvoda (higijene prostorija i opreme, higijene tokom mužnje, sakupljanja i prijevoza sirovog mlijeka i higijene osoblja) i mikrobioloških kriterija za sirovo mlijeko;  mliječne proizvode proizvedene od sirovog mlijeka ili mlijeka koje je prošlo određenu termičku obradu u smislu: zahtjeva za temperaturu, termičku obradu i kriterije za sirovo kravlje mlijeko koje se koristi u proizvodnji mliječnih proizvoda;  pakovanje i ambalažu sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda;  označavanje u smislu deklaracije na pakovanju koja jasno ukazuje da se radi o sirovom mlijeku ili proizvodu napravljenom od sirovog mlijeka te  identifikacijsku oznaku u smislu stavljanja broja odobrenja objekta i šifre zemlje na pakiranje. 4.2.1. Mikrobiološki kriteriji za sirovo mlijeko U pogledu kvalitete mlijeka, subjekti u poslovanju sa hranom iz trećih zemalja dužni su poduzeti postupke kojim će osigurati da mlijeko i mliječni proizvodi koje izvoze na tržište EU udovoljavaju kriterijima EU za sirovo mlijeko u pogledu broja mikroorganizama i somatskih ćelija. Usklađenost sa kriterijima se provjerava na reprezentativnom broju uzoraka prikupljenih na poljoprivrednom gazdinstvu, za što je također odgovoran subjekat u poslovanju sa hranom koji proizvodi/sakuplja/prerađuje mlijeko ili nadležne institucije u domenu provođenja nacionalnog programa kontrole. Sirovo mlijeko koje se uvozi u EU, a namijenjeno je ishrani ljudi kao i sirovo mlijeko upotrjebljeno u proizvodnji mliječnih proizvoda mora udovoljavati sljedećim kriterijima propisanim u Dijelu III, Poglavlja I, Odjeljka IX, Priloga III Uredbe (EZ) br. 853/2004: a) za sirovo kravlje mlijeko: Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) na 30 °C (u 1 ml) ≤ 100 000 (*) Broj somatskih stanica (u 1 ml) ≤ 400 000 (**) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno; (**) Geometrijski prosjek tokom tromjesečnog razdoblja, s najmanje jednim uzorkom mjesečno, osim ako nadležno tijelo (EU) odredi drugu metodologiju s obzirom na sezonska odstupanja u količinama proizvodnje b) za sirovo mlijeko drugih vrsta �Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) na 30 °C (u 1 ml) ≤ 1 500 000 (*) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno c) za sirovo mlijeko drugih vrsta namijenjeno proizvodnji proizvoda postupkom koji ne uključuje toplinsku obradu Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) ≤ 500 000 (*) na 30 °C (u 1 ml) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno Sirovo mlijeko iz trećih zemalja ne smije sadržavati ostatke antibiotika u količinama koje premašuju nivoe dopuštene zakonodavstvom EU za svaku pojedinačnu tvar ili zbirnu količina ostataka antibiotskih tvari koja premašuje najveću dopuštenu vrijednost (vidi: Prilog I. i III. Uredbe (EEZ) br. 2377/90). U ovom kontekstu treba istaći važnu ulogu laboratorija, kao dijela sistema službenih kontrola. Zemlja mora imati mrežu ovlaštenih i referentnih laboratorija, adekvatno opremljenih za vršenje ispitivanja u skladu sa metodama primjenjivim u EU, kako bi rezultati analiza bili uporedivi i pouzdani. Drugi važan elemenat je pravovremeno izvještavanje subjekata u poslovanju sa hranom i nadležnih institucijama o rezultatima pretraga. 5. Uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda porijeklom iz BiH u EU 5.1. Zahtjev za izvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz BiH u EU Ured za veterinarstvo BiH je u novembru 2010. godine dostavio DG SANTE-u službeni zahtjev za izvoz određenih proizvoda životinjskog porijekla u EU, između kojih i mlijeka i mliječnih proizvoda. U odgovoru na zahtjev, EK ukazala je na Uredbu (EU) br. 605/2010, naročito Prilog I u kojem je sadržan popis trećih zemalja iz kojih je uvoz pošiljki mlijeka i mliječnih proizvoda odobren, uz navođenje vrste termičke obrade koja se zahtijeva za takve proizvode. BiH je u skladu sa ovim popisom, od 1995. godine1 na listi trećih zemalja iz kojih je uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda moguć isključivo ukoliko su mlijeko i mliječni proizvodi podvrgnuti jednom od alternativnih postupaka termičke obrade na visokim temperaturama, navedenih u članu 4. Uredbe. Uvrštavanje BiH na ovaj popis je bilo u skladu sa procjenom rizika za termički obrađeno mlijeko gdje utvrđeni rizik nije zahtijevao niti opravdavao prethodnu kontrolu EK. Međutim, kontrola FVO morala je biti provedena imajući u vidu sveukupna iskustva EK sa procesom odobravanja uvoza drugih proizvoda životinjskog porijekla iz BiH u EU, naročito u vezi sa zakonodavstvom, nadležnostima institucija u mreži hrane i hrane za životinje, te službenim kontrolama. Poslije novembra 2010. godine, inicijativa za odobravanje uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda obnovljena je tokom tehničkih sastanaka zajedničkih tijela za provođenje Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice, sa jedne strane i Bosne i Hercegovine, sa druge strane2, u prvoj polovini 2012. godine, a pristupanje R. Hrvatske EU intenziviralo je dijalog BiH i EK na ovu temu. Ured za veterinarstvo BiH je već u decembru 2012. godine dostavio DG SANTE-u zahtjev za dolazak inspekcije FVO-a, u cilju ocjene sistema službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu i odobravanja uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU. Ovom koraku prethodilo je nekoliko događaja koji su motivirali institucije u BiH na podnošenje zahtjeva u ovom periodu. Naime, dva mjeseca ranije Vijeće ministara BiH usvojilo je set propisa o higijeni i Pogledati: Commission Decision of 27 July 1995 drawing up a provisional list of third countries from which Member States authorize imports of milk and milk based products and revoking Decision 94/70/EC 2 „Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ br. 5/08 1 �službenim kontrolama hrane i hrane za životinje te mikrobiološkim kriterijima za hranu, koji su bili predmet usklađivanja sa propisima koje čine tzv. higijenski paket EU (vidi poglavlje 2.). Usvajanjem higijenskog paketa, zvanično je potvrđen dogovor o rješavanju pitanja pozitivnog sukoba nadležnosti Ureda za veterinarstvo BiH i Agencije za sigurnost hrane BiH u vezi sa proizvodima životinjskog porijekla. Početkom marta iste godine završena je inspekcijska posjeta FVO-a sektoru peradarstva koja je rezultirala izvještajem sa nizom preporuka u pogledu organizacije službenih kontrola u skladu sa zahtjevima EU u ovom sektoru. Nedugo zatim, na radionici u organizaciji TAIEX-a (Tehnička pomoć i razmjena informacija) nadležne institucije u BiH su sa ekspertima iz EU dogovorili deset aktivnosti za uspostavljanje horizontalnog okvira za službene kontrole hrane i hrane za životinje u BiH u skladu sa Uredbom (EZ) br. 882/2004, te je utvrđen vremenski okvir za njihovo provođenje. U međuvremenu, stručnjaci iz EU posjetili su objekte za proizvodnju i preradu mlijeka koje imaju potencijal za izvoz u smislu udovoljavanja zahtjevima EU te su pozitivno ocijenjeni higijenski uslovi i prakse primijenjene u ovim objektima. Najzad, krajem 2011. godine R. Hrvatska, čije je tržište bilo primarno izvozno tržište za proizvođače mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH, potpisala je Ugovor o pristupanju EU, a Evropsko vijeće najavilo je 01. juli 2013. godine kao datum njenog ulaska u Uniju. Slijedom zahtjeva za dolazak inspekcije FVO-a, EK je na IV sastanku Pododbora za poljoprivredu i ribarstvo, u februaru 2013. godine predala institucijama u BiH pred-misijski upitnik, a potom i dodatna pitanja. U međuvremenu, glavne preporuke EK sa sastanka zajedničkih tijela za provođenje PS/SSP-a potencirale su pripremu i usvajanje zakonskih rješenja u oblasti sigurnosti hrane i veterinarstva koja bi osigurala jasnu podjelu nadležnosti institucija u mreži hrane te učinkoviti lanac komande u sistemu službenih kontrola za sve proizvode biljnog i životinjskog porijekla. Ovo su i institucije BiH prepoznale kao prioritete u Mapi puta za izvoz proizvoda biljnog i životinjskog porijekla, koju je Vijeće ministara BiH usvojilo ranije, u 2010. godini. 5.2. Uspostavljanje lanca komande kojim se zadovoljavaju uslovi za izvoz mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH u EU Sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje u BiH je fragmentiran, kao i sistem sigurnosti hrane uopšte, sa velikim brojem institucija koje često nisu dobro koordinirane, sa nadležnostima koje se preklapaju na horizontalnom i vertikalnom nivou kao posljedica zakonskih rješenja koja često nisu usklađena i između kojih ne postoji jasna hijerarhija, što otežava njihovu primjenu u praksi. Usvajanje higijenskog paketa je postavilo temelje za rješavanje ovih pitanja, ali ih nije riješilo niti ih može riješiti bez izmjene postojećeg zakonskog okvira u zemlji u oblasti sigurnosti hrane i veterinarstva, uključujući i entitetsko i kantonalno zakonodavstvo. U trgovinskim odnosima sa EU najvažnije otvoreno pitanje bilo je i dalje je uspostava vertikalnog lanca komande sa utvrđenim centralnim nadležnim tijelom sa stvarnim i u praksi potvrđenim ovlaštenjima za upravljanje cijelim lancem i ovlaštenjem da u odnosima sa EU pruži garancije da je zakonodavstvo u BiH usklađeno sa acquis-em EU te da se na odgovarajući način provodi. Naime, u prethodnim inspekcijama FVO-a u sektoru peradarstva, analizom zakonodavstva i stanja na terenu, ocijenjeno je da Ured za veterinarstvo BiH nema ulogu centralnog nadležnog tijela u sistemu službenih kontrola hrane i hrane za životinje u BiH, što je predstavljalo prijetnju i za ishod kontrolne posjete FVO-a sektoru mljekarstva. Naime, Ured za veterinarstvo BiH ima stvarna ovlaštenja za nadzor nad radom graničnih veterinarskih inspektora, dok su veterinarske kontrole u domaćem prometu nadležnost entitetskih, kantonalnih i institucija Brčko distrikta BiH. Iako svjesni navedenih otvorenih pitanja, a istovremeno nastojeći anticipirati posljedice nemogućnosti izvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u R. Hrvatsku nakon 01. jula 2013. godine (kao i u ostale države članice EU), institucije u BiH inzistirale su na dolasku inspekcije FVOa. Kako su iskustva EK u pogledu ocjene funkcionisanja sistema službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla u BiH bila negativna, a dogovor na tehničkom nivou o novom Zakonu o hrani i Zakonu o veterinarstvu još uvijek neizvjestan, rješenje za uspostavljanje vertikalnog lanca komande u službenim kontrolama mlijeka i proizvoda od mlijeka, osmišljeno je u formi Protokola o uspostavljanju �komandnog lanca kojim se zadovoljavaju uslovi EU za uvoz u EU mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH. Protokol su potpisali 17. jula 2013. godine ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i entitetski ministri poljoprivrede, a odobrili su ga svojim potpisom i premijeri svih 10 kantonalnih vlada te gradonačelnik Brčko distrikta BiH. Protokol je tretirao isključivo lanac komande u sistemu službenih kontrola objekata kandidiranih za izvoz termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, kontrola i certificiranja pošiljki ovih proizvoda namijenjenih izvozu u EU i kontrola farmi koje snabdijevaju odobrene mljekare sirovim mlijekom. Protokol je imao za cilj uspostavljanje vertikalnog lanca komande za izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU kroz političku odluku da se Uredu za veterinarstvo, do usvajanja novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu na državnom nivou, osiguraju uslovi da djeluje kao centralno nadležno tijelo za organizaciju službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih tržištu EU. Protokolom je uveden i termin lokalnog nadležnog tijela, koje podrazumijeva kantonalne veterinarske inspektore u F BiH te republičke inspektore u RS-u. Kako bi se ovo postiglo, odnos centralnog i lokalnog nadležnog tijela bio je uređen ugovorima o saradnji koje je Ured za veterinarstvo BiH potpisao sa svim lokalnim nadležnim tijelima koja vrše inspekcijske kontrole u objektima odobrenim za izvoz. Ugovorima o saradnji uređeni su međusobna prava i obaveze ugovornih strana, zakonodavstvo na državnom nivou koje lokalno nadležno tijelo mora primjenjivati u svom radu u objektima kandidiranim za izvoz, izvještavanje o provedenim inspekcijskim kontrolama, nadzor nad radom lokalnog nadležnog tijela, financiranje službenih kontrola koje izvrši lokalno nadležno tijelo te metode i principi vršenja inspekcijskih kontrola. Sredstva za financiranje inspekcijskih kontrola u vezi sa objektima odobrenim za izvoz i pošiljkama mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu, koje provode lokalna nadležna tijela bila su osigurana iz Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza. Smisao Protokola i ugovora o saradnji je bio da lokalno nadležno tijelo odgovora direktno Uredu za veterinarstvo za dio poslova koji se odnosi na vršenje inspekcijskog nadzora u objektima odobrenim za izvoz i na farmama koje ovim objektima isporučuju sirovine te za nadzor i certifikaciju pošiljki mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu u EU. Ovo se namjeravalo postići podnošenjem mjesečnih izvještaja o provedenim inspekcijama i primjenom planova i smjernica koje je centralno nadležno tijelo imalo obavezu dostaviti lokalnom nadležnom tijelu. Ured za veterinarstvo BiH imao je obavezu nadzirati rad lokalnih nadležnih tijela kroz redovne kontrole (najmanje jednog godišnje), kako bi potvrdio provođenje svih ugovorenih aranžmana sa lokalnim nadležnim tijelom. Model vertikalnog lanca komande uspostavljen Protokolom, zajedno sa procedurama odobravanja objekata i postupcima certifikacije, bio je predmet ocjene FVO-a, da bi akcionim planom za ispunjavanje preporuka iz Izvještaja o provedenoj reviziji, bilo predviđeno njegovo povlačenje sa snage, kao i ugovori sa lokalnim nadležnim tijelima. Iako pripremljen na osnovu sličnih rješenja u državama članicama EU i potpisan u dobroj vjeri, Protokol se nije pokazao učinkovitim modelom organizacije službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda. Razlog ovome je što se na osnovu „ad hoc“ političkog dogovora, ali bez čvrste odlučnosti da se aranžmani definisani Protokolom u praksi potpuno primjene, nastojalo urediti isključivo pitanje izvoza proizvoda termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, izolovano od ostalih elemenata sistema, kao što su: identifikacija i kontrola kretanja životinja i usklađivanje podataka u različitim registrima farmi i životinja koji se vode na državnom i entitetskom nivou te na svakoj pojedinačnoj farmi; kontinuirani programi obuke veterinarskog osoblja o acquis-u EU, naročito veterinarskih inspektora na nižim nivoima vlasti koji su i nosioci službenih kontrola u objektima odobrenim za izvoz; službene kontrole hrane za životinje; adekvatnost kontrola na granici; nadležnosti institucija u mreži hrane; usklađenost i hijerarhija u primjeni propisa i sl. Uz ovo, Protokol je potpisan u julu 2013. godine, a kontrola FVO-a je organizovana u januaru 2014. godine te period od pet mjeseci nije bio dovoljan da Protokol u potpunosti zaživi, što možemo dovesti u vezi i sa neblagovremenim prethodnim pripremama za njegovo provođenje. �5.3. Revizijska posjeta Ureda za hranu i veterinarstvo U periodu od 21. do 31. januara 2014. godine, inspektori FVO-a izvršili su reviziju sistema službenih kontrola u sektoru mlijeka u BiH sa ciljem odobravanja uvoza u EU termički obrađenog mlijeka i zrelog sira iz BiH, a koji se bazirao na potpisanom Protokolu. Revizorski tim FVO-a posebno je ocijenio: a) b) c) d) e) f) g) h) zakonodavstvo i organizaciju nadležnih institucija; zdravstveni status životinja; odobravanje i stavljanje na liste objekata za izvoz; službene kontrole subjekata u poslovanju sa hranom na nivou objekta; registraciju farmi, identifikaciju i kontrolu kretanja životinja; primjenu pravila higijene za proizvodnju mlijeka i službene kontrole; laboratorijske službe te službenu certifikaciju. Završni sastanak održan je 31. januara 2014. godine kada su predstavljeni preliminarni zaključci do kojih je revizorski tim FVO-a došao tokom posjete institucijama i objektima za proizvodnju i preradu mlijeka i mliječnih proizvoda. 5.3.1. Izvještaj o provedenoj reviziji i akcioni plan Nacrt izvještaja o provedenoj reviziji dostavljen je na komentare Uredu za veterinarstvo BiH u martu 2014. godine, a završni izvještaj je objavljen na službenim stranicama FVO-a, 08. avgusta 2014. godine. Uz Izvještaj je dostavljen i akcioni plan sa preporukama za otklanjanje uočenih nedostataka. Zaključci po svakoj od tačaka revizije nisu davali prostora za ohrabrenje i nagovještavali su neophodnost iznalaženja drugih rješenja u odnosu na ona predložena Protokolom. U sumarnoj ocjeni inspektori FVO naveli su da organizacija službenih kontrola koja je bila predmet revizije nije ni efikasna ni učinkovita. U toku posjete uočeno je da ne postoje detaljna uputstva za vršenje kontrola i da kontrole nisu dosljedne. Zaključeno je da nedostatak efikasnog nadzora i ovlaštenja koji su osnova za provođenje korektivnih mjera, negativno utiče na vršenje kontrola. Najveći problem predstavlja kvaliteta sirovog mlijeka, a količina sirovog mlijeka koja se proizvede na farmama ne može pokriti potrebe za proizvodnjom mlijeka namijenjenog izvozu. Sistem identifikacije i registracije životinja nije pouzdan. Ukazano je i na manjkavosti u dinamici realizacije Protokola, obzirom da sva imanja do dolaska inspekcije FVO-a nisu pregledana te da su aktivnosti u pogledu utvrđivanja nepravilnosti na farmama i nadzora nad provođenjem korektivnih radnji počele nedugo prije dolaska inspektora iz EU. U vezi laboratorijskih službi, zaključeno je da su laboratorije tehnički opremljene za vršenje kontrole sirovog mlijeka, ali i da postoje nedostaci u izvještavanju subjekata u poslovanju sa hranom i nadležnih tijela o rezultatima, što onemogućava učinkovito vršenja kontrola. Ukazano je da certifikacija pošiljki za izvoz nije pouzdana, obzirom da se ovjeravaju netačne izjave u kojima se navode da mliječni proizvodi koji se izvoze u druge zemlje zadovoljavaju relevantne uslove EU (DG SANTE, Final report). Akcioni plan dostavljen uz nacrt izvještaja o provedenoj reviziji sadrži šest preporuka na koje su institucije u BiH imale obavezu odgovoriti u predviđenim rokovima. Aktivnosti koje su nadležne institucije u BiH predlagale u svrhu adresiranja preporuka morale su biti ocijenjene kao zadovoljavajuće, kako bi FVO odobrio akcioni plan kao osnovu za korigiranje zatečenog stanja i donošenje odluke o odobravanju uvoza. Za svaku od preporuka bilo je neophodno definisati aktivnosti i rokove za provođenje istih. Za razliku od sličnih akcionih planova u prošlosti vezanih za provedene inspekcije FVO-a u zemlji, odobravanje akcionog plana za mlijeko je bilo otežano imajući u vidu da predložene aktivnosti nadležnih institucija za ispunjavanje pojedinih preporuka u više navrata nisu bile ocijenjene kao zadovoljavajuće te ih je bilo potrebno suštinski korigovati u skladu sa komentarima FVO-a, a naročito preporuku u vezi �organizacije i jačanja sistema službenih kontrola, koja je i najvažnija preporuka. Tako su odgovori institucija u BiH na predložene preporuke u toku 2014. godine dostavljeni tri puta (u aprilu, avgustu i decembru) a u 2015. godini, dva puta, u aprilu i maju. Preporuke FVO date su u tabeli ispod: Tabela 1:Preporuke FVO u vezi organizacije službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih tržištu EU (DG SANTE, Final report3) 1. Ojačati organizaciju službenih kontrola, njihove ovlasti, nadzor kojim su podvrgnute i nadležnosti za učinkovito provođenje zakonodavstva koje se primjenjuje, a u cilju osiguranja usklađenosti ili istovjetnosti sa relevantnim zahtjevima EU za proizvodnju mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu u EU. 2. Osigurati da osoblje koje vrši službene kontrole u objektima za preradu mlijeka i farmama za proizvodnju mlijeka te osoblje odgovorno za procedure certifikacije posjeduje dovoljno znanja o zahtjevima utvrđenim u Tačkama II.1 i II.2. UHT modela certifikata EU za izvoz mliječnih proizvoda u EU. 3. Uspostaviti dokumentovane kontrolne procedure za službene kontrole u objektima za preradu mlijeku i na farmama za proizvodnju mlijeka, kako bi se potvrdila ispunjenost zahtjeve utvrđenih u tačkama II.1 i II.2. UHT modela certifikata EU za izvoz mliječnih proizvoda u EU; 4. 5. 6. Osigurati da samo oni objekti za proizvodnju mlijeka, koji zajedno sa farmama za proizvodnju mlijeka od kojih dobavljaju sirovo mlijeko, ispunjavaju relevantne zahtjeve EU, budu na listi objekata odobrenih za izvoz, kako je utvrđeno u članu 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004; Osigurati da farme za proizvodnju mlijeka bivaju podvrgnute inspekciji u skladu sa zahtjevima utvrđenim u tački II.1. UHT modela certifikata za mlijeko navedenog u Dijelu 2. Priloga II Uredbe (EU) br. 605/2010 te da sirovo mlijeko upotrjebljeno u procesu proizvodnje mliječnih proizvoda ispunjava zahtjeve utvrđene u tački II.2. navedenog certifikata. Preduzeti mjere kako bi se osiguralo da se primjenjuju principi certifikacije istovjetni onima utvrđenima u Direktivi Vijeća br. 96/1993. U cilju adresiranja 1. preporuke nadležne institucije pripremile su nacrt novog Zakona o veterinarstvu, kojim su između ostalog predloženi modeli odobravanja i registracije objekata te posebna procedura odobravanja i registracije objekata za izvoz, model organizacije službenih kontrola i nadzora nad istima te postupanja u slučaju identificiranja neusklađenosti sa zahtjevima iz zakonodavstva BiH o hrani i hrani za životinje, a u vezi sa pošiljkama za izvoz u EU. Usvajanje novog Zakona o veterinarstvu u BiH bit će praćeno izmjenama postojećih zakona u entitetima po hitnoj proceduri. Predloženi modeli osiguravaju Uredu za veterinarstvo BiH da djeluje kao centralno nadležno tijelo u sistemu službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenih izvozu u EU. Treba istaći da je adresiranje ove preporuke na navedeni način predloženo u aprilu 2015. godine, a prihvaćeno u maju i junu 2015. godine, nakon što su raniji prijedlozi u vidu pojedinačnih odluka vlada entiteta i pod-zakonskih akata donesenih u skladu sa postojećim okvirom, ocjenjeni nedovoljno učinkovitim. 5.3.2. Odobravanje uvoza mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz BiH u EU FVO je 18. juna 2015. godine potvrdio da su sve aktivnosti za provođenje preporuka iz akcionog plana zadovoljavajuće te je Ured za veterinarstvo BiH pozvan da dostavi popis objekata predloženih za izvoz u EU, što je učinjeno 09. jula 2015. godine. Na popisu su bile četiri mljekare koje su prošle proceduru odobravanja u zemlji: Milkos d.d. iz Sarajeva, Mlijeko produkt d.o.o. iz Kozarske Dubice, Mljekara Livno iz Livna te Megle mljekara d.o.o. iz Bihaća. DG SANTE je nakon provedene procedure u skladu sa članom 12. Uredbe (EZ) br. 853/2004, 13.08.2015. godine objavio popis objekata iz kojih je uvoz pošiljki termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH odobren, a uvoz iz ovih objekata je omogućen od 10. septembra 2015. godine. Vremenski period od dana objavljivanja popisa do dana od kojeg je uvoz odobren je duži od 10 radnih dana, što je protivno procedurama opisanim ranije (vidi: 3.3. Odgovor nadležnih institucija u BiH na preporuke iz Akcionog plana koje je FVO ocijenio zadovoljavajućim, dostupan je na službenim stranicama Ureda za veterinarstvo BiH: www.vet.gov.ba 3 �Popis objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU dozvoljen). Do ovog je došlo uslijed prigovora R. Hrvatske dostavljenog nakon protoka roka iz navedenog člana 12., a kojeg je sekcija za kontrolu i uslove uvoza riješila u korist BiH, 09. septembra. U međuvremenu, još jedna mljekara iz BiH, „Eko sir PUĐA“ d.o.o. iz Livna, prošla je proceduru odobravanja u zemlji te je zahtjev za uvrštavanje ovog objekta na popis objekata odobrenih za uvoz u EU dostavljen DG SANTE-u 06. oktobra 2015. godine. Uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz ove mljekare u EU omogućen je od 26. novembra 2015. godine. Popis objekata iz BiH odobrenih za uvoz termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, objavljen je na službenim stranicama DG SANTE-a, te je dostupan na linku: https://webgate.ec.europa.eu/sanco/traces/output/BA/MMP_BA_en.pdf Nova kontrolna posjeta FVO-a najavljena je za početak 2016. godine i njen cilj će biti ocjena ispunjavana aktivnosti predloženih akcionim planom. 6. Zakljuĉak Sumirajući nalaze analize o procedurama i uslovima za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz trećih zemalja u EU možemo zaključiti da BiH još uvijek treba raditi na uspostavljanju sistema sigurnosti hrane usklađenog sa zahtjevima EU, neovisno od činjenice da je na državnom nivou veći dio propisa u ovoj oblasti usklađen sa acquis-em. Usklađivanje zakonodavstva sa acquis-em nije sebi svrha i odgovornost za propise ne prestaje činom njihovog tehničkog preuzimanja i usvajanja, jer od navedenog važniji su mehanizmi za provođenje zakonodavstva. U BiH je izazov usklađivanja zakonodavstva u poglavlju 12 i veći, imajući u vidu organizaciju sistema sigurnosti hrane u zemlji, posebno sistema službenih kontrola, a koji su refleksija postojećih ustavnih i zakonskih okvira. Potrebno je naglasiti da je usklađivanje zakonodavstva sa acquis-em obaveza BiH preuzeta zaključivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju4, a ne samo diskreciona mogućnost BiH da kroz ovaj proces unaprijedi svoje izvozne potencijale. Od zemalja kandidata i potencijalnih kandidata, EU ima određena očekivanja koja se mogu svesti na jednu sintagmu - opredjeljenje za ĉlanstvo, ali suštinsko i strateško opredjeljenje koje će se odraziti ne samo u pisanim rezolucijama i zaključcima organa zakonodavne ili izvršne vlasti nego i spremnosti na ustupke u vezi sa postojećim zakonodavstvom i spremnošću na korjenite reforme. Za razliku od nekih drugih trećih zemalja, strateško opredjeljenje BiH je članstvo u EU te se odobravanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u EU treba sagledati u svjetlu sveukupnih odnosa BiH i EU proizašlih iz procesa evropskih integracija, na što je EK podsjetila u zaključcima tehničkih konsultacija o poljoprivredi i ribarstvu, u junu 2015. godine. U posljednjem Izvještaju za BiH (nekadašnji Izvještaj o napretku) u području sigurnosti hrane za 2016. godinu, EK je definisala dva prioriteta: usklađivanje sistema službenih veterinarskih i fitosanitarnih kontrola sa evropskim standardima i jačanje administrativnih kapaciteta inspekcijskih službi i laboratorija, što je u biti ponovljena poruka iz prethodnih Izvještaja. Priprema novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu je u toku, a od usvajanja ovih propisa zavisi budućnost izvoza proizvoda životinjskog porijekla u EU. Već nekoliko godina su ovi zakoni predmet diskusija u različitim krugovima. Postojeći zakoni o veterinarstvu i hrani iz 2002 i 2004. godine, u vrijeme i u odnosu na okolnosti u kojima su usvojeni, predstavljali su solidnu osnovu za izgradnju sistema usklađenog sa zahtjevima EU, međutim njihova nadogradnja je često bila otežana pozivanjem na ustavne i zakonske nadležnosti, što se odrazilo i na vanjsko-trgovinsku razmjenu. Pristupanje R. Hrvatske EU koja je u okviru CEFTA-e (Srednjoevropski ugovor o slobodnoj trgovini) bila glavni partner BiH u trgovini poljoprivrednim proizvodima, skrenulo je pažnju vlastima u zemlji na sve nedorečenosti i manjkavosti zakonskog i institucionalnog okvira u oblasti sigurnosti hrane na svim nivoima vlasti u zemlji. Pokušaji da se sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje riješi pojedinačnim pod-zakonskim aktima ili samo za određenu grupu proizvoda nisu održivi dugoročno. Također, postojeći zakoni terminima „nadležno tijelo“, bez preciznog navođenja o kojem se tijelu radi u konkretnim slučajevima, ostavljaju prostor za brojne nedoumice u vezi sa stvarnim nadležnostima institucija na terenu. Čak i kada državni zakoni propisuju obavezu institucijama na nivou entiteta, kantona i opština, često mehanizmi za provođenje takvih Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Bosne i Hercegovine, s druge strane; „Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ br. 10/08. 4 �odredbi nisu ugrađeni u zakonska rješenja na drugim nivoima vlasti što otežava, a ponekad i onemogućava njihovu provedbu, što je potvrdila i inspekcija FVO-a. Nesumnjivo je da BiH treba uložiti značajnije napore u procesu usklađivanja zakonodavstva o sigurnosti hrane i veterinarstva sa acquis-em EU, ali treba imati na umu da je usklađivanje strateški posao i da u slučajevima decentraliziranih država zahtjeva koordinaciju i dogovor u vezi sa rokovima i obuhvatu usklađivanja. Usklađivanje zakonodavstva u oblasti sigurnosti hrane treba da rezultira primarno u jasnim nadležnostima institucija u mreži hrane i usklađenošću svih važećih zakonskih i pod-zakonskih akata na svim nivoima vlasti u zemlji koji uređuju sistem sigurnosti hrane. Nakon usvajanja novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu bit će potrebno revidirati sveukupni zakonski okvir u primjeni u entitetima (uključujući i kantone u Federaciji BiH) i Brčko distriktu BiH, gdje će politička opredijeljenost procesu evropskih integracija i jačanju izvoznih potencijala najviše doći do izražaja. S druge strane, ne smije ostati neprimijećen dosada uloženi napor svih institucija te subjekata u poslovanju sa hranom na izgradnji sistema sigurnosti hrane u skladu sa zahtjevima EU koji je doveo do odobravanja uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU. 7. Literatura European Commission.(2010). General guidance on EU import and transit rules for live animals and animal products from third countries. Preuzeto sa http://ec.europa.eu/dgs/health_foodsafety/index_fr.htm. European Commission. (2014). Final report on audit carried out in Bosnia and Herzegovina from 21 to 31 January 2014, in order to evaluate the controls over the production and processing of dairy products intended for export to the EU. Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/food/fvo/audit_reports/details.cfm?rep_id=3304. Protokol o uspostavljanju komandnog lanca kojim se zadovoljavaju uslovi EU za izvoz mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH u EU. Uredba (EZ) br. 178/2002 Evropskog parlamenta i Vijeća od 28. januara 2002. o utvrđivanju opštih načela i uslova zakonodavstva o hrani, osnivanju Evropske agencije za sigurnost hrane i utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane; OJ L 31/2012. Uredba (EZ) br. 852/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o higijeni hrane; OJ L 139/2004. Uredba (EZ) br. 853/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog porijekla; OJ L 139/2004. Uredba (EZ) br. 882/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštovanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja; OJ L 165/2004. Uredba (EZ) br. 854/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih prehrani ljudi; OJ L 139/2004. Uredba Komisije (EU) br. 605/2010 od 2. jula 2010. o uslovima zdravlja životinja i javnog zdravlja te uslovima veterinarskog certificiranja za unošenje sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi u Evropsku uniju, OJ L 175/2010. �Author: Sandra Memišević Institution: Directorate for European Integration, Council of Minister of Bosnia and Herzegovina E-mail: sandra.memisevic@dei.gov.ba PROCEDURES AND CONDITIONS FOR IMPORT INTO THE EUROPEAN UNION OF MILK AND DAIRY PRODUCTS FROM THIRD COUNTRIES - CASE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract Trough more than half a century, the European Union (EU) has been engaged in establishing of food safety system characterized by the world’s highest food safety standards and absence of their partial appliance in terms of the countries of origin. The introduction of the consignments of food and feed from the third countries on the territory of the EU is allowed only if food and feed meet the requirements of the EU acquis or legislation of the third country, which the EU had assessed as equivalent to the acquis. The conditions for products of animal origin are particularly strict, due to higher risk for consumers, public and animal health associated with these products. This paperwork analyzes primary the procedures and conditions for introduction in the EU the consignments of milk and diary products, as a part of general EU procedures and conditions for introduction of animal origin products originating in the third countries, in the context of Bosnia and Herzegovina (BiH). The following scientific methods are used in the paperwork: methods of deduction, abstraction, synthesis, content analysis and comparative analysis. The main conclusion is that BiH should continue to work on establishing a system of official controls of food and feed, and that "ad hoc" solutions that treat one group of products in the system, are not sustainable in the long term. There is a need for the systematic legal solutions which could response to the requirements of the EU and domestic producers and consumers. Keywords: EU acquis, UHT milk, conditions, import, export, Food and Veterinary Office (FVO), official controls of food and feed. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3163 Title A name given to the resource PROCEDURE I USLOVI ZA UVOZ MLIJEKA I MLIJEČNIH PROIZVODA PORIJEKLOM IZ TREĆIH ZEMALJA U EVROPSKU UNIJU - SLUČAJ BOSNE I HERCEGOVINE Author Author MEMIŠEVIĆ, Sandra Abstract A summary of the resource. Kroz više od pola vijeka Evropska unija (EU) posvećena je uspostavljanju sistema sigurnosti hrane čije su osnovne odlike najviši svjetski standardi sigurnosti hrane i odsustvo njihove parcijalne primjene prema zemljama porijekla. Unošenje pošiljki hrane i hrane za životinje iz trećih zemalja na teritoriju EU moguće je samo pod uslovom da udovoljavaju zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zakonodavstvo treće zemlje za koje je EU ocijenila da je istovjetno acquis-u. Posebno su zahtjevi rigidni za proizvode životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik za potrošače, javno zdravlje i zdravlje životinja. Ovaj rad primarno analizira procedure i uslove za unošenje u EU mlijeka i mliječnih proizvoda, kao dio opštih procedura i uslova EU za unošenje proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, te ih stavlja u kontekst Bosne i Hercegovine (BiH). U radu su korištene metode dedukcije, apstrakcije, sinteze, analize sadržaja i komparativne analize. Zaključna misao konstatira da BiH treba dalje raditi na uspostavljanju sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje, te da „ad hoc“ rješenja koja tretiraju samo jednu grupu proizvoda u sistemu, nisu održiva u dugom roku. Potrebni su sistemski zakoni koji će moći odgovoriti na zahtjeve EU i zahtjeve domaćih proizvođača i potrošača. Ključne riječi: acquis EU, UHT mlijeko, uslovi, uvoz, izvoz, Ured za hranu i veterinarstvo (FVO), službene kontrole hrane i hrane za životinje. (Mišljenja izražena u radu predstavljaju mišljenje autora i ne odražavaju mišljenje Direkcije za evropske integracije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/afde471bee07face4c76681600e2696a.docx 448024d1193a064ac6dc4eb49455f821 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/4dd780547c869924fea1d7cc072f0403.pdf 015aef289efa7de93f1697820f23e1d0 PDF Text Text Autor: Mr. sc. Amila Mujčinović, advokat, doktorant Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Institucija: Advokatski ured Amila Mujčinović E-mail: amila.mujcinovic@gmail.com EFEKTIVNA ZAŠTITA BIH GRAĐANA OD NESIGURNIH PROIZVODA KROZ HARMONIZACIJU TEHNIČKIH PROPISA BOSNE I HERCEGOVINE SA DIREKTIVAMA EVROPSKE UNIJE Sažetak Bosna i Hercegovina se danas nalazi u vrlo nezavidnoj poziciji, jer pored toga što nema uspostavljen sistem sigurnosti proizvoda baziranog na evropskim standardima, sporadično se primjenjuju čak i propisi bivše Jugoslavije. To znači da građani BiH nisu ni na kakav način zaštićeni od nesigurnih proizvoda jer ne postoji nikakav adekvatan sistem koji bi ih zaštitio i osigurao kontrolu kvaliteta i provjere proizvoda koji se uvoze po evropskim standardima. Neposredni cilj ovog rada je da prikaže i približi značaj razumijevanja novog pristupa harmonizaciji tehničkih propisa u Evropskoj uniji (EU), koji je, kroz direktive novog pristupa rezultirao usklađivanju tehničkog zakonodavstva i ubrzano stvaranje evropskog tržišta koji primjer Bosna i Hercegovina (BiH) treba slijediti. Sa druge strane, naše kompanije ne mogu izvoziti ni jedan proizvod na druga tržišta zbog toga jer u BiH ne postoji sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima o sigurnosti. Prema tome, BiH je industrijski prilično izolovana, sa nerazvijenim sistemom zaštite građana od nesigurnih proizvoda što bi u budućnosti moglo dovesti do pitanja opstanka BiH tržišta u cjelini. Na svom putu ka evropskim integracijama BiH mora preuzeti evropsko zakonodavstvo, od kojeg su direktive novog pristupa nezaobilazni segment. Preuzimanjem direktiva novog pristupa u BiH pravni sistem, izgradnja jedistvenog unutrašnjeg tržišta BiH će biti olakšana, kao i konkurentnost i otvorenost prema izvozu na evropsko i druga regionalana tržišta. Radi postizanja navedenih ciljeva ovog članka, pravne, komparativne i sociološke metode metode će se koristiti. Ključne riječi: direktive novog pristupa EU, usklađivanje, tehničko zakonodavstvo, žaštiita građana �1. Uvod Osnovu uspjeha Evropske unije,i kao integracije, čini zajedničko tržište, koje predstavlja veliko dostignuće u cilju privrednog jačanja EU. Funkcionisanje zajedničkog tržišta zasniva se na četiri osnovne slobode i to: slobodi kretanja osoba, kapitala, roba i usluga,ii a osnovni pokretač razvoja unutrašnjeg tržišta EU je liberalizacija i aktivnosti na slobodi protoka roba. Jedan veoma važan zahtjev koji je EU pred sebe postavila je osiguranje slobodnog protoka roba, ka izgradnji zajedničkog tržišta, čemu su najveću prepreku predstavljali neusklađeni tehnički zahtjevi kojima proizvodi moraju udovoljiti kako bi se slobodno mogli staviti u promet na tržištu EU. Postojanje tih različitosti u tehničkim zahtjevima za proizvode u zemljama članicama i u zemljma izvan EU predstavljale su barijere koje su nazvane ¨tehničkim barijerama trgovini¨. U Zajednici je u tom periodu slobodan protok roba bio ozbiljno ugrožen jer je svaka zemlja članica imala svoje propise o sigurnosti tehničkih industrijskih proizvoda i svoje metode ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa tim propisima. Sve to je dovodilo do prepreka u slobodnom protoku roba na teritoriji Zajednice jer je bilo potrebno vršiti posebno ocjenjivanje usklađenosti proizvoda u svakoj zemlji u kojoj se taj proizvod želio izvoziti. Sve navedeno je bilo i razlog zašto je donijeta Rezulucija Evropskog vijeća o industrijskoj politici od 17.12.1973 godine čija je osnovna svrha bila ukidanje tehničkih barijera trgovini među zemljama članicama za tehničko industrijske i prehrambene proizvode.iii Nedugo nakon toga uvodi se novi pristup tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji čija je osnovna svrha hamonizacija tehničkog zakonodavstva država članica preko direktiva novog pristupa u kojima su sadržani samo temeljni zahtjevi za sigurnost proizvoda, dok su tehnički detalji dati u harmoniziranim standardima. Dakle, u Zajednici su, radi pervazilaženja tehničkih barijera između zemalja članica Zajednice, razvijeni novi mehanizmi koji su trebali poslužiti bržoj koherentnosti zajedničkog tržišta i liberalizirati slobodan protok roba. Među tim mehanizmima značajno mjesto zauzima, upravo, novi pristup za tehničku harmonizaciju i standardizaciju, kao i globalni pristup za ocjenjivanje usklađenosti proizvoda sa zahtjevima utvrđenim u propisima Zajednice. Krajem 80-tih godina postepeno nastaju i direktive EU, usvojene na osnovu novog i globalnog pristupa, kao najefikasniji instrumenti harmonizacije tehničkih propisa na nivou EU. Takvih direktiva danas ima 31iv i one obuhvataju značajan dio proizvoda široke potrošnje (industrijske, medicinske, kućne aparate i sl.). Bosna i Hercegovinav je danas suočena sa sličnim problemima sa kojima je bila suočena Zajednica 1973 godine u pogledu tehničkih barijera, jer neusklađeno tehničko zakonodavstvo sa evropskim onemogućava izvoz tehničko industrijskih proizvoda iz BiH na regionalna tržišta, kao i tržište EU. Harmonizacija pravnog sistema BiH sa pravom EU jedan je od najvažnijih uslova za pristup, ne samo ovoj, već i drugim ekonomskim integracijama. Harmonizirano tehničko zakodavstvo BiH sa evropskim će otvoriti mogućnost ravnopravnog privrednog djelovanja na tržištu EU, te će omogućiti sprečavnaje ulaska nekvalitetne robe i nesigurnih proizvoda na tržište BiH. Kako bi se tehničko zakonodavstvo i tehničke norme mogle uskladiti sa zakonodavstvom EU u ovoj oblasti potrebno je prevashodno upoznati ovaj kompleksan sistem na koji način bi se našao adekvatan put za njegovo prenošenje u pravni sistem BiH. Evropska unije je sljednica Evropske zajednice, a proglašena je Mastrihtskim ugovorom od 7.2 1992 godine koji je stupio na snagu 1.11.1993 godine. Evropska unija i Evropska zajednica će se u ovom radu koristiti kao sinonimi za pojam današnje Evropske unije. U daljem tekstu će se koristiti skraćenica: EU ii O četiri osnovne slobode vidjeti šire u: Vukadinović, R., (2001) Pravo Evropske unije. treće izmenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd: Magatrend, i Misita, N., (2001), Pravo Evropske unije. Sarajevo: Magistrat. iii Vidjeti: Council Resolution of 17 December 1973 on industrial policy, OJ C 117, 31/12/1973. iv Preuzeto sa http/ www.newapproach.org v U daljem tekstu će se koristiti skraćenica: BiH. i �Neposredni cilj ovog rada je da ukaže na veoma nepovoljnu situacija u Bosni i Hercegovini u pogledu zaštite života i zdravlja građana od nesigurnih proizvoda i odklanjanje barijera prometu roba iz BiH izvozu u EU i druga tržišta, a koja stvara i neophodnu potrebu da BiH preuzme tehničke propise EUe bazirane na novom pristupu pravne harmoniziacije u EU. Bosna i Herecegovina se danas nalazi u veoma nezavidnoj situaciji, jer pored toga što nema sistema ocjenjivanja usklađenosti proizvoda, uspostavljenom na evropskim standardima, ne primjenjuje ni stare jugoslovenske propise. To sve znači da su građani Bosne i Herecegovina potpuno nezaštićeni od nesigurnih proizvoda jer nema adekvatnog sistema koji bih ih štitio i provjeravao uvezene proizvode. S druge strane, naše kompanije ne mogu izvesti ni jedan proizvod na druga tržišta jer u BiH nema sistema ocjene usklađenosti proizvoda sa sigurnosnim zahtjevima, a isto ocjenjivanje je u inostranstvu preskupo. Tako da je BiH prilično privredno izolovana, sa nerazvijenim sistemom zaštite građana od nesigurnih proizvoda što u budućnosti može dovesti do upitnog opstanka BiH tržišta. Kako bi se postigli navedeni ciljevi rada i pokušala potvrditi postavljena hipoteza bit će korištene sljedeće metode: pravni metod, a prije svega normativni i komparativni, sociološki, tj. metod analize sadržaja, deskriptivna kvantitativna analiza, fenomenološki i indukativni metod, tj. analiza pojedinih fenomena, stanja i davanje zaključaka. 2. Historijaski osvrt razvoja potrebe za novim pristupom harmonizaciji tehničkih propisa u EU U EU se pod harmonizacijom podrazumijeva proces usklađivanja rješenja nacionalnih prava država članica sa komunitarnim pravom, a posebno sa rješenjima sadržanim u direktivama EU. Sama harmonizacija ne teži identičnosti već ublažavanju različitosti pravnih sistema država članica čime se smanjuju značajna odstupanja u pojedinim rješenjima. Konstatovano je da je najpoznatija podjela na totalnu i minimalnu harmonizacija, a u zadnje vrijeme se pojavljuje i tehnička harmonizacija zbog specifičnosti pravne oblasti koju ujednačava. (Knežević-Predić 1996) vi 2.1. Tehnička harmonizacija i stari pristup U samim početcima kreiranja jedinstvenog tržišta EU zemlje članice su imale ovlaštenja da oblikuju tehničke specifikacije, dakle tehničke standarde za robu koja se proizvodila i prodavala na njihovoj teritoriji. Roba koja nije zadovoljavala ove tehničke standarde nije se mogla prodavati u toj državi članici. Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2003) su rekli da ovakva razdvajanja u tehničkim standardima su bila razlog zbog čega je Zajednica donijela specifičan program za harmonizaciju ovakvih tehničkih standarda a koja se često naziva ¨tehnička harmonizacija¨. U oblasti tehničke harmonizacije Zajednica je inicijalno usvojila pristup ¨sektor po sektor¨ kako bi se usvojile veoma detaljne tehničke specifikacije.vii Više od pola dekade Komisija je pokušavala da osmisli adekvatno rješenje za donošenje harmoniziranog programa. Od marta 1968 godine, kada je Komisija predložila Opći program pa do Direktive o međusobnoj razmijeni informacija 98/34/ECviii koriste se maksimalni kapaciteti državnih Knežević-Predić, V., Izvori prava Evropske unije u Pravo Evropske unije- Zbornik radova. Beograd: JP Službeni glasnik, 1996; Vidjeti šire: Hartley, Thomas.C, Osnovi prava Evropske zajednice-Uvod u ustavno i upravno pravo Evropske zajednice. Sarajevo: Pravni centar, Fond otvoreno društvo, 1998; Vukadinović, Radovan. D, Pravo Evropske unije. Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu, 1996. vii Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2008), Textbook on EC Law. New York: Oxford University Press, pp. 259-275. viii Vidjeti: Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of informations in the field of technical standards and regulations. (OJ L 204, 21.07.1998) vi �službenika i eksperata za ¨proizvodnju¨ ekstremno velikog broja direktiva. Mnoge od ovih direktiva su se odnosile, upravo, na tehničke aspekte proizvoda. Tokom tih 15 god Komisija je u prosjeku preuzimala jedva preko deset tehničkih direktiva godišnje. Tehničkom harmonizacijom kroz utvrđenje individualnih zahtjeva za svaku kategoriju proizvoda institucije Zajednice su postale preopterećene tehničkim pitanjima koja su se iz dana u dan uvećavala.ix S obzirom da je broj nacionalnih tehničkih propisa bio znatno veći od EU propisa koji se odnose na samo neke proizvode, trebala je hitna intervencija u ovoj oblasti zbog sporosti samog sistema. Sistem nije bio ni adekvatan jer opći napredak u kreiranju jedinstevnog tržišta nije postignut. i to: Nedostatci starog pristupa harmonizacije tehničkih propisa bi se mogli svesti na nekoliko ključnih - dugotrajne i teške procedure; neophodna jednoglasnost za izglasavanje direktiva; neuspjeh da se razvije veza između harmonizacije tehničke regulative i evropske standardizacijex, što je vodilo nepotrebnom dupliciranju, beskorisnoj nekonzistentnosti i gubljenju vremena; usporenost evropske standardizacije i harmonizacije u odnosu na nacionalnu regulativu; problemi implementacije u državama članicama; Weatherill, S. (2003) je rekao da su se nedostatci starog pristupa tehničkoj harmonizaciji nastojali prevazići uvođenjem novog pristupa.xi 2.2. Tehnička harmonizacija i novi pristup Godine 1985, kada je postalo očigledno da će sporiji napredak otežati uspostavljanje untrašnjeg tržišta, Evropska komisija, je u svom saopštenju od 31.1.1985 godine predložila Vijeću novi pristup tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji, koji bi ubrzao tehničku harmonizaciju i rasteretio institucije Zajednice nepotrebno dugih procedura i rasprava. U dijelu Bijele knjige, koji je posvećen uklanjanju tehničkih barijera slobodnom protoku roba, jasno se naglašava potreba za novim pristupom i novim tipom direktivaxii Vijeće je usvojilo prijedlog Komisije 7. maja 1985 godine Rezolucijom o novom pristupu tehničkoj harmonizaciji i standardizaciji.xiii Evropska Komisija je tada trebala uspostaviti tzv. temeljne sigurnosne zahtjevexiv, tj. esencijalne zahtjeve za pojedinačni sektor, ali će ostaviti evropskim standardizacionim tijelima, kao što je CEN, CENELEC I ETSI xv da izrade detaljna tehnička pravila kroz koja će se prikazati usklađenost sa zahtjevima. Usaglašenost sa evropskim standardima stvara pretpostavku da su proizvodi usklađeni sa osnovnim sigurnosnim zahtjevima i ako nije obavezno da se prate ovi standardi. Usaglašenost sa COM (2000),European Commission, Guide to the implementation of directives based on the New Approach and the Global Approach. Luksembourg: Office for Official Publications of the European Communities, pp. 7-8. ( U daljem tekstu: Blue Guide,2000). x Standardizacija je djelatnost uspostavljanja odredaba za opću i višekratnu upotrebu, koje se odnose na postojeće ili moguće probleme, radi postizanja optimalnog stepena uređenosti u datom kontekstu. Evropska standardizacija je standardizacija na nivou EU. xi Weatherill, S. (2003), EU Low- Cases and materials on. New Yourk: Oxford University Press, 6 edition,, pp. 618-620. xii COM (95) 163 final – European Commission, White Paper, Preparation of the Associated Countries of Central and Eastern Europe for Integration into the Internal Market of the Union. EC: Brussles, 3.5.1995, pp. 74. xiii Vidjeti: Council Resolution of 7 May 1985 on a new approach to technical harmonization and standards 85/C OJ C 136, 04/06/1985. xiv Temeljni sigurnosni zahtjevi, tj. esencijalni zahtjevi uspostavljaju neophodne elemente za zaštitu javnog interesa. Sastavni su i najbitniji operativni dio direktiva novog pristupa i o njima više slijedi u narednom poglavlju. xv Evropska tijela za standardizaciju su organizacije za standardizaciju koje su službeno priznate u okviru direktive 98/34/EC i to: CEN- Evropski komitet za standardizaciju, CENELEC- Evropski komitet za standardizaciju u elekrotehinici i ETSI- Evropski komitet za standarde u području telekomunikacija. ix �evropskim standardima se prikazuje putem CE označavanja na proizvodu. Proizvođači se mogu opredijeliti za usaglašenost sa drugim standardima (kao što su oni koje je napravio ISO)xvi, ili za neusaglašenost sa tehničkim standardima uopće, ali u svakom slučaju moraju zadovoljiti procedure za ocjenjivanje usklađenosti koje su u odgovarajućim direktivama koje specificiraju osnovne sigurnosne zahtijeve za svaki pojedinačni sektor konstatovali su Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2003)xvii Kao dodatak sektorskim specifičnim mjerama Komisija je, takođe, usvojila Direktivu o općoj sigurnosti proizvodaxviii kojom se nameću opći zahtijevi da sva roba koja se plasira na tržište mora biti sigurna.xix Kao dodatak, Direktiva 98/34/EC uspostavlja proceduru za davanje informacija u oblasti tehničkih standarda i propisa koje se primjenjuju kada država članica usvaja novi tehnički propis.xx 2.3 Principi novog pristupa Rezolucijom Vijeća o novom pristupu su uvedena, generalno, tri nova principa u tehničkoj harmonizaciji i to: direktive novog pristupa, princip pozivanja na standarde i nova politika ocjenjivanja usklađenosti.xxi 2.3.1 Direktive novog pristupa Direktive novog pristupa se pojavljuju kao prva i ključna novina Rezolucije Vijeća o novom pristupu.Uvođenjem novog tipa direktiva uvodi se potpuno sadržajno novi tip direktiva putem kojih će se ubrzati tehnička harmonizacija na nivou Zajednice. Direktive novog pristupa ne sadrže više detaljne tehničke specifikacije za proizvode, jer uspostavljaju samo temeljne zahtjeve za proizvode neophodne da se osigura zdravlje i sigurnost ljudi i okoline, a za tehničke specifikacije proizvoda upućuju na standarde. Prije uspostavljanja novog tipa direktiva, detaljne tehničke specifikacije su bile uključene u sadržaj direktive što je usporavalo donošenje jednoglasne odluke od strane Vijeća i duge i iscrpne rasprave. Tehničke specifikacije proizvoda, koje zadovoljavaju temeljne zahtjeve uspostavljene u direktivama, bit će ugrađene u ¨harmonizitrane¨ standarde.xxii Direktivama novog pristupa, kojim se uspostavljaju samo temeljni zahtijevi, riješio se problem dugih procedura za donošenje direktiva, jer je definiranje tehničkih specifikacija proizvoda povjereno evropskim tijelima za standardizaciju. ISO-International standard organization- Međunarodnna organizacija za standarde. Steiner, J. & Woods, L. & Twigg-Flesner, C. (2003), Textbook on EC Law. New York: Oxford University Press, pp. 259-275. xviii Vidjeti: Council Directive on general prodct safety 92/59/EEC of 29 june 1992 OJ L 228, 11/08/1992, , replaced with Directive of the European Parliment and of the Council of 3 December 2001 on general product safety OJ L 11/4 xix U ovom smislu vidjeti: Directive of the European Parliment and of the Council of 3 December 2001 on general product safety OJ L 11/4 . Članom 8, navedene direktive, nameće se obaveza državama članicama da moraju usvojiti neophodne zakone, propise i administartivne uredbe kako bi prinudile proizvođače i distributere, da udovolje obavezama u skladu sa direktivom, na takav način da su proizvodi plasirani na tržište sigurni. xx Vidjeti: Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information’s in the field of technical standards and regulations. OJ L 204, 21.07.1998 xxi U ovom kontekstu je važno istaći da i pored pozitivnih uticaja uvođenje novog pristupa tehničkoj harmonizaciji na teritoriji EU u toku je i njegova revizija, tačnije prilagodba novonastalim uslovima tržišnog poslovanja. Naime, poslije dvasetogodišnjeg iskustva i prihvatanja 25 direktiva novog pristupa u EU, razvojem i širenjem EU tržišta kao i promjenama u poslovnim okruženjima razvojem tehnike i tehnologije, stvorila se potreba za prilagodbu novog pristupa novonastalim uvjetima. Ideja o reviziji novog pristupa je začeta još u novembru 2003 godine sa: Concil resolutions of 10 November 2003 on the Communication of the European Commission ¨ Enhancing the Implemntacion of the New Approach Directives¨. 2003/C OJ C 282/3 i završena je sa novim paketom mjera koji je još više poboljšao sistem akreditacije, ocjenjivanja uskalđenosti iposatalvjanja CE znaka- „new legislative framework“ 2008 godine, preuzeto sa http://ec.europa.eu/growth/single-market/goods/new-legislativeframework/index_en.htm xxii Pojam harmoniziranih standarda je obuhvaćen Direktivom EU 98/34/EC, gdje se harmonizirani standardi definišu kao tehničke specifikacije usvojene od strane Evropskih organizacija za standarde, koji služe za kontinuiranu upotrebu i čija primjena nije obavezna. U duhu novog pristupa, harmonizirani standardi su, ustvari, evropski standardi koje su usvojile Evropske organizacije za standarde i zvanično ih predstavile Komisiji. xvi xvii �Direktive novog pristupa, kojima se uspostavljaju temeljni zahtijevi koje određeni proizvod mora zadovoljiti, ne obuhvataju sva područja niti se odnose na sve proizvode kako slijedi: Iz naprijed navedenog pregleda direktiva novog pristupa očigledno je da njima nisu obuhvaćeni prehrambeni proizvodi, farmaceutski proizvodi, hemijski proizvodi i sl., što ukazuje na činjenicu da su u ovim i drugim područjima zadržani stari pristupi harmonizaciji dakle, direktive starog pristupa koje sadrže i tehničke detalje za proizvode. 2.3.2. Princip pozivanje na standarde Pozivanje na standarde je druga novina koja je uvedena u evropskoj standardizaciji, a podrazumjeva princip pozivanja na harmonizirane standarde i druge standarde, (evropske standarde i nacionalne standarde),xxiii u cilju definisanja tehničkih karakteristika proizvoda. Važno je istaći da je primjena harmoniziranih i drugih standarda ostaje dobrovoljna, te da osigurava pretpostavku o usklađenosti sa temeljnim zahtjevima utvrđenim u direktivama, s tim da proizvodi proizvedeni u skladu sa harmoniziranim standardima imaju prednost u pretpostavci usklađenosti sa odgovarajućim temeljnim zahtijevima. xxiv Princip pozivanja na standarde je riješio dilemu neadekvatne raspodjele nadležnosti između državnih organa i tijela za standardizaciju oko tehničkih karakteristika proizvoda, a koje po prirodi stvari pripadaju tijelima za standardizaciju. Uvođenjem principa pozivanja na standarde stvorili su se svi neophodni preduvjeti da se standardizacijom stvara zajedničko tehničko okruženje i unaprijedi i osigura slobodno kretanje industrijskih proizvoda na unutrašnjem tržištu Zajednice i izvan njega. 2.3.3. Nova politika ocjenjivanja usklađenosti Nova politika ocjenjivanja usklađenosti je uvedena kao posljednji i završni korak novog pristupa tehničkoj harmonizaciji. Ona podrazumjeva harmonizirane metode za ocjenjivanje usklađenosti, za označavanje proizvoda, kao i jedinstven sistem njihove implementacije. Harmonizirane metode nove politike ocjenjivanja usklađenosti će osigurati da proizvodi budu potpuno u skladu sa temeljnim zahtjevima koji su navedeni u direktivama novog pristupa , što će omogućiti i njihovu potpunu implementaciju u praksi i ubrzati uspostavljanje jedinstvenog tržišta EU.xxv Shodno ovome, direktive novog pristupa su ključna karika, jer pored toga što propisuju temeljne zahtjeve za proizvode, utvrđuju procedure ocjenjivanja usklađenosti proizvoda, upućuju i na usklađivanje sa harmoniziranim standardima i sveukupno ubrzavaju harmonizaciju tehničkih propisa na cijeloj teritoriji EU. Znači da su se kroz direktive novog pristupa uspostavila i provela i druga dva principa uvedenog novog pristupa, a što ćemo i prikazati u narednom poglavlju. 3. Ocjenjivanje usklađenosti proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva prije puštanja proizvoda na tržište Obzirom na različit stepen tehničke razvijenosti pojedinih zemalja članica EU različiti sitemi usklađivanja proizvoda sa zahtjevima direktiva novog pristupa bili su jedan od najspornijih postupaka kao i velika prepreka slobodnom protoku roba. Stoga je, pored novog pristupa, bilo neophodno uvesti i jedinstvene metode za postupke ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima direktiva novog xxiiiEvropski standard je standard dostupan javnosti koji su usvojilo Evropsko tijelo za standardizaciju. Nacionalni standard je standard dostupan javnosti koje je usvojilo neko nacionalno tijelo za standarde. xxiv Usklađenost sa nacionalnim standardom koji preuzima harmonizirani standard, čiji se osnovni podaci objavljuju, daje pretpostavku o usklađenosti, sa temeljnim zahtjevima primjenjljive direktive novog pristupa koja je pokrivena takvim standardom. Naime, harmonizirani standardi nisu neka posebna kategorija među Evropskim standardima nego su samo terminološki izraz za kvalifikcije tehničkih specifikacija u direktivama novog pristupa u kojima održavaju staus dobrovoljne primjene, tj. i dobili su specijalno značenje putem direktiva novog pristupa. Blue Guide 27-30. xxv Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente Bosne i Hercegovine, Izvodi iz knjige Novi pristup. Zakonski akti i standardi o slobodnom kretanju robe u Evropi. Sarajevo: Energoinvest-Birotehnika, str. 9-12. �pristupa na teritoriji EU. Nova politika ocjenjivanja usklađenosti proizvoda koja je naznačena u novom pristupu se uvodi i uobličava globalnim pristupom, a jedinstvene metode ocjenjivanja usklađenosti se uvode modularnim pristupom. Ocjenjivanje usklađenosti prozvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva novog pristupa je i prvi korak za same proizvođača, jer bez dokaza usklađenosti proizvoda (npr.CE znaka), njihovi proizvodi nemaju slobodan protok na tržištu EU. Važno je i staći da u Bosni i Hercegovini još uvijek nema infrastrukture za provođenje procedura ocjenjivanja usklađenosti proizvoda što onemogućava izvoz istih, te ukazuje na potrebu upoznavanja sa evropskim sistemom ocjenjivanja usklađenosti i prihvatanja istog kroz direktive novog pristupa. 3.1. Globalni i modularni pristup Globalni pristup se pojavljuje kao neophodnost i dodatak na principe novog pristupa. Uveden je Rezolucijom Vijeća o globalnom pristupu certificiranju i ispitivanju iz 1990 godine i zamjenjen je i ažuriran Rezolucijom Vijeća iz 1993 godine.xxvi Naime, principima novog pristupa je uvedena i novu politiku ocjenjivanja usklađenosti koja je zahtjevala pouzdano ocjenjivanje usklađenosti nad cijelim procesom proizvodnje sa svrhom prilagođavanja potrebama svake operacije posebno. Stoga se javlja i potreba za globalnim pristupom koji će uspostaviti principe vodiljexxvii za politiku usklađivanja u EU. Kroz principe Globalnig pristupom se uvodi modularni pristup koji ocjenjivanje usklađenosti dijeli na određen broj operacija, tj. modula. Obje naprijed navedene Rezolucije o globalnom pristupu, ustvari, uspostavljaju opće upute i detaljne procedure za ocjenjivanje usklađenosti koje se koriste u direktivama novog pristupaxxviii Neophodnost proveđenja u praksu politike EU izražene u globanom pristupu, bila je dovoljan razlozi da Vijeće donese novu Rezoluciju 13.12.1993 godinexxix kojom promovira i odobrava modularni pristup za procedure ocjenjivanja usklađenosti.xxx Zbog ujednačavanja postupka ocjenjivanja i certificiranja proizvoda bilo je neophodno izabrati i jedinstven postupak i metodu. Vijeće je i donijelo odluku o primjeni Rezolucije od 22.7.1994 godine o primjeni modula za pojedinačne faze ocjenjivanja usklađenosti u tehnički usklađenim direktivama kao i ¨ Pravila za uvođenje i primjenu CE oznake o usklađenosti proizvoda¨. Smisao Rezolucije je da se procedure ocjenjivanja usklađenosti sistemski uobliče. Sam postupak ocjenjivanja usklađenosti, tj. certificiranja, uređen je kao sistem modula kojima su obuhvaćene sve faze postupka ocjenjivanja certificiranja od razvojne faze do realizacije proizvodnje, konstatovao je Matasević, M (2002).xxxi Osnovni princip modularnog pristupa je da postoji osam modula i osam varijanti koje se mogu kombinirati pri izboru procedura za ocjenjivanje usklađenosti. Vidjeti: Council Resolution of 21 December 1989 on a global approach to conformity assessment 90/C OJ C 10/01. xxvii Osnovni principi globalnog pristupa su: Novi pristup procedurama ocjenjivanja usklađenosti putem osmišljenih modula, odnosno razrađen je modularni pristup za različite faze procedura ocjenjivanja usklađenosti putem uspostavljanja kriterija za korištenjem ovih procedura; Korištenje evropskih standarda u vezi sa osiguranjem kvaliteta i zahtjevima koje traba da ispune tijela koja sprovode osiguranje kvaliteta; Akredaitacioni sistemi koji se promoviraju u državama članicama i na cijeloj teritoriji EU, Sporazumi o uzajamnom priznavanju, ispitivanju i certificiranju koji se promoviraju u neregulisanoj sferi; Trgovina između EU i trećih zemalja promovira se putem sporazuma o uzajamnom priznavanju, saradnji i programima tehničke pomoći. xxviii Blue Guide, 2000, pp. 8. xxix Rezolucija Vijeća od 13.12.1993 godine je izmjenjena i ažurirana 22.07.1994 godine. xxx Vidjeti: Council Decision of 13 December 1990 concerning the modules for the various phases of the conformity assessment procedures which are intended to be used in the technical harmonization Directives 90/686/EEC, OJ L 380/13. xxxi Matasović, M. (2002), Normizacija, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjena sukladnosti u Samardžija, Višnja (urednica), Prilagodbe politikama unutrašnjeg tržišta EU: očekivani učinci. Zagreb: Ministarstvo za Europske integracije, str. 206-207. xxvi �Same module daje zakonodavac s obzirom na tip proizvoda i uključene rizike, te sredstava za uspostavljanje procedura za proizvođače na osnovu kojih bi prikazali usklađenost svojih proizvoda s temeljnim zahtjevima direktiva. Iz naprijed navedenog proističe da je osnovni cilj procedura ocjenjivanja usklađenosti da omoguće vlastima siguran i adekvatan sistem koji će osigurati da proizvodi stavljeni na tržište ispunjavaju temeljne zahtjeve direktiva, a posebno s obzirom na zdravlje i sigurnost korisnika i potrošača. Shodno naprijed navedenom, svaka direktiva novog pristupa uspostavlja različite procedure ocjenjivanja usklađenosti zavisno od kategorije proizvoda, kojima može ili ostaviti proizvođaču da bira u okviru iste kategorije proceduru ocjenjivanja usklađenosti ili ostaviti prozvođača bez mogućnosti izbora u okviru iste kategorije. Nadalje je važno istaći da je prilikom uspostavljanja mogućih modula u direktivama novog pristupa glavni i vodeći princip je princip proporcionalnosti.xxxii Pomenuti princip podrazumijeva da moduli procedura usklađenosti, pored toga, što se adekvatno određuju s obzirom na vrstu proizvoda, prirodu prisutnih rizika, tipova i važnosti proizvodnje i sl., podrazumijeva i obavezu da se u direktivi ne uspostavljaju suvišni moduli, tj. procedure koje su zahtjevnije od samog cilja temeljnih zahtjeva određene direktive. Iz prezentiranog proizilazi da se globalnim i modularnim pristupom i kroz direktive novog pristupa uobličio i sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima direktiva, te se uspostavio jednoobrazan i harmoniziran sistem na teritoriji EU. Na taj način su se ostvarile i sve pretpostavke za primjenu pomenute Rezolucije Vijeća za postavljanje i korištenje CE oznake kao općeg znaka i predpostavke uskalđenosti sa svim temeljnim i sigurnosnim zahtjevima i primjenjljivim odredbama direktiva EU. 4. CE označavanje kao potvrda usklađenosti proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva novog pristupa U predhodnom poglavlju smo istakli da se Rezolucijom Vijeća o primjeni modula za pojedinačne faze ocjenjivanja usklađenosti, uvodi i primjena CE znaka kao jednoobraznog znaka i dokaza usklađenosti proizvoda sa zahtjevima direktiva novog pristupa. Direktive novog pristupa sadrže odredbe o CE označavanju, iz čega proizilazi, da prilikom preuzimanja direktiva novog pristupa države članice moraju preuzeti CE označavanje u svoje nacionalne propise, a koje zamjenjuje sva obavezna označavanja usklađenosti koje imaju isto značenje kao i CE označavanje. U ovom kontekstu važno je istaći da proizvodi iz Bosne i Hercegovine uopće nemaju pristup tržištu EU, jer nema infrastrukture za procedure ocjenjivanja usklađenosti u kojem slučaju proizvođači ne mogu ostvariti pravo na CE znak koji je ¨pasoš¨ za ulazak BiH proizvoda na evropsko tržište.xxxiii Stoga, su i prednosti Izvanrednih trgovinskih mjera EU iz septembra 2000 godine, po kojima BiH može skoro sve proizvode izvoziti u EU bez količinskih i tarifnih barijera, apsolutno neiskorišene. Sa aspekta ovog rada, ubrzano preuzimanje direktiva novog pristupa u BiH pravni sistem je očigledna i sa aspekta naše privrede i sa aspekta zadovoljenja uslova iz prvog poglavlja acquis - axxxiv i samog približavnja Evropskim integracijama. O principu proporcionalnosti vidjeti šire: Hartley, T..C, (1998) Osnovi prava Evropske zajednice-Uvod u ustavno i upravno pravo Evropske zajednice. Sarajevo: Pravni centar, Fond otvoreno društvo; Vukadinović, R. (1996), Pravo Evropske unije. Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu; Misita, N. (2002) Osnovi prava Evropske unije. Sarajevo: Magistrat. xxxiii Industrijske proizvode sa CE oznakom iz BiH izvozi nekolicina proizvođača čiji broj nije poznat jer ne postoji evidencija niti obaveza proizvođača da obavještavaju o istom, Đugim, A., 09.09.2011 god, Izvoz proizvoda u EU samo sa CE oznakom, preuzeto sa http://www.slobodnaevropa.org/content/izvoz_bh_proizvoda_u_bih_samo_sa_ce_oznakom. xxxiv Acquis je cjelokupno pravno naslijeđe Zajednice. Inače, ne predstavlja samo pravo u užem smislu jer obuhvata : sadržaj, načela i političke ciljeve osnivačkih ugovora, zakonodavstvo usvojeno primjenom osnivačkih ugovora i presuda Evropskog suda pravde, deklaracije i rezolucije koje je usvjila EU, mjere koje se odnose na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, mjere koje se odnose na pravosuđe i unutrašnje poslove, te međunarodne ugovore koje je EU sklopila, kao i ugovore između zemalja članica u području djelovanja EU. Prvo poglavlje acquis-a se odnosi na slobodan protok roba. Detaljnije vidjeti: www.eurparl.eu.int, www.dei.gov.ba xxxii �4.1. CE označavanje CE označavanje se javlja kao logičan slijed ispunjavanja odgovarajućih procedura ocjenjivnja usklađenosti proizvoda u skladu sa novim i globalnim pristupom. Shodno navedenom, CE označavnje je pokazatelj, odnosno dokaz : - da je predmetni proizvod dizajniran i proizveden u skladu sa svim temeljnim zahtjevima i primjenjljivim odredbama direktiva EU, - da je predmetni proizvod bio predmet odgovarajućih procedura ocjenjivanja usklađenosti u skladu sa primjenjljivim direktivama EU i - da je proizvođač odgovoran za usklađenost njegovog proizvoda sa odredbama primjenjljivih direktiva EU. Sve direktive novog pristupa sadrže odredbe za postavljanje CE znaka, iz čega proizilazi da svi proizvodi pokriveni direktivama novog pristupa nose CE znak.xxxv Potrebno je istaći i to da znak CE predstavlja samo jednu administrativnu etiketu –¨pasoš¨ i da se njime samo označava usklađenost sa ključnim uslovima iz direkrtive. On ne predstavlja ni oznaku porijekla, ni simbol kvaliteta, ni etiketu koja označava kvalitet, niti oznaku nekog određenog standarda konstatovao je Koecker, G.M (2003)xxxvi Stoga , ovo označavanje se ne može koristiti u komercijalne svrhe niti je pokazatelj porijekla proizvoda. S obzirom da svi proizvodi koji su pokriveni direktivama novog pristupa moraju nositi CE oznaku, CE znak mora biti postavljen prije nego što bilo koji proizvod bude plasiran na tržište i stavljen u upotrebu. To znači da je CE označavnje obavezno. U slučajevima gdje je proizvod predmet više direktiva koje predviđaju CE označavnje, označavnje mora potvrditi usklađenost sa odredbama svih direktiva. U odredbama direktiva koje se odnosi na CE označavanje nalaze sve pojedinosti koje su vezane za samo postavljanje CE znakaxxxvii na proizvode kao dokaza usklađenosti sa svim temeljnim zahtjevima primjenjljivih direktiva. To znači da obaveza postvljanja CE znaka obuhvata sve proizvode iz područja primjene direktiva koji su usklađeni sa temeljnim zahtjevima direktiva i koji su bili predmet procedura usklađenosti iz direktiva, a koji se namjeravaju plasirati na tržište EU.xxxviii Za vrijeme prelaznog perioda u kojem je ostavljen određen rok državama članicama za prilagodbu nacionalnih propisa donešenoj direktivi, proizvođaču je ostavljena mogućnost izbora ili da zadovolji zahtjeve direktive ili relevantne nacionalne propise koji se odnose na njegov proizvod. U bilo kojoj opciji, mora biti stavljeno do znanja od strane proizvođača da je proizvod usklađen sa osnovnim zahtjevima u skladu sa propisom koji je izabrao. 5. Nadzor nad tržištem nakon puštanja proizvoda na tržište Nadzor nad tržištem ili kontrola proizvoda na tržištu se javlja kao posljednja i najvažnija faza u kreiranju jedinstvenog Evropskog tržišta i kao važan instrument za provođenje direktiva novog pristupa. Naime, da bi se u potpunosti obezbjedio slobodan protok roba unutar EU koji se zaniva na cjelokupnoj Od pomenutog pravila da svi proizvodi obuhvaćeni direktivama novog pristupa moraju biti označeni sa CE znakom postoje izuzetci. Izuzetci su, zapravo, proizvodi obuhvaćeni direktivama novog pristupa koje ne traže CE označavanje. Tih direktiva ima četiri i one zbog svog specifičnog djelokruga ili pak proizvoda koje obuhvataju ne traže CE označavanja. Vidjeti: http/www. newapproach.org xxxvi Koecker, G. M. (2003), Ocjenjivanje usklađenosti kao bitan instrument za uklanjanje tehničkih barijera u trgovini u Goretzky, W. H, (2003) Kvalitet, ocjenjivanje usklađenosti, certificiranje i akreditiranje. Sarajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨, op.cit, str. 40. xxxvii Blue Guide 44-50. xxxviii Obveza postavljanja CE znaka se proširuje na sve proizvode u okviru obima direktiva koje predviđaju njegovo postavljanje, i koje su namjenjene za tržište EU. Stoga, CE znak mora biti postavljen: na sve nove proizvode, bilo da su proizvedeni u EU, SAD ili u trećim zemljama; na sve korištene i proizvode uvezene iz trećih zemalja, i na bitno izmjenjene proizvode koji su predmet direktiva kao novi proizvodi xxxv �Evropskoj legislativi za proizvode, neophodno je bilo uvesti sistem konkretnog provođenja te legislative koja će osigurati građanima neophodan nivo povjerenja u konkretno provođenje legislative. Ovu veoma zahtjevnu ulogu obalja sistem nadzora nad tržištem koji je glavni pokazatelj da će neispunjenje zahtijeva za sigurnost i zdravlje i okolinu biti otkriveno i sankcionisano. Značaj sistema nadzora nad tržištem je posebno veliki u području proizvoda pokrivenih direktivama novog pristupa jer je proizvođačima ostavljena mogućnost da sami ocjenjuju usklađenost svojih proizvoda sa zahtjevima direktiva, tako da se neki proizvodi prvi put ¨sreću¨ sa nadležnim tijelima tek kada su plasirani na tržište. Ocjenjivanje usklađenosti proizvoda prije plasiranja na tržište ima za cilj da obezbjedi da proizvodi bude propisno plasirani na tržište, dok mehanizmi nadzora nad tržištem dolaze do izražaja za vrijeme i nakon faze distribucije. Nadzor nad tržištem je, stoga, temeljni instrument za provođenje direktiva novog pristupa i svih ostalih direktiva EU, a njegova osnovna svrha je da osigura da su odredbe primjenjivih direktiva usklađene širom EU. S obzirom da je nadzor nad tržištem jedan kompleksan sistem, države članice su obavezne da imenuju i uspostave nadležna tijela koja će biti odgovorna za nadzor nad tržište.To znači da nadzor nad tržištem u EU mora ostati u isključivoj nadležnosti državnih, regionalnih i lokalnih organa. Nadležnim tijelima za nadzor se moraju osigurati potrebna sredstva i ovlasti za obaljanje aktivnosti, kao i tehnička obučenost i profesionalno osoblje od strane država članica. Carinski organi, takođe, moraju biti uključeni u sistem nadzora nad tržištem s obzirom da imaju ključnu ulogu u provjeravnjau usklađenosti proizvoda iz trećih zemalja konstatovao je Koecker, M (2003).xxxix Sa aspekta ovog rada, nadzor nad tržištem je kao jedan kompleksan sistem post-tržišne kontrole proizvoda i nadzora pravilne primjene direktiva novog pristupa u cilju bolje zaštite građana od nesigurnih proizvoda, samo još jedan pokazatelj neophodnosti preuzimanja direktiva novog pristupa u BiH zakonodavstvo. Pohvalna je činjenica da je, upravo, u oblasti nadzora nad tržištem donešen i Zakon o nadzoru nad tržištem u Bosni i Hercegovini 2004 godine, a koji je pretrpio i svoje izmjene 2007 i 2009 godine ,xl koji je urađen i izmjenjen po evropskom modelu, što ukazuje na pozitivan i obećavajući pomak u legislativi proizvoda, uopće, kao i prisutnom trendu povećane brige o zaštiti zdravlja i sigurnosti građana tj potrošača BiH. 5.1. Aktivnosti nadzora nad tržištem Nadzor nad tržištem je kompleksan sistem i kontrolni mehanizam pravilne primjene direktiva novog pristupa, koji podrazumjeva dvije osnovne faze aktivnosti i to: - nadgledanje proizvoda plasiranih na tržište i - korektivne mjere 5.1.1. Nadgledanje proizvoda plasiranih na tržište. Nadglednje proizvoda plasiranih na tržište je prva faza cjelokupne aktivnosti sistema nadzora nad tržištem. Nadležna tijela za nadzor nad tržištem nadgledaju proizvode plasirane na tržište s ciljem da utvrde da li su proizvodi u skladu sa primjenjljivim odredbama direktiva. Nadgledaju se proizvodi koji se plasiraju na tržište, tj. proizvodi sa CE oznakom i samim tim i sa odgovornošću proizvođača za usklađenost Koecker, G. M., (2003) , Ocjenjivanje usklađenosti kao bitan instrument za uklanjanje tehničkih barijera u trgovini u Goretzky, W. H.,(2003) Kvalitet, ocjenjivanje usklađenosti, certificiranje i akreditiranje. Sarajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨, str. 40-43. xl „Službeni Glasnik BiH“, broj: 45/04, 44/07 i 102/09 xxxix �njegovog proizvoda. To znači da se nadzor nad tržištem, općenito, ne može provoditi u toku faze dizajna i proizvodnje. xli Naime, opće provjere, tj. kontrole tijela odgovornih za nadzor nad tržištem kao što su provjere koje se odnose na CE označavanje ili provjeru propratne dokumentacije i sl. su u većini slučajeva dovoljne za ispunjenje osnovne obaveze nadzora nad tržištem. Međutim, u izuzetnim slučajevima su neophodne i deteljnije provjere kada se nadzor nad tržištem usmjerava na određene aspekte zahtjeva kako bi se npr. utvrdile trajne greške koje prouzrokuju neusklađenost proizvoda. xlii Potpunijem i efikasnijem nadzoru nad tržištem i nadležnim tijelima za nadzor, svakako, mnogo doprinose inspektori rada koji provjeravaju sigurnost na radnom mjestu, te žalbe potrošača i drugih korisnika u vezi sa proizvodom ili žalbe proizvođača ili distributera o nelojalnoj konkurenciji koji na posredan način omogućavaju nadležnim tijelima da dobiju informacije o proizvodima s ciljem nadzora nad tržištem. Pored pojedinačnih žalbi sudionika i učesnika tržišta, koje omogućuju nadležnim tijelima informacije o proizvodima i direktive novog pristupa obezbjeđuju istu informiranost nadležnih tijela za nadzor preko dva različita instrumenta i to preko: EC deklaracije o uskalđenosti i tehničke dokumentacije.xliii EC deklaracija i tehnička dokumnetacija su prateći dokumneti proizvoda i dio su procedure ocjenjivanja usklađenosti obezbjeđene za to u direktivama novog pristupa. S obzirom da su proizvođač ili njegov ovlašteni predstavnik u EU obavezni i odgovorni za izradu pomenute dokumentacije, isti su i obavezni da EC deklaraciju i tehničku dokumnetaciju stave na raspolaganje nadležnim tijelima za nadzor. 5.1.2. Korektivne aktivnosti Korektivne aktivnosti nadležnih tijela za nador logično slijede poslije aktivnosti nadgledanja proizvoda plasiranih na tržište i utvrđene neusklađeniosti određenog proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktive. Znači da se sve aktivnosti poduzete od strane nadležnih tijela za nadzor s ciljem da se ukloni, ispravi tj, koriguje utvrđena neusklađenost određenog proizvoda nazivaju korektivnim aktivnostima. Korektivne aktivnosti podrazumjevaju niz mjera koje se razlikuju zavisno od samog stepena neusklađenosti određenog proizvoda, tako da odluka o aktivnostima koje će biti poduzete se donosi od slučaja do slučaja. U praksi su se izdiferencirale i dvije vrste neusklađenosti i to : nebitna i bitna neusklađenost. Nebitnom neusklađenošću se smatraju situacije u kojima je CE znak nepravilno postavljen ili su nepravilno postavljene druge oznake obezbjeđene po direktivi, kada niije postavljen identifikacioni broj notoficiranog tijela sa CE znakom ili pak kada deklaracija o usklađenosti ne može biti obezbjeđena odmah i sl. Od pomenutog pravila postoje dva izuzetka i to: nadležno tijelo za nadzor može vršiti provjeru proizvodnih prostorija nakon što je neusklađenost predmetnog proizvoda utvrđena i nadležno tijelo za nadzor može vršiti provjeru proizvoda na trgovačkim sajmovima, izložbama i demonstarcijama, u kojem slučaju nadgleda da li predmetni proizvodi imaju vidljiv znak koji pokazuje da nisu usklađeni sa direktivama novog pristupa. xlii Detaljnije provjere su nephodne da bi se verificirali materijali vezani za usklađenost proizvoda , npr. koji se odnose na pravilnu primjenu procedura ocjenjivanja usklađenosti i sl. xliii EC deklaracija o usklađenosti bi trebala sadržavati sve relevantne informacije za identificiranje direktive u skladu sa kojom se deklaracija izdaje, kao i informacije o proizvođaču, notofikciranom tijelu, proizvodu, upućivanje na harmonizirane standarde ili druge normativne dokumente.Tehnička dokumentacija je namjenjena da obezbijedi informacije o dizajnu, proizvodnji i rukovanju sa proizvodom,a koju mora izraditi proizvođač O EC deklaraciji i tehničkoj dokumentaciji vidjeti šire u Blue Guide, 2000. xli �Bitnom neusklađenošću se smatra neusklađenost proizvoda sa temeljnim zahtjevima direktiva jer može predstavljati potencijalni rizik za zdravlje i sigurnost građana. No, bez obzira na pomenutu podjelu, na nebitnu i bitnu usklađenost, odluka o korektivnim mjerama se donosi cijeneći okolnosti i neusklađenost svakog pojedinačnog slučaja. Cilj korektivnih aktivnosti nadležnih tijela za nadzor je da se uspostavi ili provede usklađenost određenog proizvoda što se postiže obavezivanjem proizvođača ili njegovog ovlaštenog predstavnika iz EU da poduzmu zahtjevane mjere. Nadležno tijelo za nadzor u slučaju utvrđene bitne ili nebitne neusklađenosti ima na raspolaganju dvije vrste mjera i to: - prvo, obavezuje proizvođača ili osobu odgovornu za plasiranje proizvoda na tržište EU da poduzmu sve odgovarajuće aktivnosti kako bi se provela usklađenost određenog proizvoda.xliv - drugo, u slučaju da se ne postigne nikakav rezultat iz predhodne aktivnosti, nadležno tijelo mora ograničiti ili zabraniti plasiranje na tržište proizvoda ili osigurati da se proizvod povuče sa tržišta.xlv U slučajevima nebitne neusklađenosti i to kada nadležna tijela ograničavaju protok proizvoda ne moraju se pozivati na zaštitnu klauzulu konstatovao je Prešern, S. (2004) xlvi jer se odluka ne odnosi na teritoriju cijele EU. Međutim, u svim slučajevima u kojima nadležna tijela za nadzor donose odluku o ograničenju, zabrani ili povlačenju proizvoda sa tržišta, ista odluka mora biti potkrepljena pratećom dokumentacijom u kojoj su izloženi konkretni razlozi na kojima se ta odluka i zasniva. 6. Prikaz procesa preuzimanja direktiva novog pritupa u zakonodavstvo BiH Zemlje koje su preuzele direktive novog pristupa u svoj pravni sistem su svakako zemlje članice EU, zatim zemlje EFTE xlvii i mnoge druge zemlje koje za cilj imaju ukidanje tehničkih barijera u trgovini tehničkim industrijskim proizvodima. Pošto je cilj BiH integracija u jedinstveno tržište EU i prije punopravnog članstva, to je neophodnost preuzimanja temeljnih zahtjeva direktiva novog pristupa sa prilagođavanjem našem pravnom sistemu, još neophodnija i svrsishodnija. Na osnovu navedenog, ovo posljednje poglavlje je posvećeno anlizi situacije u BiH u pogledu ukidanja tehničkih barijera trgovini, sa ciljem ukazivanja na neophodnost opočinjanja procesa preuzimanja direktiva novog pristupa i otvaranje BiH ka regionalnom i evropskom tržištu. 6.1. Preuzimanje direktiva EU u zakonodavstvo BiH Bosna i Hercegovina je na putu ka Evropskim integracijama, odnosno na putu za članstvo u Evropsku uniju. Harmonizacija pravnog sisteam BiH sa pravom EU je jedan od neophodnih uslova za pristup, ne samo ovoj, nego i drugim ekonomskim integracijama. Sam proces priključivanja Evropskim integracijama je uzimajući u obzir činjenicu da je Bosna i Hercegovina zemlja u tranziciji ka sasvim novom ekonomskom, pravnom i socijalnom modelu uređenja. Iskustva su pokazala da su nove članice EU kao i zemlje kandidati najlakše prolazile kroz proces tranzicije usvajanjem cjelokupnog naslijeđa EU u domenu zakona i propisa, tj. acquis -a. Poznato je da zemlje xlivAko nije plasiran na tržište da se uskladi sa zahtjevima direktiva , a ako je već na tržištu da se spriječi kršenje zakona. U ovom slučaju, nadležno tijelo za nadzor se obično poziva na zaštitnu klauzulu iz direktive. O zaštitnoj klauzuli vidjeti Blue Guide. 2000, pp. 51-55. xlvi Prešern, S. (2004), Untrašnje tržište Evropske unije i CE oznaka.( prevodilac: Dušica Jovanović), Podgorica: Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća- EICC, str. 85-87. xlvii EFTA- European Free Trade Association- Evropska zona slobodne trgovine čije su članice Island, Linhenštajn, Norveška i Švicarska. xlv �kandidati moraju ispuniti uslove iz 31 pregovaračkog poglavlja, a prvi korak ka punopravnom članstvu je svakako pregovaračko poglavlje I –Slobodan protok roba preko kojeg se omogućuje integracija u unutrašnje tržište EU. Da bi se ostvario krajnji učinak proširenja unutrašnjeg tržišta EU na teritoriji zemalja kandidata, i prije punopravnog članstva, Komisija je cijelo poglavlje Bijele Knjige pod nazivom ¨Priprema pridruženih zemalja Centralne i Istočne Evrope za integraciju u unutrašnje tržište Unije¨ posvetila upravo toj temi. Naravno, da bi Bosna i Hercegovina, kao i druge zemlje, mogla uopće krenuti u ove procese neophodno je da ima jedinstveni ekonomski prostor na svojoj teritoriji, odnosno unutrašnje tržište koje mora imati: - koherentan sistem legislative, - jedinstveni administrativni prostor i - potpunu slobodu kretanja kapitala, roba, usluga i ljudi konstatovao je Marinković, R. (2003). xlviii Praksa pokazuje da preduzeća ne mogu čekati državu da preuzme zakone i propise EU, da se tek nakon toga primjenjuje u preduzećima-izvoznicima. Zbog toga u prelaznom periodu, država-kandidat i njene institucije treba da vode brigu o podršci i pomoći svojim preduzećima za nastup na tržište EU i prije punopravnog članstva. Naime, zemlje kandidati ne moraju čekati da se ispune svi zahtjevi Bijele knjige, odnosno mogu postepeno ispunjavati uslove za pojedine grupe proizvoda kroz preuzimanje odgovarajućih direktiva novog pristupa i tehničih propisa. Na taj način zemlje postepeno mogu potpisivati tzv. ACAA protokolexlix za pojedine grupe proizvoda, u kojem slučaju se tržište EU proširuje na teritoriju zemlje kandidata za te grupe proizvoda, te se uklanjaju sve tehničke barijere trgovini tim proizvodima konstatovao je Kos, L (2004).l Preuzimanje odgovarajućih tehničkih propisa i pripremanje za zaključivanje Protokola za ocjenjivanje usklađenosti i prihvatanje proizvoda sa EU bi trebao da bude prioritetni i prvi korak naše zemlje ka izgradnji unutrašnjeg tržišta i otvaranja istog prema EU. Preuzimanjem direktiva novog pristupa i tehničkih propisa EU, BiH će se približiti članstvu u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). Naime, u okviru WTO-a postoji Sporazum o tehničkim barijerama trgovini (TBT), čije poštivanje zahtjeva i potpisivanje ,u tom pogledu, zahtjevaju sve zemlje članice WTO-a. Ispunjenje zahtijeva TBT-alii približavanje članstvu u WTO BiH će najbolje postići kroz preuzimanje tehničke legislative EU. 6.2. Trenutno stanje u BiH Trenutna situacija u Bosni i Hercegovini, a s obzirom na zahtjeve direktiva novog pristupa i cjelokupne industrijske politike EU, u pogledu zaštite života i zdravlja građana, domaćih životinja, okoline i otklanjanju barijera izvozu je veoma nepovoljna. Konkretnije, BiH je jedina Evropska zemlja koja nema u redovnoj upotrebi ocjenjivanje uskalađenosti domaćih i uvezenih proizvoda sa zakonsko obvezujućim tehničkim zahtjevima, prije nego ovi proizvodi bivaju pušteni na tržište konstatovao je Marinković. R. (2003)lii Marinković, R. (2003), Jedinstveni ekonomski prostor u BiH u skaldu sa unutrašnjim tržištem Evropske unije u Goretzky, Wulf H, Kvalitet, ocjenjivanje usklađenosti, certificiranje i akreditiranje Srajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨, str. 22-28. xlix ACAA protokoli- Protokoli za ocjenjivanje usklađenosti i prihavtanje proizvoda sa EU su bilateralni sporazumi između zemlje kandidata za članstvo u EU koja je potpisala Evropski sporazum i Evropske zajednice. Svrha ACAA protokola je uklanjanje tehničkih barijera u trgovini industrijskim proizvodima, a osnovni princip je da se isti propisi i procedure, koji se primjenjuju za slobodan protok roba u EU primjenjuju i u PECA zemljama, u sektorima obuhvaćenim sporazumima. S obzirom da su ACAA (Agreement on Conformity Assessment and Acceptance of Industrial Product). l Kos, L., (2004) Iskustva SIQ u pripremi preduzeća iz Slovenije za poslovanje na tržište EU u časopisu Kvalitet. UDC 006.83:338.46( 497.4:4), Ljubljana, str 41-45. li Osnovni zahtjevi TBT-a su: ukidanje tehničkih barijera trgovini industrijskim proizvodima kroz harmonizaciju tehničkih propisa, uspostavljen sistem ocjenjivanja usklađenosti i korištenje dobrovoljnih harmoniziranih standarda. lii Marinković, R. (2003), Informacioni seminar za poduzetnike i menadžere kompanija kandidata za obuku za CE označavanje. Sarajevo: SES II, op.cit. str. 1. xlviii �Potrebno je naglasiti da nema ni adekvatne baze podataka o pozitivnopravnim propisima za proizvode i odgovarajućeg sistema ocjenjivanja usklađenosti sa tehničkom infrastrukturom,liii a koja je neophodno potrebna proizvođačima kao potencijalnim izvoznicima iz BiH. Ovo su dva ključna razloga zbog kojih BiH ne može očekivati ni normalana investicija privatnog kapitala u tehničku infrastrukutru dok ocjenjivanje usklađenosti proizvoda prema zakonsko obveznoj legislativi ne zaživi i ne postane obvezno kao što je slučaj u svim Evropskim zemljama. Već smo naprijed naglasili, da je prvo pregovaračko poglavlje Bijele knjige ¨Slobodan protok roba¨ regulisano mnogobrojnim uredbama, direktivama i propisima koje treba preuzeti i implementirati. To svakao zahtjeva angažman svih relevantnih državnih i neovisnih institucija.liv Kapaciteti naše zemlje su u tom kontekstu minimalni s obzirom da je u BiH jedino resorno ministarstvo Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, koje mora da u trenutnoj situaciji pokrije većinu relevantnnih područja. Naime, prvi i odlučni korak je svakako izgradnja koherentnog legislativnog sistema kao okvira za preuzimanje tehnilčke legislative Evropske unije. U tom kontekstu su 2004 godine napravljeni značajni pomaci donošenjem tri krovna ili temeljna zakona koji će svakako biti osnov za preuzimanje Evropske legislative u ovoj oblasti i to: Zakon o općoj sigurnosti proizvodalv, Zakon o nadzoru nad tržištemlvi i Zakon o tehničkim zahtijevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenosti.lvii 7. Pozitivni učinci usvajanja tehničke legislative u BiH Usvajanjem tri, naprijed navedena Zakona, a koja su uređena po modelu EU, u BiH je stvoren i pravni okvir za slobodno kretanje roba i garancija za njihovu sigurnost. Do usvajanja ovih Zakona, kako smo naprijed i naveli, BiH je bila jedina evropska zemlja koja nije provodila propise i procedure ocjenjivanja usklađenosti domaćih i uvezenih proizvoda na njenom tržištu.lviii Sa usvajanjem, pomenutih zakona BiH osim što osigurava visok nivo zaštite svojih građana od nesigurnih proizvoda, ujedno i ispunjava jedan od 16 zadataka u pogledu obavezne zakonske regulative koje je pred BiH vlasti postavila Komisija, nakon što je BiH dobila pozitivnu ocjenu o studiji izvodljivosti.lix Zakon o tehničkim zahtijevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenostilx nije zakon kojeg je BiH usvojila zbog usaglašavanja s nekom direktivom, nego je to zakon kojim se daje pravna osnova za prenos direktiva novog pristupa, kao i drugih podzakonskih akata u BiH pravni sistem.lxi Njime se uspostavlja okvir za preuzimanje tehničke legislative EU, za postupke ocjenjivanja usklađenosti, za određivanje tijela za ocjenjivanje usklađenosti i zahtjeva koje moraju zadovoljiti,lxii za priznavanje inostranih isprava, kao i za sprovođenje nadzora. Takođe, istovremeno se stvaraju se uslovi za izvoz tehničkih industrijskih proizvoda, Propisi koji se odnose na sigurnost proizvoda i na ocjenjivanje usklađenosti proizvoda sa tehničkom infrastrukturom su naslijeđeni iz bivše Jugoslavije. Naime, Uredbom sa zakonskom snagom o standardizaciji Republike BiH iz 1993 godine je preuzet Zakon o standardizaciji bivše Jugoslavije iz 1989 godine u kojem je bila uređena i materija ocjenjivanja usklađenosti proizvoda i osiguranja njihove sigurnosti. Sa pomenutim zakonom je preuzeto i 55 Naredbi koje pravno uređuju zahtjeve za pojedinačne tehničko industrijske proizvode. Iz nepoznatih razloga, pomenuti propisi bivše Jugoslavije se nisu primjenjivali na teritoriji BiH. liv Npr. u Sloveniji je 9 državnih ministarstava i 19 nezavisnih institucija učestvovalo u preuzimanju i implementaciji relevantnie Evropske legislative, te pravljenju relevantnih institucija i sistema. lv „Službeni Glasnik BiH“ broj: 102/09 lvi „Službeni Glasnik BiH“ BROJ: 45/04, 44/07 i 102/09 lvii Službeni Glasnik BiH, broj: 45/04 o lviii Formalno-pravno su postojali propisi koji su regulurali tehničku legislativu naslijeđeni iz bivše Jugoslavije, ali se u stvarnosti uopće nisu primjenjivali.. lix Vidjeti šire na www.dei.gov.ba lx U daljem tekstu: Zakon o tehničkim zahtjevima. lxi U većni Zemalja članica kao i potencijalnih kandidata istoimeni Zakon je bio pravana osnova za preuzimanje tehničke legislative EU ( Slovenija, Češka Republika, Grčka i sl.) lxii Tijela za ocjenjivanje usklađenosti se u Zakonu o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenjivanje usklađenosti nazivaju ¨Ovlaštena tijela za ocjenjivanje usklađenosti¨. Ovaj termin u notificirana tijela će se promjeniti kada BiH postane punopravna članica EU. liii �a istovremeno se sprečava uvoz svih opasnih proizvoda koje do sada niko nije kontrolirao. S druge strane BiH kompanije i preduzeća po prvi puta imaju zakon na svom jeziku kao i prevedene harmonizirane standarde. Zakon o općoj sigurnosti proizvoda na jedan uopćen i sveobuhvatan način uređuje pitanja sigurnosti svih proizvoda u kojem slučaju će se, kao i u većini drugih zemalja, koristiti kao primarni izvor za proizvode koji nisu regulisani normativnim aktima. Zakonom o nadzoru nad tržištem u BiH se po prvi puta uvodi jedan sveobuhvatan sistem kontrole proizvoda na tržištu, tj. svega što se uvozi i izvozi iz BiH. Pored postojećih inspekcijskih entitetskih organa, pomenuti zakon, predviđa i uspostavu Državne agencije za nadzor nad tržištem koja će upravljati provođenjem propisa i njihovog tumačenja na jedinstven način u cijeloj zemlji. Važno je istaći da samo donošenje pomenutih Zakona ne doprinosi mnogo bez njihovog ¨oživljavanja¨, kroz preuzimanje podzakonskih akata, njihove implementacije, uspostavljanja odgovarajućih institucija, osposobljavanja ljudskih resursa isl. Zakon o tehničkim zahtjevima proizvoda i ocjenjivanju usklađenosti dobro je pripremljen za implementaciju. 2005. godine Komitet je predložio tri podzakonska akta zasnovana na ovom zakonu koje je Vijeće ministara usvojilo 2006. godinelxiii. Ovi akti definišu raspodelu nadležnosti između institucija BiH odgovornih za preuzimanje i implementaciju tehničkih propisa i definišu učesnike, njihove nadležnosti i odgovornosti i način rada u procesu izrade i usvajanja tehničkih propisa. Do danas je preuzeto sedam (7) direktiva novog pristupa u obliku naredbi a koje prate harminizirani standardi (liftovi, neautomastje vage, mašine, niski napon, elektromagnetna komaptibilnost, oprema pod pritiskom itd) lxiv 8. Argumenti za ubrzan proces preuzimanja direktiva novog pristupa u zakonodavstvo BiH Svi argumenti koji ukazuju na neophodnost preuzimanja direktiva novog pristupa u BiH zakonodavstvo bi se mogli sumirati u sljedeće: - - Tržište BiH će se otvoriti, kroz ukidanje tehničkih barijera, izvozu domaćih industrijeskih proizvoda sa BiH na tržište EU, zemalje članica EFTE i sve druge zemalje koje su preuzele direktive novog pristupa i koje zahtjevaju ocjenjivanje usklađenosti proizvoda i CE označavanje, čime će se i stanje BiH privrede znatno poboljšatilxv; Tržište BiH će se zaštiti od uvoza nesigurnih proizvoda, te će se na taj način zaštiti domaći proizvođači i spriječiti nelojala konkurencija, te će se povećati i nivo sigurnosti građana BiH od nesigurnih proizvoda; BiH će konačno biti u mogućnosti da koristi pogodnosti Izvarednih trgovinskih mjera EU prema BiH, a koje nije mogla ni koristiti za izvoz svojih proizvoda zbog nepostojanja sistema ocjene usklađenosti proizvoda sa relevatnim zahtjevima iz direktiva; Odluka o akcionom planu za realizaciju programa preuzimanja tehničkih propisa (Službeni glasnik BiH, br. 89/06) -Program usvajanja tehničkih propisa (Službeni glasnik BiH, br. 35/06) -Uputstvo o metodi izrade i proceduri provođenja tehničkih propisa (Službeni glasnik BiH, br. 35/06). lxiv Listu naredbi pogledati na: http://www.mvteo.gov.ba/zakoni/ostalo/Archive.aspx?langTag=bsBA&template_id=96&pageIndex=1 lxv Češka republika je prva od svih zemelja kandidata usvojila direktive novog pristupa i prva završila proces implementacije, što je rezultiralo današnjim suficitom platnog bilansa u izvozu njenih industrijskih proizvoda na tržište EU i boljom stopom GDP-a. Dnevene novine ¨ Oslobođenje¨ 8.05.2005. lxiii �- - Ispuniće zahtjeve Sporazuma o tehničkim barijerama trgovini( TBT), kao ključnog preduslova za članstvo u WTO i samim tim ubrzati ispunjenje zahtjeva za članstvo u istoj. CEFTA - Ugovori o slobodnoj trgovini koje je BiH potpisala sa Albanijom, Moldovom, Makedonijom, Crnom Gorom, Srbijom i Kosovom više neće biti ¨ mrtvo slovo na papiru¨, jer se ovim ugovorima zemlje potpisnice obavezuju na poštivanje TBT , kada su u pitanju tehnički propisi, standardi i ocjenjivanje usklađenosti. Ubrzat će se ispunjavanje zahtjeva prvog poglavlja aquia comminitaria i drugog poglavlja Bijele knjige koja se odnose na slobodan protok roba i time će se ubrzati ispunjavanje traženih zahtjeva za uspostavu koherentog tržišta u BiH i približiti Evropskim integracijama, uopće. Pored navedenih argumenata, važno je istaći da je BiH, usvajanjem Zakona o tehničkim zahtjevima za sigurnost proizvoda i ocjenu usklađenosti, uspostavila pravni okvir za preuzimanje direktiva novog pristupa, a ujedno i preuzela obavezu za implementaciju i primjenu istog. Mišljnja smo da postoje svi neophodni elementi za početak prezimanja i implementacije direktiva novog pristupa u BiH zakonodavstvo. 9. Zaključak Osnovna hipoteza rada se potvrđuje dokazanom činjenicom da je neophodno preuzimanje tehničkih propisa EU, baziranih na novom i globalnom pristupu, u zakonodavstvo BIH kako bi se otklonile tehničke barijere slobodnom protoku roba iz BiH izvozu u EU i druga tržišta. Dokazano je i potreba za ubrzanom harmonizacijom sa tehničkim zakonodavstvom EU, a koja će se najbolje postići kroz preuzimanje direktiva novog pristupa i uspostavljanja jednog novog, kompleksnog sistema koji će omogućiti otvaranje BiH tržišta, a ujedno i zaštiti građane od nesigurnih proizvoda. Evropsko tehničko zakonodavstvo zasnovano na novom i globalnom pristupu su preuzele sve zemlje članice EU, članice EFTE, a sa istim se usklađuju zemlje kandidati za članstvo u EU. Usklađeno tehničko zakonodavstvo BiH sa evropskim otvorit će mogućnost privrednog djelovanja na tržištu EU, a ujedno i spriječiti ulazak nekvalitetne robe na tržište BiH. Najbolji primjer loših uticaja na privredu tehničkih barijera je upravo privreda EU jer su do 1985 godine snažna tradicija i postojanje uhodanih tehničkih rješenja u državama članicama usporavali proces harmonizacije. Zbog navedenog prelazi se 1985 godine na novi pristup uslađivanja tehničkog zakonodavstva u kojem norma postaje neobavezna, a zajednička zakonska odrednica na nivou EU postaju temeljni zahtjevi čije ispunjenje osigurava život, zdravlje i okoliš i koji su neovisni od tehničkih rješenja. Temeljni zahtjevi za sigurnost proizvoda se uvode kroz novi tip direktiva, tj. direktive novog pristupa, preko kojih se, kao sekudnarnih izvora prava EU, omogućuje ujednačavanje pravne sigurnosti djelovanja na tržištu i uređenje zakonskih posljedica ako dođe do nezadovoljenja tehničkih zahtjeva bez obzira na različitost pravnih sistema država članica. S obzirom na navedeno, mora se imati u vidu činjenica da su novi i gobalni pristup opći pristupi stvaranja jednog komleksnog sistema. Oni već postoje i ne treba ih izmišljati, a na BiH zakonodavstvu i sistemu je da osmisli adekvatan okvir za prilagođavanje ovom sistemu. Za BiH je važno da ima sve što ima i EU i da to ostavrauje. Stanje u BIH u pogledu tehničko zakonodavstva ,de lege lata, nije na zavidnom nivou. Napravljeni su mali pomaci približavanja Evropskom zakonodavstvu kroz donošenje zakonskih i podazakonskih akata ali bez njihove adekavate impelemntacije neće biti značajnijih pomaka u ovoj oblasti. Harmoniziacijom tehničkog zakonodavstva BiH sa evropskim , de lege ferenda, poboljšat će se stanje BiH privrede, uspostavit će se koherentno i sigurno unutrašnje tržište BiH, omogućiti izvoz i nastupanje �BiH kompanija na tržištu EU i regionalnim tržištima, zaštit će se tržište, kao i građani BiH od nesigurnih proizvoda, a ujedno će se BiH približiti Evropskim i drugim ekonomskim integracijama. 10. Literatura Hartley, Thomas.C. (1998): ¨Osnovi prava Evropske zajednice-Uvod u ustavno i upravno pravo Evropske zajednice¨, Sarajevo: Pravni centar, Fond otvoreno društvo; Kos, L. (2004): ¨ Iskustva SIQ u pripremi preduzeća iz Slovenije za poslovanje na tržište EU¨ u časopisu Kvalitet. UDC 006.83:338.46( 497.4:4), Ljubljana; Koecker, G.M. (2003). ¨ Ocjenjivanje usklađenosti kao bitan instrument za uklanjanje tehničkih barijera u trgovini¨, u Goretzky, Wulf H, Kvalitet, ocjenjivanje uskalđenosti, certificiranje i akreditiranje. Sarajevo: Štampana djela ¨Unapređenje privrede i zapošljavanje¨; Knežević-Predić, V. (1996): ¨Izvori prava Evropske unije¨ u Pravo Evropske unije- Zbornik radova, Beograd: JP Službeni glasnik Marinković, R. (2003): ¨Jedinstveni ekonomski prostor u BiH u skaldu sa unutrašnjim tržištem Evropske unije¨, u Goretzky, Wulf H, Kvalitet, conformity assessment, certificiranje i akreditiranje Srajevo: Štampana djela ¨ Unapređenje privrede i zapošljavanje¨; Matasović, M. (2002): ¨Normizacija, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjena sukladnosti¨, u Samardžija, Višnja (urednica), Prilagodbe politikama unutrašnjeg tržišta EU: očekivani učinci. Zagreb: Ministarstvo za Europske integracije; Misita, N. (2002): ¨ Osnovi prava Evropske unije¨, Sarajevo: Magistrat; Prešern, S.(2004): ¨Untrašnje tržište Evropske unije i CE oznaka¨, ( prevodilac: Dušica Jovanović), Podgorica: Agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća- EICC; Steiner, Jo. Woods, Lorna, and Twigg-Flesner, C. (2003): ¨Textbook on EC Law¨, New York: Oxford University Press; Vukadinović, R. D. (1996): ¨Pravo Evropske unije¨, Beograd: Institut za međunarodnu politiku i privredu; Zavod za standardizaciju, mjeriteljstvo i patente Bosne i Herzegovinae.(1999). ¨Izvodi iz knjige Novi approach. Zakonski akti i standardi o slobodnom kretanju robe u Evropi¨, Sarajevo: EnergoinvestBirotehnika; Weatherill, S. (2003): ¨EU Low- Cases and materials on¨, New Yourk: Oxford University Press, 6 editions; Zakoni, Direktive, Rezolucije: Council Directive on general prodct safety 92/59/EEC of 29 june 1992 OJ L 228, 11/08/1992, , replaced with Directive of the European Parliment and of the Council of 3. December 2001 on general product safety OJ L 11/4; Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of information’s in the field of technical standards and regulations, OJ L 204, 21.07.1998; Council Resolution of 7 May 1985 on a New Approach to Technical Harmonization and standards 85/C OJ C 136, 04/06/1985; �Directive 98/34/EC of the European Parliament and of the Council of 22 June 1998 laying down a procedure for the provision of informations in the field of technical standards and regulations. (OJ L 204, 21.07.1998); COM (2000), European Commission, Guide to the implementation of directives based on the New Approach and the Global Approach. Luksembourg: Office for Official Publications of the European Communities, 2000; Council Resolution of 17 December 1973 on industrial policy, OJ C 117, 31/12/1973; Council Resolution from 13.12.1993 replaced and azurite at 22.07.1994; Council Decision of 13 December 1990 concerning the modules for the various phases of the conformity assessment procedures which are intended to be used in the technical harmonization Directives 90/686/EEC, OJ L 380/13 „Službeni Glasnik BiH“, br. 45/04, 44/07, 102/09 Web stranice: http/newapproach.org http/www.mvteo.gov.ba �Author: Amila Mujčinović, LL.M., PhD student at Faculty of Law, University of Sarajevo Institution: Attorney at Law Mujčinović E-mail: amila.mujcinovic@gmail.com EFFECTIVE PROTECTION OF BIH CONSUMERS FROM UNSAFE PRODUCTS AND STREAMLINING THE EXPORT OF BIH PRODUCTS ON THE REGIONAL AND EU MARKETS Abstract The immediate objective and key problem this research aims to address is lack of current and unique policy on general product safety, particularly in the area of technical industrial products, which leads to fact that the BiH is the only European country which does not regularly apply assessment of conformity of domestic and imported products with legally binding technical requirements before these products are placed on the market. In that way BiH has big trade deficit, and protection of lives and health of BiH citizens and removal of barriers for export is at very low level. New Approach to harmonization of technical regulations in the EU and based on that to show the need for defining an adequate model for fast and complete Europeanization of technical regulations in BiH by transposing the EU New Approach Directives. Key words: harmonization, directives, consumers, technical regulations CEFTA, adoption, export, product safety � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3182 Title A name given to the resource EFEKTIVNA ZAŠTITA BIH GRAĐANA OD NESIGURNIH PROIZVODA KROZ HARMONIZACIJU TEHNIČKIH PROPISA BOSNE I HERCEGOVINE SA DIREKTIVAMA EVROPSKE UNIJE Author Author MUJČINOVIĆ, Amila Abstract A summary of the resource. Bosna i Hercegovina se danas nalazi u vrlo nezavidnoj poziciji, jer pored toga što nema uspostavljen sistem sigurnosti proizvoda baziranog na evropskim standardima, sporadično se primjenjuju čak i propisi bivše Jugoslavije. To znači da građani BiH nisu ni na kakav način zaštićeni od nesigurnih proizvoda jer ne postoji nikakav adekvatan sistem koji bi ih zaštitio i osigurao kontrolu kvaliteta i provjere proizvoda koji se uvoze po evropskim standardima. Neposredni cilj ovog rada je da prikaže i približi značaj razumijevanja novog pristupa harmonizaciji tehničkih propisa u Evropskoj uniji (EU), koji je, kroz direktive novog pristupa rezultirao usklađivanju tehničkog zakonodavstva i ubrzano stvaranje evropskog tržišta koji primjer Bosna i Hercegovina (BiH) treba slijediti. Sa druge strane, naše kompanije ne mogu izvoziti ni jedan proizvod na druga tržišta zbog toga jer u BiH ne postoji sistem ocjenjivanja usklađenosti proizvoda sa zahtjevima o sigurnosti. Prema tome, BiH je industrijski prilično izolovana, sa nerazvijenim sistemom zaštite građana od nesigurnih proizvoda što bi u budućnosti moglo dovesti do pitanja opstanka BiH tržišta u cjelini. Na svom putu ka evropskim integracijama BiH mora preuzeti evropsko zakonodavstvo, od kojeg su direktive novog pristupa nezaobilazni segment. Preuzimanjem direktiva novog pristupa u BiH pravni sistem, izgradnja jedistvenog unutrašnjeg tržišta BiH će biti olakšana, kao i konkurentnost i otvorenost prema izvozu na evropsko i druga regionalana tržišta. Radi postizanja navedenih ciljeva ovog članka, pravne, komparativne i sociološke metode metode će se koristiti. Ključne riječi: direktive novog pristupa EU, usklađivanje, tehničko zakonodavstvo, žaštiita građana Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8a4fcb5b9b5ccfc8e8eb2ec45dad4dca.docx 3489e61166c53b74ba29fb8eb30496ca https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/be06beaa86ef78001a745c1f4baf655b.pdf 599f39209c27fd5ca80984eb6aedfa53 PDF Text Text Autor: Dr. sc. Aida Mulalić Institucija: Pravni fakultet Univerziteta u Zenici E-mail: aidadz1@gmail.com FINANSIJSKO-PRAVNI ASPEKTI TRETIRANJA PROBLEMA KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA U KONTEKSTU ODRŽAVANJA KVANTUMA NOVČANIH POTRAŽIVANJA Sažetak Problemi korisnika finansijskih usluga su izuzetno kompleksni, te potencijalno mogu izazvati niz kauzalno povezanih implikacija kako privatno-pravne, tako i javno-pravne prirode. Posmatrani u kontekstu pozitivnog pravnog i privrednog ambijenta u Bosni i Hercegovini problemi se dodatno usloţnjavaju. Stoga ih se treba analizirati iz različitih perspektiva kako bi se iznašla prihvatljiva rješenja. Ovo utoliko više ako se uzmu u obzir nedovoljno razvijeno finasijsko trţište u Bosni i Hercegovini, specifičan aranţman u kojem djeluje njena centralna monetarna institucija, te izazovi adaptiranja legislativnog sistema pravnim tekovinama Europske unije. Stoga se u radu fokusiramo na aktuelna normativna rješenja u domenu kreditnih proizvoda plasiranih u stranoj valuti, te ţelimo pokazati nedostatnost sporadičnih rješenja i naglasiti potrebu iznalaţenja obuhvatnijih pravnih i ekonomsko-političkih mjera. Ključne riječi: finansijsko trţište, finansijske usluge, monetarna politika, valuta �1. Uvod U radu se daje pregled i analiza pravnih instrumenata zaštite korisnika finansijskih usluga kako bi se ukazalo na nedostatnost određenih rješenja iz pravnog domena. Pri tome ne ţelimo dovesti u pitanje cilj koji se određenim normativnim aktima ţeli postići, već nastojimo istaći nuţnost koordiniranog pristupa problemu u pitanju. Na početku rezimiramo pravne oblike zaštite koji su uobičajeni za odrţavanje kvantuma potraţivanja odnosno duga i njihovu modifikaciju u poslovnoj praksi subjekata finansijskog trţišta. Jedan vid pravne zaštite korisnika finansijskih usluga jesu zaštitne klauzule. Zaštitna klauzula je sporazum između ugovornih strana po kome se visina novčane obaveze mijenja u direktnoj srazmjeri sa cijenom nekog dobra, kursom neke valute ili kretanjem određenog indeksa cijena. S obzirom na navedeno Meichsner (1962) daje sljedeću klasifikaciju zaštitnih klauzula: robne, valutne i indeksne zaštitne klauzule. Pojava zaštitnih klauzula imanentna je čestim promjenama u realnoj vrijednosti novca, manipulacijama novcem, a njihovoj široj primjeni doprinijela je pojava fiducijarnog novca. Takav slučaj zabiljeţen je, kako navodi Krulj (1973) u Francuskoj za vrijeme kratkotrajnog eksperimenta sa emisijom novčanica J. Law-a (1716-1720.), a naročito kako navode White (1933) ili Murphy (1997) za vrijeme francuske revolucije, kad su opticaju bili asignati.i Međutim, njihova primjena u praksi ne prolazi bez izvjesnih teškoća. Tako, na primjer, primjena indeksne klauzule zahtijeva niz praktičnih postupaka kao što su praćenje i objavljivanje indeksa potrošačkih cijena i usklađivanje sa rastom istih, prilagođavanje eventualnim denominacijama valute, i slično. Postoji i problem određenja adekvatnog kursa po kojem će se pratiti strana valuta koja se primjenjuje kao obračunska jedinica. To moţe biti zvanični kurs, kurs neke zvanične liste, kurs po kojem valutu određena banka otkupljuje u mjestu plaćanja, i slično. Na ovo pitanje je moţda, kako konstatuje Delibašić (1993) i najteţe odgovoriti, jer praktično se ne moţe unaprijed sa sigurnošću znati kako će se kurs strane valute formirati. Problem naročito dolazi do izraţaja u uslovima koji rezultiraju smanjenjem ili povećanjem vrijednosti novca kada je u momentu zaključenja ugovora ili drugog pravnog posla sasvim neizvjesno da li će se izabrani način obračuna moći primijeniti i u trenutku dospijeća obaveze. U takvim slučajevima u obzir dolazi kombinovanje primjene nekih zaštitnih klauzula, najčešće valutne i indeksne klauzule, gdje se prva tretira kao osnovni, a druga kao pomoćni pravni mehanizam zaštite novčanog potraţivanja. Prvobitno je moguće predvidjeti obavezu vraćanja duga uz primjenu strane valute kao valute obaveze. Ukoliko u momentu ispunjenja postoji jednakost prestacija među ugovornim stranama po ovom mehanizmu, onda se obaveze po tom osnovu i ispunjavaju. Ukoliko se u vrijeme dospjelosti obaveze ustanovi da postoji narušavanje principa jednakih prestacija po osnovu valute obaveze, bilo bi praktično prema Klepiću (1994) kao rezervni princip ustanoviti princip obračuna duga prema rastu ili padu cijene određene robe, a opet u odnosu na neku stranu valutu. Svaki ugovor treba da sadrţi tačno određene elemente koji će pomoći lakšem i jednostavnijem definisanju visine duga, odnosno potraţivanja, i u tom smislu dug i potraţivanje moraju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima o njihovoj visini. Pravilno uređenje ovih pitanja naročito je značajno s aspekta funkcionisanja bankarskog sektora, odnosno aspekta očuvanja novčane mase koja cirkuliše kroz kredite. Vaţno je i da ugovore sa zaštitnim klauzulama prate i Asignati su bili hartije od vrijednosti puštene u opticaj 19.11.1789. kao povlaštena novčanica kojoj su podlogu činila drţavna ili kraljevska dobra. Asignat je predstavljao pravo potraţivanja Eskontne banke od drţave koje je nosilo kamatu po stopi od 5% (kasnije 3%), a isplaćivao se u dobrima umjesto u gotovom novcu. 1790. propisano je da asignati imaju vaţnost novca za sve građane na čitavom prostoru kraljevine, te da će se primati kao sitni kvani novac na svim javnim i privatnim blagajnama. U početku su asignati postojali samo u obliku krupnih novčanica od 1000 livri, dok su zlato i srebro bili neophodni za popunjavanje isplata i nabavke manjih razmjera. Skupština je podsticala trgovanje kovanim novcem na račun asignata, jer joj je kovani novac bio potreban za finansiranje vojnih potreba. Također je i drţavna blagajna kupovala kovani novac za asignate, svjesno dopuštajući da tako izgubi na vrijednosti novca. Pretpostavljeni gubitak je, međutim, postajao sve ozbiljniji, ali je trgovina kovanim novcem na račun papirnog bila ozakonjena. Zlatnik i asignat su kotirali na berzi, a srebrni novac smatrao se robom promjenjive vrijednosti. Na ovaj način ojačalo je nepovjerenje u papirni novac i nastala je pukotina u finansijskom sistemu koja se neizbjeţno počela širiti. Sa aspekta duţničko-povjerilačkih odnosa, a prema stanovištima protivnika asignata, isplata duga papirnim novcem značila je djlomično bankrotstvo. Dug se nije mogao isplatiti asignatima budući da bi to pretpostavljalo isplatu unaprijed sumom novca koja će se tek dobiti od prodaje dobara koja su činila osnovu asignata. U vremenu od nastanka obaveze do isplate, asignat gubi na vrijednosti, prema Gresham-ovom pravilu da bolji (kovani) novac istiskuje slabiji (papirni). Povjerioci, prema ovim argumentima, izgubili bi na razlici između kursa papirnog i kovanog novca, dok bi duţnici kojima je pozajmljen srebrni novac, od iste profitirali. Prema A. Mathiez, preveo Ţ. Ristić, Francuska revolucija, Prosveta, Beograd, 1948., 101-114. i �drugi oblici obezbjeđenja potraţivanja (hipoteka ili ručni zalog) i da sudske odluke kojima se vrši obezbjeđenje potraţivanja uzimaju u obzir tzv. „valorizacioni faktor duga.“, kako navodi Klepić (1994).ii Sudovi u određenim situacijama, oslanjajući se na osnovna načela obligacionog prava uvode valorizaciju novčanih obaveza (Maljković, 1994).iii Ukoliko zaštitne kaluzule nisu ugovorene sud moţe da koristi ponder koji u određenom trenutku izraţava realnu vrijednost potraţivanja/duga. Sporno je prema Maljkoviću (1994) određenje vremenskog intervala u kojem povjeriocu treba priznati pravo na valorizovano potraţivanje, a s obzirom na efekte opadanja realne vrijednosti novca, s jedne i postojanje pravne zaštite povjerioca kroz institut naknade štete, s druge strane. Utoliko je značaj zaštitnih klauzula veći, budući da one obezbjeđuju automatsku valorizaciju obaveze duţnika. Njihova daljnja bitna karakteristika je ta što se posredstvom ovih klauzula moţe na nesumnjiv način utvrditi predmet novčane obaveze, bez obzira što se za utvrđivanje koriste strane valute, dobra, robe ili usluge, ili promjene cijena materijala i rada u određeno vrijeme i na određenom trţištu.iv U vrijeme administrativnog reguliranja materije novčanih obaveza, a time i pitanja dopuštenosti zaštitnih klauzula, iste su smatrane direkno suprotnim monetarnoj politici drţave i prinudnom kursu tadašnjeg zakonskog sredstva plaćanja, te se smatralo da njihova neograničena upotreba ubrzava i podstiče inflaciju. U tom je smislu kako navodi Korhecz (1985) i ranija sudska praksa sve zaštitne klauzule, sa izuzetkom klizne skale proglasila ništavnim.v I vaţeći Zakon o obligacionim odnosima FBiH, nesumnjivo jedino dozvoljava ugovaranje klizne skale, dok zlatne i valutne klauzule priznaje sa pravnim posljedicama prikrivenih klauzula za plaćanje u domaćoj valuti, dok punovaţnost indeksne klauzule zavisi od postojanja posebnih uslova.vi 2. Valutne klauzule Primjeni ove vrste ugovornih zaštitnih klauzula najčešće ima mjesta u međunarodnim plaćanjima, ali i u uslovima značajnijih poremećaja vrijednosti domaćeg novca. Valuta koja će se u konkretnom ugovornom odnosu stipulirati, moţe biti prema Meichsneru (1980) ili valuta zemlje iz koje se roba nabavlja ili isporučuje, ili valuta neke treće zemlje koja među ugovornim stranama zbog svoje stabilnosti ili široke primjene u međunarodnim plaćanjima, uţiva povjerenje. U većini pravnih sistema ne postoji izričita zabrana ugovaranja valutnih klauzula, što je rezultiralo raširenom njihovom primjenom u ugovorima, naročito u bankarskom sektoru, kada se iznos obaveze valorizira prema vaţećem kursu strane valute u momentu dospijeća obaveze. Osim toga, kako navodi Kapor (2011) kod dugoročnih kredita (naročito hipotekarnih kredita stanovništvu), ali i investicionih i drugih namjenskih kredita privrednim društvima, ugovaraju se kamatne stope prema stranim referentnim kamatnim stopama, prije svega Euribor-u ili Libor-u (kod stambanih kredita u švicarskim francima), koje mogu biti uvećane za 3-7% ili čak 12-13%, na ime marţe banke. Koristi od ugovaranja valutne klauzule uglavnom imaju banke čija je bilansna pozicija zaštićena, s obzirom da je veći dio izvora njihovih sredstava (osnivački kapital, krediti i depoziti matičnih banaka, devizna štednja), deviznog porijekla. Time rizik deviznog kursa i kamatne stope snose korisnici kredita. Riziku revalorizacije novčane obaveze na bazi indeksacije u eurima ili švicarskim francima doprinose i prihodi koje duţnici ostvaruju u domaćoj valuti, budući da nemaju adekvatnu zaštitu kroz upotrebu instituta finansijskih derivata (poput hedţinga, valutnog swap-a, i sl.). Ovo stoga što su isti dostupni privrednim pravnim subjektima u prvom redu, a manje fizičkim, kao i zbog slabe razvijenosti regionalnih finansijskih trţišta u pogledu njihovog korištenja (Kapor 2011). U postupku obezbjeđenja potraţivanja u ovakvim slučajevima mora se voditi računa o stvarnoj izvršnosti sudskih odluka, kada će pravni poslovi sluţiti svom cilju i funkciji, a njihovi sudionici to i omogućavati, a ne biti prepreka u pravnom prometu. iii Tako je Rješenjem Vrhovnog suda Srbije br. Rev 1663/92 od 12.5.1992. u slučaju restitucije zbog ništavosti ugovora o prodaji, određeno da je prodavac duţan kupcu isplatiti iznos trţišne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke, sa zakonskom kamatom od donošenja sudske odluke do isplate. Ili, u Rješenju istog suda br. Rev 2283/92 od 10.9.1992., u slučaju deeksproprijacije vrijeme donošenja sudske odluke, sa zakonskom kamatom od donošenja sudske odluke do isplate. iv Prema odredbi člana 50. Zakona o obligacionim odnosima FBiH, "Sluţbeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Sluţbeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94, "Sluţbene novine Federacije BiH", br. 29/03, 42/11 predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrţi podatke pomoću kojih se moţe odrediti. v Tako prema presudi Okruţnog suda u Subotici br. Gţ. 695/77: „Ništavi su pravni poslovi u kojima je određena kupoprodajna cena na taj način što se dinarska vrednost izračunava na osnovu cene zlata ili kursa stranih valuta i predviđena isplata kupoprodajne cene u stranoj valuti.“ vi Vid. članove 394.-397. Zakona o obligacionim odnosima FBiH ii �Navedeno statistički potvrđuje, na primjer, analiza Narodne banke Srbije (NBS) (2008).,vii gdje je utvrđeno da kod ugovora sa valutnom klauzulom najčešće nije definisan kurs koji se primjenjuje pri obračunu visine kredita i anuiteta. Analiza je dalje pokazala da čak 48% korisnika kredita nije bila upoznata sa značenjem valutne klauzule, a 58% njih nije znala za posljedice vezivanja kredita valutnom klauzulom za neke druge valute. S obzirom na ovakovo stanje, NBS je donijela Preporuku po kojoj bi krediti indeksirani u stranoj valuti trebalo da sadrţe precizno određenje vrste kursa valute koji se koristi za izračunavanje iznosa kredita u dinarskoj protuvrijednosti, iznos anuiteta izraţen u valuti ili u dinarskoj protuvrijednosti, kao i precizno određenje kursa koji se koristi za izračunavanje dinarske protuvrijednosti na dan dospijeća.viiiix 3. Valutna struktura kredita u bosni i Hercegovini S obzirom na razmjere konkretnog problema, osvrnućemo se na valutnu strukturu kredita i u našoj zemlji. Prema Izvještaju Centralne banke Bosne i Hercegovine (2011), 66,7% ukupnih kredita bilo je vezano za valutnu klauzulu. Prema strukturi potraţivanja, 51,5% kredita odnosi se na nefinansijka privredna društva, 43,8% na stanovništvo, a tek 4,1% na vladin sektor. Potraţivanja od nefinansijskih javnih i privatnih privrednih društava na kraju 2011. iznosila su 7,89 milijard KM, a godišnja stopa rasta iznosila je 7,5%. U strukturi kredita plasiranih ovim privrednim subjektima, dugoročni krediti učestvuju sa 61,8%, ali sa nešto niţim godišnjim stopama rasta u odnosu na kratkoročne kredite (Centralna banka BiH 2011). Potraţivanja od stanovništva iznosila su 6,71 milijardi KM, a godišnja stopa rasta iznosila je 2,8%. U ovom sektoru, međutim, naglašeno je učešće dugoročnih kredita od 87,2% u odnosu na njihova ukupna potraţivanja. Niske godišnje stope rasta indikator su restriktivnije politike kreditiranja stanovništva, ali i manje potraţnje stanovništva za kreditima s obzirom na trenutnu zaduţenost. U strukturi plasiranih kredita stanovništvu, najveći dio (78,6%) odnosi se na nenamjenske potrošačke kredite, 3,2% na kupovinu ili izgradnju novih stambenih jedinica, 4,9% na kupovinu postojećih stambenih jedinica (Centralna banka BiH 2011). Kamatne stope na kredite vezane valutnom klauzulom u 2011. godini bile su izuzetno stabilne. U sektoru nefinansijskih privatnih privrednih društava, udio kratkoročnih kredita u KM sa valutnom klauzulom iznosio je 10% u ukupno plasiranim kreditima. Kamatna stopa u decembru 2011. iznosila je 7,56%, što je najniţa vrijednost od januara 2007. godine. Oko 80% od ukupno plasiranih dugoročnih kredita, indeksirano je valutnom klauzulom. Kamatna stopa za ovu vrstu kredita u pomenutom sektoru iznosila je također 7,56% u decembru 2011., što je umanjenje za 28 baznih poena u odnosu na isti period 2010. godine. Kamatna stopa za ovu vrstu kredita u sektoru stanovništva smanjena je za 19 baznih poena, na 8,51%.x Tabela 1:Valutna struktura kredita u BiH Godina Mjesec KM Euro 1 10.646,4 13.062,1 2 526,3 679,8 2007 2008 Ostale strane valute 3 678,6 767,6 Ukupno milijardama KM u 4=1+2+3 11.851,4 14.509,5 Preporuke istog cilja, ex ante karaktera, donešene su i u Republici Hrvatskoj. Vid. Hrvatska narodna banka, Smjernice za upravljanje kreditno induciranim valutnim rizikom, http://www.hnb.hr/supervizija/h-smjernice-za-upravljanje-valutno-induciranim-kreditnim-rizikom.pdf,( 4. januar 2013.) viii NBS, Preporuka BAN u vezi sa ugovorom o kreditu sa valutnom klauzulom: http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/63/preporuke_skinuto/BAN-003-08.pdf,( 5. januar 2013.) Slična situacija je i Hrvatskoj, gdje je aprecijacija švicarskog franka u 2011. godini imala razarajuće efekte na raspoloţivi dohodak stanovništva, usljed čega je pokrenuta javna kampanja i institucionalizirani nastup korisnika kredita sa valutnom klauzulom u cilju zaštite duţnika, što je predmet posebne analize u našem istraţivanju. ix Za RH upor. M. Ivanov, „Financijski sustav i makroekonomska stabilnost,“ u V. Leko/B.Lovre/I. Lovrinović (ur.), Novac, bankarstvo i financijska tržišta, Adverta d.o.o., Zagreb, 2005., 85-86. x Napomena: izvještaj za 2012. godinu nije bio dostupan u vrijeme kada su podaci konsultovani. vii �2009 2010 2011 2011 2012 732,4 325,3 355,5 299,4 325,8 701,9 718,2 372,7 357,1 344,8 14.050,1 14.543,4 15.311,1 15.123,7 15.177,5 11. 12. 12.615,7 13.499,9 14.582,9 14.467,2 14.507,0 14.562,6 14.582,9 329,0 355,5 361,9 372,7 15.253,5 15.311,1 01. 14.673,8 313,0 15.355,1 02. 03. 04. 05. 14.720,4 14.780,9 14.871,4 14.968,0 305,4 308,5 313,9 321,8 06. 07. 08. 09. 10. 11. 14.977,9 15.036,1 15.200,5 15.248,6 15.272,7 15.282,5 318,1 303,0 292,1 294,1 300,3 300,4 368,2 357,2 360,5 363,4 384,8 380,4 390,1 381,1 371,1 368,3 365,6 09. 10. 15.382,9 15.449,9 15.548,6 15.674,6 15.676,3 15.729,2 15.873,8 15.913,7 15.941,3 15.948,6 Izvor: Statistički podaci za monetarni sektor CBBiH, prilagođeni samo za kreditni sektor od strane autora: http://www.cbbh.ba/index.php?id=33&lang=hr&sub=mon&table=valutna_struktura_depozita_i_kreditaa Iz podataka je vidljivo da je do novembra 2012. došlo do povećanje svih kreditnih potraţivanja za 4,2% u odnosu na decembar 2011. godine. Međutim, biljeţi se smanjenje potraţivanja po osnovu kredita indeksiranih valutnom klauzulom, što je naročito indikativno za kredite vezane za euro valutnu klauzulu (posebno od 8. do 11. mjeseca 2012.), a nešto manje za druge strane valute. Razlog ovome mogli bi smo pripisati blagom padu povjerenja u euro,xi s obzirom na nedavnu krizu finansijskog sektora EU, te postojećoj zaduţenosti privrednih subjekata. Na ovom mjestu primjereno se zadrţati na sadrţajnoj razlici između pojma valute obaveze i valute plaćanja, s obzirom da prva vrši funkciju vrednovanja obaveze (obima, iznosa), dok druga sluţi kao instrument, sredstvo pomoću kojeg se dug izmiruje. Utvrđivanjem valute obaveze utvrđuje se kako konstatuje Krulj(1973) šta je in obligacione, a utvrđivanjem valute plaćanja određuje se šta je in solutione.xii U slučaju da je novčana obaveza nastala u unutrašnjem prometu, prema Vizneru (1978) i glasi na plaćanje u stranoj valuti, tada je potrebno razlikovati valutu obaveze, kao određenu novčanu vrijednost dugovanja ili Na temelju iznesenog moglo bi se pogrešno implicirati postojanje rastućeg nepovjerenja i u bankarski sektor u Bosni i Hercegovini, što nije tačno jer kako ističe Jović (2012): „Udjel neindeksiranih kredita u ukupnim kreditima, ne može sam po sebi biti mjera povjerenja u bankarski sektor BiH, tj. mjera straha od devalvacije. Razlog za ovakav stav je domaći regulatorni okvir. Jedan dio kredita ima deviznu klauzulu, ne samo zbog rizika od devalvacije, već zbog zahtjeva za usklađivanjem bankarskih deviznih aktiva i deviznih pasiva. Naime, bankama se krediti sa deviznom klauzulom priznaju kao devizni krediti / aktiva, tj. kao protustavka stvarnoj, realnoj, deviznoj pasivi. Ukoliko bismo povjerenje mjerili prema činjenici da je svega 1/3 kredita bez devizne klauzule njena ocjena bi bila uvijek negativna. Povjerenje, krediti neindeksirani nije samo mjera povjerenja banaka u monetarne vlasti, već i u ukupni ekonomsko-politički sistem. U krajnjoj liniji … pokazuje koliko banke vjeruju centralnoj banci.”D. Jović, “Razvijanje metodoligije za ocjenu povjerenja u bankarstvo Bosne i Hercegovine,” Časopis za ekonomiju i tržišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 2/2012, 216. xii Suština valute obaveze i valute plaćanja je jasna i nedvojbena kada su klauzule ove vrste stipulirane u ugovoru, ali se treba zadrţati na situaciji u kojoj se stranke nisu izričito očitovale u tom pravcu, kada se postavlja pitanje koja valuta će obavljati funkciju izraţavanja duga, a koja funkciju plaćanja kada ugovorni odnos ima elemente inostranosti. Prema članu 20. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Sluţbeni list SFRJ,“ br. 43/082; 72/82-1645; „Sluţbeni list RBiH,“ br. 2/92-5; 13/94-189), ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, mjerodavnim pravom smatra se ono sa kojim pravni posao u pitanju ima karakterističnu vezu. To će kod ugovora o prodaji pokretnih stvari biti prebivalište (boravište) prodavca, kod ugovora o djelu i ugovora o građenju-prebivalište (boravište) uposlenika (preduzimača), kod ugovora o zajmu-prebivalište (boravište) zajmodavca u vrijeme prijema ponude, za berzanske poslove-sjedište berze, za ugovor o samostalnim bankarskim garancijama-sjedište davaoca garancije u vrijeme zaključenja ugovora, i slično. Prema ovim pravilima posredno bi se cijenilo onda i gornje pitanje, što ne isključuje primjenu monetarnog nominalizma mjerodavnog prava, s obzirom na nepostojanje ugovorenog mehanizma za njegovu derogaciju u ovakvom slučaju. xi �potraţivanja, koje glasi na plaćanje u domaćem novcu, te valutu plaćanja u kojoj se postojeća obaveza treba ispuniti. Pošto se valutom obaveze utvrđuje obim (vrijednost) obaveze, to sva pitanja o toj valuti treba tretirati sa aspekta prava mjerodavnog za novčanu obavezu izraţenu kroz valutu obaveze. S druge strane, pošto se valuta plaćanja odnosi na način kojim se dug izmiruje, mjerodavan je zakon mjesta plaćanja po pitanjima utvrđivanja valute plaćanja i modaliteta izmirenja obaveze uopće. Na distinkciji između valute obaveze i valute plaćanja zasniva i podpodjela valutnih klauzula na: klauzule strane valute, klauzule fiksnog kursa, klauzule označavanja duga u nekoliko valuta, klauzule izbora valuta, klauzule izbora mjesta plaćanja, klauzule kombinacije valuta, klauzule na osnovu „košare valuta“, o kojem terminu širu raspravu daju Baird, Eisenberg and Jackson (2004).“xiii 3.1. Klauzula strane valute Ovom klauzulom se prema Vukmiru (2009) dug se određuje u nekoj stabilnoj stranoj valuti, obično valuti zemlje povjerioca, ili valuti neke treće zemlje u koju povjerilac ima povjerenje. Denominiranje duga u stranoj valuti najčešći je način zaobilaţenja posljedica promjene u vrijednosti valuta.xiv U takvoj klauzuli su valuta obaveze i valuta plaćanja ekvivalentne, jer vjerovnik izborom iste izbjegava rizik konverzije iz jedne valute u drugu i prebacuje ga u cjelosti na duţnika. 3.2. Klauzula fiksnog kursa Ugovaranjem ove vrste valutne klauzule konstatuje Vukmir (2009) fiksira se odnos vrijednosti među valutama, bez obzira na kasnije kursne razlike. Moţe se ugovoriti tako da se klauzula aktivira tek nakon što je promjena kursa dostigla određenu visinu, ili bez obzira na visinu promjene referentne valute. I ovdje su valuta obaveze i valuta plaćanja iste, ali se zbog nepovjerenja u stabilnost valute fiksira njezin kurs prema drugoj valuti. Terminološki izraz ove posljednje vrste klauzula moţda i nije najadekvatniji jer su klauzule na osnovu košare valuta zapravo klauzule kojima se novčana obaveza izraţava ili izvršava na temelju jedinice obračuna čija se vrijednost izvodi iz prosjeka vrijednosti konstituirajućih valuta. U savremenim uslovima ovu ulogu imaju Specijalna prava vučenje, dok je prije uvođenja eura u monetarni sistem EU tu funkciju imao ecu. Kako jedinice obračuna ove vrste imaju međunarodno priznati status valute (na primjer Uniform Commercial Code u paragrafu §1-202 tačka 24. pod pojam novca sublimira i monetarnu jedinicu obračuna koju je uspostavila neka međuvladina organizacija ili je ista rezultat sporazuma dvaju ili više drţava. Dakle, odbačena je uţa definicija novca koja obuhvata samo zakonsko sredstvo plaćanja (vid. §1-201 Općih definicija UCC, D.G. Baird/T. Eisenberg/T.H. Jackson, Commercial and Debtor-Creditor Law Selected Statutes, Foundation Press, New York, 2004., 16. i 21.) ali ne i definicija zakonskog sredstva plaćanja. Odredbom člana 123. st. 4. TFEU obezbijeđena je istovremena konverzija košare valuta i nacionalnih valuta jedinstvenom valutom. Još je vaţnije za status eura kao jedinstvene valute činjenica da je pomenuti član konstruiran tako da direktno referira na načelo nominalizma, ako tu odredbu shvatimo kao logičnu nadogradnju različitih definicija ecu koje su i same podrazumijevale primjenu nominalizma i pored toga što se radilo o netipičnoj valuti sa pravnog stanovišta. Status valute ecu je dobio uspostavljanjem fiksnog kursa po kojem je zamijenio nacionalne valute. Slijedom ove postavke, a shodno onome što je propisano članom 123. st. 4. proizilazi da čin uvođenja eura kao valute koja će po fiksnom kursu također, zamijeniti nacionalne valute ne mijenja automatski vanjsku realnu vrijednost ranije valute, već se stopa konverzije stare za novu valutu determinira na osnovu njihove trţišne vrijednosti. Princip nominalizma čvrsto je integriran u monetarnu konstrukciju Unije koja je osmišljena tako da pravo u potpunosti korespondira ekonomskim faktima. Posljedično, usvajanjem eura kao jedinstvene valute nije se zadiralo u ekonomsku snagu ekonomskih subjekata, već upravo zbog dejstva nominalizma efekti ovog čina po njih su bili neutralni. Vid. J.C. Cabotte/A.M. Moulin, „The Legal Status of the Single Currency,“ Banque de France Bulletin Digest, 107/2002, 104. dalje. U pogledu navedene podjele vid. i H. Konjhodţić (2009.), 252-253. xiv Klauzula strane valute tipičan je primjer ekskludiranja valutnog rizika koja se naročito koristi u poslovima tzv. projektnog finansiranja. Valutni rizik obuhvata: rizik revalorizacije, rizik konvertibilnosti i rizik transferzabilnosti. Rizik revalorizacije dolazi do izraţaja kada je dobit izraţena u jednoj valuti, a troškovi (uključujići i otplatu anuiteta i kamata) u drugoj. Relativna vrijednost troškova se povećava, ukoliko vrijednost valute aprecira, ili se dobit smanjuje ukoliko vrijednost valute deprecira. Valutni rizik suspreţe se neminovno mjerama devizne politike, ali na dugi rok ne moţe se izbjeći uticaj sila koje djeluju na finansijskim trţištima, ili hedţingom, što opet ne garantira potupno izbjegavanje ove vrste rizika zbog troškova koje hedţiranje moţe izazvati, pogotovo ako se valutom u pitanju slabo trguje na deviznom trţištu. Rizik konvertibilnosi dolazi do izraţaja kada su na snazi eventualne vladine restrikcije slobodne i neograničene konverzije jednih valuta u druge, u cilju zaštite domaćeg monetarnog sistema. Rizik transferzibilnosti povezan je sa ograničenjem izvoza strane valute. Kako bi izbjegli ovu vrstu rizika, finansijeri najčešće ugovaraju isplatu dospjelog duga na svoje offshore račune u velikm finansijskim centrima poput Londona ili New York-a. Šire u J. Dewar (ed.), International Project Finance, Law and Practice, Oxford University Press Inc., New York, 2011., 91-93. xiii �3.3. Klauzule izražavanja duga u više valuta Ovom vrstom klauzula se ravnomjerno raspoređuje rizik eventualne inflacije jer je ugovornim stranama omogućeno da plaćanje ugovore u onim valutama u kojima kalkulišu troškove koji će nastati u vezi sa obavljanjem pojedinih faza nekog pravnog posla.xv 3.4. Klauzula kombinacije valuta Kao kompleksna klauzula podrazumijeva primjenu sloţenog mehanizma izračunavanja prosjeka vrijednosti nekoliko valuta, odnosno primjenu aritimetičkog prosjeka kupovnih i prodajnih kurseva ugovorenih valuta. Određivanjem vrijednosti novčane obaveze kako navode Konjhodţić i drugi, na ovaj način izbjegava se eventualni nepovoljan uticaj promjene vrijednosti samo jedne valute, ali se problem javlja kod primjene metode izračunavanja aritimetičkog prosjeka, naročito na strani duţnika. 3.5. Klauzula izbora valuta i izbora mjesta plaćanja Prva u ovoj kategoriji valutnih klauzula obezbjeđuje izraţavanje duga u dvije ili više valuta, s tim da pravo izbora valute u kojoj će dug biti izmiren pripada povjeriocu. Ovdje su obaveze, prema Konjhodţiću i drugima (2009) izraţene u pojedinim valutama nezavisne jedna od druge, a povjerilac je zaštićen od promjene vrijednosti novca, budući da ima pravo izabrati onu valutu koja je u momentu plaćanja za njega najpovoljnija. Ugovaranjem ove vrste valutnih klauzula dopušteno je ugovaranje fiksnog kursa u odnosu na neku od izabranih valuta u koju se ima povjerenje. Klauzule izbora mjesta plaćanja daju pravo povjeriocu izbora mjesta u kojem će se ispuniti novčana obaveza, te se isplata duga se vrši u valuti mjesta plaćanja po kursu koji u mjestu plaćanja vaţi za valutu obaveze. Kako različite kombinacije u osnovi jednog zaštitnog mehanizma nemaju svoje uporište u zakonu, već su rezultat poslovne prakse, to onda ostavlja prostor za jačanje, odnosno slabljenje ugovorne pozicije jedne od ugovornih strana. Ovo je naročito imanentno valutnim klauzulama plaćanja prema vrijednosti strane valute koje imaju funkciju obračuna ili monetarnog izjednačavanja vrijednosti novčane obaveze u vremenu od njenog nastanka do ispunjenja. Jasno je da konstrukcija ove vrste preferira poloţaj povjerioca, budući da je malo vjerovatno da će povjerilac optirati za valutu za čiju se vrijednost očekuje da deprecira. Drugo je pitanje ozakonjenja valutnih klauzula jednom inkorporiranih u konkretan ugovor, u situacijama kada se njihovi negativni efekti počnu ispoljavati. Zato smo opredjeljeni ka stavu koji korespondira našoj tezi da je rizik anticipacije eventualne promjene realne vrijednosti valute u kojoj se obaveza izraţava, obračunava ili izvršava, na ugovornim stranama. Time nikako ne ţelimo umanjiti odgovornost ugovorne strane povlašćenijeg poloţaja u dotičnom pravnom odnosu, već ţelimo akcentirati vaţnost prihvatanja budućeg i neizvjesnog kao neminovnosti kojoj treba prilagođavati vlastita djelovanja, makar to značilo i uzdrţavanje od istih. Kako se tretiraju dileme u pitanju, predmet je našeg daljnjeg izlaganja, koje za svoj cilj ima da potvrdi dijametralno suprotno pravno poimanje manifestacija poremećene novčane vrijednosti u odnosu na ono koje prevladava u ekonomskom domenu. 4. Pozicija korisnika kredita indeksiranog u stranoj valuti-empirijska analiza Pretpostavimo da je klijent uzeo stambeni hipotekarni kredit odobren dana 1.10.2007. u CHF u iznosu od 63.000 KM, kamatna stopa fiksnih 5% plus šestomjesečni LIBOR, na period otplate od 25 godina. Srednji kurs CHF/BAM na dan zaključenja ugovora o kreditu bio je 1.175053, što znači da je iznos od 63.000 KM iznosio zaokruţeno 50.480 CHF. Istovremeno će se analizirati i situacija da je klijent uzeo stambeni hipotekarni kredit odobren u EUR-ima u protuvrijednosti od 63.000 KM, kamatna stopa 3,5 plus šestomjesečni EURIBOR period otplate 25 godina. Srednji kurs EUR/BAM iznosio je 1.955830 što znači da iznos od 63.000 KM jeste 32.211 EUR. Ove klauzule po svojim efektima pandam su indeksnoj klauzuli, čije je ugovaranje naročito svrsishodno kako ćemo vidjeti, u cilju zaštite ekonomski slabije ugovorne strane. xv �Iz analize smo isključili naknade za obračun, a time efektivnu kamatnu stopu (Centralna banka BiH 2014),xvi radi pojednostavljenja izračuna. Kamatna stopa je promjenjiva i računa se na osnovu šestomjesečnog LIBORA plus fiksni dio kamatne stope. Izabran je model otplate stambenog kredita sa nominalno jednakim anuitetima uz promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu su anuiteti mjesečni. Anuitet se sastoji od otplatne kvote i kamata. Otplatnom kvotom otplaćuje se iznos kredita, a kamatama naknada za posuđeni novac. Kako bi se dobio pregled navedenih elemenata, sastavlja se otplatna tablica (plan otplate, plan amortizacije). U njoj se vodi otplaćivanje kredita prema rokovimai za svaki rok se izračunava nominalni iznos anuiteta, kamate, otplatna kvota i ostatak duga. Obračun kamata u ovom slučaju je sloţen i dekurzivan. Za potrebe studije pretpostavlja se da svaki mjesec ima 30 dana i to čini duţinu razdoblja ukamaćivanja. Budući da je konverzija zajma, kako tvrde Đeno, Lukač i Šego (2009) svaka promjena ugovorenih uslova ili (i) modela otplate zajma između vjerovnika i duţnika u toku amortizacije zajma, iz navedenog proizlazi da tokom otplate kredita moţe doći do više konverzija izazvanih različitim promjenama. Za našu analizu pretpostavit ćemo da moţe doći samo do promjene kamatne stope, a da ostali uvjeti ostaju nepromijenjeni. Tabela 1: Srednji devizni kurs konvertibilne marke prema CHF Datum BAM/CHF Datum BAM/CHF Datum BAM/CHF Datum BAM/CHF 02.10.2007. 1,177998 01.11.2008. 1,331765 01.12.2009. 1,297744 01.01.2011. 1,564163 01.11.2007. 1,166824 01.12.2008. 1,281503 01.01.2010. 1,318300 01.02.2011. 1,517206 01.12.2007. 1,182413 01.01.2009. 1,317057 01.02.2010. 1,328238 01.03.2011. 1,523232 01.01.2008. 1,181985 03.02.2009. 1,315109 01.03.2010. 1,337045 01.04.2011. 1,503906 01.02.2008. 1,218510 04.03.2009. 1,319189 01.04.2010. 1,370013 01.05.2011. 1,524895 01.03.2008. 1,231243 01.04.2009. 1,290806 01.05.2010. 1,363803 01.06.2011. 1,593344 01.04.2008. 1,242744 01.05.2009. 1,298175 01.06.2010. 1,374441 01.07.2011. 1,620272 01.05.2008. 1,211265 02.06.2009. 1,291830 01.07.2010. 1,472431 01.08.2011. 1,735430 03.06.2008. 1,208645 01.07.2009. 1,281251 01.08.2010. 1,431794 01.09.2011. 1,713086 01.07.2008. 1,218130 01.08.2009. 1,276901 01.09.2010. 1,512045 01.10.2011. 1,607091 01.08.2008. 1,195934 01.09.2009. 1,289445 01.10.2010. 1,471988 01.11.2011. 1,604323 01.09.2008. 1,217524 01.10.2009. 1,297142 01.11.2010. 1,421801 01.12.2011. 1,505643 01.10.2008. 1,239907 03.11.2009. 1,295852 01.12.2010. 1,505643 01.01.2011. 1,564163 Izvor: Izrada autora na temelju dnevnih kurseva CBBiH Na sljedećem grafikonu prikazano je kretanje promjene kursa BAM/CHF u razdoblju od 01.10.2007.01.12.2011. godine. Prikaz odnosa BAM/EUR neće biti prikazan jer je valuta fiksno vezana za isti Komparacija EKS za ovu vrstu kredita, za razliku od kredita u istoj valuti, iznimno je sloţena. Vid. http://www.cbbh.ba/print.php?id=888, (10. februar 2014.) xvi �Slika 1: Prikaz kretanja promjene kursa BAM/CHF Izvor: Izrada autora Za potrebe analize potrebno je također izvršiti prikaz kretanja EURIBORA i LIBORA za razmatrani period. Slika 2: Kretanje šestomjesečnog EURIBORA u posmatranom periodu vidimo na sljedećem grafiku. Izvor: Izrada autora uz podatke preuzete sa http://www.global-rates.com/interestrates/euribor/2009.aspx (23.02.2014.) �Slika 3: Kretanje šestomjesečnog LIBOR-a u posmatrom periodu vidimo na sljedećem grafiku. Izvor: Izrada autora uz podatke preuzete sa http://www.global-rates.com/interest-rates/libor/swissfranc/2007.aspx, (23. februar 2014.) Za izračunavanje otplatnog plana, kao što je već ranije navedeno koristi se fiksni dio 5% plus šestomjesečni LIBOR. Na prethodnom grafiku se vidi kretanje šestomjesečnog LIBORA vezan za CHF za posmatrani period, te kretanje šestomjesešnog EURIBORA. Za izračunavanje kamatne stope za kredite u EUR koristi se formula 3,5% plus šestomjesečni EURIBOR. Za potrebe izračunavanja otplatnog plana kamatne stope su korigovane pri većim odstupanjima euribora i libora, koja se mogu vidjeti na grafiku. Promjena kamatne stope u tekućem mjesecu se odraţava da iznos rate u sljedećem obračunskom periodu.xvii Nakon izračunavanja anuiteta prema promjenama libora i eurobora i time i kamatnih stopa, anutiteti se prema navedenim kursnim stopama pretvaraju u konvertibilne marke, da bi se mogli porediti, pa tako vidimo kretanje anuiteta na sljedećem grafiku Slika 3. Promjene anutiteta na stambene kredite u periodu 1.11.2007.-1.12.2011. Izvor: Izrada autora Formule korištene za izračun otplatnog plana vidjeti u Đeno, Lukač i Šego, 3. Korištena je relativna kamatna stopa, jer se konformna sve manje koristi u praksi. xvii �Anuiteti stambenih kredita s valutnom klauzulom variraju s jedne strane pod uticajem kursa, a s druge strane pod uticajem promjenljive kamatne stope. Najmanji anuitet za kredit sa valutnom klazulom u EUR iznosi 338,66 KM, dok je najveći 511,06 KM. Kod kredita sa valutnom klauzulom u CHF najmanji anuitet iznosi 383,93 KM, a najveći 516,02 KM. Postoji znatna razlika između anuiteta izračunanih u EUR i onih uCHF, ali plaćenih u konvertibilnim markama po srednjem kursu CBBiH.Ta razlika je u rasponu između 5,06 KM do 143,88 KM. U prosjeku u posmatranom periodu klijent koji je uzeo stambeni kredit sa valutnom klauzulom u CHF bi plaćao 41,62 KM više nego klijent koji je uzeo stambeni kredit sa valutnom klauzulom u EUR, a razlog u tome se moţe naći u kretanju kursa BAM/CHF što se vidi na grafiku 1. Kada se saberu sve mjesečne razlike u anuitetima kroz 50 mjeseci razmatranog razdoblja, dobije se 2081,14 KM,što znači da je klijent koji je uzeo stambeni kredit 01.10.2007. godine na 25 godina s valutnom klauzulomu CHF u razmatranom periodu platio 2081,14 KM više od onog koji je uzeo kredit u EUR. Na grafiku moţemo uočiti da su anuiteti na kredite s valutnom klauzulomu EUR varirali između 492,93 KM (novembar 2007) i 511,06 KM (novembar 2008.)., dok od decembra 2008. godine dolazi do konstantnog pada iznosa anuiteta do čak 345,10 KM (novembar 2009.), zbog pada šestomjesečnog EURIBORA i samim tim dolazi do pada kamatne stope. Tokom 2010, i 2011. godine, anuiteti su varirali od 338, 67 KM do 352, 02 KM, ali bez velikih oscilacija tokom mjeseci. Kurs nije imao posebnog utjecaja na iznos anuiteta jer je konvertibilna marka fiksno vezana za EUR po srednjem kursu od 1,955830. Najintenzivniji trend povećanja pokazuju anuiteti na kredite u CHF i to od aprila 2008. godine sve do danas, te doţivljavaju svoj vrhunac u novembru 2008. godine, od kada se biljeţi pad anuiteta. Prema navedenom grafiku vidi se da do novembra 2008 godine, klijenti koji su uzeli kredit sa valutnom klauzulom u EUR su u prosjeku plaćali veće anuitete kredita i to 30,23 KM više nego klijent koji je uzeo stambeni kredit na isti period vezan za CHF. Međutim padom euribora i libora u novembru 2008. godine, anuiteti stambenih kredita vezanih za EUR postaju u prosjeku manji za 25,25 KM, što se moţe pripisati činjenici da je srednji devizni kurs BAM/CHF bio u prosjeku veći za 0,09 u odnosu na posmatrani period prije novembra 2008. godine, a da je kurs BAM/EUR ostao isti jer je fiksno vezan. Anutiteti kredita vezanih za CHF od marta 2009. godine postaju znatno veći nego onih vezanih za EUR, iako je LIBOR bio značajnije manji nego EURIBOR, međutim nestabilno kretanje kursa BAM/CHF dovelo je do velikih razlika i oscilacija u anuitetima kod kredita vezanih za CHF. Od decembra 2009. godine anuiteti kontstantno rastu, a glavni razlog jeste kretanje kursa koji je od decembra 2009. godine sa 1,29 porastao na 1,73 u augustu 2011. godine, dok je kamata padala sa 5,36% na 5,11%. Na kraju se moţe zaključiti da u posmatranom periodu od 50 mjeseci u razdoblju od 01.11.2007.01.12.2011. godine, u prvih 25 mjeseci najpovoljnije je bilo uzeti kredit u CHF u ovom posmatranom periodu prema zvaničnim kretanjima LIBORA, koji osim jednog naglog rasta ima manje oscilacije u odnosu na EURIBOR. Međutim gledano u ukupnom posmatranom periodu povoljnije je bilo uzeti kredit vezan za EUR jer je BAM fiksno vezan za EUR i ne podlijeţe tako velikim rizicima oscilacija deviznog kursa kao CHF. Pad kamatnih stopa usljed pada LIBORA nije bio dovoljan za smanjenje anuiteta kredita vezanih za CHF u odnosu na anuitete kredita vezanih za EUR, jer je devizni kurs BAM/CHF imao jako velike oscilacije koje su se odrazile na visinu anuiteta. Stambeni kredit vezan za EUR ima veću sigurnost, barem u BiH zbog fiksne vezanosti valute za EUR i nepostojanja rizika deviznog kursa.xviii 5. Zaključna razmatranja kroz osvrt na nova normativna rješenja Kako je nagli rast valute švicarskog franka izazvao višestruko povećanje kvantuma duga u kreditnim aranţmanima duţnika koji su se opredijelili za iste, prišlo se rješavanju problema ove vrste zakonodavnim putem. Naše istraţivanje djelomično ima uporište i sa aspekta predvidljivosti ponašanja korisnika kredita, te u tom smislu referiramo na studiju M. Banović/B. Vujnović-Gligorić, „Bankarska analiza predviđanja ponašanja klijenata,“ Časopis za ekonomiju i tržišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 2/2011, 265-277. xviii �Rješenja sadrţana u Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga u FBiH gotovo su identična onima iz Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga Republike Srbije.xix xx Različito se tretira, međutim polje njegove primjene. Tako su od primjene ovog zakona, između ostalih, izuzeti ugovori o kreditu kod kojih je potraţivanje osigurano hipotekom na nekretnini ili drugim uporedivim sredstvom osiguranja na nekretnini ili nekim drugim pravom na nekretnini, te izuzeće ugovora o kreditu kada je kredit namijenjen za sticanje ili zadrţavanje prava vlasništva na postojećoj ili planiranoj nekretnini.xxi Nešto širi obim zaštite povjerioca predviđa se kod definiranja elemenata koji su od uticaja za određenost/odredivost novčane obaveze. Zakonom se predviđa da jednostrana volja ugovornih strana ne moţe uticati na pomenute elemente, osim ako se radi o obavješenju davaoca finansijske usluge korisniku o izmjeni promjenjivih ugovorenih elemenata na koje davalac usluge ove vrste ne moţe uticati.xxii Jedna od razlika u odnosu na propise iz ove oblasti u regionu jeste i ta što odredbe Zakona ne bi imale retroaktivno dejstvo. Ostaje nejasno međutim, kako su predlagači konkretnih akata u oba entiteta propustili precizno definirati vrstu kamatne stope kao promjenjivog elementa ugovora. U oba akta koristi se pojam referentne kamatne stope,xxiii koju pozitivni pravni sistem ne poznaje zbog posebnog monetarnog aranţmana naše zemlje i ograničenih ovlasti Centralne banke BiH u ovom domenu. Također je izvršena dopuna Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine („Sluţbene novine BiH“, br. 88/15, član 52.a) prema kojoj ugovori o kreditu ne smiju sadrţavati odredbu o indeksiranoj valutnoj klauzuli u stranoj valuti osim u eurima. Prvo što se moţe konstatirati na osnovu nove zakonske odredbe jeste činjenica da istom nisu obuhvaćeni svi ugovori o kreditu koji su predmet reguliranja konkretnog Zakona, odnosno ugovori kojima se zasniva zaloţno pravo na nekretninama. Upravo su ovi ugovori zbog duţine svog trajanja najpodloţniji promjenama vrijednosti potraţivanja odnosno duga usljed promjena deviznog kursa valute izabrane kao valute obračuna. Drugo, ostaje nejasno kako i na koji način eventualno zaštiti korisnike kredita kojima se stipulira indeksirana valutna klauzula u valuti euro, budući da u monetarnom sistemu Bosne i Hercegovine i ova valuta ima status strane valute za čiju je vrijednost vezana vrijednost domaće valute po fiksnom kursu.xxiv U proceduri je i Prijedlog Zakona o konverziji kredita u švicarskim francima u konvertibilne marke od 16.9.2015. prema kojem se utvrđuje obaveza komercijalnih banaka na konverziju svih kredita ugovorenih u švicarskim francima u konvertibilne marke i koji propis ima retroaktivno dejstvo. Za potrebe ovog rada referiramo na Mišljenje Europske centralne banke dato po pitanju izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama (Mišljenje Europske središnje banke, 2015), s obzirom na posljedice usvajanja sličnih prijedloga u BiH. ECB dala je mišljenje po pitanju efekata na privredu, povratno djelovanje propisa, kriterij podobnosti, efekata po bankarski sektor i finansijsku stabilnost. Ni nadleţna tijela u Bosni i Hercegovini nisu provela podrobnu analizu navedenih efekata, kao što to nije uradila ni Republika Hrvatska, te smatramo da bi istu trebalo provesti u cilju izbjegavanja mogućih problema po principu povratne sprege. Naime, finansijska trţišta predstavljaju osjetljiv mehanizam kojeg je teško regulirati, a također su najčešći izvor finansijskih disturbcija. S druge strane, treba imati u vidu karakater pravnih odnosa u pitanju, jer interveniranje drţave u sferi privatno-pravnih odnosa ne bi trebalo derivirati iz odnosa jedne specificirane kategorije subjekata, isključujući sve ostale potencijalne subjekte koji bi po sličnom pravnom osnovu ostali prikraćeni za pomoć drţave i na određen način diskriminirani. „Sluţbene novine FBiH,“ br. 31/14; „Sluţbeni list Republike Srbije,“ br. 36/2011 U Republici Srpskoj, materija zaštite korisnika finansijskih usluga regulirana je Zakonom o bankama Republike Srpske. xxi Odredba člana 3. stav 9. i 10. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH. xxii Ibid., odredba člana 8. st. 4. Naš zakonodavac ima jedan fleksibilniji pristup ovoj osjetljivoj materiji, uvaţavajući nepredvidljivu prirodu mehanizma novčanog trţišta. Moţemo reći da ovakvo postupanje jeste primjerenije, barem sa aspekta liberalistiĉkog diskursa savremenih privrednih okolnosti u kojima su subjekti privrednih aktivnosti ravnomjerno izloţeni rizicima svojih ekonomskih poduhvata. Ma koliko nepopularna bila praksa finansijskih institucija, ne smije se zanemariti činjenica da određene odnose jednostavno nije moguće staviti pod normativnu stegu ili unaprijed predvidjeti njihov ishod. Ono što se pokazalo kao neminovnost je da trţište, u svim svojim oblicima, efikasno funkcionira samo ako je ostvarena prava mjera regulacije u korekciji njegovih nesavršenosti. xxiii U postojećim okolnostima za pretpostaviti je da predlagači referiraju na EURIBOR, međubankarsku kamatnu stopu.Vid. odredbu ĉl. 8 st. 2. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. xix xx xxiv �6. Literatura i izvori: Banović, M.&Vujnović-Gligorić B. (2011). Bankarska analiza predviđanja ponašanja klijenata. Časopis za ekonomiju i trţišne komunikacije/ Economy and Market Communication Review, 2/2011, 265-277 Cabotte J.T.&Moulin, A.M. (2002). The Legal Status of the Single Currency. Banque de France Bulletin Digest, 107/2002, 252-253 Delibašić, T. (1993). Monetarni nominalizam i revalorizacija- Naplata potraţivanja i protivpravna imovinska korist u uslovima inflacije, Sluţbeni glasnik, Beograd Dewar, J.C. (ed.) (2011). International Project Finance, Law and Practice, Oxford University Press Inc., New York Đeno, S.&Lukač, Z.& Šego, B. (2009). Usporedba kredita s valutnom klauzulom. Računovodstvo i financije, 1/2009, 4 Godišnji izvještaj Centralne banke Bosne i Hercegovine (2011) http://www.cbbh.ba/files/godisnji_izvjestaji/2011/GI_2011_hr.pdf, Klepić, D. (1994). Kombinovanje načela monetarnog nominalizma i indeksne klauzule. Izbor sudske prakse 5/1994, 56 Konjhodţić, H. et al. (2009). Monetarna znanost. Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar Korhecz, T. (1985). Indeksna klauzula u funkciji zaštite ţivotnog standarda ugovorne stranke. Pravo:teorija i praksa, časopis udruţenja pravnika Vojvodine, 5/1985, 56 Krulj, V. (1973). Novac i novčane obaveze u unutrašnjem i meĎunarodnom pravu, Savremena administracija, Beograd Maljković, B. (1994). Nominalizam-valorizam i naknada štete. Sudska praksa- jugoslovenski stručnoinformativni časopis, 1-2/1994, 9 Meichsner, V. (1962). Pravni aspekt novca, Ekonomski fakultet Univerziteta u Skoplju, Skoplje Mathiez, A. preveo Ristić, Ţ. (1948). Francuska revolucija, Prosveta, Beograd Meichsner, V. (1980). Problem međunarodnih plaćanja, Informator, Zagreb Mišljenje Europske središnje banke od 18. rujna 2015. o konverziji kredita u švicarskim francima (2015) (CON/2015/32) https://www.ecb.europa.eu/ecb/legal/pdf/hr_con_2015_32_f__sign.pdf Murphy, A.E. (1997). John Law, Economic Theorist and Policy-Maker, Clarendon Press, Oxford Narodna banka Srbije (2008) Preporuka BAN u vezi sa ugovorom o kreditu sa valutnom klauzulom:http://www.nbs.rs/export/sites/default/internet/latinica/63/preporuke_skinuto/BAN-00308.pdf, Vizner, B. (1978). Komentar Zakona o obveznim (obligacionim) odnosima 2, Zagreb Vukmir, B. (2009). Ugovori o građenju i uslugama savjetodavnih inţenjera, RRIF Plus, Zagreb White, D. (1933). Fiat Money Inflation in France, How It Come, What It Brought and How It Edned, D. Appleton-Cenury Company, New York-London Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima „Sluţbeni list SFRJ,“ br. 43/082; 72/82-1645; „Sluţbeni list RBiH,“ br. 2/92-5; 13/94-189 �Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, „sluţbene novine FBiH,“ br. 31/14 Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, „Sluţbeni list Republike Srbije“, br. 36/11 �Author: Aida Mulalić, PhD Institution: Faculty of Law, University of Zenica E-mail: aidadz1@gmail.com FINANCIAL AND LAGAL ASPECTS ON HOW TO TREAT ISSUES OF THE USERS OF FINANCIAL SERVICES FOR PROTECTION OF MONETARY CLAIMS Abstract Issuess that users of financial services combat are extremely complex and potentially can cause a number of implications. In the positive legal and economic environment in Bosnia and Herzegovina those problems are more complicated. Therefore, those issues can be analyzed from different perspectives in order to achieve an acceptable solution furthermore if we take into account the underdeveloped financial market in Bosnia and Herzegovina, a specific arrangement in which operates its central monetary institution and the challenges regarding to harmonization with the EU acquis. In this paper we focus on the current provisions in the field of loan products placed in foreign currency and we want to show the inadequacy of recent legal solutions and emphasize the need for more comprehensive legal and economicpolicy measures. Keywords: financial market, financial services, monetary policy, currency � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3179 Title A name given to the resource FINANSIJSKO-PRAVNI ASPEKTI TRETIRANJA PROBLEMA KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA U KONTEKSTU ODRŽAVANJA KVANTUMA NOVČANIH POTRAŽIVANJA Author Author Mulalić, Aida Abstract A summary of the resource. Problemi korisnika finansijskih usluga su izuzetno kompleksni, te potencijalno mogu izazvati niz kauzalno povezanih implikacija kako privatno-pravne, tako i javno-pravne prirode. Posmatrani u kontekstu pozitivnog pravnog i privrednog ambijenta u Bosni i Hercegovini problemi se dodatno usložnjavaju. Stoga ih se treba analizirati iz različitih perspektiva kako bi se iznašla prihvatljiva rješenja. Ovo utoliko više ako se uzmu u obzir nedovoljno razvijeno finasijsko tržište u Bosni i Hercegovini, specifičan aranžman u kojem djeluje njena centralna monetarna institucija, te izazovi adaptiranja legislativnog sistema pravnim tekovinama Europske unije. Stoga se u radu fokusiramo na aktuelna normativna rješenja u domenu kreditnih proizvoda plasiranih u stranoj valuti, te želimo pokazati nedostatnost sporadičnih rješenja i naglasiti potrebu iznalaženja obuhvatnijih pravnih i ekonomsko-političkih mjera. Ključne riječi: finansijsko tržište, finansijske usluge, monetarna politika, valuta Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/33969b89158c9140d3cdc62243b26a83.docx 4513f2c0bb31d63babc07eaffe5e38dd https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f8f0fe1e388c46a01691c58639fc0de9.pdf f050741dc69244c63f9244b44c45336c PDF Text Text Autor: Mr. sc. Zlatan Omerspahić Institucija: Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar E-mail: zlatan.omerspahic@yahoo.com HARMONIZACIJA PROPISA U OBLASTI ZAŠTITE POTROŠAČA KROZ PRIZMU ZAKONA O ZAŠTITI KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA Sažetak U novembru 2014. godine stupio je na snagu Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga u Federaciji BiH. Osnovna namjera zakonodavca bila je postizanje potpune usaglašenosti sa primarnim i sekundarnim izvorima prava EU koji regulišu pitanje zaštite potrošača, odnosno korisnika finansijskih usluga., a naročito sa Direktivom Vijeća 93/13/EES od 5. aprila 1993. godine, sa Direktivom 2005/29/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 11. maja 2005. godine i Direktivom 2006/114/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 12. decembra 2006. godine. U Zakonu posebna pažnja je posvećena zabrani ugovoranja nepravičnih ugovornih odredbi, obmanjujućih poslovnih praksi i obavezi dosljednje primjene načela savjesnosti i poštenja. U radu autor analiza stvarni nivo usklađenosti Zakona sa relevantnim propisima Evropske unije, te na temelju empirijskog iskustva u implementaciji ovog Zakona kroz cjelokupno poslovanje banke analizira postojeće odredbe i daje prijedloge za buduće zakonske odredbe koje će poboljšati zaštitu kako korisnika tako i davatelja finansijskih usluga. Posebna pažnja u radu se daje odredbama koje imaju direktan uticaj na zaštitu od ugovaranja nepravičnih ugovornih odredbi. Ključne riječi: Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, nepravične ugovorne odredbe, načelo savjesnosti i poštenja, pravo Evropske unije. �1. Uvod Tradicija zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini datira još iz sredine prošlog vijeka, tačnije od 1955. godine kada se javljaju prvi savjeti za zaštitu potrošača kao reakcija na stihijsko ekonomsko funkcionisanje trgovine koje je bilo u potpunom neskladu sa društvenim karakterom posrednika između proizvođača i potrošača.i Institucionalna zaštita potrošača u BiH nastavila se razvijati i kroz Ustav FNRJ iz 1974. godine. Ipak, tek potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ( u daljem tekstu: Sporazum) Bosna i Hercegovina razvoj zaštite potrošača počinje u svojoj punini, onako kako to zahtjeva EU. Bosna i Hercegovina se potpisivanjem Sporazuma 16.06.2008. godine obavezala na punu opredjeljenost da u relevantim oblastima uskladi svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom Zajednice i da ga efikasno provodi. Jedno od najznačajnijih područja u kojima Bosna i Hercegovina treba da pokaže i dokaže svoju opredjeljenost ka usklađivanju nacionalnog zakonodavstva jeste i zaštita potrošača definisana članom 76. Sporazuma. Protekle dvije godine su u ostvarivanju tog cilja bile izuzetno značajne. Kao dokaz tome ide u prilog činjenica da su u tom periodu donesena i stupila na snagu dva vrlo značajna zakona i to: Zakon o zaštiti žiranata u FBiH i Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH. Ova dva zakona, zajedno sa tada već postojećim Zakonom o zaštiti potrošača BiH, trebaju da osiguraju ispunjenje cilja iz preambule Sporazuma i dokažu da je proces usklađivanja zaštite potrošača sa pravom Evropske unije završen. No da li je to doista tako u radu ćemo pokušati dati odgovor na ovo pitanje uzimajući pod posebnu lupu interesovanja Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, a naravno pri tome ne umanjujući značaj ostalih, gore pomenutih zakona. Posebna pažnja u radu će se usmjeriti na nivo usklađenosti Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga sa relevantnim direktivama Evropske unije koje je kao takve označio zakonodavac u obrazloženju razloga radi kojih se Zakon i donosi. Treba imati na umu da pravni okvir zaštite potrošača u BiH ne podrazumijeva samo ova tri zakona te se, shodno tome, u taj okvir sasvim sigurno mogu staviti i neki drugi zakoni kao što je i Zakon o obligacionim odnosima koji u ovom slučaju kao lex generalis predstavlja temelj pravičnom ugovoranju odredbi između davatelja i korisnika finansijskih, ali i drugih vrsta usluga. Zakon o obligacionim odnosima propisuje dva vrlo značajna načela, a to su sloboda ugovoranja i načelo savjesnosti i poštenja. Motiv za bavljenjem ovom problematikom proizilazi iz činjenice da se pitanjem zaštite potrošača kroz analizu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, pa i Zakona o zaštiti žiranata bavio izvjestan broj autora. S druge strane, primjetno je odsustvo analize odredbi i dosadašnje primjene Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga radi čega se ovome zakonu daje prednost u radu. Njegov značaj je izuzetan jer u najvećoj mjeri reguliše kako pravni tako i ekonomski odnos u koji sa stanovništom stupaju banke kao finansijske institucije. Pored toga, evidentno je da Bosna i Hercegovine neće biti ozbiljan kandidat za pristupanje Evropskoj uniji sve dok pitanje zaštite potrošača ne bude u potpunosti harmonizirano sa pravom EU. Iz tog razloga i jeste neophodno ukazati na sve eventualne slabosti kako bi se proces što je moguće više ubrzao. 2. Usklađenost zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga sa pravom EU 2.1. Pravni okvir Evropske unije Da bi se dao odgovor na pitanje u kojoj mjeri su odredbe Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga usklađene sa pravom Evropske unije potrebno je prije svega kratko se upoznati sa pravnim okvirom EU koji je relevantan za ovo pitanje. U tom smislu prvo treba spomenuti Ugovor o osnivanju Evropske zajednice, tačnije čl. 94. Ugovora koji je dao ovlaštenje Vijeću Evrope da donosi smjernice koje koje utječu na uspostavu i funkcionisanje zajedničkog tržišta, što se posebno odnosi na zaštitu potrošača. ii To ovlaštenje je poslužilo kao pravni osnov da Vijeće Evrope 05.05.1993. godine donese Direktivu o Kulović A. (2011), Zaštita potrošača u BiH- Tradicija i pojmovi, Tranzicija, No 25-26 Više o ovome Poščić A, (2006). Nepoštena klauzula u potrošačkim ugovorima. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2/2006, str. 166 i ii �nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima.iii Najznačajiniji doprinos Direktive jeste što je po prvi put uveden u pravni promet pojam „nepoštena ugovorna odredba“. Nepoštena ugovorna odredba u čl. 3. st. 1. Direktive definiše se kao: „Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrat će se nepoštenom ako suprotno dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obavezama stranaka proizašlih iz ugovora.“iv Stav 2. Istog člana detaljnije razrađuje pojam nepoštene ugovorne odredbe pa tako: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovoralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobičajenog ugovora..“v Teret dokazivanja da se o nekoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na davatelju usluga, a ne na korisniku. Ono što je vrlo bitno naglasiti ovom Direktivom se određuju obaveze za države članice i to da se pored osiguranja njene dosljedne primjene u nacionalnom zakonodavstvu staraju i poduzimanju mjera kako bi onemogućile da potrošač u bilo kojem trenutku izgubi zaštitu koja mu se ovom Direktivom garantuje.vi To praktično znači da države članice moraju održavati efikasan mehanizam zaštite potrošača toko primjene ove Direktive što je od krucijalne važnosti. Druga značajna Direktiva koju treba spomenuti,a na koju se pozvao i zakonodavac prilikom donošenja Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga jeste Direktiva 2005/29/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evrope od 11.05.2005. godine poznata pod nazivom „Direktiva o nepoštenim poslovnim djelovanjima“. Vrlo slično, kao i prethodno pomenuta Direktiva i ova ima za cilj zaštitu potrošača na način da kroz ove odredbe sud u postupcima može identifikovati nepošteno poslovno djelovanje davatelja usluga. Značaj ove Direktive ogleda se i u činjenici da se njome želi unificirati pravo evropskih država u ovoj materiji jer: „(3) zakoni država članica u vezi sa nepoštenim poslovnim djelovanjima pokazuju znatne razlike, što može dovesti do osjetnog narušavanja tržišnog natjecanja i stvoriti prepreke u nesmetanom funkcioniranju unutarnjeg tržišta.“vii Direktiva definiše pojam nepoštenog poslovnog djelovanja, označavaju kao takvo djelovanje koje je u suprotnosti s uvjetima stručnog obavljanja poslova, zatim ponašanje koje na značajan način narušava ili vjerovatno da će narušiti privredno ponašanje prosječnog potrošača. Posebno se kao nepoštena djelovanja navode ona koja zavaravaju i koja su agresivna prema potrošaču.viii Na ovaj način Evropska unija je zaokružila okvir zaštite potrošača definišući prevashodno nepoštene ugovorne odredbe, a potom i nepošteno poslovno djelovanje koje u suštini i prethodi ugovaranju nepoštenih odredbi. Također Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju u članu 76. Bosna i Hercegovina se obavezala da će provoditi zaštitu potrošača identičnu standardima koje provodi Evropska unija. Ovo je prije svega neophodno radi uspostavljanja i funkcionisanja tržišne ekonomije kao temeljnog principa na kojem se i zasniva Evropska unija. Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju posebno je definisano da Bosna i Hercegovina mora osigurati politiku aktivne zaštite potrošača s posebnom pažnjom na razvoj nezavisnih organizacija. To znači da u svakom trenutku BiH mora uspostaviti efikasnu pravnu zaštitu koja podrazumijeva da se osigura pristup pravdi u slučaju spora. Obaveza zaštite potrošača u BiH nije definisano samo gore pomenutim aktima. Ta obaveza egzistira i kroz Ustav BiH gdje je u čl. 1. tač. 4 definisano da postoji sloboda kretanja roba usluga i kapitala što zasigurno nije moguće ostvariti ukoliko ne postoji adekvatan sistem zaštite potrošača. 2.2. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga Već je ranije naglašeno da je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenim novinama, a počeo se primijenjivati šest mjeseci od dana njegovog Ne treba imati iluziju da je proces usaglašavanja ove Direktive u Evropskoj uniji bio efikasan. Usaglašavanje teksta Direktiva trajalo je dvije decenije, a glavni razlog tome bilo je različito poimanje nepoštene ugovorne odredbe u državama članicama. iv Direktiva 93/13/EEZ od 05 aprila 1993. v Ibid, vi Ibid, vii Direktiva 2005/29/EZ viii Ibid iii �stupanja na snagu.ix Razlog ovome jeste namjera zakonodavca da, s obzirom da se radi o potpuno novom propisu koji reguliše po prvi put određena pitanja, ostavi dovoljno vremena davateljima i korisnicima finansijskih usluga na njegovu prilagodbu. Ovo se posebno odnosilo na banke jer su te finansijske institucije bile primorane u mnogome izvršiti promjenu dosadašnjeg načina poslovanja. Izuzetak od pravnog rješenja iz člana 51. Zakona jeste čl. 32. koji definiše zabranu naplate opomene. Tim članom je određeno da davaoci finansijskih usluga ne mogu naplaćivati opomene za kašnjenje u plaćanju dospjelih obaveza korisnika po ugovorima navedenim u tom zakoni i to počev od dana stupanja na snagu ovog zakona. Ne može, a da se ne primijeti da ovo predstavlja inovativno pravno rješenje kojim je omogućeno da jedan dio zakona počne da se primjenjuje ranije u odnosu na sve ostale odredbe. Kada već govorimo o načinu stupanja na snagu i primjene ovog zakona na ovom mjestu treba razjasniti jedno vrlo bitno pitanje, a to je mogućnost njegove retroaktivne primjene. Retroaktivna primjena Zakona se prije svega odnosi na primjenu odredbi ovog zakona na ugovore koji su zaključeni prije početka primjene ovog Zakona. Retroaktivna primjena nije dozvoljena i ne smije se na takav način primjenjivati.x U prilog ovome stavu ide činjenice da niti jednim članom ovog zakona retroaktivna primjena nije određena kao institut koji je u konkretnom slučaju primjenjiv. Da bi retroaktivnost bila primjenljiva za neki zakonski akt ona mora biti striktno navedena kao primjenljiv institut jer u suprotnom bi bila narušena pravna sigurnost u jednom pravnom poretku. Čak i kad je u nekim slučajevima određena i kada se primjenjuje takvih slučaja mora biti jako malo jer se retroaktivnost mora primijenjivati iznimno i kada za to postoje opravdani razlozi, upravo radi očuvanja pravne sigurnosti. Domen primjene Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga odnosi se samo na fizičke osobe iz razloga što je čl. 3. Zakona prilikom davanja definicija određenih pojmova jasno određeno da je korisnik finansijske usluge fizičko lice koje koristi ili je koristilo finansijske usluge od strana davatelja istih. Pored toga što se Zakon ne primjenjuje na pravne osobe, on se i ne primjenjuje na kredite čiji je iznos manji od 400,00 KM, odnosno veći od 150.000 KM. Ukoliko bi ušli u analizu radi čega su ova rješenja prihvaćena onda bi svakako mogli zaključiti da pravnim osobama ovakav stepen pravne zaštite nije potreban ovim zakonom iz razloga što su to privredna društva koja se osnivanju radi obavljanja određene djelatnosti radi sticanja dobiti i pretpostavka da imaju veći stepen savjesnosti i poštenja, pa i stručnosti prilikom stupanja u neki finansijski odnos od fizičkih lica. Također, razlog zašto se Zakon ne primjenjuje na kredite manje od 400,00 KM, odnosno većim od 150.000 KM jeste taj što u prvom slučaju možemo govoriti o neznatnom iznosu kredita, dok u drugom slučaju ipak govorimo o nekim značajnim kreditima koji se ne mogu nazvati potrošačkim u najširem smislu te riječi, nego prije nekim investicijskm bez obzira što ih zaključuje fizičke osobe. Već smo ranije konstatovali da je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH značajan jer po prvi put reguliše i pobliše određuje neke institute koji su se svakodnevno koristili u finansijsko-pravnim odnosimau BiH, a da pri tome nisu imali zakonsko uporište što je dovodilo do njihovog proizvoljnog shvatanja i tumačenja. Tako naprimjer u Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga definiše se po prvi put šta to konkretno predstavljaju finansijske usluge, ko je korisnik, a ko davatelj finansijske usluge, na koji način se obračunava efektivna kamatna stopa, koji su promjenljivi elementi kamatne stope i slično.xi Ne može se reći da ovi instituti nisu bili poznati i prije donošenja ovog zakona, ali usljed nedostatka zakonske definicije primjenjivali su se u odnosu između banaka, mikrokreditnih organizacija i lizing društava s jedne strane i stanovništva s druge strane gdje se shvatanje istih uglavnom zasnivalo na tumačenju davatelja finansijskih usluga koje su korisnici finansijskih usluga bili prinuđeni da prihvate. Takvo stanje je bilo stanje narušene pravne sigurnosti i bez obzira što Zakon pokazuje određene slabosti, ipak se može reći da se s njegovom primjenom smanjuje stepen pravne nezaštićenosti u ovom segmentu pravnih odnosa. Temeljni principi po kojim treba da postupaju davatelji finansijskih usluga su definisano čl.5. Zakona i to su: 1) ravnopravan odnos korisnika s davaocem finansijskih, 2) zaštitu od diskriminacije, 3) informiranje, Čl. 51. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga Retroaktivnost znači djelovanje unazad, povratna snaga neke mjere ili akta. xi Čl. 2. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga ix x �4) ugovoranje obaveza koje su određene ili odredive 5) prigovor i obeštećenje Davaoci finansijskih usluga dužni su da se ovih odredbi pridržavaju u svim fazama zasnivanja odnosa sa korisnikom usluge. Određivanjem ovih principa možemo reći da je zakonodavac nastojao da u potpunosti preuzme principe iz Evropske unije kojima se regulišu prava zaštite potrošača jer je upravo, kao što smo mogli vidjeti u ranijoj analizi Direktiva, za Evropsku uniju bitan ravnopravan položaj, informisanje, mogućnost prigovora i efikasne zaštite i naravno zabrana ugovoranja nepravičnih odredbi koje su se ovim zakonom nastojale izbjeći upravo principom ugovaranja određenih ili odredivih obaveza i zaštitom diskriminacije. Iz tog razloga možemo zaključiti da je koncept zaštite dosljedno preuzet od strane Evropske unije. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga treba promatrati kao lex specialis na što je zakonodavac skrenuo pažnju u čl. 4. gdje je određeno da na sva pitanja koja se tiču zaštite korisnika koja nisu definisana ovim zakonom primjenjuju se zakoni kojima se uređuje zaštita potrošača. Drugim riječima kazano, za sva pitanja koja su regulisana ovim zakonom ne primjenjuju se odredbe drugih zakona. Također, Čl. 40 Zakona regulisano je da se na pitanje ugovoranja nepravičnih odredbi i nepoštenog poslovanja primjenjuju striktno odredbe Zakona o zaštiti potrošača u BiH. U nastavku analize odredbi Zakona radi lakše preglednosti odredbe Zakona ćemo grupisati prema principa iz gore citiranog člana 5. i tako analizirati njihovu usklađenost sa pravom Evropske unije. Prvo ćemo se osvrnuti na odredbe Zakona koje bi trebale osigurati ravnopravan odnos korisnika i davatelja finansijskih usluga te informisanje i zaštitu od diskriminacije. U tom smislu članom 6. predviđeno je da se uslovi korištenja moraju oglašavati na jasan i razumljiv način te da se ne smiju koristiti netačni i neistiniti podaci niti podaci koji mogu dovesti u zabludu prosječnog korisnika. Ovakvo zakonsko rješenje u osnovi jeste dobro, ali zakonodavac je propustio da konkretnije definiše šta znači jasan i razumljiv način, pogotovo ako se uzme u obzir da se upravo fazi predugovaranja dao veliki značaj u ovom zakonu. U pogledu ostvarivanja ravnopravnosti i zabrane diskriminacije u Zakonu je u članu 7. određeno da se korisnik finansijske usluge ne može odreći prava koja mu ovaj zakon omogućava, što u velikoj mjeri smanjuje mogućnosti zloupotrebe od strane davatelja finansijskih usluga da u svojim ugovorima imaju odredbe gdje bi se korisnik finansijskih usluga odricao nekih prava. U svrhu uspostavljanja transparentnosti i jednakosti korisnika i davatelja finansijskih usluga značajan korak je učinjen Zakonom iz razloga što je po prvi put definisana obaveza davatelja finansijskih usluga da donesu Opće uslove poslovanja kako je to predviđeno čl.9. Zakona. Prije početka primjene ovog Zakona niti jedan propis nije obavezivao davatelje finansijskih usluga da imaju Opće uslove poslovanja, a pogotovo da im propiše koji to minimum zahtjev ti Opći uslovi moraju imati u pogledu sasdržaja, razumljivosti i dostupnosti. Članom 9. st. 3. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga propisano je da će Agencija za bankarstvo FBiH propisati minimum zahtjeva u pogledu sadržaja i razumljivosti Općih uslova poslovanja. U pogledu ostvarivanja te zakonske obaveze Agencija za bankarstvo FBiH je 25.07.2014. godine donijela Odluku o minimalnim zahtjevima u pogledu sadržaja, razumljivosti i dostupnosti općih i posebnih uslova poslovanja davaoca finansijskih usluga. Međutim, ukoliko se Odluka analizira može se zaključiti da taj podzakonski akt nije do kraja ispunio svoju svrhu. Podzakonski akt treba detaljnije da reguliše određena pitanja koja su definisana zakonom, odnosno, drugim riječima kazano, da približi općenitu zakonsku normu i konkretnije je odredi onima na koje se prevashodno odnosi. To se ne može reći za ovaj podzakonski akt Agencije gdje postoji previše, općenitih, uslovno rečeno zakonskih odredbi koje ne pomažu ni davateljima ni korisnicima finansijskih usluga što izaziva nejasnoće prilikom implementacije Odluke unutar poslovanja Banke. Iz tog razloga neophodno je pristupiti izmjenama i dopunama odluke na način da se njima pobliže definišu prava i obaveze za davatelja i korisnike finansijskih usluga. Kako bi se osigurala ravnopravnost i zaštita korisnika finansijskih usluga, Zakon je predvidio i obavezu finansijskih institucija da zaposlenici koji su angažirani na poslovima prodaje finansijskih usluga �moraju posjedovati određena znanja i iskustva i da postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima što je svakako dobro zakonsko rješenje. Velika pažnja u Zakonu poklonjena je pregovaranju davaoca i korisnika finansijskih usluga i to u predugovornoj i ugovornoj fazi. Članom 13., 14, i 15. Zakona predviđen je čitav niz obaveza za davaoce finansijskih usluga koji treba da ispune kako bi na pravičan način u ovim fazama pregovaranja ispunili Zakonom predviđene obaveze. Neke od najznačajnijh obaveza su upoznavanje korisnika finansijskih usluga sa: visinom kamatne stope, vrstom novčanog depozita, valutu u kojoj se ugovora depozit, troškovi koji padaju na korisnika finansijske usluge i dr. Već je ranije u radu naglašeno da je osnovni princip i intencija zakonodavca bila ugovaranje određenih odnosno odredivi obaveza. Na taj način će se pokušati spriječiti izrada ništavih ugovora iz oblasti finansijskih usluga. U tom smislu svaki ugovor kojim se reguliše finansijska usluga poput Ugovora o novčanom depozitu i ulogu na štednju, ugovoru o kreditu, revolving kreditu, otvaranju i vođenju računa ima definisane obavezne elemente koji moraju biti navedeni. Samim time, svaki ugovor koji ne bi sadržavao ove obavezne elemente bio bi suprotan zakonu što bi u skladu sa čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima povlačilo ništavost ugovora, a potom i posljedice koje se javljaju kod ništavih ugovora. Usko vezano za ugovaranje određenih ili odredivih odredbi ugovora je način izmjene obaveznih elemenata ugovora. Zakon je definisao: „Ako banka, mikrokreditna organizacija ili davalac lizinga namjerava neki od obaveznih elemenata ugovora izmijeniti, dužna je pribaviti saglasnost svih sudionika u kreditnom odnosu prije primjene te izmjene, izuzev za izmjenu promjenljive kamatne stope u skladu u s odredbama ovog zakona.“xii Ovakvo zakonsko rješenje može prouzročiti dodatn usložnjavanje odnosa između davatelja i korisnika finansijskih usluga. Naime, zakonom su definisani obavezni elementi pojedinih finansijskih proizvoda. Tumačenjem člana koji određuje način izmjene obaveznih elemenata ugovora proizilazi da se za bilo koji od tih elemenata mora dobiti ne samo saglasnost dužnika, nego i žiranata, odnosno da se mora zaključiti aneks ugovora. Ono što je definitivno slabost ovog zakonskog rješenja jeste što se niz tih elemenata ne mogu smatrati obaveznim i da su neki od elemenata bez potrebe označeni kao takvi. Vrlo značajno rješenje koje će omogućiti ugovaranje određenih, odnosno odredivih obaveza jeste definisanje promjenljive kamatne stope. Promjenljiva kamatna stopa je, u skladu sa Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga, kamatna stopa čija visina zavisi od ugovorenih promjenljivih elemenata, odnosno promjenljivih i fiksnih s tim što su promjenljivi elementi oni koji se službeno objavljuju. Dakle, ovom zakonskom odredbom jasno je definisano da marža kao dio kamatne stope tokom trajanja kreditnog odnosa mora biti fiksna što do sada niti jednim zakonskim propisom nije bilo definisano što je davalo za pravo bankama da maržu učini također promjenljivom. Prisutna je tendencija sve većeg broja sporova koji upravo za predmet imaju neosnovano bogaćenje kroz pogrešno obranutu kamatnu stopu. Niti jedan zakon ne može biti dosljedno proveden ukoliko ne postoje dva osnovna mehanizma, a to su efikasan način ostvarivanja prava i interesa korisnika finansijkih usluga te uspostava sistema nadzora nad provođenjem zakonskog propisa. Temeljno pravo korisnika, jemca ili drugog lica glasi: „Korisnik, jemac ili drugo lice koje lično osigurava ispunjenje obaveza korisnika ima pravo prigovora ako smatra da se davalac finanijskih usluga ne pridržava odredaba zakona, općih uvjeta poslovanja, dobre poslovne prakse i obaveza iz zaključenog ugovora.“xiii Osim toga, definisana je za davaoca obaveza da organizira poslove rješavanja prigovora, donosi pisane procedure i postupke te dostavi odgovor korisniku finansijske usluge najdalje u roku od 30 dana, od dana dostavljanja prigovora da uz to vodi evidenciju primljenih prigovora.xiv Kao jedno od dobrih rješenja svakako treba kao primjer uzeti uvođenje dvostepenosti u rješavanju prigovora korisnika finansijskih usluga. Institucija koja je zadužena da odlučuje o pravima korisnika finansijskih usluga ukoliko nisu zadovoljni odgovorom finansijske institucije je Ombudsmen. Obaveza davatelja finansijske usluge jeste saradnja sa Ombudsmenom u cilju pravičnog i brzog rješavanja sporova i nesuglasica. Kada govorimo o postupku pred Ombudsmenom treba biti oprezan u situacijama kada se vodi sudski spor jer tada odluke Ombudsmana ne smiju da budu takve da se miješaju u pravosuđe i donošenje sudske odluke jer ovo Čl. 28. Zakona o zaštiti korisniak finansijskih usluga Čl. 41. Ibid xiv Ibid. xii xiii �predstavlja državni organ u sklopu organa uprave od kojeg treba sudska vlast da bude neovisna i da nema nikakvog uticaja na nju. Nadzor nad provođenjem zakona ima Agencija za bankarstvo kojoj kao mogućnost su date novčane kazne u sklopu odjeljka V Zakona kojim su iste definisane. Visina novčanih kazni se kreće u rasponu od 1.000 KM do 15.000 KM. 2.3. Otvorena pitanja I pored svih, očigledno pozitivnih stvari, koje donosi jedan ovakav Zakon na ovome mjestu treba primijetiti da Zakon ne može dati odgovor na proces digitalizacije bankarskih usluga. Razlog tome leži u činjenici da je Zakon u potpunosti zanemario ovaj proces koji je već odavno zaživio u Evropskoj uniji.xv Iz tog razloga s pravom možemo reći da se uspostava finansijskog odnosa u Bosni i Hercegovini između davatelja i korisnika finansijskih usluga zasniva na tradicionalnom pristupu sa dosta nepotrebne papirologije, trošenja vremena kako korisnika tako i davatelja finansijskih usluga. Elektronski ugovor je u smislu Zakona o zaštiti korisnika finansijskih nepoznat institut što je jasno vidljivo u čl. 7. koji kod pravila ugovaranja definiše: „Ugovor o korištenju finansijske usluge koji se zaključuje sa korisnikom sačinjava se u pisanoj formi.“xvi Tumačenjem odredbe lako je zaključiti da bi zaključenje ugovora u bilo kojoj formi, pa tako i u elektronskoj značilo da je ugovor ništav jer nije ispoštovana propisana forma te bi se tretiralo kao da ugovor nije ni nastao. Zakon o bankama RS-a u članu 98ž ipak propisuje pored pisane forme i elektronsku formu ugovora o kreditu te se može reći da je za razliku od Federacije BiH, Republika Srpska uskladila zaštitu korisnika finansijskih usluga sa standardima koje propisuje EU. Treba naglasiti da je u Bosni i Hercegovini donesen Zakon o elektronskom potpisu 2006. godine, ali je on kako kaze profesor Genc Trnavci: „...Zakon o elektronskom potpisu BiH je svoj djelokrug primjene ograničio na zatvorene sisteme koji su u potpunosti uređeni ugovorima između poznatog broja ugovornih strana, ako je njegova primjena ugovorena. Ova odredba je apsurdna, nije usklađena sa potrebama modernog elektronskog prometa..“xvii Parcijalno usklađivanje zakonodavstva sa propisima Evropske unije ne predstavlja ispunjavanje obaveza iz zaključenog Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju te će se vrlo brzo ovaj zakon u procesu pridruživanja biti nužno izmijeniti i uskladiti ga sa drugim Direktivama koje možda ne direktno, ali indirektno imaju izuzetan uticaj na ovu oblast, pogotovo u Federaciji Bosne i Hercegovine. 3. Zaključak Kada se uzme u obzir sve do sada iznešeno u radu može se izvesti generalni zaključak da je Zakonom o zaštiti korisnika finansijskih usluga napravljen pomak u regulisanju finansijskih odnosa između davatelja i korisnika finansijskih usluga. Veliki značaj Zakon ima jer po prvi put reguliše neke institute finansijskih odnosa koji su se do sada u praksi pojavljivali, ali pravno nisu bili uokvireni. Također, Zakonom je uspostavljen mehanizam ostvarivanja prava koja su zakonom određena kroz uspostavljanje institucije Ombudsmana i stalnog nadzora od strane Agencije za bankarstvo. Međutim, treba istaći da Zakon ima određenih slabosti i nejasnoća među kojima su da se ne može tačno zaključiti da li se odredbe Zakona primjenjuju ili ne primjenjuju na ugovore sa hipotekom. Pored toga Zakon u nekim situacijama previše usložnjava proces koji nije u skladu sa brzim načinom korištenja finansijskih usluga u Evropskoj uniji. To se posebno odnosi na digitalizaciju bankarskih usluga koja se sve više primjenjuje u EU i koji val se može očekivati i u Bosni i Hercegovini na koju Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga tek mora dati odgovor. Direktive koje neposredno regulišu i omogućavaju digitalizaciju bankarskog sistema su Direktive o elektronskom potpisu iz 1999. godine i Direktiva o elektronskoj trgovini iz 2000. godine. xvi Član 7. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga. xvii Trnavci G., (2009) Zaključenje, punovažnost i dokazivanje elektroničkih ugovo: komparativna analiza, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka v.30, 462 xv �4. Literatura Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga FBiH, Službene novine Federecije BiH 73/14 Zakon o bankama Republike Srpske, Službeni glasnik br. 01-343/03 Odluka o minimalnim zahtjevima u pogledu sadržaja, razumljivosti i dostupnosti općih i posebnih uslova poslovanja davaoca finansijkih usluga Zakon o zaštiti potrošača BiH, Službeni glasnik BiH 25/06 Direktiva Vijeća 93/13 EEZ od 5 travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11 svibnja 2005. godine u vezi s nepoštenim poslovnim djelovanjima poduzetnika prema potrošaču na unutarnjem tržištu. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Bosne i Hercegovine i Evropske unije. Trnavci G., (2009) Zaključenje, punovažnost i dokazivanje elektroničkih ugovo: komparativna analiza, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka Poščić A, (2006). Nepoštena klauzula u potrošačkim ugovorima. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, 2/2006, Kulović A. (2011), Zaštita potrošača u BiH- Tradicija i pojmovi, Tranzicija, No 25-26 �Author: Zlatan Omerspahić, LL.M. Institution: Hypo Alpe Adria Bank Mostar E-mail: zlatan.omerspahic@yahoo.com HARMONISATION OF LEGAL FRAMEWORK IN THE FIELD OF CONSUMER PROTECTION THROUGH THE PRISM OF CONSUMER FINANCIAL PROTECTION LAW OF FEDERATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Summary In November 2014, the Consumer Financial Protection Law entered into force in Federation BIH. The basic intention of the legislator was to achieve complete compliance with primary and secondary sources of EU law governing the issue of consumer protection, respectively users of financial services, and in particular with Directive of the European Union 93/13 / EEC from 5th April 1993, with Directive 2005/29 / EC of the European Parliament and of the Council from 11th of May 2005 and Directive 2006/114 / EC of the European Parliament and of the Council from 12th of December 2006. In the respective Act, special attention was paid to prohibiting unfair terms in consumer contracts, misleading commercial practices and the obligation of consistent implementation of good faith principle. The author analyses the actual level of compliance in regard to the relevant regulations of the European Union, and on the basis of empirical experience in the implementation of this law through the entire banking business, analyses the existing regulations and makes proposals for future legislation that will improve the protection of both, consumers and providers of financial services. Special attention in the work is drawn to provisions that have a direct impact on the protection of contracting unfair contract terms. Key words: Consumer Financial Protection Law, unfair terms in consumer contract, good faith principle, EU law � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3180 Title A name given to the resource HARMONIZACIJA PROPISA U OBLASTI ZAŠTITE POTROŠAČA KROZ PRIZMU ZAKONA O ZAŠTITI KORISNIKA FINANSIJSKIH USLUGA Author Author OMERSPAHIĆ, Zlatan Abstract A summary of the resource. U novembru 2014. godine stupio je na snagu Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga u Federaciji BiH. Osnovna namjera zakonodavca bila je postizanje potpune usaglašenosti sa primarnim i sekundarnim izvorima prava EU koji regulišu pitanje zaštite potrošača, odnosno korisnika finansijskih usluga., a naročito sa Direktivom Vijeća 93/13/EES od 5. aprila 1993. godine, sa Direktivom 2005/29/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 11. maja 2005. godine i Direktivom 2006/114/ES Evropskog parlamenta i Vijeća od 12. decembra 2006. godine. U Zakonu posebna pažnja je posvećena zabrani ugovoranja nepravičnih ugovornih odredbi, obmanjujućih poslovnih praksi i obavezi dosljednje primjene načela savjesnosti i poštenja. U radu autor analiza stvarni nivo usklađenosti Zakona sa relevantnim propisima Evropske unije, te na temelju empirijskog iskustva u implementaciji ovog Zakona kroz cjelokupno poslovanje banke analizira postojeće odredbe i daje prijedloge za buduće zakonske odredbe koje će poboljšati zaštitu kako korisnika tako i davatelja finansijskih usluga. Posebna pažnja u radu se daje odredbama koje imaju direktan uticaj na zaštitu od ugovaranja nepravičnih ugovornih odredbi. Ključne riječi: Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, nepravične ugovorne odredbe, načelo savjesnosti i poštenja, pravo Evropske unije. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b6837c9d256a03cf3884457804cb45f1.docx b7b3b1229f122cdf8486ee761c95ad97 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e1f953a9c429f048a59c823d7cd2aab8.pdf 31624888068d87a2fc5f9abea2e1a75a PDF Text Text Autor: Milica Panić, viši asistent Institucija: Pravni fakultet,Univerzitet u Istočnom Sarajevu E-mail: milicapanic788@yahoo.com ZAŠTITA PRAVA POTROŠAČA KOD POTROŠAČKIH KREDITA - BOSNA I HERCEGOVINA Sažetak Predmet ovog rada biće analiza odredbi: Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Zakona o bankama Republike Srpske, Zakona o mikrokreditnim organizacijama Republike Srpske, Zakona o štedno – kreditnim organizacijama Republike Srpske i Zakona o obligacionim odnosima. Cilj nam je da uporedimo koliko su rješenja ovih zakona usklađena sa mnogobrojnim Direktivama iz ove oblasti kao što su: Direktiva 2008/48/EZ Evropskoga parlamenta i Savjeta od 23. aprila 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima te o stavljanju van snage Direktive Savjeta 87/102/EEZ, Direktiva 2013/36/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 26. juna 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima kako je posljednji put izmijenjena Direktivom 2014/59/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 15 maja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava, Direktiva Savjeta 86/635/EEZ od 8. decembra 1986. o godišnjim finansijskim izvještajima i konsolidiranim finansijskim izvještajima banaka i drugih finansijskih institucija, Direktiva 2014/49/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 16. aprila 2014. o sistemima osiguranja depozita, Direktiva 2006/48/EZ Evropskog parlamenta i Savjeta od 14. juna 2006. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija, kako je posljednji put izmijenjena Direktivom 2011/89/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 16. novembra 2011. i još mnogim drugim. Ova tema je posebno aktuelna zbog ugovora o kreditu koji sadrže valutnu klauzulu. Za potrebe izrade rada koristićemo pozitivnopravni, istorijski i uporednopravni metod. Ključne riječi: potrošači, potrošački kredit, direktiva, valutna klauzula. �1. Uvod Prije nego što počnemo govoriti o potrošačkim kreditima, treba najprije ukazati na razliku između ugovora o zajmu i kreditu, jer se ti pojmovi često u praksi miješaju. I ugovor o zajmu i ugovor o kreditu su regulisani Zakon o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO)i. Ugovorom o zajmu, koji je u ZOO regulisan kao konsensualan, obavezuje se prema čl. 557 zajmodavac da prenese u svojinu određenu količinu novca ili kojih drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati poslije izvjesnog vremena istu količinu novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i istog kvaliteta. Zajmoprimac se može obavezati da uz glavnicu duguje i kamatu. Ako je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o zajmu, koji je zaključen kao ugovor u privredi, u tom slučaju zajmoprimac duguje kamatu čak iako ona nije ugovorena prema čl. 558 ZOO. Kada je u pitanju ugovor o kreditu obavezuje se banka da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je to utvrđeno ugovorom prema čl. 1065 ZOO. U sudskoj praksi je bilo sporno da li poslije donošenja Zakona o bankama Republike Srpskeii ugovor o zajmu mogu uopšte zaključivati druga pravna lica osim banaka. Prema ZOO nema prepreke da ugovor o zajmu bude zaključen i između fizičkih i pravnih lica, s tim kada se zaključuje između fizičkih lica kamata treba da bude ugovorena, a kada se zaključuje kao ugovor u privredi kamata se pretpostavlja, jer su u pitanju teretni ugovori. Kada su u pitanju krediti prema ZOO njih daju banke. Izmjenama Zakona o bankama Republike Srpske iz 2011. godine čl. 98 l do čl. 98 t. regulisan je ugovor o kreditu. Kada je u pitanju potrošački kredit on je regulisan Zakonom o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegoviniiii, s tim da pored potrošačkog postoje i druge vrste kredita kao što su stambeni krediti. Kada je u pitanju potrošački kredit on se prema čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača BiH ne odnosi se na kredite čije ja namjena kupovina, iznajmljivanje ili renoviranje nekretnina. Potrošački kredit sadrže kako mnogobrojne prednosti tako i mane. Uzimanjem potrošačkog kredita lako ostvarujemo svoje potrebe, ali postavlja se pitanje prezaduženosti potrošača. Široke su namjene potrošačkih kredita i mogu se koristiti za potrošnju, štednju, investiranje i zaduživanje.iv S obzirom da se radi o potrošaču kao ekonomskoj slabijoj strani i banci kao drugoj ugovornoj strani, ona može da u ugovor unese mnogobrojne odredbe kojim će se znatno otežati položaj potrošača i koje su za njega nerazumljive te u tom slučaju su države počele da donose zakone kojim su uredile pitanja potrošačkih kredita. Prve zemlje koje su donijele zakone koje regulišu pitanja potrošačkog kredita su Engleskav 1974. godine i Francuskavi 1978. godine. U oblasti Evropske unije donijeta je Direktiva 2008/48 o potrošačkim kreditima čiji je cilj donošenja da se potrošači zaštite od nekorektnih klauzula, da im se obezbijedi da dobiju adekvatne informacije o uslovima, cijeni kredita i njihovim obavezama, a posebno o godišnjoj stopi koja se plaća na odobreni kredit.vii Bosna i Hercegovina nema Zakon o kreditnim institucijama, kao što je to slučaj sa Hrvatskom koja je i članica Evropske Unije i koja je uskladila propise sa gore navedenim direktivama. U Republici Srpskoj ova materija je regulisana Zakonom o obligacionim odnosima, Zakonom o bankama, Zakonom o mikrokreditnim organizacijamaviii i Zakonom o štedno – kreditnim organizacijama.ix Zakon o obligacionim odnosima – ZOO, Službeni glasnik RS, br. 21/92, 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, čl. 270, st. 1. U Republici Srpskoj primjenjuje se jugoslovenski Zakon o obligacionim odnosima, Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 21/92. ii Sl. Glasnik Republike Srpske, br. 44/03, 74/04, 116/11, 5/12 i 59/13. iii Sl. Glasnik BiH, br. 25/06 i 88/15. iv C. I. Garcia Porras & W. H. van Boom, Information disclosure in the EU Consumer Credit Directive: Opportunities and limitations, Erasmus University, School of Law and Leiden Law School 15, file:///C:/Users/x/Downloads/SSRNid1538111.pdf, 02. 12. 2015. v Zakon o potrošačkom kreditu Engleske. vi Zakon o zaštiti potrošača br. 78 – 22 od 10. 1. 1978. vii Mićović, M, Zaštita prava potrošača, Kragujevac, 2009, 126 – 127. viii Sl. glasnik Republike Srpske, br. 64/06 i 116/11. ix Sl. glasnik Republike Srpske, br.93/06. i �2. Potrošački kredit Kada je u pitanju potrošački kredit treba da budu zadovoljene određene pretpostavke koje se tiču lica koja mogu da se pojave kao ugovorne strane, predmeta ugovora, vrijednosti ugovora, načina vraćanja i roka važenja ugovora. Prema čl. 3, st. 1, tač. c Direktive o potrošačkim kreditima ugovor o kreditu znači ugovor u kojem povjerilac odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgađanja plaćanja, zajma ili slične finansijske nagodbe, izuzev ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tokom cjelokupne njihove isporuke u obliku mjesečnih obroka. Kada je u pitanju potrošač to je fizičko lice koja u transakcijama obuhvaćenima ovom Direktivom djeluje u svrhe izvan svojeg obrta, poslovanja ili profesije.x Povjerilac to može biti fizičko ili pravno lice koja odobrava ili obećava odobriti kredit u okviru svojeg obrta, poslovanja ili profesije.xi Direktiva o potrošačkom kreditu ne primjenjuje se na sljedeće: (a) ugovore o kreditu osigurane hipotekom ili nekim drugim sličnim instrumentom osiguranja koji se obično upotrebljava u dotičnoj državi članici za nepokretnu imovinu ili osigurane pravom u vezi s tom nepokretnom imovinom; (b) ugovore o kreditu čiji je cilj steći ili zadržati svojinska prava nad zemljištem ili na postojećoj ili projektiranoj građevini; (c) ugovore o kreditu koji obuhvataju ukupan iznos kredita manji od 200 EUR ili viši od 75 000 EUR; (d) ugovore o najmu ili leasingu u kojima se samim ugovorom ili zasebnim ugovorom ne propisuje obaveza kupnje predmeta ugovora; smatra se da takva obveza postoji ako to jednostrano odluči povjerilac; (e) ugovore o prekoračenju po računu kada se kredit mora otplatiti u roku od mjesec dana; (f) ugovore o kreditu prema kojima se kredit odobrava bez kamata i bez bilo kakvih drugih naknada i ugovore o kreditu prema čijim uslovima se kredit mora otplatiti u roku od tri mjeseca, a plaćaju se samo neznatne naknade; (g) ugovore o kreditu prema kojima poslodavac kredit svojim posloprimcima odobrava kao sekundarnu djelatnost, bez kamata ili po efektivnoj kamatnoj stopi nižoj od stopa koje prevladavaju na tržištu i koje se nude javnosti; (h) ugovore o kreditu koji se zaključuju s investicijskim društvima kako je definisano čl. 4, st. 1. Direktive 2004/39/EZ Evropskog parlamenta i Savjeta od 21. aprila 2004. o tržištima finansijskih instrumenata (1) ili s kreditnim institucijama kako su definisane čl. 4. Direktive 2006/48/EZ za potrebe omogućavanja investitoru da provede transakciju koja se odnosi na jedan ili veći broj instrumenata navedenih u odjeljku C Priloga I. Direktivi 2004/39/EZ, kada su investicijsko društvo ili kreditna institucija koje odobravaju kredit uključene u takvu transakciju; (i) ugovore o kreditu koji su rezultat nagodbe postignute na sudu ili pred nekim drugim tijelom sa zakonskim ovlašćenjima; (j) ugovore o kreditu koji se odnose na odgođeno plaćanje postojećeg duga, bez plaćanja pristojbi; (k) ugovore o kreditu nakon čijeg se zaključenja od potrošača traži na deponira neki element kao instrument osiguranja u sef povjerilaca i kada je odgovornost potrošača strogo ograničena na taj založeni element; (l) ugovore o kreditu koji se odnose na kredite koji se odobravaju užoj javnosti prema zakonskim odredbama s ciljem opšteg interesa i po nižim kamatnim stopama od onih koji prevladavaju na tržištu ili oslobođene plaćanja kamata ili prema nekim drugim uslovima koji su povoljniji za potrošača od onih koji prevladavaju na tržištu te po kamatnim stopama koje nisu više od onih koje prevladavaju na tržištu.xii Ugovor o potrošačkom kreditu se zaključuje u pismenoj formi prema čl. 57 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine i kao obavezne elemente sadrži a) generalno za sve ugovore o kreditu: 1) neto iznos kredita; 2) ukupne troškove kredita; 3) uslove za raniju otplatu kredita; 4) uslove za raskid ugovora uključujući i one kada potrošač kasni sa plaćanjem; 5) godišnju kamatu za kredit obračunatu na godišnjem nivou; 6) uslove za promjene godišnje kamatne stope; 7) troškove osiguranja za postojeći dug ili bilo koje drugo osiguranje zaključeno u vezi sa kreditom; 8) zalog koji se mora dati; b) za ugovore o kreditiranju kupovine robe ili usluga koji predviđaju otplatu na rate: 1) ukupna kupovna cijena; 2) iznos rate; 3) iznos i broj rata, plan otplate uključujući kamatnu stopu i druge troškove; 4) realnu godišnju kamatnu stopu; 5) troškove osiguranja vezane za ugovor o kreditu; 6) odredba o pridržaju prava vlasništva ili o bilo kojem zalogu koji je dat. Postavlja se pitanje šta će biti sa ugovorom ukoliko ne sadrži neki od ovih elemenat? Prema čl. 59, st. 1 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine kada ugovor nije sačinjen u pisanoj formi ili kada nedostaje neki od podataka iz čl. 57, st. 2 ovog Zakona, potrošač ima pravo da zatraži Direktiva o potrošačkom kreditu, čl. 3, st. 1, tač. a. Direktiva o potrošačkom kreditu, čl. 3, st. 1, tač. b. xii Direktiva o potrošačkim kreditima, čl. 2, st. 2. x xi �raskid ugovora. Ali, ako potrošač ostaje pri ugovoru, njegove obaveze su da plati neto iznos kredita i kamate po zakonskoj kamatnoj stopi. Ako se odluči za raskid ugovora potrošač ima pravo da raskine ugovor pod uslovom da u pisanoj formi obavijesti kreditora u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora.xiii Prema čl. 61 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine kada s namjerom da kupi robu ili dobije uslugu potrošač zaključi ugovor o kreditu sa trećim licem a ne sa snabdjevačem, a kreditor i snabdjevač su u neposrednom trgovačkom odnosu, potrošač ima pravo na iste pravne lijekove prema kreditoru kao i prema snabdjevaču robe ili usluga, u slučaju da roba ili usluga nije isporučena ili je djelimično isporučena ili ne odgovara odredbama ugovora o prodaji.xiv Zatim tu se javlja obaveza informisanja prije zaključenja ugovora o kreditu iz čl. 54 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine i prema čl. 11.Direktivi o potrošačkom kreditu 2008/48 gdje je i nakon zaključenja ugovora davalac je dužan da pismeno obavijesti o promjeni troškova kreditiranja prije nego što izmjena stupi na snagu. U ZOO u čl. 1068, st. 1 je predviđeno pravo na promjenu mišljenja ili pokajanja kada korisnik kredita može da odustane od kredita prije nego što počne da koristi kredit, u okviru roka za razmišljanje i perioda hlađenja. Prema čl. 14, st. 3 Direktive EU 2008/48 ako potrošač ostvaruje svoje pravo na povlačenje iz ugovora on je dužan da najkasnije u roku od 30 dana isplati davaocu kredita glavnicu i akumulirane kamate računato od dana podizanja kredita pa do njegovog vraćanja. Prema čl. 98nj, st. 2 Zakona o bankama Republike Srpske korisnik može da odustane od kredita u roku od 14 dana od dana zaključenja ugovora i ovo rješenje je u skladu sa čl. 14, st. 1 Direktive o potrošačkim kreditima. Prema čl. 1068 Zakonu o obligacionim odnosima moguća je prijevremena isplata kredita u kom slučaju banka nema pravo na neisplaćene kamate, samo na naknadu štete ukoliko je nastupila. Isto pravo je predviđeno i čl. 98o Zakona o bankama Republike Srpske gdje se predviđa da korisnik može da vrati kredit, u potpunosti ili djelimično, prije roka određenog za vraćanje, i u tom slučaju ima pravo na umanjenje ukupnih troškova kredita za iznos kamate i troškova za prestanak perioda trajanja kredita (prijevremena otplata), ali u tom slučaju treba da blagovremeno obavijesti banku u ugovorenom roku. U slučaju prijevremene otplate kredita, banka ima pravo na objektivno opravdanu i ugovorenu naknadu troškova koji su direktno u vezi sa prijevremenom otplatom kredita, pod uslovom da je prijevremena otplata izvršena u periodu tokom kojeg se primjenljiva fiksna kamatna stopa i ako je iznos prijevremene otplate kredita u periodu od godinu dana veći od iznosa od granične vrijednosti, koji utvrđuje Agencija. Banka neće moći zahtijevati naknadu za prijevremenu otplatu: 1. ako je otplata bila učinjena na osnovu zaključenog ugovora o osiguranju čija je namjena obezbjeđivanje otplate. 2. ako se otplata vrši u toku perioda za koji je ugovorena promjenljiva nominalna kamatna stopa i 3. u slučaju dozvoljenog prekoračenja računa. U slučaju da se plaća naknada ona ne smije biti veća od iznosa kamate koju bi korisnik platio za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo da bude vraćen.xv Prema čl. 65 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine potrošač ima pravo izvršiti svoje obaveze po ugovoru prije ugovorenog roka. Tada se ukupni troškovi kredita smanjuju se za kamate i ostale troškove koji su bili obračunati za period nakon prijevremene otplate.xvi U Direktivi EU 2008/48xvii je predviđeno da davalac kredita ima pravo na pravičnu naknadu troškova koji su direktno vezani za ranije vraćanje kredita i to obeštećenje ne smije da pređe 1% od iznosa kredita, u slučaju da je kredit vraćen godinu i više prije isteka važnosti ugovora. Ako je taj rok kraći obeštećenje ne može da pređe 0,5% od iznosa kredita. Sva ova pravila važe pod uslovom da davalac kredita ne dokaže da je zbog prijevremeniog vraćanja kredita pretrpio veću štetu.xviii Zakon o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, čl. 60. Zakon o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, čl. 61. xv Zakon o bankama Republike Srpske, čl. 98o. xvi Više o prijevremenoj otplati kredita u Hrvastkoj vidjeti: Čikara, E. Prijevremena otplata kredita prema novom Zakonu o potrošačkom kreditiranju, Zb. Prav. fak. Rij. (1991) v. 31, br. 1, Suppl., 151-174 (2010.) xvii Direktiva o potrošačkim kreditima, čl. 16, st. 2. xviii M. Mićović, op. cit., 134-135; Upor.: čl. 27, st. 3 Zakona o zaštiti finansijskih korisnika u Federaciji BiH. xiii xiv �U Zakonu o bankama Republike Srpske u čl. 98p, st. 2 je predviđeno pravilo da ako u toku trajanja ugovornog odnosa nastupe okolnosti koje korisnika dovode u teško imovinsko stanje, odnosno druge bitne okolnosti na koje korisnik ne može uticati, banka može na zahtjev korisnika proglasiti zastoj u otplati (moratorijum) za određeni period, a u tom periodu banka ne obračunava zateznu kamatu na dospjelo, a neizmireno potraživanje. To se može desiti u slučaju ako korisnik ostane bez posla. Prema čl 66. Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine u slučaju izuzetnih okolnosti, sud može, na zahtjev potrošača, produziti rok za plaćanje zakašnjelih rata, ako potrošač pruži garanciju da će izvršiti svoju obavezu i ako trgovac zbog toga ne trpi štetu U francuskom pravu sud može da donese odluku prema kojoj obaveza korisnika na vraćanje kredita miruje u roku koji ne može da bude duži od dvije godine, a u tom periodu se ne obračunava kamata na preostali iznos duga.xix 3. Ugovorna kamata Prema čl. 399, st. 1 Zakona o obligacionim odnosima stopa ugovorne kamate između fizičkih lica ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a prema stavu 2 istog člana kada su u pitanju pravna lica primjenjuje se odredbe posebnog zakona. Ako je kamata ugovorena, ali nije određena njena stopa ni vrijeme dospjevanja, između fiziĉkih lica važi kamatna stopa koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a između pravnih lica važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija plaća, odnosno ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla i dospjeva po isteku godine, ako za određeni sluĉaj nije predviđeno što drugo. Ako je ugovorena veća kamata od dozvoljene, primijeniće se najveća dozvoljena stopa kamate.xx Prema čl. 56 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine nalazi se jedna odredba koja se odnosi na realnu godišnju kamatu na potrošački kredit koja je godišnja stopa troškova kredita kojom su za potrošača ukupni troškovi kredita izraženi u godišnjem procentu za odobreni kredit, a kojim se na godišnjem nivou izjednačava vrijednost svih obaveza po kreditu (zajmova, otplata i troškova) o kojima su se sporazumjeli povjerilac i potrošač u ugovoru o kreditu. Godišnja stopa troškova kredita obračunava se u vrijeme zaključenja ugovora i važi za vrijeme trajanja kredita i za ugovorne obaveze, pod pretpostavkom punovažnosti ugovora za ugovoreno vrijeme i urednog ispunjavanja obaveza povjerioca i potrošača. Treba svakako primijetiti da pored potrošačkih postoje i druge vrste kredita kao što je stambeni kredit, te se u ovom slučaju ne primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, već Zakon o bankama, odnosno ZOO. Prema čl. 55 Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine ukupni troškovi kredita su svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan da plati za odobreni kredit. Ukupni troškovi kredita koje snosi potrošač ne uključuju: a) troškove koje potrošač plaća ako ne ispunjava uredno obaveze iz ugovora o kreditu; b) troškove doznaka i troškove za vođenje računa za plaćanje otplate, kamate i ostale izdatke u vezi s ugovorenim kreditom; c) troškove osiguranja otplate kredita čiji iznos može biti najviše ukupan iznos kredita, uključujući kamate i ostale troškove; d) troškove članarina u određenim udruženjima ili grupama koji proizlaze iz posebnih ugovora, a utiču na uslove potrošačkog kredita; e) druge troškove, kao što su troškovi koje potrošač treba da plati pri kupovini određenog proizvoda, a ne smatraju se prodajnom cijenom proizvoda.xxi Kada je u pitanju Zakon o bankama Republike Srpske prema čl. 98z, st. 5, između ostalog se navodi da su obavezni elementi ugovora o kreditu, visina nominalne kamatne stope uz određenje da li je fiksna ili promjenljiva, a ako je promjenljiva – elemente na osnovu kojih se određuje (referentna kamatna stopa, indeks potrošačkih cijena i drugo), njihovu visinu u vrijeme zaključenja ugovora, periode u kojima će se mijenjati, kao i fiksni element ako je ugovoren, zatim stopa zatezne kamate u trenutku zaključenja ugovora, te sve druge naknade koje se plaćaju u slučaju neispunjenja obaveza. Prema čl. 98, st. i ovog zakona ako banka namjerava da izmijeni neki od obaveznih elemenata ugovora zaključenog sa korisnikom, dužna je da pribavi pisanu saglasnost korisnika prije primjene te izmjene, izuzev za izmjenu promjenljive kamatne stope, koja je ugovorena u skladu sa sa odredbama Zakona o bankama. Prema čl. 98j, st. 6 Zakona o bankama efektivna kamatna stopa iskazuje ukupne troškove usluge koje plaća, odnosno prima M. Mićović, op. cit., 135. ZOO, čl. 399, st. 3 i 4. xxi Zakon o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, čl. 55, st. 2. xix xx �korisniku te usluge, pri čemu su ti troškovi izraženi kao procenat ukupnog iznosa usluge na godišnjem nivou, a utvrđuje se po metodologiji koju propisuje Agencija.xxii Smatramo da su stope ugovornih kamata previsoke i vrlo neodređene u odnosu na nabrojane slučajeve. Ranije je sudska praksa stajala na stanovištu da dok se posebnim zakonom ne reguliše visina stope ugovorne kamate za novčane obaveze proizašle iz ugovora u privredi, neće se pružiti sudska zaštita kamate ugovorene preko visine stope zatezne kamate uvećane najviše za 8%. Prema čl. 601 srpskog Građanskog zakonika nije se mogla dosuditi ugovorna kamata kod ugovora o zajmu po stopi većoj od 12%.xxiii Zatim kada su u pitanju štedni ulozi te kamate na godišnjem nivou su preniske u odnosu na kamatne stope koje se plaćaju kod ugovora o kreditu. Kao primjer možemo navesti slučaj ugovor o dozvoljenom prekoračenju računa za koji se u čl. 98f Zakona o bankama navodi kao kredit i da li je u tom slučaju previsoka stopa ugovorne kamate u iznosu od 16,9 % na godišnjem nivou. Kada su u pitanju zakoni zemalja u okruženju, u Srbiji prema čl. 11 Zakona o zaštiti korisnika finansijskih uslugaxxiv godišnja efektivna kamatna stopa je diskontna stopa koja izjednačava, na godišnjoj osnovi, sadašnje vrijednosti svih novčanih tokova, odnosno sadašnje vrijednosti svih novčanih primanja sa sadašnjim vrijednostima svih novčanih izdataka po osnovu korišćenja finansijskih usluga a koji su poznati u momentu iskazivanja ove stope. Novčani tokovi iz stava 1. ovog člana uključuju:    sve otplate i isplate kredita/lizinga/depozita; troškove koje korisnik finansijskih usluga plaća (npr. kamate, naknade, porezi i sl.), odnosno pogodnosti koje prima (kamate i druge bezuslovne pogodnosti); troškove u vezi sa sporednim uslugama koje predstavljaju uslov za korišćenje finansijske usluge, odnosno za njeno korišćenje na određeni način (npr. troškovi osiguranja života, imovine i lica i dr.). 4. Valutna klauzula Prema čl. 395 ZOO ako novčana obaveza glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti ili zlatu, njeno ispunjenje se može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi u trenutku ispunjenja obaveze. Ovaj član ZOO je prvobitno glasilo da ukoliko plaćanje glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti da se njeno ispunjenje može zahtijevati u domaćem novcu prema kursu koji važi na dan nastanka obaveze, ali zbog inflacije koja se dešavala u tom periodu i dugotrajnosti vođenja sudskih postupaka povjerioci su bili oštećeni jer taj novac nije imao nikakvu vrijednost. Kada su u pitanju krediti indeksirani u stranoj valuti, valutu u kojoj banka indeksira kredit, tip kursa valute koji se primjenjuje pri odobravanju i otplati kredita (kupovni ili prodajni kurs Centralne banke Bosne i Hercegovine ili zvanični srednji kurs, ili kupovni ili prodajni kurs banke), kao i datum obračuna, mora da sadrži i ove elemente prema čl. 98m, st. 1, tač. 1. Zakona o bankama Republike Srpske. U čl. 19, st. 1 , tač. 5 Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga u Srbiji se kao obavezni element ugovora o kreditu navodi kod kredita indeksiranih u stranoj valuti – valutu indeksacije, naznaku da se pri odobravanju i otplati kredita primjenjuje zvanični srednju kurs i datum obračuna. U čl. 19 Direktive o potrošačkim kreditima navodi se izračun efektivne kamatne stope koja se i pominje u čl. 98j, st. 6 Zakona o bankama Republike Srpske i čl. 11 Zakona o zaštiti finansijskih korisnika Federacije BiH. xxiiiXXVI zajednička sjednica Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, 30 i 31 09. 1984, načelni stav br. 4/84, Zbirka sudskih odluka, knjiga IX, sveska 3 -4, 1984, str. 103. I. Jankovec, Pravni aspekti novčanih obaveza, Beograd, 2003, 126. xxiv Sl. glasnik Republike Srbije, br. 36/2011 i 139/2014. Prema čl. 2, st. 1, tač. 1 ovog zakona finansijske usluge su bankarse usluge, usluge finansijskog lizinga i finansijske pogodbe, a u bankarske usluga spada pružanje usluga po osnovu ugovora o kreditu. Više o tome vidjeti: http://www.fba.ba/index.php?page=48, 02. 12. 2015. xxii �Kada je u pitanju Federacija Bosne i Hercegovine donijet je Zakon o zaštiti korisnika finansijskih uslugaxxv prema čl. 17, kada je u pitanju kredit, jedan od obaveznih elemenata ako je ugovor o kreditu indeksiran u stranoj valuti – valuti u kojoj banka, odnos mikrokreditna organizacija indeksira kredit/mikrokredit, tip kursa valute koji se primjenjuje pri odobravanju kredita/mikrokredita, tip valute koji se primjenjuje pri odobravanju i otplati kredita/mikrokredita (kupovni ili prodajni kurs Centralne banke Bosne i Hercegovine ili službeni srednji kurs, ili kupovni ili prodajni kurs banke) kao i datum obračuna. U čl. 46, st. 1, tač. 13 ovog zakona predviđa se da će se novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000,00 KM biti kažnjena banka, mikrokreditna organizacija, odnosno davalac lizinga ako pri odobravanju kredita/lizinga indeksiranog u stranoj valuti, odnosno pri njihovoj otplati ne primijeni isti službeni kurs čl. 17, st.5, tač. 1 i čl. 33 ovog zakona. Kada je u pitanju Republika Hrvatska smatramo da je njihovo rješenje najprihvatljivije kada je u pitanju ugovaranje plaćanje u stranoj valuti, jer su sudovi povodom istog pitanja donosili različite odluke te su povodom toga stvarali pravnu nesigurnost. U Republici Hrvatskoj je povodom tog pitanja izmijenjen Zakon o kreditnim institucijamaxxvi i Zakon o potrošačkom kreditiranju.xxvii Prema izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranjuxxviii unijeta je nova glava IVa. koja glasi konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Prema čl. 19b ovog zakona konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema čl. 19 povjerilac je dužan u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju preporučenom pošiljkom uz povratnicu dostaviti potrošaču izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. septembra 2015. izračunatim u skladu s čl. 19.c ovoga Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora U Bosni i Hercegovini je izmijenjen Zakon o zaštiti potrošača BiHxxix 10. 11. 2015. godine gdje se dodaje čl. 52a koji glasi da ugovori o kreditu ne smiju sadržavati odredbu o indeksiranoj valutnoj klauzuli u stranoj valuti, osim u eurima. U tom smislu trebalo bi promijeniti i Zakon o obligacionim odnosima, čl. 395, mada se ovaj član odnosi uopšte na novčane obaveze a ne konkretno na ugovor o kreditu. U proceduri je u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine donošenje Zakona o konverziji kredita u švacarskim francima u konvertibilne marke. U obrazloženju za donošenje ovog zakona navodi se da u Bosni i Hercegovini 9.802 građana sa ovim kreditom i to u Federaciji BiH 6.100 i 3702 u Republici Srpskoj, a do sada je u Bosni i Hercegovini izvršeno 21 samoubistvo, a preko 100 korisnika je umrlo prijekom smrću zbog srčanih – moždanih i nervnih slučajeva, a samo oko 14% njih vraća rate. Navodi se takođe da je u Bosni i Hercegovini izrečeno preko 300 presuda gdje su ovi ugovori proglašeni ništavim. Prema čl. 4 i 5 ovog Prijedloga banke su dužne u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona izvršiti konverziju svih kredita odobrenih u valuti švajcarskog franka CHF u valutu konvertibilne marke u KM i da izvrše novi obračun kredita sa fiksnom kamatnom stopom od 5% na godišnjem nivou. Smatramo svakako opravdanim donošenje novog zakona koji reguliše ovu oblast i možda malo detaljnije regulisati ovu oblast na način kako je to pitanje regulisano u Republici Hrvatskoj. Kada je u pitanju sudska praksa u slučaju previsokih stopa ugovornih kamata sudovi su se uglavnom pozivali na djelimičnu ništavost i zelenaške ugovore. Ako je ugovorena kamatna stopa nesrazmerno visoka u odnosu na okolnosti konkretnog posla i kao takva u suprotnosti sa načelom Sl. Glasnik Federacije BiH, br. 31/14. Narodne novine, Hrvatske, br. 159/13, 19/15 i 102/2015. xxvii Narodne novine, Hrvatske, br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15, 78/15 i 102/15. xxviii Narodne novine, Hrvatske, br. 102/15. xxix Sl. glasnik Bosne i Hercegovine, br. 88/15. xxv xxvi �savjesnosti i poštenja, te načelom jednake vrijednosti davanja iz čl.12. i čl 15. ZOO, sud je dužan da saglasno odredbi čl. 141 ZOO kojim se zaštićuje načelo jednake vrijdnosti davanja kod dvostranih ugovora da umjeri stopu ugovorne kamate, odnos da primijeni utvrđeno načelo ograničenosti stope ugovorne kamate ustanovljeno čl. 399 ZOO.xxx Ukoliko je ugovorena kamatna stopa nesrazmjerno visoka i u suprotnosti sa načelom savjesnosti poštenja i jednake vrijednosti davanja sud može umjeriti stopu te kamate.xxxi 5. Zaključak Kada su u pitanju ugovori o kreditu u Republici Srpskoj oni su regulisani Zakonom o obligacionim odnosima i Zakonom o bankama. Potrošački kredit je regulisan Zakonom o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine. Potrošački kredit je ugovor o kreditu u kojem povjerilac odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgađanja plaćanja, zajma ili slične finansijske nagodbe, izuzev ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tokom cjelokupne njihove isporuke u obliku mjesečnih obroka, a kako je to definisano čl. 3, st. 1, tač. c Direktive o potrošačkim kreditima. S obzirom da se u sudskoj praksi pojavio problem vezan za ugovore o kreditu u Bosni i Hercegovini je izmijenjen Zakon o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine 10. 11. 2015. godine gdje je predviđeno da ugovori o kreditu ne smiju sadržavati odredbu o indeksiranoj valutnoj klauzuli u stranoj valuti, osim u eurima. U tom smislu trebalo bi promijeniti i Zakon o obligacionim odnosima, čl. 395 mada se ovaj član odnosi uopšte na novčane obaveze a ne konkretno na ugovor o kreditu. U Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine je u proceduri donošenje Zakona o konverziji kredita u švajcarskim francima u konvertibilne marke. Smatramo da bi se na ovaj način najbolje riješio problem ovih kredita i izbjegli mnogobrojni sudski sporovi povodom ovog pitanja, kao što je to učinjeno u Hrvatskoj izmjenama Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je Republika Hrvatska članica Evropske unije i da je uskladila ove zakone sa pomenutim Direktivama Evropske unije, to bi svakako trebala da uradi i Bosna i Hercegovina, a u skladu sa preuzetim obavezama iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. 6. Literatura Stanojčić, G, Aktuelna sudska praksa iz obligacionog prava, Beograd, 2006, 128. Vuković, S. R, Stanojčić G., Aktuelna sudska praksa iz građansko – materijalnog prava, Beograd, 2011. Jankovec, I, Pravni aspekti novčanih obaveza, Beograd, 2003. Mićović, M, Zaštita prava potrošača, Kragujevac, 2009. Članci: Čikara, E, Prijevremena otplata kredita prema novom Zakonu o potrošačkom kreditiranju, Zb. Prav. fak. Rij. (1991) v. 31, br. 1, Suppl., 151-174 (2010). Porras, C. I. Garcia & W. H. van Boom, Information disclosure in the EU Consumer Credit Directive: Opportunities and limitations, Erasmus University, School of Law and Leiden Law School, 15, file:///C:/Users/x/Downloads/SSRN-id1538111.pdf, 02. 12. 2015. Odluka Saveznog suda, Gzs. br. 48/2000. od 1.03.2001. god. Stanojčić, G. Aktuelna sudska praksa iz obligacionog prava, Beograd, 2006, 128. xxxi S. R. Vuković, G. Stanojčić, Aktuelna sudska praksa iz građansko – materijalnog prava, Beograd, 2011, 44. Rješenje Okružnog suda u Valjevu, Gž. br. 438/04 od 05.04.2004. godine. xxx �Internet-izvori: http://www.fba.ba/index.php?page=48, 02. 12. 2015. file:///C:/Users/x/Downloads/SSRN-id1538111.pdf, 02. 12. 2015. Pravni izvori: Zakon o obligacionim odnosima – ZOO, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 21/92, 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04. Zakon o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Sl. glasnik BiH, br. 25/06 i 88/15. Zakon o bankama, Sl. Glasnik Republike Srpske, br. 44/03, 74/04, 116/11, 5/12 i 59/13. Zakono o mikrokreditnim organizacijama, Sl. glasnik Republike Srpske, br. 64/06 i 116/11. Zakon o štedno – kreditnim organizacijama, Sl. glasnik Republike Srpske, br.93/06. Zakon o potrošačkom kreditu Engleske Zakon o zaštiti potrošača Francuske br. 78 – 22 od 10. 1. 1978. Zakon o kreditnim institucijama, Narodne novine, Hrvatske, br. 159/13, 19/15 i 102/2015. Zakon o potrošačkom kreditiranju, Narodne novine, Hrvatske, br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15 i 102/15. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, Sl. glasnik Republike Srbije, br. 36/2011 i 139/2014. Zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga, Sl. Glasnik Federacije BiH, br. 31/14. Direktiva 2008/48/EZ Evropskoga parlamenta i Savjeta od 23. aprila 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima Direktiva 2013/36/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 26. juna 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima Direktiva Savjeta 86/635/EEZ od 8. decembra 1986. o godišnjim finansijskim izvještajima i konsolidiranim finansijskim izvještajima banaka i drugih finansijskih institucija Direktiva 2014/49/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 16. aprila 2014. o sistemima osiguranja depozita Direktiva 2006/48/EZ Evropskog parlamenta i Savjeta od 14. juna 2006. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija. �Author: Milica Panić, LL.M., Senior Assistant Institution: Faculty of Law, University of East Sarajevo E-mail: milicapanic788@yahoo.com PROTECTION OF CONSUMER RIGHTS IN CONSUMER CREDIT BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract This paper will analyze the provisions: the Consumer Protection Act of Bosnia and Herzegovina, the Law on Banks of the Republic of Serbian, the Law on Microcredit Organizations of the Republic of Serbian Law on Savings - credit organizations of the Republic of Serbian and the Law on Obligations. Our goal is to compare how these solutions comply with numerous laws Directives in this field such as Directive 2008/48/EC of the European Parliament and of the Council of 23 April 2008 on credit agreements for consumers and repealing Council Directive 87/102/EEC, Directive 2013/36/EU of the European Parliament and of the Council of 26 June 2013 on access to the activity of credit institutions and the prudential supervision of credit institutions and investment firms, amending Directive 2002/87/EC and repealing Directives 2006/48/EC and 2006/49/EC, as last amended by Directive 2014/59/EU of the European Parliament and the Council of 15 May 2014 establishing a framework for the recovery and resolution of credit institutions and investment firms, Council Directive 86/635/EEC of 8 December 1986 on the annual accounts and consolidated accounts of banks and other financial institutions, Directive 2014/49/EU of the European Parliament and of the Council of 16 April 2014 on the on deposit guarantee schemes , Directive 2006/48/EC of the European Parliament and of the Council of 14 June 2006 relating to the taking up and pursuit of the business of credit institutions, as last amended by Directive 2011/89 /EU of the European Parliament and of the Council of 16 November 2011 and many others. This issue is particularly relevant because of the loan agreement to include foreign currency. For the purpose of the work we will use the positive legal, historical and comparative method. Keywords: consumers, consumer credit, directives, currency clause. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3184 Title A name given to the resource ZAŠTITA PRAVA POTROŠAČA KOD POTROŠAČKIH KREDITA - BOSNA I HERCEGOVINA Author Author PANIĆ, Milica Abstract A summary of the resource. Predmet ovog rada biće analiza odredbi: Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine, Zakona o bankama Republike Srpske, Zakona o mikrokreditnim organizacijama Republike Srpske, Zakona o štedno – kreditnim organizacijama Republike Srpske i Zakona o obligacionim odnosima. Cilj nam je da uporedimo koliko su rješenja ovih zakona usklađena sa mnogobrojnim Direktivama iz ove oblasti kao što su: Direktiva 2008/48/EZ Evropskoga parlamenta i Savjeta od 23. aprila 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima te o stavljanju van snage Direktive Savjeta 87/102/EEZ, Direktiva 2013/36/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 26. juna 2013. o pristupanju djelatnosti kreditnih institucija i bonitetnom nadzoru nad kreditnim institucijama i investicijskim društvima kako je posljednji put izmijenjena Direktivom 2014/59/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 15 maja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava, Direktiva Savjeta 86/635/EEZ od 8. decembra 1986. o godišnjim finansijskim izvještajima i konsolidiranim finansijskim izvještajima banaka i drugih finansijskih institucija, Direktiva 2014/49/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 16. aprila 2014. o sistemima osiguranja depozita, Direktiva 2006/48/EZ Evropskog parlamenta i Savjeta od 14. juna 2006. o osnivanju i obavljanju djelatnosti kreditnih institucija, kako je posljednji put izmijenjena Direktivom 2011/89/EU Evropskog parlamenta i Savjeta od 16. novembra 2011. i još mnogim drugim. Ova tema je posebno aktuelna zbog ugovora o kreditu koji sadrže valutnu klauzulu. Za potrebe izrade rada koristićemo pozitivnopravni, istorijski i uporednopravni metod. Ključne riječi: potrošači, potrošački kredit, direktiva, valutna klauzula. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/7c317f05381c9c507735fdf91d0a3c8f.docx 5ae9a1004ba6e280a0112e9c14d84e45 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d1dd96e45c084e2e65992ea99906922f.pdf 24849345e49a6275c6afcd80155da634 PDF Text Text Autor: Dr. sc. Anton Petričević Institucija: Pravni fakultet u Osijeku, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku E-Mail: apetrice@pravos.hr PRAVA I SLOBODE RADNIKA RH U SVJETLU PROMJENA NAKON ULASKA U EU Sažetak Od Ugovora u Amsterdamu koji je stupio na snagu 1.5.1999. nastojalo se stvoriti institucionalne uvjete, ali i politiĉke uvjete za suoĉavanje EU s vremenom koje je predstojalo, vremenom globalizacije sa svim njezinim negativnim odjecima (kriza, nezaposlenost, terorizam). Ovim Ugovorom definiran je cilj djelovanja EU kroz slobodu, sigurnost i pravdu. U pogledu kretanja osoba istiĉe se odluĉnost EU za stvaranjem prostora za siguran, pravedan i slobodan boravak radnika što podrazumijeva zabranu neljudskog i poniţavajućeg postupka i kaţnjavanja, zabranu ropstva, zabranu prisilnog i obveznog rada, zabranu diskriminacije i dr. Sveprisutan je interes radnika za poštivanjem njihovih temeljnih prava i građanskih sloboda. Usvajanjem pravne steĉevine EU (acquis-a) stvara se postepeno jedinstveni prostor sloboda, sigurnosti i pravde . Provedeno istraţivanje na uzorku od 555 ispitanika putem online anketiranja imalo je za cilj istraţiti i identificirati ĉimbenike vezane za stavove radnika o uvjetima rada nakon ulaska RH u EU. Prije istraţivanja, a osluškujući javno mijenje, postavljene su hipoteze da ljudi teško ţive s obzirom na uvjete rada i plaće. Međutim, rezultati istraţivanja su pokazali suprotno. Ključne riječi: sloboda rada, pravo na rad, pravna steĉevina EU, jedinstveni prostor sloboda, sigurnosti i pravde �1. Uvod Od Ugovora u Amsterdamu koji je stupio na snagu 1.5.1999. nastojalo se stvoriti institucionalne uvjete, ali i politiĉke uvjete za suoĉavanje EU s vremenom koje je predstojalo, vremenom globalizacije sa svim njezinim negativnim odjecima (kriza, nezaposlenost, terorizam). Ovim Ugovorom definiran je cilj djelovanja EU kroz slobodu, sigurnost i pravdu. U pogledu kretanja osoba istiĉe se odluĉnost EU za stvaranjem prostora za siguran, pravedan i slobodan boravak radnika što podrazumijeva zabranu neljudskog i poniţavajućeg postupka i kaţnjavanja, zabranu ropstva, zabranu prisilnog i obveznog rada, zabranu diskriminacije i dr. Sveprisutan je interes radnika za poštivanjem njihovih temeljnih prava i građanskih sloboda. Usvajanjem pravne steĉevine EU (acquis-a) stvara se postepeno jedinstveni prostor sloboda, sigurnosti i pravde . Od 1999. god. MOR intenzivno radi na planu dostojnog rada. U međuvremenu je Agenda dostojnog rada široko prihvaćena kao vaţna strategija za borbu protiv siromaštva i poticanje razvoja. Osnovna ideja je da radnik ima posao, da svojim dostojnim radom ostvari prihode od kojih će moći dostojanstveno ţivjeti on i ĉlanovi njegove obitelji. Osim toga na poslu bi trebalo svakom radniku omogućiti napredovanje, omogućiti mu radno okruţenje bez stresa, omogućiti mu dijalog s drugim radnicima u rješavanju istih ili sliĉnih pitanja, omogućiti radnicima zaštitu u pogledu bolesti, starosti, zabraniti djeĉji rad i prisilni rad. Minimalne međunarodne radne standarde postavila je MOR-a u svojim konvencijama koje postaju obvezujuće kada ih ratificiraju zemlje ĉlanice. Radnici uglavnom ţele znati koja su njihova prava koja proizlaze iz rada i radnog odnosa i koja im zaštita pripada u pogledu kršenja njihovih prava. 2. O temeljnim pravima stanovnika EU Temeljna prava građana EU su: pravo na jednako postupanje bez obzira na drţavljanstvo, jednaka prava potrošaĉa, pravo da bira i da bude biran na lokalnim izborima kao i na izborima za Europski parlament, pravo podnošenja prituţbe Europskom puĉkom pravobranitelju, pravo obraćanja institucijama EU. Svi građani EU imaju uglavnom ista temeljna prava (izuzetak moţe biti slobodan protok radnika, jer neke zemlje ĉlanice mogu radnicima ograniĉiti pristup svojim trţištima rada). Nakon ulaska RH u EU hrvatskim se radnicima otvorila mogućnost slobodnog zapošljavanja u drugim zemljama EU u ĉemu im stoji na raspolaganju i pomoći europska mreţa zavoda za zapošljavanje EURES. Kada je RH ušla u EU ograniĉenje zapošljavanja hrvatskih radnika uvele su Grĉka, Francuska, Cipar, Luxemburg, Italija, Malta, Belgija, Njemaĉka, Nizozemska, Austrija, Velika Britanija, Slovenija i Španjolska. U ovim zemljama se hrvatski radnici zapošljavaju i dalje temeljem bilateralnih sporazuma i kvota na temelju kojih su se izdavale radne dozvole (dozvoljeno ograniĉenje je na najviše 7 godina od ulaska RH u EU). Sve drţave koje nisu uvele ograniĉenje na snazi je slobodno kretanje i zapošljavanje radnika. Radnici zemalja neĉlanica EU mogu imati pravo rada u nekoj od drţava ĉlanica EU jednako kao i drţavljani EU. Pravila EU za prijam radnika iz zemalja koje nisu ĉlanice EU: moraju imati dugotrajno boravište unutar EU, moraju teţiti ujedinjenju obitelji, ako su istraţivaĉi, studenti, uĉenici na razmjeni, volonteri, ako su visokokvalificirani radnici. U naprijed navedenim sluĉajevima osobe mogu imati pojednostavljeni postupak ulaska u EU. Liberalizacija trţišta rada nije utjecala na gospodarski rast u RH, zbog toga je došlo do novih izmjena Zakona o radu u RH i još većoj liberalizaciji. Unija postavlja svoje zahtjeve koji se moraju ugraditi u pravni sustav RH. Poslodavci su za nepostojanje gospodarskog rasta optuţili radno zakonodavstvo. Prigovaraju da stroge norme radnog zakonodavstva onemogućavaju rekonstruiranje. Traţi se fleksibilizacija rada i veća pravna zaštita radnika. Ako osoba smatra da su joj povrijeđena temeljna ljudska prava najprije će se obratiti sudovima svoje zemlje. Kada završi proces na svim instancama domaćeg sudovanja građanin EU ima pravo u roku od 6 mjeseci do godine dana podnijeti tuţbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu zbog kršenja ljudskih prava (prava na ţivot, zabrane muĉenja, ropstva i prisilnog rada, prava na slobodu i sigurnost, �prava na pošteno suđenje, prava na privatnost i obiteljski ţivot, slobodu mišljenja, vjeroispovijesti, okupljanja i udruţivanja, zabranu diskriminacije). Europska povelja o temeljnim pravima sastavni je dio Lisabonskog ugovora i pravno je obvezujuća za zemlje ĉlanice. EU se bori protiv diskriminacije u svakom pogledu. Gotovo ĉetvrtinu svoga proraĉuna izdvaja za Program za zapošljavanje i socijalnu sigurnost. Socijalna ukljuĉenost se respektira pri zapošljavanju, a Europski socijalni fond je glavni financijski instrument putem kojega EU provodi svoje strategije (ipak, postoji nedostatak institucionaliziranih programa i usluga koje bi podrţale pristup trţištu rada ugroţenih skupina, npr. osoba s invaliditetom, osoba koje su duţe od 5 godina nezaposleni, mladih s niskom razinom obrazovanja, te manjine). Iako se u RH stjeĉe dojam da je ulaskom RH za radnike postalo teţe, nitko ne vidi pozadinu ove surove stvarnosti, a to je, da poslodavci traţe stroţe uvjete rada radnika (prekovremeni rad, otkazni rok, uskrata otpremnine). 3. Prilagodba zakonodavstva s pravnom stečevinom EU Hrvatski Sabor je imao zadatak prilagodbe hrvatskog zakonodavstva sa Zakonodavstvom EU i svake godine su se donosili Planovi usklađenja. Donošenje zakona usklađenih sa pravnom steĉevinom EU samo je dio rješavanja problema. Tek provedbom zakona rješavaju se problemi. Na svom putu ulaska u EU Hrvatska je doţivjela znaĉajne pomake kroz: - promjene zakonodavstva - osnivaĉke ugovore EU, te ostale pravne akte EU - izvješća institucija EU - izvješća i dokumente Vlade RH - izvješća organizacija civilnog društva i međunarodnih organizacija iz podruĉja ljudskih prava - struĉnih komentara u domaćim medijima - dugotrajne pregovore koji su se odnosili na utvrđivanje oblika kojim će RH preuzeti i primijeniti pravnu steĉevinu EU. Kada su privremeno zatvoreni pregovori o svim poglavljima pravne steĉevine, izrađen je tekst Ugovora o pristupanju. Mišljenje o pristupanju dala je Europska komisija, suglasnost Europski parlamenat i jednoglasnu odluku donijela je Europska unija. Drţave ĉlanice ratificirale su prethodne dokumente. Ugovorom o pristupanju RH je 1.7.2013. godine postala punopravna ĉlanica EU. Time su zatvoreni pregovori. Po prvi puta na sluĉaju RH stvorena je ĉvrsta struktura pregovora o pristupanju gdje su postavljeni jasniji okviri i zadaće zemlji kako bi se ona mogla pripremiti za ulazak u EU. 4. Nezaposlenost i uvjeti rada nakon ulaska u EU Postavlja se pitanje da li nezaposlenost ulaskom u EU pada ili raste? Istraţivanja su pokazala da je došlo do povećanja nezaposlenosti u svim drţavama ĉlanicama EU zbog globalne financijske krize. Karakteristiĉna za EU je niska pokretljivost stanovništva do 2013. godine. Ona je znatno povećana u posljednje dvije godine. Je li radno aktivno mlado stanovništvo odlazi u „obećane“ zemlje zbog nemogućnosti zapošljavanja u svojoj zemlji, ili iseljavaju jer su nezadovoljni uvjetima rada i malim zaradama? Ĉinjenica je da drţava ostaje bez obrazovanih mladih ljudi u ĉije je obrazovanje puno uloţila. Mahom mladi ljudi odlaze što ne mogu naći u RH nikakav posao. Spremni su raditi u zemljama EU i više sati dnevno. Direktiva EU o radnom vremenu iz 2003.g. regulira jedno od temeljnih podruĉja radnog prava u EU a to su minimalni uvjeti koje svaka drţava ĉlanica mora osigurati svakom radniku (radno vrijeme radnika EU iznosi maksimalno 48 sati tjedno zajedno se prekovremenim satima, pravo na pauzu nakon 6 sati neprekidnog rada, najmanje jedan dan odmora u toku 7 dana rada, plaćeni godišnji odmor, maksimalno trajanje noćne smjene od 8 sati dnevno). �Ovdje vidimo da se vjekovna teţnja za smanjivanjem radnog vremena poznata kao „borba za tri osmice“ nije zadrţala na 40 sati rada tjedno s tendencijom smanjivanja, već se radno vrijeme povećalo na 48 sati tjedno, ili 40 sati tjedno s mogućnošću legalnog angaţiranja radnika do 48 sati tjedno. Da bi se diskriminacija radnika smanjila na najmanju moguću mjeru dobro je da se radnici udruţuju u asocijacije kako bi zajedniĉki lakše ostvarili svoja prava. Sloboda udruţivanja kao temeljno ljudsko pravo sadrţano je u Povelji UN-a i u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima. Sloboda udruţivanja je potrebna i radnicima i poslodavcima da bi branili svoje interese, zauzimali stavove, organizirali zajedniĉke aktivnosti i sudjelovali u pregovorima. Konvencija br. 11 o pravu na udruţivanje poljoprivrednika datira iz 1921.g., Konvencija 87 govori o slobodi udruţivanja i zaštiti prava na organiziranje iz 1948.g., Konvencija br.98 iz 1949. govori o pravu na orgnaiziranje i kolektivno pregovaranje, Konvencija 141 iz 1975. govori o ruralnim radnicima i njihovom organiziranju. Ove konvencije propisuju uvjete za formiranje i funkcioniranje organizacije radnika i poslodavaca bez uplitanja tijela javne vlasti i drugih organa, a u svrhu zabrane diskriminacije radnika i uvođenja dostojnog rada. Tablica 1. govori nam o građanskim slobodama u odabranim zemljama. Tamo gdje imamo više sindikalnih organizacija i mnogo ljudi u sindikatima, tamo imamo i jaĉu obranu interesa radnika u pregovorima poslodavci-vlada, a veću participaciju radnika u stvarima koje se tiĉu rada i radnih odnosa. Tablica 1. Građanske slobode i prava-usporedba 2001-2014 DRŽAVA INDEKS INDEKS DRŽAVA INDEKS INDEKS GRAĐANSKIH GRAĐANSKIH GRAĐANSKIH GRAĐANSKIH SLOBODA SLOBODA SLOBODA SLOBODA (2001.) (2014.) (2001.) (2014.) Afganistan 7,0 6,0 Egipat 6,0 5,5 Alţir 6,0 5,5 Finska 1,0 1,0 Argentina 3,0 2,0 Mađarska 1,0 1,5 Armenija 4,0 4,5 Indija 4,0 2,5 Australija 1,0 1,0 Iran 7,0 6,0 Bangladeš 4,0 3,5 Izrael 3,0 1,5 Belgija 2,0 1,0 Malezija 5,0 4,0 Bolivija 3,0 3,0 Nepal 4,0 4,0 Benin 2,0 2,0 Nigerija 6,0 4,0 Brazil 4,0 2,0 Saudijska 7,0 7,0 Arabija Kambodţa 6,0 5,5 Juţnoafriĉka 2,0 2,0 Republika Kina 7,0 6,5 Šri Lanka 4,0 4,5 Kolumbija 4,0 3,5 Tunis 5,0 3,0 Kuba 7,0 6,5 SAD 1,0 1,0 Ĉeška 2,0 1,0 Republika Izvor: Dharam Ghai, Decent Work: Concepts, models and indicators i Freedom House: https://www.freedomhouse.org/report-types/freedom-world#.VL5XI010zIX (20.01.2015.) i obrada autora 5. Dostojan rad s posebnim osvrtom na radno vrijeme i izvori europskog radnog prava kao podloga dostojnog rada unutar radnog odnosa „Treba istaći da se svaki odnos između poslodavca i radnika zasniva na pisanom ili usmenom dogovoru koji je prezentiran u formi ugovora koji su temeljna pretpostavka zakona. Kada je u pitanju radno vrijeme ono je regulirano zakonima pojedinih drţava kojima je uporište Direktiva 93/104/EC iz 1993. i Direktiva 2003/88/EZ koje se tiĉu određenih aspekata organizacije radnog vremena, uvjeta zapošljavanja, te zdravlja i sigurnosti radnika. Cilj je da se postizanjem minimalnih uvjeta u pogledu �organizacije radnog vremena poboljšaju radni uvjeti radnika u EU. Određeni uvjeti rada mogu imati štetne uĉinke na sigurnost i zdravlje radnika. Potrebno je što je više moguće prilagoditi rad radniku, a da se pri tome pazi na specifiĉnu prirodu određenog posla. U skladu s prednjim, ponekad je potrebno, u određenim sektorima rada, radno vrijeme prilagoditi tim uvjetima rada koji u toj grani proizvodnje ili vrste poslova najmanje ugroţava zdravlje i ţivot radnika.“i Posebno je definiran pojam noćnog radnika kao radnika koji prema međunarodnim standardima u roku od 24 sata barem tri sata radi noću i maksimalno smije raditi u noćnoj smjeni u prosjeku do 8 sati dnevno. „Vrijedno paţnje bi bilo senzibiliziranje javnosti u vezi radnog vremena, njegove duljine, njegove optimalnosti, pridrţavanja odredaba o radnom vremenu u samoj operativi od strane svih sudionika radnog procesa. Ovo je bitno za svakog pojedinca-radnika i poslodavca, kao i za cjelokupno trţišno gospodarstvo, a i za ostale javne i druge institucije na trţištu rada. Promjene bi trebale ići u pravcu objektivnih i umjerenih ţelja poslodavca za profitom s jedne strane i savjesnog obavljanja svojih radnih zadataka od strane radnika s druge strane , a sve s ciljem da ostvare plaću od koje će moći dostojno ţivjeti oni i njihove obitelji i da im ostane dostatno vremena za ostvarivanje kvalitete privatnog ţivota. Da bi se našao pravi omjer radnog vremena potrebno je da se teţi istraţivanjima i zajedniĉkom nastojanju svih sudionika (vlade, poslodavaca, radnika i ostalih) da bi se izbjeglo neslaganje između stvarnog, preferiranog i normativnog radnog vremena. Da bi se to postiglo potrebno je voditi brigu o mnogo ĉimbenika (npr. o nametanju nesrazmjernih obaveza od strane poslodavaca, o potrebama obavljanja određenih zadataka od strane radnika, ali da se pri tome vodi briga o njihovom zdravlju, sigurnosti, posebnoj brizi za invalide, za djecu, za jednakost u obavljanju rada itd.)“ii Kada ĉovjek ima dovoljno slobodnog vremena zadovoljniji je, sretniji, nema psihiĉke napetosti koja ukoliko je dugotrajna moţe rezultirati i raznim organskim poremećajima. Radnik ukoliko ima dovoljno slobodnog vremena, zadovoljniji je i tada iz njega izvire duh stvaralaštva. Kada je rad ugoda za tijelo radnika i za njegov ţivot, tada moţemo reći da se radi o dostojnom radu. U bremenitom vremenu u kojem ţivimo ĉesto puta se vrši pritisak da radnik mora raditi više od punog radnog vremena, a da pri tome ne smije traţiti zaštitu jer se boji da će ostati bez posla. Autori knjige „Osnove radnog prava“ Herman, V. i Ćupurdija,M. postavljaju pitanje:“...u pristupu problemu radnog vremena nameću nam se dva osnovna pitanja i to: pitanje ograniĉenja radnog vremena i drugo - što sve obuhvaća radno vrijeme. Što se tiĉe ograniĉenja radnog vremena, moţemo reći da se ono prilagođavalo ĉovjekovim tjelesnim i umnim potrebama, te da na skraćivanje radnog vremena izravno utjeĉu razvoj znanosti i tehnologije, kao i organizirano djelovanje radnika u okviru ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Prema europskoj pravnoj legislativi krajem 20.st. vlada je u nekim zemljama koje su danas ĉlanice EU bila arbitar između radnika i poslodavaca, odnosno bolje reĉeno kontrolirala je ovo podruĉje. Međutim, kada su u toku 20. stoljeća doneseni novi zakoni, vlada se povlaĉi s pozicija kontrole, jer polazi od pretpostavke da će odnosi poslodavac - radnik funkcionirati na razini pravednosti i suradnje. Institut radnog vremena u RH uređuju Ustav, kolektivni ugovori, međunarodne konvencije koje obrađuju radnopravnu problematiku i koje su ratificirane u skladu s Ustavom, međunarodni ugovori, sudska praksa, pravna tumaĉenja, te opći akti o radu i radnim odnosima. Izvršene su znaĉajne pravne prilagodbe acquis communitareu EU. Temeljni izvor radnog prava u Republici Hrvatskoj je Zakon o radu RH objavljen u NN 93/14 od 30.07.2014 i stupio na snagu 07.08.2014. u ĉl. 60. st.1. govori o pojmu radnog vremena i kaţe da je radno vrijeme vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman i ii Petriĉević,A.,Radno vrijeme-promjene i izazovi, magistarski rad, Panevropski univerzitet “Apeiron”Banja Luka, 2013.str.28 Op.cit.bilješka 1.str.29-30 �(raspoloţiv) obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili na nekom drugom mjestu koje odredi poslodavac. Valja istaći i dati im osobitu vaţnost brojne direktive i povelje, kao npr. Europska povelja o osnovnim socijalnim pravima radnika, koja nam je uvijek temeljni pravni akt kada hoćemo riješiti neki radnopravni problem, zatim Direktiva 2003/88/EZ u kojoj se govori o organizaciji radnog vremena, Direktiva 97/81/EZ u kojoj je pravno reguliran rad s nepunim radnim vremenom, Direktiva 1999/70/EZ kojom se regulira rad na određeno vrijeme itd. Roţman Krešimir je rekao za ZOR RH iz 2010.godine sljedeće: „Prilikom donošenja Zakona o radu koji je u primjeni od 01.sijeĉnja 2010. jedan od najvaţnijih razloga za njegovo usvajanje odnosno promjenu u odnosu na raniji Zakon o radu bila je potreba usklađivanja s Direktivom 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04.studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena, što je bio uvjet za zatvaranje poglavlja 19.-Socijalna politika i zapošljavanje....“iii Kada se pravilno utroši radno vrijeme to koristi uspješnom poslovanju. Ispravno korištenje i raspored radnog vremena moţe imati prinudni karakter, ali puno je vaţnije da ima zaštitni karakter, jer radnici danas kako je već naprijed navedeno rade mnogo više od zakonom dopuštenog trajanja radnog vremena. Ako se poštuje pravna norma, a poslodavac je u obavezi da to ĉini, tada radnik radi osam sati dnevno i ostalo vrijeme (slobodno vrijeme) koristi za svoj zdravi psihofiziĉki status. Situacija u organiziranim drţavama EU je takova da je njihovim zakonima regulirano 8-satno radno vrijeme i radnik nakon isteka toga vremena napušta svoj posao bez bojazni da će ga netko prisiliti da radi duţe i još k tome da mu se ne plati prekovremeni rad. Zbog ekonomske krize koja hara Europom došlo je do promjene u poimanju rada. Ĉovjeku je bitno da radi pa kakav god to posao bio. Ĉesto puta ljudi visoko obrazovani nemaju se mogućnost zaposliti u svojoj struci i rade niţe plaćene poslove. Već je reĉeno da o radnom vremenu ne treba niti razgovarati kada je u pitanju humani odnos poslodavaca. Razmišljalo se kako što više ljudi angaţirati u procesu rada i kao rješenje iskristalizirao se rad u nepunom radnom vremenu. Naravno, to je nekima zaista rješenje, a nekima je to u transferu traţenja posla samo premosnica. No, kako god bilo, radnik ipak nije bez posla, za taj rad ipak dobije neku naknadu u financijskom smislu. U EU je ovakav vid rada znatno porastao. „Radni odnos zahvaljujući Konvenciji MOR-a br.175 koja govori o nepunom radnom vremenu iz 1994. godine kao i Preporuci broj 182 koja govori o nepunom radnom vremenu na razini Europske unije povećao se u svim zemljama. Kada je u pitanju visokoobrazovana radna snaga i nepuno radno vrijeme, vidljivo je da poduzeća uglavnom ne predviđaju radna mjesta s nepunim radnim vremenom za visokokvalificiranu radnu snagu. Prema jednom istraţivanju vidi se da tri ĉetvrtine europskih poduzeća nema niti jednog radnika s nepunim radnim vremenom na radnim mjestima i poloţajima koji zahtijevaju visoku razinu kvalificiranosti ili iskustvo u rukovođenju. Obrnut je sluĉaj u Nizozemskoj gdje postoji duga tradicija rada s nepunim radnim vremenom i ovdje su baš te kategorije radnika u obimu 50 % ukljuĉene u proces rada što predstavlja najveću stopu u EU“iv Roţman,K., Pojam radnog vremena prema Zakonu o radu s posebnim osvrtom na deţurstvo i pripravnost, Radno pravo,struĉni ĉasopis br.01/12,Rosip d.o.o.,Zagreb,2012.str.3. Opaska: citat se odnosi na ZOR RH koji je stupio na snagu 01.01.2010.god. Danas imamo usklađenu svu radnopravnu legislativu i s aktima EU i potrebama da se regulira novonastalo stanje, pa je u skladu s tim donesen novi ZOR koji je u primjeni od 07.08.2014. iv Op.cit.bilješka 1 str.47 iii �U zemljama EU radno vrijeme iznosi 8 sati dnevno kroz pet dana u tjednu. Prisutan je trend smanjivanja broja radnih sati radnika u jednom tjednu u posljednjih deset godina, što dovodi do humanijeg odnosa prema radnicima. „Između 01.08.2004. i 31.07.2007. poslodavac nije smio dopustiti radniku da radi duţe od 58 sati tjedno unutar referentnog razdoblja koje iznosi 12 mjeseci. Između 01.08.2007. i 31.07.2009 poslodavac nije smio dopustiti radniku da radi duţe od 56 sati na tjedan unutar referentnog razdoblja koje iznosi 6 mjeseci. Od 01.08.2009. godine uvedeno je 48-satno radno vrijeme s tendencijom i daljnjeg skraćivanja radnog vremena. Tablica 2: Tjedno radno vrijeme u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Republici Irskoj, Švedskoj i Japanu DRŽAVA SATI RADA TJEDNO Republika Hrvatska 40 Bosna i Hercegovina 40 Republika Irska 48 Švedska 36 Japan 40 (za određene djelatnosti 44) Izvor: http://www.yomiuri.co.jp/adv/wol/dy/opinion/society_120206.html (21.01.2015.) i http://money.cnn.com/gallery/news/economy/2013/07/10/worlds-shortest-work-weeks/8.html (21.01.2015.), osobna obrada autora Prilagođavanjem standardima Europske Unije radno vrijeme bi iznosilo 48 sati tjedno i koristili bi se više fleksibilni oblici rada (kao nepuno radno vrijeme). Kada govorimo o dostojnom radu bitan njegov element je i briga za zdravlje radnika. Jedna od novina Zakona o radu Republike Hrvatske je uvođenje novih termina, a to su smjenski radnik i noćni radnik, a sve s ciljem da se zaštiti radnika i radi brige o zdravlju ĉovjeka - radnika što je svakako u skladu s Direktivom 2003/88/EZ. Smjernicu 93/104/EEZ ĉije odredbe govore o oteţanim uvjetima rada. Dakle, u smjenama rade radnici zaposleni u zdravstvu, industriji, školstvu. Moramo istaći da se u zdravstvu i industriji rade uglavnom 3 smjene, a u školstvu dvije. „Da bismo uopće poĉeli raspravljati o izvorima europskog radnog prava, moramo spomenuti kako su se od samih poĉetaka europskih zajednica odnosno od prve zajednice, Europske zajednice za ugljen i ĉelik (European Coal and Steel Community) vodile rasprave o tome kakva bi trebala biti narav europskog radnog prava. Prema prvoj koncepciji europsko radno pravo je trebalo biti formirano kao pravo Međunarodne organizacije rada. Druga koncepcija je predviđala da to pravo bude nadnacionalno tj. da bude pravo nove tvorevine. Treća koncepcija, koja je na kraju i prihvaćena, podrazumijeva prenošenje dijela pravnog suvereniteta drţava ĉlanica na institucije EU, te je u tom kontekstu europsko radno pravo, pravo institucija EU, koje ima nadnacionalni karakter. Drugi autori istiĉu podjelu europskog radnog prava na komunitarno i nekomunitarno, odnosno na radno pravo europskih zajednica i Vijeća Europe te pri tom pozivaju na Maastrichtski ugovor, koji je određujući unapređenja uposlenja, poboljšanje ţivotnih i radnih uvjeta, na umu imao Europsku socijalnu �povelju koju je donijelo Vijeće Europe. Kako su akti Vijeća Europe malobrojni, sadrţe malo odredaba o radu i uglavnom su programatske naravi, nemaju ozbiljniju ulogu u oblikovanju europskog radnog prava.“v U Europskoj uniji nailazimo na novi oblik odnosa koji vlada među drţavama ĉlanicama i zasigurno je to „nova“ međunarodna organizacija posebne vrste – sui generis. Pravo EU je supranacionalno pravo. Supremacija prava EU nad nacionalnim pravom neke od zemalja ĉlanica znaĉi da se odredbe toga prava mogu direktno primjenjivati u nacionalnim pravnim okvirima, ili kada dođe do sukoba nacionalnog i europskog pravnog sustava, svakako da ima prednost europski pravni sustav. Europski pravni sustav se temelji na sljedećim pravnim dokumentima: - Lisabonski ugovor (engl.Treaty of Lisbon amending the Treaay on European Union and the Traty establishing the European Communiti) u sebi sadrţi dva prije donesena Ugovora i to: - Ugovor o Europskoj uniji (Treaty on the European Union) koji je potpisan 07.02.1992. u Maastrichtu u Nizozemskoj, a stupio na snagu 01.11.1993. i - Ugovor o osnivanju Europske zajednice (Treatyestablishing the European Community) koji je potpisan u Rimu 25.03.1957. , a stupio na snagu 01.01.1958. - Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o osnivanju Europske zajednice zajedno pravni su temelji jedne krovne europske tvorevine koja se zove Europska unija. Međutim „Ideja o ujedinjenoj Europi nije nova, ali se na ţalost poĉela ostvarivati tek nakon strahota koje su Europljane pogodile u Drugom svjetskom ratu. Stvaranje europske zajednice za ugljen i ĉelik 1951. godine bilo je vođeno idejom trajnog mira između nekadašnjih neprijatelja. Sirovine koje su se nekoć koristile za vođenje rata postale su temelj gospodarskoj zajednici. Zajedništvo je vremenom jaĉalo pa su u skladu s time europske drţave poĉele djelovati zajedno na puno više polja. Vođene pragmatiĉnim interesom, i sviješću da same neće igrati ulogu globalne sile na svjetskoj gospodarskoj i politiĉkoj sceni, drţave ĉlanice, tada Europske zajednice, a danas Europske unije, stvorile su jedinstveno europsko trţište. Jedinstveni europski akt iz 1986. teţi za uklanjanjem prepreka trgovini i stvaranja slobodnog protoka ljudi, robe i kapitala, te tako stvara preduvjete za ostvarenje jedinstvenog europskog trţišta.“vi „Upravo potreba za dobro obuĉenim, fleksibilnim i pokretljivim radnicima koji će preporoditi hrvatsku ekonomiju dovela je do stvaranja europskog radnog prava koje ţeli postići ekonomski i socijalni napredak, visok stupanj zaposlenosti, jednake mogućnosti za radnike i prilagodljivost.“vii Sporazum o stabilizaciji i pridruţivanju potpisan je 29.10.2001. između Europske zajednice i njenih drţava ĉlanica, pa time i Republike Hrvatske. Tada je Hrvatska dobila status drţave kandidatkinje u procesu pridruţivanja Europskoj uniji, a od 01.07.2013. godine postala je punopravnom njezinom ĉlanicom. Sporazumom o stabilizaciji i pridruţivanju Republika Hrvatska se obavezala uskladiti svoje zakonodavstvo sa zakonodavstvom Europske unije. Godine 2003. Republika Hrvatska je podnijela zahtjev za ĉlanstvom u Europskoj uniji, a 2005. godine je na bilateralnoj konferenciji Hrvatske i Europske unije u Luksemburgu donesena odluka o otvaranju pregovora i od tada poĉinje usklađivanje hrvatskog zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije. Iz knjige „Osnove radnog prava“, poglavlje „Naĉela radnog prava“, autora Vilima Hermana i Milorada Ćupurdije vidljivo je sljedeće:“........ sloboda rada, pravo rada, harmonizacija uvjeta rada, pravo na rad, zaštita osoba na radu, pravo participacije, raspodjela prema radu, neotuđivost i zaštita prava iz radnog odnosa te osobna odgovornost posloprimca za osobni rad, zaštita osoba na radu, humanizacija uvjeta rada te pravo na participaciju, ĉimbenici su koji utjeĉu na određenje radnog vremena.“viii U ovom poglavlju knjige autori govore o humanizaciji rada, o radnom odnosu i dostojnom radu, jer su ouĉili da je radni Herman,V.,Ćupurdija,M.,Osnove radnog prava, Pravni fakultet u Osijeku, Osijek, 2011. ,str.46.(on –line) prema Ravnić.A.,.Osnove radnog prava-domaćeg, usporednog i međunarodnog-, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 654. vi Ibid, str.45-46. vii Ibid, ,str.45-46. viii Op.cit (bilješka 50) str.54-56. v �odnos izgubio obiljeţje humanog postupanja i djelovanja u odnosu na radnika i da bi trebalo ponovno vratiti dostojan radni odnos radniku, pravednije i humanije odnose u sferi rada. Komisija Europske zajednice je 22.11.2006. usvojila Zelenu knjigu koja nosi naslov „Moderniziranje radnog prava ususret izazovima 21. stoljeća“ U knjizi je reĉeno da novi tehnološki i gospodarski razvoj zahtjeva nove fleksibilne oblike radnog prava. Slijedeći ove postavke radnici su se opredijelili za kraće radno vrijeme i više slobodnog vremena, i ostvarivanje dostojnog rada. Bilo je pitanje kako na najbezbolniji naĉin izvući maksimum iz poduzetniĉkog duha, a zaštititi socijalnu sigurnost europskih radnika. Republika Hrvatska kao ĉlanica EU i ostale zemlje koje ţele pristupiti Europskoj uniji, moraju prihvatiti sva prava i obaveze na kojima se zasniva Europska unija i njezin institucionalni okvir. EU ţeli humanije odnose u sferi rada i stavlja akcenat na dostojan rad u okviru radnog odnosa kao legitimnog oblika rada. Odluka o otvaranju pregovora u navedenom Poglavlju donijeta je 17.06.2008. na Međuvladinoj konferenciji. Na temelju Nacionalnog programa Republike Hrvatske za pristupanje Europskoj Uniji, Sabor je donio Godišnji plan usklađivanja zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom steĉevinom Europske Unije. Bilo je potrebno uskladiti odredbe Zakona o radu s Direktivom 2003/88/EZ koja se bavi aspektima organizacije radnog vremena. Drţave ĉlanice EU, odnosno njihovi nacionalni sudovi, opstruiraju primjenu europskog pravnog pravila u nacionalni pravni poredak. Kao primjer navodi se sluĉaj Frencovich u kojem su suci Europskog suda dosudili naknadu štete koju je tuţitelj pretrpio zbog neimplementacije Smjernice 80/987 /EEZ o usaglašavanju prava drţava ĉlanica u pogledu zaštite radnika u sluĉaju insolventnosti poslodavca. Mladi ljudi danas teţe za stalnim poslom u punom obimu radnog vremena, ţele mogućnost razvoja kroz dodatno obrazovanje na poslu, ne ţele ostati cijeli radni vijek na jednom radnom mjestu“ (3/4 ispitanika ţele za svog radnog vijeka promijeniti dva do pet poslova). Samo 3 % ispitanika ţeli raditi od kuće, a 18 % je spremno raditi prekovremeno. Preferiraju fleksibilno radno vrijeme, jedino Irci ne.“ix Na temu dostojnog rada nakon ulaska RH u EU provedeno je istraţivanje putem online ankete od travnja do svibnja 2015. godine. Ciljna skupina istraţivanja obuhvaćala je iskljuĉivo zaposlene osobe. Cilj ankete bio je istraţiti i identificirati kljuĉne ĉimbenike vezane za stavove ispitanika o zadovoljstvu trenutnim zaposlenjem, uvjetima rada te sustavu nagrađivanja. Uzorak je bio reprezentativnog karaktera i imao je slijedeća osnovna obiljeţja. Ukupno je anketirano 555 ispitanika razliĉitih profila obrazovanja i razliĉitih dobnih skupina. Anketa se sastoji od 4 dijela i 4. dio sadrţavao pitanja vezana za stavove ispitanika o kljuĉnim ĉimbenicima vezanim za dostojan rad. Temeljna hipoteza koja je postavljena prilikom istraţivanja: “Dostojan rad je u današnje vrijeme zapostavljen zbog orijentacije društva na ostvarivanje profita“ nije u radu dokazana. Naime, suoĉeni sa situacijom da ljudi iseljavaju iz RH zbog toga što su nezadovoljni uvjetima rada, ili zbog toga što su im plaće male ili uopće nemaju radno mjesto nije rezultiralo time da se to u anketi potvrdi. Naime, Ukupno je anketu ispunilo 555 ispitanika, od toga 402 ispitanika ili 72,4% su ţenskog spola, dok je 153 ispitanika ili 27,6 muškog spola. Dobna struktura ispitanika bila je podijeljena u 3 skupine i to: dobnu skupinu od 19-34 godine koju je ĉinilo 217 ispitanika ili 39,1%, dobnu skupinu od 3549 godina koju je ĉinilo 224 ispitnanika ili 40,4% te dobnu skupinu od 50-68 godina koja je saĉinjavala 114 ispitanika ili 20,5% ukupnog uzorka. Ispitanici su bili prosjeĉno stari 39,22 godine sa standardnom devijacijom 10,18 godina, dok je medijan iznosio 37 godina. Najmlađi ispitanik imao je 19 godina, a najstariji 68 godina. Prema stupnju obrazovanja ispitanici su grupirani u tri skupine i to: skupinu sa savršenom srednjom školom koju je saĉinjavalo 124 ispitanika ili 22,3%, zaposlenike sa završenim preddiplomskim ili diplomskim studijem koji je imalo 338 ispitanika ili 60,9% te zaposlene osobe sa završenim poslijediplomskim studijem koji je bio zastupljen sa 93 ispitanika ili 16,8% ukupnog uzorka. Na rukovodećim mjestima u pravnim osobama je 186 ispitanika ili 33,5% odnosno trećina ukupno anketiranih osoba. Djelatnost pravnih osoba u kojima su ispitanici zaposleni podijeljena je na ĉetitri skupine i to: primarna dijelatnost, sekundarna djelatnost, tercijarna te kvartarna djelatnost. Ukupno je u primarna dijelatnosti zaposleno 2,9% ispitanika, u sekundarnoj djelatnosti 10,3% ispitanika, tercijarnoj djelatnosti 31 % ispitanika te kvartarnoj djelatnosti 55,9% ispitanika. ix http/www.svanconsalting.com/index.php/znanje-online/zapošljavanjeikarijera/129-gen...2.1.2013. �Što se tiĉe radnog odnosa 121 ispitanik ili 21,8% uzorka imao je ugovor o radu na određeno vrijeme , dok je 434 ispitanika ili 78,2% imalo sklopljeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Tablica 3 sadrţi osnovne deskriptivne statistiĉke pokazatelje izraĉunate na temelju odgovora ispitanika na pitanja o razliĉitim ĉimbenicima vezanim uz dostojan rad. Odgovori ispitanika bili su mjereni na pet-stupanjskoj Liktertovoj skali (1 – uopće se ne slaţem, 2 – uglavnom se slaţem, 3 – niti se slaţem, niti se ne slaţem, 4 – uglavnom se slaţem, 5 – potpuno se slaţem). Tablica 3. Deskriptivni statistiĉki pokazatelji izraĉunati na temelju odgovora ispitanika razliĉitim ĉimbenicima vezanim uz dostojan rad Stav o različitim čimbenicima vezanim uz Aritmetička Medijan Mod dostojan rad sredina Pravo na rad i zaposlenje su temeljni preduvjeti za 4,66 5,00 5,00 dostojan ţivot svakog pojedinca Smatram da su mogućnosti za zapošljavanje u 1,93 2,00 1,00 mojoj zemlji jako dobre Dostojan rad u današnje vrijeme je zapostavljen 4,10 4,00 4,00 zbog orijentacije društva na ostvarivanje profita Radnici bi bili produktivniji kada poslodavac ne bi 3,93 4,00 4,00 ostavljao dojam da mu je profit najvaţniji Adekvatna plaća je temeljni preduvjet za dostojan 4,38 4,00 5,00 rad i ţivot Adekvatna plaća rezultira većim zadovoljstvom 4,49 5,00 5,00 radnika Dodatno nagrađivanje radnika rezultira njegovim 4,59 5,00 5,00 većim zadovoljstvom Skraćenje radnog vremena rezultira većim 3,95 4,00 4,00 zadovoljstvom radnika Više slobodnog vremena za privatni ţivot 4,36 5,00 5,00 rezultira većim zadovoljstvom radnika Povećanje radnog opterećenja negativno utjeĉe na 3,92 4,00 4,00 produktivnost radnika Dobra komunikacija između radnika i 4,52 5,00 5,00 menadţmenta temeljni je preduvjet za dostojan rad Humaniji odnos prema radniku rezultira njegovim 4,61 5,00 5,00 većim zadovoljstvom Radnik ĉija prava poslodavac ne krši je 4,43 5,00 5,00 produktivniji Mogućnost napredovanja na poslu rezultira većim 4,48 5,00 5,00 zadovoljstvom radnika Omogućavanje daljnjeg školovanja i usavršavanja 4,44 5,00 5,00 rezultira većim zadovoljstvom radnika Poticanje intelektualnog i kulturnog uzdizanja 4,35 4,00 5,00 radnika rezultira njegovim većim zadovoljstvom Sigurnost radnog mjesta bitna je za dostojan rad i 4,59 5,00 5,00 ţivot Primjereni uvjeti za rad rezultiraju većim 4,58 5,00 5,00 zadovoljstvom radnika Uvođenje novih tehnologija koristi radniku u 4,22 4,00 4,00 smislu smanjenja njegovog opterećenja Dobro organizirana zdravstvena zaštita bitna je za 4,59 5,00 5,00 dostojan rad i ţivot na pitanja o Standardna devijacija 0,57 1,11 0,84 0,91 0,73 0,68 0,55 1,01 0,78 0,92 0,60 0,56 0,77 0,63 0,67 0,71 0,64 0,58 0,77 0,58 �Dobro organizirana socijalna zaštita bitna je za dostojan rad i ţivot Dobra zaštićenost radnika u pogledu njihovih prava rezultira većim zadovoljstvom radnika Dobro informiran radnik više je posvećen ostvarivanju ciljeva poduzeća Zadovoljniji radnik je produktivniji, ĉime se smanjuju troškovi rada Zadovoljniji radnik je više posvećen ostvarivanju ciljeva poduzeća 4,53 5,00 5,00 0,63 4,18 4,00 5,00 0,85 4,33 4,00 4,00 0,69 4,46 5,00 5,00 0,70 4,49 5,00 5,00 0,74 Vidimo iz prednjeg da su se radnici pozitivno odredili na pitanja iz ankete. Ono što su istaknuli kao problem jeste da je mogućnost zaposlenja u RH nezadovoljavajuća i da je dostojan rad u današnje vrijeme je zapostavljen zbog orijentacije društva na ostvarivanje profita. Vjerojatno je to razlog što ljudi traţe posao u drugim zemljama EU. 7. Zaključak Dostojanstveni rad se ne smatra domenom bogatih zemalja već mogućnošću za odrţivi razvoj u ĉitavom svijetu. Poslodavci od svojih radnika ĉesto oĉekuju maksimalno zalaganje, osobito kada su u pitanju intelektualne usluge, znanja i angaţmani. Pravna regulativa kliznog vremena dala je poslodavcima odriješene ruke u iskorištavanju radnikove radne snage, bilo intelektualne, bilo fiziĉke. Najbolje ulaganje je ulaganje u obrazovanje, savladavanje vještina, jer to povećava mogućnost pronalaţenja zaposlenja i veće nagrade za rad, a ujedno poslodavci oĉekuju od obrazovanog radnika da će svojim znanjem i vještinama doprinijeti povećanju produktivnosti rada u njihovom poduzeću. „Današnji poslovni odnosi u mnogim situacijama i okruţenjima dehumanizirani su, mnogi ţele ostvariti samo osobnu dobit i vlastiti probitak, ĉesto ne brinući o štetnim posljedicama koje (eventualno) nanose drugima. Međuljudski odnosi i radna klima također su poremećeni, tako da mnogi zaposlenici, ĉak i u drţavnim sluţbama, sa sve manje zadovoljstva i emocionalnog ispunjenja dolaze na svoja radna mjesta. Sistem nagrada i nagrađivanja također je poremećen, predanost poslu i poštenje postaju sve manje poznate i preporuĉljive kategorije, a psihološko zlostavljanje na poslu svakodnevnica je i dovodi do iscrpljenja. Međutim, radnici nisu spremni o tome govoriti, jer se boje posljedica što nam govori podatak iz istraţivanja da 75,1% radnika ţeli promijeniti radno mjesto, iako nema njihovog izriĉitog stava o nezadovoljstvu na radnom mjestu.Selekcija i napredovanje na poloţaje u drţavnoj sluţbi i javnoj upravi više se temelje na politiĉkim interesima, nego na struĉnim kriterijima. Tipiĉnog mobera/zlostavljaĉa stoga karakterizira jaz između (ne)sposobnosti i ambicija. Samo najsposobniji zaposlenici mogu kompenzirati taj jaz, pa upravo njih, zbog svog odrţavanja na vlasti, mober/zlostavljaĉ mora iscrpljivati, obezvređivati i kao potencijalnu konkurenciju izolirati-dakle, izloţiti sustavnom zlostalvjanju i iscrpljenju. Ţrtve takvog zlostavljanja su stoga, suprotno „klasiĉnim“, najĉešće osobe visoke struĉnosti i sposobnosti, te snaţnog integriteta.“x Zaštita dostojanstva radnika, odnosno osiguranje dostojnog odnosa u radu i dostojnog rada u cjelini, iznimno je vaţan oblik zaštite radnika. Radi se o jednoj posebnoj, višoj razini zaštite vezano za rad i radne odnose. Takva zaštita predstavlja noviji oblik zaštite u svijetu i kod nas. U RH je ovakav vid zaštite radnika prvi puta pravno reguliran u Zakonu o radu iz 2003.g. Problem diskriminacije radnika jako je rasprostranjen u svijetu rada i na njega treba obratiti pojaĉanu paţnju posebno kada je u pitanju zapošljavanje. Direktivom 2010/41/EU postavljeni su minimalni kriteriji koje moraju ispoštivati zemlje ĉlanice EU u pogledu diskriminacije samozaposlenih radnica i radnika. Radnopravni status uz koji se veţu sva prava radnika mora se primjenjivati ravnopravno na sve. �8. Literatura Knjige: Abramović,A.V.,Paĉić,L.,Ramljak,V.,Zlatić,LJ., Radno pravo, skripta Agnew, J., Corbridge, S. Mastering Space: Hegemony, territory and international political economy . London.1995. Ajduković,M.,Ajduković,D.,Pomoć i samopomoć pomagaĉima,Zagreb,Društvo za psihološku pomoć,1996. u skrbi za mentalno zdravlje Albert, M.,Kapitalismus contra Kapitalismus . Frankfurt/M-New York. ,1992. Altvater, E., Mahnkopf, B. Grenzen der Globalisierung. Münster.,1996 Altvater, E., Mahnkopf, B. Gewerkschaften vor der europäischen Herausforderung . Münster.,1993. Andrew,G., Plaće obilja, radnici i uprava u poslijeratnom Japanu, Tokyo, 1998. Anker, R.,Chernyshev,I.,Egger,P.,Mehran,F., Ritter,J,Mjerenje dostojnog rada sa statistiĉkim pokazateljima, Međunarodni ured rada, Ţeneva,2002. Attali, J.: Povijest vremena, August Cesarec, Zagreb, 1992., str.199. Atsushi,Tsuneki;Manabu,Matsunaka, radni odnosi i radno pravo u Japanu,Pacific Rim Law&Policy Journal Association, 2011. Baltezarević,V.,Karoshi-Smrt zbog predoziranja poslom, Zbornik saţetaka 1. Međunarodnog konkresa Era nove ekonomije i novih zanimanja-stres i mobing-, Split, 2008 Baltić,A.,Despotović,M., Osvnovi radnog prava Jugoslavije, sistem samoupravnih međusobnih radnih odnosa i osnovni problemi sociologije rada,7..izdanje, Beograd, Savremena administracija,1979. Vidaković Muk ić,M. Opći pravni rjeĉnik, Narodne novine d.d.,Zagreb,2006.,str.970 Dedić,Sead, Gradašĉević-Sijerĉić,Jasminka, Sarajevu,Sarajevo 2005 Radno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u ETZ-Gratz,Rad-ljudska prava u svijetu rada-pravo na rad i ljudska prava u svezi s radom,Gratz,2013. Herman,V.,Ćupurdija,M.: Osnove radnog prava, Pravni fakultet Osijek, 2011. (on-line izdanje Jon C.Messenger „Radno vrijeme i preferencije radnika u razvijenim zemljama-pronalaţenje ravnoteţe“ prijevod s engleskog jezika Biblioteka Ĉovjek i globalizacija“,Zagreb,2009.,str.14. Moslavac,B.:Osnove radnog prava za menadţere, Visoka škola za menadţment u turizmu i informatici u Virovitici, Virovitica, 2013. str. 4. Petriĉević,A.; „Radno vrijeme-promjene i izazovi“ magistarski rad, Panevropski univerzitet „Apeiron“ Banja Luka, 2013. Potoĉnjak, Ţ. (ur.) et.al, Radni odnosi u Republici Hrvatskoj, Pravni fakultet u Zagrebu i Organizator, Zagreb, 2007. �Zakoni: Deković,Mehmed, Zakon o radu s komentarom.Poslovni zbornik,Sarajevo,2004 Zakon o radu RH (NN 93/14) Međunarodni dokumenti: 1.Konvencija br.98,ĉl.4. 2.Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Opća skupština UN,1966. 3.MOR-Opća deklaracija o ljudskim pravima, Opća skupština UN, 1948. Popis izvora Europskog radnog prava Direktiva Vijeća 2000/43/EC o primjeni naĉela jednakog postupanja prema osobama bez obzira na rasno i etniĉko podrijetlo Direktiva 2003/88/EC o organizaciji radnog vremena Direktiva Vijeća 97/81/EC o okvirnom sporazumom vezanom za zapošljavanje na nepuno radno vrijemexi Ugovor o funkcioniranju EU Direktiva 2006/54/EC o implementaciji naĉela jednakosti prilika i jednakog postupanja prema muškarcima i ţenama u podruĉju zapošljavanja i radnih odnosa Direktiva 2004/113/EC o implementaciji naĉela jednakog postupanja između muškaraca i ţena u pristupu i opskrbi trţišnim dobrima i uslugama Direktiva 96/34/EC o okvirnom sporazumu u pogledu roditeljskog dopusta sklopljenog između UNICE, CEEP i ETUC Direktiva 92/85/EEC o uvođenju mjera poticanja poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radnom mjestu Direktiva 86/613/EEC o primjeni naĉela jednakosti i postupanju između muškaraca i ţena ukljuĉenih u radnu aktivnost, ukljuĉujući i poljoprivredu, temeljem statusa samozaposlenih i o zaštiti samozaposlenih ţena u toku trudnoće i porodiljskog dopusta Direktiva 79/7 EEC o progresivnoj implementaciji naĉela jednakosti u postupanju između muškaraca i ţena u podruĉju socijalnog osiguranja Direktiva 2000/43/EC o implementaciji naĉela jednakog postupanja između osoba bez obzira na njihovo rasno ili etniĉko podrijetlo Direktiva 2000/78/EC o općem okviru za jednakost u postupanju u radnim odnosima i struci Presude Europskog suda pravde �Author: Anton Petričević, PhD Institution: Faculty of Law, University of J.J. Strossmayer in Osijek E-mail: apetrice@pravos.hr RIGHTS AND LIBERTIES OF CROATIAN WORKERS IN THE LIGHT OF CHANGES AFTER JOINING THE EUROPEAN UNION Abstract Ever since the Treaty of Amsterdam which came into power on May 1st 1999 there were efforts to create both institutional and political conditions for the EU to cope with the challenges of globalization and all its negative echoes (crisis, unemployment, terrorism). Treaty of Amsterdam defined activities and goals of the EU through freedom, security and justice.Regarding movement of persons determination of the EU to create the space for safe, just and free stay of workers is being pointed out which understands banning inhuman and humiliating conducts and punishments, slavery, forced and obligatory labor, banning discrimination etc. The interest of workers for the respect of their fundamental rights and civil liberties is omnipresent. Unique space of liberties, security and justice is being created by accepting the EU acquis. The aim of an online poll based on 555 examinees was to find and identify key factors connected with workers stands on working conditions after Croatia joined the EU. Hypotesis were set up before the research by listening public opinion pointing out poor life conditions based on working conditions and paychecks but poll results had shown the opposite. Keywords: freedom of work, right to work, EU acquis, unique space of freedom, security and justice � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3174 Title A name given to the resource PRAVA I SLOBODE RADNIKA RH U SVJETLU PROMJENA NAKON ULASKA U EU Author Author PETRIČEVIĆ, Anton Abstract A summary of the resource. Od Ugovora u Amsterdamu koji je stupio na snagu 1.5.1999. nastojalo se stvoriti institucionalne uvjete, ali i političke uvjete za suočavanje EU s vremenom koje je predstojalo, vremenom globalizacije sa svim njezinim negativnim odjecima (kriza, nezaposlenost, terorizam). Ovim Ugovorom definiran je cilj djelovanja EU kroz slobodu, sigurnost i pravdu. U pogledu kretanja osoba ističe se odlučnost EU za stvaranjem prostora za siguran, pravedan i slobodan boravak radnika što podrazumijeva zabranu neljudskog i ponižavajućeg postupka i kažnjavanja, zabranu ropstva, zabranu prisilnog i obveznog rada, zabranu diskriminacije i dr. Sveprisutan je interes radnika za poštivanjem njihovih temeljnih prava i građanskih sloboda. Usvajanjem pravne stečevine EU (acquis-a) stvara se postepeno jedinstveni prostor sloboda, sigurnosti i pravde . Provedeno istraživanje na uzorku od 555 ispitanika putem online anketiranja imalo je za cilj istražiti i identificirati čimbenike vezane za stavove radnika o uvjetima rada nakon ulaska RH u EU. Prije istraživanja, a osluškujući javno mijenje, postavljene su hipoteze da ljudi teško žive s obzirom na uvjete rada i plaće. Međutim, rezultati istraživanja su pokazali suprotno. Ključne riječi: sloboda rada, pravo na rad, pravna stečevina EU, jedinstveni prostor sloboda, sigurnosti i pravde Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c103c208ecc0c3d5740744c4c52078cc.docx e8ea671177399e6865c8c4f6faa91cd3 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/08f9fa79be822b30ae94f7d1bc2932c6.pdf a6adc38ac44328fdef8c0796837e5c0d PDF Text Text Autor: Doc. dr. Anita Petrović Institucija: Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli E-mail: anita.petrovic@untz.ba INFORMIRANJE KAO MEHANIZAM ZAŠTITE KORISNIKA FINANCIJSKIH USLUGA – PREDNOSTI I OGRANIČENJA Sažetak U radu se analizira institut obaveze informiranja kao jednog od instrumenata zaštite kreiranog u europskom pravu zaštite potrošača. Kao rezultat obaveze usklađivanja domaćih propisa sa ascquisom isti zauzima značajno mjesto u novom Zakonu o zaštiti korisnika financijskih usluga u Fedarciji BiH, budući da Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu počiva na informacijskom pristupu, koji polazi od pretpostavke da samo informiran potrošač može učiniti informiran izbor i donijeti odgovornu financijsku odluku. Ovaj pristup slijedi domaći zakonodavac u smislu sveobuhvatne, standardizirane i vrlo iscrpne regulacije dužnosti informiranja korisnika u predugovornom stadiju, prilikom sklapanja i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Svrha ovog instrumenta jeste ojačati položaj korisnika, popuniti informacijski jaz i učiniti ga ravnopravnom ugovornom stranom, jer zbog bestjelesne prirode financijskih usluga jedino što korisniku stoji na raspolaganju jesu informacije. No, osim toga on ima i širu ulogu a to je očuvanje stabilnosti financijskog sektora putem realizacije načela odgovornog zaduživanja i prevencije prezaduženosti.Zadatak ovog rada jeste kritički razmotriti odredbe Zakona o zaštiti korisnika financijskih usluga kojima se regulira obaveza informiranja, te slijedom toga ukazati na prednosti i nedostatke novih rješenja imajući u vidu problem financijske pismenosti s kojim se suočava veliki broj korisnika. Ključne riječi: obaveza informiranja, financijske usluge, potrošač, financijska pismenost. �1. Uvod Financijsko tržište je segmentirano i sastoji se od tržišta novca, tržišta kapitala, deviznog tržišta, hipotekarnog tržišta i tržišta financijskih derivata. Sa aspekta fizičke osobe, korisnika ili potrošača većina ovih segmenata ostaje potpuno izvan područja aktivnog sudjelovanja kao i značajan broj financijskih usluga koje se pružaju na istim. Financijske usluge kao lepeza „proizvoda“ koje nude razne financijske institucije, poput banaka, mikrokreditnih organizacija, društava za osiguranje, leasing društava, berzi, investicijskih fondova i sl., mogu se generalno klasificirati na: bankarske usluge, usluge investiranja i usluge osiguranja. Novi Zakon o zaštiti korisnika financijskih usluga Federacije BiHi (dalje: Zakon) svojim poljem primjene obuhvaća bankarske usluge, usluge mikrokreditiranja, financijski leasing, kao i posebne financijske pogodbe, s tim da se sve one mogu podvesti pod jedan opći, generički pojam, a to je potrošački kredit koji obuhvaća razne financijske aranžmane gdje se kao ugovorna strana javlja potrošač, što je u skladu sa Direktivom 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu.ii Od svih financijskih usluga među fizičkim osobama najzastupljenije su bankarske uslugeiii i to kreditnog karaktera, a među financijskim posrednicima potpunu dominaciju imaju banke, zbog čega su financijska tržišta u tranzicijskim zemljama dominantno bankocentrična. Ostali financijski sektori su nedovoljno razvijeni i potpuno marginalizirani kako po pitanju pravne regulacije tako i po oskudnim financijskim instrumentima koji se nude. Spektar financijskih usluga primjenom elektronskih kanala distribucije, gotovo preko noći je „buknuo“ što je u jednu ruku donijelo niz pogodnosti i olakšica, ali i sofisticirao što je otvorilo pitanje zaštite korisnika. Korisnici imaju priliku bez obzira na vrijeme i mjesto obavljati razne financijske transakcije, elektronsko bankarstvo (net-banking) napravilo je revoluciju u pogledu vrsta i dostupnosti usluga te nižih naknada u odnosu na fizičko bankarstvo. No, bez obzira na prednosti on-line kanala distribucije i dalje je među potrošačima ipak najzastupljenija direktna (face-to-face) kupovina financijskih proizvoda od samih davatelja (Special Eurobarometer 737, 2012). Financijske usluge se kroje po mjeri korisnika, tako da se može govoriti o personaliziranim proizvodima koji trebaju u potpunosti zadovoljiti suvremene potrebe i interese svakog pojedinca. Korisnici uživaju pogodnosti koje im nudi financijsko tržište i skoro je nemoguće naći osobu koja nije korisnik neke od bazičnih bankarskih usluga, čak i oni najsiromašniji trebaju imati otvoren tekući račun kako bi primali novčanu pomoć (Misita, 2008). U današnjem svijetu pristup financijskim uslugama nužan je gotovo kao i pristup namirnicama za domaćinstvo, a integrirano financijsko tržište EU bilježi oko 150 mil. novih korisnika svake godine. Od svih financijskih, bankarskih usluga najprofitabilnija i samim tim u ponudi najzastupljnija usluga jeste upravo potrošački kredit (Rose and Hudgins, 2005). Svaki pojedinac tijekom života, prije ili kasnije, dođe u situaciju da posegne za ovim oblikom financijske injekcije.iv Potrošački kredit javlja se u različitim oblicima od tradicionalnih gotovinskih, nenamjenskih i namjenskih kredita, zatim kreditiranja sistemom financirane prodaje gdje se u ulozi kreditor pored banke može javiti i trgovac, do „Sl. novine FBiH“, 31/14. Directive 2008/48/EC of the European Parliament and of the Council of 23 April 2008 on credit agreements for consumers and repealing Council Directive 87/102/EEC, OJ 2008, L 133/66, prema čl. 3., sl. c) “ugovor o kreditu“ je ugovor kojim davatelj kredita odobrava ili obećava odobriti kredit potrošaču u obliku odgode plaćanja, zajma ili neke druge slične financijske pomoći, s izuzetkom ugovora o trajnom pružanju usluga ili isporuci robe iste vrste, koje potrošač tijekom trajanja pružanja usluge ili isporuke robe plaća u obrocima. iii Istraživanje u Special Eurobarometer 737 provedeno među građanima 27 zemalja članica EU vezano za korištenje financijskih usluga pokazalo je da oko 90% ispitanika koristi neku financijsku uslugu. Od toga najveći broj ispitanika ima bankovni račun (84%), nakon čega slijede usluge osiguranja (51%), zatim kreditne kartice (40%), životno osiguranje (31%), hipotekarni kredit (19%) i dr. iv Studija o funkcioniranju tržišta potrošačkog kredita u Europi pokazala je da je na kraju 2011. godine ukupna vrijednost potrošačkih kredita u EU iznosila je 1.041 milijardi €, što iznosi 8,2% BDP EU. Međutim, ukupna vrijednost potrošačkih kredita smanjila se za 5% zbog financijske krize 2007. godine, kada bi dosegla svoj vrhunac i iznosila 1.080 milijardi €. Također, mjera u kojoj se potrošači oslanjaju na kredite za financiranje svakodnevne potrošnje, može se definirati kao omjer između novopodignutih kredita i ukupnih izdataka za potrošnju. Ukoliko iznosi kredita koje potrošači otplate premaše iznos novopodignutih kredita, taj omjer može biti negativan i ukazivati na činjenicu da su potrošači umanjili nepodmireni iznos svog duga. Kao posljedica financijske krize, kućanstva smanjuju svoje dugove po potrošačkim kreditima, kreditori su postrožili kriterije za davanje kredita, a nepodmireni dug po potrošačkim kreditima pao je s 9.1 % BDP u 2009. godini na 8.2 % na kraju 2011. godine. i ii �modernih varijanti i kod potrošača najzastupljenijih dozvoljeno/nedozvoljeno prekoračenje po tekućem računu, revolving kredit (kreditne kartice, platne kartice), financijskog leasinga s opcijom kupnje i sl. Krediti plasirani stanovništvu čine više od polovine ukupnih kredita bankarskog sektora što govori da se radi o najprodavanijoj financijskoj usluzi i kod nas (Centralna banka Bosne i Hercegovine, 2014). Posebna kreditna ekspanizija u Bosni i Hercegovini (dalje: BiH) zabilježena je u razdoblju od 2003. do 2008. godine kada je kreditni volumen u sektoru domaćinstava pred kraj 2008. godine iznosio čak 26% GDP, iako su krediti plasirani po znatnoj višoj kamatnoj stopi u odnosu na eurozonu (World Bank, 2011). I sami korisnici su u velikoj mjeri nepromišljeno i bez dostatnog razumijevanja obaveza i rizika koje preuzimaju, podizali kredite i tako povećali svoju potrošačku moć i životni standard, ali daleko iznad svojih objektivnih mogućnosti. Situacija je kulminirala u razdoblju recesije kada se veliki broj korisnika suočio s rizicima vezanim za promjenjivu kamatnu stopu i stranu valutu, što je impliciralo poteškoćama u izmirivanju zaduženja. Zatim je uslijedio „domino efekat“ jer su kao instrument osiguranja kredita redovno korišteni jemci, i kada dužnik više nije mogao izmirivati vlastitu obavezu, kreditori su aktivirali jemce koji su sada nosili teret tuđih i vlastitih anuiteta. Ovakvo financijsko opterećenje teško da je itko mogao izmirivati iz redovnog mjesečnog dohotka, što je pogodovalo povećanju broja neurednih, nenaplativih kredita. Da situacija bude dodatno otežana, fizičke osobe kojima su banke uskratile kreditiranje, alternativni izvor financiranja još jedno vrijeme pronašle su u mikrokreditnom sektoru, koji je po znatno liberalnijim uvjetima, ali zato po skupljoj cijeni plasirao kredite fizičkim osobama. Ovakvo kreditiranje samo je pogodovalo (pre)zaduženosti korisnika, kredit koji je stvorio lažnu sliku prosperiteta sada je korisnike doveo u tešku egzistencijalnu situaciju. Još uvijek se osjete negativne posljedice, što je nametnulo pitanje kako izliječiti postojeće stanje i djelovati za ubuduće. Reakcija na prethodno opisano bila je opsežna normativna regulacija sektora financijskih usluga gdje se kao centralna figura javlja fizička osoba. Status korisnika financijskih usluga u Republici Srpskoj (dalje: RS) reguliran je izmjenama i dopunama postojećih propisa kojima se uređuje poslovanje banaka i mikrokreditnih organizacija.v Suprotan pristup imao je zakonodavac u Federaciji BiH, koji se odlučio na donošenje lex specialis propisa odnosno Zakona o zaštiti korisnika financijskih usluga FBiH. Novi Zakon rezultat je implementacije Direktive 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu, te djelomično Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama,vi Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksivii i Direktive 2006/114/EZ o obmanjujućem i komparativnom oglašavanju.viii Još jedna, u praksi vrlo sporna, normativna reakcija jeste i Zakon o zaštiti žiranata u FBiHix gdje je intencija zakonodavca usmjerena na poboljšanje položaja fizičkih osoba jemaca (Bikić, 2014). Prije pomenutih propisa pružanje financijskih usluga bilo je u rukama samih davatelja koji su autonomnom regulacijom podrobnije uređivali odnose sa potrošačima, bez obzira na činjenicu što je oblast potrošačkog kredita od 2006. godine uređena Zakonom o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini (dalje: ZZP BiH).x Kreditni odnosi s potrošačima uređivani su i rješavani u skladu sa općim propisima obligacionog prava, koji nemaju naročitu zaštitnu funkciju kada su u pitanju fizičke osobe. Novim legislativni pristupom želi se osigurati striktno poštivanje propisa kojima se štite prava potrošača, odnosno spriječiti ignoriranje kao što je to bio slučaj sa ZZP BiH, jedan od efikasnih mehanizama je nadzor nad primjenom Zakona od strane regulatornog tijela kao što je Agencija za bankarstvo FBiH. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Agenciji za bankarstvo Republike Srpske („Sl. glasnik RS“, 40/11); Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o bankama Republike Srpske („Sl. glasnik RS“, 116/11); Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mikrokreditnim organizacijama („Sl. glasnik RS“, 116/11) vi Directive 93/13/EEC of 5 April 1993 on unfair terms in consumer contracts, OJ L 1993 95/29 vii Directive 2005/29/EC of the European Parliament and of the Council concerning unfair business-to-consumer commercial practices in the internal market and amending Council Directive 84/450/EEC, Directives 97/7/EC, 98/27/EC and 2002/65/EC of the European Parliament and of the Council and Regulation (EC) No 2006/2004 of the European Parliament and of the Council, OJ 2005, L 149/22 viii Directive 2006/114/EC of the European Parliament and of the Council of 12 December 2006 concerning misleading and comparative advertising, OJ L 376/21 ix „Sl. novine FBiH“, 100/13 x „Sl. glasnik BiH“, 25/06 v �2. Tko su korisnici financijskih usluga? U ulozi korisnika financijskih usluga javljaju najrazličitiji subjekti, ipak akcent se stavlja na fizičke osobe koje se prema odredbama brojnih direktiva smatraju potrošačima.xi No, i svi potrošači nemaju isti status, pa se sasvim opravdano postavlja pitanje tko su potrošači ili bolje rečeno korisnici financijskih usluga? Ne može se tako izjednačiti deponent štednog uloga a vista, uobičajeni korisnik tekućeg računa, korisnik potrošačkog kredita, nositelj police osiguranja i sl., sa primjerice investitorom koji trguje vrijednosnim papira na tržištu kapitala, zatim osobom koja raspolaže viškom novca pa prihod ostvaruje isključivo kamatom, kupcem složenijih bankarskih proizvoda i sl., mada se i one tretiraju kao potrošači (Čulinović-Herc, 2005). Često se ističe da su investitori prije dio proizvodnog dijela lanca nego potrošačkog i samim time da je njihova gospodarska uloga različita od one potrošačke (Cartwright, 2001). Okvir slike potrošača bolje pristaje fizičkoj osobi koja je u zajmovnoj potrebi od one koja raspolaže viškom novca, makar se i potonja smatra potrošačem. To znači da i sam pojam korisnik financijskih usluga nije jednoznačan i obuhvaća široku lepezu različitih subjekata, ipak sve se mogu svesti pod zajednički nazivnik, a to je da se radi o fizičkoj osobi koja u financijske aranžmane stupa u svrhu koja je izvan njezine profesionalne ili poslovne djelatnosti.xii Potrošač djeluje s ciljem zadovoljenja osobnih, nekomercijalnih potreba, ne raspolaže ekonomskom i financijskom snagom, stručnim znanjima i informacijama koje na pretek ima suprotna strana. Potreba za zaštitom, dakle, u osnovi proizlazi iz neravnoteže snaga, informacija i resursa između potrošača i trgovaca, koja potrošače dovodi u nepovoljniji položaj i daje im status slabije ugovorne strane (Hondius, 2004). Na ovom tragu je definiran korisnik financijske usluge u novom Zakonu, dakle to je „fizička osoba koja koristi ili je koristila financijske usluge, ili se davatelju financijskih usluga obratila radi korištenja tih usluga, a financijske usluge koristi u svrhe koje nisu namijenjene njenoj poslovnoj ili drugoj komercijalnoj djelatnosti“ (čl. 2., t. 10). Prihvaćen je uži pristup gdje se svojstvo korisnika financijske usluge (potrošača) priznaje samo fizičkim osobama, međutim to svojstvo ne priznaje se pravnim osobama a koje se često nalaze u tipičnoj potrošačkoj poziciji naspram daleko moćnijih financijskih institucija, npr. mali i srednji poduzetnici (SMEs), neprofitna udruženja, fondacije i sl. No, ako se uzme u obzir ratio legis instituta zaštite potrošača, vidi se da je i ovim subjektima ponekad potrebno pružiti isti intenzitet zaštite kao i individualnim potrošačima, jer i oni pate od imperfektnog dejstva tržišta. Ekonomsko objašnjenje pravne regulacije B2C odnosa i samim tim zadiranja u tržišni mehanizam u cilju uspostavljanja fair odnosa temelji se na informacijskoj asimetriji, odnosno deficitu informacija na strani potrošača koje su odlučujuće za sklapanje i ispunjenje ugovora (Hadfield, Howse and Trebilcock, 1998). Sasvim je očito da potrošači često nisu uopće ili nisu adekvatno informirani o usluzi koju pribavljaju, uvjetima korištenja, financijskim efektima, cijeni koštanja, posljedicama i sl., što onemogućava donošenje informirane odluke da li uopće stupiti u određeni financijski odnos. No, s druge strane potrošači su heterogena, a ne homogena skupina, neki su relativno dobro informirani, razumno pažljivi te iskusni kada je u pitanju korištenje financijskih usluga. Ovakva slika potrošača stvorena je u praksi Suda pravde Europske unije (Court of Justice of the European Union, CJEU) uvođenjem koncepta prosječnog potrošača (avarage consumer), to je „dobro informiran, pažljiv i obazriv“ korisnik dobara i usluga koje se nude na jedinstvenom tržištu.xiii Prosječan potrošač je pravni standard koji je mjerilo u svakom pojedinom slučaju, gdje se traži odgovor na pitanje kako bi neku informaciju protumačio prosječni potrošač. Sud pravde prilikom tumačenja spornih Direktiva 2011/83/EU o pravima potrošača (Directive 2011/83/EU of the European Parliament and of the Council on consumer rights, amending Council Directive 93/13/EEC and Directive 1999/44/EC of the European Parliament and of the Council and repealing Council Directive 85/577/EEC and Directive 97/7/EC of the European Parliament and of the Council, 25 October 2011, OJ [2011] L 304/64, 22 November 2011) kao između ostalog i prethodne direktive iz ove generacije donosi tzv. standardnu definiciju pojma potrošač, to je „svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom djeluje u svrhe koje ne ulaze u okvir njezine trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“ (čl. 2. st. 1. t. 1). xii Čl. 3., sl. a) Direktive 2008/48/EZ „potrošač” znači fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovom Direktivom djeluje u svrhe izvan svojeg obrta, poslovanja ili profesije. xiii Vidi Case 210/96 Gut Springenheide [1998] ECR I–465, par. 31-32; Case 470/93 Mars [1995] ECR I–1923, par. 24; Yves Rocher [1993] ECR I–2361, Schott-Zwiesel [1994] ECR I–3879, Sektkellerei Kessler [1999] ECR I–513, Lancaster [2000] ECR I–117, Cidrerie Ruwet [2000] ECR I–8749. xi �propisa prava EU vodi se konceptom pažljivog i mudrog potrošača (reasonably circumspect test). Koncept prosječnog potrošača prihvaćen je i u europskim direktivama nove generacije, gdje se kao lijek za informacijsku asimetriju cijela poglavlja koncentriraju na obavezu sveobuhvatnog informiranja potrošača. Dužnost objavljivanja informacija (disclosure of information) postoji već prilikom oglašavanja proizvoda usluga, zatim se nastavlja u predugovornom stadiju i prilikom zaključenja ugovora, ali postoji i nakon što je ugovor zaključen. Također, u literaturi se za prosječnog potrošača koji raspolaže prethodno utvrđenim atributima koriste još i izrazi samouvjereni potrošač (confident consumer) ili osnaženi potrošač (empowered consumer) (Wilhelmsson, 2004; Stuyck, 2007). Drugi potrošači su neiskusni, manipulirani, lakovjerni, tako da se u literaturi pod utjecajem Direktive 2005/29/EZ o nepoštenoj poslovnoj praksi i odluka Suda pravdexiv etablirao pojam ranjivi potrošač (vulnerable consumer). To su potrošači koji su prepoznati kao posebna skupina, a koji su iz različitih razloga u posebnom društvenom stanju ugroženosti. Određene skupine potrošača su ranjivije od drugih zbog primjerice svog neiskustva, neobrazovanosti, starosti, mladosti, slabog imovnog stanja, lošeg zdravstvenog stanja i sl., tako da su ovi potrošači pretežno isključeni sa financijskog tržišta ili im je pristup znatno ograničen (Cartwright, 2011). Koncept ranjivog potrošača javlja se kao pandam konceptu prosječnog potrošača. Ipak, ne smije se zanemariti činjenica da su svi potrošači s vremena na vrijeme u određenim situacijama ranjivi pojedinci. I prosječan potrošač može biti ranjiv kao i to da ranjiv potrošač može biti prosječan. Često pojedinac treba zaštitu ne zato što pripada određenoj skupini, već zato što se nađe u određenoj životnoj prilici. Što znači da se većina potrošača vjerojatno nalazi negdje između prethodne dvije kategorije, a okolnosti su te koje određuje u kojoj mjeri će potrošač biti ranjiv (Wilhelmsson, 2007). To je najbolje evidentno kada se radi o financijskim uslugama, na prvom mjestu zbog poteškoća s kojima se potrošači susreću u prikupljanju podataka potrebnih za donošenje odgovorne odluke o pribavljanju financijske usluge. Problem prikupljanja podataka u velikoj mjeri je eliminiran propisivanjem dužnosti informiranja i uvođenjem standardiziranih informativnih obrazaca, s tim što se sada otkriva novi problem a to je sposobnost razumijevanja i poznavanja složenih financijskih pojmova i koncepata, što se označava kao financijska pismenost (Fox and Bartholomae, 2008; Mak, 2012). Ako potrošač ne razumije prikupljene informacije one mu ništa i ne znače, njemu je potrebno stručno znanje da iste analizira te na temelju toga procijeni rizik i donese informiranu odluku. 3. Zašto korisnici financijskih usluga trebaju posebnu zaštitu? Liberalizacija financijskog tržišta donijela je visok stupanj kompetitivnost među davateljima što je značajno utjecalo na opseg, kvalitet i cijenu usluga, te istovremeno prisililo davatelje da uzmu veoma aktivnu ulogu kada je u pitanju pronalazak novih klijenata. Upravo tu se javlja potreba za dodatnom pravnom regulacijom i zadiranjem u inter partes odnos između korisnika i davatelja financijske usluge normama mandatorne prirode o zaštiti potrošača. Ovo s ciljem uspostavljanja objektivne ugovorne ravnoteže u pravima i obavezama između ugovarača, budući da se potrošač po svojim notornim odrednicama smatra neiskusnijom i slabijom stranom. Sud pravde je također mnogo puta zauzeo stav da je potrošač slabija ugovorna strana, kako u pogledu ekonomske i financijske moći tako i u pogledu znanja kojim raspolaže u vezi sa zaključenjem ugovora, ali i funkcioniranjem tržišta uopće.xv Zašto korisnici financijskih usluga trebaju povećanu zaštitu pitanje je na koje se ne može dati jedinstven odgovor jer mnogo faktora utječe na to. U prvom redu jeste način sklapanja ugovora o financijskim uslugama, jer se radi o formularnim, adhezionim ugovorima gdje ekonomski jača strana nudi unaprijed definirane ugovorne klauzule izvedene iz općih uvjeta poslovanja o kojima druga strana, Ovdje posebno treba istaći odluku Suda pravde u slučaju Buet, gdje je napravljena razlika između pojedinih skupina potrošača s obzirom na njihovo formalno obrazovanje C 382/87 R. Buet and Educational Business Services SARL v Ministere Public, ECR 1989, I1235, zatim Konsumentombudsmannen [2001] ECR I–1795, Joined Cases C–1/90 & 176/90 Aragonesa de Publicidad Exterior, [1991] ECR I–4151. xv Vidi Case 40/08 Asturcom Telecomunicaciones [2009] ECR I-9579 (par. 29), povezani slučajevi Case 240/98 i Case 244/98 Océano Grupo Editorial and Salvat Editores [2000] ECR I-4941, (par. 25.), Case 168/05 Mostaza Claro [2006] ECR I-10421, (par. 36.), Case 243/08 Pannon [2009] ECR I-4713 (par. 22.), Case 180/06 Renate Ilsinger v. Martin Dreschers [2009] ECR I-3961 (par. 41), Case 27/02 Engler [2005] ECR I- 481 (par. 39), povezani slučajevi Case 585/08 i Case 144/09 Peter Pammer v. Reederei Karl Schlüter GmbH & Co KG i Hotel Alpenhof GesmbH v. Oliver Heller [2010] ECR I-0000, Case C-96/00 Gabriel [2002] ECR I-6367 (par. 34). xiv �pristupnik ne može pregovarati i prilagoditi ih svojim potrebama (Wilson, 1965; Vilus, 1976). Evidentan je dakle izostanak pregovaračke moći pristupnika, zbog čega isti biva izložen dejstvu nepravednih klauzula, koje ga ili lišavaju onih prava koja mu u skladu s dispozitivnim normama pripadaju, ili mu nameću više obaveza (Misita i Grbo, 2011; Baretić, 2004; Petrić, 2002). Potrošač, kao ekonomski slabija strana, mada ne sudjeluje u oblikovanju sadržaja ugovora, istom često svjesno pristupa iz razloga neophodnosti jer je to ponekad jedini način da se zaključi željeni ugovor. Nadalje, u većini slučajeva potrošači nisu u mogućnosti razumjeti odredbe ugovora kojima pristupaju što je posebno naglašeno kod financijskih usluga. Iz tog razloga ili iz nepažnje potrošači rijetko čitaju odredbe koje prihvaćaju, no ukoliko ih i čitaju u pravilu istim ne prigovaraju, jer veoma naivno vjeruju da će se stipulant držati datih obećanja, odnosno da će ispuniti obavezu onako kako glasi (Lando, 2000). Navedeni problemi prepoznati su od strane domaćeg zakonodavca, tako da Zakon donosi određene i to vrlo značajne novine kada su u pitanju opći uvjeti poslovanja. Pored obaveze usklađenosti općih uvjeta sa kogentnim propisima i obaveze publiciteta u čl. 9., st. 2. Zakon propisuje da je „općim uvjetima poslovanja davatelj financijske usluge dužan osigurati primjenu dobrih poslovnih običaja, dobru poslovnu praksu i fer odnos prema korisniku, kao i usklađenost ovih uvjeta sa propisima.“ Što znači da opći uvjeti ne smiju biti izvor neravnoteže u pravima i obavezama stranaka, bez obzira na to što je ova apstraktna pravila unaprijed pripremila jedna strana. Navedeni zahtjevi imaju za cilj da se u općim uvjetima poslovanja izbjegnu odredbe koje se mogu smatrati nepravičnim, a to su one koje stvaraju značajnu nejednakost između prava i obaveza ugovornih strana na štetu potrošača i koje su u suprotnosti s principom poštenja, savjesti i dobrim poslovnim običajima (čl. 10. Zakona). Međutim, da bi se zaista eliminirao nepravičan sadržaj iz općih uvjeta poslovanja nužno je podvrgnuti ih neovisnoj prethodnoj kontroli, kojom se treba ustanoviti da su autonomni akti davatelja prije njihove objave i primjene usklađeni sa imperativnim propisima. S tim u vezi po prvi put uspostavlja se mehanizam nadzora sadržaja (ali i razumljivosti i dostupnosti) općih uvjeta poslovanja od strane Agencije za bankarstvo FBiHxvi što ima za posljedicu ukidanje diskrecijskih ovlasti davatelja u odnosima sa korisnicima, eliminaciju nepravičnih ugovornih klauzula i stvaranje ujednačene poslovne prakse standardnih ugovora. Općepoznato je da financijske institucije kreiraju svoje ponude radi stjecanja profita, dok potrošač kada pristupa financijskoj usluzi često je uvjetovan stanjem materijalne potrebe što dodatno slabi njegov status. No, iluzija je da svi potrošači imaju potpun i jednak pristup svim financijskim uslugama, mnoge bankarske usluge smatraju se neprimjerene potrošačima s niskim primanjima. Uvjeti odobravanja kredita definirani od strane poslovnih banaka postavljeni su često vrlo strogo, tako uzimajući u obzir trenutne prilike i situaciju na financijskom tržištu, kredit faktično mogu dobiti samo oni potrošači kojima kredit gotovo da i ne treba. Financijske institucije vode kreditnu povijest svojih klijenata, a informacije o zaduženjima i urednosti ispunjenja obaveze međusobno razmjenjuju što im omogućava da identificiraju visokorizične potrošače, te iste eliminiraju iz sistema pružanja usluga. Takvi potrošači nisu poželjni klijenti financijskih institucija i neminovno ostaju uskraćeni za ostvarivanje vlastitih financijskih interesa (Verstraeten and Van den Poel, 2005). Potrošači vrlo često pristaju i na nepovoljne kreditne ponude, sretni zbog činjenice da im uopće netko hoće dati kredit. Puno je primjera u domaćoj praksi da potrošači lošeg financijskog boniteta budući da nisu imali pristup povoljnijim bankarskim kreditma, veoma skupe kredite su podizali kod mikrokreditnih organizacija i tako još više zapadali u dužničku krizu. Sklapanje nepovoljnih kreditnih poslova uvjetovano je prvenstveno teškim socijalnim stanjem i u biti nije bilo rezultat deficita informacija o povoljnosti kreditnih ponuda. Stoga je još važnije postići pravičan tretman korisnika od strane davatelja financijskih usluga, koji uvažavajući problem informacijske asimetrije, bi se trebali dosljedno pridržavati načela odgovornog odobravanja kredita, a paralelno s tim raditi i na financijskom prosvjećivanju korisnika. Čl. 9., st. 3. Zakona. Ovo je značajna novela koja treba osigurati da se financijske institucije stvarno i pridržavaju slova Zakona, a praksa je, nažalost, pokazala da davatelji financijskih usluga bolje poštuju podzakonske akte specijalizirane agencije nadležne za njihovo osnivanje i poslovanje, nego što se pridržavaju imperativnih odredbi pojedinih zakona (ovdje se prvenstveno misli na nepoštivanje ZZP BiH!). Tako, da je Agencija za bankarstvo FBiH u kratkom roku nakon stupanja na snagu Zakona donijela Odluku o minimalnim zahtjevima u pogledu sadržaja, razumljivosti i dostupnosti općih i posebnih uslova poslovanja davatelja financijskih usluga („Sl. novine FBiH“, 62/14). xvi �Jedan od faktora koji se vezuje za financijske usluge jeste i vremenska odrednica, jer se pretežno radi o trajnim ugovorima, što može donijeti niz rizika od nastupanja nepredviđenih životnih okolnosti poput gubitka posla, bolesti, razvoda, smanjenja dohotka i sl, ali i rizici svjojstveni novčanim obavezama. Protek vremena kad su u pitanju financijske usluge može djelovati veoma destruktivno, jer potrošači na početku ne mogu pravilno procijeniti prave troškove i rizike financijske usluge koji se mogu pojaviti puno godina kasnije. Nikako se ne smije zanemariti činjenica da potrošači samo povremeno sklapaju ugovore o financijskim uslugama, zato i nemaju dovoljno financijskog znanja i iskustva, a istraživanja pokazuju da su veoma inertni kada je u pitanju kupovina novih financijskih proizvoda (Special Eurobarometer 737, 2012). Prikupljanje potrebnih informacija doživljavaju kao dugotrajan i skup proces i zato se u njega većinom i ne upuštaju, pa i onda kada su im informacije servirane od strane davatelja financijskih usluga ne znaju ih adekvatno analizirati i iskoristiti u smislu donošenja odgovorne odluke. 4. Dužnost informiranja korisnika u svjetlu Direktive 2008/48/EZ i novog Zakona 4.1. Informiranje kao instrument zaštite Sasvim je očito da korisnici i davatelji financijskih usluga stupaju s različitih pregovaračkih pozicija, isto tako evidentno je da davatelj kao profesionalac raspolaže posebnim sposobnostima, znanjem i vještinama, a sklapanje određenih vrsta ugovora ulazi u domen njegove djelatnosti. Nasuprot tome, korisnik kao ekonomski slabija, a samim tim i neiskusnija i lošije informirana strana, nema uvijek potrebna stručna znanja o uvjetima korištenja financijske usluge, efektima, cijeni koštanja, pravima i obavezama koje proizlaze iz ugovora i sl., stoga je dužnost davatelja da informira korisnika o svim činjenicama relevantnim za sklapanje ugovora i zaštitu njegovih interesa. Upravo da bi se ispravio kronični deficit informacija na strani potrošača sve potrošačke direktive maksimalne harmonizacije slijede tzv. informacijski pristup. No, ovaj pristup ne samo da postoji u recentnijim propisima sekundarnog prava, već pravo na informaciju postavlja se kao jedno od temeljnih prava koje proizlazi iz ekonomskih sloboda, a čija se geneologija može pratiti i u aktima primarnog prava i odlukama Suda pravde (Reich, 2009).Voluminozne odredbe koje uređuju obavezu informiranja prilikom reklamiranja, u predugovornom stadiju i informacije koje ugovor mora sadržavati predstavljaju srce potrošačkih direktiva novog doba, jer se smatra da potrošač koji na raspolaganju ima jasne, potpune, istinite i razumljive informacije sposoban je efikasno zaštiti sam sebe. Dužnost objavljivanja informacija bazira se na pretpostavci da su potrošači sposobni čitati i razumjeti obavezne informacije o efektima i rizicima određene transakcije, što ih osnažuje i omogućava donošenje autonomnih i racionalnih odluka. Informiranje je tako postalo glavni regulatorni alat kojim se potrošaču daje moć da se zaštiti sam, te uzme aktivnu tržišnu ulogu (Howells, 2005). U širem kontekstu ova obaveza ima za cilj jačanje povjerenja potrošača u prekogranične transakcije i unutarnje tržište. Nesporno je da znanje odnosno informacija znači moć, ipak da bi model osnaženog potrošač (empowerment model) zaista bio efikasan nužan je određeni nivo financijske pismenosti (Mak, 2012), jer ukoliko potrošači nisu sposobni iskoristiti objavljene informacije obaveza informiranja ostaje sama sebi svrha. Također, još jedan vrlo snažan mehanizam zaštite potrošača koji stoji u nepsrednoj vezi sa obavezom informiranja, jeste i pravo na bezrazložni odustanak, ovo pravo osigurava potrošaču informiran izbor i nakon sklapanja ugovora, ukoliko je to iz određenih razloga propustio učiniti prije samog obvezivanja. Isto tako, povreda obaveze informiranja, posebice informacije o postojanju prava na odustanak Direktiva 2008/48/EZ sankcionirana produženjem roka u trajanju od dvanaest mjeseci. Informacijski pristup slijedi i Direktiva 2008/48/EZ koja nastoji pružiti potrošaču što više informacija u stadiju oglašavanja, predugovornom stadiju, te informacije koje ugovor mora sadržavati kako bi na osnovu njih korisnik mogao donijeti informiranu i odgovornu financijsku odluku. Obavezu informiranja zakonodavac svrstava u ključni mehanizam zaštite iz tog razloga otišlo se u pravcu povećanja i standardizacije informacija kako bi se otklonio jaz i olakšala usporedivost ponuda različitih davatelja što omogućava korisniku izbor spram njegovih potreba i mogućnosti - odgovoran korisnik. Drugim riječima, informiranje korisnika omogućava realizaciju načela odgovornog pozajmljivanja i prevenciju prezaduženosti na kojima inzistira Direktiva 2008/48/EZ. Za potrošača je od izuzetne važnosti da bude adekvatno informiran o svim elementima ugovora prije samog zaključenja, odnosno treba biti upoznat sa �svim financijskim efektima i posljedicama koje će zaključeni ugovor implicirati na njegov kućni budžet. Ovo prvenstveno zbog bestjelesne prirode financijskih usluga, jer jedino što korisniku stoji na raspolaganju jeste informacija, zato je od izuzetne važnosti da bude što adekvatnije informiran o svim elementima ugovora prije samog obvezivanja (Ebers, 2004). Pored broja, sadržaja i strukture informacija podjednako je važan način i vrijeme objavljivanja, nužno je da informacije budu jasne i razumljive i potrošaču stavljene na raspolaganje u pravo vrijeme kako bi ih mogao iskoristiti. Po uzoru na Direktivu 2008/48/EZ značajan dio odredaba Zakona o zaštiti korsnika financijskih usluga posvećen je obavezi informiranja korisnika. Europsko pravo zaštite potrošača obavezi informiranja pristupa isključivo kao jednostranoj obavezi koja pada samo na teret davatelja, pri tome se potpuno zanemaruje odgovornost potrošača za slučaj da je davatelj istu uredno ispunio, a potrošač s druge strane nije bio savjestan. Niti jedna direktiva ne sankcionira dobro informiranog potrošača zato što ne koristi prezentirane i dostupne informacije (Reich, 2009). Obaveza infromiranja za sobom otvara dakle i pitanje odgovornosti za propuštanje pažnje potrošača da se informira kada su mu podastrijete sve informacije i za koje u slučaju nerazumijevanja zbog stručnosti i složenosti može tražiti savjet i dodatna pojašnjenja davatelja. No, ipak normativno situiranje jedne takve odgovornosti kao što je odgovornosti dobro informiranog potrošača nije potrebno, jer time što nije bio savjestan i upotrijebio pažnju brižljivog čovjeka sam sebe je faktično sankcionirao time što se izložio raznim financijskim rizicima, pa i riziku prezaduženosti. 4.2. Marketing financijskih usluga Direktiva 2008/48/EZ razlikuje oglašavanje kreditnih ponuda (čl. 4.) i predugovorno informiranje (čl. 5.) s tim da se u u jednom i u drugom slučaju radio o informacijama koje prethode zaključenju ugovora o kreditu. Svaka reklama koja sadrži kamatnu stopu ili brojeve koji upućuje na troškove kredita mora na jasan, sažet i uočljiv način sadržavati standardne informacije koje se potrošaču prenose putem reprezentativnog uzorka (čl. 4., st. 2.) – oglašavanje sa navođenjem brojki. No, ukoliko reklama ne sadrži nikakve podatke o troškovima kredita, tada ne postoji obaveza transparentnog navođenja standardnih informacija iz Direktive 2008/48/EZ i takvo oglašavanje ulazi samo u domen zaštite Direktive 2005/29/EZ (čl. 4., st. 1.(2) i st. 4.) – oglašavanje bez navođenje brojki (Čikara, 2009). Domaći zakonodavac je odredbu člana 4. Direktive 2008/48/EZ preuzeo na pomalo nesvojstven način, budući da je istu raščlanio i formulirao dvije posebne odredbe.xvii Jednu koja nosi naziv „Oglašavanje“ a kojom se uređuje nepoštena poslovna praksa i obmanjujuće oglašavanje u skladu sa Direktivom 2005/29/EZ i Direktivom 2006/144/EZ, te odredbu koja nosi naziv „Informiranje u predugovornoj fazi“ a koja je identična oglašavanju sa navođenjem brojki iz Direktive 2008/48/EZ. To znači da je faza oglašavanja onako kako to propisuje Direktiva 2008/48/EZ u Zakonu „izgubljena“ jer je transformirana u predugovorno informiranje, a predugovorno informiranje iz Direktive 2008/48/EZ u Zakonu se označava kao pregovaračka faza i predaja nacrta ugovora. Oglašavanje ima veliki utjecaj na funkcioniranje tržišta. Nedopušteno, odnosno zavaravajuće i komparativno oglašavanje može dovesti do distorzije i narušavanja tržišne konkurencije i što je još važnije može dovesti u zabludu osobe na koje cilja i samim tim utjecati na njihov pravilan izbor (Micklitz, Reich and Rott, 2009). Nepošteno oglašavanje posebno u financijskom sektoru može ostaviti dugoročne negativne posljedice na ekonomsku dobrobit korisnika, zato je važno urediti da ono bude transparentno. Kombinirajući određene elemente iz Direktive 2005/29/EZxviii i Direktive 2006/144/EZxix domaći No, u kontekstu navedenog i sama Direktiva 2008/48/EZ propisuje da su države članice ovlaštene donijeti vlastite propise o informacijama sadržanim u reklamama koje ne sadržavaju nikakve podatke o troškovima, dok s druge strane Direktiva 2005/29/EZ kada su u pitanju financijske usluge ostavlja slobodu državama članicama da propišu restriktivnije mjere zaštite. Što otvara praktično pitanje koje odredbe treba in concreto primijeniti? xviii Prevarnom komercijalnom praksom smatra se ona koja sadrži lažne informacije koje je čine neistinitom ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača, čime ga navodi ili je vjerojatno da će ga navesti da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio. No isto tako, informacija data potrošaču može biti zavaravajuća, obmanjujuća iako je sama po sebi činjenično točna, ako joj takav karakter daje način na koji je upućena potrošaču. (čl. 6. Direktive 2005/29/EZ). xvii �zakonodavaca stvorio je jednu „hibridnu“ odredbu, koja nije najbolje nomotehnički formulirana, s obzirom da se određeni elementi koji imaju isto značenje ponavljaju i preklapaju. Tako, uvjeti korištenja financijskih usluga moraju se oglašavati na jasan i razumljiv način, a pri oglašavanju ne smiju se koristiti netočni i neistiniti podaci, niti podaci koji mogu dovesti u zabludu prosječnog korisnika, kao ni koristiti informacije koje mogu stvoriti pogrešnu predstavu o uvjetima korištenja usluge i navesti korisnika na donošenje odluke koju u drugačijim okolnostima ne bi donio, niti koristiti podatke koji škode ili je izvjesno da će naškoditi drugom davatelju usluga (čl. 6. Zakona).xx Prevarna poslovna praksa širi je pojam u odnosu na prevarnu reklamu, koja je samo jedan od segmenata poslovnog djelovanja mada u praksi naprisutniji (Misita i Grbo, 2011). U čl. 6. Zakona situirana je generalna odredba kojom se regulira oglašavanje kako u odnosu na krajnje korisnike tako i između konkurenata na tržištu i samim tim obuhvaća razne promidžbene metode. Poznato je da su i davatelji financijskih usluga veoma inovativni kada se radi o poslovnoj propagandi koja ima samo jedan cilj, a to je pospješivanje prodaje i stjecanje profita. Tako, u proceduri je usvajanje posebnog Zakona o nedopuštenom oglašavanju u FBiH kojom će biti obuhvaćene svi poslovni sektori uključujući i financijski. Oglašavanje predstavlja prvi korak u informiranju potrošača u predugovornom stadiju zato je važan i oblik i sadržaj informacija koje se plasiraju. Reklama svojom porukom utječe na potrošača u smislu da dobija informaciju o postojanju konkretnog proizvoda, zatim pod utjecajem reklame razmišlja i kreira vlastitu potrebu, potom stvara uvjerenje o potrebi kupovine da bi zadovoljio svoju potrebu i tek na kraju dolazi sam čin kupovine (Maričić, 2005). Stoga je neophodno da informacije koje prima ovim kanalom na prvom mjestu ne budu lažne, ali isto tako i istinite informacije mogu stvoriti pogrešnu predožbu kod prosječnog korisnika, u pogledu uvjeta korištenja i drugih elementa ugovora i navesti ga na donošenje odluke koju nikada ne bi donio. Drugim riječima, informacije moraju biti pouzdane, razumljive i usporedive. Iako čl. 13. Zakona nosi naziv „Informiranje u predugovornoj fazi“ ipak sadržajno se poklapa sa oglašavanjem sa navođenjem brojki iz Direktive 2008/48/EZ, što se vidi i iz samog teksta odredbe kojom se propisuje način oglašavanja financijskih usluga kad oglasna poruka sadrži kamatnu stopu ili bilo koji numerički podatak koji se odnosi na cijenu financijske usluge. Dalje, navode se standardne informacije koje je davatelj dužan jasno i precizno na reprezentativnom primjeru navesti i to: vrsta usluge (novčani depozit, kredit, mikrokredit, predmet leasinga), visina i promjenjivost godišnje nominalne kamatne stope (dalje: NKS), efektivna kamatna stopa (dalje: EKS), valuta u kojoj se ugovara usluga, period na koji se ugovara, kriterij za indeksiranje usluge, ukupan iznos, svi troškovi koji padaju na teret korisnika (čl. 13., st. 1. Zakona).xxi Ovo su općenite informacije i vrijede za sve vrste financijskih usluga koje Zakon pokriva. Prevarna reklama je svaki oblik oglašavanja koje na bilo koji način, uključujući i njegovo predstavljanje, dovodi u zabludu ili može dovesti u zabludu osobe kojima je upućeno ili do kojih dopire i koje zbog svoje zavaravajuće prirode može utjecati na ekonomsko ponašanje tih osoba ili koje iz istih razloga šteti ili može štetiti konkurentima (čl. 2., b) Direktive 2006/144/EZ). xx Spajanjem odredaba pojavile su se određena preklapanja pa samim tim i nejasnoće u čl. 6. Zakona, tako primjerice u odredbi se koristi koncept „prosječan korisnik“ koji se nalazi u Direktivi 2005/29/EZ kao statistički test za ocjenu da li je određena komercijalna praksa nepoštena s apekta razumno dobro informiranog, razumno pažljivog i opreznog potrošača, da bi se u nastavku odredbe koristio i pojam „korisnik.“ Što znači da u istoj odredbi imamo praktički dvije vrste korisnika i to onog „prosječnog“, ali i nekog „običnog“, što u kontekstu cijele odredbe može stvarati nedoumice jer se prilikom oglašavanja ne smiju koristiti: 1. neistiniti i netočni podaci, ali i 2. svi ostali podaci koji mogu dovesti u zabludu prosječnog korisnika, dok kada se radi o („običnom“) korisniku 3. ne smiju se koristiti informacije koje mogu stvoriti pogrešnu predstavu o uvjetima korištenja usluge i navesti korisnika na donošenje odluke koju u drugačijim okolnostima ne bi donio (također ne koristi se ujednačena terminologija, npr. podaci, informacija!). Iz čega proizlazi da postoje tri oblika nepoštenog oglašavanja, dok se ne vidi jasna razlika između potonja dva, kao i to nije li „pogrešna predstava“ isto što i „zabluda“. Zbog veznika „i“ samo posljednji oblik nepoštenog oglašavanja bi mogao utjecati na ekonomsko ponašanje korisnika, dok se to, ovako kako je napisano, ne bi moglo reći za prva dva oblika, što je potpuno neprihvatljivo. Ovakav način transponiranja komunitarnih propisa, metodom pukog spajanja a da se pritom ne vodi dovoljno računa o konačnom smislu odredbe, niti postojećoj pravnoj tradiciji nije uopće nepoznat jer upravo ovakvom metodom skrojen je i ZZP BiH. xxi Oglasne poruke na razne načine dolaze do korisnika, putem sredstva javnog informiranja (radio, televizija) brošure i letci u poslovnim prostorijama davatelja, internet stranica, bilbord paneli, no bez obzira na medij sve standardne informacije moraju biti uključene. Što otvara praktično pitanje da li je tako nešto i moguće, a da pritom podaci i dalje budu jasni, sažeti i uočljivi posebno kada se radi o tv ili radio reklami. Drugim riječima, sama priroda komunikacijskog sredstva ponekad ne dozvoljava da sve obavezne informacije budu prikazane i još uz to dovoljno uočljive, isto tako korisnik nema neposrednu mogućnost da se obrati davatelju i dobije potrebna pojašnjenja. xix �Iznos EKS-a treba biti naznačen, odnosno napisan tako da je uočljiviji od ostalih elemenata (čl. 13., st. 2. Zakona), zato što je ova informacija pravi pokazatelj koliko financijska usluga zapravo košta, što je neophodno za ocjenu povoljnosti ponuda različitih davatelja. Ako je za zaključenje ugovora o kreditu, mikrokreditu, leasingu obavezno i zaključenje ugovora o sporednim uslugama (naročito ugovor o osiguranju), a pri tom se cijena sporedne usluge ne može odrediti unaprijed, postojanje takve obaveze iskazuje se jasno, sažeto i na vidljiv način, zajedno sa iskazivanjem EKS-a (čl. 14., st. 1. Zakona). Korištenje osnovne financijske usluge u većini slučajeva uvjetovano je sklapanjem ugovora o sporednoj usluzi, što u konačnici poskupljuje cijenu osnovne usluge, stoga je neophodno trasnaparentno obavijestiti korisnika o uvjetovanoj usluzi i njezine troškovi uključiti u obračun ukupnih troškova usluge iskazanih kroz EKS. Isto tako prilikom oglašavanja zabranjeno je koristiti izraze kojima se kredit, mikrokredit, odnosno leasing označavaju besplatnim ili slične izraze, ako je odobrenje tih usluga uvjetovano zaključenjem drugog ugovora ili je uvjetovano bilo čime što predstavlja trošak za korisnika ili stvara drugu obavezu (čl. 14., st. 2. Zakona). 4.3. Predugovorne informacije S obzirom na broj i način na koji informacije dolaze do potrošača Direktiva 2008/48/EZ pravi razliku između oglašavanja i informacija koje neposredno prethode sklapanju ugovora s tim da se i potonja faza uvjetno može podijeliti na: predugovorno informiranje (pre-contractual information) i predugovorni savjet (pre-contractual advice). Direktiva 2008/48/EZ propisuje vrlo isrcpnu opću listu standardnih informacija na koje kreditor mora ukazati potrošaču prije perfekcije ugovora, čime se želi osigurati najveća moguća transparentnost i usporedivost različitih ponuda. Kako bi se pojednostavila i olakšala obaveza predugornog informiranja uvodi se Standardni europski informacioni obrazac o potrošačkom kreditu (Standard European Consumer Credit Information form, SECCI). Nešto manji broj informacija traži se kod ugovora o kreditu sklapljenih primjenom nekog sredstva daljinske komunikacije, ugovora u vidu dozvoljenog prekoračenja po tekućem računu, zatim krediti koji se sklapaju s organizacijom, kao i krediti s ugovorenim načinima odgode plaćanja ili otplate kredita. Sastavni dio obaveze predugovornog informiranja jeste i obaveza predugovornog savjetovanja, koja ima za cilj da se potrošaču pruže prikladna stručna objašnjenja i preporuke što mu treba pomoći da bolje razumije i procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji. Dodatna objašnjenja tiču se standardnih predugovornih informacija, glavnih obilježja kreditnog proizvoda, te posljedica koje bi proizvod mogao ostaviti na potrošača uključujući zakašnjenja u otplati. Potpuno sukladno odredbi člana 5. Direktive 2008/48/EZ o predugovornom informiranju i domaći zakonodavac redigirao je prethodnu obavezu informiranja korisnika (maksimalna harmonizacija), međutim ovu etapu označio je kao informiranje korisnika u pregovaračkoj fazi. Zaključenju ugovora mogu prethoditi duži ili kraći pregovori, pregovori ne obavezuju ali za očekivati je da strana koja inicira pregovore ima namjeru i zaključiti ugovor kako bi se upravo ukazalo na tu namjeru. Financijske institucije dužne su korisniku pružiti informacije o uvjetima i svim bitnim karakteristikama usluge u obliku Standardnog informacionog lista (dalje: SIL) na reprezentativnom primjeru u pisanom ili elektronskom obliku na način koji će korisniku omogućiti da usporedi ponude različitih davatelja istih usluga i procijeni da li ugovor odgovara njegovim potrebama i financijskoj situaciji, ali koji korisnika nijednog trenutka neće dovesti u zabludu (čl. 15. st. 1. Zakona). Kao i Direktiva 2008/48/EZ tako i Zakon propisuje detaljan sadržaj SIL-a, pored standardnih informacija s kojim se korisnik već ima priliku upoznati u reklamnoj poruci određene financijske usluge, u SIL-u su sadržane i dodatne, konkretizirane informacije koje se odnose na: poslovno ime i adresu davatelja usluge, iznos i broj rata kredita i period u kojima dospijevaju, troškove i naknade koji proizlaze iz ugovora, kao i uvjeti pod kojima se mogu mijenjati, notarski troškovi, informacije o obavezi zaključenja ugovora o sporednim uslugama, kamatna stopa u slučaju kašnjenja, instrumenti osiguranja, naknada za slučaj prijevremene otplate, pravo na besplatni kopiju nacrta ugovora izuzev ako banka u vrijeme podnošenja zahtjeva korisnika ocijeni da ne postoje uvjeti za zasnivanje odnosa s korisnikom u konkretnom pravnom �poslu, period u kojem banku obavezuju podaci dati u pregovaračkoj fazi, uvjete polaganja novčanog depozita kod banke, ako je to uvjet za odobravanje kredita, kao i mogućnost i uvjete zatvaranja kredita novčanim depozitom (čl. 15., st. 2. Zakona). Pritom ostavlja se mogućnost Agenciji za bankarstvo FBiH da proširi sadržaj SIL-a ovisno o vrsti usluge koja se kao ponuda uručuje korisniku. SIL se dostavlja na reprezentativnom obrascu u pisanom ili elektronskom obliku, pritom se zapravo misli na prikladan trajni medij koji korisniku omogućava da sačuva podatke koji se odnose na njega, ali i da tim podacima pristupi i reproducira ih u neizmijenjenom obliku i kasnije. Sve informacije u SIL-u moraju biti ispisane slovima jednake veličine i struktirane tako da su jednako uočljive, čime se eliminira opasnost prikrivanja relevantnih informacija u velikoj količini manje relevantnih i sitno kucanih klauzula. Iako Zakon izričito ne propisuje, ipak informacije moraju biti pisane jasnim, razumljivim jezikom uz izbjegavanje pretjerano stručnih formulacija koje korisnik ne bi mogao razumjeti, odnosno koje bi ga mogle dovesti u zabludu. SIL se smatra ponudom za zaključenje određenog ugovora i zato da bi se korisnik mogao upoznati sa uvjetima i elementima ugovora, ali i to da mu se pruži prilika da usporedi ponude različitih davatelja bitno je da mu SIL bude uručen prije sklapanja ugovora. U protivnom SIL ne bi imao svoj zaštitni karakter, mada Zakon nije odredio rok, to između ostalog ne propisuje ni Direktiva 2008/48/EZ, ipak dužinu roka trebalo bi prilagoditi prirodi i složenosti financijske usluge, odnodno rok treba biti primjeren. Također, Zakon ne propisuje ni koliko vremenski SIL obavezuje, već je to prepušteno vlastitoj odluci davatelja, odnosno pravilima obligacionog prava o pravnom dejstvu ponude. No, i pored opsežnog broja informacija i dalje postoji opasnost da potrošač neće valjano procijeniti financijski proizvod koji kupuje i da neće donijeti informiranu odluku. Upravo iz razloga što su financijski proizvodi u tolikoj mjeri kompleksni da i prezentirane informacije potrošaču često ne znače puno, budući da mu nisu jasne i razumljive. Tako primjerice, informiranje potrošača o načinu obračuna kamatne stope ima smisla jedino ako potrošač ima dovoljno stručnog znanja da mu te informacije nešto znače. Ali, što je sa većine potrošača koji su u tom smislu neobrazovani i koji ne znaju kakav je to dekurzivni, a kakav anticipativni način obračuna kamatne stope, šta je to EKS, varijabilna ili fiksna NKS, referentna kamata EURIBOR ili LIBOR, valutna klauzula i sl. Stoga sastavni segment predugovornog informiranja jeste i predugovorni savjet koji podrazumjeva stručnu procjenu i preporuku od strane davatelja kreiranu spram objektivnih financijskih mogućnosti korisnika, što proizlazi iz zahtjeva za minimalnom profesionalnom osposobljenošću što Zakon uvodi kao jednu od novela. Tako od zaposlenika koji su zaduženi za prodaju financijskih usluga ili pružanje savjeta korisnicima traže se odgovarajuće kvalifikacije, znanje i iskustvo, profesionalne i lične kvalitete, da postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima i poslovnom etikom, da poštuju ličnost i integritet korisnika, kao i da korisnike potpuno i točno informiraju o uvjetima korištenja tih usluga. Da bi se to postiglo davatelji financijskih usluga dužni su osigurati da zaposlenici posjeduju odgovarajuće kvalifikacije i prođu odgovarajuću obuku (čl. 12. Zakona). Ovaj zahtjev, kao u ostalom i cjelokupna obaveza predugovornog informiranja stremi realizaciji načela odgovornog zaduživanja (responsible borrowing), odnosno razvijanju odgovornosti kod potrošača da se zaduži samo onoliko koliko može vratiti (Ferretti, 2014). 4.4. Odgovorno kreditiranje Sastavni dio informiranja u predugovornoj fazi jeste i obaveza procjene kreditne sposobnosti s tim što sada informacije teku u suprotnom smjeru i to od korisnika prema davatelju kako bi se izbjegao rizik neispunjenja, odnosno neurednog ispunjenja preuzetih obaveza. Kreditori žele otkloniti ili barem minimalizirati rizik neurednih, loših dugova i izbor pogrešnih korisnika, iz tog razloga postoji obaveza konsultiranja određenih baza podataka. Sve prethodno navedeno obuhvaćeno je načelom odgovornog kreditiranja (responsible landing) i ide u paru sa načelom odgovornog zaduživanja, kao lice i naličje iste kovanice (Ferretti, 2014). Odgovorno kreditiranje podrazumijeva cijeli korpus mjera utvrđenih u okviru informiranja u predugovornoj fazi, međutim od posebne važnosti jeste mjera koja obavezuje na procjenu kreditne sposobnosti. U čl. 8., st. 1. Direktive 2008/48/EZ nalaže se državama članicama da osiguraju da kreditor prije sklapanja ugovora o kreditu, mora obavezno procijeniti kreditnu sposobnost potrošača na temelju �odgovarajućih informacija eventualno dobijenih od potrošača i ukoliko je neophodno na temelju uvida u relevantnu bazu podataka. Procjena financijskog profila potrošača vezana je za predugovorni stadij gdje potrošač ne samo da ima pravo na adekvatnu informiranost o uvjetima kreditiranje, već je kreditor dužan upozoriti potrošača na sve rizike i negativne posljedice za slučaj kašnjenja u otplati ili nemogućnosti plaćanja kredita, ali i moguću prezaduženost. Da bi kreditor mogao ispuniti tu ulogu nužno je provesti proces kreditne evaluacije, odnosno prikupiti i analizirati informacije o ukupnim postojećim zaduženjima ali i kreditnoj prošlosti fizičke osobe u zadnjih pet godina i sve to staviti u relaciju sa tekućim i budućim financijskim mogućnostima,xxii kako bi se donijela odgovorna profesionalna odluka o odobravanju kredita. Procjena kreditne sposobnosti zasniva se na informacijama koje prezentira sam korisnik,xxiii zatim informacijama kojima kreditor već raspolaže ako su od ranije u nekom ugovornom odnosu, te informacijama, koje se su za kreditora i najrelevantnije, iz baze podataka u kojima se vodi evidencija zaduženosti fizičkih osoba kod kreditnih organizacija.xxiv Analiza kreditne sposobnosti korisnika neposredno je inicirana potrebom kreditora da rizik koji se manifestira u eventualnoj nemogućnosti ispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze svede na što je god moguće manju mjeru, odnosno da prognozira sigurnost svog plasmana (Grable, 2008). Procjena kreditne sposobnosti donosi korist i jednoj i drugoj strani, davatelj će minimalizirati rizik gubitka i ostvariti projiciranu zaradu, a korisnik će izbjeći financijske poteškoće i eventualnu prezaduženost. Zato se koriste različite matematičkostatističke metode a najzastupljenija je credit scoring koja zbog načina obrade podataka, statističkih prednosti i nediskriminirajućih karakteristika zauzima vodeće mjesto kada se radi o procjeni kreditne sposobnosti (Ferretti, 2014). Na temelju prikupljenih informacija kreditor može u pravom smislu djelovati i savjetodavno, tj. iz sagledane financijske slike preporučiti korisniku kredit „po mjeri“ gdje je ključno da ga korisnik sve dok ugovor traje može bez poteškoća vraćati. Iz navedenog proizlazi da konačna odluka o odobravanju ili neodobravanju kredita leži ipak u rukama kreditora i bez obzira koliko dobro korisnik bio informiran i financijski pismen, ipak on nije taj koji donosi odgovornu odluku o kreditnom zaduženju (Feješ, 2009). Prije nego što je Zakon o zaštiti korisnika financijskih usluga propisao formalnu obavezu procjene kreditne sposobnosti, financijske institucije u BiH su već imale razvijenu tu praksu zahvaljujući formiranju jedinstvene baze podataka koja sadrži informacije o svim oblicima kreditnih zaduženja fizičkih i pravnih osoba (Centralni registar kredita koji se vodi pri Centralno banci BiH, CRK). Domaći zakonodavac obavezu procjene kreditne sposobnosti situira u dio Zakona kojim se uređuju podaci i prava iz sadržaja ugovora o financijskoj usluzi, mada tekst odredbe čl. 16. upućuje na to da se radi o predugovornoj praksi u skladu sa čl. 8. Direktive 2008/48/EZ. Odgovorno odobravanje kredita posebno dolazi do izražaja u zemljama u tranziciji koje imaju visoku stopu rasta kredita u sektoru stanovništva, ovo imajući u vidu ranije prakse, gdje su se mnoge fizičke osobe višestruko zaduživale daleko iznad svojih mogućnosti. Što znači da kreditori u proteklom periodu nisu vodili dovoljno računa o kreditnom statusu dužnika, prenoseći tako svoj kreditni rizik na solventne jemce kao instrument osiguranja. Drugim riječima, kreditno se mogla zadužiti i kreditno nesposobna osoba, sve dok je mogla osigurati dva kreditno sposobna jemca. Sada prije zaključenja ugovora davatelji financijskih usluga dužni su procijeniti kreditnu sposobnost korisnika, jemca ili drugog lica koje lično osigurava ispunjenje obaveza korisnika na osnovu odgovarajuće dokumentacije i podataka dobijenih od korisnika, uvidom u kreditne registre uz prethodnu pisanu saglasnost lica na koje se podaci iz registra odnose, kao i javne registre i baze podataka. O prikupljenim podacima davatelj je dužan prije zaključenja Agencija za bankarstvo FBiH, Odluka o uvjetima za procjenu i dokumentovanje kreditne sposobnosti, („Sl. novine FBiH“, 23/14). Primjerice, informacije koje podnosilac kreditnog zahtjeva pruža kreditoru odnose se na: njegove osobne podatke (ime i prezime, prebivalište, bračno stanje, broj članova domaćinstva, broj izdržavanih osoba, stanovanje, nekretnine u vlasništvu), podatke o zaposlenju (status, zanimanje, zvanje, radni staž, informacije o poslodavcu), podatke o prihodima i štednji (visina i izvor(i) prihoda), podatke o troškovima, podatke o obavezama po prethodnim kreditima (kao dužnika, kao jemca). xxiv To se odnosi na zaduženost kod komercijalnih banaka, mikrokreditnih organizacija, štedno-kreditnih organizacija te organizacija za leasing (kreditne organizacije), pa slijedom toga obuhvaćene su razne varijante kredita (klasični kredit, komisioni, revolvig, prekoračenja po računu, platne kartice, financijski i operativni leasing i sl.). Odluka o Centralnom registru kredita poslovnih subjekata i fizičkih lica u Bosni i Hercegovini („Sl. glasnik BiH“, 46/11). xxii xxiii �ugovora međusobno informirati zainteresirane subjekte, tj. glavnog dužnika, sudužnika, jemca uz prethodno pribavljanje njihove pisane saglasnosti. Također, svako značajnije povećanje iznosa odobrenog kredita, tj. preko 10% uključuje ponovnu obavezu procjene njihovog kreditnog boniteta. Ukoliko, pak, neka od ovih osoba nije saglasna da se dobijeni podaci o kreditnoj sposobnosti saopće drugima, davatelj financijske usluge dužan je s tom činjenicom upoznati ostale (čl. 16. Zakona). Na ovaj način sprječava se ponavljanje neugodnih situacija iz prošlosti, gdje su jemci, a u praksi kreditnih institucija radi se isključivo o solidarnom jemstvu (jemac platac, sudužnik) bili izloženi nepoštenoj poslovnoj praksi. Jemstvo je predstavljano samo kao formalno obvezivanje, bez ikakvih imovinskih posljedica, dok se većina jemaca nije suočila sa stvarnošću da to znači preuzimanje svih obaveza dužnika ukoliko isti ne otplaćuje rate. Pored toga jemcima je uskraćivana informacija o financijskom bonitetu glavnog dužnika, a ugovore o jemstvu iako su akcesorne prirode potpisivali su prije nego što je dužnik potpisao ugovor o kreditu, što je imalo za posljedicu da jemci faktično nisu znali visinu obaveze za koju jemče. Iz tog razloga i čl. 16., st. 8. Zakona obavezuje davatelje financijskih usluga da u pregovaračkoj fazi upoznaju jemca s predmetom i oblikom jemstva, opsegom odgovornosti kao i to da mu se prezentiraju sve informacije i bitni elementi ugovora, te na njegov zahtjev, bez naknade, preda nacrt ugovora radi razmatranja izvan poslovnih prostorija davatelja. Odluka o odobravanju kredita ovisi isključivo o volji davatelja, međutim da bi se spriječilo plasiranje rizičnih kredita koji utječu na kreditni rizik i aktivu davatelja, svojim internim aktima moraju utvrditi maksimalno dozvoljene granice kreditne zaduženosti korisnika imajući u vidu podatke o kreditnoj sposobnost. U slučaju da davatelj odbije zahtjev korisnika na osnovu uvida u bazu podataka, dužan mu je na njegov zahtjev, bez naknade, uručiti CRK-a izvještaj na osnovu kojeg je donesena negativna odluka po njegovom zahtjevu, prilikom izuzimanja kreditne dokumentacije koju je korisnik predao (čl. 16., st. 6. Zakona). 4.5. Informacije uključene u ugovor Jedna od specifičnosti potošačkih ugovora jeste velik broj bitnih elemenata po čemu ni ugovor o potrošačkim kreditu nije izuzetak. Odredbom čl. 10., st. 2. Direktive 2008/48/EZ propisane su informacije koje moraju biti sadržane u ugovoru o kreditu, odnosno utvrđena je dugačka lista nužnih elemenata. Ono što je sasvim evidentno jeste da predugovorne informacije koje se nalaze u standardnom informacionom listu determiniraju i sadržaj ugovora. No, ipak neke predugovorne informacije zbog svoje prirode zamijenjene su novim koje odgovaraju ovom stadiju. Ugovor se sačinjava u pisanoj formi ili drugom trajnom mediju, od toga svaka ugovorna strana zadržava primjerak ugovora. Slijedeći primjer Direktive 2008/48/EZ prema kojem se informacije uz određena odstupanja ponavljaju iz faze u fazu i domaći zakonodavac utvrdio je informacije koje obavezno moraju biti unijete u tekst ugovora. Obavezne elemente ugovora Zakon detaljno utvrđuje za ugovor o kreditu/mikrokreditu, kao i druge bankarske usluge (izdavanje i korištenje platne kartice, novčani depozit i ulog na štednju, otvaranje i vođenje računa), dok kada se radi o financijskom leasingu upućuje na primjenu posebnog propisa. Ugovor o kreditu mora sadržavati 17 bitnih klauzula, većina njih se preklapa sa informacijama iz SIL-a mada su sada bolje konkretizirane, ali unose se i neke nove poput: informacije o elementima na osnovu kojih se određuje promjenjivost NKS, informacije o stranoj valuti ako je kredit indeksiran u stranoj valuti, metod obračuna kamate, otkaz ugovora u slučaju neizmirenja obaveze, vrste svih naknada i troškova koje padaju na korisnika uključujući i troškove nadležnim organima, pravo korisnika na odustanak od ugovora, vansudsko rješavanje sporova te plan otplate kredita (čl. 17., st. 1. Zakona). Kada su u pitanju obavezni elementi, ugovor ne može sadržavati opće klauzule koje upućuju na poslovnu politiku kreditora. Sve informacije izuzev one koja se odnosi na NKS te plana otplate kredita mora sadržavati i ugovor o dozvoljenom prekoračenju po tekućem računu. Ugovor ne može sadržavati odredbe kojima se korisnik odriče prava koja su mu garantirana Zakonom, što znači da se radi o imperativnim odredbama koje nisu podložne volji ugovornih strana. Još jedan od načina zaštite korisnika kao slabijeg kontrahenta jeste i zabrana izmjene obaveznih elemenata ugovora bez njegove prethodne pisane saglasnosti. U slučaju da korisnik nije saglasan s �izmjenama obaveznih elemenata davatelj financijske usluge ne može jednostrano izmijeniti uvjete iz ugovora, niti ugovor jednostrano raskinuti, odnosno otkazati osim u slučajevima predviđenim ZOO (čl. 28. Zakona). Ova zabrana rezultat je niza primjera, gdje su banke jednostrano, bez odgovarajućeg obrazloženja i adekvatnog obavještavanja korisnika mijenjale uvjete kreditiranja, naročito kamatnu stopu pozivajući se na klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ova odredba javlja se kao standard u bankarstvu, međutim njena promjenjivost zavisila je od poslovne politike banke i mada su banke odluku o povećanju kamata pravdale rastom EURIBOR kamate, ipak to nije bio slučaj jer je u spornom razdoblju (2009. godina) EURIBOR imao tendenciju opadanja.xxv Ovakva upućujuća odredba bi u svim drugim slučajevima da se umjesto banke radi o nekom drugom pravnom subjektu, nesporno bila proglašena ili utvređena ništavom, uz niz građanskopravnih i kaznenopravnih posljedica, posebno onih glede zelenaštva (Kačer, 2009). To je bio jedan od osnovnih razloga zašto Zakon kao lex specialis naglašava odredbe ZOO koje se tiču novčanih ugovornih obaveza posebice njihove određenosti ili odredivosti. Novčana obaveza mora zadovoljiti kriterij odredivosti, odnosno sadržavati dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti njezina visina. Ukoliko određivanje visine zavisi od ugovorenih promjenjivih elemenata, odnosno promjenjivih i fiksnih, onda su promjenjivi elementi oni koji se zvanično objavljuju i na koje ne može utjecati niti jedna ugovorna strana (referentna kamatna stopa, indeks potrošačkih cijena i dr.). Ovo je ujedno zakonski kriterij promjenjivosti NKS. U slučaju da je predmet obaveze neodređen ili neodrediv ugovor je ništav, ako su ugovorne strane svoje odnose uredile uz prisutnost mana volje, savjesna strana može tražiti poništenje ugovora i naknadu pretrpljene štete (čl. 8. Zakona). Što se tiče forme, pisana forma je uvjet punovažnosti ugovora i mada Zakon sadrži definiciju pojma trajni nosač, ipak isključena je mogućnost sklapanja ugovora u drugoj (primjerice elektronskoj) formi. 4.6. Informacije o efektivnoj kamatnoj stopi Za korisnike financijskih usluga jedna od najznačajnijih informacija jeste ona o EKS-u, jer osigurava najveću moguću transparentnost i usporedivost povoljnosti različitih ponuda, a cijena je presudan faktor koji opredjeljuje izbor korisnika. Stoga se informacija o EKS-u ponavlja iz faze u fazu od oglašavanja, preko sadržaja SIL-a do konačnog teksta ugovora i u svim fazama EKS mora ostati nepromijenjen. Financijska transparentnost ne postiže se samo informiranjem korisnika prije sklapanja ugovora o visini EKS-a. Podjednako je važno na koji način i na temelju kojih faktora se EKS obračunava. Iz tog razloga Direktiva 2008/48/EZ uvodi novu i jedinstvenu matematičku formulu (Prvi dio Aneksa I)xxvi i precizno određuje sve troškove koji ulaze u bazu za obračun EKS-a. Na taj način izbjegnute su negativne posljedice koje su proizlazile iz različitih kalkulacija EKS-a što je impliciralo i različite cijene kredita na unutranjem tržištu. Zajdnička metodologija i troškovana baza za obračun EKS-a nikako ne znače da su cijene kredita ujednačene, tako primjerice u eurozoni raspon EKS-a kreće se od 5% (Finska) do 35% (Estonija). Uslijed financijske krize došlo je do izrazitog pada kamatnih stopa centralnih banaka u cijeloj EU. U razdoblju od 2003. do 2012. godine započela je postupna konvergencija potrošačkih kamatnih stopa (bez stopa središnje banke) različitih zemalja EU (Study od the functioning of the consumer credit market in Europe, 2013). Pod ukupnim troškovima kredita smatraju se svi troškovi uključujući i kamate, provizije, takse i sve druge naknade koje korisnik mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, izuzev troškova notara. Stvarno poznavanje troškova od davatelja financijskih usluga trebalo bi procjenjivati objektivno, uzimajući u obzir zahtjeve u pogledu profesionalne pažnje (čl. 25., t. 25. Zakona). EKS iskazuje ukupne troškove kredita koje korisnik plaća pri čemu su ti troškovi izraženi kao procent ukupnog iznosa kredita na godišnjem nivou. Ekonomskim riječnikom rečeno, EKS je diskontna stopa koja izjednačava, na godišnjem nivou, sadašnje vrijednosti svih novčanih tokova, odnosno sadašnje vrijednosti svih novčanih primanja sa sadašnjim vrijednostima svih novčanih izdataka na osnovu korištenja financijskih usluga, a koji su poznati u momentu Posebno Izvješće u bankarskom sektoru nakon donošenja smjernica i preporuka u sektoru potrošačkih kredita, Institucije ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH, („Sl. glasnik BiH“, 51/11). xxvi Ovaj dio Direktive 2008/48/EZ izmijenjen je i dopunjen Direktivom 2011/90/EU od 14. studenog 2011. Europskog parlamenta i Vijeća koja propisuje dodatne pretpostavke za obračun efektivne kamatne stope, OJ L 296/35. xxv �iskazivanja ove stope (čl. 11., st. 1. Zakona). Posebnom odlukom Agencije za bankarstvo FBiH utvrđeni su uvjeti i metod za obračun EKS-a. xxvii Za zaštitu korisnika važno je precizno definirati pretpostavke koje ulaze u novčane tokove koji određuju vrijednost EKS-a. Novčani tokovi uključuju: 1. sve otplate i isplate kredita; 2. troškove koje korisnik plaća ili koje davatelj financijske usluge plaća u ime i za račun korisnika uz refundaciju (npr. kamate, naknade, porezi i sl.), odnosno pogodnosti koje prima (kamate i druge bezuvjetne pogodnosti); 3. troškove u vezi sa sporednim uslugama koje predstavljaju uvjet za korištenje financijske usluge (npr. troškovi osiguranja života, imovine i lica i dr.); 4. troškovi otvaranja i vođenja računa, ako je to uvjet za korištenje financijske usluge. U novčane tokove ne ulaze: 1. troškovi nastali zbog nepoštivanja ugovornih odredbi (npr. zatezna kamata); 2. troškovi u vezi s kupovinom robe nastali nezavisno od toga da li se plaćanje vrši gotovinski ili na drugi način; 3. troškovi instrumenata osiguranja (npr. trošak mjenične isprave, uknjižbe, procjene i dr.). Obračun EKS-a zasniva se na slijedećim pretpostavkama: 1. ugovor o financijskoj usluzi ostat će na snazi tokom ugovorenog perioda; 2. ugovorne strane ispunit će svoje ugovorne obaveze i to će učiniti u rokovima navedenim u ugovoru; 3. NKS i ostali troškovi ostat će nepromijenjeni do kraja trajanja ugovora. U slučaju da se promijeni neka od ovih pretpostavki, primjerice NKS, to automatski povlači i promjenu EKS-a, s tim da korisnici moraju o ovoj promjeni biti obaviješteni prije nego što novi EKS bude zvanično objavljen i počne se primjenjivati. EKS je standardna mjera o vrijednosti financijske usluge koja potencijalnim korisnicima treba omogućiti izbor one ponude koja je najpovoljnija, jer su kroz nju iskazani svi troškovi uključujući i NKS. Nažalost, korisnici su još uvijek nedovoljno financijski educirani i povoljnost proizvoda cijene na osnovu informacije o NKS kojoj i sami davatelji daju najveći publicitet u svojim ponudama. Razlika između EKS i NKS predstavljaju upravo ti dodatni troškovi koje korisnik mora platiti, a za koje nije često ni svjestan da postoje. Isto tako, u svijesti potrošača još uvijek nije u dovoljnoj mjeri izgrađen stav da prikupljene informacije o određenoj financijskoj usluzi treba usporediti sa istim ili sličnim dobivenim od drugih davatelja financijskih usluga, kako bi uistinu zaštitio svoj ekonomski interes. 4.7. Informiracije nakon sklapanja ugovora Obaveza informiranja koncentrirana je na predugovorni stadij i iscrpljuje se zaključenjem ugovora, za vrijeme trajanja ugovora ova obaveza skoro da i nepostoji. Većina poteškoća za korisnike javlja se međutim naknadno prilikom korištenja usluge jer se radi o uslugama trajnije prirode, a korisniku ispunjenje obaveze mogu otežati naknadni subjektivni faktori poput gubitka posla, bolesti, razvod i sl., ali i objektivni kao što je rast troškova života, rizici svojstveni novčanim obavezam, ekonomska recesija i sl. Za korisnika je stoga izuzetno bitno da cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bude upoznat sa svim okolnostima koje mogu utjecati na ispunjenje obaveze. U tom smislu čl. 29. Zakona propisuje obavezu blagovremenog obavještavanja korisnika o bilo kakvoj promjeni za slučaj da je ugovorena varijabilna NKS uz dostavljanje izmijenjenog plana otplate, ova obaveza obuhvaća i druge elemente koji utječu na visinu ostalih novčanih obaveza. Također, utvrđuje se i obaveza redovnog obavještavanja korisnika o stanju zaduženja, na ugovoreni način, a kada se radi o prekoračenju po računu najmanje jedanput mjesečno dostavljanjem izvoda u pisanoj ili elektronskoj formi (čl. 30. Zakona). Posteriornim informiranjem korisnik je aktualan u pogledu svoje financijske situacije, što mu omogućava racionalno raspolaganje kućnim budžetom, odnosno daje prostora da se na vrijeme prilagodi nekim novim okolnostima. Pravo na informaciju je besplatno bez obzira na to u kom stadiju, te u kojem obliku se informacije stavljaju na raspolaganje korisniku. Pored prava na informaciju za korisnika je podjednako važna mogućnost, da ako tijekom trajanja ugovora nastupe određene okolnosti na koje on ne može utjecati a koje umanjuju njegovu kreditnu sposobnost, da od davatelja financijske usluge zahtijeva zastoj u otplati duga (moratorij) za određeni period, u kojem se neće obračunavati zatezna kamata na dospjelo neizmireno potraživanje (čl. 31., st. 2. Zakona). Moratorij kao način mirovanja u otplati duga jest diskreciono pravo davatelja, a ne korisnika, no xxvii Odluka o jedinstvenom načinu obračuna i iskazivanja efektivne kamatne stope na kredite i depozite („Sl. novine FBiH“, 48/12, 23/14). �svrha ovog instituta jeste olakšati položaj korisnika koji je zapao u financijske poteškoće. Korisnik dobija svojevrsnu pauzu u otplati kako bi konsolidirao financijsko stanje i samim tim izbjegao jednostrani raskid ugovora, kojeg prati dospjelost ostatka duga uvećanog za zateznu kamatu, aktiviranje instrumenata osiguranja i troškovi postupka prinudne naplate, što bi ga moglo baciti u pravi financijski ponor. Davatelji svojim internim aktima propisuju uvjete za moratorij kreditnih obaveza u skladu sa podzakonskim aktima regulatornog tijela.xxviii 5. Ograničeno dejstvo obaveze informiranja 5.1. Manje je više ili …? Kao što je do sada više puta naglašeno Direktiva 2008/48/EZ polazi od premise da dobro informiran potrošač jeste samouvjeren potrošač koji je u stanju napraviti informiran izbor, odnosno donijeti odgovornu financijsku odluku. Europsko pravo zaštite potrošača obilježeno je paradigmom informiranja (Reich, 2009) jer ne samo da se vremenom povećavao broj informacija kao lijek za informacijski deficit na strani potrošača već su one postajale detaljnije i složenije. Identificiran je tako novi problem koji se može označiti kao informacijska prezasićenost (information overload) gdje potrošač zasut ogromnim brojem informacija ne može lako razlučiti bitne od manje bitnih i staviti ih u funkciju racionalnog odlučivanja (Cartwright, 2011; Nordhausen Scholes, 2009; Ebers, 2004). Sposobnosti većine potrošača su u značajnoj mjeri ograničene kada je u pitanju mogućnost primanja, pamćenja i procesuiranja velikog broja informacija što se označava kao ograničena racionalnost (Cartwright, 2011). Ograničena racionalnost (bounded rationality) slabi ulogu obaveze informiranja jer nekada je više možda ipak previše, a ta hipertrofija negativno se odražava na donošenje informirane odluke. Drugi problem je to što će mnoge za korisnike važne informacije ostati prikrivene i utopljene u moru nebitnih što pojedini autori označavaju kao „information overkill“ (Grundmann, 2009; Reich, 2009) iz tog razloga nužno je broj informacija svesti na razumnu mjeru, ali isto tako razdvojiti odlučujuće i bitne od ostalih informacija. Da bi informiranje bio efikasan instrument zaštite nužno je dakle svesti broj informacija na optimalnu mjeru, pronaći sredinu između deficita i suficita informacija, jer i jedno i drugo onemogućava racionalno odlučivanje. Nadalje, ključne informacije moraju biti dovoljno uočljive da lako plijene pažnju korisnika, a ne da ih mora posebno tražiti naročito kad ni sam nije siguran što da traži. Kao što se deficit negativno održava na odluke potrošača tako i suficit ima negativne implikacije jer se potrošač nerado odlučuje na čitanje i analiziranje duge liste informacija, pa vrlo lako odustaje od donošenja informirane odluke, a ugovor zaključuje motiviran nekim drugim ponekad i neracionalnim faktorima. U tom smislu umjesto o informiranom potrošaču može se govoriti o zbunjenom potrošaču (Nordhausen Scholes, 2009), a još uz to većina informacija se zapravo ponavlja iz faze u fazu. Veliki broj informacija zapravo odvraća korisnike od čitanje i analiziranja, jer i korisnici to doživljavaju kao svojevrsni teret i oduzimanje vremena, posebice što to zahtijeva i određena stručna znanja. Zakonske odredbe koje reguliraju ovu obavezu kada se pogleda veoma su voluminozne i nomotehnički podsjećaju na određena uputstva, što otežava primjenu i davateljima, a posebice korisnicima o čemu svakako treba povesti računa. Upravo jedno od rješenja problema preinformiranosti jeste standardizacija i pojednostavljivanje informacija putem informativnih obrazaca i njihova raspodjela kroz različite stadije ugovaranja, što je glavno obilježje potrošačkog ugovornog prava, no koliko li se u tome stvarno uspjelo? U Izvještaju Europske komisije o implementaciji Direktive 2008/48/EZ ocijenjeno je da je SECCI preopširan i suviše stručno formuliran da bi ga potrošači razumjeli, jer financijska pismenost varira. Kompleksan izgled formulara (sve Kako bi se olakšao položaj dužnika pogođenih stanjem elementarne nepogode (vrijeme poplava u maju 2014. godine) Agencija za bankarstvo FBiH donijela je Odluku o privremenim mjerama za tretman kreditnih obaveza i precizirala opciju moratorija. Tako plaćanje kreditnih obaveza odgađa se u maksimalnom trajanju do 12 mjeseci s krajnjim rokom do 30.9.2015. godine. Za period trajanja moratorija, produžava se krajnji rok otplate kreditnih obaveza ili se u okviru prvobitno ugovorenog roka vrši redefiniranje otplatnog plana. Tijekom trajanja moratorija, može se obračunavati kamatna stopa maksimalno do 50% iznosa od prethodno ugovorene kamatne stope. Za vrijeme trajanja moratorija može se ugovoriti i restrukturiranje kreditnih obaveza, što može uključivati novo potraživanje kojim se zamjenjuju postojeće kreditne obaveze klijenta, produženje roka vraćanja glavnice i/ili kamate, smanjenje kamatne stope, otpis dijela potraživanja, kapitalizaciju kamate, odobravanje novih kreditnih sredstava kako bi se sanirale štete ili druge bitne promjene kojima se olakšava položaj klijenta. xxviii �informacije su smještene na jedan list što znači da je i dalje aktualan problem sitno tiskanih slova) odvraća potrošače od njegove primjene i rezultira blagim negativnim utjecajem na zaštitu potrošača, pa je samim tim upitno da li potrošači iz takvog obrasca mogu lako vidjeti koja kreditna ponuda je povoljnija od druge. Drugim riječima, nije uspostavljen optimalan balans između informacijskog deficita i informacijskog suficita, a propisivanjem ovako opsežne liste Direktiva 2008/48/EZ više se približila ovom drugom, što je također nedostatak. SECCI koji je treba donijeti samo benefite korisnicima ipak trpi određene kritike u pogledu njegove efikasnosti. Kada je u pitanju dostupnost SECCI-a tu je otkriven još jedan problem, naime potrošačima je i dalje izrazito teško pristupiti ponudama, bilo da su ograničene samo na stvarne klijente određenog davatelja, bilo da se traži prethodna provjera kreditne sposobnosti. Istraživanje provedeno s tajnim kupcima koji su simulirali klijente zainteresirane za određene vrste potrošačkih kredita s ciljem ocjene dostupnosti SECCI-a, odnosno ispunjenja obaveze predugovornog informiranja dovelo je do slijedećih rezultata. Tako, iznenađujuće svega nekoliko tajnih kupaca uspjelo je dobiti SECCI, pretežno su morali tražiti da im se preda, međutim u Danskoj 90% tajnih kupaca nije dobilo SECCI ni kada su ga zatražili. Situaciji ja slična i u Estoniji, Latviji, Luksemburgu i Španjolskoj gdje preko 80% tajnih kupaca nisu dobili SECCI osim ako ga nisu zatražili. Dok u Italiji preko 50% tajnih kupaca dobilo je SECCI iako ga nije tražilo. Sve u svemu, u EU samo oko 50% tajnih kupaca uspjelo je dobiti SECCI iako su ga posebno tražili (Study od the functioning of the consumer credit market in Europe, 2013). Svrha predugovornog informiranje može se ostvariti jedino ukoliko potrošač i dobije standardni informacioni obrazac prije sklapanja ugovora, međutim u određenim situacijama to nije bio slučaj. Potrošači su najranije isti dobijali u mometnu sklapanja ugovora, dok stanoviti broj potrošača nije uopće dobio ovaj obrazac, što znači da su davatelji povrijedili svoju obavezu predugovornog informiranja. 5.2. Financijska (ne)pismenost Treba imati u vidu koliko god informacije pisane razumljivim, jasnim jezikom i dalje se radi o stručnim pojmovima koji da bi se ispravno razumjeli traže određeni stupanj financijske educiranosti. Informacije koje potrošač ne razumije mogu se staviti u istu ravan sa potpunim izostankom informacija, jer čitanje očito ne znači i razumijevanje, a financijska pismenost kod potrošača je šokantno loša (Garcia Porras and van Boom, 2009). Što znači da bez obzira na opseg i sadržaj informacija malo je vjerojatno da će potrošač zaista izabrati najpovoljniju ponudu, ukoliko nema osnovna znanja o svojstvima financijskog proizvoda koji kupuje. Tako primjerice, naznačenje EKS-a pomoći će korisniku samo ako je financijski dovoljno pismen da zna da je to kriterij za usporedbu različitih ponuda. Financijska pismenost ne može se poistovjetiti sa formalnim obrazovanjem jer i vrlo obrazovani potrošači mogu biti pravi laici kada se radi o ovoj vrsti usluga. Kako ne razumiju stručnu i složenu terminologiju, to se ne može očekivati da potrošači donose odgovorne financijske odluke, što utječe i na stabilnost financijskih tržišta koja se može narušiti kad se potrošači zaduže preko svojih mogućnosti ili kad su pogrešno informirani o svojim financijskim opcijama ili obavezama. Stupanj pismenosti ovisi i o nekim drugim faktorima, kao što su etnicitet, socioekonomski status, godine starosti, spol. Tako primjerice, visok stupanj pismenosti postoji kod visoko obrazovanih potrošača koji ostvaruju visoke prihode, srednjovječni potrošači su daleko pismeniji od ostalih, a muškarci su financijski pismeniji od žena (Mak, 2012). Iz ovog proizlazi da tzv. „disclosure information regime“ odnosno obaveza objavljivanja informacija ide prvenstveno u prilog educiranim, obrazovanim potrošačima, koji ipak ne čine dominantnu skupinu u profilu prosječnog potrošača (Wilhelmsson, 2007). Stoga, pravi je izazov kako podesiti mjere regulacije da se zadovolje interesi posebno osjetljivih skupina potrošača, a pri tome ne ugrozi slobodno funkcioniranje financijskog tržišta. S obzirom da se ne može staviti znak jednakosti između svih korisnika financijskih usluga tako ni paradigma informiranja nema prema svim isti zaštitni učinak. Financijski pismeniji korisnici mogu maksimalno učinkovito iskoristiti pružene informacije, a takvih je nažalost vrlo mali broj (World Bank, 2011), dok za ogromnu većinu korisnika informacije mogu imati samo „dekorativnu“ ulogu jer se suočavaju s problemom (ne)razumijavanja, pa samim time ne smatraju ih vrijednim jer ne vide kakve koristi mogu imati od njih. Upravo da bi se otklonilo potonje nužno je provoditi programe i raditi na financijskoj edukaciji �stanovništva što treba biti jedan od ciljeva svih subjekata koje je ZZP BiH naveo kao nositelje zaštite potrošača, jer svatko je (potencijalni) korisnik neke financijske usluge. 5.3. Neka opažanja u praksi Prethodno navedena europska iskustva ne djeluju nimalo ohrabrujuće, jer ukoliko se krše standardi zaštite potrošača u jednom tako uređenom sistemu, onda i ne iznenađuje puno situacija kada se ista krše u BiH. Određena iskustva (opažanja) o primjeni SIL-a iako je Zakon vrlo kratko u primjeni ipak postoje. Naime, davatelji su vrlo „ozbiljno“ shvatili ovu zakonsku obavezu tako što korisnicima uručuju SIL i to prilikom samog potpisivanja ugovora o financijskoj usluzi, ali ne i ranije. Tako primjerice, SIL nije dostupan na internet stranici banke, mada je korisniku dostupan kreditni zahtjev kojeg može „skinuti“ (download) i sačuvati u memoriji svog računara, te po potrebi odštampati i potpisanog predati na šalteru banke. Danas je puno korisnije da SIL bude na raspolaganju korisnicima na internet stranici, nego da se neposredno predaje u poslovnim prostorijama. SIL se pretvorio u samo još jedan dokument koji se mora predati uz ugovor, pritom korisnik i ne zna što je to SIL i koja je njegova svrha iako ga u tom trenutku potpisuje. Zakonska obaveza predugovornog informiranja na ovaj način gubi svoj osnovni ratio, jer korisnik nema priliku informirati se o financijskoj usluzi tako što će analizirati sadržaj SIL prije nego se obaveže ugovorom i to na nekom drugom mjestu, tj. izvan poslovnih prostorija oslobođen utjecaja službenika. Ono što je primjetno jeste uvriježena prešutna praksa davatelja da na korisnikov upit i pokazan interes za određenim proizvodom, prvo traže informacije o zaposlenju i mjesečnim primanjima, nakon čega slijedi i provjera kreditne sposobnosti a tek nakon toga se daju usmene informacije i ad hoc kreira konkretna ponuda (dozvoljeni iznos, obračun kamat), a ono što korisnik jedino dobija u pisanoj formi jeste primjerice obrazac zahtjeva za kredit uz spisak potrebne dokumentacije. Ovakvim pristupom korisnici su i dalje ograničeni u prikupljanju pisanih ponuda o uvjetima pružanja usluga različitih davatelja radi njihove usporedbe i odabira najpovoljnije. Obaveza predugovornog informiranja potpuno se stopila sa momentom perfekcije ugovora, drugim riječima uvriježena praksa se faktično i dalje nastavila. S aspekta korisnika i dalje ostaje rizik da se nepromišljeno i bez dovoljno razumijevanja ugovora kojem pristupaju obvezuju na duže vrijeme. Međutim, ovakvu praksu Zakon prekršajno sankcionira propisujući gornju i donju granicu novčane kazne za slučaj povrede obaveze informiranja prilikom oglašavanja, u predugovornoj i pregovaračkoj fazi, te prilikom i poslije ugovornog obvezivanja (čl. 47. Zakona). Iz ovog činjeničnog stanja proizlazi pitanje kako u praksi unaprijediti položaj korisnika. Prva pretpostavka je ispunjena a to je adekvatan pravni okvir, drugi korak jeste ozbiljno provođenje nadzora nad poštivanjem Zakona od strane Agencije za bankarstvo FBiH, što implicira i sankcioniranje svih oblika nepoštene poslovne prakse. Naime, ovo regulatorno tijelo ima posebno ovlaštenje da vrši nadzor nad davateljima financijskih usluga u skladu s ovim zakonom i zakonima kojima se uređuju banke, mikrokreditne organizacije i davatelji leasinga (čl. 45., st. 1. Zakona). Davatelji financijskih usluga do sada su se ponašali gotovo pa samovoljno kada su u pitanju odnosi sa potrošačima, a takvo postupanje deklaratorno je pravdano „potrebom održavanja stabilnosti i solventnosti financijskog sistema.“ Posljednjih nekoliko godina došlo je do značajnog povećanja volumena kredita na tržištu, te je takav trend stvorio privid da su se poboljšali i uvjeta kreditiranja u korist potrošača. Tako primjerice, došlo je do pada kamatnih stopa, uvodi se fiksna kamatna stopa za cijelo vrijeme otplate kredita, mijenjaju se instrumenti osiguranja kredita, umjesto jemaca uvodi se polica osiguranja, čak se pojavljuju krediti bez ikakvih sredstava osiguranja i sl. No, pojeftinjenja kredita ne znači da u ugovorima ne postoje odredbe koje ozbiljno narušavaju ugovornu ravnotežu između kreditora i potrošača. No, pored prethodne dvije mjere nužno je poduzeti i aktivnosti promoviranja Zakona i prava koja iz njega proizlaze, korisnici moraju biti upoznati sa pravima koja im pripadaju da bi se mogli njima i služiti. 6. Zaključak Obaveza informiranja je bez ikakve sumnje opravdan i potreban instrument zaštite. No, isto tako postavlja se pitanje je li dovoljan i koliko je stvarno učinkovit kada su u pitanju financijske usluge, jer ne smije se zaboraviti da se radi o adhezionim ugovorima gdje vlada pravilo „uzmi ili ostavi“. Zbog toga �koliko god korisnik bio dobro informiran on nikako ne može utjecati na sadržaj ugovora koji je prethodno pripremio davatelj. Iz tog razloga podjednako je važno regulirati sadržaj općih uvjeta poslovanja iz kojih se izvode ugovorne klauzule te prevenirati ugovaranje nepravičnih ugovornih odredaba. Za potrošače puno efikasniji vid zaštite jeste preveniranje i sankcioniranje nepoštene poslovne prakse davatelja i kontrola sadržaja adhezionih ugovora, nego samo jačanje potrošačke pozicije pružanjem silnih informacija za koje nije izvjesno da li će i koliko uspješno staviti u funkciju odgovornog i raionalnog odlučivanja. Drugim riječima, obaveza informiranja jeste mandatorni instrument zaštite ali nikako ne može biti jedini i odlučujući, jer da bi bio učinkovit mora postojati sprega između njega i svih ostalih instrumenata koji ovise o aktivnoj ulozi tijela javne vlasti, posebice onih specijaliziranih za nadzor nad poslovanjem financijskih institucija. Novi regulatorni okvir u BiH ima za cilj osigurati da svi davatelji financijskih usluga djeluju na pošten i profesionalan način i to prije, prilikom ali i nakon sklapanja konkretnog financijskog aranžmana, što treba ojačati poprilično narušeno povjerenje korisnika. S druge strane i od samih korisnika se očekuje odgovorno ponašanje kroz pružanje potpunih i istinitih informacija o svom financijskom bonitetu, te ozbiljniji i savjesniji pristup kada se radi o preuzimanju financijskih obaveza i pojačana svijest o mogućem riziku (pre)zaduženosti. Informiranje je podloga za dobro, racionalno i odgovorno odlučivanje, a upravo to i jeste intencija zakonodavca koji obavezujući davatelje na pružanje što je moguće više informacija želi povećati osobnu odgovornost korisnika prilikom ulaska u određene financijske aranžmane. 7. Literatura Baretić, M. (2003/2004). Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima s posebnim osvrtom na ugovore banaka i osiguravajućih društava. I/II dio. Suvremeno poduzetništvo, 12/2003, 1/2004, 239-249 Bikić, E. (2014). Zakon o zaštiti žiranata/jemaca u Federaciji BiH. Anali Pravnog fakultet Univerziteta u Zenici, 14/2014, 15-33 Cartwright, P. (2001). Optimal Consumer Protection in Financial Services. ECRI/CEPS Seminar, 7th June 2001 Brussels Cartwright, P. (2011). The Vulnerable Consumer of Financial Services: Law, Policy and Regulation. Financial Services research Form. Preuzeto sa: http://www.nottingham.ac.uk/business/businesscentres/crbfs/documents/researchreports/paper78.pdf Centralna banka Bosne i Hercegovine. (2014). Bilten Centralne banke Bosne i Hercegovine, br. 2. Preuzeto sa: http://www.cbbh.ba/files/bilteni/2014/Bilten_2_2014.pdf Čikara, E. (2009). Nova Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu (I). Pravo i porezi, 18:94-102 Čulinović-Herc, E. (2005). Zaštita potrošača i zaštita ulagatelja na hrvatskom tržištu financijskih usluga. U V., Tomljenović, E., Čulinović-Herc (ur.), Zaštita potrošača i ulagatelja u europskom i hrvatskom pravu, Izazovi međunarodnog tržišta robe i kapitala (210-243). Rijeka: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci Ebers, M. (2004). Information and advising requirements in the financial services sector: Principles and Peculiarities in EC Law. Electronic Journal of Comparative Law, Vol. 8.2 Preuzeto sa: http://www.ejcl.org/82/art82-2.PDF European Commission. (March 2012). Special Eurobarometer 737-Retail Financial sevices. Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/internal_market/finservices-retail/docs/policy/ebspecial _373-report_en.pdf European Parliament's Committee on the Internal Market and Consumer Protection. (January 2012). Study on Implementation of the Consumer Credit Directive. Preuzeto sa: http://www.europarl.europa.eu/studies Feješ, A. (2009). The impact of information on responsible lending and responsible borrowing in the European Union. Pravni život, 12/2009, 751-765 �Ferretti, F. (2014). EU Competition Law, the Consumer Interest and Data Protection: The Exchange of Consumer Information in the Retail Financial Sector. New York: Springer Fox, J. J & Bartholomae S. (2008). Financial Education and Program Evaluation. In J. J. Xiao, (eds) Handbook of Consumer Finance Research (pp. 47-69). New York: Springer. Garcia Porras, C. & van Boom, W. (2009). Information disclosure in the EU Consumer Credit Directive: Opportunities and limitations, Rotterdam Institute of Private Law Working Paper. Preuzeto sa: http://ssrn.com/abstract=1538111 Grable, E. J. (2008). Risk Tolerance, In J. J., Xiao (ed.), Handbook of Consumer Finance Research (pp. 3-21). New York: Springer Grundmann, S. The Structure of the DCFR – Which Approach for Today‟s Contract Law? (2008) 3 European Review of Contract Law Hadfield, K. G., Howse, R. & Trebilcock, J. M. Information-Based Principles for Rethinking Consumer Protection Policy. Journal of Consumer Policy 21:131-169, 1998. Hondius, E. The Protection of the Weak Party in a Harmonised European Contract Law: A Synthesis. Journal of Consumer Policy 27:245-251, 2004. Howells, G. The Potential and Limits of Consumer Empowerment by Information. Journal of Law and Society 32, 2005:349-370 IPSOS & London Economics. (July 2013). Study od the functioning of the consumer credit market in Europe, Final report. Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/consumers/ archive/ rights/docs/consumer_credit_market_study_en.pdf Izvještaj Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o implementaciji Direktive 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu, Bruxelles, 14.5.2014. COM (2014) 259 final. Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/transparency/regdoc/rep/ 1/2014/HR/1-2014-259-HR-F1-1.Pdf Kačer, H. (2009). Da li su ništetne odredbe u ugovorima o kreditu koje vjerovniku daju pravo jednostrano i bez obrazloženja mijenjati kamatne stope. Pravni život, 13/2009, 115-131 Lando, O. (2000). Some Features of the Law of Contract in the Third Millennium. In Scandinavian Studies in Law, 40. Preuzeto sa: http://www.scandinavianlaw.se/pdf/40-13.pdf Mak, V. (June 2012). The Myth of the „Empowered Consumer‟ Lessons from Financial Literacy Studies. TISCO Working Paper Series on Banking, Finance and Services No. 03/2012. Preuzeto sa: http://ssrn.com/abstract=2077539 Maričić, B. (2005). Ponašanje potrošača, sedmo izdanje. Beograd: Centar za izdavačku delatnost Ekonomskog fakulteta u Beogradu Micklitz, H-W., Reich, N. & Rott, P. (2009). Understanding EU Consumer Law. Intersentia Misita, N. & Grbo Z. (2011). Evropsko poslovno pravo – odabrane teme. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu Misita, N. (2008). Zaštita potrošača i tržište finansijskih usluga Evropske unije. Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse. br. 6. Mostar. 81-105 Nordhausen Scholes, A. (2009). Information Requirements. In G. Howells, R., Schulze (ed.), Modernising and Harmonising Consumer Contract Law (pp.213-237). Munich: Sellier Publishers �Petrić, S. (2002). O problemu nepravednih odredaba potrošačkih ugovora u pravu Europske zajednice i pravu Bosne i Hercegovine. Zbornik radova Aktualnosti građanskog i trgovačkog zakonodavstva i pravne prakse. br. XV. Mostar Reich, N. (2009). Crisis or Future of European Consumer Law? In D. Parry, A. Nordhausen, G. Howells & C. Twigg-Flesner (eds), The Yearbook of Consumer Law 2009 (pp. 3-67). Aldershot: Ashgate Publishing Rose, S. P. & Hudgins, C. S., (ur.) Vasković V. (2005). Bankarski menadžment i finansijske usluge, šesto izdanje. Beograd: Data status Stuyck, J. (2007). The Notion of the Empowerd and Informed Consumers in Consumer Policy and How to Protect the Vulnerable Under Such Regime. In G. Howells, A. Nordhausen, D. Parry & C., TwiggFlesner (eds), The Yearbook of Consumer Law 2007 (pp. 167-186). Aldershot: Ashgate Publishing Verstraeten, G., Van den Poel, D. (2005). The Impact of Sample Bias on Consumer Credit Scoring Performance and Profitability. The Journal of the Operational Research Society. Vol. 56, No. 8. 981-992 Vilus, J. (1976). Opšti uslovi formalnih ugovora. Beograd: Savremena administracija Wilhelmsson, T. (2007). The Informed Consumer v Vulnerable Consumer in European Unfair Commercial Practices Law – A Comment. In G. Howells, A. Nordhausen, D. Parry & C., Twigg-Flesner (eds) The Yearbook of Consumer Law 2007 (pp.211-227). Aldershot: Ashgate Publishing Wilhelmsson, T. The Abuse of the „Confident Consumer‟‟ as a Justification for EC Consumer Law. Journal of Consumer Policy 27:317-337, 2004. Wilson, S. N. (1965). Freedom of Contract and Adhesion Contracts. The International and Comparative Law Quarterly, Vol. 14, No. 1, 172-193. World Bank. (April 2011). Bosnia and Herzegovina - Diagnostic Review of Consumer Protection and Financial Literacy in Banking Services. Volume I (Key Findings and Recommendations) and Volume II (Comparison with Good Practices) �Author: Anita Petrović, PhD, Assistant Professor Institution: Faculty of Law, University of Tuzla E-mail: anita.petrovic@untz.ba INFORMATION REQUIREMENTS AS A MECHANISM OF PROTECTION OF FINANCIAL SERVICES USERS - ADVANTAGES AND LIMITATIONS Abstract This paper analyzes the information obligations as one of the instruments of consumer protection created in European consumer law. As a result of the fulfullment obligation of approximation of laws with ascquis, this instrument takes a important place in the new Act on the Protection of Financial Services Users in Fedaration Bosnia and Herzegovina. Directive 2008/48/EC on cosumer credit agreements is based on the information approach, which assumes that only the informed consumer can make an informed choice and make responsible financial decisions. This approach follows the domestic legislature in terms of a comprehensive, standardized and highly detailed regulation of obligations to inform users at the pre-contractual stage and once the contract has been concluded. The purpose of this instrument is to empower financial services user, to fill the information gap and make him more equl to counterparty, because of intangibile nature of financial service everithing that consumer has is information. But other than that this instrument has a broader role and that is to preserve stability of financial sector as it enables the implementation of the principles of responsible borrowing and preventing over-indebtedness. The aim of this paper is to critically examine the provisions of the Act on the Protection of Financial Services Users, which regulates the obligation to inform, and consequently point to the advantages and disadvantages of new solutions in view of the financial literacy problem faced by a large number of users. Keywords: obligation to inform, financial services, consumer, financial literacy. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3185 Title A name given to the resource INFORMIRANJE KAO MEHANIZAM ZAŠTITE KORISNIKA FINANCIJSKIH USLUGA – PREDNOSTI I OGRANIČENJA Author Author PETROVIĆ, Anita Abstract A summary of the resource. U radu se analizira institut obaveze informiranja kao jednog od instrumenata zaštite kreiranog u europskom pravu zaštite potrošača. Kao rezultat obaveze usklađivanja domaćih propisa sa ascquisom isti zauzima značajno mjesto u novom Zakonu o zaštiti korisnika financijskih usluga u Fedarciji BiH, budući da Direktiva 2008/48/EZ o ugovorima o potrošačkom kreditu počiva na informacijskom pristupu, koji polazi od pretpostavke da samo informiran potrošač može učiniti informiran izbor i donijeti odgovornu financijsku odluku. Ovaj pristup slijedi domaći zakonodavac u smislu sveobuhvatne, standardizirane i vrlo iscrpne regulacije dužnosti informiranja korisnika u predugovornom stadiju, prilikom sklapanja i za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Svrha ovog instrumenta jeste ojačati položaj korisnika, popuniti informacijski jaz i učiniti ga ravnopravnom ugovornom stranom, jer zbog bestjelesne prirode financijskih usluga jedino što korisniku stoji na raspolaganju jesu informacije. No, osim toga on ima i širu ulogu a to je očuvanje stabilnosti financijskog sektora putem realizacije načela odgovornog zaduživanja i prevencije prezaduženosti.Zadatak ovog rada jeste kritički razmotriti odredbe Zakona o zaštiti korisnika financijskih usluga kojima se regulira obaveza informiranja, te slijedom toga ukazati na prednosti i nedostatke novih rješenja imajući u vidu problem financijske pismenosti s kojim se suočava veliki broj korisnika. Ključne riječi: obaveza informiranja, financijske usluge, potrošač, financijska pismenost. Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/dbfaee7668fede3ebde3f35cd996b8c0.docx b34e691d154e27f5dec126dbab6a7668 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c6d6b08021a5ff255b5390cac9566437.pdf 18bbffd5739b35f406d69642861275aa PDF Text Text Autori: (1) Luka Pribisalić, odvjetnički vježbenik; (2) Dino Pivac, odvjetnički vježbenik; (3) Nenad Miletić, sudac Institucije: (1) Odvjetničko društvo „Primorac i partneri“j.t.d. Split, (2) Općinski građanski sud u Zagrebu E-mail: lpribisalic@gmail.com; dino.pivac@primorac-partners.com PRAVNI ASPEKT ZAŠTITE POTROŠAČA KOD UGOVORA O KREDITU S VALUTNOM KLAUZULOM VEZANOM ZA ŠVICARSKI FRANAK Sažetak Autori u radu analiziraju pravne učinke problematike ugovora o kreditu s obzirom na činjenicu da je glavnica predmetnog ugovora indeksirana u stranoj valuti. Poseban aspekt rada čini prikaz ugovora o kreditu s glavnicom indeksiranom u valuti švicarski franak. Sustavnim prikazom predmetne problematike autori ukazuju na informiranje prosječnog potrošača od strane zajmodavca (banke) o prednostima i nedostacima postojećih rješenja. Autori u radu ukazuju na (ne)zakonitost odnosno (ne)ustavnost valutne klauzule kao takve i pravne učinke primjene navedenih klauzula u ugovoru o kreditu istovremeno analizirajući odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te rješenja europskih pravnih sustava glede ugovorene valutne klauzule u švicarskom franku, te dopuštenosti i određenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula. Ključne riječi: zaštita potrošača, ugovor o kreditu, valutna klauzula, švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa �1. Uvod Globalna gospodarska kriza pogodila je veliki broj kreditnih duţnika, posebno one duţnike koji su imali kredite vezane za stranu valutu, ponajprije za švicarski franak. Kako bi odgovorili na sve aspekte ove problematike potrebno je ocijeniti valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odlukama banaka u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji, a potom i posljedice istih ugovornih odredbi u situaciji aprecijacije tečaja švicarskog franka. Centralno pitanje, na koje je morala odgovoriti sudbena vlast, a koje je zaokupilo i domaću i europsku stručnu i opću javnost, jest ocjena jesu li potrošači znali ili makar mogli i trebali znati za posljedice koje su nastupile iz odredaba ugovora o kreditu koje su sklopili.i 2. Valutna klauzula u republici hrvatskoj Valutna klauzula po ugovorima o kreditu, gdje je banka zajmodavac, nametnuta je strukturom štednje koju biraju građani, a ne banke. Takva struktura štednje postoji od davne 1965.g. kada je u bivšoj SFR Jugoslaviji (u daljnjem tekstu: SFRJ) provedena „privredna reforma“, te omogućena štednja i otvaranje deviznih računa u bankama tj. kada je uvedena valutna klauzula.ii Kako je iz navedenoga vidljivo da je valutna klauzula uvedena tijekom „privredne reforme“ 1965.g., kada je ujedno i ozakonjena, autori ukazuju na odredbe koje su bile na snazi u razdoblju kada su plasirani krediti čija je glavnica vezana valutnom klauzulom švicarski franak (u daljnjem tekstu: CHF). U Republici Hrvatskoj su to Zakon o obveznim odnosima koji je preuzet iz bivše SFRJ i koji je bio na snazi do 31. 12. 2005.g.iii, te Zakon o obveznim odnosima koji je od 01. siječnja 2006. godine do danas na snaziiv, koji u članku 395. odnosno članku 22. sadrţavaju sljedeće identične odredbe: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Odredbe ovoga Zakona o kamatama primjenjuju se na novčanu obvezu neovisno o valuti u kojoj je izražena.v Iz navedene odredbe vidljivo je kako svaka novčana obveza moţe biti indeksirana u stranoj valuti u bilo kojem dvostranoobveznom pravnom odnosu, pa tako i u odnosu između poslovne banke kao zajmodavca i korisnika kredita kao zajmoprimca po ugovoru o kreditu. Hrvatska narodna banka (u daljnjem tekstu: HNB) odrţava stabilnim („brani“) tečaj hrvatske kune prema Euru (ne prema drugim valutama) uključivanjem na devizno trţište kako bi spriječila prevelike tečajne oscilacije i nastojala odrţati tečaj stabilnim. Stoga se, u odnosu na deprecijaciju ili aprecijaciju Detaljnije o (ne)dopuštenom ugovaranju valutne klauzule u CHF vidjeti Pranjić, S.: (Ne)dopuštenost odobravanja kredita u CHFugovaranja valutne klauzule u CHF i jednostranog mijenjanja ugovorenog reţima upravljanja promjenjivom kamatnom stopom, Tranzicija, br. 34., 2015., str. 15.-38. ii Vidi Zoran Bohaček: Istine i zablude o bankovnom sustavu; Valutna klauzula je izbor građana, www.banka.hr., objavljeno 08. 01. 2014.g. (pregledano 08. 01. 2014.g.) iii Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91 do 88/01, dalje u tekstu ZOO/91) iv Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje u tekstu: ZOO/05) v Članak 22. Zakona o obveznim odnosima ZOO/05 i �Hrvatske kune prema ostalim valutama ne uključuje, nego se u pravom smislu riječi provodi reţim fluktuirajućeg tečaja.vi 2.1. Početak plasiranja kredita s deviznom klauzulom u švicarskom franku u RH Krediti u švicarskom franku su se u Republici Hrvatskoj u većoj mjeri počeli pojavljivati 2005.godine. U srpnju iste godine u Hrvatskom saboru guverner (tada zamjenik) HNB-a Boris Vujčić upozoravao je da HNB ne moţe osiguravati stabilnost tečaja CHF prema Hrvatskoj kuni ( u daljnjem tekstu: HRK), već isključivo osigurava stabilnost Eura, dok su sve ostale valute podloţne globalnim kretanjima. U tom smislu je istaknuo da klijenti trebaju biti svjesni rizika pri uzimanju takvih kredita. Iako su mediji prenijeli njegove riječi, kasnija reakcija bila je napad medija i javnosti da on zapravo ţeli spriječiti građane prilikom uzimanja „povoljnijih kredita“ tjerajući ih na one s "lošijim" uvjetima.vii Potrebno je napomenuti kako je ovo razdoblje obiljeţeno masovnim uzimanjem kredita, a svi klijenti nisu mogli biti sposobni na kredite bez valutne klauzule ili s valutnom klauzulom vezanom uz EUR, te su banke ponudile izbor jeftinijih kredita vezanih za CHF. U svezi s time valutna klauzula sluţi osiguranju tečajnih rizika, a što je banka u obvezi prema svojim klijentima, ponajprije štedišama. Bitno je napomenuti da su svi korisnici kredita znali da su im krediti vezani za valutnu klauzulu CHF, no pitanje je jesu li znali ili trebali znati posljedice aprecijacije tečaja CHF.viii 3. Nastanak ugovorne obveze u ugovoru o kreditu Ugovor je sklopljen kada se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora. Ugovor o kreditu mora biti sklopljen u pisanom obliku i njime se mora utvrditi iznos, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.ix Nadalje svi ugovori su imali formu solemnizacije kod javnog biljeţnika, ako se radilo o hipotekarnom kreditu, i ostale formalne elemente, tako da nastanak takvog ugovornog odnosa nije sporan. Ono što je sporno jest je li se zakonito ugovarala valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa (što smo pokazali da jest kod valutne klauzule, a o promjenjivoj kamatnoj stopi u nastavku) i je li sadrţaj ugovora bio razumljiv svim korisnicima/duţnicima kredita, jesu li im bile poznate sve posljedice ugovaranja spornih klauzula i jesu li banke poštivale pozitivnopravne propise o zaštiti potrošača, odnosno jesu li postupale u skladu ili protivno načelu savjesnosti i poštenja.x 3.1. Sadržaj Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF i razumijevanje tog Ugovora od strane potrošača Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godinexi propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godinexii gotovo identično (izostavljena je riječ lako prije riječi uočljive) istu stvar normira u svom članku 99. Dakle, jedina razlika između ove dvije odredbe se sastoji u intezitetu uočljivosti. Vidi www.hnb.hr Tečajna lista, o tečaju kune (pregledano 20. 10. 2015.g.) Vidi Zoran Bohaček: Saga o švicarcu (1), www.banka.hr, objavljeno 12. 06. 2015.g. viii Više o optimalnom sustavu deviznog tečaja za Republiku Hrvatsku vidi Koški, D.: Izbor optimalnog sustava deviznog tečaja za Republiku Hrvatsku, Ekonomski Vjesnik, br.1.-2., 2008., str. 31. – 41.; O fluktuirajućem deviznom tečaju i vođenju neovisne monetarne politike vidi Koški, D.: Izbor optimalnog sustava deviznog tečaja za Republiku Hrvatsku, Ekonomski Vjesnik, br.1.-2., 2008., str. 31. – 41. ix Članak 1022. ZOO/05 x O zaštiti potrošača s aspekta ugovaranja kredita vidi Stern, A.: Consumer Protection in Australia, u: International Consumer Protection, Springer, 2013., str.5.-7. xi (NN 96/03; dalje u tekstu: ZZP/03) xii (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje u tekstu: ZZP/07) vi vii �Nadalje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnoteţu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Te odredbe ZZP/03 i ZZP/09 temelje se na Direktivi Vijeća 93/13 EEZ-axiii. Iz polja primjene ove Direktive 93/13 EEZ isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo.xiv Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela svakog obveznog prava, pa tako i hrvatskogxv i svi su ga sudionici u obveznopravnom odnosu duţni poštivati. Tako prof. Vilim Gorenc smatra da poštivanje načela savjesnosti i poštenja znači postupati s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju ugovora i polagati račune, uvaţavati interese obiju strana glede tumačenja ugovora, razvijati suradnju i pruţanje zaštite prema trećima, suzdrţavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obveznopravnog odnosa i spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza i očekivanje takvog ponašanja pri zasnivanju, ispunjenju i ostvarivanju prava suugovaratelja i sl.xvi Jesu li se prilikom sklapanja ugovora banke pridrţavale načela savjesnosti i poštenja autori razmatraju kroz pridrţavanje tog načela prilikom ugovaranja valutne klauzule i prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope. 3.2. Ugovaranje valutne klauzule Kako je već navedeno, valutna klauzula je u Republici Hrvatskoj dopuštena i nije sporno njezino često korištenje. Visoki trgovački sud RH preinačavajući prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu ocjenjuje odredbu jasnom i razumljivom, te ističe kako su svi saslušani svjedoci potvrdili jasnoću u svezi ovisnosti glavnice o tečaju CHF. Također, svjedoci su bili upoznati s promjenjivošću tečaja, ali su se nadali da se isti neće znatno promijeniti jer je CHF u prošlosti bio stabilna valuta i nije puno oscilirao. Zbog toga što je odredba bila jasna i lako razumljiva, izuzeta je od ispitivanja poštenosti.xvii Isto stajalište je zauzeo i Vrhovni sud RH pa ne prihvaća argumentaciju tuţitelja da potrošačima odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva, kao i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača, te zaključuje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli potrošačima bila razumljiva, kao i sve posljedice koje iz nje proizlaze.xviii Nadalje, valutna klauzula je ugovorena na način da je glavnica ovisna o kretanju tečaja švicarskog franka, dakle, nije jednosmjerna na način da u slučaju aprecijacije švicarskog franka „raste“ i glavnica, xix a u slučaju da švicarski franak deprecira u odnosu na dan kada je sklopljen ugovor o kreditu, glavnica ostaje vezana za tečaj kakav je bio u vrijeme ugovaranja. Iz navedenog proizlazi da su u ovim ugovorima i banke i građani preuzeli određeni rizik ugovaranja valutne klauzule, a ne da je jedna od strana bila u povoljnijoj poziciji. Dapače, situacija je bila upravno onakva kakva treba biti u dvostranoobveznim ugovorima. Treba svakako napomenuti da su krediti u CHF bili daleko povoljniji od kredita u EUR ili HRK, pa su se za njega odlučivale i fizičke osobe dobrog imovinskog stanja, čak i stručne osobe kao pravnici i ekonomisti, koji su bili kreditno sposobni i za kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR ili čak bez valutne klauzule tj. u HRK, a ne samo oni koji su jedino bili sposobni ugovoriti kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. COUNCIL DIRECTIVE 93/13/EEC of 5 April 1993 on unfair terms in consumer contracts (OJ EU L 95/29, dalje u tekstu: Direktiva 93/13) xiv Članak 3. stavak 2. Direktive 93/13: „Smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.“ xv Članak 4. ZOO/05 xvi Gorenc, Vilim, Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRiF Plus, Zagreb, 1998., str. 11 xvii Odluka Visokog trgovačkog suda RH, posl. br. Pţ-7129/13 od 13. 06. 2014.g., str. 52.-53. xviii Odluka Vrhovnog suda RH, posl. br. Revt-249/14 od 09. 04. 2015.g., str. 18. xix Pojašnjeno: Glavnica ne raste, niti pada, ona je uvijek ista, tj. indeksirana je u određenu valutu (u konkretnim slučajevima švicarski franak), pa je za glavnicu od na primjer za anuitet od 500,00 CHF u srpnju 2011.g. bilo potrebno izdvojiti više HRK, nego u srpnju 2007.g. xiii �Dva su razloga zbog kojih su, prema mišljenju autora, na trţište plasirani krediti u CHF, a to su: 1. jeftini izvori novca s valutnom klauzulom u CHF, a koji novac su banke mogle jeftino plasirati klijentima, kojima je takav kredit zbog jeftinoće bio interesantan, 2. što su te kredite zbog njihove jeftinoće mogli plasirati u vremenu (2002.-2008.) kreditnog „booma“ i klijentima koji su ţeljeli podići kredit, a nisu bili kreditno sposobni za ugovoriti kredit s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule. Za kreditima, pogotovo stambenim što mogu pokazati i statistike, vladala je u Republici Hrvatskoj velika potraţnja, a svi nisu bili kreditno sposobni za ugovoriti kredite, što dovodi do jasnog zaključka da je ponuda kredita u CHF bila zapravo reakcija banaka na potrebe trţišta. Po mišljenju autora, ispravan je stav Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH koji ne prihvaćaju stajalište prvostupanjskoga suda da su banke znale da će švicarski franak u tolikoj mjeri aprecirati. U svom obrazloţenju prvostupanjski sud citira istraţivanja Međunarodnog monetarnog fonda (u daljnjem tekstu: MMF) iz oţujka 1997.g. u kojem istraţivanje navodi moguću aprecijaciju švicarskog franka, a poslije se ustanovilo da je navedeno istraţivanje provedeno i da se u njemu navela mogućnost aprecijacije švicarskog franka kao posljedica uvođenja Eura kao zajedničke valute 1999.g. do otprilike 2005.g. Kretanje nominalnog tečaja EUR/CHF je u razdoblju za koje sud smatra da se moglo predvidjeti većinom bilo suprotno od očekivanja. U razdoblju u kojem se očekivala aprecijacija franka (od 1999. do cca. 2005. godine), on je većinom gubio na vrijednosti ili je njegova vrijednost stagnirala (u 70% analiziranog razdoblja). Aprecijacijski pritisci koji su se pojavili u 2000. i 2001. godini posljedica su recesije u SAD-u i EU, a ne uvođenja eura.xx MMF je u izvješću za Švicarsku iz 2000.g. naveo „…kretanje franka u suprotnosti s ranijim očekivanjima da bi uvođenje eura moglo potaknuti snaţne priljeve kapitala i aprecijacijske pritiske na švicarski franak.“xxi Guverner Švicarske narodne banke Jean-Pierre Roth u svom u svom govoru u Sao Paolu 19. studenoga 2004.g. navodi: „...izazov za monetarnu politiku bi nastupio kad bi se materijalizirali značajni aprecijacijski pritisci u vrijeme slabe ekonomske aktivnosti i kamatnih stopa blizu nule. Švicarska središnja banka izrazila je svoju spremnost da se, u takvim okolnostima, upusti u kvantitativno olakšanje u formi nesteriliziranih deviznih intervencija i kupnje domaćih obveznica...“ …“čini se da je danas švicarski franak manje osjetljiv na šokove deviznih tečajeva i više zaštićen od špekulativnih napada.“xxii Iz svega navedenoga vidljivo je da je švicarski franak bio stabilna valuta, čak i u trenucima kada se mislilo da će aprecirati zbog uvođenja Eura kao zajedničke valute, te da je njegova aprecijacija posljedica velike ekonomske krize koja je svijet pogodila krajem 2008.g. Kao i kod svake gospodarske krize kapital je traţio svoju „sigurnu luku“, a našao ju je u Švicarskoj i njezinoj valuti. http://www.banka.hr/komentari-i-analize/slucaj-franak-izvjesce-mmf-a-kretanje-franka-i-predvidjanje-krize (pregledano: 20. 10. 2015.g.) xxi http://www.banka.hr/komentari-i-analize/slucaj-franak-izvjesce-mmf-a-kretanje-franka-i-predvidjanje-krize (pregledano 20. 10. 2015.g.) xxii Jean-Pierre Roth: Swiss franc and euro - two sister currencies? Speech by Mr Jean-Pierre Roth, Chairman of the Governing Board of the Swiss National Bank, at the Swiss-Brazilian Chamber of Commerce, Sao Paulo, 19 November 2004. xx �Također, svi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak imali su odredbu koja je uočljiva, koja se nalazila na prvoj stranici svih predmetnih ugovora, ista nije pisana sitnim slovima i ne predstavlja nikakvu skrivenu zamku za potrošača. Pod potrošačem treba podrazumijevati prosječnog potrošača koji je prema tumačenju suda Europske unije dobro informirana, razumna, paţljiva i oprezna osobe. Zaključak Visokog trgovačkog suda RH, a kojem se i autori priklanjaju, jest da je navedena odredba svima, pa i potrošačima dobro razumljiva. 4. Promjenjiva kamatna stopa u ugovorima o kreditu vezanim za švicarski franak U većini ugovora o kreditu koji su vezani za valutnu klauzulu švicarski franak u Republici Hrvatskoj bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci poslovne banke (uz izuzetak Sberbank d.d., a što su utvrdili i sudovi u postupku). Ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije nezakonito. Međutim, po mišljenju sudova promjenu promjenjivog dijela kamatne stope bilo je potrebno potrošačima pobliţe objasniti i informirati ih. Štoviše, puno je bolje trebalo objasniti razloge, modalitete i mehanizme promjene promjenjivog dijela kamatne stope. To apostrofira i Europski sud pravde u predmetu pod poslovnim brojem C-26/13.xxiii Naše mišljenje je u skladu s mišljenjima sudova Republike Hrvatske i Europskoga suda pravde da oni koji daju potrošačima kredite moraju promjenjivi dio kamatne stope vezivati uz promjenu neke referentne kamatne stope kako bi svi prosječni potrošači mogli bez velikoga problema razumjeti na koji način i zbog čega se cijena (kamate su cijena) koju moraju platiti mijenja.xxiv 5. Direktiva 2014/17/EU Europskog Parlamenta i Vijeća od 04. veljače 2014. godine o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretninexxv i o izmjeni direktiva 2008/48/EZxxvi i 2013/36/EUxxvii i uredbe (EU) br. 1093/10xxviii 5.1. Reguliranje valutne klauzule prema Direktivi Hrvatski sudovi nisu mogli primjenjivati pravo Europske unije pri rješavanju sporova koji se odnose na Ugovore o kreditu vezane za valutnu klauzulu švicarski franak, a sve iz razloga što su se sporni ugovori sklapali do kraja 2008.g., a u to vrijeme Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. U ovom dijelu prikazat će se kako citirana Direktiva EU propisuje ugovaranje kredita u stranoj valuti, uz analizu predmetnih odredbi i mišljenje autora.xxix „Članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“ (Visoki trgovački sud RH, Pţ-7129/13, str. 57) xxiv „…U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze…“ (Ţupanijski sud u Splitu, Gţo-199/14) xxv DIRECTIVE 2014/17/EU OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 4 February 2014 on credit agreements for consumers relating to residential immovable property and amending Directives 2008/48/EC and 2013/36/EU and Regulation (EU) No 1093/2010 (OJ EU L 60/14) xxvi DIRECTIVE 2008/48/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 23 April 2008 on credit agreements for consumers and repealing Council Directive 87/102/EEC (OJ EU L 58/08) xxvii DIRECTIVE 2013/36/EU OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 26 June 2013 on access to the activity of credit institutions and the prudential supervision of credit institutions and investment firms, amending Directive 2002/87/EC (OJ EU L 176/13) xxviii REGULATION (EU) No 1093/2010 OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 24 November 2010 establishing a European Supervisory Authority (European Banking Authority), amending Decision No 716/2009/EC and repealing Commission Decision 2009/78/EC xxix 9. Poglavlje, članak 23. Direktive: 1. Države članice osiguravaju da, ako se ugovor o kreditu odnosi na kredit u stranoj valuti, u trenutku sklapanja kredita postoji prikladan regulatorni okvir kojim se osigurava barem da: (a) potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u alternativnu valutu, pod određenim uvjetima; ili xxiii �Prema Direktivi drţava članica je obvezna osigurati regulatorni okvir kojim se osigurava da potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u alternativnu valutu pod određenim uvjetima ili da postoje neki drugi aranţmani kojima se ograničava tečajni rizik kojem je potrošač izloţen. Alternativna valuta bi bila ona valuta u kojoj potrošač ostvaruje prihode ili drţi imovinu iz koje se kredit treba isplatiti, a moţe biti i valuta drţave članice u kojoj je potrošač imao boravište u trenutku sklapanja ugovora.xxx Mišljenje je autora, interpretirajući citirane odredbe, da u slučaju ako se odluči za opciju iz članka 23. stavak 1. točka (a) Direktive, drţava članica mora ponuditi konverzija kredita kako je gore navedeno. Međutim, postavlja se pitanje što je s bankama koje, kao što je slučaj u Republici Hrvatskoj, većinu depozita imaju u devizama? Kako će banke uskladiti svoje poslovne knjige? Nadalje, članak 23. stavak 3. Direktive navodi da se provodi trţišni tečaj koji vrijedi na dan provedbe pretvaranja (konverzije), osim ako u ugovoru nije drugačije određeno, te se u tom trenutku moţe dogoditi da kredit bude skuplji zbog većih kamatnih stopa što imamo u Republici Hrvatskoj prilikom provedbe konverzije kredita prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijamaxxxi, a što se i događa u vrijeme pisanja ovoga rada. Tako vidimo da upravo najugroţeniji mogu biti pogođeni konverzijom jer pristanu li na nju neki plaćaju iste, neki malo veće, a neki malo manje anuitete, a to iz razloga što su krediti koji su vezani uz valutnu klauzulu EUR bili i jesu skuplji krediti, a tečaj švicarskog franka za potrošačke kredite s klauzulom u švicarskom franku je fiksiran na 6,39 kn godinu dana počevši od 26. 01. 2015.g. xxxii Također, moţe se dogoditi da švicarski franak deprecira, a što neki analitičari predviđaju, pa bi u tom slučaju svatko tko se odlučio na konverziju bio „na gubitku“. Još pogubnije, moţe se dogoditi da potrošači, a što je bio slučaj krajem 80-ih i početkom 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ, imaju depozite u devizama, a kredite u domaćoj valuti, pa u scenariju devalvacije otkupe za neobjektivno malu vrijednost nekretninu, a banke propadaju i drţave ih onda dokapitaliziraju čime povećavaju deficite svog proračuna i javni dug drţave. Stoga ova Direktiva načelno na dobar način štiti potrošače tako da im daje mogućnost pretvaranja ugovorne obveze u valutu u kojoj imaju primanja, ali prema mišljenju autora isto tako puno zadire u privatnopravne odnose koji se drţave prvenstveno ne tiču. (b) postoje drugi aranžmani kojima se ograničava tečajni rizik kojem je potrošač izložen u okviru ugovora o kreditu. 2. Alternativna valuta iz stavka 1. točke (a) je ili: (a) valuta u kojoj potrošač primarno prima prihod ili drži imovinu iz koje se kredit treba isplatiti, kako je navedeno u doba kad je provedena posljednja procjene kreditne sposobnosti u odnosu na ugovor o kreditu; ili (b) valuta države članice u kojoj je potrošač imao boravište u trenutku sklapanja ugovora o kreditu ili u kojoj trenutno ima boravište. Država članica može odrediti jesu li potrošaču dostupne obje mogućnosti navedene u točkama (a) i (b) prvog podstavka ili samo jedna od njih ili može dopustiti vjerovnicima da odrede jesu li potrošaču dostupne obje mogućnosti navedene u točkama (a) i (b) prvog podstavka ili samo jedna od njih. 3. Ako potrošač ima pravo pretvoriti ugovor o kreditu u alternativnu valutu u skladu sa stavkom 1. točkom (a), država članica osigurava da je tečaj koji se koristi za pretvaranje tržišni tečaj koji vrijedi na dan provedbe pretvaranja, osim ako je u ugovoru o kreditu drugačije određeno. 4. Države članice osiguravaju da, ako potrošač ima kredit u stranoj valuti, vjerovnik potrošaču redovito šalje upozorenja, na papiru ili drugom trajnom mediju, barem ako vrijednost ukupnog nepodmirenog iznosa koji plaća potrošač ili redovitih obroka varira za više od 20 % od one koju bi iznosila ako bi se primijenio tečaj između valute ugovora o kreditu i valute države članice koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. U tom se upozorenju potrošača obavješćuje o povećanju ukupnog iznosa koji je dužan platiti, navode se, prema potrebi, pravo na pretvaranje u alternativnu valutu i uvjeti pod kojima se to može izvršiti te objašnjavaju bilo koji drugi primjenjivi mehanizmi za ograničavanje tečajnog rizika kojem je potrošač izložen. 5. Države članice mogu dodatno regulirati kredite u stranoj valuti, pod uvjetom da se takvi propisi ne primjenjuju retroaktivno. 6. Aranžmani primjenjivi u okviru ovog članka objavljuju se potrošaču u ESIS-u i u ugovoru o kreditu. Ako u ugovoru o kreditu ne postoji odredba kojom se tečajni rizik kojem je potrošač izložen ograničava na fluktuaciju tečaja za manje od 20 %, ESIS uključuje ogledni primjer učinka 20-postotne fluktuacije tečaja. Detaljnije o rješenjima direktive 2014/17/EU vidi Haentjens, M.; Carabellese, D. de Giola: European Banking and Financial Law, Routledge, 2015., str. 71.-73. xxxi Narodne novine 102/15 xxxii Zakon o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 9/15) xxx �Direktiva ne uzima u obzir moguće manipulacije potrošača koji imaju depozite u devizama, nekretnine itd. i njihove zloupotrebe, jer se ovdje u obzir uzimaju svi potrošači, ne samo socijalno najugroţeniji. Potrošači dobrog imovinskog stanja mogu iskoristiti ovu odredbu o pretvaranju u valutu u kojoj ostvaruju i prihod i praktički bez problema otplatiti kredit, u kojem slučaju kreditor snosi sav rizik. U ovom dijelu o duţnosti informiranja iz Direktive ne bi pobliţe elaborirali jer su svjedoci u navedenom postupku potvrdili da razumiju što znači valutna klauzula, a to je dobro poznato zbog duge primjene tog instituta, pogotovo u drţavama bivše SFRJ.xxxiii Što se tiče alternativnih aranţmana koje drţave članice mogu poduzeti Direktiva ne regulira detaljno. Navedeno pitanje ostavlja drţavama članicama da ga same reguliraju, ali kao i za konverziju postoji ograničenje za manje od 20% fluktuacije tečaja. Ako u ugovoru o kreditu ne postoji odredba kojom se tečajni rizik kojem je potrošač izloţen ograničava na fluktuaciju tečaja za manje od 20 %, ESIS uključuje ogledni primjer učinka 20-postotne fluktuacije tečaja. U odnosu na ovaj aranţman dovodi se u pitanje gubitak kreditora. Naime, ako se dogodi velika aprecijacija jedne valute, odnosno ako bude velika deprecijacija valute drţave u kojoj se nalazi nekretnina, pitanje je li vrijednost nekretnine veća od iznosa kojeg će duţnik vratiti na ime kredita. Kao što znamo, valutna klauzula sluţi upravo tome da bi se u stabilnijoj valuti izrazila cijena. Ukratko, drţave članice sukladno članku 23. Direktive duţne su osigurati najmanje jedan od modela propisanih u navedenom članku. Također, drţava članica moţe odlučiti i da su potrošaču dostupne obje mogućnosti i to i/ili a) pretvorba ugovora o kreditu u alternativnu valutu; b) neki drugi aranţmani kojima se ograničava tečajni rizik kojem je potrošač izloţen u okviru ugovora o kreditu. Prema našem mišljenju, Direktiva daje veliku zaštitu potrošaču i na vrlo dubok način zalazi u privatnopravni dvostranoobvezni odnos, kojim omogućava potrošaču da mu druga strana temeljem drţavnih akata osigurava mogućnost ublaţavanja tečajnog rizika. Potrošač jest slabija strana u postupku, ali ovim putem dobiva pravnu zaštitu koja ne vodi brigu o drugoj ugovornoj strani. Mora se uzeti u obzir da fizičke osobe kao zajmodavci mogu bez ikakvih sankcija koristiti odredbu o valutnoj klauzuli jer druga strana u tom ugovoru, zajmoprimac, nije u odnosu na njih potrošač. Stoga se postavlja i pitanje povrede ustavnog prava jednakosti svih pred zakonom. Uz sve pohvale Direktivi na zaštiti potrošača, autori drţe da se ipak nisu sagledali svi pravni i ekonomski aspekti i njihove posljedice primjenom iste. Također, mišljenje je autora kako bi potrošači prvenstveno sami trebali znati i moći zaštititi se prilikom ulaska u neki privatnopravni odnos, a tek onda u slučaju kršenja njihovih prava i eventualne neravnopravnosti u tom pravnom odnosu, trebali potraţiti pomoć drţave. 5.2. Reguliranje promjenjive kamatne stope prema Direktivi U skladu s gore iznesenim mišljenjem autora, tako i Direktiva propisuje: „Ako je ugovor o kreditu kredit s varijabilnom stopom, države članice osiguravaju da: ( a) bilo koji indeksi ili referentne stope koji se koriste za izračun stope zaduživanja budu jasni, dostupni, objektivni te da ih stranke ugovora o kreditu i nadležna tijela mogu provjeriti; i ( b) arhivske evidencije indeksa za izračun stopa zaduživanja održavaju davatelji tih indeksa ili vjerovnici.“xxxiv Više o valutnom tečaju i njegovu utjecaju na rast gospodarstva tranzicijskih zemalja vidi Zdunić, S.: Od nemogućega monetarnoga trokuta do ekonomske depresije, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci, br.2., 2011., str. 395. – 422. xxxiv Članak 24. Direktive xxxiii �Dakle, ako je ugovorena promjenjiva (varijabilna) kamatna stopa onda indeksi ili referentne stope moraju biti jasni, dostupni i objektivni. xxxv Stoga, smatramo da je hrvatski zakonodavac ispravno postupio kad je propisao koje parametre i na koji način je vjerovnik kod promjenjive kamatne stope duţan primijeniti jer u skladu s tim moţe svaki potrošač znati kada i na koji način mu se promjenjivi dio kamatne stope mijenja.xxxvi U skladu s navedenim, u prilog našim zaključcima, ukazuje se na mišljenje Vrhovnog suda RH o određenosti i odredivosti cijene, točnije, kamatne stope u svjetlu odredbi obveznog prava da činidba mora u trenutku sklapanja ugovora biti određena ili barem odrediva.xxxvii Više o rješenjima direktive 2008/48/EZ vidi Vandone, D.: Consumer Credit in Europe, Risks and Opportunities of a Dynamic Industry, Springer, 2009., str. 115.-116.; Porras, C. I. G.; Van Boom, W. H.: Information disclosure in the EU Consumer Credit Directive: opportunities and limitations, u: Consumer Credit, Debt and Investment in Europe, Cambridge University Press, 2012., str. 31. -40. xxxvi Članak 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13 od 02. 12. 2013.g.): „(1) Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). (2) Parametar iz stavka 1. ovoga članka je jedna od sljedećih varijabli: EURIBOR, LIBOR, NRS, prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti. Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. (3) Promjena kamatne stope u jednom referentnom razdoblju ne može biti veća, odnosno kod smanjenja manja od promjene parametra iz stavka 1. ovoga članka izražene u postotnim bodovima. (4) Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa. (5) Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli: – referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. Pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta. To zakonsko ograničenje visine kamatne stope se primjenjuje isključivo jednokratno i tijekom ograničenja kamatna stopa je nepromjenjiva, a ovo ograničenje konačno se prestaje primjenjivati s prvim dospijećem kreditne obveze nakon što ugovoreni tečaj odnosne valute deprecira na razinu ispod navedene aprecijacije, kontinuirano u razdoblju od 30 kalendarskih dana. Hrvatska narodna banka će do 15. prosinca 2013. godine objaviti podatak o prosječnoj kamatnoj stopi iz ovoga stavka. Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita. (6) Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je dužan potrošaču dostaviti obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.“ xxxvii „…Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da službenici 1.-7. tuženih banaka prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na valjan i njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječe na xxxv �U skladu sa svim navedenim vidljivo je da su sudovi u Republici Hrvatskoj uzimali u obzir određenost i odredivost činidbe kod ugovorene promjenjive kamatne stope na način da se ista moţe mijenjati samo u unaprijed ugovorom ili zakonom određenim indeksima i parametrima, a kako je to i kasnije propisala Direktiva, bez obzira što europsko pravo na navedene ugovorne odnose nije primjenjivano iz razloga što je Republika Hrvatska tek 01. srpnja 2013.g. postala punopravna članica Europske unije. Nadalje, Hrvatski Sabor kao zakonodavac je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je objavljen u Narodnim Novinama 02. prosinca 2013.g., a stupio na snagu 01. siječnja 2014.g. (mjesec dana prije donošenja Direktive), propisao obvezu vezivanja promjenjive kamatne stope uz određene parametre koju su prije u radu navedeni. 6. Zaključak Autori su ovim radom htjeli pokazati na koji način potrošači moraju biti zaštićeni, ali isto tako ukazati i na činjenicu da nije uvijek vjerovnik nepošten i da su potrošači jako dobro razumjeli što znači da im je glavnica kredita vezana valutnom klauzulom, u ovom slučaju za švicarski franak. Tijekom sudskih postupaka koji su se vodili u Republici Hrvatskoj svaki svjedok odnosno tuţitelj u pojedinačnim parnicama je potvrdio da je znao da glavnica njegovog duga ovisi o kretanju tečaja švicarskog franka, jednako kao što svi ostali duţnici kojima je glavnica vezana uz EUR znaju ili moraju znati da im glavnica ovisi o kretanju tečaja EUR-a. U skladu s odredbama Direktive biti će moguće potrošaču konvertirati kredit u valutu u kojoj ostvaruje prihode, no autori upozoravaju na moguće negativne posljedice, ne samo za banku kao kreditora, nego i na drţavni proračun u postupku sanacije banaka, a što se i događalo nakon raspada bivše SFRJ. Potrošači moraju biti informirani, o tome nema dvojbi, ali nije rješenje rizik aprecijacije, koji nije mogao biti predviđen, prebaciti jednostavno na drugu stranu, a time posredno na drţavu. Također, kreditori moraju jasno ugovoriti parametar po kojem će mijenjati promjenjivi dio kamatne stope, te o istome detaljno i na prikladan način informirati suugovaratelja. U suprotnom im prijeti sankcija u vidu ništetnosti takve odredbe i sve posljedice koje proizlaze iz ništetnosti. xxxviii Zaključak je autora da drţava mora imati i ostvarivati preko sudbene vlasti te središnje banke čvrstu kontrolu nad zakonitosti pojedinih aktivnosti banaka i zakonitosti ugovora koje banke sklapaju s potrošačima, no istovremeno se upozorava na opasnost intervencija drţave u same privatnopravne ugovore. Namjera je bila praktičnom analizom ovog problema ukazati na nuţnost usklađivanja stajališta na europskoj razini. 7. Literatura Crnić, I., Zakon o obveznim odnosima, Organizator, Zagreb 2010. Gorenc, V., Zakon o obveznim odnosima s komentarom, RRiF Plus, Zagreb, 1998. Haentjens, M.; Carabellese, D. de Giola: European Banking and Financial Law, Routledge, 2015. Klarić, P., Vedriš, M., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb 2009. Koški, D.: Izbor optimalnog sustava deviznog tečaja za Republiku Hrvatsku, Ekonomski Vjesnik, br.1.-2., 2008. njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, onda se nameče zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju…“(Vrhovni sud RH, Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g., str.34.) xxxviii Po mišljenju autora samo odredbe koja se odnosi na promjenjivi dio kamatne stope po načelu „Utile per inutile non vitiatur“ �Koški, D.: Izbor optimalnog sustava deviznog tečaja za Republiku Hrvatsku, Ekonomski Vjesnik, br.1.-2., 2008. Porras, C. I. G.; Van Boom, W. H.: Information disclosure in the EU Consumer Credit Directive: opportunities and limitations, u: Consumer Credit, Debt and Investment in Europe, Cambridge University Press, 2012. Pranjić, S.: (Ne)dopuštenost odobravanja kredita u CHF-ugovaranja valutne klauzule u CHF i jednostranog mijenjanja ugovorenog reţima upravljanja promjenjivom kamatnom stopom, Tranzicija, br. 34., 2015. Roth, J.P., Swiss franc and euro - two sister currencies? Speech by Mr Jean-Pierre Roth, Chairman of the Governing Board of the Swiss National Bank, at the Swiss-Brazilian Chamber of Commerce, Sao Paulo, 19 November 2004. Stern, A.: Consumer Protection in Australia, u: International Consumer Protection, Springer, 2013. Vandone, D.: Consumer Credit in Europe, Risks and Opportunities of a Dynamic Industry, Springer, 2009. Zdunić, S.: Od nemogućega monetarnoga trokuta do ekonomske depresije, Zbornik radova Ekonomskog fakulteta u Rijeci, br.2., 2011. Pravni propisi i sudska praksa: DIRECTIVE 2014/17/EU OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 4 February 2014 on credit agreements for consumers relating to residential immovable property and amending Directives 2008/48/EC and 2013/36/EU and Regulation (EU) No 1093/2010 (OJ EU L 60/14) DIRECTIVE 2008/48/EC OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 23 April 2008 on credit agreements for consumers and repealing Council Directive 87/102/EEC (OJ EU L 58/08) DIRECTIVE 2013/36/EU OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 26 June 2013 on access to the activity of credit institutions and the prudential supervision of credit institutions and investment firms, amending Directive 2002/87/EC (OJ EU L 176/13) REGULATION (EU) No 1093/2010 OF THE EUROPEAN PARLIAMENT AND OF THE COUNCIL of 24 November 2010 establishing a European Supervisory Authority (European Banking Authority), amending Decision No 716/2009/EC and repealing Commission Decision 2009/78/EC Odluka Europskog suda pravde C-26/13 Presuda Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pţ-7129/13 Presuda Vrhovnog suda RH, posl.br. Revt-249/14 Presuda Ţupanijskog suda u Splitu, posl.br. Gţo-199/14 Zakon o kreditnim institucijama (NN 159/13, 19/15, 102/15) Zakon o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94., 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15) �Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) Internet izvori: Bohaček, Z., Istine i zablude o bankovnom sustavu; Valutna klauzula je izbor građana, www.banka.hr, objavljeno 08. 01. 2014.g. Bohaček, Z., Saga o švicarcu (1), www.banka.hr, objavljeno 12. 06. 2015.g. Hrvatska narodna banka; www.hnb.hr Tečajna lista, o tečaju kune http://www.banka.hr/komentari-i-analize/slucaj-franak-izvjesce-mmf-a-kretanje-franka-i-predvidjanjekrize �Authors: (1) Luka Pribisalić; (2) Dino Pivac; (3) Nenad Miletić Institutions: (1) Attorney at law “Primorac and partners” j.t.d. Split; (2) Civil Court in Zagreb E-mail: lpribisalic@gmail.com; dino.pivac@primorac-partners.com LEGAL ASPECTS OF CONSUMER PROTECTION IN THE LOAN AGREEMENT FOREIGN CURRENCY CLAUSE RELATED TO THE SWISS FRANC Abstract In this work, authors analyze legal outcome of problems related to the loan agreement according to the fact that the principal of the contract is indexed in a foreign currency. The special aspect of this paper is a review of the loan agreement with the principal indexed to the Swiss franc. With a systematic review of the subject issues, the authors inform the average consumer by the lender (bank), of advantages and disadvantages of existing solutions. The Authors point to the legality/illegality or constitutionality/ unconstitutionality of the currency clause and the legal outcome of implementing such a clause in the loan agreement and at the same time analyze decisions of the High Commercial Court of the Republic of Croatia and the Croatian Supreme Court regarding the contractual variable interest rate and the solutions of European legal systems, with regard to foreign currency clause in Swiss franc, and the admissibility and precision of contracting variable interest rates in the loan agreements in which the foreign currency clause. Keywords: consumer protection, loan agreement, currency clause, Swiss franc, variable interest rate � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3183 Title A name given to the resource PRAVNI ASPEKT ZAŠTITE POTROŠAČA KOD UGOVORA O KREDITU S VALUTNOM KLAUZULOM VEZANOM ZA ŠVICARSKI FRANAK Author Author PRIBISALIĆ, Luka PIVAC, Dino MILETIĆ, Nenad Abstract A summary of the resource. Autori u radu analiziraju pravne učinke problematike ugovora o kreditu s obzirom na činjenicu da je glavnica predmetnog ugovora indeksirana u stranoj valuti. Poseban aspekt rada čini prikaz ugovora o kreditu s glavnicom indeksiranom u valuti švicarski franak. Sustavnim prikazom predmetne problematike autori ukazuju na informiranje prosječnog potrošača od strane zajmodavca (banke) o prednostima i nedostacima postojećih rješenja. Autori u radu ukazuju na (ne)zakonitost odnosno (ne)ustavnost valutne klauzule kao takve i pravne učinke primjene navedenih klauzula u ugovoru o kreditu istovremeno analizirajući odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te rješenja europskih pravnih sustava glede ugovorene valutne klauzule u švicarskom franku, te dopuštenosti i određenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula. Ključne riječi: zaštita potrošača, ugovor o kreditu, valutna klauzula, švicarski franak, promjenjiva kamatna stopa Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/5461968c9efe4c20ebca18b3dc6c1900.docx 9bf1c1cb15f12a3bd92161dd3b6c04fc https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b9c31a872c81d4f6ce1a2335e3c90463.pdf 6b5dad971dc7d388cea2c695d4b37732 PDF Text Text Autori: (1) Prof. dr. sc. Damir Primorac, odvjetnik; (2) Mato Krmek, odvjetnik; (3) Marko Pilić, student Institucije: Sveučilišni odjel za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu E-mail: damir.primorac@primorac-partners.com; mato.krmek@primorac-partners.com; markopilic389@gmail.com TEORIJSKA I PRAKTIČNA PROBLEMATIKA IZVRŠENJA EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA BEZ PROVJERE DVOSTRUKE KAŽNJIVOSTI Sažetak Donošenjem Okvirne odluke Vijeća Europske unije (2002/584/PUP) od 13. lipnja 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica Europske unije promijenjen je dotadašnji način izručenja između država članica Europske unije. Europski uhidbeni nalog je implementiran u zakonodavstvo Republike Hrvatske donošenjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dana 23. srpnja 2010. godine, s time da je, stupio na snagu 01. srpnja 2013. godine, kada je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji. Prema rješenjima navedenog pravnog propisa, europski uhidbeni nalog ne može se izdati za sva kaznena djela, niti se za sva kaznena djela za koja je izdan europski uhidbeni nalog provjerava dvostruka kažnjivost. Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti odnosi se na kaznena djela koja su navedena u čl. 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije budući da se na ta kaznena djela ne primjenjuje domaće pravo, već pravo države koja je izdala europski uhidbeni nalog. S obzirom da su se u teoriji i praksi u Republici Hrvatskoj pojavile određene dvojbe glede dosega isključenja provjere dvostruke kažnjivosti, u ovom radu će uz osvrt na najvažnije značajke europskog uhidbenog naloga i dvostruke kažnjivosti, dati osvrt i na praksu europskih sudova glede ove problematike. Ključne riječi: međunarodna pravosudna suradnja, država izdavanja, europski uhidbeni nalog, država izvršenja, dvostruka kažnjivost �1. Uvod U čl. 1. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (u daljnjem tekstu: ZPSKSDEU)i propisana je pravosudna suradnja Republike Hrvatske s državama članicama Europske unije u devet područja: - europski uhidbeni nalog, - nalog za osiguranje imovine ili dokaza, - europski nalog za pribavljanje dokaza, - priznanje i izvršenje odluka o oduzimanju imovine ili predmeta, - priznanje i izvršenje odluka o novčanoj kazni, - priznanje i izvršenje presuda kojim je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, - priznanje i izvršenje presuda i odluka kojima su izrečene probacijske mjere i alternativne sankcije, - priznanje i izvršenje odluka o mjerama opreza i - europski nalog za zaštitu. Prije donošenja ZPSKSDEU, pravosudna suradnja Republike Hrvatske u kaznenim stvarima s drugim državama (pa tako i s državama članicama Europske unije) bila je uređena Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (u daljnjem tekstu: ZOMPPKS)ii. ZOMPPKS je posebice uređivao međunarodnu pravnu pomoć u kaznenim postupcima koji su u tijeku u Republici Hrvatskoj ili u stranoj državi (pribavljanje i prosljeđivanje predmeta koji će biti predočeni kao dokazi, dostava sudskih akata i odluka, pristupanje sudu osoba radi davanja iskaza i druge radnje potrebne za vođenje kaznenih postupaka), postupke izručenja Republici Hrvatskoj osoba okrivljenih ili osuđenih na temelju odluka domaćih sudova, postupke izručenja stranaca okrivljenih ili osuđenih na temelju sudskih odluka države koja izručenje traži, postupke preuzimanja i ustupanja kaznenog progona te postupke izvršenja stranih sudskih odluka u kaznenim stvarima. Donošenjem ZPSKSDEU zakonodavstvo Republike Hrvatske usklađeno je s pravnom stečevinom Europske unije na području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima. Usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije bilo je nužno radi kvalitetnije suradnje u borbi protiv međunarodnog kriminala. Međutim, važno je naglasiti kako se pravosudna suradnja u kaznenim stvarima između Republike Hrvatske i drugih država koje nisu članice Europske unije i dalje ostvaruje na temelju ZOMPPKS. U skladu s Okvirnom odlukom Vijeća Europske unije (2002/584/PUP) od 13. lipnja 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica Europske unije (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka)iii Republika Hrvatska je, među ostalim, u ZPSKSDEU propisala i odredbe koje se odnose na europski uhidbeni nalog i postupak predaje, ali jednako tako i isključenje provjere dvostruke kažnjivosti za određena kaznena djela. U konkretnom slučaju to znači da će nadležno pravosudno tijelo Republike Hrvatske izvršiti zaprimljenu odluku stranih pravosudnih tijela koja se odnosi na europski uhidbeni nalog (u daljnjem tekstu: EUN), bez provjere dvostruke kažnjivosti. Upravo je ta odredba glede isključenja provjere dvostruke kažnjivosti izazvala određene prijepore u stručnoj javnosti, posebno zbog instituta zastare, budući da je jedan dio stručne javnosti smatrao kako je nastupanje zastare obvezatni razlog za odbijanje izvršenja EUN bez obzira o kojem se kaznenom djelu radi, dok je drugi dio stručne javnosti smatrao kako se kod kaznenih djela navedenih u čl. 10. ZPSKSDEU (isključenje provjere dvostruke kažnjivosti) ne ulazi u pitanje provjere zastare te se zbog kaznenih djela navedenih u tom članku, bez obzira je li nastupila zastara ili ne u državi izvršenja, europski uhidbeni nalog uvijek mora izvršiti.iv U tom smislu, cilj ovog rada je teorijski i praktično raspraviti problematiku izvršenja EUN bez provjere dvostruke kažnjivosti, te pri tome dati osvrt na najvažnije značajke EUN i dvostruke kažnjivosti. Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (Narodne novine br. 91/10, 81/13, 124/13 i 26/15). ii Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Narodne novine br. 178/04). iii 2002/584/JHA: Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and surrender procedures between Member States, Official Journal L 190, 180/07/2002 P. 0001-0020. iv Derenčinović, D. (2014.) Doseg isključenja provjere dvostruke kažnjivosti iz Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Preuzeto s https://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/2_Derencinovic.pdf i �2. Općenito o europskom uhidbenom nalogu Odredbe iz ZPSKSDEU koje se odnose na EUN donesene su sukladno Okvirnoj odluci. Okvirna odluka donesena je na temelju čl. 31. toč. a) i b) te čl. 34. st. 2. toč b) Ugovora o Europskoj uniji s ciljem ujednačavanja zakonodavstava država članice Europske unije u području ekstradicijskog prava.v Donošenjem Okvirne odluke ukinut je dotadašnji sustav izručenja između država članica Europske unije, a zamijenjen je sustavom predaje između pravosudnih tijela.vi Osim toga, uvođenjem novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenika radi izvršenja kazne ili provođenja kaznene presude, umanjen je problem složenosti i mogućih odgoda uobičajenih dotadašnjim postupcima izručenja.vii Prema ZPSKSDEU, EUN je nalog nadležnog pravosudnog tijela države članice za uhićenje i predaju osobe koja se zatekne u drugoj državi članici u svrhu kaznenog progona ili izvršenja zatvorske kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode.viii Dakle, EUN se može izdati isključivo u tri svrhe, i to: kaznenog progona (pod uvjetom da je protiv osobe na koju se EUN odnosi prethodno rješenjem određen istražni zatvor)ix, izvršenja zatvorske kazne i izvršenja mjera koja uključuje oduzimanje slobode. O tome koje će pravosudno tijelo u Republici Hrvatskoj izdati EUN ovisi u koju svrhu se on izdaje. Ako se EUN izdaje u svrhu predaje tražene osobe radi kaznenog progona, tada EUN izdaje tijelo koje vodi postupak (sud ili državno odvjetništvo), a ako se EUN izdaje u svrhu izvršenja kazne zatvora ili prisilnog smještaja, tada EUN izdaje sudac izvršenja županijskog suda. Kada je u pitanju kazneni progon, EUN se prema ZPSKSDEU, a što je u skladu i s Okvirnom odlukom, može izdati samo za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od jedne godine zatvora ili više, dok se u slučaju izvršenja kazne EUN može izdati samo onda ako je donesena pravomoćna presuda na kaznu zatvora u trajanju od najmanje četiri mjeseca. Smatramo kako je donja granica propisane odnosno izrečene kazne zatvora temeljem kojih je moguće izdati EUN prihvatljiva budući da bi se zbilja postavilo pitanje opravdanosti izdavanja EUN u slučaju kraćih zatvorskih kazni. Sadržaj i oblik EUN propisan je odredbom čl. 18. ZPSKSDEU. Prema odredbi navedenog članka EUN mora sadržavati sljedeće podatke:x - identitet i državljanstvo tražene osobe, - ime, adresu, broj telefona i telefaksa, adresu elektroničke pošte tijela koje je izdalo nalog, - dokaz o postojanju izvršne presude, uhidbenog naloga ili druge izvršne odluke koja ima isti učinak, - pravnu oznaku i zakonski opis djela, - činjenični opis djela uključujući okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, vrijeme i mjesto počinjenja, stupanj sudioništva tražene osobe u počinjenju djela, - vrstu i visinu kaznenopravne sankcije izrečene pravomoćnom presudom, odnosno vrstu i visinu kaznenopravne sankcije za konkretno kazneno djelo propisane domaćim pravom, - ako je moguće posljedica djela. Uspoređujući sadržaj i oblik EUN iz Okvirne odlukexi s onim iz 18. ZPSKSDEU, razvidno je kako su njihovi sadržaji identični. Isti slučaj je i s drugim državama članicama Europske unije. Kada pravosudna tijela Republike Hrvatske postupaju po EUN koji je izdala druga država članica Europske unije, tada o tome odlučuje nadležni sud koji može donijeti rješenje o predaji tražene osobe ili rješenje kojim se odbija izvršenje EUN. Rješenje kojim se odobrava predaja mora sadržavati sljedeće podatke:xii Čule, J.; Hržina, D. (2013.) Primjena Europskog uhidbenog naloga u Republici Hrvatskoj – očekivanja i stvarnost. Preuzeto s http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Primjena%20europskog%20uhidbenog%20naloga.pdf vi Vidi Burić, Z: Europski uhidbeni nalog, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 14, br. 1/2007, Zagreb, 2007. godina, str. 218-219. Pravni temelj tradicionalnog sustava izručenja između europskih država jest Europska konvencija o izručenju iz 1957. godine, donesena u okviru Vijeća Europe. Ta je konvencija izmijenjena i dopunjena dvama dopunskim protokolima iz 1975. i 1978. godine. vii Toč. 5. preambule Okvirne odluke. viii Čl. 2. st. 8. ZPSKSDEU ix Čl. 17. st. 2. ZPSKSDEU x Obrazac EUN sadržan je u prilogu ZPSKSDEU, koji je sastavni dio tog Zakona. xi Čl. 8. Okvirne odluke xii Čl. 29. st. 5. ZPSKSDEU v �- ime, prezime, datum i mjesto rođenja te državljanstvo tražene osobe, državu članicu kojoj se predaje tražena osoba, opis djela za koje se izvršava predaja, navod da se bez dopuštenja Republike Hrvatske, za djela počinjenja prije predaje, tražena osoba ne smije: kazneno goniti niti se protiv nje smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja, biti predana drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora te izručiti trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora. Razmatrajući dosadašnju praksu sudova u Republici Hrvatskoj glede postupanja po EUN koji je izdala druga država članica Europske unije, za primijetiti je kako su hrvatski sudovi, kada je u pitanju sadržaj i oblik EUN, najčešće radili greške jer u izreci rješenja o predaji ili odbijanju predaje tražene osobe nisu navodili činjenični opis djela. Naime, ukoliko u tom rješenju nedostaje jedan od gore navedenih podataka iz prve tri točke, tada se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka temeljem čega viši sud po izjavljenoj žalbi takvo rješenje ukida.xiii Stajalište o tome zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VSRH) u nekoliko svojih odluka npr. – VSRH Kž-eun-13/15 od 21. travnja 2015. godine: „…Žalba državnog odvjetnika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka je osnovana, uslijed čega je žalba tražene osobe, za sada, bespredmetna. U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da rješenje, kojim se odobrava predaja, ne sadrži opis djela za koje se izvršava predaja. Kako, dakle, rješenje ne sadrži sve bitne elemente iz čl. 29. st. 5. ZPSKSDEU, to nije u dovoljnoj mjeri razumljivo. Imajući u vidu da se pobijano rješenje, uslijed navedenog nedostatka, ne može ispitati, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08…“. Isto stajalište zauzeo je VSRH i u svojoj odluci Kž-eun-13/14-4 od 27. veljače 2014. godine: „…U izreci pobijanog rješenja, navodi se da se predaja tražene osobe odobrava u svrhu kaznenog progona zbog kaznenog djela teške krađe iz čl. 242., čl. 243., čl. 22., čl. 23., čl. 25. i čl. 53. njemačkog Kaznenog zakona, što nije dostatno, s obzirom na odredbu čl. 29. st. 5. toč. 3. ZPSKSDEU, budući je izostao činjenični opis djela koji mora sadržavati europski uhidbeni nalog, kako je to propisano u čl. 18. toč. 5. ZPSKSDEU. To znači da trebaju biti navedene okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, vrijeme i mjesto počinjenja i stupanj sudioništva tražene osobe u počinjenju djela, dakle, one potrebne okolnosti kojima se može konkretizirati kazneno djelo za koje se traži predaja. Kako je činjenični opis izostao, izreka pobijanog rješenja je nerazumljiva, čime je ostvarena postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 4. ZKP/08…“. Iako se u praksi protiv jedne osobe uglavnom izdaje jedan EUN, nema nikakve zakonske prepreke da se protiv jedne te iste osobe izda više različitih EUN. Tako npr. jedan EUN može se izdati radi kaznenog progona zbog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od najmanje jedne godine, a drugi EUN se može izdati radi pravomoćno izrečene kazne zatvora od najmanje četiri mjeseca. Pravosudno tijelo Republike Hrvatske koje je izdalo EUN može taj nalog izravno proslijediti nadležnom pravosudnom tijelu države izvršenja članice Europske unije ako mu je poznato u kojoj državi se nalazi osoba protiv koje je izdan EUN.xiv Osim takvog načina dostavljanja, EUN može se zaprimiti i proslijediti putem Europske pravosudne mreže u kaznenim stvarima (EPMKS).xv Ako nadležnom pravosudnom tijelu koje je izdalo EUN nije poznato gdje se nalazi osoba protiv koje je izdan EUN, tada će odaslat posredstvom S.I.Re.N.E. ureda upozorenje putem Schengenskog Garačić, A.: Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije u sudskoj praksi, Libertin naklada, Rijeka, 2015. godina, str. 102. U čl. 29. st. 5. toč. 1. do 3. ZPSKSDEU predviđeno je što treba sadržavati rješenje kojim se odobrava predaja tražene osobe. Ako sud propusti navesti tražene podatke ostvarit će bitnu povredu odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku koji se supsidijarno primjenjuje na temelju čl. 132. ZPSKSDEU. Iako je u čl. 29. st. 7. ZPSKSDEU propisano kako rješenje kojim se odbija predaja mora biti obrazloženo, dok to nigdje nije navedeno u ZPSKSDEU glede rješenja kojim se prihvaća predaja, naglašava se kako je potrebno obrazložiti i rješenje kojim se prihvaća predaja. xiv Filipović, H: Implementacija europskog uhidbenog naloga u pravni poredak Republike Hrvatske, Policijska sigurnost, br. 1., Zagreb, 2012. godina, str. 194. xv Europska pravosudna mreža u kaznenim stvarima je mreža osoba za kontakt država članica, osnovana zajedničkom odlukom Vijeća o osnivanju Europske pravosudne mreže od 29. lipnja 1998. godine, sa svrhom poboljšanja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima – čl. 2. st. 6. ZPSKSDEU. xiii �informacijskog sustava (SIS) da potražuje određenu osobu radi izvršavanja EUN.xvi Takvo upozorenje popraćeno podacima koji propisuju sadržaj i oblik EUN ima isti učinak kao i EUN. xvii Međutim, postavlja se pitanja što može napraviti pravosudno tijelo koje je izdalo EUN u slučaju ako joj nije poznato gdje se osoba protiv koje je izdan EUN nalazi, a ne postoji mogućnost pristupa Schengenskom informacijskom sustavu. U tom slučaju, nadležno pravosudno tijelo koje je izdalo EUN može taj nalog proslijediti putem INTERPOL-a.xviii 3. Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti – problemi u teoriji i praksi U pravnoj literaturi pojam dvostruka kažnjivost poznat je još kao identitet norme, dvojna kažnjivost, dvostruka inkriminiranost odnosno obostrana kažnjivost.xix Osnovna smisao dvostruke kažnjivosti jest da je kazneno djelo kažnjivo i prema zakonu države u kojoj je počinjeno i prema zakonu države u kojoj se počinitelju sudi.xx Međutim, prilikom provjere dvostruke kažnjivosti, kaznena djela se ne moraju u cijelost podudarati, već je važno da se samo podudaraju glede „bitnih obilježja kaznenih djela―.xxi Prema tome, kod dvostruke kažnjivosti prije svega se provjerava može li se činjenični opis kaznenog djela koji je naveden u pravnom aktu jedne države (koja traži međunarodnu kaznenopravnu pomoć) podvesti pod neko od kaznenih djela druge države (od koje se traži pružanje navedene pomoći).xxii Iz toga je razvidno kako se ne traži tzv. gramatički identitet norme odnosno dvostruke kažnjivosti budući da bi inzistiranje na točnoj gramatičkoj formulaciji moglo dovesti do velikih komplikacija oko pružanja međunarodne kaznenopravne pomoći.xxiii Unatoč temeljnim postavkama načela dvostruke kažnjivosti koje je prije svega značilo jednakost među državama te da niti jedna država neće izručiti/predati traženu osobu drugoj državi za kazneno djelo koje nije kažnjivo u njezinoj državi, veliku novost glede toga donijela je Okvirna odluka koja je isključila provjeru dvostruke kažnjivosti za kaznena djela koja su navedena u čl. 2. st. 2. Okvirne odluke.xxiv Iako je Republici Hrvatskoj do promjena Ustava Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustav RH)xxv iz 2010. godinexxvi bilo zabranjeno izručivati vlastite državljane drugoj državi,xxvii navedenom promjenom Ustava Nacionalni S.I.Re.N.E. ured je ustrojstvena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova koja je središnje tijelo nadležno za razmjenu dopunskih informacija vezanih uz upozorenje iz Schengenskog informacijskog sustava – čl. čl. 2. st. 27. ZPSKSDEU. xvii Schengenski informacijski sustav (SIS) je informacijski sustav za unošenje i razmjenu podataka između država članica šengenskog provedbenog sporazuma – čl. 2. st. 7. ZPSKSDEU. xviii Prigovori tražene osobe formalne naravi koji se odnose na način dostave, formu i prijevod europskog uhidbenog naloga nisu osnovani. Na temelju čl. 19. st. 2. ZPSKSDEU nadležno tijelo može zaprimiti uhidbeni nalog putem INTERPOL-a, što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Europski uhidbeni nalog dostavljen je na propisanom obrascu i sadrži sve potrebne elemente. Spisu prileži optužnica od 18. listopada 1994. godine protiv tražene osobe podnesena Zemaljskom sudu u U., u kojoj je opisano inkriminirano djelo i koja potkrjepljuje izdani nalog pa nije osnovan prigovor koji se odnosi na činjenični opis kaznenog djela iz izreke pobijanog rješenja – vidjeti odluku VSRH Kž-eun-8/14 od 07. veljače 2014. godine. xix Derenčinović, D.: Ulazi li zastara u pojam dvostruke kažnjivosti pri primjeni europskog uhidbenog naloga?, Informator, br. 6256, Zagreb, 2014. godina, str. 2-3. xx Alinčić, M. et al. ―Pravni leksikon―, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007. godina, str. 429. xxi Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da spomenuto kazneno djelo po svojim bitnim obilježjima odgovara kaznenom djelu iz članka 337. stavak 4. KZ/97, pri čemu valja uputiti žalitelja da je za pitanje obostrane kažnjivosti odlučno vrijeme od trenutka zaprimanja zamolbe strane države u nadležnom sudu zamoljene države, a ne vrijeme počinjenja djela u stranoj državi, što znači da je sud zamoljene države dužan ocijeniti može li se činjenični opis kaznenog djela iz zamolbe strane države podvesti pod bitno zakonsko obilježje kaznenog djela u pravu zamoljene države važećeg u trenutku odlučivanja o zamolbi. Također treba naglasiti da se pravno relevantne činjenice iz zamolbe strane države ne moraju u potpunosti poklapati za zakonskim opisom kaznenog djela u pravu zamoljene države, već je dovoljno da u bitnom odgovaraju smislu i sadržaju nekog kaznenog djela u pravu zamoljene države, za koje se može odobriti izručenje u smislu odredbe članka 34. stavak 2 ZOMPO – odluka VSRH I Kž 208/13-5 od 09. travnja 2013. godine. xxii Vidjeti čl. 2. st. 4. Okvirne odluke koji glasi: Predaja za kaznena djela koja nisu navedena u st. 2. Okvirne odluke, ovisi o tome predstavljaju li djela za koja je izdan europski uhidbeni nalog, kazneno djelo prema zakonu države članice koja ga izvršava, bez obzira na sastavne elemente ili opis. xxiii Krapac, D: Međunarodna kaznenopravna pomoć, Narodne novine, Zagreb, 2006. godina, str. 43. xxiv Radi se o ukupno 32 kaznena djela. xxv Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14). xxvi Promjena Ustava RH (Narodne novine br. 76/10). xxvii Republika Hrvatska je do tada imala obvezu jedino predavati svoje državljanine Međunarodnom kaznenom sudu za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine (vidjeti Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s međunarodnim kaznenim sudom – Narodne novine br. 32/96). xvi �RH izmijenjen je čl. 9. koji sada glasi: „Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske niti mu se može oduzeti državljanstvo, osim kada se mora izvršiti odluka o izručenju ili predaji donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili pravnom stečevinom Europske unije.― Imajući u vidu navedenu izmjenu ustava RH, te u skladu s Okvirnom odlukom, Republika Hrvatska je u čl. 10. ZPSKSDEU propisala kaznena djela glede kojih je isključena provjera dvostruke kažnjivosti. Odredbom čl. 10. ZPSKSDEU propisano je sljedeće: Ako je u državi izdavanja propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u najdužem trajanju od tri godine ili više, a u slučaju priznanja strane novčane kazne bez obzira na visinu propisane kazne, nadležno pravosudno tijelo iz članka 7. ZPSKSDEU izvršit će zaprimljenu odluku stranih pravosudnih tijela iz članka 1. ZPSKSDEU bez provjeravanja dvostruke kažnjivosti za sljedeća kažnjiva djela: – pripadanje zločinačkoj organizaciji, – terorizam, – trgovanje ljudima, – spolno iskorištavanje djece i dječja pornografija, – nedopuštena trgovina opojnim drogama i psihotropnim tvarima, – nedopuštena trgovina oružjem, streljivom i eksplozivima, – korupcija, – prijevara, uključujući i one koje utječu na financijske interese Europskih zajednica u smislu Konvencije od 26. srpnja 1995. o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica, – pranje novca, – krivotvorenje valute, uključujući i euro, – računalni kriminalitet, – djela protiv okoliša, uključujući i nedopuštenu trgovinu ugroženim životinjskim vrstama i vrstama i sortama ugroženih biljaka, – omogućavanje neovlaštenog ulaska i boravka, – ubojstvo, teška tjelesna ozljeda, – nedopuštena trgovina ljudskim organima i tkivom, – otmica, protupravno oduzimanje slobode i držanje talaca, – rasizam i ksenofobija, – organizirana ili oružana pljačka, – nedopuštena trgovina kulturnim dobrima, uključujući starine i umjetnička djela, – varanje, – reketarenje i iznuda, – krivotvorenje i piratstvo proizvoda, – krivotvorenje i trgovina administrativnim ispravama, – krivotvorenje sredstava plaćanja, – nedopuštena trgovina hormonskim supstancijama i drugim tvarima za poticanje rasta, – nedopuštena trgovina nuklearnim i radioaktivnim materijalima, – trgovina ukradenim vozilima, – silovanje, – podmetanje požara, – kaznena djela iz nadležnosti Međunarodnog kaznenog suda, – protupravno oduzimanje letjelica/plovnih objekata, – sabotaža. Za vrijeme donošenja Okvirne odluke vodila se velika rasprava u zemljama članicama Europske unije glede zabrane provjere dvostruke kažnjivosti budući da je bilo neprihvatljivo da se državljanin jedne države izručuje drugoj državi za kazneno djelo koje u njezinoj državi uopće nije kazneno djelo.xxviii U Republici Hrvatskoj teorijska i praktična rasprava najviše se vodila oko instituta zastare tj. je li zastara jedan Krapac, D.: Okvirna Odluka vijeća (Europske unije) od 13. VI. 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu (EUN) i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 64. No. 5-6, prosinac 2014. godina, str. 967. xxviii �od razloga zbog kojih se može odbiti izvršenje EUN, pa tako i za ona kaznena djela iz odredbe čl. 10. ZPSKSDEU koja se odnosi na isključenje provjere dvostruke kažnjivosti. Prvu veću polemiku glede toga jesu li u konkretnom slučaju nastupili razlozi za odbijanje izvršenja EUN u odnosu na kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU kod kojih je isključena provjera dvostruke kažnjivosti izazvala je odluka VSRH Kž-eun-11/13 od 20. rujna 2013. godine u kojoj je navedeno sljedeće:―… U pravu je žalitelj ističući da je prvostupanjski sud počinio povredu kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1 i 3 ZKP/08 odbivši priznati europski uhidbeni nalog kojim je tražena predaja K. Č., za kazneno djelo koje je u tipiziranom obrascu naloga označeno kao „varanje“ a nalazi se na popisu kaznenih djela za koja sud države izvršenja ne provjerava obostranu kažnjivost, u smislu odredbe članka 10. ZPSKSDČEU. Pogrešno je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da treba odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga zbog nastupa zastare kaznenog progona na temelju članka 19. stavak 1. alineja 4. u vezi članka 20. stavak 6. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97) za kazneno djelo iz europskog uhidbenog naloga koje je na temelju KZ/97 označio kao kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavak 1. Kazneno djelo za koje je tražena predaja K. Č. označeno je u europskom uhidbenom nalogu kao kazneno djelo „varanja“ (engl. swindling) u smislu članka 10. ZPSKSDČEU, koji uređuje da ako je u državi izdavanja europskog uhidbenog naloga propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u najdužem trajanju od tri godine ili više, a u slučaju priznanja strane novčane kazne bez obzira na visinu propisane kazne, nadležno pravosudno tijelo iz članka 7. ovog Zakona izvršit će zaprimljenu odluku stranih pravosudnih tijela iz članka 1. ovog Zakona bez provjeravanja dvostruke kažnjivosti za sljedeća kažnjiva djela: (slijedi popis 32 kaznena djela). S obzirom na ovu odredbu, pogrešno je prvostupanjski sud uzeo u obzir zastaru kaznenog progona prema domaćem pravu jer prema odredbi članka 10. ZPSKSDČEU – „Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti“, domaći sud kao sud izvršenja prilikom odlučivanja o europskom uhidbenom nalogu ne provjerava dvostruku kažnjivost, dakle ne primjenjuje domaće pravo niti na temelju njega cijeni o zastari kaznenog progona. Za kaznena djela s popisa nije potrebna provjera kažnjivosti u državi izvršenja europskog uhidbenog naloga. Sud države izvršenja, u ovom slučaju prvostupanjski sud, prihvaća pravnu oznaku koju je određenom kaznenom djelu dalo nadležno tijelo države izdavanja. U tome je značaj uklanjanja obveze provjeravanja obostrane kažnjivosti, u smislu odredbi Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, koji se temelji na pravnoj stečevini Europske unije i kojeg treba tumačiti i primjenjivati u skladu s tom stečevinom i odlukama Suda Europske unije. Slijedom navedenog, ukinuto je prvostupanjsko rješenje i predmet se upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Prilikom ponovnog odlučivanja prvostupanjski sud će zaprimljeni europski uhidbeni nalog za predaju tražene osobe K. Č., razmotriti s posebnom pozornošću u kontekstu odredbe članka 10. ZPSKSDČEU kao i članka 3. istog Zakona te će donijeti novu odluku u skladu s time. Svoje mišljenje o toj odluci najprije je iznio prof. dr. sc. Petar Novoselec kada je naveo da pravno shvaćanje VSRH usvojeno u drugostupanjskom rješenju nije prihvatljivo i da je trebalo odobriti prvostupanjsko rješenje kojim je odbijeno izvršenje naloga jer je po hrvatskom pravu nastupila zastara kaznenog progona. xxix S obzirom da je takvo stajalište VSRH zauzimao i u drugim svojim odlukama,xxx Novoselec, P.: Sudska praksa, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 20., br. 2., 2013. godina, str. 862-866. Uz ostalo, prof. dr. sc. Petar Novoselec u svom mišljenju navodi:―… Začuđuje da VSRH nijednom riječju ne spominje odredbu čl. 20. st. 2. t. 7. ZPSKSDEU prema kojoj će sud odbiti izvršenje naloga ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava. Citirana odredba preuzeta je u cijelosti iz Okvirne odluke Vijeća EU 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. godine koja u čl. 4. t. 4. dopušta da pravosudno tijelo države koja izvršava europski uhidbeni nalog može odbiti izvršenje naloga ako je nastupila zastara kaznenog progona prema zakonima te države. Stoga je VSRH, unatoč tome što se poziva na pravnu stečevinu Europske unije, ne samo u sukobu s hrvatskim Zakonom nego i s okvirnom odlukom. Odluka čl. 20. st. 2. t. 7. citiranog Zakona ne ostavlja nikakve dvojbe; ona je lex loquens i ne može se zaobići nikakvom interpretacijom. Umjesto da je primijeni, VSRH traži rješenje u čl. 10. tog Zakona prema kojem hrvatski sud nema pravo provjeravati dvostruku kažnjivost koja pak, po njegoovm stajalištu, obuhvaća i nezastarjelost. Ta odredba je također u skladu s odredbom čl. 2. st. 2. Okvirne odluke kojom se htjela osigurati zaštita temeljnih pravnih dobara na kojima počiva Europska unija, čemu služi katalog nabrojenih kaznenih djela koja države članice moraju prihvatiti bez obzira na njihovo nacionalno zakonodavstvo. Na taj način se htjelo spriječiti da države kojima je upućen nalog izbjegavaju njegovo izvršenje pod izgovorom da djelo obuhvaćeno nalogom nije kazneno djelo po njihovom pravu, što bi moglo opravdati i pukom nesuglašenošću opisa kaznenih djela, nebitnom za ocjenu identiteta. Da Okvirna odluka pod pojmom dvostruke kažnjivosti ne obuhvaća i nezastarjelost po nacionalnom pravu, proizlazi ne samo iz odredbe čl. 4. st. 4. nego i iz odredbe čl. 2. st. 4. u kojoj se izričito tvrdi da dvostruka kažnjivost obuhvaća samo obilježja kaznenog djela, što znači da ne obuhvaća i nezastarjelost (odredba se odnosi na kaznena djela koja nisu obuhvaćena Okvirnom odlukom, kod kojih se države koje izvršavaju nalog mogu pozivati na nepostojanje dvostruke kažnjivosti. Teza VSRH da dvostruka kažnjivost obuhvaća i ocjenu o zastari u suprotnosti je i s tumačenjem dvostruke kažnjivosti (identiteta norme) kao pretpostavke za primjenu domaćeg kaznenog zakonodavstva na kaznena djela počinjena u inozemstvu. Da bi postojala dvostruka kažnjivost, djelo počinjeno u inozemstvu mora sadržavati sva obilježja kaznenog djela po domaćem pravu, xxix �razmišljanju prof. dr. sc. Petra Novoselca pridružili su se i drugi ugledni teoretičari kaznenog prava - prof. dr. sc. Davor Derenčinović i dr. sc. Igor Martinović.xxxi Suprotno takvim razmišljanjima, te prihvaćajući shvaćanja VSRH, izjasnio se i prof. dr. sc. Davor Krapac.xxxii On naime smatra kako su prigovori kritičara odluka VSRH naizgled vrlo jaki, ali da je: „…Vrhovni sud mogao ispravno odlučiti jedino kako je odlučio tumačeći odredbu čl. 20. st. 1. i 2. ZPSKSDEU: kod djela s „liste“, kod kojih nema ispitivanja obostrane kažnjivosti, nema ispitivanja postojanja in concreto zastare kaznenog progona kao negativne pretpostavke za izvršenje EUN…“. S obzirom na mnogobrojne polemike u stručnoj i široj javnosti, te već zauzetom pravnom shvaćanju VSRH, mnogi su s nestrpljenjem očekivali odluku Ustavnog suda RH u jednom predmetu u kojem je predmet raspravljanja trebalo biti i pitanje primjene čl. 10. ZPSKSDEU koji se odnosi na isključenje provjere dvostruke kažnjivosti, a s tim u svezi i pitanje zastare. Međutim, Ustavni sud RH se u svojoj odluci nije izjašnjavao glede tih pitanja već je samo naveo sljedeće: „..U okviru prigovora o nezakonitosti osporenih rješenja, podnositelj ističe da je pitanje eventualne zastare njegova kaznenog progona u Republici Hrvatskoj glavno pitanje kad je riječ o njegovoj predaji Saveznoj Republici Njemačkoj. Suprotno traženju podnositelja, Ustavni sud u ovom ustavnosudskom postupku ne može ulaziti u zakonsko tumačenje odredaba mjerodavnog domaćeg prava o zastari kaznenog progona, a posebice ne u činjenična pitanja o tome kada je zastara kaznenog progona podnositelja u Republici Hrvatskoj počela teći, odnosno u pravna pitanja o tome od kojeg se trenutka zastara mora računati, je li u konkretnom slučaju nastupila, ima li relativni ili apsolutni karakter i sl. To je zadaća sudova na čelu s Vrhovnim sudom Republike Hrvatske kao najvišim sudom u zemlji, kojemu je ustavna zadaća da »osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni« (članak 116. stavak 1. Ustava). Drugim riječima, Ustavni sud nije nadležan ni za tumačenje zakonskih normi u primjeni na konkretne slučajeve ni za kontrolu zakonitosti sudskih i drugih odluka u konkretnim slučajevima, budući da on nije redovni sud u smislu članka 115. Ustava. U okviru prethodno naznačenog opsega svoga ustavnosudskog nadzora, Ustavni sud primjećuje da su pitanje zastare kaznenog progona podnositelja u Republici Hrvatskoj prvostupanjski i drugostupanjski sud riješili primjenom članka 10. i članka 20. stavka 2. ZPSKS-EU-a (v. točku 7. obrazloženja ove odluke), vodeći se načelom uzajamnog priznanja presuda i sudskih odluka u kaznenim stvarima i tumačenjem domaćeg prava na način koji pridonosi ostvarenju načela uzajamnog priznanja sudskih odluka država članica EU-a. Na tim su osnovama ocijenili da se podnositeljev prigovor zastare mora odbiti. Polazeći od ustavnog zahtjeva da je »izručenje« hrvatskog državljanina dopušteno »kad se mora izvršiti odluka o ... predaji donesena u skladu s ... pravnom stečevinom Europske unije« (članak 9. stavak 2. Ustava), Ustavni sud zaključuje da osporena sudska rješenja o odobrenju predaje podnositelja Saveznoj Republici Njemačkoj nisu »flagrantno i očito arbitrarna« i da su ostala u granicama članka 9. stavka 2. Ustava…“.xxxiii Dakle, Ustavni sud RH nije se upustio u razmatranje pitanja isključenja provjere dvostruke kažnjivosti i zastare, već je samo u konačnici zaključio kako je predaja tražene osobe ostala u granicama Ustava RH. Za razliku od takvog stajališta Ustavnog suda RH, Ustavni sud Savezne Republike Njemačke je u jednoj svojoj odluci izričito naveo kako je obveza njemačkih sudova utvrditi je li u postupku izvršenja dok su mišljenja o tome uključuje li dvostruka kažnjivost i razloge isključenja protupravnosti i krivnje u teoriji podijeljena: u njemačkoj literaturi postoji opća suglasnost da procesne smetnje (zastara, amnestija, nepostojanje prijedloga za progon) ne utječu na dvostruku kažnjivost (za stanje u njemačkoj literaturi v. Eser, u: Schonke/Schroder, Strafgesetzbuch, Kommentar, 28. Aufl., Munchen, 2010, & 7). Ni u francuskom pravu zastara ne utječe na dvostruku kažnjivost, nego se uvijek određuje prema francuskom zakonu (Desportes/Le Gunehec, Drit penal general, 12. Edition, Paris, 2005, str. 363). U našoj literaturi Krapac – Međunarodna kaznenopravna pomoć, Zagreb, 2006., str. 43) svodi ispitivanje dvostruke kažnjivosti na smisao i sadržaj kaznenog djela po domaćem i stranom pravu, što znači da ne uključuje procesne smetnje…― xxx Npr. Odluka VSRH Kž-eun - 8/13-4 od 07. veljače 2014. godine, odluka VSRH Kž-eun - 9/14 od 11. veljače 2014. godine i dr. xxxi Derenčinović, D.: Ulazi li zastara u pojam dvostruke kažnjivosti pri primjeni europskog uhidbenog naloga?, op. cit., str. 249270 te Martinović, I.: Zastara kao razlog za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga: kritički osvrt na sudsku praksu, preuzeto s: http://www.academia.edu/6289794/Zastara_kao_razlog_za_odbijanje_izvr%C5%A1enja_europskog_uhidbenog_naloga_kriti%C 4%8Dki_osvrt_na_sudsku_praksu xxxii Krapac, D.: Okvirna Odluka vijeća (Europske unije) od 13. VI. 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu (EUN) i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP), op. cit., str. 970-974. xxxiii Odluka Ustavnog suda RH br. U-III—351/2014 od 24. siječnja 2014. godine. �EUN nastupila zastara kaznenog progona prema zakonodavstvu Njemačke ili ne.xxxiv U drugoj odluci je bio još izričitiji te je zauzeo stajalište kako je zastara kaznenog progona prema njemačkom pravu razlog za odbijanje izvršenja EUN izdanog za njemačkim državljanima, kao i za njemačkim državljanima koji imaju državljanstvo države izdavanja, jer u takvim predmetima postoji sudbenost Savezne Republike Njemačke. Zastaru prekidaju samo radnje koje su poduzimala njemačka pravosudna tijela, tako da se radnje koje je poduzimala država izdavanja neće razmatrati.xxxv Upravo su takve odluka imala vrlo važnu ulogu i u stvaranju sudske prakse u Saveznoj Republici Njemačkoj glede izvršenja EUN budući da je nakon toga donesen veliki broj odluka kojim je odbijeno izvršenje EUN, i to upravo zbog nastupa zastare kaznenog progona u Saveznoj Republici Njemačkoj.xxxvi Prema tome, analizirajući praksu hrvatskih sudova, jasno se izvodi zaključak kako u situaciji kada hrvatski sudovi odlučuju o izvršenju EUN za kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU, a za koja kaznena djela je isključena provjere dvostruke kažnjivosti, tada oni ne primjenjuju domaće pravo, pa se time ne primjenjuje ni odredbe o zastari iz Kaznenog zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZ).xxxvii Međutim, s druge strane, u ZPSKSDEU postoje odredbe koje se odnose na obvezatne i fakultativne razloge za neizvršavanje EUN. Obvezatne odredbe navedene su u čl. 20. st. 2., a fakultativne u čl. 21. ZPSKSDEU. Među obvezatnim razlozima za odbijanje izvršenja EUN, u čl. 20. st. 2. toč. 7. ZPSKSDEU, naveden je i razlog kako će se odbiti izvršiti EUN ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenje kaznenopravne sankcije, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava.xxxviii Upravo ta odredba je izazvala glavne prijepore u stručnoj i široj javnosti u Republici Hrvatskoj budući da su se glavni kritičari gore navedenih odluka VSRH pozivali na tu odredbu smatrajući kako odredba čl. 20. st. 2. toč. 7. ZPSKSDEU predstavlja obvezatni razlog odbijanja izvršenja Odluka Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke BverfG 2 BvR, 2115/09, preuzeto s: https://translate.google.hr/translate?hl=hr&sl=de&u=https://www.bundesverfassungsgericht.de/SharedDocs/Entscheidungen/ DE/2009/10/rk20091009_2bvr211509.html&prev=search xxxv Čule, J.; Hržina, D.: op. cit. str. 747-748 (autori su na tim stranicama citirali stajalište Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke br. EuGRZ 2009 od 03. rujna 2009. godine). Na str. 748. rada isti autori spominju i odluku Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke br. 4 Ars 16/09-N St Z-RR 2010 od 18. veljače 200. godine prema kojoj je Ustavni sud Savezne Republike Njemačke zauzeo stajalište kako se neće odobriti predaja Poljskoj, na temelju EUN, osobe koja ima njemački i poljsko državljanstvo zbog kaznenih djela počinjenih u Poljskoj ako je u Saveznoj Republici Njemačkoj nastupila zastara. Radnje kojima je prekidana zastara u državi izdavanja i kojima bi bila prekinuta zastara u Saveznoj Republici Njemačkoj ne uzimaju se u obzir. xxxvi Derenčinović, D.: Ulazi li zastara u pojam dvostruke kažnjivosti pri primjeni europskog uhidbenog naloga?, op. cit., str. 261262 i Martinović, I.: op. cit. str. 7-9. xxxvii Kazneni zakon (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15). xxxviii Čl. 20. ZPSKSDEU pod nazivom „Razlozi za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga― glasi: (1) Osim za djela iz članka 10. ovog Zakona, nadležni sud će izvršiti europski uhidbeni nalog za djelo za koje je u državi izdavanja propisana kazna zatvora u najdužem trajanju od barem jedne godine zatvora ili više ili je donesena pravomoćna presuda kojom je izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od najmanje četiri mjeseca, pod uvjetom da to djelo sadrži bitna obilježja kaznenog djela i prema domaćem pravu, neovisno o zakonskom opisu i pravnoj kvalifikaciji kažnjive radnje navedenim u zaprimljenom nalogu. (2) Sud će odbiti priznanje europskog uhidbenog naloga: 1. ako je europski uhidbeni nalog izdan za djelo koje je u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom, a na temelju zakona postoji nadležnost domaćeg suda, 2. ako je sud obaviješten da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda, 3. ako tražena osoba u trenutku počinjenja kaznenog djela nije navršila 14 godina života, 4. ako djelo iz članka 17. stavka 1. ovog ZPSKSDEU na koje se odnosi europski uhidbeni nalog ne predstavlja kazneno djelo prema domaćem zakonu. Za fiskalna djela izvršenje europskog uhidbenog naloga ne može se odbiti samo iz razloga što domaće pravo ne propisuje istu vrstu poreza ili pristojbi ili što ne sadrži iste odredbe o porezima, pristojbama, carinama ili mijenjanju valute kao i pravo države izdavanja, 5. ako se u Republici Hrvatskoj protiv osobe za kojom je izdan europski uhidbeni nalog vodi kazneni postupak zbog istog djela zbog kojeg je nalog izdan, osim ako su se državni odvjetnik i nadležno tijelo države izdavanja sporazumjeli da postupak vodi pravosudno tijelo države izdavanja, 6. ako je domaće pravosudno tijelo odlučilo da neće pokrenuti kazneni postupak za djelo za koje je izdan europski uhidbeni nalog jer je osumnjičenik ispunio obveze koje su mu naložene kao uvjet za nepokretanje postupka, 7. ako je prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije, a postoji nadležnost Republike Hrvatske na temelju domaćeg prava, 8. ako je sud zaprimio obavijest da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u trećoj državi zbog istog djela, a sankcija je izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda. xxxiv �EUN za sva kaznena djela (pa tako i za kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU) u slučaju ako je nastupila zastara kaznenog progona tražene osobe prema KZ Republike Hrvatske. U konačnici, unatoč vrlo argumentiranim kritikama uglednih teoretičara u Republici Hrvatskoj, prema mišljenju autora ovog rada, VSRH je, kao najviši sud u zemlji, kojemu je ustavna zadaća da »osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni«, ispravno odlučio kako zastara kaznenog progona, sukladno ovako propisanim odredbama ZPSKSDEU, nije razlog odbijanja EUN za kaznena djela kod kojih je isključena provjera dvostruke kažnjivosti iz čl. 10. ZPSKSDEU. Naime, u smislu odredbi ZPSKSDEU, koliko god odredbe tog Zakona u pojedinim dijelovima bile nespretno formulirane (misli se prije svega na čl. 20. ZPSKSDEU), smatramo kako razlog odbijanja izvršenja EUN radi nastupa zastare može biti samo za ona kaznena djela koja nisu navedena u čl. 10. ZPSKSDEU. Opravdanje takvom razmišljanju autori ovog rada prije svega vide u pravilnom i gramatičkom tumačenju čl. 20. st. 1. i 2. ZPSKSDEU prema kojemu iz čl. 20. st. 1. navedenog Zakona jasno proizlazi kako će za kaznena djela, osim za kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU, izvršiti EUN, ali uz prethodnu provjeru dvostruke kažnjivosti. Imajući u vidu da je već u sljedećem stavku (čl. 20. st. 2. ZPSKSDEU) zakonodavac nabrojio u kojim će se sve slučajevima odbiti priznanje EUN, pa tako i u slučaju ako je prema domaćem pravu nastupila zastara (čl. 20. st. 2. toč. 7. ZPSKSDEU), osnovano se zaključuje kako razlog za odbijanje izvršenja EUN, a u situaciji nastupa zastare kaznenog progona prema domaćem pravu, može biti samo za ona kaznena djela kod kojih postoji provjera dvostruke kažnjivosti, što ni u kojem slučaju nisu kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU.xxxix 4. Zaključak Okvirna odluka Vijeća Europske unije donijela je značajne novine kod država članica Europske unije, a to se najprije odnosi na institut EUN, isključenja provjere dvostruke kažnjivosti, predaje vlastitih državljana drugim državama povodom izdavanja EUN i dr. Propisivanjem EUN i postupka predaje traženih osoba stvorena je kvalitetna i brza suradnja između država članica Europske unije te je ujedno zamijenjen raniji način izručenja među državama koji je često bio kritiziran kao dosta složen i neučinkovit. Sadržaj Okvirne odluke Republika Hrvatska je implementirala u ZPSKSDEU, koji je stupio na snagu dana 01. srpnja 2013. godine kada je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji. Iako je Republika Hrvatska i prije ulaska u Europsku uniju prihvatila gotovo sve temeljne pravne standarde u borbi protiv svih oblika teških kaznenih djela, propisivanjem EUN povisila je pravne standarde glede uzajamne suradnje između članica Europske unije te samim time i borbu protiv kriminala i počinitelja kaznenih djela. S druge strane, institut dvostruke kažnjivosti i zastare, u svjetlu Okvirne odluke i ZPSKSDEU, unio je mnoge prijepore u stručnoj i široj javnosti. Kada se uzmu u obzir rezultati istraživanja ovog rada, a cijeneći pri tome ovako propisane odredbe ZPSKSDEU, odluke hrvatskih sudova koje se odnose na ovu problematiku te iznesena stručna mišljenja istaknutih pravnih stručnjaka, autori smatraju kako se kod dva različita mišljenja glede toga treba li se kod provjere dvostruke kažnjivosti upuštati u provjeru nastupanja zastare ili ne, treba prikloniti odlukama sudova i onih stručnjaka koji smatraju kako hrvatski sudovi kada odlučuju o izvršavanju EUN za kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU (isključenje provjere dvostruke kažnjivosti), ne smiju utvrđivati je li u konkretnom slučaju nastupila zastara kaznenog progona tražene osobe ili ne. Prema tome, kod takve situacije, nastup zastare kaznenog progona tražene osobe prema ZPSKSDEU relevantan je samo za ona kaznena djela kod kojih se provjerava dvostruka kažnjivost, a što ni u kojem slučaju nisu kaznena djela iz čl. 10. ZPSKSDEU. S druge strane, treba priznati kako ostaju otvorena neka pitanja na koja je u ovom trenutku vrlo teško dati odgovor kao npr. je li zakonodavac prilikom donošenja ZPSKSDEU pogrešno protumačio odredbe čl. 3. i 4. Okvirne odluke te sukladno tome i stvorio određenu konfuziju u stručnoj i široj javnosti, je li zakonodavac pravilnim tumačenjem tih članaka Okvirne odluke imao mogućnost propisati da je nastup zastare kaznenog progona obvezatan Odluka VSRH Kž-eun-8/13-4 od 07. veljače 2014. godine: „… Prema tome, unošenjem zastare kao mogućnosti obvezatnog odbijanja europskog uhidbenog naloga u ZPSKS-EU, nije izmijenjen karakter zastare i njegova vezanost za postojanje kaznenog djela i kazne, već je samo kod kaznenih djela kod kojih se primjenjuje načelo dvostruke kažnjivosti, postao osnova za obvezno, a ne fakultativno odbijanje izvršenja uhidbenog naloga. Okvirna odluka Vijeća sadrži primjenu načela uzajamnog priznavanja, koje se temelji na visokoj razini povjerenja između država članica, a to je rezultiralo, između ostalog, odredbom čl. 2. Okvirne odluke o neprimjenjivanju dvostruke kažnjivosti, a koja je izrijekom prenesena u ZPSKS-EU…―. xxxix �razlog za odbijanje izvršenja EUN tražene osobe kod svih kaznenih djela, je li Ustavni sud RH trebao raspetljati taj „gordijski čvor― poput Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke i iznijeti jasno stajalište glede toga je li zastara kaznenog progona prema hrvatskom pravu razlog za odbijanje izvršenja EUN izdanog za hrvatskog državljanima i dr. Najvjerojatnije će se odgovori na ta pitanja tražiti još dugo i biti će predmet mnogih rasprava, ali bi svakako ova situacija koja se dogodila u Republici Hrvatskoj mogla poslužiti kao pouka našim susjednim državama koje su na putu da jednog dana postanu članice Europske unije i da na odmah početku otklone sve moguće nedoumice. 5. Literatura Alinčić, M. et al. ―Pravni leksikon―, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2007. godina, Burić, Z: Europski uhidbeni nalog, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 14, br. 1/2007, Zagreb, 2007. godina, Čule, J., Hržina, D. (2013.) Primjena Europskog uhidbenog naloga u Republici Hrvatskoj – očekivanja i stvarnost. Preuzeto s http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Primjena%20europskog%20uhidbenog%20naloga.pdf, Derenčinović, D. (2014). Doseg isključenja provjere dvostruke kažnjivosti iz Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Preuzeto s https://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/2_Derencinovic.pdf, Derenčinović, D.: Ulazi li zastara u pojam dvostruke kažnjivosti pri primjeni europskog uhidbenog naloga?, Informator, br. 6256, Zagreb, 2014. godina, Filipović, H: Implementacija europskog uhidbenog naloga u pravni poredak Republike Hrvatske, Policijska sigurnost, br. 1., Zagreb, 2012. godina, Garačić, A.:Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije u sudskoj praksi, Libertin naklada, Rijeka, 2015. godina, Kazneni zakon (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15), Konvencija o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica od 26. srpnja 1995. godine, Krapac, D: Međunarodna kaznenopravna pomoć, Narodne novine, Zagreb, 2006. godina, Krapac, D.: Okvirna Odluka vijeća (Europske unije) od 13. VI. 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu (EUN) i postupcima predaje između država članica (2002/584/PUP), Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Vol. 64. No. 5-6, prosinac 2014. godina, Martinović, I.: Zastara kao razlog za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga: kritički osvrt na sudsku praksu, preuzeto s: http://www.academia.edu/6289794/Zastara_kao_razlog_za_odbijanje_izvr%C5%A1enja_europskog_uhi dbenog_naloga_kriti%C4%8Dki_osvrt_na_sudsku_praksu, Novoselec, P.: Sudska praksa, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 20., br. 2., 2013. godina, Odluka VSRH Kž-eun -8/13-4 od 07. veljače 2014. godine, Odluka VSRH Kž-eun - 9/14 od 11. veljače 2014. godine, Odluka VSRH I Kž 208/13-5 od 09. travnja 2013. godine, Odluka VSRH Kž-eun-13/14-4 od 27. veljače. 2014. godine, Odluka VSRH Kž-eun-13/15 od 21. travnja 2015. godine, �Odluka Vrhovnog suda RH Kž-eun-11/13 od 20. rujna 2013. godine, Odluka VSRH Kž-eun-8/13-4 od 07. veljače 2014. godine, Odluka Ustavnog suda RH br. U-III—351/2014 od 24. siječnja 2014. godine, Odluka Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke BverfG 2 BvR, 2115/09, preuzeto s: https://translate.google.hr/translate?hl=hr&sl=de&u=https://www.bundesverfassungsgericht.de/Shared Docs/Entscheidungen/DE/2009/10/rk20091009_2bvr211509.html&prev=search, Odluka Ustavnog suda Savezne Republike Njemačke br. 4 Ars 16/09-N St Z-RR 2010 od 18. veljače 200. godine, 2002/584/JHA: Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and surrender procedures between Member States, Official Journal L 190, 180/07/2002 P. 0001-0020, 2002/584/JHA: Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and surrender procedures between Member States, Official Journal L 190, 180/07/2002 P. 0001-0020, Ustav Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14), Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s međunarodnim kaznenim sudom – Narodne novine br. 32/96, Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14), Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (Narodne novine br. 178/04), Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije (Narodne novine br. 91/10, 81/13, 124/13 i 26/15). �Authors: (1) Damir Primorac, PhD, Associate Professor; (2) Mato Krmek, Lawyer; (3) Marko Pilić, Student Institutions: Forensic Science Department at University of Split E-mail: damir.primorac@primorac-partners.com; mato.krmek@primorac-partners.com; markopilic389@gmail.com THEORETICAL AND PRACTICAL PROBLEMS OF PERFORMANCE EUROPEAN ARREST WARRANT WITHOUT VERIFICATION OF DOUBLE PUNISHABILITY Abstract The adoption of the Council Framework Decision (2002/584 / JHA) of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the extradition procedures between EU Member States changed every aspect of earlier extradition between EU Member States. The European arrest warrant has been implemented in the Croatian legislation enacting the Act on Judicial Co-operation in Criminal Matters with the EU Member States on 23 July 2010, entered into force on 01 July 2013 when Croatia joined the European Community. According to the solutions of the above legal regulations, the European arrest warrant can not be issued for all criminal offences, nor for all criminal offences for which a European arrest warrant was issued checks dual punishability. Exclusion of verification of double punishability applies to criminal offences which are listed in Art. 10 of the Act on Judicial Co-operation in Criminal Matters with the EU Member States since on these criminal offences does not apply domestic law, than the right of state that issued the European arrest warrant. Since in theory and practice in the Republic of Croatia appeared certain doubts as to the scope of the exclusion of verification double punishability, in this paper will be given an overview of the most important features of the European arrest warrant and the double punishability and an overview of the european courts practices regarding this issue. Keywords: international judicial cooperation, the state of issuing, the European arrest warrant, the State of executing, dual punishability � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3168 Title A name given to the resource TEORIJSKA I PRAKTIČNA PROBLEMATIKA IZVRŠENJA EUROPSKOG UHIDBENOG NALOGA BEZ PROVJERE DVOSTRUKE KAŽNJIVOSTI Author Author PRIMORAC, Damir KRMEK, Mato PILIĆ, Marko Abstract A summary of the resource. Donošenjem Okvirne odluke Vijeća Europske unije (2002/584/PUP) od 13. lipnja 2002. godine o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica Europske unije promijenjen je dotadašnji način izručenja između država članica Europske unije. Europski uhidbeni nalog je implementiran u zakonodavstvo Republike Hrvatske donošenjem Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije dana 23. srpnja 2010. godine, s time da je, stupio na snagu 01. srpnja 2013. godine, kada je Republika Hrvatska pristupila Europskoj uniji. Prema rješenjima navedenog pravnog propisa, europski uhidbeni nalog ne može se izdati za sva kaznena djela, niti se za sva kaznena djela za koja je izdan europski uhidbeni nalog provjerava dvostruka kažnjivost. Isključenje provjere dvostruke kažnjivosti odnosi se na kaznena djela koja su navedena u čl. 10. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije budući da se na ta kaznena djela ne primjenjuje domaće pravo, već pravo države koja je izdala europski uhidbeni nalog. S obzirom da su se u teoriji i praksi u Republici Hrvatskoj pojavile određene dvojbe glede dosega isključenja provjere dvostruke kažnjivosti, u ovom radu će uz osvrt na najvažnije značajke europskog uhidbenog naloga i dvostruke kažnjivosti, dati osvrt i na praksu europskih sudova glede ove problematike. Ključne riječi: međunarodna pravosudna suradnja, država izdavanja, europski uhidbeni nalog, država izvršenja, dvostruka kažnjivost Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/d96117c46c0fa15e0595087fa7fc82d7.docx ab56729c1283f2363c4c246760f572ee https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/1c8eb67ce46b36b677d1d027986264ee.pdf 7d926482ef0482a791634d3c0ad50634 PDF Text Text Autor: (1) Dr. sc. Maja Proso, docentica; (2) Dr. sc. Lucija Sokanović, viša asistentica Institucija: Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu E-mail: maja.proso@gmail.com; lucija.sokanovic@pravst.hr GRAĐANSKOPRAVNI I KAZNENOPRAVNI ASPEKTI ZAKONODAVSTVA O OZNAČAVANJU HRANE (HRVATSKA I EUROPSKA PERSPEKTIVA) Sažetak Europska politika sigurnosti hrane ima dvostruki cilj: zaštititi ljudsko zdravlje i interese potrošača te stimulirati neometano funkcioniranje jedinstvenog europskog tržišta. EU njome jamči da se na području higijene hrane i hrane za životinje i prehrambenih proizvoda, zdravlja životinja i bilja te sprečavanja kontaminacije hrane vanjskim tvarima uspostavljaju i poštuju kontrolni standardi. Nova Uredba (EU/1169/2011), obvezuje sve subjekte koji posluju s hranom, trgovce, ugostitelje, slastičare, pekare i druge na obvezno označavanje hrane, kako bi kupci odnosno potrošači bili dobro informirani o njezinoj kakvoći, trajnosti, podrijetlu, sastavu i postupku proizvodnje. Odgovornost za pravilno označavanje, reklamiranje i točnost prezentiranih podataka je kako na proizvođaču tako i na trgovcu odnosno drugom subjektu koji stavlja hranu na tržište, sa sjedištem u na području EU. U radu autorice opisuju hrvatska iskustva u prilagođavanju i usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s područja sigurnosti hrane europskom acquis-u, te analiziraju pozitivnopravne aspekte građanskopravne i kaznenopravne regulacije zaštite interesa, ali ujedno i zdravlja potrošača u svezi označavanja hrane. Ključne riječi: sigurnost hrane, potrošač, označavanje hrane, građanskopravna odgovornost, kaznenopravna odgovornost, acquis. �1. Uvod Sigurnost hrane pojam je koji podrazumijeva sigurnu i zdravstveno ispravnu hranu duž cijelog lanca prehrane - "od polja do stola" koji uključuje proizvodnju, preradu i skladištenje hrane, te transport i stavljanje hrane na tržište kako bi u konačnici stigla do konzumenata tj. potrošača. Pravna regulacija sigurnosti hrane koju jedemo jedan je od temelja brzostvarajućeg pravnog područja - prehrambenog prava.1 Premda po svome sadržaju sigurnost hrane predstavlja predmet interesa i izučavanja drugih znanstvenih područja ona se, poglavito radi pravne regulacije zaštite zdravlja ljudi i okoliša, ali i zaštite interesa ljudi kao potrošača, profilirala kao zasebno pravno područje i predmet regulative europskih institucija kao i država članica EU-a. Pravnu osnovu zaštite sigurnosti hrane nalazimo u odredbama Ugovora o funkcioniranju Europske unije2, i to člancima 433., 1144., 1685., stavak 4. i članku 1696. Kao jedna od posljedica kriza povezanih s hranom i hranom za životinje (npr. epidemije kravljeg ludila i afere s dioksinom7), početkom 2000-ih provedena je temeljita reforma politike sigurnosti hrane EUa. Opća načela s područja sigurnosti hrane stupila su na snagu 2002 g. Uredbom (EZ) br. 178/20028. Tom Meulen, B. (ed.) (2011). Private food law; governing food chains through contract law, self-regulations, private standards, audits, and certification schemes. Wageningen Academic Publishers. The Netherlands, str. 33. 2 Službeni pročišćeni tekstovi Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU objavljeni su u Službenom listu EU, C 115 , od 9.5.2008. te potom u Službenom listu EU, C 83 od 30. 3. 2010. Dostupno na : http://eur-lex.europa.eu/legalcontent/EN/ALL/?uri=OJ:C:2008:115:TOC 3 Članak 43. (bivši članak 37. UEZ-a); 1. Komisija podnosi prijedloge za razradu i provedbu zajedničke poljoprivredne politike, uključujući i prijedloge za zamjenu nacionalnih organizacija jednim od oblika zajedničke organizacije predviđenih u članku 40. stavku 1., kao i prijedloge za provedbu mjera pobliže određenih ovom glavom. U tim se prijedlozima vodi računa o menuovisnosti poljoprivrednih pitanja navedenih u ovoj glavi.2. Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom, uspostavljaju zajedničku organizaciju poljoprivrednih tržišta predviđenu u članku 40. stavku 1. te utvrđuju ostale odredbe potrebne za provođenje ciljeva zajedničke poljoprivredne politike i zajedničke ribarstvene politike.3. Vijeće na prijedlog Komisije usvaja mjere o utvrđivanju cijena, nameta, potpora i količinskih ograničenja te o utvrđivanju i raspodjeli mogućnosti ribolova.4. U skladu sa stavkom 2., nacionalne organizacije tržišta mogu se zamijeniti zajedničkom organizacijom predviđenom u članku 40. stavku 1. ako: (a) zajednička organizacija državama članicama koje se protive ovoj mjeri i koje imaju vlastitu organizaciju za dotičnu proizvodnju nudi jednaku zaštitu zapošljavanja i životnog standarda dotičnih proizvođača, vodeći računa o mogućim prilagodbama, kao i o specijalizaciji koja će s vremenom biti potrebna; (b) takva organizacija osigurava uvjete za trgovinu unutar Unije slične onima koji postoje na nacionalnom tržištu. 5. Ako se zajednička organizacija za određene sirovine uspostavi prije postojanja zajedničke organizacije za odgovarajuće preranene proizvode, one sirovine koje se koriste za preranene proizvode namijenjene izvozu u treće zemlje mogu se uvoziti iz zemalja izvan Unije. 4 Članak 114. (bivši članak 95. UEZ-a) “Usklađivanje zakonodavstva” 5 Članak 168. (bivši članak 152. UEZ-a) st.4.; 4. Odstupajući od članka 2. stavka 5. i članka 6. točke (a) i u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (k), Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom te Odborom regija, doprinose ostvarivanju ciljeva iz ovog članka u svrhu rješavanja zajedničkih sigurnosnih problema usvajanjem: (a) mjera kojima se utvrnuju visoki standardi kvalitete i sigurnosti organa i tvari ljudskog podrijetla, krvi i proizvoda od krvi; navedene mjere ne sprečavaju nijednu državu članicu da zadrži ili uvede strože zaštitne mjere (b) mjera u veterinarskom i fitosanitarnom području, kojima je neposredni cilj zaštita javnog zdravlja; (c) mjera kojima se utvrnuju visoki standardi kvalitete i sigurnosti uporabe lijekova i medicinskih proizvoda. 6 Članak 169. (bivši članak 153. UEZ-a) “Zaštita potrošača”;1. Radi promicanja interesa potrošača i osiguranja visokog stupnja zaštite potrošača, Unija doprinosi zaštiti zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača, kao i promicanju njihova prava na obaviještenost, obrazovanje i organiziranje u svrhu zaštite njihovih interesa.2. Unija doprinosi ostvarivanju ciljeva iz stavka 1.:(a) mjerama usvojenima na temelju članka 114. u kontekstu ostvarenja unutarnjeg tržišta; (b) mjerama kojima se podupire, dopunjuje i nadzire politika koju vode države članice.3. Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom, usvajaju mjere iz stavka 2. točke (b). 4. Mjere usvojene na temelju stavka 3. ne sprečavaju ni jednu državu članicu da zadrži ili uvede strože zaštitne mjere. Te mjere moraju biti u skladu s Ugovorima. O tim se mjerama obavješćuje Komisiju. 7 Velthuis, A.G.J. (ed.) (2003). New approaches to food- safety economics, Kluwer Academic Publishers, str. 98. Istraga o pojavi dioksina u hrani za životinje otkrila je da su visoku razinu te kemikalije izazvali neispravni filteri korišteni u kemijskoj industriji. Neispravni filteri kontaminirali su solnu kiselinu koje je pak isporučena u PB Gelatins koja proizvodi želatinu iz svinjske kože i kostiju, pri čemu je nus-proizvod svinjska masnoća. Masnoća je prodana tvrtkama u Nizozemskoj i Belgiji koje proizvode hranu za životinje. Slijedom toga, zatvoreno je 650 farmi u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj. Vidi više na : http://www.hah.hr/arhiva/arhiva_vijesti.php?id=188 8 Uredba (EZ) br. 178/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2002., SL L 31, 1. 2. 2002. 1 �je Okvirnom uredbom osnovana i Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA), tijelo čiji je zadatak izvršiti procjenu svih rizika povezanih s prehrambenim lancem i o njima obavještavati javnost.9 Pravni okvir kojim se uređuje označivanje hrane takav je da potrošačima prvenstveno jamči pristup potpunim informacijama o sadržaju i sastavu proizvoda, čime se štiti njihovo zdravlje i interesi, i na način da im omogućuje uspoređivanje proizvoda međusobno i mogućnost izbora onog proizvoda koji određenom potrošaču najviše odgovara.10 Novom Uredbom (EU/1169/2011)11 koja je stupila na snagu 13. prosinca 2014. sjedinjuju se dvije direktive: Direktiva Vijeća 2000/13/EZ12 o označivanju, prezentiranju i oglašavanju hrane te Direktiva Vijeća 90/496/EZ o označivanju hranjive vrijednosti hrane u skladu s izmjenom iz Direktive Komisije 2003/120/EZ 13 . Jedna od novina je odredba u skladu s kojom su proizvođači dužni navesti prisutnost alergena u nezapakiranoj hrani, npr. u restoranima i kantinama, podrijetlo neprerađenog mesa i prisutnost imitacija hrane, poput proizvoda od povrća koji zamjenjuju sir ili meso. Nadalje, poboljšana je čitljivost informacija (minimalne veličine fonta za obvezne podatke) uspostavljaju se isti kriteriji za označavanje hrane za prodaju putem interneta, prodaju drugim sredstvima komunikacije na daljinu ili kod kupnje hrane u trgovini, specificiraju informacije o biljnom podrijetlu rafiniranih ulja i masti. Velika je novost i obvezatnost navođenja hranjivih vrijednosti prehrambenih proizvoda, odredbe glede čega će stupiti na snagu 2016. Nova pravila primjenjuju se od 1. travnja 2015. godine. Uredbom se propisuje svim subjektima koji posluju s hranom, trgovcima, ugostiteljima, slastičarima, pekarima i drugima, obvezno označavanje hrane kako bi kupci odnosno potrošači bili dobro informirani o njezinoj kakvoći, trajnosti, podrijetlu, sastavu i postupku proizvodnje. Odgovornost za pravilno označavanje, reklamiranje i točnost prezentiranih podataka je kako na proizvođaču tako i na trgovcu odnosno drugom subjektu koji stavlja hranu na tržište, sa sjedištem u na području EU. Nacionalni propisi koji uređuju ovo pravno područje su Zakon o hrani14 i Zakon o informiranju potrošača o hrani15 kao i podzakonski akti (Pravilnik o oznakama ili znakovima koji određuju seriju ili lot kojem hrana pripada 16 te Pravilnik o informiranju potrošača o nepretpakiranoj hrani 17 ). Za davanje službenih tumačenja propisa iz ove oblasti nadležna je Uprava kvalitete hrane i fitosanitarne politike, pri Ministarstvu poljoprivrede RH18. Zakonom o hrani, člankom 25. ustrojena je Hrvatska agencija za hranu EFSA-ine ovlasti uključuju i monitoring nad hranom, sigurnost hrane, prehranu stanovništva, zdravljem i dobrobiti životinja, zaštitom i zdravljem bilja. U obavljanju svojih dužnosti, EFSA također razmatra mogući utjecaj hranidbenog lanca na biološke raznolikosti biljnih i životinjskih staništa. Također obavlja procjene ekoloških rizika genetski modificiranih usjeva, pesticida, dodataka prehrani i štetnika. U svim tim područjima EFSA-ine djelatnosti možda se najvažnijom čini obveza pružiti neovisne znanstveno utemeljene savjete te ostvariti jasnu komunikaciju utemeljenu na najnovijim znanstvenim informacijama i znanjima. Više na: http://www.efsa.europa.eu/en/aboutefsa 10 Berryman, P. (ed.) (2015). Advances in food and beverage labeling – informations and regulations. Woodhead Publishing, str. 43. 11 Uredba EU/1169/2011, 25 October 2011, OJ L 304, 22.11.2011, Dostupno na : http://eur-lex.europa.eu/legalcontent/en/ALL/?uri=CELEX:32011R1169 12 Direktiva Vijeća 2000/13/EZ 26.5.2000., OJ L 109 of 6.5.2000. Dostupno na: http://eur-lex.europa.eu/legalcontent/EN/TXT/?uri=uriserv:l21090 13 Commission Directive 2003/120/EC of 5 December 2003 amending Directive 90/496/EEC, Official Journal L 333 , 20/12/2003. Dostupno na: http://data.europa.eu/eli/dir/2003/120/oj 14 Narodne novine br. 81/13., 14/14., 30/15. 15 Narodne novine br. 56/13., 14/14. 16 Narodne novine br. 26/13. 17 Narodne novine br. 144/2014. 18 Osnovana Uredbom o unutarnjem ustrostvu Ministarstva poljoprivrede RH, Narodne novine br. 80/13., 16/14., 50/14., 46/15. i 63/15. Djelokrug je određen čl. 99. ;”Uprava sigurnosti hrane i fitosanitarne politike planira, izrađuje i usklađuje zakonodavstvo iz područja sigurnosti i kakvoće hrane posebice opće propise o hrani, propise o hitnim mjerama, higijeni, mikrobiološkim kriterijima, službenim kontrolama, općem označavanju, reklamiranju i prezentiranju te nutritivnom označavanju svih kategorija hrane, kakvoći za određene kategorije hrane, prirodnim mineralnim i izvorskim vodama, propise vezano uz aktivnosti Hrvatske agencije za hranu te propise o organizaciji nacionalnog sustava za brzo uzbunjivanje za hranu i hranu za životinje. Sudjeluje u izradi propisa o registraciji i odobravanju objekata za hranu. U Upravi se izrađuju vodiči i drugi dokumenti koji detaljnije pojašnjavaju primjenu pojedinih propisa u okviru djelokruga. Uprava obavlja poslove koordinacije i komunikacije u području sigurnosti i kakvoće hrane, a naročito u odnosu na službene kontrole između pojedinih upravnih organizacija unutar Ministarstva, kao i ostalih tijela državne uprave (Ministarstva zdravlja, Državnog inspektorata) i drugih institucija u Republici Hrvatskoj uključenih u sustav sigurnosti i kakvoće hrane. U Upravi se izrađuje Višegodišnji nacionalni plan službenih kontrola za područje hrane i hrane za životinje, zdravlja i zaštite životinja i biljnog zdravstva; koordinira izrada godišnjih planova službene 9 �(skraćeno HAH) sa sjedištem u Osjeku, u čiji djelokrug poslova, između ostalog, spadaju i izrada znanstvenih studija u području sigurnosti hrane i hrane za životinje, kao i znanstvena procjena rizika u svezi sigurnosti hrane i hrane za životinje.19 U radu autorice opisuju hrvatska iskustva u prilagođavanju i usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s područja sigurnosti hrane europskom acquis-u, analiziraju “ de lege lata “ kao i “de lege ferenda” pozitivnopravne aspekte građanske i kaznene regulacije zaštite interesa, ali ujedno i zdravlja potrošača u svezi postupaka označavanja hrane. 2. Označavanje hrane kao aspekt europske i nacionalne politike sigurnosti hrane 2.1.Usklađivanje hrvatskog zakonodavstva o sigurnosti hrane s europskim acquisom Pripreme za punopravno članstvo Republike Hrvatske u EU zahtijevale su usklađivanje hrvatskog pravnog sustava s pravnim sustavom Europske unije u brojnim područjima. Usklađivanje nacionalnoga pravnog sustava s europskim nije značilo tek recepciju velike količine pravnih normi, odnosno prevođenje ili prepisivanje komunitarnih propisa, već se radilo o potpunoj integraciji nacionalnog i nadnacionalnog pravnog poretka. Od sklapanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2001.g. Republika Hrvatska je preuzela i postepeno ispunjavala obvezu prihvatiti i još važnije - stvoriti uvjete za potpuno i dosljedno primjenjivanje cjelokupnog prava Zajednice, uključujući i judikaturu Europskog suda - komunitarnu stečevinu (acquis communautaire). Prihvat europskih standarda u području zaštite potrošača, sigurnosti i kvalitete proizvoda, posebice sigurnosti prehrambenih proizvoda te odgovornosti za štetu prouzročenu neispravnošću proizvoda bio je jedan od važnijih koraka u procesu uključivanja Hrvatske u europske integracije. kontrole i izvješća vezano uz provođenje službenih kontrola, koordinira izrada procedura za provođenje službenih kontrola; izrađuje opći plan za upravljanje krizom na području sigurnosti hrane i hrane za životinje; uspostavlja i upravlja nacionalnim sustavom brzog uzbunjivanja za hranu i hranu za životinje (RASFF); izrađuje komunikacijska strategija za informiranje potrošača i drugih zainteresiranih strana o pitanjima sigurnosti i kakvoće hrane; radi na poslovima ovlaštenja službenih i referentnih laboratorija za hranu i hranu za životinje. Uprava obavlja upravne i druge poslove u okviru fitosanitarnog područja, uređuje poslove zdravstvene zaštite bilja i biljnih proizvoda u tijeku proizvodnje i prometa; proizvodnju, stavljanje na tržište i uvoz poljoprivrednoga reprodukcijskog materijala, priznavanje sorti poljoprivrednog bilja, upis sorti poljoprivrednog bilja u sortne liste i održavanje sorti poljoprivrednog bilja; promet, registraciju, primjenu sredstava za zaštitu bilja i poslove praćenja ostataka pesticida u hrani i hrani za životinje; Uprava utvrđuje ciljeve fitosanitarne politike; predlaže, priprema i upućuje na usvajanje strategije u području fitosanitarne politike; predlaže, priprema i upućuje na usvajanje nacrte propisa koji uređuju područje fitosanitarne politike; planira, priprema i koordinira višegodišnje i godišnje programe, monitoringe u fitosanitarnom području; koordinira pripremu i provedbu svih aktivnosti u kojoj sudjeluju druge institucije čije se djelatnosti odnose na fitosanitarno područje; predlaže odgovarajuće fitosanitarne mjere s ciljem unaprjeđenja struke; planira i nadzire aktivnosti vezane uz održavanje i razvoj Fitosanitarnog informacijskog sustava (FIS). Uprava obavlja inspekcijski nadzor nad provedbom zakona, drugih propisa i općih akata kojima je uređeno područje zdravstvene zaštite bilja, biljnih proizvoda i drugih nadziranih predmeta u prometu preko državne granice i pri njihovu premještanju na teritoriju Republike Hrvatske, uvoza sredstava za zaštitu bilja, uvoza poljoprivrednog i šumskog reprodukcijskog materijala te proizvodnje i trgovine poljoprivrednim sadnim materijalom; tržišnih standarda kvalitete za voće i povrće koje se uvozi; obavlja fitosanitarni nadzor bilja, biljnih proizvoda i drugih nadziranih predmeta u svezi s premještanjem; rješava o upravnom stvarima iz područja svoga djelokruga u prvom stupnju i vodi postupke do donošenja drugostupanjskih rješenja iz područja djelokruga; priprema i izrađuje godišnje planove rada fitosanitarne inspekcije; prikuplja podatke i izrađuje izvješća u okviru djelokruga fitosanitarne inspekcije; daje stručna mišljenja u vezi s primjenom propisa iz djelokruga fitosanitarne inspekcije; sudjeluje u pripremanju propisa iz djelokruga fitosanitarne inspekcije; sudjeluje u pripremi i provedbi projekata iz djelokruga fitosanitarne inspekcije; koordinira i nadzire provedbu odobrenih projekata iz djelokruga fitosanitarne inspekcije; sudjeluje u planiranju, pripremi i provedbi programa posebnoga nadzora i praćenja štetnih organizama; prati i nadzire stanje u područjima koja su zaražena karantenskim i drugim štetnim organizmima bilja; provodi nadzor nad radom fitosanitarnih inspektora s ciljem utvrđivanja kvalitete obavljenih poslova te ujednačavanja i unaprjeđenja rada; planira i koordinira uspostavu i razvoj informacijsko komunikacijskog sustava fitosanitarne inspekcije; sudjeluje u provedbi Strategije integriranog upravljanja granicom. Uprava surađuje s nadležnim tijelima za sigurnost i kakvoću hrane u zemljama EU i ostalim zemljama te posebnim tijelima međunarodnih organizacija (Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu, Svjetske zdravstvene organizacije); surađuje s Europskom upravom za sigurnost hrane; predstavlja nacionalnu kontakt točku za suradnju s Europskom komisijom u području sigurnosti hrane; vodi bilateralnu i multilateralnu suradnju iz svojega djelokruga; razmjenjuje informacije sa nacionalnim službama drugih država nadležnim za fitosanitarna pitanja te Europskom komisijom. Uprava sudjeluje u aktivnostima vezano uz članstvo u Europskoj uniji. Uprava sudjeluje u organizaciji i provođenju edukacija i stručnih skupova iz područja djelokruga; sudjeluje u planiranju, pripremi i provedbi projekata iz područja djelokruga; vodi upravne postupke i izdaje rješenja u okviru svoga djelokruga; sudjeluje u pripremi i izradi prijedloga državnoga proračuna u okviru djelokruga te obavlja i druge poslove u okviru svoga djelokruga određene zakonima.” 19 Čl. 26. Zakon o hrani. �Hranu svakodnevno unosimo u organizam, pa kao kupci i konzumenti očekujemo kako su prehrambeni proizvodi koji se nalaze na tržištu sigurni. Kako bi se omogućila sigurnost hrane kroz cijeli lanac hrane “od polja do stola”, svaki od subjekata u širokom lancu prehrane (koji danas, u suvremenom “globalnom” društvu uključuje veliki broj subjekata kao npr. poljoprivrednike, prerađivače, skladištare, distributere, trgovce pa sve do krajnjih potrošača) mora imati osigurana precizna pravila odgovornosti za hranu pod njegovom kontrolom, od prijema do isporuke hrane slijedećem u lancu. 2.2. Novi europski trendovi označavanja i općenito sigurnosti hrane Početkom milenija, na europskoj je razini odlučeno promijenti pristup pitanju sigurnosti hrane. U taj je, kako se kolokvijalno naziva “ higijenski paket”, koji sadrži nova pravila iz uredbi, zakona i pravilnika ugrađeno načelo prema kojemu prvenstvenu odgovornost za sigurnost hrane i hrane za životinje imaju subjekti u poslovanju s hranom, svaki na svome području. To znači da svi subjekti koji se bave svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije hrane koja je pod njihovom kontrolom, moraju osigurati da hrana ili hrana za životinje udovoljava zahtjevima važećih propisa te ujedno moraju dokazati da je udovoljeno propisanim zahtjevima. Osim toga, subjekti u poslovanju s hranom odgovorni su i za osiguranje tzv. „sljedivosti“, odnosno moraju znati i moći prikazati podrijetlo biljaka, životinja, mesa i svih drugih sastojaka koji će se naći u ljudskoj ili životinjskoj hrani ili će s njima doći u dodir u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije. 20 Drugo najvažnije načelo ugrađeno u europsko i hrvatsko zakonodavstvo vezano uz sigurnost hrane jest uvođenje sustava samokontrole utemeljene na načelima sustava analize opasnosti i kritičnih kontrolnih točaka za sve objekte u poslovanju s hranom.21 Umjesto različitosti procedura u procjeni zdravstvenih rizika, neujednačenoga zakonodavstva u pojedinim državama na zajedničkome tržištu i nejasnoća u pogledu odgovornosti u dugome lancu proizvodnje, prerade i distribucije hrane, EU je u to područje unijela jedinstveno zakonodavstvo koje se primjenjuje u svim državama članicama. Jedno od najznačajnijih postignuća u provedbi europske politike sigurnosti hrane i ujedno zaštite potrošača, tiče se pitanja označavanja hrane. 22 Potrošači imaju pravo na informaciju, koja obuhvaća podatke što sadrži hrana koju kupuju na tržištu, odakle ona potječe, kako ju sigurno čuvati i pripremati te do kada ju mogu upotrijebiti. EU je to pravo pretočila u svoje zakonodavstvo o pravilima na području označavanja hrane na deklaracijama i/ili prodajnim mjestima. Primjerice, dok za ostale proizvode na tržištu u pogledu označavanja i dalje vrijedi općenita odredba prema kojoj podaci na proizvodima moraju biti „jasni, vidljivi i čitljivi“23, koja je u pogledu primjene nailazila na brojne nedoumice i mogućnosti zloporabe, za označavanje hrane precizno su, primjerice, propisani i smještaj deklaracije (glavno vidno polje), kao i veličina slova (visina od najmanje 1,2 mm)24. Informacije o hrani su sve informacije koje se odnose ISO - dobrovoljni internacionalni standard za proizvode i usluge definira sljedivost kao "sposobnost praćenja povijesti, primjene ili mjesta onoga što se razmatra", op.a. 21 Što se, između ostalog, osigurava i ustrojstvom tijela koja su zadužena i za osiguranje analize opasnosti za hranu ili hrane za životinje, na europskom planu EFSA, u Hrvatskoj HAH, op.a.. 22 “Označivanje” su sve riječi, podaci, trgovački nazivi, nazivi robnih marki, slikovni prikazi ili simboli koji se odnose na hranu, a nalaze se na ambalaži, dokumentu, obavijesti, etiketi, obruču ili privjesnici, koji prate ili se odnose na tu hranu. Članak 2., st..2., toč. (j) Uredbe EU/1169/2011. 23 Čl.6., st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 41/14, 110/15. 24 Čl.13 Uredbe EU/1169/2011., “Prezentiranje obveznih podataka; Ne dovodeći u pitanje nacionalne mjere koje se donose u skladu s člankom 44. stavkom 2., obvezne informacije o hrani moraju biti označene na vidljivom mjestu tako da budu lako uočljive, jasno čitljive i, prema potrebi, neizbrisive. Ni u kojem slučaju te informacije ne smiju biti skrivene, prekrivene ili prekinute drugim pisanim ili slikovnim prikazima, ili drugim materijalom. Ne dovodeći u pitanje posebne odredbe Unije koje se primjenjuju na određenu hranu, u slučaju kada su obvezni podaci iz članka 9. stavka 1. prikazani na ambalaži ili na etiketi koja je na nju pričvršćena, oni moraju biti otisnuti na ambalaži ili na etiketi tako da budu jasno čitljivi, i to slovima čija je visina x, kako je utvrđeno Prilogom IV., jednaka ili veća od 1,2 mm. U slučaju ambalaže ili spremnika čija je najveća površina manja od 80 cm2, visina x slova iz stavka 2. mora biti jednaka ili veća od 0,9 mm. Radi postizanja ciljeva ove Uredbe, Komisija mora delegiranim aktima u skladu s člankom 51. utvrditi pravila o čitljivosti. Radi postizanja istoga cilja koji je naveden u prvome podstavku, Komisija delegiranim aktima u skladu s člankom 51. može proširiti primjenu zahtjeva iz stavka 5. ovog članka na dodatne obvezne podatke na posebne vrste ili kategorije hrane. Podaci iz članka 9. stavka 1. točaka (a), (e) i (k) moraju se nalaziti u istome vidnom polju. Stavak 5. ovog članka ne primjenjuje se na slučajeve iz članka 16. stavaka 1. i 2. 20 �na hranu, a dostupne su krajnjem potrošaču putem etiketa, drugog popratnog materijala ili na bilo koji drugi način, uključujući sredstva moderne tehnologije ili verbalne komunikacije.25 Uredba EU/1169/2011. utvrđuje osnovu za postizanje visoke razine zaštite potrošača u vezi s informacijama o hrani, vodeći računa o razlikama u percepciji potrošača i njihovim potrebama za informacijama, istodobno osiguravajući nesmetano funkcioniranje unutarnjega tržišta. Također, Uredbom se utvrđuju opća načela, zahtjevi i odgovornosti u vezi s informacijama o hrani, a posebno u vezi s označivanjem hrane. Utvrđuju se, između ostalog i načini kojima se potrošačima jamči pravo na informacije i procedure za informiranje o hrani, uzimajući u obzir potrebu za omogućavanjem dovoljne fleksibilnosti radi reagiranja na budući razvoj događaja i nove zahtjeve za informacijama. Odredbe Uredbe primjenjuju se na subjekte u poslovanju hranom u svim fazama prehrambenog lanca ako njihove djelatnosti uključuju pružanje informacija o hrani potrošačima. Primjenjuje se na svu hranu namijenjenu krajnjem potrošaču, uključujući hranu koju nude objekti javne prehrane i hranu namijenjenu opskrbi objekata javne prehrane, kao i na ugostiteljske usluge koje pružaju prijevoznička poduzeća u slučaju polaska s državnih područja država članica na koje se primjenjuju Ugovori.26 Pružanjem informacija o hrani trebalo bi se postići visoka razina zaštite zdravlja i interesa potrošača uspostavom temelja pomoću kojih će krajnji potrošači biti informirani pri odabiru hrane i pomoću kojih će upotrebljavati i koristiti hranu na siguran način, s posebnim naglaskom na zdravstvene, gospodarske, okolišne, socijalne i etičke okolnosti.27 Osnovni zahtjev određen Uredbom je da svu hranu koja je namijenjena krajnjem potrošaču ili objektima javne prehrane moraju pratiti informacije o hrani na način kako to određuje Uredba 28 posebno vodeći računa da se poštuje praksa poštenog informiranja iz čl. 7. Uredbe.29 Informacije o hrani, također, moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču, te se ujedno odnose i na oglašivanje hrane kao i na prezentiranje iste. Građanskopravna odgovornost subjekata u poslovanju s hranom odredbom čl. 8. Uredbe obuhvaća odgovornost za informacije o hrani subjekata pod čijim se imenom ili nazivom tvrtke hrana stavlja na tržište ili, ako taj subjekt nema sjedište u Uniji, uvoznik za tržište Unije. Subjekt u poslovanju hranom odgovoran za informacije o hrani mora osigurati prisutnost i točnost informacija o hrani u skladu s primjenjivim propisima o informacijama o hrani i zahtjevima odgovarajućih nacionalnih propisa. Subjekti u poslovanju hranom koji nemaju utjecaj na informacije o hrani ne smiju dobavljati hranu za koju, na temelju informacija koje imaju kao stručnjaci, znaju ili pretpostavljaju da ne udovoljava primjenjivim propisima o informacijama o hrani i zahtjevima odgovarajućih nacionalnih propisa. U okviru svog poslovanja, subjekti u poslovanju hranom ne smiju mijenjati informacije o hrani ako bi te informacije mogle dovesti krajnjega potrošača u zabludu ili na ikoji drugi način smanjiti razinu zaštite potrošača i mogućnost krajnjega potrošača da bude informiran pri odabiru. Subjekti u poslovanju hranom odgovorni su za sve promjene informacija koje prate hranu. U okviru svog poslovanja, subjekti u poslovanju hranom moraju osigurati da se informacije o nepretpakiranoj hrani namijenjenoj krajnjem potrošaču ili objektima javne prehrane prenesu subjektu u poslovanju hranom koji zaprima hranu kako bi, prema potrebi, krajnjem potrošaču osigurali dostupnost obveznih informacija o hrani, a sadržaj kojih je uređen odredbama čl. 9. i 10. Uredbe. Članak 2., st..2., toč. (a) Uredbe EU/1169/2011. Čl. 1. Uredbe EU/1169/2011 27 Čl.3. Uredbe EU/1169/2011 28 Čl.6. Uredbe EU/1169/2011 29 Tako čl. 7. Uredbe nalaže kako Informacije o hrani ne smiju biti obmanjujuće, a posebno: glede karakteristika hrane, posebno njezine prirode, identiteta, svojstava, sastava, količine, roka trajanja, zemlje ili mjesta podrijetla, načina proizvodnje, pripisivanjem hrani učinaka ili svojstava koje ta hrana nema; ukazivanjem na posebne karakteristike hrane kada u stvarnosti sva slična hrana posjeduje te karakteristike, posebno posebnim isticanjem prisutnosti ili odsutnosti određenih sastojaka i/ili hranjivih tvari; ukazujući izgledom, opisom ili slikovnim prikazom prisutnosti određene hrane ili sastojka, kada je u stvarnosti sastojak koji je inače prirodno prisutan ili korišten u toj hrani, zamijenjen drugim sastavnim dijelom ili drugim sastojkom. Informacije o hrani moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču. Uz odstupanja koja su predviđena zakonodavstvom Unije koje se primjenjuje na prirodne mineralne vode i hranu za posebne prehrambene potrebe, informacije o hrani ne smiju propisivati svojstva sprječavanja ili liječenja bolesti ljudi niti se tim informacijama smije upućivati na takva svojstva. Stavci 1., 2. i 3. primjenjuju se i na oglašavanje i prezentiranje hrane, posebno njezin oblik, izgled ili ambalažu, upotrijebljene ambalažne materijale, način na koji je raspoređena i okruženje u kojemu je izložena. 25 26 �3. Građanskopravni aspekt označivanja hrane u hrvatskom zakonodavstvu Odredbe iz Uredbe EU/1169/2011. inkorporirane su u pozitivno građanskopravno uređenje RH i putem novog Zakona o informiranju potrošača o hrani. Novim se pravilima, tako između ostalog, osigurava da potrošaču na svakom prehrambenom proizvodu budu jasno predstavljene i one informacije koje se tiču njegovih životnih navika ili posebnih potreba kao što su primjerice nutritivna vrijednosti ili prisutnost alergena poput glutena, navođenje eventualne prisutnosti sastojaka iz GMO-a, aditiva, ali i da na tim proizvodima ne bude tvrdnji koje bi kod njega mogle proizvesti lažna očekivanja kao što su nedokazane tvrdnje o ljekovitosti ili pozitivnim učincima na zdravlje 30 . Označavanje, reklamiranje i prezentiranje hrane najvažniji su oblici komunikacije subjekta u poslovanju s hranom, što u praksi može biti proizvođač, trgovac, ugostitelj i svaki drugi subjekt u poslovanju s hranom koji na tržište stavlja hranu, s potrošačem. Postavlja se pitanje odštetne odgovornosti u svezi hrane koja nije označena sukladno novouvedenim pravilima. Tko odgovara potrošaču za štetu koja mu je nastala u svezi nepravilno označenog proizvoda, a koja je negativno utjecala na njegovo zdravlje? Koja pravila, koju vrstu odgovornosti za štetu primjeniti? Pravni subjekt (fizička ili pravna osoba) koji je vlasnik robne marke (dakle i trgovačka kuća može biti odgovorni subjekt ukoliko ima svoju marku proizvoda) na području EU ili uvoznik za područje Unije ako taj subjekt nema sjedište u Uniji, sukladno čl.8. Uredbe odgovoran je za točno deklariranje proizvoda i držanje dokumentacije vezane uz sastav proizvoda sukladno s Uredbom, i odgovarati će za sljedivost. Odgovornost za označavanje, reklamiranje i prezentiranje zapakirane ili pretpakirane hrane, znači, prileži proizvođaču ili onome koji hranu pakira ili stavlja na tržište, a koji ima sjedište u Europskoj uniji. Uredba (EZ) br. 178/2002 od 28. siječnja 2002.g. o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane, hranu definira kao prehrambeni proizvod koji je svaka tvar ili proizvod, prerađen, djelomično prerađen ili neprerađen, a namijenjen je prehrani ljudi ili se može očekivati da će ga ljudi konzumirati. „Hrana” uključuje piće, žvakaću gumu i svaku drugu tvar, uključujući vodu koja se namjerno ugrađuje u hranu tijekom njezine proizvodnje, pripreme ili prerade. Pojam hrane uključuje i vodu nakon točke sukladnosti određene u članku 6. Direktive 98/83/EZ i ne dovodeći u pitanje zahtjeve iz direktiva 80/778/EEZ i 98/83/EZ.31 S obzirom da se Zakonom o zaštiti potrošača uređuje zaštita osnovnih prava potrošača32 pri kupnji proizvoda33 i usluga, kao i pri drugim načinima stjecanja proizvoda i usluga na tržištu, između ostalog i pravo na zaštitu od opasnosti za život, zdravlje i imovinu34, a da odredba članka 4., st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, sukladno pravilu “lex specialis derogat legi generali” određuje kako se na obveznopravne odnose potrošača i trgovca primjenjuju opća pravila obveznog prava (sadržana u Zakonu o obveznim odnosima35, dalje u tekstu: ZOO 05), zaključujemo kako se na takve i slične situacije, gdje bi potrošaču neispravnim (a to podrazumijeva i nesipravno označenim) proizvodom bila nanesena šteta primjenjuju pravila objektivne odgovornosti za štetu. Članak 2. stavak 2. podst. (a) Uredbe1169/2011; "...informacije koje se odnose na hranu, a dostupne su krajnjem potrošaču putem etiketa, drugog popratnog materijala ili na bilo koji drugi način, uključujući sredstva moderne tehnologije ili verbalne komunikacije" 31 Čl.2. Uredba (EZ) br. 178/2002 od 28. siječnja 2002, L31/I . Hrana” ne uključuje: (a) hranu za životinje; (b) žive životinje, osim ako su pripremljene za stavljanje na tržište za prehranu ljudi; (c) biljke prije ubiranja; (d) lijekove u smislu Direktive Vijeća 65/65/EEZ (1) i 92/73/EEZ (2); (e) kozmetičke proizvode u smislu Direktive Vijeća 76/768/EEZ (3);(f) duhan i duhanske proizvode u smislu Direktive Vijeća 89/622/EEZ (4); (g) narkotike ili psihotropne tvari u smislu Jedinstvene konvencije Ujedinjenih naroda o narkoticima iz 1961. i Konvencije Ujedinjenih naroda o psihotropnim tvarima iz 1971.; (h) ostatke i zagađivače. 32 “Potrošač” je, prema pojmovnom određenju čl.5. Zakona o zaštiti potrošača svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili poslovne djelatnosti. 33 “Proizvod” je sukladno čl.5. Zakona o zaštiti potrošača svaka roba ili usluga, uključujući prava, obveze i nekretnine. 34 Čl.1. Zakona o zaštiti potrošača. 35 Narodne novine br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. 30 �U hrvatskom pravu odgovornost za štetu izazvanu neispravnim proizvodom predstavlja posebnu podvrstu objektivne izvanugovorne odgovornosti za štetu36, uređenu odredbama ZOO-a. Proizvođač koji stavi u promet neki proizvod odgovara za štetu prouzročenu neispravnošću toga proizvoda bez obzira na krivnju.37 Prema tome, krivnja nije uvjet odgovornosti, niti je nužno da je proizvođač u ugovornom odnosu s oštećenikom. Bez obzira radilo se o širem ili pak užem lancu distribucije proizvoda (proizvođač-potrošač), praktično svi sudionici potencijalno su odgovorni za štetu prouzročenu neispravnošću proizvoda. ZOO 05 ne navodi koje su vrste neispravnosti obuhvaćene pojmom “neispravan proizvod”. Međutim, zakon izričito navodi kriterije prema kojima će se ocjenjivati je li određeni proizvod neispravan ili nije. Tako sukladno odredbi čl. 1075 ., st. 1. ZOO 05 proizvod nije ispravan ako, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, a poglavito način na koji je proizvod predstavljen, svrhe u koje, prema razumnom očekivanju, proizvod može biti uporabljen te vrijeme kad je proizvod stavljen u promet, ne pruža sigurnost koja se od takva proizvoda opravdano očekuje. Proizvod se neće smatrati neispravnim samo zbog toga što je naknadno bolji proizvod stavljen u promet, izričito navodi odredba članka 1075 ., stavka 2. ZOO 05. Kao glavnu odgovornu osobu ZOO RH predviđa proizvođača.38 Pojam proizvođača određen je dosta široko i obuhvaća osobu koja je izradila gotov proizvod, osobu koja je proizvela sirovinu, samostalni ili nesamostalni dio ugrađen u gotov proizvod, kao i osobu koja se, obilježavanjem proizvoda svojim imenom, žigom ili kakvim drugim znakom raspoznavanja predstavlja kao proizvođač. Ako je proizvod uvezen, uzima se da je proizvođač osoba koja je uvezla proizvod radi prodaje, davanja u zakup ili bilo kojega drugog oblika stavljanja proizvoda u promet i odgovara solidarno s ranije navedenim osobama. Ako nije moguće utvrditi tko je proizvođač, proizvođačem se smatra svaka osoba koja proizvod stavlja u promet, osim ako ta osoba u razumnom roku ne obavijesti oštećenika o osobi od koje je nabavila proizvod. Isto vrijedi i kad se ne može utvrditi tko je uvezao proizvod, pa i onda ako su ime, tvrtka ili naziv proizvođača navedeni na proizvodu. Sukladno odredbi čl. 1076. ZOO RH u obzir dolazi i odgovornost distributera proizvoda, ali samo ukoliko oštećenik ne može utvrditi tko je proizvođač, odnosno tko je uvoznik proizvoda.39 Podredno odgovornog distributera ZOO RH definira “osobu koja proizvod stavlja u promet”, a to nije proizvođač gotovog proizvoda niti je osoba koja se kao takva predstavlja, kao ni uvoznik. Distributer se može osloboditi odgovornosti ukoliko u razumnom roku obavijesti oštećenika o proizvođaču ili uvozniku, odnosno osobi od koje je nabavila proizvod. Distributer može nabaviti proizvod od bilo koga u distributivnom lancu, tj. od proizvođača, uvoznika, trgovca na veliko itd. Sukladno odredbi čl. 1077 . ZOO 05, ako više osoba odgovara za štetu prouzročenu neispravnošću proizvoda, njihova je odgovornost solidarna. Oštećenik je određen prema kriteriju pretrpljene štete, tako da se u obzir uzima pretrpljena imovinska šteta nastala smrću ili tjelesnom ozljedom, šteta prouzročena uništenjem ili oštećenjem oštećenikove stvari koja je uobičajeno namijenjena za osobnu uporabu, te koju je oštećenik uglavnom rabio u tu svrhu. Naknadu neimovinske štete prouzročene neispravnošću proizvoda, može se zahtijevati samo prema općim pravilima odgovornosti za štetu, odnosno prema odredbama čl. 19. u vezi s čl. 1046., 1100. i 1101. ZOO 05. 40 Na obujam naknade imovinske štete prouzročene smrću ili tjelesnom ozljedom na odgovarajući način primjenjuju se posebne odredbe ZOO 05 o naknadi (popravljanju) imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja.41 Štetnu radnju umislu odgovornosti za štetu izazvanu Odštetna odgovornost proizvođača stvari s takvim nedostatkom jest izvanugovorna i ne zavisi o njegovoj krivnji. Prema tome, da li je tuženik znao ili ne da su jaja kojima je proizveo kremšnite, a koje je kupio od K. V. bila zdravstveno i higijenski neispravna u kojima je bio uzročnik salmonele, nije od odlučnog značenja, pa se tuženik neosnovano poziva na odredbu čl. 177. st. 2. ZOO radi otklanjanja svoje odgovornosti., Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1089/00-2, 18. 11. 2003. , http://sudskapraksa.vsrh.hr/SuPra/ 37 Čl. 1073, st. 1. ZOO 05. 38 Čl. 1076. ZOO 05. 39 Opširnije u : Baretić, M. (2005). Građanskopravna odgovornost za neispravan proizvod, doktorska disertacija, Zagreb, str. 232. – 240. 40 Čl. 1073, st. 4. ZOO 05. 41 Čl. 1073, st. 5. ZOO RH glasi: Obujam naknade imovinske štete prouzročene smrću ilitjelesnom ozljedom na odgovarajući se način primjenjuju posebne odredbe ovoga Zakona onaknadi imovinske štete u slučaju smrti, tjelesne ozljede i oštećenja zdravlja. Odredba čl. 1093. ZOO 05 kaže: (1) Tko prouzroči nečiju smrt, dužan je naknaditi uobičajene troškove njegovapogreba. (2) On je 36 �neispravnim proizvodom predstavljalobi stavljanje u promet neispravnog proizvoda, za koju proizvođač odgovara kao i za svaki drugi civilni delikt, ako su ispunjene zakonom određene pretpostavke.42 Iako pojam “stavljanje u promet” nije zakonski definiran, smatra se da je proizvod stavljen u promet kada je dobrovoljnostupljen drugoj osobi zbog prodaje ili distribucije u ekonomske svrhe. Također, ističe se da proizvod može biti samo jednom pušten u promet, i to u trenutku napuštanja tvorničkih vrata.43 Odredba članka 1073 ., stavka 8. ZOO 05 uređuje teret dokaza, koji je na oštećeniku. Da bi oštećenik stekao pravo naknade prouzročene štete dužan je tako dokazati neispravnost proizvoda, štetu i uzročnu vezu između neispravnosti proizvoda i štete. Sukladno odredbama članka 1078. ZOO 05 odgovorna osoba može se osloboditi od odgovornosti ako dokaže da nije stavila proizvod u promet; da iz okolnosti slučaja proizlazi da neispravnost, a ni njezin uzrok, nisu postojali u vrijeme kad je stavio proizvod u promet; da proizvod nije proizveden za prodaju, davanje u zakup ili bilo koju drugu poslovnu svrhu, kao niti da je proizveden ili stavljen u promet u okviru njegova poslovanja; da je neispravnost posljedica pridržavanja prisilnih propisa koji su bili na snazi u trenutku kad je stavio proizvod u promet; da stanje znanosti ili tehničkog znanja u vrijeme stavljanja proizvoda u promet nije omogućavalo otkrivanje neispravnosti; da je šteta prouzročena isključivo radnjom oštećenika ili osobe za koju on odgovara, odnosno radnjom treće osobe koju proizvođač nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Proizvođač dijela proizvoda oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je neispravnost prouzročena konstrukcijom glavnog proizvoda ili uputama dobivenim od proizvođača glavnog proizvoda. Proizvođač se djelomično oslobađa odgovornosti ako je nastanku štete djelomično pridonio oštećenik ili osoba za koju on odgovara. Ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara solidarno s proizvođačem. Sukladno članku 1079. ZOO 05, odgovornost proizvođača nije dopušteno ugovorom s oštećenikom unaprijed isključiti ili ograničiti, a ugovorna odredba suprotna tom pravilu bit će ništetna. Prema odredbi članka 1080, stavka 1. ZOO 05, subjektivni zastarni rok iznosi tri godine. Taj rok započinje teći od trenutka kad je oštećenik saznao ili morao saznati za tri elementa koja moraju kumulativno postojati, a to su šteta, neispravnost proizvoda i osoba proizvođača. Prekluzivni rok u kojemu oštećenik može tražiti naknadu prouzročene štete, nakon proteka kojeg mu se to pravo gasi iznosi deset godina od dana njegova stavljanja u promet, osim ako je u tom roku protiv proizvođača pokrenut postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarivanja tražbine na popravljanje štete. ZOO 05 predviđa i kvantitativno ograničenje odgovornosti za štete prouzročenu neispravnim proizvodom. Tako, oštećenik ima pravo nanaknadu štete prouzročene uništenjem ili štećenjem stvari samo za dio štete koji prelazi kunsku protuvrijednost iznosa od 500 eura.44 Ovo kvantitativno ograničenje služi zaštiti štetnika od potencijalno mnogobrojnih tužbi zbog bagatelnih šteta, a ne smijemo zanemariti ni rasterećujući učinak na sudove. S obzirom da iznesena pravila ZOO 05 o odgovornosti za štetu izazvanu neispravnim proizvodom ne mogu u cijelosti zadovoljiti potrebe oštećenika, budući ne omogućuju potpunu naknadu dužan naknaditi i troškove njegova liječenja od zadobivenih ozljeda I druge potrebne troškove u vezi s liječenjem, te zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad.Čl. 1094. (1) Osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovito pomagao, kao i ona osoba kojaje po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja, odnosno pomaganja. (2) Ta se šteta naknađuje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti viši onoga koji bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu. Čl. 1095.ZOO 05: (1) Tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja. (2) Ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozljeđenomu određenu novčanu rentu,kao naknadu za štetu. 42 Petrić, S. (2001). Odgovornost proizvođača za štete od nedostatka na proizvodu u hrvatskompravu i pravu Europske unije. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, br. 4., str. 376. 43 Although the term is not defined in the directive it is submitted that a product is “putinto circulation” when it has been delivered to another person in the course of business. An alternative view is that this occurs the moment the goods have left the factory gates. Whichever is correct, it is clear that it is not essential that the goods should have been put into circulation as the result of any contract or even that any payment should be involved. So for example promotional gifts and free samples would be included within that definition. Vidi u: Geddes, A. (1992). Product and Service Liability in the EEC. London, str. 31. 44 Čl. 1073, st. 3. ZOO 05. �štete prouzročene neispravnošću proizvoda, oštećenik koji je želi ostvariti može se koristiti nekim od ostalih pravnih osnova.45 4. Kaznenopravni aspekti U prethodnom poglavlju navedeno je kako je sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2001. Republika Hrvatska preuzela obvezu uskladiti svoje zakonodavstvo s acquis communautaire.46 Međutim, već sredinom 2002. izbila je tzv. šećerna afera koja ne samo da je ugrozila ugled Hrvatske i njezine odnose s Europskom unijom i pojedinim državama članicama, već je dovela u pitanje trgovinsku bilancu zemlje s obzirom da je u to vrijeme šećer bio najvažniji hrvatski proizvod na koji je otpadalo 30% ukupnog izvoza.47 Naime, nakon što je Hrvatskoj 2000. dozvoljen količinski neograničen bescarinski uvoz šećera u Europsku uniju, pod uvjetom da je hrvatskog podrijetla ili da su sirovine uvezene iz EU i dostatno prerađene u Hrvatskoj, u Hrvatskoj je naglo porastao ne samo izvoz već i uvoz šećera.48 Zbog toga je Komisija počela sumnjati u hrvatsko podrijetlo cjelokupnog izvezenog šećera držeći da bi se moglo raditi o uvozu visoko subvencioniranog šećera iz Europske unije i njegovom ponovnom uvozu u Europsku uniju bez carina, pa su izvršene detaljne kontrole izvezenog hrvatskog šećera koje su otkrile da su zaista određene količine izvezenog šećera bile lažno deklarirane.49 Jedan od najznačajnih mehanizama utjecaja europskog prava na nacionalno kazneno pravo – načelo asimilacije, utemeljeno u presudi Europskog suda od 21. rujna 1989. potječe upravo iz predmeta u kojem se činjenični supstrat sastoji u lažnom podatku o porijeklu hrane (kukuruza). Predmet Komisija v. Grčka, poznat kao slučaj Grčkog kukuruza pokrenula je Komisija pred Europskim sudom 7. ožujka 1988. temeljem čl. 226. UEZ zbog povrede ugovora.50 Naime, u svibnju 1986. poduzeće ITCO je iz Grčke preko luka Soluna i Kevale s dva broda uvezla u Belgiju kukuruz koji je od strane grčkih vlasti bio službeno deklariran kao kukuruz grčkog podrijetla, no zapravo se radilo o kukuruzu koji je Grčka uvezla iz tadašnje Jugoslavije i na koji zbog lažnog podatka o podrijetlu nije bila plaćena carina. 51 Sud je osudio Grčku prema svim točkama tužbe te ukazao da je propuštanjem pokretanja kaznenopravnog i stegovnog postupka protiv počinitelja prijevare i svih koji su surađivali u počinjenju i prikrivanju, Grčka propustila ispuniti obveze iz odredbe čl. 5. Ugovora o EEZ da kazni svakoga tko povrijedi pravo Zajednice na isti način kao za povredu nacionalnog prava. 52 Dakle, ako države članice inkriminiraju određeno ponašanje kojim se ugrožava ili povređuje neko pravno dobro unutarnjeg poretka, onda se istovrsno ponašanje protiv sličnog dobra Zajednice također mora smatrati kaznenim djelom i mora biti zapriječeno istom kaznom, a protiv počinitelja se mora pokrenuti i voditi kazneni postupak s istom učinkovitošću kao i kada je u pitanju nacionalno pravno dobro.53 Sukladno točki 24. Presude, dok izbor To su pravila o odgovornosti za štetu prouzročenu opasnom stvari ili opasnom djelatnošću,( čl. 1063. – 1067. ZOO 05), pravila o odgovornosti za materijalne nedostatke ispunjenja (čl. 357., u svezi s čl. 400. – 422. ZOO 05) te pravila o ugovornoj (čl. 342. – 349. ZOO 05) i izvanugovornoj odgovornosti za štetu (čl. 1045. – 1067. ZOO 05). 46 Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članca i Republike Hrvatske od 29. listopada 2001., Narodne novine MU 14/01. 47 Đurđević, Z. (2003). Kaznenopravna zaštita financijskih interesa Europske unije, doktorska disertacija, Pravni fakultet Zagreb, str. 279., 280. 48 Ibid. V. i Novoselec, P. (2009). Uvod u gospodarsko kazneno pravo. Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, str. 124. i 125. 49 Kemijska analiza šećera uvezenog u Grčku iz Tvornice šećera u Osijeku pokazala je postojanje primjesa šećera iz šećerne trske, dok je u deklaraciji bilo navedeno da se radi o šećeru iz šećerne repe, sirovine iz koje se u Hrvatskoj proizvodi šećer. Utvrđeno je da se radilo o neznatnim količinama ukupno izvezenog hrvatskog šećera, oko 3% te se promptno reagiralo suspendiranjem odgovornih osoba i podnošenjem kaznenih prijava. Idem. 50 Case 68/88 Commission of the European Communities v. Hellenic Republic (1989) ECR I-2965. 51 Đurđević, Z. (2004). Mehanizmi utjecaja prava Europskih zajednica na kaznenopravne sustave država članica. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2, str. 287.-326. Nakon što je dobila informacije o mogućoj prijevari, Komisija je pokrenula temeljitu istragu koja je potvrdila da je počinjena prijevara na štetu EZ proračuna u kojoj su sudjelovali grčki službenici a naknadno je nekoliko viših grčkih službenika pokušalo zatajiti počinjenje prijevare krivotvorenjem isprava i davanjem lažnih izjava. Idem. V. i Đurđević, Z. (2006). Prijevara na štetu proračuna Europske unije: pojavni oblici, metode i uzroci. Financijska teorija i praksa 30 (3), str. 258.-263. 52 Točka 22. Presude. Odredbom čl. 5. propisano je da države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjenje obveza koje proizlaze iz Ugovora o EEZ-u ili iz radnji koje su poduzele institucije Zajednice. One olakšavaju ostvarenje zadaća Zajednice i suzdržavaju se od svih mjera koje bi mogle ugroziti ostvarivanje ciljeva Ugovora. 53 Đurđević, Z. (2004)., str. 293. 45 �kazne ostaje unutar diskrecije Države članice, one moraju osigurati da se povrede prava Zajednice kažnjavaju pod procesnim i matrijalnim uvjetima koji su jednaki povredama nacionalnog prava slične prirode i važnosti i koji u svakom slučaju čine kaznu učinkovitom, razmjernom i odvraćajućom. 4.1. Prekršajna odgovornost prema Zakonu o hrani i Zakonu o informiranju potrošača o hrani Zakon o hrani, kao i Zakon o informiranju potrošača o hrani sadržava niz prekršajnih odredbi. Tako je prekršajna odgovornost s obzirom na počinitelja odredbom čl. 34. Zakona o hrani propisana u odnosu na pravnu osobu, odgovornu osobu u pravnoj osobi i fizičku osobu, u skladu sa čl. 11. Prekršajnog zakona.54 Dio prekršaja može počiniti činjenjem; npr. uvoz hrane ili hrane za životinje protivno čl. 11. Uredbe (EZ) br. 178/2002, izvoz ili ponovni izvoz hrane ili hrane za životinje protivno čl. 12. Uredbe (EZ) br. 178/2002, stavljanje na tržište hrane koja nije sigurna, označavanje, reklamiranje i prezentiranje hrane protivno čl. 16. Uredbe (EZ) br. 178/2002, dok se pretežiti dio prekršaja može počiniti nečinjenjem poput: propuštanja osiguravanja sljedivosti hrane, hrane za životinje, životinja za proizvodnju hrane ili svake druge tvari koja je namijenjena ugradnji ili se može očekivati da će se ugraditi u hranu ili hranu za životinje u svim fazama proizvodnje, prerade i distribucije, propuštanja uspostave sustava i postupaka sljedivosti hrane ili hrane za životinje na način da je u mogućnosti identificirati svaku pravnu ili fizičku osobu koja pravnu osobu opskrbljuje ili ju je opskrbljivala hranom, hranom za životinje, životinjama za proizvodnju hrane ili svakom drugom tvari koja je namijenjena ugradnji ili se može očekivati da će se ugraditi u hranu ili hranu za životinje. Zakon o informiranju potrošača o hrani propisuje tri grupe prekršaja s obzirom na visinu novčane kazne. Najblaža kazna, od 10.000,00 do 30.000,00 kuna za pravnu osobu predviđena je u slučajevima kada popis sastojaka hrane nije naveden padajućim redoslijedom s obzirom na masu koja je utvrđena u vrijeme njihove uporabe u proizvodnji hrane te kod korištenja istoznačnica umjesto izraza točno propisanih Uredbom (EU) br. 1169/2011. 55 Novčana kazna od 30.000,00 do 70.000,00 kuna propisana je za slučaj kada hrana nije označena sukladno posebnom propisu, kada su navedene informacije o hrani kojima se potrošače dovodi u zabludu, kada nije naveden naziv hrane ili nedostaje količina određenih sastojaka ili kategorije sastojaka te najteža kazna u iznosu od 70.000,00 do 100.000,00 kuna za pravnu osobu kada npr. informacije nisu navedene na hrvatskom jeziku ili latiničnom pismu ili se hrani pripisuje svojstvo sprječavanja bolesti, liječenja ili izlječenja, odnosno upućuje na takva svojstva ili nedostaje popis sastojaka ili nisu navedeni sastojci koji uzrokuju alergije ili intolerancije.56 Osim novčane kazne, nije propisana nikakva druga sankcija, međutim, ukoliko subjekt u poslovanju s hranom tijekom nadzora ili u rješenjem određenom roku otkloni utvrđene nesukladnosti za koje je utvrđeno da ih je počinio prvi put, osoba ovlaštena za provedbu službenih kontrola sukladno odredbi čl. 11. neće podnositi optužni prijedlog ili donositi prekršajni nalog za prekršaje iz čl. 7. st. 1. i 2. Iako sada Prekršajni zakon izravno propisuje da u slučaju ako je protiv počinitelja prekršaja započeo kazneni postupak zbog kaznenog djela kojim je obuhvaćen i prekršaj, ne može se za taj prekršaj pokrenuti prekršajni postupak, a ako je postupak pokrenut, ne može se dalje voditi, potrebno jasno razgraničiti u svakom konkretnom slučaju je li nekim ponašanjem ostvaren prekršaj ili kazneno djelo.57 Naime, u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Maresti v. Hrvatske, 58 Sud je utvrdio da u slučajevima kada su činjenice koje predstavljaju prekršaj obuhvaćene i kaznenim djelom, kazneno suđenje nakon prekršajnog postupka predstavlja povredu čl. 4. Protokola 7 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.59 Prekršajni zakon, Narodne novine br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15. Novčana kazna od 50.000,00 do 100.000,00 kuna propisana je za pravnu osobu, dok je za odgovornu osobu u pravnoj osobi i fizičku osobu propisana novčana kazna od 5.000,00 do 10.000,00 kuna (čl. 34. st. 1., 2. i 3.). Mjere upozorenja, kao i ni zaštitne mjere počiniteljima ovih prekršaja nisu posebno propisane. 55 Čl. 8., novčana kazna od 2.000,00 do 5.000,00 kuna propisana je za odgovornu osobu u pravnoj osobi i fizičku osobu. 56 Ponovnu je blaža novčana kazna u ovim slučajevima propisana za odgovorne osobe u pravnoj osobi i fizičke osobe. 57 V. čl. 10. Isključenje primjene prekršajnog zakonodavstva u posebnim slučajevima. O načelu ne bis in idem u svijetlu presude ESLJP u predmetu Maresti protiv Hrvatske i subvencijske prijevare, v. Sokanović, L. (2014). Prijevare u kaznenom pravu, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, str. 194. – 196. 58 Maresti protiv Hrvatske, presuda od 25. lipnja 2009., Zahtjev br. 55759/07. 59 Više o Presudi v. Ivičević Karas, E., Kos, D. (2012). Primjena načela ne bis in idem u hrvatskom kaznenom pravu. HLJKPP, Zagreb, vol. 19, broj 2, str. 555. – 584. Isti stav zauzeo je Sud i u presudi Tomasović protiv Hrvatske od 18. listopada 2011. V. Derenčinović, D., Gulišija, M., Dragičević Prtenjača, M. (2013). Novosti u materijalnopravnim odredbama Prekršajnog zakona. HLJKPP, Zagreb, vol. 20, 2, str. 768. 54 �4.2. Što je s kaznenopravnom odgovornošću u odnosu na označavanje hrane? Hrvatsko kazneno zakonodavstvo doživjelo je 2011. velike izmjene. Novi Kazneni zakon donesen je 21. listopada 2011., stupio je na snagu 1. siječnja 2013. te je već više puta izmijenjen.60 Ovim zakonom hrvatsko kazneno pravo uvelike je osuvremenjeno, a ujedno je i završen dugotrajan proces tranzicije hrvatskoga materijalnog kaznenog prava iz bivšeg jugoslavenskog u suvremeni europski pravni sustav.61 U predgovoru Komentara Kaznenog zakona voditeljica Radne skupine za izradu Kaznenog zakona Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, prof. dr. sc. Ksenija Turković navela je kako je u izradi novog Kaznenog zakona važnu ulogu imala okolnost da je Hrvatska pred ulaskom u Europsku uniju te da je bilo potrebno uskladiti kazneno zakonodavstvo s 22 propisa Europske unije. 62 Naglasila je kako je upravo usklađivanje bio jedan od najtežih zadataka Radne skupine jer se pojedine odredbe pravnih dokumenata Europske unije, koje čine tzv. acquis communautaire nisu mogle doslovno prepisati u hrvatsko zakonodavstvo, već je bilo potrebno, vodeći računa o koherentnosti hrvatskog kaznenopravnog sustava, na najbolji mogući način uklopiti određenu pravnu normu u novi Kazneni zakon.63 U pogledu kaznenopravne zaštite označavanja hrane, pojedini aspekti zastupljeni su među kaznenim djelima protiv zdravlja ljudi, okoliša, imovine, gospodarstva, krivotvorenja ili intelektualnog vlasništva. U glavi 27., odnosno kaznenim djelima protiv intelektualnog vlasništva posebno je kazneno djelo s blanketnom dispozicijom: povreda registrirane oznake podrijetla. Radnja počinjenja se sastoji u protupravnom korištenju jedne od triju oznaka: izvornosti, zemljopisnog podrijetla proizvoda i usluga ili tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.64 Oznaka izvornosti je naziv područja, određenog mjesta ili, u posebnim slučajevima, zemlje koji se rabi za označavanje proizvoda ili usluga koji potječu iz tog područja, određenog mjesta ili te zemlje i čija je kakvoća ili čija su svojstva bitno ili isključivo nastala pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine i njezina se proizvodnja, prerada i priprema u cijelosti odvija u tom zemljopisnom području.65 Jednako tako, oznakom izvornosti smatra se i naziv koji nije administrativni zemljopisni naziv određene zemlje, regije ili mjesta, a koji je dugotrajnom uporabom u gospodarskom prometu postao općepoznat kao naziv proizvoda koji potječe iz tog područja.66 Oznaka zemljopisnog podrijetla je naziv regije, određenog mjesta ili, u posebnim slučajevima, zemlje koja se rabi za označavanje proizvoda ili usluga koje potječu iz te regije, mjesta ili zemlje te koje imaju određenu kakvoću, ugled ili drugo svojstvo što se pripisuje tom zemljopisnom podrijetlu i čija se proizvodnja i/ili obrada i/ili priprema odvija u određenom zemljopisnom području.67 Tradicionalni zemljopisni ili nezemljopisni nazivi koji se rabe za označavanje proizvoda ili usluge koji potječu iz neke regije ili nekog određenog mjesta mogu se registrirati sukladno odredbi čl. 4. Zakona o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga kao oznake izvornosti, ako taj proizvod ili usluga udovoljava uvjetima iz čl. 3. i 5. istoga Zakona.68 Zaštitom oznaka izvornosti, oznaka zemljopisnog podrijetla i oznakama tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda bavi se Zakon o oznakama izvornosti, oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. 69 Posebnim odredbama regulira se zaštita oznaka na razini Europske unije (čl. 44.- 48.) kojoj je moguće pristupiti tek nakon registracije u Republici Hrvatskoj. Do 18. Kazneni zakon, Narodne novine br. 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.- ispr. Turković, K. u Turković, K. et al. (2013). Komentar Kaznenog zakona. Narodne novine, Zagreb, str. XXV. 62 Idem. Str. XXVI. 63 Ibid. Autorica nastavlja kako su priotom često kao model poslužila rješenja iz kaznenih zakona pojedinih zemalja Europske unije koje pripadaju našem pravnom okruženju, a to su prije svega njemački, austrijski i slovenski Kazneni zakon. 64 Pavlović, Š. (2015). Kazneni zakon - zakonski tekst – komentari – sudska praksa – pravna teorija. Libertin naklada, Rijeka, str. 1221. 65 Čl. 3. Zakona o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga, Narodne novine br. 173/03., 76/07., 49/11. 66 Idem. Čl. 3. st. 2., ako ispunjava uvjete iz st.1. 67 Čl. 2. st. 1. Zakona o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga. Oznaka zemljopisnog podrijetla je prema st. 2. i neka druga oznaka kojom se označava proizvod ili usluga koji potječe s određenog zemljopisnog područja, ako ispunjava uvjete iz st. 1. 68 Sukladno odredbi čl. 5. proizvod se iznimno može štititi oznakom izvornosti ako oznaka ima dokazano tradicionalno obilježje, iznimnu reputaciju i dobro je poznata i kada sirovine za proizvodnju tog proizvoda potječu s područja šireg ili različitog od područja prerade, pod uvjetom da je područje proizvodnje sirovina ograničeno, da postoje posebni uvjeti za proizvodnju sirovina te da postoji sustav inspekcijske kontrole kojim se osigurava nadzor ispunjenja posebnih uvjeta. 69 Zakon o oznakama izvornosti, oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama tradicionalnog ugleda poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, Narodne novine br. 50/12. 60 61 �svibnja 2015. na snazi je bio Zakon o zaštićenim oznakama izvornosti, zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla i zajamčeno tradicionalnim specijalitetima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda70 kojeg je potom zamijenio Zakon o poljoprivredi.71 Kazna propisana za kazneno djelo povrede registrirane oznake podrijetla je kazna zatvora do tri godine, a posebno je propisano oduzimanje predmeta koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za njegovo počinjenje te njihovo uništenje, kao i predmeta nastalih počinjenjem ovog kaznenog djela. Alternativno propisana mogućnost koja inače nije imanentna postupanju sa producta sceleris uporaba je u humanitarne svrhe ako sud odluči da će se uporabljena oznaka učiniti neraspoznatljivom. 72 Kod gospodarskih kaznenih djela problematično može biti razgraničenje zavaravajućeg oglašavanja od povrede registrirane oznake porijekla. Počinitelj zavaravajućeg oglašavanja iz odredbe čl. 255. KZ-a je onaj tko u ponudi robe ili usluga upućenoj širem krugu osoba navede neistinite ili nepotpune podatke koji su bitni za sklapanje ugovora i mogu razumnog potrošača dovesti u zabludu. I ovo kazneno djelo ima blanketnu dispoziciju jer bez poznavanja pojmova iz Zakona o nedopuštenom oglašavanju, Zakona o zaštiti potošača pa i Zakona o trgovinu nije moguće pravilno tumačiti njegova obilježja. 73 Zavaravajuće oglašavanje je kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja, za njegovo počinjenje dovoljno je postojanje opasnosti dovođenja u zabludu razumnog potrošača, ne traži se nastupanje štete, niti dokazivanje štete, dok je povreda registrirane oznake podrijetla materijalno kaznenodjelo, odnosno kazneno djelo povrede jer u svome biću zahtijeva pribavljanje znatne imovinske koristi ili prouzročenje znatne štete. Podaci koji su objekt zavaravajućeg oglašavanja su svi neistiniti i nepotpuni podaci koji su bitni za sklapanje ugovora i mogu razmnog potrošača dovesti u zabludu, dok su objekt registrirane oznake podrijetla oznaka izvornosti, oznaka zemljopisnog podrijetla ili tradicionalnog ugleda. Konačno, propisana kazna za zavaravajuće oglašavanje je kazna zatvora do dvije godine, a povredu registrirane oznake podrijetla do tri godine. Upravo zbog okolnosti što se neistinitim ili nepotpunim podacima može obmanuti vrlo širok krug osoba, pa time broj žrtava ovog kaznenog djela može biti uistinu velik, zaštiti poštenog tržišnog natjecanja posvećuje se u Europskoj uniji velika pažnja. Unutar kaznenih djela krivotvorenja, posebnu pažnju u kontekstu zaštite označavanja hrane potrebno je obratiti na krivotvorenje znakova za obilježavanje robe, mjera i utega iz čl. 277. koje se sastoji u izradi lažnih znakova za obilježavanje robe, kao što su pečati, žigovi ili marke kojima se žigoše zlato, srebro, stoka, drvo ili kakva druga roba ili u preinaci takvih pravih znakova ili uporabi lažnih znakova kao pravih. Veliki je značaj i kaznenog djela subvencijske prijevare iz čl. 258. KZ-a jer se netočni ili nepotpuni podaci iz bića ovog kaznenog djela vrlo često odnose na pogrešno označavanje hrane.74 Naime, počinitelj ovog kaznenog djela je onaj tko s ciljem da za sebe ili drugoga ostvari državnu potporu davatelju državne potpore da netočne ili nepotpune podatke o činjenicama o kojima ovisi donošenje odluke o državnoj potpori, ili propusti obavijestiti davatelja državne potpore o promjenama važnim za donošenje odluke o državnoj potpori, ili propusti obavijestiti davatelja državne potpore o promjenama važnim za donošenje odluke o državnoj potpori te tko sredstva iz odobrene državne potpore koristi suprotno njihovoj namjeni. Pritom su s državnim potporama izjednačene subvencije i pomoći odobrene iz sredstava Europske unije. I ovo kazneno djelo je djelo apstraktnog ugrožavanja jer šteta nije njegovo zakonsko obilježje. Prema Izvješću Komisije Europskom parlamentu i Vijeću za 2014. povećanje u broju neprijavljenih nepravilnosti koje se smatraju prijevarama odnosi se na Fond za ruralni razvoj, a u slučaju Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi uočeno je znatno smanjenje.75 Nepravilnosti koje se smatraju prijevarama i koje se najčešće pojavljuju su upotreba nepravilnih isprava, gospodarski subjekti koji nemaju odgovarajuće sposobnosti te izvedba zabranjenih radnji za vrijeme trajanja predmetne mjere, dok je drugi najčešće otkriveni način počinjenja prijevara uporaba lažnih ili krivotvorenih isprava ili izjava.76 Zakon o zaštićenim oznakama izvornosti, zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla i zajamčeno tradicionalnim specijalitetima poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, Narodne novine br. 80/13., 14/14. i 30/15. 71 Zakon o poljoprivredi, Narodne novine br. 30/15. 72 Iznimke su predviđene u pravilu kod kaznenih djela protiv intelektualnog vlasništva. 73 Zakon o nedopuštenom oglašavanju, Narodne novine br. 43/09., Zakon o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 41/14., Zakon o trgovini, Narodne novine br. 87/08., 116/08., 76/09., 114/11., 68/13. i 30/14. 74 Jedanko tako i temeljnog oblika prijevare kao kaznenog djela protiv imovine iz čl. 236. KZ-a ili prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 247. KZ-a. 75 Izvješće Komisije Europskom parlamentu i Vijeću, Zaštita financijskih interesa Europske unije – Borba protiv prijevara, Godišnje izvješće za 2014., Bruxelles, 31.7.2015. COM(2015) 386 final, str. 24. 76 Ibid. 70 �Ukoliko se proizvodnjom ili prodajom zdravstveno neispravne hrane ili drugih proizvoda izazove opasnost za zdravlje druge osobe, postoji odgovornost za kazneno djelo proizvodnje i stavljanja u promet proizvoda štetnih za ljudsko zdravlje iz čl. 188. KZ-a. Jedanko tako, ukoliko veterinarski inspektor ili druga osoba ovlaštena za pregled životinja za klanje, mesa ili životinjskih proizvoda namijenjenih za prehranu ljudi koja protivno propisima ili pravilima struke, pregleda životinje za klanje, meso ili životinjske proizvode namijenjene za prehranu ljudi ili uopće ne obavi pregled koji je dužna obaviti i time omogući stavljanje u promet životinja za klanje, mesa ili životinjskih proizvoda namijenjenih za prehranu ljudi koji su štetni za zdravlje ljudi, pa time izazove opasnost za zdravlje druge osobe može biti riječi o odgovornosti za kazneno djelo nesavjesnog pregleda mesa za prehranu iz čl. 189. KZ-a.77 Također se kod ovih kaznenih djela mora voditi računa o nizu specifičnosti u odnosu na počinitelja. Naime, u najvećem broju slučajeva, biti će riječ o kaznenoj odgovornosti pravnih osoba78 te kako je po prirodi stvari riječ o sudjelovanju više osoba u počinjenju kaznenog djela dogovoru za počinjenje kaznenog djela iz čl. 327. KZ-a ili čak o zločinačkom udruženju sukladno odredbi čl. 328. KZa.79 O važnosti ove problematike za Europsku uniju ukazuje Rezolucija Europskog parlamenta od 14. siječnja 2014. o prehrambenoj krizi, prijevari u prehrambenom lancu i njegovoj kontroli podsjećajući na nedavne slučajeve prijevara koje uključuju stavljanje na tržište konjskog mesa kao govedine i mesa konja liječenih fenilbutazonom kao jestivog konjskog mesa, običnog brašna kao organskog brašna, jaja iz tradicionalne proizvodnje u kavezima kao jaja iz ekološke proizvodnje, soli za ceste kao prehrambene soli, uporabu alkohola kontaminiranom metanolom u alkoholnim pićima, uporabu masnoća zagađenih dioksinom u proizvodnji hrane za životinje i pogrešno označavanje ribljih vrsta i plodova mora. 80 Rezolucijom je upozoreno na potrebu razmjene informacija između Država članica o poslovnim subjektima osuđenima za prijevaru budući da nakon ozbiljenih incidenata s prijevarama s hranom nadležna nacionalna tijela ponekad zatvaraju poslovne subjekte u prehrambenoj industriji koji su osuđeni za prijevare, no isti se ponovno registriraju negdje drugdje i nastavljaju trgovinsku praksu kao i ranije. 81 Jednako tako i Europol iskazuje rast broja slučajeva prijevare, očekuje nastavak tog trenda, zajedno sa sve većom uključenosti zločinačkih organizacija u prijevari s hranom.82 5. Zaključak Hrana nije samo proizvod, podložan pravnoj regulaciji, nego i elementarna ljudska potreba. Stoga, kvaliteta hrane koju konzumiramo, njen veliki utjecaj na sveukupno zdravlje čovjeka postaje sve važnije pitanje suvremenog društva. S obzirom na zagađivanje okoliša i stupnja zagađujućih tvari koje pronalazimo u okolišu, kao i sve veći rizik od bolesti izazvanih suvremenim tehnikama u proizvodnji hrane, prisutna je razumljiva osjetljivost javnosti na pitanje sigurnosti i kvalitete hrane. Glavni ciljevi nove pravne regulacije sigurnosti hrane, a unutar tog područja prava potrošača na informiranost o hrani putem novih pravila označivanja hrane su postizanje visoke razine zaštite zdravlja i interesa potrošača, omogućiti pružanje jasnih i neobmanjujućih informacija potrošaču, pojednostaviti postojeće propise o označivanju hrane radi osiguranja jedinstvenosti primjene na prodručju EU. Isto tako cilj je i učiniti dostupnijima podatke koji povezuju prehranu sa zdravljem i ujedno omogućiti veći i širi izbor hrane koja u najvećoj mjeri odgovara potrebama konkretnog konzumenta. Autorice smatraju kako je samo putem interdisciplinarnosti pristupa, putem bolje povezanosti svih relevantnih tijela koje se bave brigom o okolišu, poljoprivredom, zaštitom zdravlja ljudi, i drugih srodnih pravnih i nepravnih područja moguće postići veću kvalitetu i sigurnost hrane koju kao potrošači konzumiramo. Označivanje hrane i pravna Ako je riječ o štetnim proizvodima za liječenje, usp. čl. 186.: proizvodnja i stavljanje u promet štetnih proizvoda za liječenje. Zakon o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, Narodne novine br. 151/03., 110/07., 45/11., 143/12. 79 Dogovor za počinjenje kaznenog djela ograničen je za kaznena djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora u trajanju duljem od tri godine. Zločinačko udruženje čine najmanje tri osobe koje su se udružile sa zajedničkim ciljem počinjenja jednog ili više kaznenih djela, za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, a koje ne uključuje udruženje koje čine osobe slučajno povezane za nepsredno počinjenje jednog kaznenog djela. 80 Rezolucija Europskog parlamenta od 14. siječnja 2014. o prehrambenoj krizi, prijevari u prehrambenom lancu i njegovoj kontroli (2013/2091(INI)). 81 Ibid. Str. 3. 82 Idem. 77 78 �regulacija tog aspekta sigurnosti hrane, važan je čimbenik u osiguranju navedenih ciljeva, budući je označivanje hrane osnovni način komunikacije svih subjekata u prehrambenom lancu s krajnjim konzumentom – potrošačem. Odgovornost za informacije o hrani prileži onom subjektu pod čijim se imenom ili tvrtkom hrana stavlja na tržište, ili ako taj subjekt nema sjedište u EU, uvoznik za tržište Unije. Subjekt koji je odgovoran za informacije o hrani koju stavlja na tržište također mora osigurati prisutnost i točnost informacija o hranu u skladu s primjenjivim propisima i u skaldu sa primjenjivim nacionalnim propisima. Subjekti u poslovanju s hranom odgovaraju za sve promjene informacija koje prate hranu. Označavanje hrane mora biti takvo da ne obmanjuje potrošača glede sastava, količine, trajnosti, podrijetla, postupka proizvodnje. Složenost lanca u kojem sudjeluje niz subjekata u poslovanju s hranom, težina posljedica koje potrošaču mogu nastupiti na tako važnom zaštićenom dobru kao što su zdravlje ili sam život radi propusta bilo koje “karike” u lancu sigurnosti hrane “od polja do stola” glede pravilnog označavanja prehrambenih proizvoda, samo su neki od brojnih razloga pravnog interesa za područje građanskopravne odgovornosti subjekta u poslovanju s hranom, preciznije odštetne odgovornosti za slučaj da potrošaču nastane šteta koja se može dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa nepravilnostima u označavanju prehrambenih proizvoda. Svi navedeni razlozi, mišljenja su autorice, navode na zaključak kako je na nacionalnom hrvatskom nivou od velike važnosti razvijati svijest svih subjekata poslovanja s hranom o potrebi zaštite pravnih i ekonomskih interesa subjekata koji se bave prometom prehrambenim proizvodima putem sklapanja ugovora o osiguranju proizvođačeve odgovornosti (product liability policy). Taj oblik osiguranja odštetne odgovornosti proizvođača uobičajena je stvar u zemljama zapadne Europe. 83 Osiguranje proizvođačeve odgovornosti za proizvode sve je zanimljivije za prehrambenu, farmaceutsku i automobilsku industriju, kod kojih se najviše i javlja potreba za ovakvim vidom osiguranja financijskih troškova nastalih u svezi odštetnih zahtjeva zbog šteta nastalih zbog neispravnog proizvoda (tzv. rizične industrije). Predmet osiguranja je izvanugovorna odgovornost osiguranika za štetu zbog smrti, ozljede tijela ili zdravlja te oštećenja ili uništenja stvari treće osobe, a koja je proizašla iz uporabe neispravnog proizvoda kojeg je osiguranik isporučio, odnosno stavio u promet. Ovaj oblik osiguranja pogodan je proizvođačima (osiguranicima) zbog zaštite koju pruža u slučaju nastalog osiguranog slučaja, tj. odštetnih zahtjeva oštećenika - kupaca neispravnih proizvoda, no podredno osiguranje “de facto” zaštićuje i same oštećenike tj. potrošače. U pogledu kaznenopravne odgovornosti, osobita pažnja će se u budućnosti morati obratiti na edukaciju državnih odvjetnika, sudaca i svih u pravosudnom sustavu zbog interdisciplinarnosti ovog područja te potrebu razgraničenja prekršajne od kaznenopravne odgovornosti, odnosno sadržajnog usklađivanja brojnih propisa zbog izbjegavanja višestruke kažnjivosti. 6. Literatura Baretić, M. (2005). Građanskopravna odgovornost za neispravan proizvod, doktorska disertacija, Zagreb Berryman, P. (ed.) (2015). Advances in food and beverage labeling – informations and regulations. Woodhead Publishing Derenčinović, D., Gulišija, M., Dragičević Prtenjača, M. (2013). Novosti u materijalnopravnim odredbama Prekršajnog zakona. HLJKPP, Zagreb, vol. 20, 2 Đurđević, Z. (2003). Kaznenopravna zaštita financijskih interesa Europske unije, doktorska disertacija, Pravni fakultet Zagreb Đurđević, Z. (2004). Mehanizmi utjecaja prava Europskih zajednica na kaznenopravne sustave država članica. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2 Primjer susjedne nam Slovenije je dobar pokazatelj; “Broj osiguranja u Sloveniji udvostručio se nakon ulaska u EU, a premija osiguranja porasla je sedam puta. U Sloveniji danas ima deset puta više polica nego u Hrvatskoj.” Vidi u. “U zapadnoj Europi ćete teško naći proizvođača koji nema product liability policy”, Svijet osiguranja –časopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja, br.8., god. 2014. Dostupno na : http://www.svijetosiguranja.eu/hr/clanak/2014/9/u-zapadnoj-europi-cete-teskonaci-proizvodaca-koji-nema-product-liability-policu,411,13664.html 83 �Đurđević, Z. (2006). Prijevara na štetu proračuna Europske unije: pojavni oblici, metode i uzroci. Financijska teorija i praksa 30 (3) Geddes, A. (1992). Product and Service Liability in the EEC. London Ivičević Karas, E., Kos, D. (2012). Primjena načela ne bis in idem u hrvatskom kaznenom pravu. HLJKPP, Zagreb, vol. 19, broj 2 Meulen, B. (ed.) (2011). Private food law; governing food chains through contract law, self-regulations, private standards, audits, and certification schemes. Wageningen Academic Publishers. The Netherlands Novoselec, P. (2009). Uvod u gospodarsko kazneno pravo. Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb Pavlović, Š. (2015). Kazneni zakon - zakonski tekst – komentari – sudska praksa – pravna teorija. Libertin naklada, Rijeka Petrić, S. (2001). Odgovornost proizvođača za štete od nedostatka na proizvodu u hrvatskompravu i pravu Europske unije. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, br. 4. Sokanović, L. (2014). Prijevare u kaznenom pravu, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb Turković, K. et al. (2013). Komentar Kaznenog zakona. Narodne novine, Zagreb Velthuis, A.G.J. (ed.) (2003). New approaches to food- safety economics, Kluwer Academic Publishers �Authors: Maja Proso. PhD; Lucija Sokanović, PhD Institution: Faculty of Law, University of Split E-mail: maja.proso@gmail.com; lucija.sokanovic@pravst.hr CIVIL LAW AND CRIMINAL LAW ASPECTS OF THE LEGISLATION ON THE LABELLING OF FOODS (CROATIA AND EUROPEAN PERSPECTIVE) Abstract The European food safety policy has a twofold objective: to protect human health and the interests of consumers and stimulate the smooth functioning of the single European market. The legal framework regulating the labelling of the food is made so that it guarantees consumers access to complete information about the content and composition of the product, which protects their health and interests. The new Regulation (EU/1169/2011) covers all subjects who deal with food, retailers, caterers, candy makers, bakers and others, mandatory labelling of food to customers or consumers were well informed about its quality, durability, origin, composition and production process. The responsibility for the proper labelling, advertising, and the accuracy of the data presented is how the manufacturer and the dealer or another entity that puts food on the market, based in the EU. In this paper the authors by applying and comparative method describes the Croatian experience in adapting and harmonising national legislation in the area of food safety of the European acquis, and analyze and present their conclusions about the positive legal aspects of the current Croatian civil law and criminal law regulation of the protection of the interests and health of consumers regarding the labelling of food. Keywords: food safety, food labelling, consumers, civil liability, criminal liability, the acquis. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3162 Title A name given to the resource GRAĐANSKOPRAVNI I KAZNENOPRAVNI ASPEKTI ZAKONODAVSTVA O OZNAČAVANJU HRANE (HRVATSKA I EUROPSKA PERSPEKTIVA) Author Author PROSO, Maja SOKANOVIĆ, Lucija Abstract A summary of the resource. Europska politika sigurnosti hrane ima dvostruki cilj: zaštititi ljudsko zdravlje i interese potrošača te stimulirati neometano funkcioniranje jedinstvenog europskog tržišta. EU njome jamči da se na području higijene hrane i hrane za životinje i prehrambenih proizvoda, zdravlja životinja i bilja te sprečavanja kontaminacije hrane vanjskim tvarima uspostavljaju i poštuju kontrolni standardi. Nova Uredba (EU/1169/2011), obvezuje sve subjekte koji posluju s hranom, trgovce, ugostitelje, slastičare, pekare i druge na obvezno označavanje hrane, kako bi kupci odnosno potrošači bili dobro informirani o njezinoj kakvoći, trajnosti, podrijetlu, sastavu i postupku proizvodnje. Odgovornost za pravilno označavanje, reklamiranje i točnost prezentiranih podataka je kako na proizvođaču tako i na trgovcu odnosno drugom subjektu koji stavlja hranu na tržište, sa sjedištem u na području EU. U radu autorice opisuju hrvatska iskustva u prilagođavanju i usklađivanju nacionalnog zakonodavstva s područja sigurnosti hrane europskom acquis-u, te analiziraju pozitivnopravne aspekte građanskopravne i kaznenopravne regulacije zaštite interesa, ali ujedno i zdravlja potrošača u svezi označavanja hrane. Ključne riječi: sigurnost hrane, potrošač, označavanje hrane, građanskopravna odgovornost, kaznenopravna odgovornost, acquis Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General)