218 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/4675d83048fe6338c15d8f32643edc62.docx e3f77cc9297b7bfd032265a8f579f208 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f9f50eb753ab9f2efa8a5e8fd58e3cf3.pdf 952b76111df35988206dadd49c16cbc7 PDF Text Text PROACTIVE CRISIS MANAGEMENT IN CASES OF EARTHQUAKE: A CASE STUDY OF BURDUR Hasan Erdoğan Akdeniz University, Antalya, Turkey hasanerdogan@akdeniz.edu.tr Mesut Kozan Mehmet Akif Ersoy University, Burdur, Turkey Keywords: Earthquake, Proactive Crisis Management. ABSTRACT Earthquake is of the natural disasters that cause great destruction and loss of life in places where they occur. Turkey, a large deal of whose territory stretches on first-degree earthquake zone and on which a large number of earthquakes occurred in the past, is an earthquake country. May 17, 1999 Marmara Earthquake, which was felt in large part of the country in recent past, is the most painful experience. Unpredictable and unavoidable impacts of earthquakes urge all actors of crisis management to think strategically and make effective decisions. Crisis management is composed of a four-step process including pre-earthquake preparedness, first responders, recovery and reorganization. Reducing the loss of life and property depends on the pre-planning of an earthquake and making all necessary preparations. Considering all kinds of possibilities, planning and organization are carried out in this process which is described as proactive crisis management. Burdur, stretching on first-degree earthquake zone and having experienced great destructions in the past, is one of the provinces which must be constantly prepared to earthquakes. Different-scale-earthquakes in 1842, 1876, 1901, 1914, 1925, 1930, 1963, and 1971 are known to have occurred in the triangle of Burdur, Isparta and Dinar. The objective of this study is to examine the different aspects of earthquake preparation of general and local government agencies in Burdur. In this paper, it is aimed to scan the literature regarding the study and to conduct direct talks with senior administrators responsible for managing the earthquake crisis in the city. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2050 Title A name given to the resource PROACTIVE CRISIS MANAGEMENT IN CASES OF EARTHQUAKE: A CASE STUDY OF BURDUR Author Author ERDOGAN, Hasan KOZAN, Mesut Abstract A summary of the resource. Keywords: Earthquake, Proactive Crisis Management. ABSTRACT Earthquake is of the natural disasters that cause great destruction and loss of life in places where they occur. Turkey, a large deal of whose territory stretches on first-degree earthquake zone and on which a large number of earthquakes occurred in the past, is an earthquake country. May 17, 1999 Marmara Earthquake, which was felt in large part of the country in recent past, is the most painful experience. Unpredictable and unavoidable impacts of earthquakes urge all actors of crisis management to think strategically and make effective decisions. Crisis management is composed of a four-step process including pre-earthquake preparedness, first responders, recovery and reorganization. Reducing the loss of life and property depends on the pre-planning of an earthquake and making all necessary preparations. Considering all kinds of possibilities, planning and organization are carried out in this process which is described as proactive crisis management. Burdur, stretching on first-degree earthquake zone and having experienced great destructions in the past, is one of the provinces which must be constantly prepared to earthquakes. Different-scale-earthquakes in 1842, 1876, 1901, 1914, 1925, 1930, 1963, and 1971 are known to have occurred in the triangle of Burdur, Isparta and Dinar. The objective of this study is to examine the different aspects of earthquake preparation of general and local government agencies in Burdur. In this paper, it is aimed to scan the literature regarding the study and to conduct direct talks with senior administrators responsible for managing the earthquake crisis in the city. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2013-05-24 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2233-1565 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/205c587f00753d098160f045e2575dd9.docx 950843484cbe2646e32b6317bdd32f9a https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c99b9390f013cf461499223b48ce58be.pdf bff6a11fe36161b0a53de7551434a9b7 PDF Text Text Doc. dr Goran Marković Pravni fakultet Univerziteta u Istočnom Sarajevu goran.rkpbih@gmail.com PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak Autor se bavi analizom uzroka ustavne diskriminacije pojedinih kategorija građana, koja je dovela do presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Objašnjava je prirodom bosanskohercegovačkog društva i političkog režima, koji su omogućili da se diskriminacija pojedinih kategorija građana od strane političkih elita smatra legitimnom. Polazi od toga da ova diskriminacija, iako nije opravdana, proističe iz odnosa političkih snaga i nije suprotna prirodi političkog režima, iako nije nužno njegov sastavni dio. U drugom dijelu analize, autor se bavi razlozima zbog kojih presuda još nije sprovedena, ukazujući na svojevrsni „domino efekat“ u procesu ustavnih reformi. Naime, iako na prvi pogled izgleda jednostavno da se diskriminacija otkloni, to nije tako, jer je ona povezana sa koncepcijskim razlikama u pogledima nacionalnih političkih elita o nizu pitanja, kao što su: priroda političkog režima; priroda pojedinih političkih institucija (Predsjedništva i Parlamentarne skupštine); načini obezbjeđivanja pune nacionalne ravnopravnosti; i dr. To znači da nije realno očekivati da sprovođenje ove presude ne bude praćeno rješavanjem i nekih drugih teških ustavnih pitanja, o čemu ne postoji konsenzus nacionalnih političkih elita. Na to ukazuju različiti prijedlozi o tome kako sprovesti ustavnu reformu, na šta se autor takođe osvrće. Ključne riječi: Ustavna reforma; Diskriminacija; Hercegovine; Konstitutivni narodi; Ostali. Ustav Bosne i 511 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE PROBLEMS IN REJECTION OF DISCRIMINATION IN THE CONSTITUTION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA The author analyses causes of constitutional discrimination of particular categories of citizens which led to the decision of the European Court on Human Rights (ECHR) in the case Sejdić and Finci versus Bosnia and Herzegovina. He explains the discrimination by the nature of the Bosnian and Herzegovinian society and the political regime, which enabled that the discrimination is considered as a legitimate one. The author starts the analysis with the conclusion that discrimination, although unjustified, is a result of relation of political forces and is not opposite to the nature of the political regime although it is not necessarily its component. In the second part of the analysis, the author examines the causes which influenced delay in the execution of the ECHR decision, signifying the so-called domino effect in the process of amending the Constitution. Although at the first sight it looks easy to rejection discrimination, it is not the case for ethnic political elites differ on many issues such as the nature of the political regime, nature of the political institutions, appropriate methods for providing of ethnic equality etc. Ethnic political elites are not able to reach consensus on solving some other constitutional issues which are connected to rejection of discrimination. The author also explores these constitutional issues and offers some possible solutions. Key words: Constitutional reform; Discrimination; Constitution of Bosnia and Herzegovina; Constitutive peoples; The „Others“. 512 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Prošle su četiri godine od donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine.1 Uprkos obavezi koja proističe iz presude, Bosna i Hercegovina nije izmijenila Ustav i Izborni zakon. Nevladin sektor, akademska zajednica i političke stranke iznijeli su više prijedloga o tome kakva treba da bude sadržina ustavnih amandmana. Pregovori nacionalnih političkih elita, u posljednje vrijeme pod pokroviteljstvom evropske birokratije, nisu dali rezultate. Postavlja se pitanje zašto su protekle četiri godine rasprava bez rezultata. Da li je moguće da političke elite ne mogu da postignu saglasnost o otklanjanju diskriminacije iz Ustava, ako je zabrana diskriminacije civilizacijsko dostignuće? Nije li Bosna i Hercegovina u svom ustavu definisana kao demokratska pravna država, koja se obavezala da će poštovati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i sloboda? Ako je sve tako, zašto je diskriminacija zadržana u Ustavu? Osnovna hipoteza ovog rada je da su ustavna rješenja uslovljena prirodom bosanskohercegovačkog društva, odnosom političkih snaga i dominantnim ideologijama. Ti činioci nisu suštinski mijenjali svoju prirodu u poslijedejtonskom periodu. Druga hipoteza je da izmjene Ustava Bosne i Hercegovine u skladu sa presudom Evropskog suda za ljudska prava otvaraju niz pitanja kojima se ovaj sud nije bavio i nije mogao baviti. Ta pitanja nisu neposredno povezana sa problemom diskriminacije u Ustavu, ali se vrlo lako mogu povezati s njim. U osnovi svega, leži odsustvo konsenzusa o tri osnovna pitanja: 1) da li Bosna i Hercegovina treba da postoji kao država; 2) kakvo treba da bude njeno državno uređenje (federalno, unitarno ili neka vrsta mješovitog federalno-konfederalnog, uz prevagu ovog drugog); 3) kakav treba da bude njen politički režim (konsocijativna ili liberalna demokratija). U radu ćemo nastojati da pokažemo na koji način otklanjanje diskriminacije utiče na prirodu pojedinih političkih institucija, koja su moguća rješenja i do čega bi ona dovela. Nastojaćemo i da dokažemo da se 1 Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Applications 27996/06 and 34836/06; judgement from 22 December 2009, http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx#{"fulltext":["finci"],"languageisocode":["ENG"] ,"documentcollectionid2":["JUDGMENTS"],"itemid":["001-96491"]}, 10. januar 2014. 513 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Ustav može promijeniti čak i ako se u društvu nisu dogodile nikakve suštinske promjene, budući da priroda društva i političkog režima Bosne i Hercegovine ne iziskuju nužno diskriminaciju Ostalih ili konstitutivnih naroda. 1. Uzroci diskriminacije Da bismo odgovorili na pitanje kako je moguće otkloniti diskriminaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine, moramo identifikovati njene uzroke. U uvodnom dijelu smo ih pronašli u: 1) prirodi bosanskohercegovačkog društva; 2) odnosu političkih snaga; 3) dominantnim ideologijama. Bosanskohercegovačko društvo je segmentirano društvo.2 To znači da u njemu postoje društvene grupe koje ne samo da imaju posebna svojstva, nego su izgradile svoj sistem organizacija i institucija, relativno su autarhične, pa su postale posebni podsistemi. Takve društvene grupe u Bosni i Hercegovini su tri nacije. Svaka od njih ima čitav splet organizacija i institucija političkog, ekonomskog, kulturnog, sportskog, vjerskog i drugog karaktera, koje zadovoljavaju znatan dio njihovih potreba.3 Segmentiranost društva uslovljava privid njegove jednodimenzionalnosti. Naime, u društvu postoje i druge društvene grupe osim nacija, kao što su, na primjer, klase, ali se njihovo postojanje zamagljuje i zanemaruje, jer su na prvom mjestu nacije, što je uslovljeno društveno-političkim događajima u posljednjih nešto više od dvadeset godina. Na ustavnopravnom i političkom planu segmentiranost društva se ispoljava kroz koncept konstitutivnosti i politički režim konsocijativne demokratije. Nacije postaju kolektivni politički subjekti – konstitutivni narodi. Oni imaju svoje političke elite koje ih predstavljaju u političkim 2 O ovome više u: M. Kasapović, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, Status, 9/2006, 52 i dalje; M. Kasapović, Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, http://www.scribd.com/doc/11288740/FELJTON-Mirjana-Kasapovic-BiH-Podijeljeno-Drustvo-iNestabilna-Drzava. 3 „Nakon dovršene teritorijalizacije, svaki se segment počeo organizirati u zasebnu i razmjerno zatvorenu političku i društvenu zajednicu, legalizirajući političke i društvene institucije i organizacije koje su nastale u ratu i izgrađujući nove.“ – Ibid., 60–61. 514 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ institucijama i posreduju u političkim odnosima na državnom nivou i subdržavnim nivoima političkog djelovanja. Ovo je značajno jer nacionalne političke elite određuju šta je vitalni nacionalni interes. Imajući u vidu prirodu političkog režima, nekoliko stotina, ako ne i desetina, ljudi određuje šta je vitalni interes jedne nacije. Budući da su nacije unutar sebe diferencirane po različitim osnovama, od klasnosocijalnog pa dalje, očigledno je da političke elite, definišući vitalni nacionalni interes, ne mogu, osim u rijetkim situacijama, voditi računa o onome što je interes većine pripadnika nacije, već se prvenstveno rukovode vlastitim interesima, koje pokušavaju legitimisati kao nacionalne. Za razumijevanje postojanja diskriminacije važno je razumjeti da osim tri konstitutivna naroda, ne postoje drugi društveni segmenti, u smislu etničkih grupa koje istovremeno imaju politički subjektivitet. U društvu, naravno, postoji veći broj etničkih grupa, koje su svrstane u nacionalne manjine, a zakonom ih je priznato sedamnaest. Postavlja se pitanje kakav je njihov društveni položaj. Imaju li one vitalne nacionalne interese? Kakav je njihov položaj u političkim procesima? Imaju li one svoje političke elite? Etničke grupe koje nisu konstitutivni narodi, a koje čine dio ustavne kategorije Ostalih, nemaju svoje političke elite. One nemaju svoje političke stranke i ne učestvuju kao kolektiviteti u političkim procesima. To znači da imaju bitno drugačiju ulogu u političkom životu u odnosu na konstitutivne narode. Njihovi pripadnici mogu učestvovati u političkom životu samo kao građani a ne i kao pripadnici kolektiviteta. Može se postaviti pitanje da li je to opravdano i da li predstavlja izvor diskriminacije. Smatramo da brojnost pojedinih etničkih grupa ili Ostalih kao cjeline ne može određivati njihov ustavnopravni i politički položaj. Određena prava pripadaju grupama zbog njihovih svojstava a ne brojnosti. Da nije drugih razloga, malobrojnost Ostalih ne bi mogla biti razlog (iako neopravdan) za njihov neravnopravan položaj. Drugi razlog je znatno ozbiljniji, mada se ni on ne može uzeti kao opravdanje za diskriminaciju. Naime, Ostali nemaju vitalne nacionalne interese jer nisu etnički homogeni. Njih čine pripadnici različitih etničkih grupa, kao i oni građani koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici bilo koje etničke grupe ili nemaju osjećaj takve pripadnosti. U ovom trenutku još 515 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE uvijek ne znamo pouzdano kakva je etnička struktura Ostalih. Postavlja se, međutim, hipotetičko pitanje: kako se može govoriti o vitalnim nacionalnim interesima Ostalih ako njihovu relativnu ili apsolutnu većinu čine oni koji ne mogu ili ne žele da se nacionalno izjasne? No, ako ostavimo po strani ovo hipotetičko pitanje, baš zato što ne znamo pouzdano strukturu Ostalih, ostaje činjenica da njih čini sedamnaest zakonom priznatih nacionalnih manjina.4 Kako pojedine nacije mogu imati različite interese, ostaje nam da zaključimo jednu od sljedećih stvari: 1) Ostali ne mogu definisati vitalni nacionalni interes zbog etničke heterogenosti i potencijalno različitih nacionalnih interesa onih koji ih čine; 2) Ostali bi mogli definisati vitalni nacionalni interes tako što bi njihovi predstavnici definisali zajednički interes svih etničkih grupa koje čine Ostale; 3) Ostali bi mogli definisati vitalni nacionalni interes tako što bi njihovi predstavnici u političkim institucijama tražili mišljenje nekog posebnog tijela o tome da li se neko pitanje može smatrati pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa. Ako analiziramo ove tri mogućnosti, zaključićemo da su druga i treća neprihvatljive. Naime, nije moguće tvrditi da bi nekolicina predstavnika Ostalih, koji pripadaju određenim nacionalnim manjinama, definisala i predstavljala interese svih nacionalnih manjina. Da bi takvo što bilo moguće, bilo bi potrebno postojanje svojevrsne konferencije predstavnika nacionalnih manjina, što je nemoguće. Poseban problem nastaje ukoliko Ostale predstavljaju nacionalno neopredijeljeni, koji po prirodi stvari ne mogu imati nacionalne interese. Može se primijetiti da i se delegati konstitutivnih naroda nekad ne slažu u tome šta je vitalni interes njihovog naroda. Ovdje se, međutim, radi o različitom viđenju interesa jednog naroda od strane predstavnika tog naroda. Naravno, u dosta slučajeva radi se o politikantskom tumačenju vitalnog nacionalnog interesa, ali ga ipak različito shvataju pripadnici tog naroda. Kad su u pitanju Ostali, razlike u tumačenju vitalnog interesa mogle bi proizaći iz činjenice da ne tumači svaki delegat vitalni interes svog naroda (odnosno, nacionalne manjine), već da tumači vitalne interese svih nacionalnih manjina. Nije u skladu sa prirodom instituta vitalnog nacionalnog interesa da vitalni 4 Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 12/03, 76/05 i 93/08. 516 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ interes jednog naroda tumače predstavnici drugog naroda. S druge strane, nije nelogično da delegati iz reda jednog naroda različito tumače vitalni interes svog naroda, tim prije što narodi nisu homogene grupe, pa je moguće da postoje različita tumačenja tog interesa. Posebno sporno je kako bi bilo moguće da oni koji nisu nacionalno opredijeljeni tumače vitalne interese nacionalnih manjina, jer oni ne samo da ne pripadaju tim nacionalnim manjinama, nego uopšte nemaju nacionalnu pripadnost. Treća mogućnost otpada zato što delegati Ostalih imaju ili bi, u slučaju Doma naroda Parlamentarne skupštine, imali slobodni mandat, što je u skladu sa prirodom ustavnog sistema Bosne i Hercegovine (a zapisano je i u Izbornom zakonu), tako da oni ne stoje u pravnoj vezi sa bilo kim ko bi im davao uputstva za rad, određujući šta u konkretnom slučaju predstavlja vitalni nacionalni interes. Prema sadašnjim rješenjima, postupak zaštite vitalnog nacionalnog interesa u Domu naroda Parlamentarne skupštine može biti pokrenut odlukom tri delegata iz reda jednog konstitutivnog naroda,5 što znači da se apsolutna većina predstavnika jednog naroda mora saglasiti da je ugrožen vitalni nacionalni interes tog naroda. Koliko god delegata imali Ostali u Domu naroda, neće ih biti dovoljno da svaka nacionalna manjina ima barem po jednog svog predstavnika. Tokom rasprava o izvršenju presude Evropskog suda, pojavila su se mišljenja da ih bude samo četiri – po dva iz oba entiteta.6 Mora se priznati da postoji značajna razlika između rješenja po kome postupak zaštite vitalnog interesa pokreće većina delegata iz reda jednog naroda, i to o vitalnom interesu tog naroda, i rješenja po kome bi, na primjer, jedan Poljak odlučivao o postojanju vitalnog interesa Ukrajinaca, nemajući pritom formalnu vezu sa pripadnicima ukrajinske nacionalne manjine.7 5 Ustav Bosne i Hercegovine, čl. IV 3e. E. Hodžić, N. Stojanović, „Kako reformirati Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH? Izazovi izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH“, Analitički sažetak, 2/2011, 3. 7 Slično: „Nepraktično je i problematično postojećem etničkom predstavljanju naprosto dodati predstavljanje nacionalnih manjina da bi se prevladala diskriminacija koja je utvrđena u predmetu Sejdić – Finci. Nacionalne manjine isuviše su malobrojne da bi efektivno učestvovale u odlučivanju na isti način kao tri 'konstitutivna naroda', a takav bi pristup i dalje sa visokih funkcija isključivao građane koji se ne žele ili ne mogu identificirati sa postojećim kategorijama etničkog identiteta.“ – F. Bieber, „Reforma Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine“, Osvrt, 1/12, 3–4. 6 517 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Važan razlog diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine treba tražiti u dominantnim ideologijama, koje su od početka rata težile teritorijalizaciji političke moći nacionalnih političkih elita, što se nastavilo i poslije rata. Ovdje se nećemo baviti maksimalističkim ciljevima nacionalnih političkih elita, jer nam to tema i obim rada ne dopuštaju. Skrenućemo pažnju na činjenicu da su ustavi na sva tri nivoa, sve do donošenja odluke Ustavnog suda o konstitutivnosti naroda, predviđali konstitutivnost samo jednog ili dva naroda. Tačnije, konstitutivni su bili oni narodi koji su na određenoj teritoriji imali politički značaj i „brojčanu“ težinu. Nije slučajno, na primjer, što su samo dva kantona u Federaciji imala poseban režim, jer su u njima Bošnjaci i Hrvati i politički i brojčano bili značajni. Isto tako, malobrojnost Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj, odnosno Srba u Federaciji uticala je na to da ovi narodi u ovim entitetima nemaju veliki politički značaj sve do 2002. godine, kada su usvojeni amandmani na ustave entiteta. Budući da su nacionalne političke elite teritorijalizovale svoju moć, željele su da je očuvaju tako što neće dijeliti vlast sa drugim političkim elitama. Otud, u entitetima i kantonima nema principa konstitutivnosti tri naroda u ustavima koji su usvajani tokom rata ili mijenjani neposredno nakon njega. Pošto Ostali nemaju svoje političke elite, niti predstavljaju poseban politički subjekt koji učestvuje u političkim procesima, nisu mogli teritorijalizovati političku moć, niti su se mogli nametnuti kao subjekt koji polaže pravo da ravnopravno učestvuje u formiranju i vršenju državne vlasti. To nisu bili ni konstitutivni narodi u onim političko-teritorijalnim jedinicama u kojima nisu imali stvarnu političku moć, zbog čega nisu stekli status konstitutivnih naroda. Pojedini autori ističu da su načelno moguće tri interpretacije Ostalih: etnička, koja pod Ostalima podrazumijeva nacionalne manjine; kulturna, koja pod Ostalima podrazumijeva i različite „kulturne manjine“; politička, koja podrazumijeva jedinstvo etnički različitih pojedinaca po nekom drugom osnovu, kao što su ostvarivanje ljudskih prava, politički egalitarizam i dr.8 8 A. Mujkić, „'Ostali' – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske trasnformacije?“, Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu (ur. D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović), Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2010, 80. 518 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Smatramo da, u ustavnopravnom smislu, nijedna od ovih interpretacija nije tačna. Ustavnopravnim normama je najbliža prva, pod uslovom da se u nju uključe i nacionalno neopredijeljeni pojedinci. Iz cjeline ustavnih odredaba je jasno da se Ostali shvataju kao „građani po ostatku“, kao oni koji u etničkom smislu nisu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, nego imaju posebnu etničku pripadnost, odbijaju ili ne mogu da se etnički izjasne, što je njihovo ustavno pravo. To znači da se Ostali ne mogu posmatrati drugačije osim sa stanovišta njihove etničke (ne)pripadnosti. 2. Domino efekat otklanjanja diskriminacije Postoje dva pristupa rješenju problema. Jedan je minimalistički i vodi formalnom otklanjanju diskriminacije. Njega zastupa srpska politička elita, smatrajući da je dovoljno da se u Ustavu Bosne i Hercegovine izmijeni nekoliko normi. Konkretno, dovoljno bi bilo izmijeniti norme sadržane u članovima IV 1 i V, koje se odnose na sastav Doma naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Izmjene bi bile izvršene tako da se u pomenutim normama ne bi preciziralo da se u Predsjedništvo biraju po jedan Bošnjak, Srbin i Hrvat, nego da se biraju tri člana, čime bi pasivno biračko pravo bilo priznato svim građanima Bosne i Hercegovine. Kad je u pitanju Dom naroda, Ostali bi morali biti uvedeni u njegov sastav izričitom normom. Formalnopravno, ovo rješenje otklanja diskriminaciju, jer se svima priznaje pasivno biračko pravo.9 Međutim, odmah nakon donošenja, presuda Evropskog suda za ljudska prava je iskorištena da se postavi niz pitanja koja nisu neposredno povezana sa otklanjanjem diskriminacije, ali se s njom mogu povezati, ako se stvari stave u širi kontekst. Naime, ako bi se prihvatio prvi prijedlog o načinu otklanjanja diskriminacije, ne bi bilo potrebe da se postavljaju pitanja o organizaciji, načinu izbora i nadležnostima pojedinih političkih institucija Bosne i Hercegovine. Ako se ovaj način otklanjanja 9 Među ostalima, i Venecijanska komisija je vidjela slabost ovog rješenja u tome što oni koji su dosad bili diskriminisani i dalje ne bi imali stvarnu mogućnost izbora u Predsjedništvo, navodeći posebno Srbe iz Federacije i Hrvate i Bošnjake iz Republike Srpske. Ovo se, naravno, odnosi i na Ostale. – Vid. Opinion on Different Proposals for the Election of the Presidency of Bosnia and Herzegovina endorsed by the Commission at its 66th plenary session (Venice, 17-18 March 2006), CDL-AD(2006)004-e, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-AD(2006)004-e. 519 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE diskriminacije ne bi prihvatio, jer je formalistički, onda se sa otklanjanjem diskriminacije povezuje čitav niz pitanja. 2.1. Kakav Dom naroda? Evropski sud za ljudska prava je ocijenio da diskriminacija postoji i u pogledu sastava i načina izbora Doma naroda Parlamentarne skupštine, imajući u vidu da i ovdje pasivno biračko pravo ne pripada svim građanima. Sud je pošao od relevantnih normi Evropske konvencije o ljudskim pravima, ali nije zanemario ni ustavnu ulogu i nadležnosti ovog doma. Odgovor na pitanje da li u ovom slučaju postoji diskriminacija ne zavisi samo od toga da li svi mogu biti birani u Dom naroda, već i od toga kakva je njegova ustavna uloga. Polazeći od važećih ustavnih rješenja, možemo reći da diskriminacija postoji po dva osnova, koja su nerazdvojno povezana. Prvi osnov su odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, koje su navedene u presudi Evropskog suda, a drugi osnov je ravnopravna uloga Doma naroda u vršenju skoro svih nadležnosti Parlamentarne skupštine. Dom naroda je potpuno ravnopravan u vršenju najvažnijih funkcija: ustavotvorne, zakonodavne, budžetske i međunarodne. Nadležnosti Doma naroda su značajne zato što od njih zavisi kakvi će biti njegov sastav i način izbora, a od toga zavisi da li postoji diskriminacija. Ako bi se Dom naroda bavio samo zaštitom vitalnih nacionalnih interesa, bilo bi logično da se u njegovom sastavu nalaze samo Srbi, Hrvati i Bošnjaci, tako da ne bi bilo osnova za tvrdnju da su Ostali diskriminisani time što nemaju svoje delegate u ovom domu. Naravno, u ovom slučaju bi trebalo voditi računa o tome da u Dom naroda mogu biti birani pripadnici konstitutivnih naroda sa teritorije cijele Bosne i Hercegovine, što sada nije slučaj i što se takođe mora smatrati diskriminacijom. Drugačije je ako prihvatimo ideju da Dom naroda treba da ostane ravnopravan sa Predstavničkim domom.10 U tom slučaju, on se ne bi bavio samo pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa nego svim (ili velikom većinom) pitanjima iz nadležnosti Parlamentarne skupštine. Pošto su ta 10 O mogućem ustavnopravnom položaju Doma naroda, vid. više u: G. Marković, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik – University Press, Beograd – Sarajevo 2012, 425–430. 520 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ pitanja od značaja za sve građane a ne samo za konstitutivne narode, ne bi bilo opravdano da se u njegovom sastavu nalaze samo Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Stoga, izbor Ostalih u Dom naroda neophodan je ne samo zato da bi se otklonila eksplicitna diskriminacija, već i zato da ova kategorija građana učestvuje u donošenju odluka koje su značajne za sve. Jer, Dom naroda ne treba da služi samo za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa već i da bude predstavništvo entiteta kao federalnih jedinica. Ako bi to bio slučaj, u njega bi trebalo da budu birani predstavnici svih građana iz federalnih jedinica. Smatramo da je ovo rješenje opravdano jer je Bosna i Hercegovina federalno uređena država. Samim tim, u strukturi njenog parlamenta mora se nalaziti dom koji predstavlja federalne jedinice. Dom naroda, u stvari, treba da vrši dvostruku funkciju, da bude predstavništvo federalnih jedinica i konstitutivnih naroda. To je razlog zbog kojeg u njemu treba da budu predstavljeni i Ostali, dobijajući u njemu svoj klub delegata. Dom naroda bi donosio odluke na dva načina, zavisno od prirode pitanja o kojima odlučuje. Uobičajeno, kada se ne radi o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa, odluke bi bile donošene uz ravnopravno učešće delegata iz reda Ostalih. O pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa Ostali ne bi odlučivali. Ovo ne bi značilo da su oni drugorazredni delegati, sa manje prava od delegata konstitutivnih naroda, jer se ne mogu smatrati obespravljenim ako ne odlučuju o pitanjima o kojima po prirodi stvari ne mogu odlučivati. Imajući u vidu funkciju Doma naroda da bude predstavništvo i federalnih jedinica, ne bismo se mogli složiti sa mišljenjem da bi delegati Ostalih bili samo puki posmatrači političkih procesa, kako se sada tvrdi za delegate Ostalih u entitetskim zakonodavnim tijelima.11 Naime, Dom naroda uobičajeno ne bi donosio odluke konsenzusom nacionalnih političkih elita, niti bi odlučivao koristeći mehanizam zaštite vitalnih nacionalnih interesa, nego bi to činio samo onda kad se postavi pitanje ugroženosti vitalnog nacionalnog interesa. U koliko slučajeva i o kojim pitanjima bi Dom naroda odlučio koristeći ovaj mehanizam, nemoguće je unaprijed predvidjeti. Treba naglasiti još jednu činjenicu. Ostali nisu nosilac suvereniteta u Bosni i Hercegovini.12 Iako se spominju u posljednoj alineji preambule 11 E. Hodžić, N. Stojanović, 4. O ustavnopravnom položaju Ostalih, vid. G. Marković, „Ustavnopravni položaj 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011, 20–44. 12 521 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Ustava Bosne i Hercegovine, doduše u zagradi, pored Bošnjaka, Srba i Hrvata, kao donosioci Ustava, oni to u stvarnosti nisu. Naime, iz strukture političkih institucija Bosne i Hercegovine ne slijedi da Ostali učestvuju u vršenju suverene vlasti, iako bi se iz preambule moglo zaključiti suprotno. Oni su u preambuli navedeni uzgred, kao dio stanovništva koji načelno nije lišen političkih prava i koji na neki način učestvuje u formiranju i vršenju državne vlasti. Suštinsko je, međutim, da Ostali u tome ne učestvuju kao društvena grupa (jer kao takvi i ne postoje), već kao pojedinci, kao apstraktni građani. Dakle, suverena vlast pripada i njima, ali ne kao Ostalima. Da je to tako, vidi se iz strukture Parlamentarne skupštine. Ostalima pripada aktivno i pasivno biračko pravo na izborima za Predstavnički dom, ali to pravo nemaju kao pripadnici društvene grupe već kao pojedinci, nezavisno od svoje eventualne etničke pripadnosti. S druge strane, oni nemaju svoje predstavnike u Domu naroda, što znači da kao takvi ne mogu učestvovati u vršenju ustavotvorne vlasti. Otklanjanje diskriminacije, na način da Ostali dobiju svoj klub delegata u Domu naroda, značilo bi da oni učestvuju u vršenju državne vlasti, i to najviše, ustavotvorne, ne više samo kao građani već i kao Ostali, čime bi i oni postali nosilac suvereniteta. 2.2. Diskriminacija i institucija šefa države Jedno od najkrupnijih pitanja jeste pitanje legitimnosti izbora hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. U teoriji nije riješeno pitanje koga predstavljaju članovi Predsjedništva. Od odgovora na to pitanje zavisi odgovor na drugo pitanje: da li je legitiman član Predsjedništva iz jednog naroda ako su ga većinom birali pripadnici drugog naroda? A od odgovora na to pitanje zavisi da li postoji potreba da se nešto mijenja u načinu izbora Predsjedništva. Ova pitanja se postavljaju u vezi sa izvršavanjem presude Evropskog suda za ljudska prava, jer od prirode predstavljanja zavisi kako Predsjedništvo treba da bude birano i ko treba da ga čini. Ako polazimo od načina izbora članova Predsjedništva, možemo zaključiti da oni predstavljaju građane, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, jer su ih građani i birali. Ali, ako polazimo od načina odlučivanja Predsjedništva, pogotovo od prava veta njegovih članova, dolazimo do zaključka da oni predstavljaju svoje konstitutivne narode. Jer, ako o spornoj odluci, na koju član Predsjedništva uloži veto, konačno treba da odluči 522 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Narodna skupština Republike Srpske (koja ima srpsku većinu), odnosno klub delegata bošnjačkog ili hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta Federacije (zavisno od toga da li je veto uložio bošnjački ili hrvatski član Predsjedništva), jasno je da članovi Predsjedništva predstavljaju svoje konstitutivne narode. Na koncu, činjenica da je ustavotvorac propisao da će u Predsjedništvu biti tri člana, i to pripadnici po jednog konstitutivnog naroda, pokazuje njegovu namjeru da to budu legitimni predstavnici tih naroda, koji će ih predstavljati u Predsjedništvu. Budući da je Predsjedništvo šef države i da ima značajna ovlašćenja u vršenju izvršne vlasti, ne bi bilo opravdano da bude smatrano predstavništvom konstitutivnih naroda i da se u njegovom sastavu nalaze samo članovi – pripadnici konstitutivnih naroda. Diskriminacija u pogledu sastava Predsjedništva je, dakle, dvostruko neosnovana: 1) polazeći od odredaba Evropske konvencije o ljudskim pravima i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji svim građanima jamče jednaka politička prava; 2) zbog činjenice da Predsjedništvo, kao kolektivni šef države, treba da predstavlja sve građane a ne samo konstitutivne narode. Jedno od ključnih pitanja je da li Predsjedništvo treba da bude birano neposredno ili posredno. Ovo pitanje je dvostruko značajno: njime treba da se riješi problem diskriminacije u Ustavu, ali i da se riješi tzv. hrvatsko pitanje, jer hrvatska politička elita insistira na nelegitimnosti sadašnjeg člana Predsjedništva, plašeći se da bi ovakav način izbora članova Predsjedništva i u budućnosti mogao stvoriti isti problem. Ovdje vidimo kako djeluje domino efekat: otklanjanje diskriminacije otvara druga pitanja. Naravno, nije riječ samo o načinu izbora. Sa pitanjem načina izbora povezano je pitanje organizacije ove institucije (bilo je mišljenja da Predsjedništvo treba da ima četiri člana, a u akademskoj zajednici i nevladinom sektoru je predlagano da treba uspostaviti kvazi-Predsjedništvo – jednog predsjednika i tri potpredsjednika, koji se rotiraju na funkciji predsjednika). Sljedeće pitanje je nadležnost Predsjedništva. Ono takođe proističe iz načina izbora. Posredno birano Predsjedništvo mora imati uže nadležnosti od neposredno biranog, jer je drugačiji izvor njegovog legitimiteta. Naprijed navedeni minimalistički pristup ne odgovara Ostalima i Hrvatima, ali ni drugim konstitutivnim narodima koji su malobrojni u entitetima u kojima žive (Srbi u Federaciji i Bošnjaci u Republici Srpskoj). Građani iz reda Ostalih bi imali pravo da se kandiduju, ali bi imali male šanse 523 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE da budu izabrani. Hrvati, bi, pak, mogli da se kandiduju, imali bi realnu mogućnost da budu izabrani, ali bi bilo sasvim moguće i da u Federaciji u Predsjedništvo budu izabrana dva Bošnjaka ili jedan Bošnjak i jedan kandidat iz reda Ostalih. Vidimo, dakle, da minimalistički pristup, iako na prvi pogled izgleda najjednostavniji, ne mora nužno voditi rješenju problema i da je bremenit problemom (ne)mogućnosti izbora legitimnog hrvatskog člana Predsjedništva.13 U raspravama o načinu otklanjanja diskriminacije došlo se i do sasvim originalne, ali neprihvatljive, ideje o asimetričnom Predsjedništvu: da član iz Republike Srpske bude biran neposredno, a članovi iz Federacije posredno. Ovaj prijedlog je još jedan dokaz domino efekta, budući da se krenulo od otklanjanja diskriminacije a došlo do „hrvatskog pitanja“, jer je ideja asimetričnog Predsjedništva iznesena prvenstveno s ciljem zadovoljavanja hrvatske političke elite, čime bi istovremeno bio riješen i problem diskriminacije. Međutim, ideja asimetričnog Predsjedništva je sasvim nelogična, budući da nije moguće da tri člana istog organa budu birana na različite organe a da imaju isti položaj. Kako je u pitanju kolegijalni organ, čiji članovi nemaju različita ovlaštenja, pri čemu je i predsjedavajući samo primus inter pares, nije logično i opravdano da imaju različit legitimitet, što bi nužno bio slučaj ako bi bili birani na različite načine. Formalnopravno posmatrano, važno je da je diskriminacija otklonjena u ustavnoj normi. Problem se, međutim, može posmatrati i sa suštinske strane. Ako u Ustavu Bosne i Hercegovine bude izvršena izmjena ustavne norme, tako da ona glasi kako se u Predsjedništvo biraju tri člana, jedan iz Republike Srpske a dva iz Federacije, diskriminacija je formalno otklonjena, ali to ne znači da će Ostali imati stvarnu mogućnost da budu birani. Isto važi i za Srbe iz Federacije odnosno Bošnjake i Hrvate iz Republike Srpske. Vjerovatnije je da će sve ostati na ustavnoj normi. Oni sada uopšte ne mogu da budu birani. U slučaju promjene Ustava, moći će da budu birani, ali neće biti birani. Zato su neki prijedlozi akademske zajednice i nevladinog sektora bili usmjereni na potpunu rekonstrukciju institucije šefa države, kako bi ove 13 O ovome pišu i: E. Hodžić, N. Stojanović, Novi-stari ustavni inženjering? Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, Analitika, Sarajevo 2011, 86–87. 524 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ kategorije građana dobile stvarnu mogućnost da učestvuju u vršenju njenih nadležnosti.14 Da bi to bilo moguće, potrebno je da Ostalima bude zagarantovano jedno mjesto, ali i da mogu biti birani pripadnici konstitutivnih naroda, bez obzira na mjesto prebivališta. To podrazumijeva promjenu prirode ove institucije.15 To više ne bi bio kolegijalni već kvazikolegijalni organ. Činili bi ga predsjednik i tri potpredsjednika, koji bi bili birani u Parlamentarnoj skupštini. Bili bi birani na četiri godine, a svake godine bi jedan od njih vršio funkciju predsjednika. Razumije se da ovakav način izbora i organizacija institucije šefa države podrazumijevaju drugačije, bitno manje, nadležnosti nego što ih ima Predsjedništvo. Ovo rješenje nije prihvatljivo za nacionalne političke elite iz sasvim jednostavnog razloga – ono uvodi u instituciju šefa države „četvrti element“, Ostale, koji nemaju političku relevantnost ni približnu onoj koju imaju konstitutivni narodi. Političke elite zato nisu ni razmatrale ozbiljno ove prijedloge. Neki autori upozoravaju na to da institucija šefa države nije replika društva nego personifikacija države.16 Ako bi se prihvatio taj argument, nametao bi se zaključak o inokosnom šefu države, odnosno o predsjedniku Bosne i Hercegovine. Taj prijedlog je praćen sa dvije neotklonjive teškoće koje se tiču načina izbora i ovlaštenja tog predsjednika. Njegov neposredan izbor bi morao biti praćen većim nadležnostima, o čemu se političke elite ne mogu saglasiti iz dva razloga: 1) svaka nacionalna politička elita bi opravdano strahovala da njen kandidat ne bude izabran zahvaljujući savezništvu druge dvije nacionalne političke elite ili prosto zbog malobrojnosti biračkog tijela te nacije; 2) za nacionalne političke elite čiji kandidati ne bi bili izabrani ne bi bilo prihvatljivo da odluke od značaja za državu donosi kandidat koga je predložila samo jedna nacionalna politička elita, ili čak jedna nacionalna stranka. 14 Vid.: „Nove ideje, bolji Ustav”, Udruženje mladih pravnika u BiH, http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/Zavrsni_dokument_radne_grupe_Udruzenja_mladih_pravnika _u_BiH.pdf; Amandmani Ekspertne grupe Foruma građana Tuzle, http://forumtz.com/publikacijeDokumenti.htm. 15 O ovome više u: G. Marković, 2012, 419–424. 16 S. Nedimović, „O čemu bi sve trebalo razmišljati pri reformisanju Predsjedništva BiH: predstavljanje identiteta u svjetlu savremene demokratske teorije i prakse“, Osvrt, 2/2012, 9. 525 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Posredno biran predsjednik bi bio prihvatljiviji sa stanovišta načina izbora, jer bi u Parlamentarnoj skupštini morao biti postignut kompromis o ličnosti šefa države. Ostale bi sporne nadležnosti, jer, makar i manje od onih koje ima današnje Predsjedništvo, one bi izazivale podozrenje kod nacionalnih političkih elita čiji kandidat nije izabran. Ne treba posebno naglašavati da bi ovo rješenje vodilo formalnom otklanjanju diskriminacije, jer bi mogao biti izabran bilo koji kandidat, nezavisno od nacionalne pripadnosti. U praksi, malo je vjerovatno da bi bio izabran kandidat iz reda Ostalih ili kandidat iz reda konstitutivnih naroda koji živi u entitetu u kome je njegov narod manje zastupljen. Zato, čini nam se da je prihvatljivo rješenje koje bi vodilo ne samo formalnom nego i stvarnom otklanjanju diskriminacije, a to je da institucija šefa države bude preuređena tako da je čine jedan predsjednik i tri potpredsjednika, iz reda tri konstitutivna naroda i Ostalih, koji bi se rotirali svake godine na mjestu predsjednika. Ovo nužno podrazumijeva njihov posredan izbor, u domovima Parlamentarne skupštine, kako bi se obezbijedila ravnopravnost i legitimnost. Ovakvo rješenje podrazumijeva bitno manje nadležnosti od onih koje sada ima Predsjedništvo. Može se postaviti pitanje da li je ovo rješenje opravdano, budući da Ostali, koji nisu jedan od društvenih segmenata, imaju ravnopravno mjesto sa konstitutivnim narodima, jer će jedan od potpredsjednika, koji je iz reda Ostalih, godinu dana vršiti funkciju predsjednika. Da li njihova brojnost i politički značaj opravdavaju ovakvo rješenje? Nacionalne političke elite daju negativan odgovor na ovo pitanje. One ga zasnivaju na činjenici da Ostali nemaju političku snagu potrebnu da se nametnu kao relevantan politički činilac u procesu političkog odlučivanja. Oni nemaju svoje političke organizacije i definisane političke programe. Drugim riječima, oni nisu politički subjekt. Ovakav odgovor polazi od realpolitike. Suštinski, međutim, na gore postavljeno pitanje moramo dati potvrdan odgovor. Prije svega, šef države nema u svojoj nadležnosti zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. On predstavlja državu i vrši dio nadležnosti izvršne vlasti. Stoga, nije opravdano da u ovu instituciju mogu biti birani samo pripadnici konstitutivnih naroda. S druge strane, pošto je društvo segmentirano, a politička uloga društvenih 526 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ segmenata (konstitutivnih naroda) još uvijek dominantna, ne može se izbjeći njihova predstavljenost u instituciji šefa države, zbog čega on ne može biti inokosni organ. Radi se, dakle, o dva ambivalentna cilja, čije postizanje je moguće samo kompromisnim karakterom ove institucije, koji se ogleda u njenoj kvazikolegijalnosti. Ovim rješenjem se suštinski, a ne samo formalno, prevladava diskriminacija, jer Ostali ne samo da imaju pravo i mogućnost da budu birani, nego im se garantuje da će biti izabrani. Ukoliko bi institucija šefa države izgubila značajan dio sadašnjih nadležnosti, ne bi bilo nikakvog razloga da ne bude organizovana ovako kako predlažemo, pogotovo što tad niko ne bi mogao prigovoriti da je predstavniku Ostalih, koji čine vrlo mali procenat stanovništva, data velika politička moć. ZAKLJUČAK Problem diskriminacije u Ustavu Bosne i Hercegovine nije moguće riješiti tako što bi se isključivo tražile formule koje bi zadovoljile nacionalne političke elite. Takva rješenja bi imala jednu prednost – bila bi ostvariva, ali nije sigurno da bi bila najbolja, pa čak ni jedino realna. Očigledno je da otklanjanje diskriminacije, čak i kad se posmatra minimalistički, kako to čini srpska politička elita, otvara niz pitanja koja se tiču organizacije, načina izbora, načina odlučivanja i nadležnosti političkih institucija, u prvom redu Parlamentarne skupštine i Predsjedništva. Stoga, nerealno je zalagati se za ustavne promjene koje bi „samo“ otklonile diskriminaciju iz Ustava, jer takve ustavne promjene nisu moguće. One nužno moraju odgovoriti i na niz drugih pitanja, koja po svojoj prirodi ne proističu iz problema diskriminacije, ali je očigledno da su sa njim neposredno povezana. To je osnovni razlog zbog kojeg je diskriminaciju teško ukloniti iz Ustava i zbog kojeg se to nije ni pokušalo prije donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava, iako je njeno postojanje bilo očigledno. Ustavni sistem Bosne i Hercegovine proističe iz prirode njenog društva i odnosa političkih snaga u zemlji, pa se ustavne reforme moraju kretati u tim okvirima. Dokle god Bosna i Hercegovina ima podijeljeno društvo, zasnovano na dominaciji etničkog principa i na jednodimenzionalnom čovjeku, koji je prvenstveno i skoro isključivo pripadnik nacije, a tek potom ostalih društvenih grupa ili apstraktni građanin, ustavna reforma neće moći bitno prekoračiti postojeći ustavni model. U 527 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE suprotnom, bila bi to „ustavna revolucija“, za koju u ovom trenutku nedostaje politički konsenzus, a nema nikoga ko bi je mogao napraviti uprkos odsustvu političkog konsenzusa. Stoga, ustavna reforma koja bi vodila otklanjanju diskriminacije mora imati karakter kompromisnog rješenja. Ona ne može voditi radikalnim ustavnim promjenama, ali ne može postojeće institucije ostaviti nepromijenjenim. Društveno-politički činioci u svakom slučaju odlučujuće opredjeljuju ustavnopravna rješenja. U radu smo analizirali moguće pravce ustavne reforme kojom bi se otklonila diskriminacija i dali svoje mišljenje o tome koje rješenje bi bilo najprihvatljivije. Iako se rješenja koja su u proteklih nekoliko godina predložili različiti subjekti bitno razlikuju, sva bi vodila otklanjanju diskriminacije, stvarnom ili samo formalnom. Presuda Evropskog suda za ljudska prava bi bila izvršena prihvatanjem bilo kog rješenja, ali posljedice tih prijedloga na funkcionisanje političkih institucija i stvarni politički položaj onih koji su sada diskriminisani ne bi bili identični. LITERATURA Bibliografske reference Bieber, Florian, „Reforma Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine“, Osvrt, 1/12; Hodžić, Edin, Stojanović, Nenad, „Kako reformirati Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH? Izazovi izvršenja presude u predmetu Sejdić i Finci protiv BiH“, Analitički sažetak, 2/2011; Hodžić, Edin, Stojanović, Nenad, Novi-stari ustavni inženjering? Izazovi i implikacije presude Evropskog suda za ljudska prava predmetu Sejdić i Finci protiv BiH, Analitika, Sarajevo 2011; Kasapović, Mirjana Bosna i Hercegovina: Podijeljeno društvo i nestabilna država, http://www.scribd.com/doc/11288740/FELJTON-MirjanaKasapovic-BiH-Podijeljeno-Drustvo-i-Nestabilna-Drzava; Kasapović, Mirjana, „Bosna i Hercegovina: deset godina nakon Daytona“, Status, 9/2006; 528 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Marković, Goran, „Ustavnopravni položaj 'Ostalih' u Bosni i Hercegovini“, Godišnjak Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu, 1/2011; Marković, Goran, Bosanskohercegovački federalizam, Službeni glasnik – University Press, Beograd – Sarajevo 2012; Mujkić, Asim, „'Ostali' – Četvrti konstitutivni element ili strategija demokratske trasnformacije?“, Mjesto i uloga „Ostalih“ u Ustavu Bosne i Hercegovine i budućim ustavnim rješenjima za Bosnu i Hercegovinu (ur. D. Abazović, A. Mujkić, F. Vehabović, E. Vajzović), Fakultet političkih nauka Univerziteta u Sarajevu – Centar za društvena istraživanja, Sarajevo 2010; Nedimović, Svjetlana, „O čemu bi sve trebalo razmišljati pri reformisanju Predsjedništva BiH: predstavljanje identiteta u svjetlu savremene demokratske teorije i prakse“, Osvrt, 2/2012. Pravni propisi i dokumenti „Nove ideje, bolji Ustav”, Udruženje mladih pravnika u BiH, http://www.civilnodrustvo.ba/files/docs/Zavrsni_dokument_radne_grupe_Ud ruzenja_mladih_pravnika_u_BiH.pdf; Amandmani Ekspertne grupe Foruma http://forumtz.com/publikacijeDokumenti.htm; građana Tuzle, Opinion on Different Proposals for the Election of the Presidency of Bosnia and Herzegovina endorsed by the Commission at its 66th plenary session (Venice, 17-18 March 2006), CDL-AD(2006)004-e, http://www.venice.coe.int/webforms/documents/?pdf=CDL-AD(2006)004-e; Sejdić and Finci v. Bosnia and Herzegovina, Ap. br. 27996/06 i 34836/06, od 22. decembra 2009. godine, http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/Pages/search.aspx#{"fulltext":["finci"],"la nguageisocode":["ENG"],"documentcollectionid2":["JUDGMENTS"],"itemi d":["001-96491"]}; Ustav Bosne i Hercegovine; 529 �Goran Marković: PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Zakon o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina, Službeni glasnik Bosne i Hercegovine br. 12/03, 76/05 i 93/08. 530 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3079 Title A name given to the resource PROBLEMI OTKLANJANJA DISKRIMINACIJE IZ USTAVA BOSNE I HERCEGOVINE Author Author MARKOVIĆ, Goran Abstract A summary of the resource. Autor se bavi analizom uzroka ustavne diskriminacije pojedinih kategorija građana, koja je dovela do presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Objašnjava je prirodom bosanskohercegovačkog društva i političkog režima, koji su omogućili da se diskriminacija pojedinih kategorija građana od strane političkih elita smatra legitimnom. Polazi od toga da ova diskriminacija, iako nije opravdana, proističe iz odnosa političkih snaga i nije suprotna prirodi političkog režima, iako nije nužno njegov sastavni dio. U drugom dijelu analize, autor se bavi razlozima zbog kojih presuda još nije sprovedena, ukazujući na svojevrsni „domino efekat“ u procesu ustavnih reformi. Naime, iako na prvi pogled izgleda jednostavno da se diskriminacija otkloni, to nije tako, jer je ona povezana sa koncepcijskim razlikama u pogledima nacionalnih političkih elita o nizu pitanja, kao što su: priroda političkog režima; priroda pojedinih političkih institucija (Predsjedništva i Parlamentarne skupštine); načini obezbjeđivanja pune nacionalne ravnopravnosti; i dr. To znači da nije realno očekivati da sprovođenje ove presude ne bude praćeno rješavanjem i nekih drugih teških ustavnih pitanja, o čemu ne postoji konsenzus nacionalnih političkih elita. Na to ukazuju različiti prijedlozi o tome kako sprovesti ustavnu reformu, na šta se autor takođe osvrće. Ključne riječi: Ustavna reforma; Diskriminacija; Ustav Bosne i Hercegovine; Konstitutivni narodi; Ostali. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f80021602d66732c920e8e0dc862c16d.pdf ccad62002def05869e16ecef4d84a1af PDF Text Text International Conference on Economic and Social Studies, 10-11 May, 2013, Sarajevo Problems of the Turkish Political Parties and the Turgut Ozal’s Party ANAP Selami Erdoğan Dumlupınar University, Kütahya, Turkey erdogans274@mynet.com Feyzullah Ünal Dumlupınar University, Kütahya, Turkey funal@dumlupinar.edu.tr A lot of political parties were established in Turkey, so far. But a large majority of them were dissolved or couldn’t live long-term. In this respect, Turkish political history is the history of short-lived political parties without CHP (Republican Populist Party). Both in Ottoman Period or Republican Period there were no durable political party. Whereas, when we look at United States and European Countries, we see long-lived and durable political parties, e.g. Republican Party in U.S and Conservative Party in U.K. etc. In this point, Turgut Özal’s Motherland Party can be considered one of the most excellent examples of the short-lived parties in Turkey. This party was established in 1983 and then, it has finished its life in 20 years. What was the reason for this finishing? İn this view, our study aims to indicate the common problems of the Turkish political parties by analysing Motherland Party (ANAP), for instance, weakness of institutionalism, leader-oriented extremely, patronage system etc. Keywords: Özal, ANAP, Turkish Political Parties, U.S Parties, European Parties, Weak institutionalism. 250 � https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/390faa4dfeab46b1388f8e6af6628624.docx e3db11e964c04daeb99c49ac315aee34 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/4ad8dba5b07a7777fb1baa878e545ff0.pdf aac05096bfd58582a8c84fe293b4eb14 PDF Text Text International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo Problems of the Turkish Political Parties and Turgut Ozal’s Party ANAP Selami Erdogan Dumlupinar University, Kutahya, Turkey erdogans274@mynet.com Feyzullah Unal Dumlupinar University, Kutahya, Turkey Abstract A lot of political parties have been established in Turkey, so far. But a large majority of these parties was dissolved or couldn’t stand long-term. İn this respect, the Turkish political history is also the history of short-lived political parties without CHP (Republican Populist Party). Both in the Ottoman Period and the Republican Period there were no durable political parties. Whereas, when we look at the United States and European Countries, we see long-lived and durable political parties, e.g Republican Party in U.S and Conservative Party in U.K. etc. At this point, Turgut Özal’s Motherland Party can be considered as one of the most excellent examples of a short-lived party in Turkey. This party established in 1983 and then, it finished its life in 20 years. What was the reasons for this finishing. İn this view, our study aims to indicate the common problems of the Turkish political parties by analyzing the Motherland Party (ANAP). And for instance, the weakness of institutionalism, extreme leader-oriented and the patronage system etc. Key words: Özal, ANAP, Turkish Political Parties, U.S Parties, European Parties, Weak institutionalism. Concept Of The Political Party İn today’s world, political parties are accepted as an indispensable element of the modern political systems. İn one sense, they created the contemporary democracy ( Özbudun, 1979: 1). İn liberal democracies, political parties serve as a mediator between the citizens and the government. Without the well-organized party system, representative democracy cannot function fairly ( Akgün, 2001: 71 ). Especially, after the period when the countries which were being ruled by democracy ( eg. England ) came out with a victory after II. World War, it is seen that political parties appeared with adopting democracy in many countries of the World. İn this respect, we are able to say that political parties have a crucial role in the rise of democracy (Özüerman, 1999:153 ). But it must be pointed that the political parties are not only seen in democratic systems. We are able to come across the political parties in totalitarian and fascist regimes. There are political parties in most of the states in the World. Because, political parties have important functions without looking at the types of the regimes. İf we think about its functions such as carrying the public’s wishes to the government, bringing up elite 1 �International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo administrators, representing the benefits etc., every regime feels the need to have political parties. When we look at the existence of the political parties in the World, we see that political parties come out on account of too many different reasons. Some of them appear to carry out an independence war against the colonialists (CHP in Turkey, Congress Party in India etc.), some of them appear because of the participation crisis (eg. The Democratic Party in Turkey ) or because of the crisis which is called the integration crisis, political parties may exist (Özbudun, 1979:25). These parties come out on account of differences such as language or religion (BDP, in Turkey). As a result, it is seen that political parties appear because of many different reasons. Transition To Democracy In Turkey And Political Parties The term of political parties is in fact a very new term. They were only in a few countries in the World in the 1850s (USA, England). But the political parties became common in the 20th century. When we look at the Ottoman Period we see the İttihat Terakki Party, when we look at the Republican Period we see the Republican People’s Party (Yanık, 2002:22). The latter was a leader-oriented party. İn one period (1930s), the leader of the CHP İsmet İnönü was announced as the “national Chief”. Then, DP was founded in Turkey in the year 1946 as an opposition party and multi-party system which was adopted with the election in the same year. İt can be said that the multi-party system was accepted because of many different reasons. For example, the fans of democracy won the II. World War, the threatening of the Soviets to Turkey, also the discontentedness of the one-party government etc. The elections which were held in 1946 were in fact unfair because the rule of hidden voting and open counting was not carried out. İnfact, it can be said that Turkey practiced the multi-party system in the coming elections which were held in 1950 DP surprisingly won the elections of 1950 by an outstanding range. DP tried to carry out liberal policies, civilian police. Although the Democratic Party showed great success inthe field of economy, it could not show the same success about political freedoms, it made pressure to the press and the civilian society. On the other hand, İt could not place intraparty democracy and the culture of the widespread democracy. Some anti-democratic applications of the DP to the press and oppositional ideas disturb the a number of its own deputies, for that reason they left the DP and founded the new Party, the Freedom Party (Hurriyet Partisi). As They won the elections, they thought that they were the real representatives of the public and that they could do as everything. Turkish Political Parties And Their Problems Hunderds of political parties have been established from the year 1946 when multi-party political life was adopted in Turkey to the present date. However, noticeably, it is seen that these political parties didn’t last for a long time. We should think of only CHP separate from these parties, because CHP was founded in the year 1923 (it was closed between 1981 and 1992) and has been able to survive until now. None of the parties except from CHP has lasted for as long (Tuncer, 1995: 1) . Increasing the number of political parties doesn’t mean that itstrengthened the pluralism and the democracy. Institutioanalisation of the political parties is important for a strong democracy. Besides, the multi-party system 2 �International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo should be carried on without interrupting. İt doesn’t mean that there is a pluralist democracy in a country, as inTurkey, where a lot of parties are established and then closed down. When we look at the political life of Turkey it is seen that the political parties are facing the problems of institutionalisation. From this respect, it is stated that the structure and the tradition of the state in Turkey is different from the Western Europe. According to commonly accepted opinion, while political parties appear based on the class system in the European Societies, the political parties in Turkey appear as fully leader-oriented parties rather than a class system (Özüerman, 1998: 95). On account of this, Turkish political parties become leader parties and the life of that party is limited to the life of its leader’s life (eg. Demirel’s party DYP, Özal’s party ANAP etc.).Whereas, in 1950s famous political thinker Duverger was telling us to the importance of the political party organizations, not charismatic leaders. On the other hand, lack of the institutionalism brings about so much volatility in the vote rates of political parties. We have seen that, the General Elections in 1990s. After the Özal’s leadership his party ANAP declined, similarly after the Suleyman Demirel’s leadership his party DYP weakened politically. Both ANAP and DYP became ineffective ordinary parties in the beginning years of 2000s. When political parties are talking about inTurkey, three basic features come to mind. Firstly the absolute sovereignty of only one person, secondly a common center which was extreme authorities and thirdly, weak local organizations. Deputy candidates of the party are mostly determined by the central organization, in fact the party leader determines them. The preselection results of the local organizations don’t regard by the central organization and party leader. İn this respect, one which is in front of all these is that the Turkish parties have the specialty of being the latter party. İn some political articles, Turkish leaders are compared with well-known powerful German leader Bismark (Türmen, 2011: 15) İnfact, even the source of the power that a leader hasn’t a legal authority but he has “defacto” authority (Özdalga, 2005: 49). The leaders who are at the top of the hierarchical structure in Turkey’s political parties, always use their authorities for protecting his or her surrounding’s ruling. This situation is reminding of us the “Iron Law of Oligarchy”. According to Robert Michels, a minority group in anorganization use all power, and it causes the degeneration of democracy (Michels, 1959: 29-49). Generally, a new opinion or the existence of a new person is not well accepted by the leader or his surroundings. The relationship of a leader with his surroundings depends on loyalty not on meritocracy (Çapoğlu, 1997: 13). The local authorities that come intogoverning by the votes of the members of the party in the province or sub-province congresses, are taken out of their duties by the leader at any time, for instance, in my province (Kütahya) in February 2013, city organization of the MHP was dissolved by the central organization without a court decision. The will of the members who voted are neglected. In fact this situation is not a new situation in the Turkish political system, the central organizations or leaders of the political parties haven’t noticed the local organizations since İttihat Terakki and CHP (Kabasakal, 1995: 130 ). That is the process of the parties in the Turkish party system which goes on a net of the leader not to a democratic ground (Çarkoğlu, Erdem, Kabasakal, 2000: 36 ). The oligarchical structures of political parties in Turkey prevents the change and protects the status quo. Different views don’t occur at the party except for the ones which the leader thinks about. This prevents the parties from improving themselves and to produce political views according to changing conditions. This causes a vicious circle. Leaders and their 3 �International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo surroundings had their ways to protect the governing with all their organizational efforts after they gain control of the party.The person who gains the control of a political party in Turkey cannot be taken out of his position easily, even if he or she had lost several elections (e.g Mesut Yılmaz) (Akgün, 2001:86). Nevertheless, there are a few exceptions in Turkey. Namely, in 1972 Bülent Ecevit won the party leadership competition against the current charismatic leader İsmet İnönü. Similarly, in 1991 former Prime Minister Yıldırım Akbulut lost the party leadership competition against to Mesut Yılmaz. On the other hand, generally current party leaders win that competition , in Turkish politics. Because, selecting delegates are usually selected or appointed by the central organization. This anti-democratic inner structure is valid for most of the parties in Turkey. The leaders have always been dominant rather than the institutional identity of the party or the program of the party since the day we accepted the multi-party political systems up to now. Also, Turkish political parties have not fundamental principles. The in electoral process, the programs of the parties aren’tdebated in almost. At that time, The political party leaders tried to persuade people by using populist discourses, e.g. I remember that Suleyman Demirel said in the 1991 General Elections “I will give you five more liras from others”. Also when they come to power they applied patronage politics. They distributed some sources to the supporters (e.g, Demirel). For that reason Turkish voters don’t believe politicians and political parties. Populist politics and patronage system in Turkey alienated Turkish citizens to the political sphere. This negative image eroded the roots of political parties. According to some thinkers the military impacts are shown as the fundamental cause of the political parties not being able to institutionalize in Turkey. After the process in which Turkey entered the multi-party system, Turkey encountered three coup d’etat. The first one was in 1960, the other was in 1971 and the last one is 1980. Beside this, in 1997 and 2007, some serious interventions in civil government and political parties were observed. Since 1983, approximately 15 political parties have been dissolved (Akgün, 2001: 86). Every coup d’etat prepared its constitution in order to shape the political and societal sphere. Furthermore, the product of the 1980 Coup which is known that Law of Political Parties and Election Laws are still in force. Military regimes moved civil governments from politics. Some of the politicians were hanged; many political parties and associations were closed. Numerous citizens were prohibited from participating in politics. Laws in which majority of the citizens was prohibited to involve in politics came into force. Citizens could not participate in the politics of the new established parties after the coup. During the same period, two constitutions which do not rely on civil negotiation are in force. Due to this, “coup d’etat”s in Turkey created a gap in politic socialization (Çarkoğlu, Erdem, Kabasakal, 2000: 3940). This situation prevented the existence of democratic political culture. Moreover, it shortened the life of political parties because of the fact that many of the parties were closed. Beside this, it is claimed that party leadership emerged as a new and significant paradigm not only in Turkey but also in different parts of the world. During propaganda periods, marketing techniques were used and image selling made abundantly (Poggi, 2002). According to this, image of party leadership became significant dimension. Throughout the subordination of ideologies, differences of political parties were blurred; party leaders became the most important dynamic in the elections (Yıldız, 2002:88). This phenomenon 4 �International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo has especially valid for 1980. When we look at the political parties of Turkey, we can easily detect that almost all of them has charismatic leaders such as Demirel, Ecevit and Özal. Turgut Özal’s Party: ANAP Actually, Turgut Özal and ANAP is a beneficial example to understand the Turkish political party question. Özal drown such a profile that he has the ultimate authority since he established his party in 1983. Even if He became President of Turkey, acted as ANAP party leader. He chose the way in which decisions were made only by himself without asking anybody. For instance, he informed Yıldırım Akbulut at the last moment when he appointed Akbulut as a Prime Minister (Acar, 2002: 170). During the Akbulut’s period, Gulf Cirise exploded, Özal intervened the governmental policies, for that reason General Stuff of Turkey resigned.At the same time, Özal intervened economic affairs, he tried to prevent populist applications of Akbulut, then Mesut Yılmaz. During his premiership hadn’t applied populist politics without any exceptions. On the other hand, he interested in intra-party issues of ANAP. Although it was a short period, his wife was elected as a party chairman of İstanbul prominence by Özal. He selected the most of the deputy candidates. This circumstance can be observed in most of the times in Turkish politics. ANAP had the same characteristic with former political parties. It is hard to say that there was an intra- party democracy in ANAP. M. Keçeciler, who has strong and close ties with Özal, says that it is a must to bring democracy in the party level (Keçeciler, 2000:33). Although Özal was a clever reformist Turkish politician, he made many significant reforms. He liberated Turkish economy; he opened it to the liberal system of the world. He terminated the importation barriers; he ended the absence of some products. Beside this, he minimized public bureaucracy and destroyed the negative image of the state. He internalized the philosophy of “state for people”.He opposed the “National Security State”. After he became president of Turkey, he ended the Kurdish speech prohibition. He defended freedom of religion, thought and conscience (Erdogan, Acar, 2012: 3) However, mostly Özal did all this expansion by himself. He did not choose the deliberation method. While he was making liberal reforms, a large majority member of his party opposed these changes (e.g Kurdish speaking law). Özal’s his own wasn’t thinking state-oriented, but his friends were. Probably because of this reason, he defended the Presidential system. Unfortunately after Özal’s party leadership, his party downed to opposition. And ANAP encountered intra-party problems, and party politics changed sharply. Unlike Özal policies under the leadership of Mesut Yılmaz party adopted the state-oriented policies, not liberal policies.If ANAP wasn’t a leader party, It couldn’t change its politics easily. İn this respect, political parties should have fundamental politics. That is, should be institutionalized. It can be said that, due to the lack of instutionalization, later his party was eradicated from political life. At this point, it must be stated that, In 1997 ANAP leader Mesut Yılmaz cooperated with military to become Prime Minister. Because of this cooperation Turkish voters rejected ANAP. Actually, he and his party was a summary of Turkish political leadership and Turkish political parties. As we tested before,When the military supports a party which lose elections. 5 �International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo References Akgün, Birol (2001), “Aspects of Party System Development in Turkey”, Turkish Studies Vol.2, No.1, s.71-92, London. Acar, Feride (2002), “Turgut Özal”, Political Leaders and Democracy in Turkey, Lexington Book, New York. Çapoğlu, Gökhan (1994), “Türkiye’de Siyasi Tıkanıklığı Aşmak İçin”, Stratejik Araştırmalar Vakfı, Ankara. Çapoğlu, Gökhan (1997), “Partiler Sistemi, Parti İçi Demokrasi ve Lider Sultası”, Yeni Türkiye Dergisi, S.13. Duverger, Maurice (1993), Siyasal Partiler, (Çev: Ergun Özbudun), 4. Baskı, Yayınevi, İstanbul. Bilgi Erdem, Tarhan - Çarkoğlu Ali, Kabasakal Mehmet, (2002), Siyasi Partilerde Reform, TESEV, İstanbul. Erdoğan, Selami -Acar, Eray, (2012) “Legacy of Turgut Özal and the Sustainable Transformation of Turkey with AK Party governments” 3th İnternational Symposium on Sustainable Development at Burch University, s.102-111, BosniaHerzegovina Kabasakal, Ali.,(1995), “Türkiye’de Siyasal Parti Örgütlenmesindeki Kısıtlamalar”, Siyasi Partiler ve Democracy Sempozyumu, TESAV. Keçeciler, Mehmet (1995), “Parti İçi Demokrasi Açısından Siyasal Partiler” Siyasal Partiler ve Demokrasi Sempozyumu, TESAV. Michels, Robert (1959), A Sociological Study of The Oligarchical Tendencies of Modern Democracy, Dover Publications, New York Özbudun, Ergun (1979), Siyasal Partiler, 3.baskı, A.Ü.H.F. Yay. , Ankara. Özdalga, Haluk (2005), Kötü Yönetilen Türkiye, Kitap Yayınevi, İstanbul. Özüerman, Tülay, (1998), Türkiye’nin Batılılaşma ve Demokratikleşme Açmazı, D.E.Ü. Yay., İzmir Özüerman, Tülay, (2000), “Türkiye’de Siyasal Partilerin Yeniden Yapılanması”, Mülkiye Dergisi Poggi, G., (2002), Modern Devletin Gelişimi, (Çev: Şule Kut, Binnaz Toprak), 2.baskı, Bilgi Üniversitesi Yay., İstanbul. Tuncer, Erol, (1995), Siyasi Partiler ve Demokrasi, TESAV. Türmen, Rıza (2011), “Bismark ve Günümüz Türkiyesi” Radikal Gazetesi , 20.11.2011. 6 �International Conference on Economic and Social Studies (ICESoS’13), 10-11 May, 2013, Sarajevo Yıldız, Nuran (2002), Türkiye’de Siyasetin Yeni Biçimi, Phoenix, Ankara. 7 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 1631 Title A name given to the resource Problems of the Turkish Political Parties and the Turgut Ozal’s Party ANAP Author Author ERDOGAN, Selami UNAL, Feyzullah Abstract A summary of the resource. A lot of political parties were established in Turkey, so far. But a large majority of them were dissolved or couldn’t live long-term. In this respect, Turkish political history is the history of short-lived political parties without CHP (Republican Populist Party). Both in Ottoman Period or Republican Period there were no durable political party. Whereas, when we look at United States and European Countries, we see long-lived and durable political parties, e.g. Republican Party in U.S and Conservative Party in U.K. etc. In this point, Turgut Özal’s Motherland Party can be considered one of the most excellent examples of the short-lived parties in Turkey. This party was established in 1983 and then, it has finished its life in 20 years. What was the reason for this finishing? İn this view, our study aims to indicate the common problems of the Turkish political parties by analysing Motherland Party (ANAP), for instance, weakness of institutionalism, leader-oriented extremely, patronage system etc. Keywords: Özal, ANAP, Turkish Political Parties, U.S Parties, European Parties, Weak institutionalism. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2013-05-10 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-23-3 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3348 Title A name given to the resource PROBLEMS OF TRANSLATING ECONOMIC TERMINOLOGY Author Author Kladničanin, Adela Abstract A summary of the resource. Throughout history translation has made inter-linguistic communication between people possible. Theoretically, one can consider translation a science; practically, it seems rational to consider it an art. However, regardless of whether one considers translation as a science, art or craft, one should bear in mind that a good translation should fulfill the same function in the target language as the original did in the source language. The aim of this paper is to demonstrate through various examples the difficulties with translating. The author has also included some of her own personal experiences that she has acquired while working on the ERP project with the US Steel company in Serbia. The focus here is on the economic terminology. Keywords: translating, troubles with translating, economic terminology Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2016 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/18debb186f3f203a2abd134e700c5963.pdf 6eb085cfdca56bb27a726c92f7584de3 PDF Text Text ���������������������о е ���������о е � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3011 Title A name given to the resource Procedure for Determining Abuse of Dominant Position in the Competition Law of Bosnia and Herzegovina Author Author Poljić, Adis Abstract A summary of the resource. The paper procedure for determining abuse of dominant position in the competition law of Bosnia and Herzegovina. Competition laws is very important for the functioning of the market, and is in line with the European Union. It is interesting that during the decision-making Competition Council, the purpose of assessment of the case, can be used the practice of the European Court of Justice and the decisions of the European Commission. The main role of the Competition Council is to determine the violation of competition laws, while in the European Union's role entrusted to the Commission. Following the example of the Commission should be strengthened and the capacity of the Competition Council in order to prevent more harm to competition regarding abuse of dominant position. Competition Council decided to initiate the procedure, but it can be at the request of a party or ex officio. When making decisions, we find that the mischaracterization of constituent status, which creates space obstruction, thus the possible ineffectiveness of the Council. Judicial protection provided Court of Bosnia and Herzegovina, because it are against the decisions of the Competition Council may declare claim. The specificity of the existence of the extraordinary remedy to review the decision of the Competition Council. The jurisdiction of the Competition Council and the forced execution of decisions. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-28 Keywords Keywords. Article PeerReviewed DOI Digital object identifier DOI 10.14706/DO15226 Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/cd3c5ec7384b966f25b155c4f7cb1b62.docx e930fcfacd023842de2ee51e1b93b608 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fb89847f0fc16850a769d8ddada6522a.pdf ee99c67dfa8cc5e33470c79653d121f0 PDF Text Text Autor: Sandra Memišević, dipl. oec Institucija: Direkcija za evropske integracije Vijeća ministara Bosne i Hercegovine E-mail: sandra.memisevic@dei.gov.ba PROCEDURE I USLOVI ZA UVOZ MLIJEKA I MLIJEĈNIH PROIZVODA PORIJEKLOM IZ TREĆIH ZEMALJA U EVROPSKU UNIJU - SLUĈAJ BOSNE I HERCEGOVINE Sažetak Kroz više od pola vijeka Evropska unija (EU) posvećena je uspostavljanju sistema sigurnosti hrane čije su osnovne odlike najviši svjetski standardi sigurnosti hrane i odsustvo njihove parcijalne primjene prema zemljama porijekla. Unošenje pošiljki hrane i hrane za životinje iz trećih zemalja na teritoriju EU moguće je samo pod uslovom da udovoljavaju zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zakonodavstvo treće zemlje za koje je EU ocijenila da je istovjetno acquis-u. Posebno su zahtjevi rigidni za proizvode životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik za potrošače, javno zdravlje i zdravlje životinja. Ovaj rad primarno analizira procedure i uslove za unošenje u EU mlijeka i mliječnih proizvoda, kao dio opštih procedura i uslova EU za unošenje proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, te ih stavlja u kontekst Bosne i Hercegovine (BiH). U radu su korištene metode dedukcije, apstrakcije, sinteze, analize sadržaja i komparativne analize. Zaključna misao konstatira da BiH treba dalje raditi na uspostavljanju sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje, te da „ad hoc“ rješenja koja tretiraju samo jednu grupu proizvoda u sistemu, nisu održiva u dugom roku. Potrebni su sistemski zakoni koji će moći odgovoriti na zahtjeve EU i zahtjeve domaćih proizvođača i potrošača. Kljuĉne rijeĉi: acquis EU, UHT mlijeko, uslovi, uvoz, izvoz, Ured za hranu i veterinarstvo (FVO), službene kontrole hrane i hrane za životinje. (Mišljenja izražena u radu predstavljaju mišljenje autora i ne odražavaju mišljenje Direkcije za evropske integracije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) �1. Uvod Sistem sigurnosti hrane Evropske unije (EU) jedan je od najefikasnijih u cijelom svijetu, a hrana pod nadzorom ovog sistema smatra se jednom od najsigurnijih. Kako bi održala povjerenje potrošača u sistem te očuvala javno zdravlje, zdravlje životinja i životnu sredinu, EU razvila je stroge zahtjeve za uvoz hrane i hrane za životinje, a posebnu je pažnju posvetila proizvodima životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik po elemente eko sistema. Pošiljke hrane i hrane za životinje koje se unose na teritoriju EU sa ciljem konačnog puštanja u promet na tržište EU ili sa ciljem provoza preko teritorije EU, moraju udovoljiti opštim i posebnim zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zahtjevima sadržanim u zakonodavstvu treće zemlje kojeg su relevantne službe Evropske komisije (EK) ocijenile istovjetnim acquis-u. U osnovi ovih zahtjeva je učinkoviti i pouzdan sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje, kojeg najbolje oslikava jasna podjela nadležnosti različitih institucija u mreži hrane, jasna hijerarhija propisa, učinkovita organizacija i koordinacija njihovog rada te odgovornost i znanje svih subjekata uključenih u sistem. Izvozne mogućnosti trećih zemalja čiji sistemi sigurnosti hrane nisu usklađeni sa ovim principima naročito su ograničeni, što se najbolje vidi iz primjera Bosne i Hercegovine (BiH), koja je u periodu od 2007. do danas ispunila uslove za uvoz u EU tek nekoliko proizvoda životinjskog porijekla. Radi se o živoj ribi i proizvodima ribarstva (2008., proizvodi akvakulture iz slatkih voda), nus proizvodima životinjskog porijekla (2008., prerađena vuna, sirova koža i hrana za kućne ljubimce), medu (2013.), a od septembra 2015. godine ovoj listi su dodani termički obrađeno mlijeko i mliječni proizvodi. Odobravanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH u EU bio je jedan od najvažnijih događaja koji je obilježio 2015. godinu, praćen snažnim pritiscima i interesovanjem proizvođača, javnosti i medija u zemlji. Upravo stoga je ovaj rad posvećen procedurama i uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja i iskustvima BiH u ovom procesu. Rad na jednom mjestu objedinjava odredbe većeg broja propisa EU u pogledu uvoza proizvoda životinjskoga porijekla iz trećih zemalja, posebno mlijeka i mliječnih proizvoda i dovodi ih u vezu sa procedurama i uslovima primijenjenim u slučaju odobravanja uvoza u EU termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, sa fokusom na iskustvo BiH, što se smatra njegovim najvećim doprinosom. Glavni dio rada podijeljen je u tri tematske cjeline: prva cjelina elaborira opšte procedure i uslove EU za uvoz proizvoda životinjskoga porijekla iz trećih zemalja, u drugoj cjelini dat je pregled ovih uslova za mlijeko i mliječne proizvode, dok je treća cjelina posvećena iskustvima BiH u vezi sa izvozom ovih proizvoda u EU. 2. Metodologija U istraživanju o procedurama i uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda iz trećih zemalja korištene su: a) metoda dedukcije pri izvođenju zaključaka o opštim i posebnim uslovima za uvoz u EU mlijeka i mliječnih proizvoda; b) metoda analize sadržaja propisa EU o hrani i hrani za životinje, te mlijeka i mliječnih proizvoda posebno; c) metode apstrahovanja i sinteze i d) komparativna analiza sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje BiH i EU. �3. Opšte procedure i uslovi za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU 3.1. Procedure za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU Procedure EU za odobravanje uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja su opšte i primjenjuju se prema svim trećim zemljama na isti način, izuzev u slučajevima kada acquis EU dozvoljava i drugačiji pristup. Kada treća zemlja iskaže interes za izvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU, obično proceduru odobravanja uvoza prati sljedeći niz koraka (General guidance, str. 12-13, prilagođeno): - nadležno tijelo treće zemlje dostavlja Generalnoj direkciji Evropske komisije za zdravlje i sigurnost hrane (DG SANTE) službeni zahtjev za odobravanje uvoza određenog proizvoda životinjskog porijekla u EU. Zahtjev treba sadržavati sve potrebne informacije o vrsti životinja ili proizvoda životinjskog porijekla koji su predmet zahtjeva, informacije o klasi životinja, minimalnim tretmanima kojima se proizvodi podvrgavaju, projektiranom obimu trgovine i državama članicama EU u koje se namjerava izvoziti, informacije o objektima kandidiranim za izvoz te potvrdu nadležnog tijela da svi kandidirani objekti ispunjavaju uslove EU, uz pozivanje na acquis EU u kojima su sadržani; - po prijemu zahtjeva, DG SANTE dostavlja nadležnoj instituciji u trećoj zemlji odgovarajući predmisijski upitnik kojim se žele osigurati sve potrebne informacije o zakonodavstvu i organizaciji institucija u mreži hrane, sa posebnim naglaskom na informacije o sistemu službenih kontrola proizvoda koji su predmet zahtjeva; - nadležno tijelo u zemlji dostavlja DG SANTE-u u zadanom roku odgovore na upitnik, sa predloženim programom praćenja rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla za potrebe odobrenja te primjerak na engleskom jeziku domaćih propisa koji se primjenjuju u vezi životinja/proizvoda životinjskog porijekla koji su predmet zahtjeva; - DG SANTE priprema evaluaciju dostavljenih odgovora te uspostavlja bilateralne kontakte sa tijelima treće zemlje u svrhu dobijanja dodatnih pojašnjenja. U ovisnosti od cjelovitosti odgovora, zavisi da li će se trećoj zemlji dostaviti i dodatna pitanja; - ukoliko DG SANTE ocijeni zadovoljavajućim informacije koje je dostavila nadležna institucija treće zemlje, uvrštava treću zemlju u program kontrolnih posjeta Ureda za hranu i veterinarstvo (FVO) te se ista organizuje u skladu sa predviđenim planom rada FVO-a; - slijedom završetka kontrolne posjete, FVO dostavlja završni izvještaj o provedenoj kontroli nadležnoj instituciji u trećoj zemlji, relevantnim službama EK, Evropskom parlamentu i državama članicama EU na komentare i uvid. FVO u izvještaju može dati preporuku za odobravanje uvoza ili u slučaju registriranja određenih nedostataka, niz preporuka u formi akcionog plana na koje trebaju odgovoriti institucije u trećoj zemlji; - ukoliko je ishod kontrolne posjete FVO-a zadovoljavajući ili se, u slučaju dostavljanja akcionog plana, preporuke FVO-a realiziraju (što se potvrđuje bilo pisanim garancijama nadležne institucije u trećoj zemlji bilo tokom nove kontrolne posjete), EK priprema nacrt izmjena odgovarajućeg acquis-a u cilju da: a) stavi treću zemlju na listu trećih zemalja iz kojih je uvoz u EU određene vrste životinje ili proizvoda životinjskog porijekla odobren; b) osmisli, ukoliko je potrebno, certifikaciju za zdravlje životinja na osnovu zdravstvenog stanja u zemlji ili dijelu zemlje iz koje pošiljke potiču; c) odobri plan praćenja rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla te d) uspostavi inicijalnu listu odobrenih objekata i objavi je na zvaničnim stranicama DG SANTE-a. Od momenta podnošenja zahtjeva za odobravanje uvoza do momenta uvrštavanja treće zemlje na popis zemalja odobrenih za uvoz i objavljivanja popisa objekata iz treće zemlje iz kojih je uvoz dozvoljen, može proći i nekoliko godina, a što zavisi od dinamike ispunjavanja uslova za uvoz. Propisi EU o �službenim kontrolama uređuju detaljno procedure za uvoz proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja. Posebno treba obratiti pažnju na članove 11. i 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004 u pogledu liste trećih zemalja i liste objekata odobrenih za uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU. 3.2. Popis trećih zemalja odobrenih za uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU Proizvodi životinjskog porijekla mogu se uvoziti u EU samo iz onih trećih zemalja ili dijelova trećih zemalja koji se nalaze na popisima trećih zemalja odobrenih za uvoz, koje priprema i ažurira Evropska komisija (EK) u skladu sa procedurama koje uključuju i Stalni odbor za lanac ishrane i zdravlje životinja (članovi 11. i 19. Uredbe (EZ) br. 854/2004). Treće zemlje se nalaze na ovim popisima samo ukoliko EU izvrši kontrolu u tim zemljama i ukoliko ta kontrola pokaže da nadležno tijelo u trećoj zemlji pruža odgovarajuće garancije u vezi usklađenosti ili istovjetnosti propisa treće zemlje sa propisima EU o hrani i hrani za životinje, kao i zdravlju životinja (član 11. (2) Uredbe (EZ) br. 854/2004 i član 48(3) Uredbe (EZ) br. 882/2004.). Međutim, treća zemlja može biti uvrštena u odgovarajuće popise trećih zemalja odobrenih za uvoz određenih proizvoda životinjskog porijekla u EU bez prethodno provedene kontrole EU u toj zemlji, ukoliko procjena rizika proizvoda koji se uvoze u EU ne opravdava vršenje kontrole te ukoliko u postupku odlučivanja o uvrštavanju treće zemlje na popis, utvrdi da druge informacije ukazuju na to da nadležno tijelo pruža potrebne garancije u vezi usklađenosti zakonodavstva treće zemlje sa acquis-em EU. 3.2.1. Kontrole Evropske komisije u trećim zemljama Kontrole u trećim zemljama u ime EU organizuje Komisija, tačnije FVO kao organizaciona jedinica DG SANTE-a, a u skladu sa članom 46. Uredbe (EZ) br. 882/2004. Krajem svake godine FVO priprema program rada za narednu godinu, a koji uključuje i program kontrolnih posjeta trećim zemljama. FVO uvrštava treću zemlju u program kontrola shodno prioritetima EU, na osnovu vlastite inicijative ili inicijative treće zemlje. Treća zemlja pokreće ovu inicijativu dostavljanjem zahtjeva za odobravanje uvoza određene vrste proizvoda životinjskog porijekla u EU ili dostavljanjem zahtjeva za dolazak inspekcije FVO-a. Za treću zemlju je važno da pokrene inicijativu na vrijeme, značajno prije usvajanja programa rada FVO-a za narednu godinu, imajući u vidu da su izmjene programa u toku njegove realizacije rijetke i gotovo nemoguće bez snažne političke podrške EU. Prije svake kontrolne posjete, FVO dostavlja trećoj zemlji pred-misijski upitnik sa ciljem da osigura sve važne informacije o proizvodima koji su predmet zahtjeva treće zemlje za odobravanje uvoza. Te informacije se odnose na: zakonodavstvo treće zemlje u vezi proizvoda životinjskog porijekla, usklađenost istog sa acquis-em EU o hrani i hrani za životinje, nadležnosti institucija u mreži hrane, sistem službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla, certifikacije pošiljki za izvoz, sisteme registracije farmi i registracije i identifikacije kretanja životinja, statističke podatke o proizvodnji i trgovini i sl. Potpunost i vjerodostojnost dostavljenih odgovora je važna za proces uvrštavanja treće zemlje u program kontrola FVO-a. Kako je odobravanje uvoza krajnji cilj koji se želi postići, nadležne institucije u zemlji moraju biti potpuno spremne za dolazak kontrole i osigurati da svi elementi sistema koji će biti predmet ocjene budu u skladu sa zahtjevima EU. Ukoliko ishod kontrole bude negativan, može proći i nekoliko godina do organizovanja nove kontrole, što je između ostalog i rezultat pritisaka država članica na EK u vezi efikasnijeg trošenja sredstava zajedničkog budžeta. Po završetku kontrolne posjete, FVO dostavlja trećoj zemlji izvještaj sa pregledom komentara i ocjena za svaki pojedinačni predmet kontrole kao i sumarnu ocjenu funkcionisanja sveukupnog sistema koji je bio predmet kontrole (zakonodavstvo, institucije, službene kontrole, specifični uslovi za pojedinačne proizvode životinjskog porijekla i sl.). Rijetke su treće zemlje koje nakon prve kontrolne posjete FVO-a �bivaju uvrštene na odgovarajuće popise trećih zemalja odobrenih za uvoz. Obično u svojim izvještajima FVO dostavlja listu preporuka za prevazilaženje nedostataka uočenih tokom posjete te prije nego se uvoz odobri planira organizaciju naredne kontrole kako bi potvrdio da li su preporuke ispunjene. Izvještaj o provedenim kontrolama se dostavlja i zemljama članicama te prezentuje Evropskom parlamentu. EK može i prije organizacije naredne kontrolne posjete odobriti uvrštavanje treće zemlje na popis ukoliko nadležne institucije u trećoj zemlji pruže pouzdane garancije da su preporuke ispunjene ili da postoje jasni, dinamikom i rokovima ograničeni planovi za realizaciju preporuka. U ovom slučaju, obično se radi o proizvodima životinjskog porijekla koji se podvrgavaju takvim termičkim obradama koje reduciraju rizik po zdravlje životinja i javno zdravlje u EU na prihvatljiv nivo. Neovisno o ovome, FVO i druge službe EK pomno, kroz bilateralne kontakte i informacije koje joj dostavljaju institucije u trećoj zemlji, prate status zemlje u pogledu zdravlja životinja i usvajanja i provođenja zakonodavstva u oblasti hrane i hrane za životinje, uključujući i ono o službenim kontrolama. Na osnovu rizika procijenjenog na osnovi ovih informacija, FVO odlučuje o učestalosti budućih kontrola u trećoj zemlji. Kada razmatra zahtjev treće zemlje za odobravanjem uvoza u EU određenih proizvoda životinjskog porijekla, ali i pri ažuriranju ovog popisa, EK tokom kontrolnih posjeta i na osnovu ranije primljenih informacija ocjenjuje ispunjenost uslova zdravlja životinja i javnog zdravlja u trećoj zemlji, prema kriterijima navedenim u nastavku. Uz ovo su važni i uslovi u objektima koje je treća zemlja kandidirala za izvoz. 3.2.2. Uslovi zdravlja životinja, uslovi javnog zdravlja i uslovi u objektima a) Uslovi zdravlja životinja Kako bi ocijenila da li je status zdravlja životinja u trećoj zemlji odgovarajući, EK uzima u obzir sljedeće kriterije (General Guidance, str. 4-5): a) zakonodavstvo treće zemlje u pogledu živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla; b) zdravstveni status žive stoke, drugih domaćih i divljih životinja u trećoj zemlji, sa posebnim naglaskom na egzotične bolesti životinja i bilo koje druge zdravstvene ili okolišne uslove u trećoj zemlji koji mogu prouzrokovati rizik po zdravstveno stanje i stanje okoliša u EU; c) organizaciju nadležnih veterinarskih institucija i inspekcijskih službi, nadležnost ovih službi, nadzor kojim su podvrgnuti i oprema s kojom raspolažu, uključujući laboratorijske kapacitete, a sve u svrhu ocjene učinka provođenja zakonodavstva; d) uvjerenje koje nadležni veterinarski organ treće zemlje može dati u pogledu usklađenosti ili istovjetnosti sa odgovarajućim uslovima za zdravlje životinja primjenljivim u EU; e) članstvo zemlje u Svjetskoj organizaciji za zdravlje životinja (OIE) te pravovremena razmjena informacija o postojanju zaraznih bolesti životinja na teritoriji treće zemlje, naročito bolesti sa liste OIE-a; f) tekuću razmjena informacija sa EK u vezi sa pojavama bolesti životinja i politici vakcinacije životinja, promjenama u zdravstvenim pravilima za određene tipove živih životinja iz uvoza te zdravstvenim statusom životinja na teritoriji treće zemlje; g) prethodno iskustvo sa uvozom iz treće zemlje i rezultate bilo koje uvozne kontrole; h) rezultate kontrolnih posjeta ili nadzora provedenog u trećoj zemlji, naročito rezultate službenih kontrola nadležnih institucija ili tamo gdje je to zahtijevala EK, izvještaj kojeg podnosi nadležna institucija o izvršenim inspekcijama; i) pravila prevencije i kontrole infektivnih ili zaraznih bolesti životinja koja su na snazi u trećim zemljama te njihova primjena, uključujući zahtjeve u vezi uvoza iz drugih trećih zemalja. b) Uslovi javnog zdravlja Kako bi ocijenila da li su u trećoj zemlji u odnosu na proizvode životinjskog porijekla ispunjeni uslovi javnog zdravlja, EK uzima u obzir sljedeće kriterije (General Guidance, str. 5-6.): �a) obuke osoblja angažovanog na izvođenju službenih kontrola; b) resurse i dijagnostičku opremu dostupnu nadležnim organima; c) postojanje i operativnost procedura kontrole dokumenata i kontrole sistema baziranih na prioritetima; d) nivo i provođenje službenih kontrola uvoza živih životinja i proizvoda životinjskog porijekla; e) uvjerenje koje treća zemlja može dati u pogledu usklađenosti ili istovjetnosti sa zahtjevima EU; f) higijenske uslove proizvodnje, rukovanja, skladištenja i distribucije koji se trenutno primjenjuju na proizvode ili životinje namijenjene tržištu EU; g) bilo koje iskustvo EU sa stavljanjem na tržište proizvoda iz trećih zemalja i rezultate bilo kojih uvoznih kontrola; h) rezultate kontrolnih posjeta FVO-a u trećoj zemlji i rezultate službenih kontrola nadležnih institucija i aktivnosti nadležnih institucija poduzetih u svijetlu preporuka adresiranih tokom posjete; i) postojanje, provođenje i obavještavanje o odobrenim programima kontrole bolesti životinja; j) upotrebu, zabranu ili odobrenje, distribuciju i stavljanje na tržište te kontrolu upotrebe veterinarskih lijekova; k) pripremu i upotrebu stočne hrane, uključujući procedure za upotrebu aditiva i pripremu i upotrebu lijekova u hrani za životinje, kao i higijensku kvalitetu sirovina korištenih za pripremu hrane za životinje i gotovog proizvoda i l) postojanje, provođenje i obavještavanje o odobrenom programu kontrole rezidua veterinarskih lijekova u proizvodima životinjskog porijekla. Kontrolne liste navedene iznad proizlaze iz odredbi acquis-a EU o hrani, a posebno članova 11.(4) Uredbe (EZ) br. 854/2004 i 46. (1) Uredbe (EZ) br. 882/2004. c) Uslovi u objektima Kako učinkovit sistem službenih kontrola nije sebi svrha, nego je u službi potrošača i javnog zdravlja, objekti iz kojih potiču proizvodi životinjskog porijekla i hrana za životinje koji se uvoze u EU, moraju biti predmet stalnog veterinarskog nadzora nadležnih institucija treće zemlje. S tim u vezi, nadležne institucije treće zemlje moraju garantovati da su: - uslovi primijenjeni u objektima iz kojih se hrana i hrana za životinje uvoze u EU u skladu sa zahtjevima EU ili njima istovjetnim zahtjevima; liste ovih objekata pripremljene i redovno ažurirane te da se bez odlaganja i kašnjenja dostavljaju EK i objekti kandidirani za izvoz predmet redovne i učinkovite kontrole nadležnih tijela treće zemlje (General Guidance, str. 6). Tek kada EK ocjeni da su svi uslovi vezani za konkretan proizvod životinjskog porijekla ispunjeni, treća zemlja biva uvrštena na odgovarajući popis trećih zemalja iz kojih je uvoz u EU dopušten. Ovi popisi pripremaju se za svaku grupu proizvoda životinjskog porijekla pojedinačno te čine sastavni dio zakonodavstva EU u vezi predmetnog proizvoda životinjskog porijekla. EK je u obavezi da ove popise učini dostupnim javnosti. 3.3. Popis objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU dozvoljen Nakon što EK uvrsti treću zemlju na listu zemalja odobrenih za uvoz u EU određenog proizvoda životinjskog porijekla, nadležno tijelo treće zemlje dostavlja EK na njen poziv popis objekata kandidiranih za izvoz. U skladu sa članom 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004, EK uvrštava ove objekte na popis objekata iz kojih je uvoz u EU određene vrste proizvoda životinjskog porijekla dopušten, samo ukoliko nadležno tijelo treće zemlje garantuje: �- da taj objekt, zajedno sa svim objektima u kojima se rukuje sirovinama životinjskog podrijetla koje se upotrebljavaju za proizvodnju dotičnih proizvoda životinjskog porijekla, ispunjava odgovarajuće zahtjeve EU, a naročito one iz Uredbe (EZ) br. 853/2004 ili zahtjeve za koje je, pri odlučivanju o uvrštavanju te treće zemlje u odgovarajući popis zemalja odobrenih za uvoz, utvrđeno da su istovjetni tim zahtjevima; - da inspekcijska služba u trećoj zemlji nadzire objekte i ako je potrebno stavlja Komisiji na raspolaganje sve bitne podatke o objektima koji dostavljaju sirovine i - da ima stvarna ovlaštenja zaustaviti izvoz u EU iz objekata u slučaju da objekti ne ispunjavaju zahtjeve EU. Kada nadležno tijelo treće zemlje dostavi EK popis objekata kandidiranih za izvoz, EK provodi internu proceduru za uvrštavanje ovih objekata na ranije spomenuti popis. Posredstvom kontakt tačaka imenovanih za ove svrhe, EK obavještava sve države članice o svakom novom ili ažuriranom popisu objekata koje dostavi nadležno tijelo treće zemlje. Državama članicama ostavlja se rok od 20 radnih dana od Komisijine obavijesti da razmotre novi ili ažurirani popis objekata iz trećih zemalja i po potrebi ulože prigovor na isti. Ukoliko u ovom roku nijedna država članica ne uloži prigovor, EK javno objavljuje popis objekata, a uvoz iz ovih objekata dopušta se po isteku 10 radnih dana od dana na koji EK objavi popis (član 12.4.a.b.). Iz ovog proizlazi da se konačno odobravanje uvoza može prolongirati do konačne odluke odgovarajućeg odijela Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja u slučaju prigovora dostavljenog EK u okviru redovne procedure. Popisi objekata se objavljuju na službenim stranicama DG SANTE-a obzirom da EK ima obavezu da najnovije verzije svih popisa objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz dopušten, učini dostupnim javnosti. Međutim, ukoliko najmanje jedna država članica dostavi pisane primjedbe ili ako EK smatra da je popis neophodno izmijeniti u svjetlu relevantnih informacija kao što su izvještaji EU o inspekcijama ili obavijesti u okviru RASFF-a, EK obavještava o ovome sve države članice, a pitanje delegira odgovarajućoj sekciji Stalnog odbora za lanac ishrane i zdravlje životinja (Član 12.(4.c.). Tumačenje ovog stava moglo bi ići u pravcu da je na inicijativu države članice ili EK, uvoz iz jednog ili više objekata treće zemlje ili treće zemlje u cjelini moguće privremeno obustaviti samo pod uslovom da postoje validni argumenti u vidu rezultata veterinarskih kontrola na granici i kontrola nakon puštanja u promet na tržište EU te ne i prije nego se pošiljke iz trećih zemalja uvezu u EU, kao što je bio slučaj sa BiH i prigovorom R. Hrvatske. Stoga je važno za treću zemlju da osigura efikasnost i djelotvornost sistema službenih kontrola svih proizvoda životinjskog porijekla, što je „conditio sine qua non“ za odobrenje uvoza u EU. Službene kontrole moraju biti u cijelosti efikasne za sve proizvode, neovisno o vrsti ili porijeklu istih. Parcijalna rješenja za uspostavu učinkovitog lanca komande u sistemu službenih kontrola hrane su neodrživa i sa aspekta zaštite zdravlja ljudi, potrošača, životinja i okoliša neprihvatljiva. 3.4. Odnos Evropske komisije i nadležnih institucija u trećim zemljama Proces odobravanja uvoza proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja u EU najslikovitije odražava odnose EK i nadležnih institucija treće zemlje, kao i očekivanja EU od treće zemlje u cjelini. EK, tačnije FVO-a u toku kontrola u trećoj zemlji ocjenjuje usklađenost zakonodavstva te zemlje sa acquis-em EU i organizaciju i rad institucija u mreži hrane, a posebno organizaciju i efikasnost sistema službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla. S druge strane, nadležna institucija u trećoj zemlji nadzire subjekte u poslovanju sa hranom i ocjenjuje usklađenost uslova u objektima sa domaćim propisima ili propisima EU te izdavanjem certifikata o zdravstvenoj ispravnosti pošiljke namijenjene izvozu u EU garantuje da su svi uslovi propisani acquis-em u vezi sa pošiljkom ispunjeni. Međutim, institucije u trećoj zemlji odgovorne su za sve elemente sistema, ne samo za nadzor u objektima kandidiranim za izvoz, nego i za službene kontrole u međunarodnom i domaćem prometu, sistem identifikacije i kontrole kretanja životinja, uslove na farmama životinja za proizvodnju sirovina, stočnu hranu, zdravlje životinja, javno zdravlje itd. Stoga EU očekuje da cjelokupni sistem bude učinkovit i da rezultira stanjem koje je istovjetno stanju u slučaju primjene EU propisa. Uz ovo, kada su nadležnosti fragmentirane obično neće biti riječi o jednoj nadležnoj instituciji, nego više nadležnih institucija te stoga EU svojim propisima zahtjeva �postojanje centralnog nadležnog tijela koje bi trebalo imati stvarna ovlaštenja u pogledu nadzora nad sveukupnim sistemom, uključujući i objekte kandidirane za izvoz. Odlike dobro funkcionirajućeg sistema sigurnosti hrane su jasna podjela nadležnosti institucija koji čine ovaj sistem, ustavom i zakonom uspostavljeni mehanizmi saradnje, koordinacije i nadzora nad sveukupnim sistemom, jasne obaveze i odgovornosti te razvoj znanja svih službenika uključenih u sistem sigurnosti hrane, naročito sistem službenih kontrola. Iako su subjekti u poslovanju sa hranom odgovorni za zdravstvenu ispravnost hrane koju proizvode, prerađuju ili distribuiraju na domaćem i inostranom tržištu, u odnosima sa EU centralno nadležno tijelo u trećoj zemlji posreduje kao garant da su svi uslovi u pogledu zdravstvene ispravnosti pošiljke proizvoda životinjskog porijekla namijenjene tržištu EU ispunjeni. Acquis EU koristi termin „nadležno tijelo“ ili „centralno nadležno tijelo“ kako bi uputilo na potrebnu administrativnu strukturu, ali ostavlja prostor trećoj zemlji da uredi sistem u skladu sa svojim ustavnim okvirom i zakonskim specifičnostima te ujedno obavezuje treću zemlju da odluči koja će institucija u sistemu biti odgovorna za učinkovito provođenje zakonodavstva vezano za proizvode životinjskog porijekla i izvoz istih u EU. 4. Uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja u EU Procedure i opšti uslovi za uvoz proizvoda životinjskog porijekla primjenjuju se na sve proizvode životinjskog porijekla, pa time i na mlijeko i mliječne proizvode. Informacije i status zemlje po pitanju zdravlja životinja i javnog zdravlja se sagledavaju u kontekstu vrste proizvoda životinjskog porijekla koje treća zemlja želi izvoziti u EU. Uslovi za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda porijeklom iz trećih zemalja u EU, sadržani su u opštim propisima EU o hrani i hrani za životinje kao i posebnim propisima za uvoz sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi, od kojih ističemo: - Uredbu (EZ) br. 178/2002 Evropskog parlamenta i Vijeća od 28. januara 2002. o utvrđivanju opštih načela i uslova zakonodavstva o hrani, osnivanju Evropske agencije za sigurnost hrane i utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane; - Uredbu (EZ) br. 852/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o higijeni hrane; - Uredbu (EZ) br. 853/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog porijekla; - Uredbu (EZ) br. 882/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštovanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja; - Uredbu (EZ) br. 854/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih prehrani ljudi te - Uredbu Komisije (EU) br. 605/2010 od 2. jula 2010. o uslovima zdravlja životinja i javnog zdravlja te uslovima veterinarskog certificiranja za unošenje sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi u Evropsku uniju; - Uredbu Komisije (EZ) br. 2073/2005 od 15. novembra o mikrobiološkim kriterijima za hranu i - Direktivu Vijeća (EZ) br. 2002/99 od 16. decembra o utvrđivanju uslova za zdravlje životinja u procesu proizvodnje, prerade, distribucije i unošenja proizvoda životinjskog porijekla za ljudsku upotrebu. Na snazi je i veći broj propisa kojima se uređuju zahtjevi zdravlja životinja i javnog zdravlja u kontekstu uvoza proizvoda životinjskog porijekla u EU kao i nacionalni propisi država članica glede uvoza određenih proizvoda životinjskog porijekla. Uslove za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU sadržane u navedenim propisima možemo podijeliti na dvije grupe: opšte koje se primjenjuju na sve proizvode životinjskog porijekla, uključujući mlijeko i mliječne proizvode te specifične koje se isključivo odnose na sirovo mlijeko i mliječne proizvode. 4.1. Opšti uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz trećih zemalja u EU �Uredba (EZ) br.178/2002 propisuje da hrana i hrana za životinje koja se uvozi u EU sa ciljem stavljanja na tržište EU mora udovoljavati zahtjevima acquis-a EU o hrani ili uslovima koje EU barem priznaje istovjetnim acquis-u ili ako postoje posebni ugovori između EU i države izvoznice, zahtjevima koji su sadržani u tom ugovoru (ĉlan 11.). Hranu i hranu za životinje koja je nesigurna u smislu da je štetna za zdravlje i neprikladna za prehranu ljudi ili životinja nije dozvoljeno stavljati na tržište EU, za što je odgovoran subjekat u poslovanju sa hranom iz EU koji takve pošiljke uvozi i subjekat u poslovanju sa hranom iz treće zemlje koji otprema ove pošiljke. Ova opšta odredba iz člana 11. Uredbe primjenjuje se i na mlijeko i mliječne proizvode namijenjene ishrani ljudi. Uredba (EZ) br. 852/2004 o higijeni hrane u ĉlanu 10 propisuje da, u odnosu na higijenu hrane iz uvoza, odgovarajući zahtjevi zakonodavstva o hrani navedeni u članu 11. Uredbe (EZ) br. 178/2002, uključuju i zahtjeve utvrđene članovima 3-6. Poglavlja II – Obaveze subjekata u poslovanju sa hranom ove Uredbe. U skladu sa odredbama navedenog poglavlja subjekti u poslovanju sa hranom iz trećih zemalja moraju osigurati da sve faze proizvodnje, prerade i distribucije hrane, koje su pod njihovom kontrolom udovoljavaju opštim i specifičnim uslovima EU o higijeni hrane te posebnim zahtjevima o higijeni hrane životinjskog porijekla. Subjekti u poslovanju sa hranom dužni su uspostaviti, provoditi i održavati trajni postupak ili postupke temeljene na načelima sistema HACCP-a (Analiza rizika i kritične kontrolne tačke) te surađivati sa nadležnim tijelima treće zemlje u pogledu vršenja službenih kontrola, registracije i odobrenja za rad. U Prilogu I i II, ove Uredbe navedeni su opšti higijenski zahtjevi za subjekte u poslovanju sa hranom na nivou primarne proizvodnje i prerade. Uredbom (EZ) br. 853/2004 o pravilima higijene hrane životinjskog porijekla, u kontekstu mlijeka i mliječnih proizvoda, utvrđeni su opšti uslovi uvoza u EU proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja (članovi 5-7.) te posebna pravila za sirovo mlijeko, kolostrum, mliječne proizvode i proizvode od kolostruma (Prilog III, Odjeljak IX), u skladu sa kojima trebaju biti i pošiljke koje potiču izvan EU. Ako ih primijenimo na mlijeko i mliječne proizvode, opšte uslove za uvoz proizvoda životinjskog porijekla, propisane članovima 5., 6. i 7. ove Uredbe, možemo sumirati na sljedeći način: - mlijeko i mliječni proizvodi mogu se uvoziti u EU samo iz treće zemlje koja je na listi trećih zemalja odobrenih za uvoz ovih proizvoda u EU. Prilog I Uredbe (EU) br. 605/2010 daje popis trećih zemalja ili njihovih dijelova iz kojih je odobreno unošenje pošiljki sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, uz navođenje vrste termičke obrade koja se zahtijeva za takve proizvode. Stavljanje treće zemlje na odgovarajuće liste zemalja odobrenih za uvoz prema tipu mlijeka i mliječnih proizvoda (sirovo, pasterizirano, sterilizirano) znači da su kontrole FVO-a provedene u toj zemlji pozitivno ocijenile sistem službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda, usklađenost i provođenje zakonodavstva u ovoj oblasti te učinkovitost rada i koordinaciju nadležnih institucija treće zemlje kao i da su svi uslovi javnog zdravlja i zdravlja životinja ispunjeni; - mlijeko i mliječni proizvodi mogu se uvoziti u EU samo ukoliko potiču iz objekata koje se nalaze na listi objekata trećih zemalja odobrenih za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda koja se objavljuje na službenim stranicama DG SANTE-a, u skladu sa procedurama iz člana 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004. Stavljanje objekata za proizvodnju mlijeka i mliječnih proizvoda na listu objekata odobrenih za uvoz u EU znači da dati objekti ispunjavaju uslove propisane zakonodavstvom EU ili zakonodavstvom treće zemlje koje se smatra istovjetnim acquis-u EU; - mlijeko i mliječni proizvodi koji se uvoze u EU moraju biti higijenski ispravni i u skladu sa svim relevantnim propisima EU kojima se reguliše uvoz proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, ispravno označeni u pogledu zdravstvene ispravnosti i sa ispravnom identifikacijskom oznakom proizvoda; - pošiljke mlijeka i mliječnih proizvoda koje se uvoze u EU iz trećih zemalja moraju pratiti odgovarajući certifikati i isprave koje izdaje nadležno tijelo treće zemlje, a kojima se potvrđuje da su svi relevantni uslovi EU u pogledu zdravstvene ispravnosti pošiljke, zdravlja životinja i javnog zdravlja koji se dovode u vezu sa ovim proizvodima ispunjeni. Modeli certifikata koji trebaju pratiti �pošiljku mlijeka i mliječnih proizvoda u odnosu prema vrsti termičke obrade dati su u Prilogu II Uredbe (EU) br. 605/2010; - mlijeko i mliječni proizvodi koji se uvoze u EU moraju proći odgovarajuće službene kontrole pri ulasku na teritoriju EU, u skladu sa Uredbom (EZ) br. 854/2004 te se moraju uvesti preko tačno određenih graničnih prijelaza na kojima se nalaze granične inspekcijske postaje. U slučaju BiH, uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU može se odvijati isključivo preko GP Gradiška i GP Bijača. 4.2. Specifiĉni uslovi za uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda u EU U Prilogu III, Odjeljku IX Uredbe (EZ) br. 853/2004 utvrđeni su specifični zahtjevi za mlijeko i mliječne proizvoda, bez obzira na zemlju porijekla, a odnose se na:  primarnu proizvodnju sirovog mlijeka i kolostruma u smislu: zdravstvenih zahtjeva za proizvodnju sirovog mlijeka i kolostruma, higijene na farmama za proizvodnju ovih proizvoda (higijene prostorija i opreme, higijene tokom mužnje, sakupljanja i prijevoza sirovog mlijeka i higijene osoblja) i mikrobioloških kriterija za sirovo mlijeko;  mliječne proizvode proizvedene od sirovog mlijeka ili mlijeka koje je prošlo određenu termičku obradu u smislu: zahtjeva za temperaturu, termičku obradu i kriterije za sirovo kravlje mlijeko koje se koristi u proizvodnji mliječnih proizvoda;  pakovanje i ambalažu sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda;  označavanje u smislu deklaracije na pakovanju koja jasno ukazuje da se radi o sirovom mlijeku ili proizvodu napravljenom od sirovog mlijeka te  identifikacijsku oznaku u smislu stavljanja broja odobrenja objekta i šifre zemlje na pakiranje. 4.2.1. Mikrobiološki kriteriji za sirovo mlijeko U pogledu kvalitete mlijeka, subjekti u poslovanju sa hranom iz trećih zemalja dužni su poduzeti postupke kojim će osigurati da mlijeko i mliječni proizvodi koje izvoze na tržište EU udovoljavaju kriterijima EU za sirovo mlijeko u pogledu broja mikroorganizama i somatskih ćelija. Usklađenost sa kriterijima se provjerava na reprezentativnom broju uzoraka prikupljenih na poljoprivrednom gazdinstvu, za što je također odgovoran subjekat u poslovanju sa hranom koji proizvodi/sakuplja/prerađuje mlijeko ili nadležne institucije u domenu provođenja nacionalnog programa kontrole. Sirovo mlijeko koje se uvozi u EU, a namijenjeno je ishrani ljudi kao i sirovo mlijeko upotrjebljeno u proizvodnji mliječnih proizvoda mora udovoljavati sljedećim kriterijima propisanim u Dijelu III, Poglavlja I, Odjeljka IX, Priloga III Uredbe (EZ) br. 853/2004: a) za sirovo kravlje mlijeko: Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) na 30 °C (u 1 ml) ≤ 100 000 (*) Broj somatskih stanica (u 1 ml) ≤ 400 000 (**) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno; (**) Geometrijski prosjek tokom tromjesečnog razdoblja, s najmanje jednim uzorkom mjesečno, osim ako nadležno tijelo (EU) odredi drugu metodologiju s obzirom na sezonska odstupanja u količinama proizvodnje b) za sirovo mlijeko drugih vrsta �Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) na 30 °C (u 1 ml) ≤ 1 500 000 (*) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno c) za sirovo mlijeko drugih vrsta namijenjeno proizvodnji proizvoda postupkom koji ne uključuje toplinsku obradu Broj mikroorganizama (broj kolonija na podlozi) ≤ 500 000 (*) na 30 °C (u 1 ml) (*) Geometrijski prosjek tokom dvomjesečnog razdoblja, s najmanje dva uzorka mjesečno Sirovo mlijeko iz trećih zemalja ne smije sadržavati ostatke antibiotika u količinama koje premašuju nivoe dopuštene zakonodavstvom EU za svaku pojedinačnu tvar ili zbirnu količina ostataka antibiotskih tvari koja premašuje najveću dopuštenu vrijednost (vidi: Prilog I. i III. Uredbe (EEZ) br. 2377/90). U ovom kontekstu treba istaći važnu ulogu laboratorija, kao dijela sistema službenih kontrola. Zemlja mora imati mrežu ovlaštenih i referentnih laboratorija, adekvatno opremljenih za vršenje ispitivanja u skladu sa metodama primjenjivim u EU, kako bi rezultati analiza bili uporedivi i pouzdani. Drugi važan elemenat je pravovremeno izvještavanje subjekata u poslovanju sa hranom i nadležnih institucijama o rezultatima pretraga. 5. Uvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda porijeklom iz BiH u EU 5.1. Zahtjev za izvoz mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz BiH u EU Ured za veterinarstvo BiH je u novembru 2010. godine dostavio DG SANTE-u službeni zahtjev za izvoz određenih proizvoda životinjskog porijekla u EU, između kojih i mlijeka i mliječnih proizvoda. U odgovoru na zahtjev, EK ukazala je na Uredbu (EU) br. 605/2010, naročito Prilog I u kojem je sadržan popis trećih zemalja iz kojih je uvoz pošiljki mlijeka i mliječnih proizvoda odobren, uz navođenje vrste termičke obrade koja se zahtijeva za takve proizvode. BiH je u skladu sa ovim popisom, od 1995. godine1 na listi trećih zemalja iz kojih je uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda moguć isključivo ukoliko su mlijeko i mliječni proizvodi podvrgnuti jednom od alternativnih postupaka termičke obrade na visokim temperaturama, navedenih u članu 4. Uredbe. Uvrštavanje BiH na ovaj popis je bilo u skladu sa procjenom rizika za termički obrađeno mlijeko gdje utvrđeni rizik nije zahtijevao niti opravdavao prethodnu kontrolu EK. Međutim, kontrola FVO morala je biti provedena imajući u vidu sveukupna iskustva EK sa procesom odobravanja uvoza drugih proizvoda životinjskog porijekla iz BiH u EU, naročito u vezi sa zakonodavstvom, nadležnostima institucija u mreži hrane i hrane za životinje, te službenim kontrolama. Poslije novembra 2010. godine, inicijativa za odobravanje uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda obnovljena je tokom tehničkih sastanaka zajedničkih tijela za provođenje Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice, sa jedne strane i Bosne i Hercegovine, sa druge strane2, u prvoj polovini 2012. godine, a pristupanje R. Hrvatske EU intenziviralo je dijalog BiH i EK na ovu temu. Ured za veterinarstvo BiH je već u decembru 2012. godine dostavio DG SANTE-u zahtjev za dolazak inspekcije FVO-a, u cilju ocjene sistema službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu i odobravanja uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU. Ovom koraku prethodilo je nekoliko događaja koji su motivirali institucije u BiH na podnošenje zahtjeva u ovom periodu. Naime, dva mjeseca ranije Vijeće ministara BiH usvojilo je set propisa o higijeni i Pogledati: Commission Decision of 27 July 1995 drawing up a provisional list of third countries from which Member States authorize imports of milk and milk based products and revoking Decision 94/70/EC 2 „Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ br. 5/08 1 �službenim kontrolama hrane i hrane za životinje te mikrobiološkim kriterijima za hranu, koji su bili predmet usklađivanja sa propisima koje čine tzv. higijenski paket EU (vidi poglavlje 2.). Usvajanjem higijenskog paketa, zvanično je potvrđen dogovor o rješavanju pitanja pozitivnog sukoba nadležnosti Ureda za veterinarstvo BiH i Agencije za sigurnost hrane BiH u vezi sa proizvodima životinjskog porijekla. Početkom marta iste godine završena je inspekcijska posjeta FVO-a sektoru peradarstva koja je rezultirala izvještajem sa nizom preporuka u pogledu organizacije službenih kontrola u skladu sa zahtjevima EU u ovom sektoru. Nedugo zatim, na radionici u organizaciji TAIEX-a (Tehnička pomoć i razmjena informacija) nadležne institucije u BiH su sa ekspertima iz EU dogovorili deset aktivnosti za uspostavljanje horizontalnog okvira za službene kontrole hrane i hrane za životinje u BiH u skladu sa Uredbom (EZ) br. 882/2004, te je utvrđen vremenski okvir za njihovo provođenje. U međuvremenu, stručnjaci iz EU posjetili su objekte za proizvodnju i preradu mlijeka koje imaju potencijal za izvoz u smislu udovoljavanja zahtjevima EU te su pozitivno ocijenjeni higijenski uslovi i prakse primijenjene u ovim objektima. Najzad, krajem 2011. godine R. Hrvatska, čije je tržište bilo primarno izvozno tržište za proizvođače mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH, potpisala je Ugovor o pristupanju EU, a Evropsko vijeće najavilo je 01. juli 2013. godine kao datum njenog ulaska u Uniju. Slijedom zahtjeva za dolazak inspekcije FVO-a, EK je na IV sastanku Pododbora za poljoprivredu i ribarstvo, u februaru 2013. godine predala institucijama u BiH pred-misijski upitnik, a potom i dodatna pitanja. U međuvremenu, glavne preporuke EK sa sastanka zajedničkih tijela za provođenje PS/SSP-a potencirale su pripremu i usvajanje zakonskih rješenja u oblasti sigurnosti hrane i veterinarstva koja bi osigurala jasnu podjelu nadležnosti institucija u mreži hrane te učinkoviti lanac komande u sistemu službenih kontrola za sve proizvode biljnog i životinjskog porijekla. Ovo su i institucije BiH prepoznale kao prioritete u Mapi puta za izvoz proizvoda biljnog i životinjskog porijekla, koju je Vijeće ministara BiH usvojilo ranije, u 2010. godini. 5.2. Uspostavljanje lanca komande kojim se zadovoljavaju uslovi za izvoz mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH u EU Sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje u BiH je fragmentiran, kao i sistem sigurnosti hrane uopšte, sa velikim brojem institucija koje često nisu dobro koordinirane, sa nadležnostima koje se preklapaju na horizontalnom i vertikalnom nivou kao posljedica zakonskih rješenja koja često nisu usklađena i između kojih ne postoji jasna hijerarhija, što otežava njihovu primjenu u praksi. Usvajanje higijenskog paketa je postavilo temelje za rješavanje ovih pitanja, ali ih nije riješilo niti ih može riješiti bez izmjene postojećeg zakonskog okvira u zemlji u oblasti sigurnosti hrane i veterinarstva, uključujući i entitetsko i kantonalno zakonodavstvo. U trgovinskim odnosima sa EU najvažnije otvoreno pitanje bilo je i dalje je uspostava vertikalnog lanca komande sa utvrđenim centralnim nadležnim tijelom sa stvarnim i u praksi potvrđenim ovlaštenjima za upravljanje cijelim lancem i ovlaštenjem da u odnosima sa EU pruži garancije da je zakonodavstvo u BiH usklađeno sa acquis-em EU te da se na odgovarajući način provodi. Naime, u prethodnim inspekcijama FVO-a u sektoru peradarstva, analizom zakonodavstva i stanja na terenu, ocijenjeno je da Ured za veterinarstvo BiH nema ulogu centralnog nadležnog tijela u sistemu službenih kontrola hrane i hrane za životinje u BiH, što je predstavljalo prijetnju i za ishod kontrolne posjete FVO-a sektoru mljekarstva. Naime, Ured za veterinarstvo BiH ima stvarna ovlaštenja za nadzor nad radom graničnih veterinarskih inspektora, dok su veterinarske kontrole u domaćem prometu nadležnost entitetskih, kantonalnih i institucija Brčko distrikta BiH. Iako svjesni navedenih otvorenih pitanja, a istovremeno nastojeći anticipirati posljedice nemogućnosti izvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u R. Hrvatsku nakon 01. jula 2013. godine (kao i u ostale države članice EU), institucije u BiH inzistirale su na dolasku inspekcije FVOa. Kako su iskustva EK u pogledu ocjene funkcionisanja sistema službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla u BiH bila negativna, a dogovor na tehničkom nivou o novom Zakonu o hrani i Zakonu o veterinarstvu još uvijek neizvjestan, rješenje za uspostavljanje vertikalnog lanca komande u službenim kontrolama mlijeka i proizvoda od mlijeka, osmišljeno je u formi Protokola o uspostavljanju �komandnog lanca kojim se zadovoljavaju uslovi EU za uvoz u EU mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH. Protokol su potpisali 17. jula 2013. godine ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH i entitetski ministri poljoprivrede, a odobrili su ga svojim potpisom i premijeri svih 10 kantonalnih vlada te gradonačelnik Brčko distrikta BiH. Protokol je tretirao isključivo lanac komande u sistemu službenih kontrola objekata kandidiranih za izvoz termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, kontrola i certificiranja pošiljki ovih proizvoda namijenjenih izvozu u EU i kontrola farmi koje snabdijevaju odobrene mljekare sirovim mlijekom. Protokol je imao za cilj uspostavljanje vertikalnog lanca komande za izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda u EU kroz političku odluku da se Uredu za veterinarstvo, do usvajanja novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu na državnom nivou, osiguraju uslovi da djeluje kao centralno nadležno tijelo za organizaciju službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih tržištu EU. Protokolom je uveden i termin lokalnog nadležnog tijela, koje podrazumijeva kantonalne veterinarske inspektore u F BiH te republičke inspektore u RS-u. Kako bi se ovo postiglo, odnos centralnog i lokalnog nadležnog tijela bio je uređen ugovorima o saradnji koje je Ured za veterinarstvo BiH potpisao sa svim lokalnim nadležnim tijelima koja vrše inspekcijske kontrole u objektima odobrenim za izvoz. Ugovorima o saradnji uređeni su međusobna prava i obaveze ugovornih strana, zakonodavstvo na državnom nivou koje lokalno nadležno tijelo mora primjenjivati u svom radu u objektima kandidiranim za izvoz, izvještavanje o provedenim inspekcijskim kontrolama, nadzor nad radom lokalnog nadležnog tijela, financiranje službenih kontrola koje izvrši lokalno nadležno tijelo te metode i principi vršenja inspekcijskih kontrola. Sredstva za financiranje inspekcijskih kontrola u vezi sa objektima odobrenim za izvoz i pošiljkama mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu, koje provode lokalna nadležna tijela bila su osigurana iz Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza. Smisao Protokola i ugovora o saradnji je bio da lokalno nadležno tijelo odgovora direktno Uredu za veterinarstvo za dio poslova koji se odnosi na vršenje inspekcijskog nadzora u objektima odobrenim za izvoz i na farmama koje ovim objektima isporučuju sirovine te za nadzor i certifikaciju pošiljki mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu u EU. Ovo se namjeravalo postići podnošenjem mjesečnih izvještaja o provedenim inspekcijama i primjenom planova i smjernica koje je centralno nadležno tijelo imalo obavezu dostaviti lokalnom nadležnom tijelu. Ured za veterinarstvo BiH imao je obavezu nadzirati rad lokalnih nadležnih tijela kroz redovne kontrole (najmanje jednog godišnje), kako bi potvrdio provođenje svih ugovorenih aranžmana sa lokalnim nadležnim tijelom. Model vertikalnog lanca komande uspostavljen Protokolom, zajedno sa procedurama odobravanja objekata i postupcima certifikacije, bio je predmet ocjene FVO-a, da bi akcionim planom za ispunjavanje preporuka iz Izvještaja o provedenoj reviziji, bilo predviđeno njegovo povlačenje sa snage, kao i ugovori sa lokalnim nadležnim tijelima. Iako pripremljen na osnovu sličnih rješenja u državama članicama EU i potpisan u dobroj vjeri, Protokol se nije pokazao učinkovitim modelom organizacije službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda. Razlog ovome je što se na osnovu „ad hoc“ političkog dogovora, ali bez čvrste odlučnosti da se aranžmani definisani Protokolom u praksi potpuno primjene, nastojalo urediti isključivo pitanje izvoza proizvoda termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda, izolovano od ostalih elemenata sistema, kao što su: identifikacija i kontrola kretanja životinja i usklađivanje podataka u različitim registrima farmi i životinja koji se vode na državnom i entitetskom nivou te na svakoj pojedinačnoj farmi; kontinuirani programi obuke veterinarskog osoblja o acquis-u EU, naročito veterinarskih inspektora na nižim nivoima vlasti koji su i nosioci službenih kontrola u objektima odobrenim za izvoz; službene kontrole hrane za životinje; adekvatnost kontrola na granici; nadležnosti institucija u mreži hrane; usklađenost i hijerarhija u primjeni propisa i sl. Uz ovo, Protokol je potpisan u julu 2013. godine, a kontrola FVO-a je organizovana u januaru 2014. godine te period od pet mjeseci nije bio dovoljan da Protokol u potpunosti zaživi, što možemo dovesti u vezi i sa neblagovremenim prethodnim pripremama za njegovo provođenje. �5.3. Revizijska posjeta Ureda za hranu i veterinarstvo U periodu od 21. do 31. januara 2014. godine, inspektori FVO-a izvršili su reviziju sistema službenih kontrola u sektoru mlijeka u BiH sa ciljem odobravanja uvoza u EU termički obrađenog mlijeka i zrelog sira iz BiH, a koji se bazirao na potpisanom Protokolu. Revizorski tim FVO-a posebno je ocijenio: a) b) c) d) e) f) g) h) zakonodavstvo i organizaciju nadležnih institucija; zdravstveni status životinja; odobravanje i stavljanje na liste objekata za izvoz; službene kontrole subjekata u poslovanju sa hranom na nivou objekta; registraciju farmi, identifikaciju i kontrolu kretanja životinja; primjenu pravila higijene za proizvodnju mlijeka i službene kontrole; laboratorijske službe te službenu certifikaciju. Završni sastanak održan je 31. januara 2014. godine kada su predstavljeni preliminarni zaključci do kojih je revizorski tim FVO-a došao tokom posjete institucijama i objektima za proizvodnju i preradu mlijeka i mliječnih proizvoda. 5.3.1. Izvještaj o provedenoj reviziji i akcioni plan Nacrt izvještaja o provedenoj reviziji dostavljen je na komentare Uredu za veterinarstvo BiH u martu 2014. godine, a završni izvještaj je objavljen na službenim stranicama FVO-a, 08. avgusta 2014. godine. Uz Izvještaj je dostavljen i akcioni plan sa preporukama za otklanjanje uočenih nedostataka. Zaključci po svakoj od tačaka revizije nisu davali prostora za ohrabrenje i nagovještavali su neophodnost iznalaženja drugih rješenja u odnosu na ona predložena Protokolom. U sumarnoj ocjeni inspektori FVO naveli su da organizacija službenih kontrola koja je bila predmet revizije nije ni efikasna ni učinkovita. U toku posjete uočeno je da ne postoje detaljna uputstva za vršenje kontrola i da kontrole nisu dosljedne. Zaključeno je da nedostatak efikasnog nadzora i ovlaštenja koji su osnova za provođenje korektivnih mjera, negativno utiče na vršenje kontrola. Najveći problem predstavlja kvaliteta sirovog mlijeka, a količina sirovog mlijeka koja se proizvede na farmama ne može pokriti potrebe za proizvodnjom mlijeka namijenjenog izvozu. Sistem identifikacije i registracije životinja nije pouzdan. Ukazano je i na manjkavosti u dinamici realizacije Protokola, obzirom da sva imanja do dolaska inspekcije FVO-a nisu pregledana te da su aktivnosti u pogledu utvrđivanja nepravilnosti na farmama i nadzora nad provođenjem korektivnih radnji počele nedugo prije dolaska inspektora iz EU. U vezi laboratorijskih službi, zaključeno je da su laboratorije tehnički opremljene za vršenje kontrole sirovog mlijeka, ali i da postoje nedostaci u izvještavanju subjekata u poslovanju sa hranom i nadležnih tijela o rezultatima, što onemogućava učinkovito vršenja kontrola. Ukazano je da certifikacija pošiljki za izvoz nije pouzdana, obzirom da se ovjeravaju netačne izjave u kojima se navode da mliječni proizvodi koji se izvoze u druge zemlje zadovoljavaju relevantne uslove EU (DG SANTE, Final report). Akcioni plan dostavljen uz nacrt izvještaja o provedenoj reviziji sadrži šest preporuka na koje su institucije u BiH imale obavezu odgovoriti u predviđenim rokovima. Aktivnosti koje su nadležne institucije u BiH predlagale u svrhu adresiranja preporuka morale su biti ocijenjene kao zadovoljavajuće, kako bi FVO odobrio akcioni plan kao osnovu za korigiranje zatečenog stanja i donošenje odluke o odobravanju uvoza. Za svaku od preporuka bilo je neophodno definisati aktivnosti i rokove za provođenje istih. Za razliku od sličnih akcionih planova u prošlosti vezanih za provedene inspekcije FVO-a u zemlji, odobravanje akcionog plana za mlijeko je bilo otežano imajući u vidu da predložene aktivnosti nadležnih institucija za ispunjavanje pojedinih preporuka u više navrata nisu bile ocijenjene kao zadovoljavajuće te ih je bilo potrebno suštinski korigovati u skladu sa komentarima FVO-a, a naročito preporuku u vezi �organizacije i jačanja sistema službenih kontrola, koja je i najvažnija preporuka. Tako su odgovori institucija u BiH na predložene preporuke u toku 2014. godine dostavljeni tri puta (u aprilu, avgustu i decembru) a u 2015. godini, dva puta, u aprilu i maju. Preporuke FVO date su u tabeli ispod: Tabela 1:Preporuke FVO u vezi organizacije službenih kontrola mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih tržištu EU (DG SANTE, Final report3) 1. Ojačati organizaciju službenih kontrola, njihove ovlasti, nadzor kojim su podvrgnute i nadležnosti za učinkovito provođenje zakonodavstva koje se primjenjuje, a u cilju osiguranja usklađenosti ili istovjetnosti sa relevantnim zahtjevima EU za proizvodnju mliječnih proizvoda namijenjenih izvozu u EU. 2. Osigurati da osoblje koje vrši službene kontrole u objektima za preradu mlijeka i farmama za proizvodnju mlijeka te osoblje odgovorno za procedure certifikacije posjeduje dovoljno znanja o zahtjevima utvrđenim u Tačkama II.1 i II.2. UHT modela certifikata EU za izvoz mliječnih proizvoda u EU. 3. Uspostaviti dokumentovane kontrolne procedure za službene kontrole u objektima za preradu mlijeku i na farmama za proizvodnju mlijeka, kako bi se potvrdila ispunjenost zahtjeve utvrđenih u tačkama II.1 i II.2. UHT modela certifikata EU za izvoz mliječnih proizvoda u EU; 4. 5. 6. Osigurati da samo oni objekti za proizvodnju mlijeka, koji zajedno sa farmama za proizvodnju mlijeka od kojih dobavljaju sirovo mlijeko, ispunjavaju relevantne zahtjeve EU, budu na listi objekata odobrenih za izvoz, kako je utvrđeno u članu 12. Uredbe (EZ) br. 854/2004; Osigurati da farme za proizvodnju mlijeka bivaju podvrgnute inspekciji u skladu sa zahtjevima utvrđenim u tački II.1. UHT modela certifikata za mlijeko navedenog u Dijelu 2. Priloga II Uredbe (EU) br. 605/2010 te da sirovo mlijeko upotrjebljeno u procesu proizvodnje mliječnih proizvoda ispunjava zahtjeve utvrđene u tački II.2. navedenog certifikata. Preduzeti mjere kako bi se osiguralo da se primjenjuju principi certifikacije istovjetni onima utvrđenima u Direktivi Vijeća br. 96/1993. U cilju adresiranja 1. preporuke nadležne institucije pripremile su nacrt novog Zakona o veterinarstvu, kojim su između ostalog predloženi modeli odobravanja i registracije objekata te posebna procedura odobravanja i registracije objekata za izvoz, model organizacije službenih kontrola i nadzora nad istima te postupanja u slučaju identificiranja neusklađenosti sa zahtjevima iz zakonodavstva BiH o hrani i hrani za životinje, a u vezi sa pošiljkama za izvoz u EU. Usvajanje novog Zakona o veterinarstvu u BiH bit će praćeno izmjenama postojećih zakona u entitetima po hitnoj proceduri. Predloženi modeli osiguravaju Uredu za veterinarstvo BiH da djeluje kao centralno nadležno tijelo u sistemu službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenih izvozu u EU. Treba istaći da je adresiranje ove preporuke na navedeni način predloženo u aprilu 2015. godine, a prihvaćeno u maju i junu 2015. godine, nakon što su raniji prijedlozi u vidu pojedinačnih odluka vlada entiteta i pod-zakonskih akata donesenih u skladu sa postojećim okvirom, ocjenjeni nedovoljno učinkovitim. 5.3.2. Odobravanje uvoza mlijeka i mlijeĉnih proizvoda iz BiH u EU FVO je 18. juna 2015. godine potvrdio da su sve aktivnosti za provođenje preporuka iz akcionog plana zadovoljavajuće te je Ured za veterinarstvo BiH pozvan da dostavi popis objekata predloženih za izvoz u EU, što je učinjeno 09. jula 2015. godine. Na popisu su bile četiri mljekare koje su prošle proceduru odobravanja u zemlji: Milkos d.d. iz Sarajeva, Mlijeko produkt d.o.o. iz Kozarske Dubice, Mljekara Livno iz Livna te Megle mljekara d.o.o. iz Bihaća. DG SANTE je nakon provedene procedure u skladu sa članom 12. Uredbe (EZ) br. 853/2004, 13.08.2015. godine objavio popis objekata iz kojih je uvoz pošiljki termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH odobren, a uvoz iz ovih objekata je omogućen od 10. septembra 2015. godine. Vremenski period od dana objavljivanja popisa do dana od kojeg je uvoz odobren je duži od 10 radnih dana, što je protivno procedurama opisanim ranije (vidi: 3.3. Odgovor nadležnih institucija u BiH na preporuke iz Akcionog plana koje je FVO ocijenio zadovoljavajućim, dostupan je na službenim stranicama Ureda za veterinarstvo BiH: www.vet.gov.ba 3 �Popis objekata iz trećih zemalja iz kojih je uvoz proizvoda životinjskog porijekla u EU dozvoljen). Do ovog je došlo uslijed prigovora R. Hrvatske dostavljenog nakon protoka roka iz navedenog člana 12., a kojeg je sekcija za kontrolu i uslove uvoza riješila u korist BiH, 09. septembra. U međuvremenu, još jedna mljekara iz BiH, „Eko sir PUĐA“ d.o.o. iz Livna, prošla je proceduru odobravanja u zemlji te je zahtjev za uvrštavanje ovog objekta na popis objekata odobrenih za uvoz u EU dostavljen DG SANTE-u 06. oktobra 2015. godine. Uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz ove mljekare u EU omogućen je od 26. novembra 2015. godine. Popis objekata iz BiH odobrenih za uvoz termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU, objavljen je na službenim stranicama DG SANTE-a, te je dostupan na linku: https://webgate.ec.europa.eu/sanco/traces/output/BA/MMP_BA_en.pdf Nova kontrolna posjeta FVO-a najavljena je za početak 2016. godine i njen cilj će biti ocjena ispunjavana aktivnosti predloženih akcionim planom. 6. Zakljuĉak Sumirajući nalaze analize o procedurama i uslovima za uvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz trećih zemalja u EU možemo zaključiti da BiH još uvijek treba raditi na uspostavljanju sistema sigurnosti hrane usklađenog sa zahtjevima EU, neovisno od činjenice da je na državnom nivou veći dio propisa u ovoj oblasti usklađen sa acquis-em. Usklađivanje zakonodavstva sa acquis-em nije sebi svrha i odgovornost za propise ne prestaje činom njihovog tehničkog preuzimanja i usvajanja, jer od navedenog važniji su mehanizmi za provođenje zakonodavstva. U BiH je izazov usklađivanja zakonodavstva u poglavlju 12 i veći, imajući u vidu organizaciju sistema sigurnosti hrane u zemlji, posebno sistema službenih kontrola, a koji su refleksija postojećih ustavnih i zakonskih okvira. Potrebno je naglasiti da je usklađivanje zakonodavstva sa acquis-em obaveza BiH preuzeta zaključivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju4, a ne samo diskreciona mogućnost BiH da kroz ovaj proces unaprijedi svoje izvozne potencijale. Od zemalja kandidata i potencijalnih kandidata, EU ima određena očekivanja koja se mogu svesti na jednu sintagmu - opredjeljenje za ĉlanstvo, ali suštinsko i strateško opredjeljenje koje će se odraziti ne samo u pisanim rezolucijama i zaključcima organa zakonodavne ili izvršne vlasti nego i spremnosti na ustupke u vezi sa postojećim zakonodavstvom i spremnošću na korjenite reforme. Za razliku od nekih drugih trećih zemalja, strateško opredjeljenje BiH je članstvo u EU te se odobravanje uvoza mlijeka i mliječnih proizvoda u EU treba sagledati u svjetlu sveukupnih odnosa BiH i EU proizašlih iz procesa evropskih integracija, na što je EK podsjetila u zaključcima tehničkih konsultacija o poljoprivredi i ribarstvu, u junu 2015. godine. U posljednjem Izvještaju za BiH (nekadašnji Izvještaj o napretku) u području sigurnosti hrane za 2016. godinu, EK je definisala dva prioriteta: usklađivanje sistema službenih veterinarskih i fitosanitarnih kontrola sa evropskim standardima i jačanje administrativnih kapaciteta inspekcijskih službi i laboratorija, što je u biti ponovljena poruka iz prethodnih Izvještaja. Priprema novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu je u toku, a od usvajanja ovih propisa zavisi budućnost izvoza proizvoda životinjskog porijekla u EU. Već nekoliko godina su ovi zakoni predmet diskusija u različitim krugovima. Postojeći zakoni o veterinarstvu i hrani iz 2002 i 2004. godine, u vrijeme i u odnosu na okolnosti u kojima su usvojeni, predstavljali su solidnu osnovu za izgradnju sistema usklađenog sa zahtjevima EU, međutim njihova nadogradnja je često bila otežana pozivanjem na ustavne i zakonske nadležnosti, što se odrazilo i na vanjsko-trgovinsku razmjenu. Pristupanje R. Hrvatske EU koja je u okviru CEFTA-e (Srednjoevropski ugovor o slobodnoj trgovini) bila glavni partner BiH u trgovini poljoprivrednim proizvodima, skrenulo je pažnju vlastima u zemlji na sve nedorečenosti i manjkavosti zakonskog i institucionalnog okvira u oblasti sigurnosti hrane na svim nivoima vlasti u zemlji. Pokušaji da se sistem službenih kontrola hrane i hrane za životinje riješi pojedinačnim pod-zakonskim aktima ili samo za određenu grupu proizvoda nisu održivi dugoročno. Također, postojeći zakoni terminima „nadležno tijelo“, bez preciznog navođenja o kojem se tijelu radi u konkretnim slučajevima, ostavljaju prostor za brojne nedoumice u vezi sa stvarnim nadležnostima institucija na terenu. Čak i kada državni zakoni propisuju obavezu institucijama na nivou entiteta, kantona i opština, često mehanizmi za provođenje takvih Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, s jedne strane i Bosne i Hercegovine, s druge strane; „Službeni glasnik BiH-Međunarodni ugovori“ br. 10/08. 4 �odredbi nisu ugrađeni u zakonska rješenja na drugim nivoima vlasti što otežava, a ponekad i onemogućava njihovu provedbu, što je potvrdila i inspekcija FVO-a. Nesumnjivo je da BiH treba uložiti značajnije napore u procesu usklađivanja zakonodavstva o sigurnosti hrane i veterinarstva sa acquis-em EU, ali treba imati na umu da je usklađivanje strateški posao i da u slučajevima decentraliziranih država zahtjeva koordinaciju i dogovor u vezi sa rokovima i obuhvatu usklađivanja. Usklađivanje zakonodavstva u oblasti sigurnosti hrane treba da rezultira primarno u jasnim nadležnostima institucija u mreži hrane i usklađenošću svih važećih zakonskih i pod-zakonskih akata na svim nivoima vlasti u zemlji koji uređuju sistem sigurnosti hrane. Nakon usvajanja novog Zakona o hrani i Zakona o veterinarstvu bit će potrebno revidirati sveukupni zakonski okvir u primjeni u entitetima (uključujući i kantone u Federaciji BiH) i Brčko distriktu BiH, gdje će politička opredijeljenost procesu evropskih integracija i jačanju izvoznih potencijala najviše doći do izražaja. S druge strane, ne smije ostati neprimijećen dosada uloženi napor svih institucija te subjekata u poslovanju sa hranom na izgradnji sistema sigurnosti hrane u skladu sa zahtjevima EU koji je doveo do odobravanja uvoza termički obrađenog mlijeka i mliječnih proizvoda u EU. 7. Literatura European Commission.(2010). General guidance on EU import and transit rules for live animals and animal products from third countries. Preuzeto sa http://ec.europa.eu/dgs/health_foodsafety/index_fr.htm. European Commission. (2014). Final report on audit carried out in Bosnia and Herzegovina from 21 to 31 January 2014, in order to evaluate the controls over the production and processing of dairy products intended for export to the EU. Preuzeto sa: http://ec.europa.eu/food/fvo/audit_reports/details.cfm?rep_id=3304. Protokol o uspostavljanju komandnog lanca kojim se zadovoljavaju uslovi EU za izvoz mlijeka i proizvoda od mlijeka porijeklom iz BiH u EU. Uredba (EZ) br. 178/2002 Evropskog parlamenta i Vijeća od 28. januara 2002. o utvrđivanju opštih načela i uslova zakonodavstva o hrani, osnivanju Evropske agencije za sigurnost hrane i utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane; OJ L 31/2012. Uredba (EZ) br. 852/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o higijeni hrane; OJ L 139/2004. Uredba (EZ) br. 853/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. godine o utvrđivanju određenih higijenskih pravila za hranu životinjskog porijekla; OJ L 139/2004. Uredba (EZ) br. 882/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila 2004. o službenim kontrolama koje se provode radi provjeravanja poštovanja propisa o hrani i hrani za životinje te propisa o zdravlju i dobrobiti životinja; OJ L 165/2004. Uredba (EZ) br. 854/2004 Evropskog parlamenta i Vijeća od 29. aprila o utvrđivanju posebnih pravila organizacije službenih kontrola proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih prehrani ljudi; OJ L 139/2004. Uredba Komisije (EU) br. 605/2010 od 2. jula 2010. o uslovima zdravlja životinja i javnog zdravlja te uslovima veterinarskog certificiranja za unošenje sirovog mlijeka i mliječnih proizvoda namijenjenih prehrani ljudi u Evropsku uniju, OJ L 175/2010. �Author: Sandra Memišević Institution: Directorate for European Integration, Council of Minister of Bosnia and Herzegovina E-mail: sandra.memisevic@dei.gov.ba PROCEDURES AND CONDITIONS FOR IMPORT INTO THE EUROPEAN UNION OF MILK AND DAIRY PRODUCTS FROM THIRD COUNTRIES - CASE OF BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract Trough more than half a century, the European Union (EU) has been engaged in establishing of food safety system characterized by the world’s highest food safety standards and absence of their partial appliance in terms of the countries of origin. The introduction of the consignments of food and feed from the third countries on the territory of the EU is allowed only if food and feed meet the requirements of the EU acquis or legislation of the third country, which the EU had assessed as equivalent to the acquis. The conditions for products of animal origin are particularly strict, due to higher risk for consumers, public and animal health associated with these products. This paperwork analyzes primary the procedures and conditions for introduction in the EU the consignments of milk and diary products, as a part of general EU procedures and conditions for introduction of animal origin products originating in the third countries, in the context of Bosnia and Herzegovina (BiH). The following scientific methods are used in the paperwork: methods of deduction, abstraction, synthesis, content analysis and comparative analysis. The main conclusion is that BiH should continue to work on establishing a system of official controls of food and feed, and that "ad hoc" solutions that treat one group of products in the system, are not sustainable in the long term. There is a need for the systematic legal solutions which could response to the requirements of the EU and domestic producers and consumers. Keywords: EU acquis, UHT milk, conditions, import, export, Food and Veterinary Office (FVO), official controls of food and feed. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3163 Title A name given to the resource PROCEDURE I USLOVI ZA UVOZ MLIJEKA I MLIJEČNIH PROIZVODA PORIJEKLOM IZ TREĆIH ZEMALJA U EVROPSKU UNIJU - SLUČAJ BOSNE I HERCEGOVINE Author Author MEMIŠEVIĆ, Sandra Abstract A summary of the resource. Kroz više od pola vijeka Evropska unija (EU) posvećena je uspostavljanju sistema sigurnosti hrane čije su osnovne odlike najviši svjetski standardi sigurnosti hrane i odsustvo njihove parcijalne primjene prema zemljama porijekla. Unošenje pošiljki hrane i hrane za životinje iz trećih zemalja na teritoriju EU moguće je samo pod uslovom da udovoljavaju zahtjevima koje propisuje acquis EU ili zakonodavstvo treće zemlje za koje je EU ocijenila da je istovjetno acquis-u. Posebno su zahtjevi rigidni za proizvode životinjskog porijekla sa kojima je povezan i veći rizik za potrošače, javno zdravlje i zdravlje životinja. Ovaj rad primarno analizira procedure i uslove za unošenje u EU mlijeka i mliječnih proizvoda, kao dio opštih procedura i uslova EU za unošenje proizvoda životinjskog porijekla iz trećih zemalja, te ih stavlja u kontekst Bosne i Hercegovine (BiH). U radu su korištene metode dedukcije, apstrakcije, sinteze, analize sadržaja i komparativne analize. Zaključna misao konstatira da BiH treba dalje raditi na uspostavljanju sistema službenih kontrola hrane i hrane za životinje, te da „ad hoc“ rješenja koja tretiraju samo jednu grupu proizvoda u sistemu, nisu održiva u dugom roku. Potrebni su sistemski zakoni koji će moći odgovoriti na zahtjeve EU i zahtjeve domaćih proizvođača i potrošača. Ključne riječi: acquis EU, UHT mlijeko, uslovi, uvoz, izvoz, Ured za hranu i veterinarstvo (FVO), službene kontrole hrane i hrane za životinje. (Mišljenja izražena u radu predstavljaju mišljenje autora i ne odražavaju mišljenje Direkcije za evropske integracije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine) Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/eb7bdb17575572f5b693e6252f1fe6a1.docx 5f68b9aed9a6906945493151bae9843f https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/16484553a2e40164cc7e6f43b92240c6.pdf 505795e2c819a33ea8ddc7467d7cacb2 PDF Text Text Doc. dr. sc. Dževad Drino Pravni fakultet u Tuzli Benjamina Londrc Pravni fakultet u Sarajevu PROCES EUROMEDITERANIZACIJE I RIMSKO PRAVO Pripremajući rad za ovu naučnu konferenciju otišao sam na web stranice EUROLEX gdje sam našao da je od 1951. godine do danas pod pojmom „European union law“ sadržano doslovno 3.650.000 ugovora, aneksa, statuta, deklaracija, direktiva, sudskih presuda i ostalih dokumenata. Odustao sam od prvobitne namjere da u kontekstu prava evropske unije razmotrim javni i privatni aspekt nužnih pravnih reformi u Bosni i Hercegovini i da eventualno pokušam odgovoriti na upit koliko daleko možemo ići, ali mi je pažnju privukao jedan do tog momenta meni skoro nepoznat pravni i poltikološki pojam a to je Euromediteranizacija. Bosna i Hercegovina je i mediteranska zemlja, što se danas namjerno ili slučajno često zaboravlja, pa sam naravno vidio i njeno mjesto unutar ovoga toposa iako ćemo do samoga članstva unutar Unije izvjesno čekati duže nego ostale zemlje regiona. Redovi koji slijede predstavljaju pojašnjenje i analizu samog pojma, ali i pravnih osnova na kojima se zasniva i svakako ne sadrže odgovore kako daleko možemo ići, ali kamo trebamo ići, svakako da. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, euromediteranizacija, evropsko pravo, pravne tradicije, rimsko pravo. 275 �Dževad Drino, Benjamina Londrc: PROCES EUROMEDITERANIZACIJE I RIMSKO PRAVO EUROMEDITERANIZATION PROCESS AND ROMAN LAW In preparing the work for this scholarly conference, I went to the website EUROLEX where I found that since 1951. until today, the term "European Union law" contained literally 3,650,000 contracts, annexes, statutes, declarations, directives, court decisions and other documents. I gave up the original intention in the context of European Union law to review the public and private aspect for necessary legal reforms in Bosnia and Herzegovina and to possibly try to answer the query of how far can we go, but my attention was drawn to this one moment of the almost unknown legal and political concept of Euromediteranization. Bosnia and Herzegovina is a Mediterranean country, which is now deliberately or accidentally often forgotten, and I certainly saw her place within this topos, although the the very membership in the Union is likely to wait longer than other countries in the region. The lines that follow represent a clarification and analysis of the term and the legal basis on which it is based, and certainly does not contain answers how far we can go, but certainly where to go. Key words: Bosnia and Herzegovina, euromediteranization, European law, legal tradition, Roman law 276 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Proces euromediteranizacije krenuo je sa dva dokumenta: Globalne mediteranske politike iz 1972. godine, te Obnovljene mediteranske politike iz 1990. godine, kojim je započet i sam proces institucijalizacije koji je završen formalno Procesom iz Barcelone i formiranjem Unije za Mediteran 2008. godine.1 Planirana saradnja je vršena kroz tri stuba; bezbjednosti i političke saradnje, ekonomsko- financijskim pitanjima, te socijalno- kulturološkim pitanjima, uz konstantan naglasak na dijalog dvaju mediteranskih obala. Pravno gledano, radilo se o svojevrsnom pokušaju nove recepcije rimskog prava jer su sve zemlje članice Unije direktno baštinile najveći pravi sistem antike, pa bi to direktno značilo novis generis u daljem razvitku evropskog prava. Sagledajmo institucijalne procese: 1. Na bazi Procesa iz Barcelone osnovana je EMPA - Euromediteranska Parlamentarna Skupština 2003. godine, čine je 130 članova iz zemalja Evropske Unije, 130 iz deset suosnivača ostalih mediteranskih zemalja, 10 ostalih i 10 iz Mauritanije. 2. Na inicijativu bivšeg francuskog predsjednika N. Sarkozya, 2008. godine formira se Unija za Mediteran, što je trebalo značiti povratak Francuske na „stare staze“, ali je završio u sukobljavanju i nesnalaženju sa islamskim svijetom, prije svega Turskom, kojoj je, s obzirom na eksplicitni otpor punopravnom članstvu u Evropskoj Uniji, Unija za Mediteran bila predviđena zona posebnog tretmana. Sarkozy je planirao u Uniji samo mediteranske zemlje članice Evropske Unije, a zbog neslaganja njemačke kancelarke Angele Merkel sve zemlje članice Evropske Unije ujedno su i članice novoosnovane Unije za Mediteran. Ovaj iznuđeni kompromis je drastičniji kad znamo da je npr. Njemačka još od 1992. godine članica Vijeća baltičkih zemalja čije su članice države isključivo s obala Baltičkog mora. U Zajedničkoj deklaraciji u povodu osnivanja Unije za Mediteran utvrđen je obavezan godišnji samit na razini ministara vanjskih poslova svih 43 zemalja članica, te formiranje Skupštine i sekretarijata, sa primjetnim dimenzijama tzv. „meke moći“ (soft power) utjecaja, uz konstante demilitarizacije, društveno- ekonomskiog razvoja, unaprjeđenja ljudskih prava i regionalne 1 Dokumenti dostupni na stranici Direkcije za evropske integracije BiH www.dei.gov.ba te na Euromediteranskoj zakladi za dijalog među kulturama „Anna Lindth“, www.euromedalex.org. (informacije preuzete 20.11.2013.) 277 �Dževad Drino, Benjamina Londrc: PROCES EUROMEDITERANIZACIJE I RIMSKO PRAVO saradnje zemalja članica. Petogodišnji rad Unije nije donio skoro nikakve rezultate; Proces iz Barcelone bio je temeljen na osnovnim vrijednostima Evropske Unije - Unija za Mediteran ne, suprotno Procesu koji se temeljio na osnivanju različitih mjera aktera, Unija je bazirana na „teoriji uticaja“ (Laveragetheory) - finansiranje projekata, nestabilnost političkih sistema, zaštita ljudskih prava uz neuspjeh uspostave mreže civilnog društva današnje je slika Unije. Mediteranska, ovako zamišljena saradnja, in statu nascendi, apsolutno nije ostvarila ne samo strateške nego skoro nikakve ciljeve!2 Njeno osnivanje je bilo 13. jula 2008. godine u Parizu i u momentu uspostavljanja čine je sve zemlje Evropske Unije (27 zemalja), 13 zemalja dotadašnjeg Procesa iz Barcelone (Albanija, Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Liban, Libija, Maroko, Mauritanija, Palestinske teritorije, Sirija, Turska, Tunis), potom Monako i tri zemlje tadašnjeg zapadnog Balkana: Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Hrvatska. Razlog osnivanja je višestruk, osim poziva na prvu pravu evropsku civilizaciju- onu rimsku, i na trajne osnove kulturnog jedinstva Evrope, vidljivo je traganje za dijalogom koji će prevazići tragove metanastazičkih kretanja- seoba i trgovinske razmjene, kao i opće uzroke divergencije i izraženih regionalnih razlika tipa sjever- jug, istok-zapad. Ova vidljiva primjena teorije o „diplomaciji kolosijeka“ (Track Diplomacy Theory), pokušaj promocije demokracije kao centralne vrijednosti uz demilitarizaciju, impulse društveno- ekonomskoj saradnji, širenju ljudskih prava i regionalne saradnje uopće dovela je do neupjeha uspostave mreže civilnog društva lakonski objašnjavano nestabilnošću političkih sistema zemalja članica. 1. Gdje tražiti početke saradnje evropskih regija? Iluzija je pokušaj smještaja ovoga procesa u savremeno doba, oni su stariji i od nacionalnih država i njihovo međusobno povezivanje seže, prema Brodelu, u dubine historije Kontinenta.3 Ako, pak, pokušamo sagledati pitanje o organizovanom povezivanju evropskih regiona konstatovati ćemo da je riječ o relativno skorašnjoj pojavi; izvjesno je da se tek šezdesetih godina prošlog stoljeća počinju javljati organizacione forme koje okupljaju 2 Laća, A.- Špehar,H., Proces „Euromediteranizacije“ : Unija za Mediteran i uloga nevladinih organizacija u stvaranju mediteranskih politika, Anali Hrvatskog politikološkog društva, 2012., 225245. 3 Braudel,F., Civilizacije kroz povijest, “Globus“ Zagreb, 1990., 281- 282. 278 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ regione koji se nalaze u sredini između nacionalnih država i lokalnih zajednica.4 Osnovni razlozi su sljedeći: prvi je u uvijek traženom povećanom utjecaju regiona na vlastiti ali i sveukupni državni razvitak, drugi je proces decentralizacije države, a treći je prostorna, regionalna ili djelatna upućenost jednih na druge.5 Pri tom se prva regionalna povezivanja javljaju na periferiji, u području Alpa, da bi se 1978. godine izvršio prvi regionalni spoj s bazenom Mediterana putem regionalne zajednice „Alpe Adrija“, da bi danas imali zajednicu regiona prijestonica zemalja Evropske zajednice (CTRC), zajednicu evropskih perifernih regiona (ARFE) i zajednicu tradicionalnih industrijskih regiona (RETI).6 Vratimo se drugom dijelu naše teme- otkud rimsko pravo i euromediteranizacija? Šta ima najveći pravni sistem antike sa jednim, u suštini, političkim pokretom kojim euroatlanske integracije prelaze,rekli bismo i konačno,na drugu obalu Mediterana? Upravo je ONO poveznica svih kultura Mediterana pa i pravnih kultura i tradicija obje obale i one „kršćanske“ ali i one s druge strane „islamske“, što se počesto zaboravlja i zanemaruje.7 Oživljavanje interesa pravnika današnjice za doprinos, bolje rečeno, dugovanje rimskopravne nauke današnjem modernom evropskom pravu nije od jučer, tako će i njemački pravni historičar Rajnhard Cimerman napisati da je ono živi standard naše evropske civilizacije kao u suštinskom tako i u smislu da i danas živi -„ vital as in both esential and living“.8 Novosadska profesorica Magdolna Sič, po istraživanjima Franciska Santosa i Knitela, navodi kako Evropski sud pravde ali i drugi evropski tribunali koriste stare maksime i izreke rimskog prava: 1. U slučaju Grifoni I & II (1990- 1994.) evropski sud je osudio EUROATOM da tužiocu nadoknadi štetu na osnovu zaključka generalnog pravobranioca-„alterum non laedere“. 4 Stojković, B., Evropski kulturni identitet, II izd., Beograd, 2008., 150. Bučar, B.,Organiziranost evropskih regija, u Evropa 1992., ČGP Delo ,Ljubljana, 1989., 163- 183. 6 Šire u: Kačari, M., Geofilozofija Evrope, prev. Ž. Đurić, „Platoo“, Beograd, 2001. 7 Vuletić, V., Ius commune Europeanum- novi termin za staro rešenje, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, god.LIX, 2/ 2011., 163. 8 Zimmermann, R., The Law of Obligationis. Roman Foundationis of the civilian Tradition, Oxford 1996., X. 5 279 �Dževad Drino, Benjamina Londrc: PROCES EUROMEDITERANIZACIJE I RIMSKO PRAVO 2. U slučaju Rudolf Miset v.Council (1987) korištena su i citirana stara pravila rimskog prava – dies aa quo non computatur in termino- i, dies ad quem computator in termino..9 Rimsko pravo je i na istočnoj obali Mediterana recipirano putem preuzimanja modernih pravnih kodifikacija, savremenih evropskih građanskih zakonika u zemljama Magreba, Egiptu, srednjem Istoku i Turskoj, (Francuski Code Civil, Švicarski građanski zakonik, itd.), ali ono nije nepoznato niti islamskom pravu (šerijatu), o čemu se zadnjih godina, prema predočenim radovima profesora Fikreta Karčića vode brojne rasprave i istraživanja.10 Savremena analiza brojnih šerijatskopravnih instituta ukazuje na zanimljive puteve utjecaja rimskog prava, pored već znanog preuzimanja temelja klasične grčke filozofije sačuvane u posthelenističkom svijetu, te osnovnih pojmova pravde i pravičnosti. Stoga je i ovaj pokušaj Euromediteranizacije bio pokušaj i nove obnove nekadašnjih zajedničkih pravnih temelja- rimskog prava prije svega, a sa visokim i nerealnim političkim očekivanjima i zanemarivanjem funkcionalističkog, došlo je i do neostvarivanja osnovnih ciljeva kroz pokušaje promocije demokratskih vrijednosti samo nekih zemalja članica. Pri tome je, primjerice, problem mediteranskih migracija neriješen i povećan, a od nekadašnje široko proklamovane slobode kretanja realizuju se kontrole i ograničenja, ovakav koncept sa nametanjem interesa i volje nekih najjačih država očito je ostao bez rezultata, a time i segment tradicije rimskog prava, nažalost. ZAKLJUČAK Proces Euromediteranizacije predstavlja pokušaj oblika regionalnog udruživanja zemalja Evropske Unije, dijelova Balkana i država sa druge, istočne strane Sredozemlja, koja je formalno instituciolarizirana osnivanjem EMPA- Euromediteranske parlamentarne Skupštine 2003. godine i u konačnici Unije za Mediteran 2008.godine. Da bi se postigao kompromis svaki pravni sistem mora riješiti pitanje odnosa stabilnosti i promjene (ne smije se zanemariti princip pravičnosti). Pravo nalaže stabilnost, a kada se 9 Sič. M., Trajne vrednosti rimskog prava, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 43., 3-4/ 2006., 383-401. 10 Vidi u: Karčić, F., Studije o šerijatskom pravu i institucijama, Sarajevo, 2011. 280 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ primjenjuje pod izmjenjenim okolnostima dolazi do nesklada i postavlja se pitanje promjene. Pravo treba osigurati oboje, ma koliko bili proturiječni. Na osnovu izloženog, možemo reći da rimsko pravo i danas ima značajnu ulogu u Evropi, koja na neki način nosi duh i pravnu kulturu zasnovanu na rimskom pravu. Još je rimski pravnik Gaj, u prvoj knjizi komentara Zakonika XII ploča (Digesta), preporučio proučavanje pravne historije: „Samo je ono savršeno što sadrži sve svoje dijelove, a najznačajniji dio je početak. Stoga onaj koji se bavi pravom, a nije upoznat sa pravnom historijom, sa porijeklom i počecima, podsjeća na čovjeka koji neopranih ruku pristupa ručku.“ Prof. Magdolna Sič primjećuje kako je obrada pitanja rimskog prava od velikog značaja za formiranje novog evropskog prava, te da bi stvaranje savremenog zajedničkog prava bez rimsko- pravnih osnova, značilo „saditi drvo bez korijena“. U prilog ovoj tvrdnji ide i savremena primjena rimskih pravnih pravila (regula), koje nisu izgubile vrijednost i upotrebljivost u današnjem pravu. Neophodno je da se u novim okolnostima i novim kriterijima pristupi oživljavanju instituta rimskog prava, kako bi se shvatila njegova veličina i značaj, ali i oplemenili budući koraci u pravnoj nauci. 281 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3065 Title A name given to the resource PROCES EUROMEDITERANIZACIJE I RIMSKO PRAVO Author Author DRINO, Dževad LONDRC, Benjamina Abstract A summary of the resource. Pripremajući rad za ovu naučnu konferenciju otišao sam na web stranice EUROLEX gdje sam našao da je od 1951. godine do danas pod pojmom „European union law“ sadržano doslovno 3.650.000 ugovora, aneksa, statuta, deklaracija, direktiva, sudskih presuda i ostalih dokumenata. Odustao sam od prvobitne namjere da u kontekstu prava evropske unije razmotrim javni i privatni aspekt nužnih pravnih reformi u Bosni i Hercegovini i da eventualno pokušam odgovoriti na upit koliko daleko možemo ići, ali mi je pažnju privukao jedan do tog momenta meni skoro nepoznat pravni i poltikološki pojam a to je Euromediteranizacija. Bosna i Hercegovina je i mediteranska zemlja, što se danas namjerno ili slučajno često zaboravlja, pa sam naravno vidio i njeno mjesto unutar ovoga toposa iako ćemo do samoga članstva unutar Unije izvjesno čekati duže nego ostale zemlje regiona. Redovi koji slijede predstavljaju pojašnjenje i analizu samog pojma, ali i pravnih osnova na kojima se zasniva i svakako ne sadrže odgovore kako daleko možemo ići, ali kamo trebamo ići, svakako da. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, euromediteranizacija, evropsko pravo, pravne tradicije, rimsko pravo. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/2b7ec4a0bbca3d7d175b1702f87c4b64.docx f082a1cac6c012de90252636afbcfa4d https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/632ce9aa19402fca5a97d77a972297d6.pdf 6f2f195e69f91c1b8ecedfd6630c3660 PDF Text Text �   �           �Regionalna jedinice Broj naselj a Broj teritorijalnih jedinica Grad Općina Bosna i Hercegovina Tuzlansko-podrinski kanton 401 - Ukupn o 14 14 Republika Hrvatska Koprivničko-križevačka županija 264 3 21 24 264 7 35 42 Osječko-baranjska županija Republika Mađarska 277 4 6 10 Požeško-slavonska županija Županija Baranja 301 189 8 3 293 13 301 16 241 12 231 243 1.939 1 39 1 613 - 652 1 1 1 - Virovitičko-podravska Županija Somogy županija Ukupno: -grad Barcs Ukupna površina: -grad Szekszárd Ukupno stanovnika: 23.3751km2 1.929.023 ������   ��� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3142 Title A name given to the resource Procesi regionalizacije i globalizacije - pojam i trendovi razvoja Author Author ČOLAKOVIĆ - PRGUDA, Nerma Abstract A summary of the resource. Globalizacija i regionalizacija su svjetski procesi na kraju XX i početkom XXI stoljeća. Globalizacija predstavlja fenomen savremenog doba i kao takva obilježava savremenu epohu civilizacije. U njenoj osnovi je stvaranje jedinstvenog ekonomskog i političkog prostora u svjetskim razmjerama. Regionalizacija čini njen sastavni dio i kao takva predstavlja regionalno povezivanje i integraciju grupe geografski susjednih zemalja. Tokom 80-ih godina prošlog stoljeća javila se kao odgovor na heterogenost društva i „krizu“ savremene nacionalne države. Jedan je od temeljnih pojmova regionalnog razvoja. Načela i kriteriji na kojima počiva senzitivni su na društveno-ekonomski sistem, prostor i vrijeme. Regionalizacija doprinosi decentralizaciji, ravnomjernijem ekonomskom razvoju i demokratizaciji. Euroregija, odnosno euroregionalna saradnja predstavlja organizaciju susjednih regija na prostoru dvije ili više zemalja, koji se u tom smislu može smatrati regijom koja ima transgranični karakter. Cirkulacijom ljudi, roba i informacija povezuju se regije i ostvaruje interakcija. Dolazi, dakle, do procesa decentralizacije te ustupanja moći i suverenosti država nadnacionalnim tijelima. Globalizacija ubrzava te procese i oblikuje nove uvjete na svjetskoj razini kojima se moraju prilagoditi svi koji žele uspjeti. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/81b73d4385bea952325c932244eb52b1.docx e43f3d69242c59fbc2fe2fdfda93650c https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/2879bf4e38863411d889197a25ffb875.pdf 9e79c3d4e99c593d0ee4a4537c434283 PDF Text Text Izvorni naučni rad Dr Dušica Palačković, redovni profesor, Pravni fakultet Univerziteta u Kragujevcu PROCESNI INSTRUMENTI U FUNKCIJI ZAŠTITE PRAVA NA ZAKONSKO IZDRŽAVANJE DETETA Autorka u radu, polazeći od značaja procesnih rešenja za ostvarenje svakog supstancijalnog prava, pa i prava dece na zakonsko izdržavanje, analizira zakonodavna rešenje jednog broja država regiona i iznosi teorijske stavove o specifičnim načelima koja se u parnicama za zakonsko izdržavanje prihvataju i primenjuju. Prati način regulisanja i primenu, putem konkretnih procesnih instituta, pre svega istražnog i načela oficijelnog postupanja sudova, kao i prava na pristup pravosuĎu, posebno principa suĎenja u razumnom roku. Pri tome, pokušava da odgovori na pitanja koliko su, i da li su, adekvatni usvojeni procesni instrumenti koji se primenjuju u postupcima za izdržavanje, a pre svega da omoguće brzu, efikasnu, a onda i potpunu zaštitu dece kojima je izdržavanje neophodan, a često i jedini, izvor sredstava za egzistenciju i razvoj. TakoĎe, nastoji da prepozna nedostatke regulative i predlaže izvesne smernice za izmenu propisa koji regulišu ovu oblast. Ključne reči: parnični postupci za izdržavanje, istražno načelo, oficijelnost, suĎenje u razumnom roku, hitnost postupanja 1. Uvodna razmatranja Pravo na izdržavanje svakako je jedno iz korpusa dečijih prava mada se na meĎunarodnom nivou, ne formuliše kao samostalno. Ipak, posredno, kroz "pravo svakog deteta na životni standard koji odgovara fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i socijalnom razvoju" (pravo na primereni standard, čl. 27 st. 1 Konvencije o pravima deteta),1 ono se može prepoznati, a izričito se pominje u kontekstu konkretizacije obaveza, odnosno odgovornosti država članica na preduzimanju svih neophodnih mera kako bi dete "dobilo izdržavanje od roditelja..."(čl. 27 st. 4). Uz to, u realnim životnim okolnostima su brojne, a kriza braka i porodice upućuje na zaključak da su i sve brojnije, situacije u kojima su doprinosi za izdržavanje (zakonsko), nažalost, jedina sredstva kojima se obezbeĎuje i opstanak i razvoj dece. Sve veće lično siromaštvo, koje je posledica dugotrajne ekonomske krize na nacionalnim i globalnom, svetskom 1 Konvencija o pravima deteta, usvojena od strane Generalne skupštine UN 20. novembra 1989. godine, ratifikovana 1990. godine, Službeni list SFRJ - MeĎunarodni ugovori, br. 15/1990 (u daljem tekstu "Konvencija"); Videti Implementation Handbook for Convention oh the Rights the Child, Article 27:Child´s Right to an Adequate Standard of Living, General Measures of Implementation, dostupno na: http://www.crin.org/docs/resources/publicationa/hrbap/IHCRC/art27Checklist.doc, 10.02. 2015. 133 �nivou, uzrokuje da se, najčešće, kroz doprinose za zakonsko izdržavanje ne mogu obezbediti sredstva u obimu neophodnom za postizanje oba pomenuta cilja - opstanka ili životne egzistencije deteta i njegovog svestranog razvoja u skladu sa potencijalima.2 Narušeni sklad bračnih i porodičnih odnosa onemogućava spontanost u staranju o zajedničkoj deci, finansijske neprilike onemogućavaju da izdržavanje dece bude na potrebnom nivou, a, uz to, država, takoĎe siromašna, nije u poziciji da kroz različite vidove socijalnih davanja ili privilegija zameni ili nadomesti obavezu izdržavanja primarnih kategorija.3 Krećemo se u začaranom krugu!?! Ipak, odnos izmeĎu dve pomenute kategorije dužnika je ključni. Kada roditelji i druga lica nemaju, ili nemaju dovoljno sredstava, država mora da ih obezbedi. Pravo na zakonsko izdržavanje prati se prvenstveno u kontekstu sadržine "roditeljskog prava", čiji su smisao, zapravo, mnogo pre i mnogo više, roditeljske dužnosti,4 one koje slede iz veoma široko postavljene obaveze staranja o deci. Možda je najbliže istini da je reč o skupu odgovornosti, dužnosti i prava koja imaju za cilj zaštitu ličnih i imovinskih prava i interesa (maloletne) dece,5 stoga što staranje, kao pojam ili već po sebi, upućuje na odgovornosti, obaveze. Ne treba zaboraviti da se, po pravilu, obaveza izdržavanje dece produžava i nakon punoletstva, u različitim modalitetima, ali najčešće uslovljeno 2 Up. st. 2 čl. 27. Konvencije; Videti Harju, A, Thorǿd, A.B, Child Poverty in a Scandinacian Welfare Context - From Children´s Point of View, Child Ind Res, 2010, DOI 10.1007/s12187-0109092-0, dostupno na: www.nfbo.org/getfile.ashx?cid=323121&cc=3&refid=1, odnosno stav da čl. 27 promoviše obavezu države, da, ukoliko roditelji, kao prvenstveno odgovorni nisu u situaicji da obezbede adekvatne uslove života za dete, država mora preuzeti tu obavezu; Videti i Let´s Talk About Rights, National Human Rights Consultation Toolkit, 2009, Australian Human Rights Commission, str. 3, dostupno na: http://www.humanrights.gov.au/sites/files/content/letstalkaboutrights/downloads/HRA_young.doc, 10.02.2015, gde se, nrp., kao jedan od nedostataka na nacionalnom nivou navodi nepostojanje posebnog komesara za decu i mlade koji bi promovisao i štitio sva prava dece (postoje u smislu promovisanja najboljeg interesa deteta, dakle, partikularno) , kao i da se dečija zaštita primarno ostvaruje kroz regulativu na nižem nivou a ne na federalnom. 3 Ipak, videti, u ovom kontekstu, čl. 69 st. 2 Prednacrta GraĎanskog zakonika RS, Knj. III, dostupno na: http://arhiva.mpravde.gov.rs/lt/articles/zakonodavstvo-aktivnost/gradjanski-zakonik, 10.02.2015, str. 32, gde se "država i roditelji", i to upravo tim redom, utvrĎuju kao odgovorni za obezbeĎenje maksimalnih uslova za ostvarivanje prava deteta. 4 Čl. 67. Porodičnog zakona Republike Srbije (u daljem tekstu "PZ RS"), Službeni glasnik RS, br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015, kao i Draškić, M, Porodično pravo i prava deteta, Beograd, 2009, str. 276-277. Prema Ponjavić, Z, Porodično pravo, Beograd, 2014, str. 272, reč je, pre svega , o pravu roditelja prema deci koje proističe iz roditeljskih dužnosti, slično, kao o "pravu i dužnosti", uz opravdanje da se na ovaj način ističe način vršenja ovog prava, odnosno "aktivno vršenje sadržaja prava", te da ono, zapravo i ne podrazumeva izbor da se nešto ne uradi, što bi sledilo iz apsolutnog karaktera ovog prava, Komar-Janjić, M, Porodica sa stanovišta prava, Pravni život, br. 7-8, 1995, str. 71. 5 Čl. 129 Porodičnog zakona Federacije Bosna i Hercegovina (u daljem tekstu "PZ F BiH"), prečišćeni tekst, Službene novine Federacije BiH, br. 35/05, Zakon o izmenama i dopunama Porodičnog zakona Federacije BiH, Službene novine Federacije BiH, br. 31/14, dostupno na https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/porodicni_zakon_Federacije_BiH.pdf, 22.01.2015. 134 �redovnim školovanjem, koje bi se moralo tumačiti kao "uredno", a ne kroz svojstvo "redovnog" školovanja, npr. "redovnog studenta" 6 Činjenica da se pravo na primeren životni standard Konvencijom direktno povezuje uz pravo deteta na razvoj, koje se, opet, formuliše i u kontekstu prava na život (čl. 6 st 2), takoĎe upućuje na zaključak o izuzetnoj važnosti ovog prava. On je, u praksi, najmanje nivo standarda dužnika kada su dužnici roditelji, ali i više od toga.7 Nacionalna zakonodavstva ga načelno promovišu, ali su problem i njegova konkretizacija u svakom pojedinačnom slučaju i nepovoljne društvene i porodične okolnosti. Praksa pokazuje da sudovi, u parničnim postupcima o zakonskom izdržavanju, često, ali i osnovano, vodeći računa o (nepovoljnim) okolnostima na strani dužnika izdržavanja, dosuĎuju iznose kojima se teško može obezbediti i sam opstanak, pa svojim odlukama idu kontra potrebi obezbeĎenja "primerenog standarda" dece. Ostvarivanje ovog pravu u sudskim postupcima, adhezionim ili samostalnim,8 naročito kada su u pitanju deca, ima niz posebnosti. Čini se, pri tome, da odluka o njegovom egzistiranju nije poseban problem, s obzirom da je zakonom regulisano u pogledu poverioca i dužnika kao i redosleda lica koja, osim roditelja, imaju ovu obavezu. No, već pri utvrĎivanju obima sud mora iskoristiti sve dopuštene, specifične procesne instrumente kako bi odlučio u najboljem interesu deteta, naročito u uslovima regulative koja obiluje pravnim standardima. Specifičan procesni instrumentarij posledica je primene niza posebnih načela koja su u postupcima za zakonsko izdržavanje, a najčešće i u svim postupcima iz porodičnih odnosa, relevantna. Adekvatnost jednog broja procesnih instituta cilju, a to je, generalno, pomenuti najbolji interes deteta, u 6 Više, Winkler, S., O uzdržavanju punoljetne djece, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka (1991) v. 35, br. 2, 2014, str. 610, kao i sudske odluke iz napomena br. 41-46, dostupno na: http://hrcak.srec.hr/index.php?show=toc&id_broj=10631, 10. 03. 2015., 7 Videti, npr, Odluku 8 Broj: P-675/2012-23, Općinskog suda u Vukovaru, od 10. veljače 2015, dostupno na: http://e-oglasna.pravosudje.hr/sites/default/files/os-vu/1446493.pdf, 10. 03. 2015, u kojoj se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III-2688/05, od 29. XI 2007, kojom se utvrĎuje obaveza roditelja da izdržavaju svoju maloletnu decu pri čemu ta obaveza nije ograničena materijalnim mogućnostima roditelja, što znači da su roditelji dužni izdržavati svoju maloletnu decu makar to bilo i nauštrb ličnog materijalnog standarda. Videti i odredbu čl. 215 PZ F BiH, odnosno da su roditelji dužni angažovati sve svoje mogućnosti i sposobnosti u izdržavanju dece. 8 Inače, postojanje parnice za razvod braka nije, prema stavu teorije, smetnja za to da zajedničko dete (ili deca) pokrene protiv jednog od roditelja samostalan postupak radi plaćanja izdržavanja, videti, Triva, S; Dika, M.,Gradjansko parnično procesno pravo, Zagreb, , 2004, str. 784, koji prihvataju stav sudske prakse izražen u odluci Vrhovnog suda RH, Rev 1383/82 - NZp 22-97. Ili, ne primenjuju se pravila o zabrani dvostruke litispendencije. Ipak, mogao bi se otvoriti problem kod izričitih zahteva istaknutih u bračnom sporu ili sporu za utvrĎivanje očinstva ili materinstva. On se, pak, u teoriji shvata samo kao "predlog o sadržini odluke" i nije obavezujući, stoga što o ovakvim pitanja koja se tiču dece sud odlučuje po službenoj dužnosti, tako Poznić, B, RakićVodinelić, V., GraĎansko procesno pravo, Beograd, 2010, str. 460. Dakle, reč je o odstupanju od načela dispozicije. Ovo utoliko pre vodi zaključku da nema zabrane paralelnog voĎenja bračnog spora, npr, i spora o izdržavanju, kao samostalnog. 135 �kojoj su meri i takva, ekskluzivna rešenja, primerena i dovoljna, da li je i u kom vidu moguće dalje prilagoĎavanje ili uvoĎenje novih, pitanja je koje se moraju stalno, iznova postavljati 2. Pravna priroda prava na zakonsko izdržavanje Obaveza (obligacija), odnosno pravo na (zakonsko) izdržavanje proističe iz za pravo relevantnih činjenica - brak, srodstvo i vanbračna zajednica, dakle iz porodičnih odnosa, a posledica je porodične solidarnosti, odnosno obaveze uzajamnog pomaganja u okvirima uže ili šire grupe lica povezanih porodičnim vezama.9 Obaveza je ureĎena zakonima koji regulišu porodične odnose, otuda i predznak "zakonska." 10 Tako, PZ RS, odredbom čl. 8 st. 1, izdržavanje odreĎuje kao "pravo i dužnost članova porodice odreĎenih ovim zakonom".11 Cilj zakonskog regulisanja ove obaveze (odnosno prava) svakako je, minimalistički gledano, obezbeĎenje osnovnih životnih potreba12 kada lice ne može samostalno da ih obezbede ili to ne može da učine u neophodnom obimu. 13 Čini nam se, 9 Ponjavić, Z, op cit, str. 353, 354. Draškić, M, op. cit, str. 355. 11 Prema odredbi čl. 281 Obiteljskog zakona Republike Hrvatske (u daljem tekstu "OZ RH"), iz 2014, dostupno na: http://www.narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2014_06_75_1404.html, 10. 03. 2015: "Uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova i srodnika u ravnoj lozi, kad je to predviĎeno ovim zakonom", odnosno u prvom je planu obaveza, dužnosti, što je u skladu sa konstatacijama teorije da je reč o izrazu porodične solidarnosti, odnosno dužnosti uzajamnog pomaganja u okvirima porodice (PZ RS, npr, samo u slučaju obaveze izdržavanja majke deteta, čl. 153, izlazi iz okvira porodičnih odnosa). Slično i odredba čl. 213 PZ F BiH, kao i čl. 231 PZ R Srpske. 12 Definicije izdržavanja su unekoliko različite u pravnoj literaturi. Vujović, R, Pravo na zakonsko izdržavanje po novom Porodičnom zakonu, Zbornik radova "Novine u porodičnom zakonodavstvu", Niš, 2006, str. 178, zakonsko izdržavanje objašnjava kao pravnu vezu (juris vinculum) koja je utemeljena na realnim porodičnim vezama koje nastaju iz braka, odnosno vanbračne zajednice i iz odnosa srodstva"; Ponjavić, Z, op. cit, str. 356, smatra da je reč o obavezi jednog lica da obezbedi sredstva za život drugom licu kome je to potrebno, dodajući konstataciju da u pravnom smislu izdržavanje predstavlja samo onu obavezu koja je snabdevena sankcijom, odnosno mogućnošću intervencije države koja joj mora obezbediti poštovanje, ali i da, pored podmirivanja osnovnih životnih potreba obuhvata i elemente koji zavise od načina života pojedinca i nivoa razvoja društva; Draškić, M, op. cit, str. 355, izdržavanje shvata kao pravni odnos izmeĎu dve odreĎene strane u kome jedna strana (poverilac izdržavanja) ima pravo da zahteva od druge strane (dužnika izdržavanja) odreĎeno davanje, koje se sastoji u obezbeĎenju sredstava za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Nalazimo i stav da je osnovni cilj ovog instituta "održanje života i zdravlja putem zadovoljavanja nužnih potreba člana porodice", dakle minimum minimuma, videti Jović, O., (Ne)mogućnost raspolaganja pravom na zakonsko izdržavanje, str. 280, Zbornik radova "Harmonizacija graĎanskog prava u regionu", Pravni fakultet Univerziteta u Prištini sa privremenim sedištem u Kosovskoj Mitrovici, 2003, dostupno na: http://pravnifis.rs/Download/Zbornik-Harmonizacija/HGPIII4.pdf, 02.03.2015 13 Indikativno je da se u starijoj literaturi govori o "potrebama", a ne osnovnim, egzistencijalnim ili nužnim. Tako, "Izdržavanje znači redovno snabdevanje jednog lica materijalnim dobrima u cilju podmirivanja njegovih potreba", Gams, A, Bračno i porodično imovinsko pravo, Beograd, 1966, str. 110; Mladenović, M, Porodično pravo, Knj. II, Beograd, 1981, str. 561-562, pod zakonskim izdržavanjem razume "dužnost i pravo članova porodice, kojim se obezbeĎuje redovno davanje u novcu ili u drugim materijalnim dobrima licu koje ne može samo obezbediti svoju egzistenciju, u 10 136 �ipak, da ovakav pristup, posebno kada su deca poverioci, mora ustupiti mesto širem ili onom koji promoviše standard "primerenih uslova". Pravo zakonskog izdržavanja je lično imovinsko pravi regulisano imperativnim normama. Posledica lične prirode ovog prava je, u okviru materijalnopravnih dejstava, nemogućnost prenošenja prava bilo kojoj vrstom pravnog posla, zatim da smrt primaoca ili davaoca izdržavanja vodi gašenju prava,14 a potraživanje na osnovu zakonskog izdržavanja ne mogu biti predmet kompenzacije sa drugim obavezama izraženim u novcu.15 Dalja konsekvenca je da se strane u ovom obligacionom odnosu koji je zakonom ureĎen u pogledu prava i obaveza, ne mogu o samom pravu na izdržavanje sporazumevati, konkretnije ne postoji mogućnost odricanja od prava na izdržavanje.16 Pravo na zakonsko izdržavanje ne zastareva,17 a isplaćeni iznosi se ne vraćaju, što se u slučaju izdržavanja dece opravdava izvršavanjem zakonske obaveze u okviru staranja o deci.18 Nadalje, ovo pravo se ostvaruje za buduće vreme, ali se, s obzirom na situacije kada se u adhezionim postupcima odlučuje o izdržavanju dece, može pojaviti problem od kog momenta se izdržavanje dosuĎuje (npr, od momenta podnošenja tužbe za razvod braka ili od momenta isticanja zahteva za izdržavanje, ako je izričito istaknut).19 Pomenimo u tom smislu čl. 306 OZ RH, upravo kada je izdržavanje dece u pitanju, kojim je dopušteno da maloletno dete zahteva izdržavanje za prošlo vreme (up. čl. 289. OZ RH). Visina dosuĎenog izdržavanja je promenljiva, odnosno može se povisiti ili umanjiti usled promene okolnosti na osnovu kojih je doneta odluka o visini sume izdržavanja.20 cilju podmirivanja svih njegovih potreba (potpuno izdržavanje), ili samo jednog dela njegovih potreba (delimično izdržavanje)"; 14 Videti odredbu čl. 167 st. 1 t. 2 PZ RS Tako i sudska praksa, npr., Gž br. 6803/99 - P. br. 8993/89, kao i Gž. 7405/00, presuda Okružnog suda u Valjevu, od 14. 03. 2000, da je pravo na izdržavanje lično imovinsko pravo, ne ulazi u zaostavštinu i ne prelazi na naslednike, dostupno na: http://www.advikatsimic.rs/html/sudska_praksa.html, 23.01.2015. 15 Videti odredbu čl. 341 t. 5 Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu "ZOO"), Službeni list SFRJ, br. 29/78, 39/85, 57/89, Službeni list SRJ br. 31/93, Službeni list SCG, br. 1/2003 Ustavna povelja SCG 16 Videti, npr, čl. 8 st. 2 PZ RS; čl. 286 st. 1 OZ RH, kao i st. 2, da se: "Ovlašćenici prava na uzdržavanje mogu odreći već stečenih prava po osnovi uzdržavanja, odnosno mogu s njima raspolagati na neki drugi način", pri čemu se odricanje ili raspolaganje na drugi način ne primenjuje na izdržavanje maloletne dece i čl. 23 st. 3 Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu"PZ R Srpske"), Službeni glasnik Republike Srpske, br. 54/02, dostupno na: http://advokat-prnjavorac.com/zakoni/porodicni_zakon_RS.pdf, 10. 03. 2015, kao i čl. 213 st. 3 PZ F BiH. 17 Videti čl. 373 st. 3 ZOO, ali mogu zastareti pojedinačna davanja koja su dospela u roku od tri godine za svaki pojedinačno, zatim i čl. 372 st 1 i čl. 381 st. 1 i čl. 372 st. 1 ZOO i specifična pravila za dete kao poverioce prema roditelju koji ne živi sa njim iz čl. 289. OZ RH, 18 No, pravo regresa postoji za lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo takvu obavezu, i to od lica koje je bilo dužno da daje izdržavanje, npr., čl. 165 st. 1 PZ RS 19 Draškić, M, op. cit., str. 357 i Ponjavić, Z, op. cit., str. 360, kao i sudske odluke koje autori citiraju. 20 Čl. 164 PZ RS, čl. 285 OZ RH, čl. 263 st 1 PZ R Srpske, čl. 245 PZ F BiH 137 �3. Posebnosti primene procesnih načela, istražno načelo Delotvorna sudska zaštita svih prava iz okvira porodičnih odnosa, koja podrazumeva efikasnost postupka u kome se odlučuje o samom supstancijalnom pravu, ali i postupka prinudnog izvršenja, svakako je imperativ i obaveza prema čl. 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.21 Odnosi se na sve postupke, nezavisno od toga koja se prava štite, ali značaj pojedinih prava uslovljava i potenciranu zaštitu na nacionalnom i meĎunarodnom nivou. To se, primarno, postiže specifičnostima u odnosu na primenu niza načela graĎanskih sudskih postupaka, a kako je, pri tome, parnični postupak osnovni vid zaštiti porodičnih prava, pa i prava na uzdržavanje, to će pažnja biti usmerena na njegove posebnosti. Uobičajeno se, u ovom kontekstu, prati primena istražnog načela, načela poverljivosti, hitnosti i oficijelnosti, odnosno izuzeci od primene opštih načela parnične procedure, što korespondira okolnosti da su svi sudski postupci o pravima iz korpusa porodičnih prava i normirani kao posebne procedure. U okviru teme ovog rada zapravo je i najvažnije pomenuti prevagu 22 istražnog načela u odnosu na raspravno. Posebno se ovo tiče ovlašćenja suda pri utvrĎivanju iznosa zakonskog izdržavanja, odnosno potreba poverioca i mogućnosti dužnika od koji direktno zavisi. Kako su i u ovim postupcima stranke svakako ovlašćene da iznose činjenice i predlažu dokazna sredstva, uloga suda suštinski je dvojaka - on je dužan da, u skladu sa raspravnim načelom, podstiče, odnosno inicira da stranke prikupljaju i iznose procesni materijal, ali i da ga samostalno prikuplja. O tome da li je u oba slučaja reč o primeni inkvizitorskog metoda nema, meĎutim, u teoriji, saglasnosti. 23 Načini formulisanja ovog načela u zakonodavstvima država našeg regiona unekoliko se razlikuju, i mogu biti predmet tumačenja, ali i njegovo situiranje u sporovima iz oblasti porodičnih odnosa, ali je pravilo u postupcima za izdržavanje.24 Tako, PZ RS (čl. 205), ovlašćenje sud da utvrĎuje činjenice koje nisu sporne meĎu strankama, a može i samostalno istraživati činjenice koje 21 Konvencija je, uz dodatne Protokole, ratifikovana Zakonom objavljenim u Službenom listu SCG, MeĎunarodni ugovori, br. 9/2003 i 5/2005 22 Izraz koristi Poznić,B; Rakić-Vodinelić, V, Građansko procesno pravo, Beograd, 2010, str. 456, a na sličan način, kao o "pojačanim" inkvizitorskim ovlašćenjima suda" govore i Triva, S; Dika, M, Građansko parnično procesno pravo, Zagreb, 2004, str. 760. 23 Stanković, G, Osnovna načela parničnog postupka Republike Srbije, Zbirka radova "UnapreĎenje u sprovoĎenju ZPP: praksa u Srbiji i regionu", Beograd, 2006, str. 5; Čalija, B; Omanović, S, Građansko procesno pravo, Sarajevo, 2000, str. 55, koji konstatuju da se aktivna uloga suda u prikupljanju procesne graĎe odvija u dva stepena, ili u okviru raspravnog načela, tzv. nepotpuna inkvizitorska ovlašćenja, ili kroz tzv. potpuna inkvizitorska načela; Triva, S; Dika, M, op. cit, str. 178, 179, pak, vide ulogu suda u prvom slučaju kao "aktivnu poticateljsku" u okvirima raspravnog načela. 24 Tako, PZ RS, čl. 205, npr, prihvata za sve postupke "u vezi sa porodičnim odnosima", isto i PZ F BiH, (čl. 278 st. 4), za sve posebne parnične postupke (up. odredbu čl. 272) kao i Porodični zakon Republike Crne Gore (u daljem tekstu "PZ RCG"), dostupno na: http://media.cgocce.org/2013/06/10-Porodicni_zakon.pdf, 23.01.2015, (čl. 318), dok OZ RH (čl. 350, up. čl. 349 st. 1) ograničava primenu na statusne stvari, stvari roditeljskog staranja, ličnih odnosa i mera zaštite prava i "dobrobiti" deteta. 138 �ni jedna stranka nije iznela,25 dok, npr. OZ RH (čl. 350), ovlašćuje sud da utvrĎuje činjenice koje stranke nisu iznele u postupku i da dokazuju i činjenice koje su stranke priznale u postupku.26 Primetimo da je primena "ovlašćenje" suda, normativno gledano, ali obaveza zaštite najboljeg interesa deteta, njegove "dobrobiti", uslovljava, zapravo, obavezu suda da primeni istražni metod kada god proceni, posumnja, da stranke izbegavaju iznošenje procesne graĎe relevantne za spor, kada posumnja da je priznanje, ili prosto neosporavanje činjeničnih tvrdnji protivne stranke suprotno najboljem interesu dece. TakoĎe, utvrĎivanje najboljeg interesa deteta, kao načelo najvišeg ranga, uslovljava primenu istražne maksime u njenom najširem značenju, bez obzira na okolnost da stranke u sporu, po pravilu iznose svoje, različite verzije dogaĎaja, i predloge dokaznih sredstava. Praktična konsekvenca je da sud mora sve relevantne činjenice koje nisu iznesene u sporu da "istražuje", otkriva, a onda i "utvrĎuje", prikupljajući dokazna sredstva.27 Ili, istražno načelo ostvaruje cilj pojačane zaštite dece samo ukoliko se tiče i prikupljanja činjenične graĎe i dokazivanja spornih, nespornih, odnosno priznatih činjenica. 28 MeĎu nespornim svakako su u fokusu priznate činjenica, ali je, takoĎe, moguće pretpostaviti, da stranke koje samostalno učestvuju u postupku, iz najrazličitijih razloga - neznanja, neprepoznavanja, nesnalaženja, ne osporavaju navode protivnika. Ovo je, najčešće, posledica nemogućnosti plaćanja stručnog punomoćnika, a posebno je izraženo u uslovima nepostojanja funkcionalne besplatne pravne pomoći. Istražna uloga suda posebno je značajna u primeni standarda "mogućnosti dužnika" i "potrebe poverioca", 29bez obzira na to da nacionalna zakonodavstva daju izvesne kriterijume sudu za njihovu ocenu, utvrĎivanje konkretne sadržine u praksi.30 Za dužnika izdržavanja ovi se odnose na imovinsko stanje, primanja, mogućnosti sticanja uvećane zarade, mogućnosti zaposlenja, lične potrebe i dr., a za poverioca, posebno kada je to dete, najčešće na starosnu dob, lične prihode, imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnosti za zapošljavanje, zdravstveno stanje, obrazovanje i dr.31 Parametar za 25 Identičnu formulaciju daje i PZ RCG (up. čl. 318) Identično reguliše i PZ F BiH, odredbom čl. 278 st. 4, uz ograničenje koje se tiče situacija u kojima se zahteva sporazumni razvod braka 27 Up. čl. 205 PZ RS i čl. 350. OZ RH 28 PZ RS prihvata ovakav, ekstenzivan pristup, dok, npr., OZ RH obavezuje sud samo da dokazuje priznate, kao nesporne, činjenice. Interesantan je, u ovom kontekstu stav koji iznose Triva, S; Dika, M, op. cit., str. 760, koji, govoreći o primeni istražne maksime u postupcima iz porodičnih odnosa, pominju da je to u cilju "sprečavanja nedopuštenih dispozicija stranaka", mada kasnije generalizuju primenu na prikupljanje svih pravno relevantnih činjenica koje stranke nisu iznele i dokaza koje nisu predložile. 29 U teoriji se, sasvim ispravno, o visini alimentacije u konkretnom slučaju govori kao o jednačini sa dve nepoznate, videti Panov, S., Određivanje i promena visine izdržavanja - nekoliko dilema, Zbornik "Ostvarivanje i zaštita prava na zakonsko izdržavanje", Kragujevac, 2002, str. 77. 30 Ibidem, str. 77-80 31 Nivo obaveza dužnika izdržavanja nije, prema stavu sudske prakse, razlog umanjenju njegove obaveze koja je već utvrĎena, tako za "tekuća ulaganja" videti Gž 2639/11, od 19. 10. 2011, Bilten sudske prakse Apelacionog suda u Novom Sadu, br. 3/2011, a za "svojevoljno promenjene okolnosti", Gž 2 394/13, od 17- 07. 2013, Bilten sudske prakse Apelacionog suda u Novom Sadu, 26 139 �odreĎivanje sume izdržavanja je "najmanje" životni standard roditelja.32 Različita je i uloga suda, dok PZ RS govori o utvrĎivanju "visine izdržavanja", OZ RH, npr., obavezuje sud da utvrdi "ukupne materijalne potrebe deteta" koje se "odnose na: troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja i skrbi o djetetovom zdravlju" (čl. 311). Zaštitnu ulogu ima i regulisanje tzv. minimuma ukupnih materijalnih potreba za mesečno izdržavanje deteta, kao i minimalni iznos izdržavanja u Srbiji o kome, meĎutim, sud samo "vodi računa".33 34 Obaveza suda da utvrdi ukupne materijalne potrebe deteta ima smisla samo uz dodatni mehanizam proširenja njenih dejstava na druge obveznike izdržavanja, pa i državu, u slučaju da roditelj kao dužnik nema dovoljno sredstava ili ne ispunjava obaveze uredno.35 Jedan od procesnih mehanizama u ovom smislu je i proširenje tužbe na druga lica (tužene) od strane tužioca ili organa starateljstva, kako bi se obezbedilo dejstvo presude i na njih, ali ova vrsta suparničarstva uslovljena je pristankom novih tuženih.36 Obaveza dostavljanja odluke o ukupnim sredstvima za izdržavanje organu starateljstva ili centru za socijalni rad, po sebi je, meĎutim, nedovoljna.37 Tek ukoliko bi, kada se utvrdi ukupna suma neophodna za izdržavanje i da dužnik (dužnici) nisu u mogućnosti da je i podmire, sud morao da obavesti o tome ex offo, npr., organ starateljstva, kao što to predviĎa PZ F BiH,38 odnosno da se tada sredstva moraju osigurati iz budžetskih (utvrĎuje ovo kao dužnost države), postigao bi se viši nivo zaštite dece. U svakoj drugoj soluciji dostavljanje odluke pa makar i o ukupnim sredstvima potrebnim za izdržavanje vodi postupku za ostvarenje zakonom predviĎenih socijalnih davanja koji je dug i neizvestan. Pojačavajući uticaj istražne maksime u ovom kontekstu, dakle u utvrĎivanju ukupnih mogućnosti roditelja kao dužnika izdržavanja, OZ RH je, uz obavezu da sam prikaže ukupne neto prihode, odnosno sva stalna i br. 6/2014, dostupno na: http://www. sudskapraksa.com/bilten-sudske-prakse-apelacionog-suda-unovom-sadu.html, 15.03 2015. 32 Videti, npr., čl. 162 st. 3 PZ RS i čl. 311 st. 2 OZ RH, kao i čl. 160 PZ RS, čl. 307, odnosno i čl. 311 OZ RH, na osnovu koga se ukupne materijalne potrebe deteta odnose na "troškove stanovanja, prehrane, odijevanja, higijene, odgoja, obrazovanja i skrbi o zdravlju". 33 Videti čl. 160 st. 4 PZ RS, da se minimalna suma izdržavanja odreĎuje kao naknada za hranjenika odnosno lice na porodičnom smeštaju, a periodično je utvrĎuje resorno ministarstvo, ali Zakon ne koristi, kako je rečeno, pojam "ukupna suma potrebna za izdržavanje. Pomenuti minimalni iznos trenutno je 23 267, 00 dinara, na osnovu odluke Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, br. 339-00-00002/2015, dostupno na: demo.paragraf.rs/documents/editorial/statistika/27_stat.htm, 12. 03. 2015. 34 Način izigravanja pravila o "zaradi"odnosno plati od koje se procentualno odreĎuje iznos za izdržavanje pokazuje primer Ministarstva spoljnih poslova RS kada je u slučaju jednog ambasadora osnovica bila plata od 600 evra, ali ne i naknade koje je primao po osnovu uvećanih troškova života i uslova rada i naknade za izdržavanje članova porodice koje su iznosile ukupno 3 412,2 evra, dostupno na:http://www.teleprinter.rs/ razotkriveni-kako-ambasadori-plaćaju-manju-alimentaciju-tvrdeći-da-im-je-plata-600-evra.htnl, 10.01.2015 35 Videti Prednacrt GraĎanskog zakonika Srbije, Knj. III, op. cit., str. 79,80, čl. 193-197 36 Panov, S., op. cit., str. 81. 37 Prema čl. 427. OZ RH, čl. 308. st. 3 PZ F BiH, čl. 282 PZ RS 38 Čl. 237 PZ FBiH 140 �privremena novčana primanja, kao i popis imovine po zahtevu suda, dao ovlašćenje sudu da od relevantnih državnih organa i drugih nadležnih institucija, fizičkih i pravnih lica, traži sve podatke, ali i da uzme u obzir sve druge mogućnosti sticanja zarade u skladu sa godinama, obrazovanjem i radnom sposobnošću.39 Pri tome, njegove novčane obaveze mogu biti uzete u obzir samo ako traju duže vreme i nužne su za zadovoljenje osnovnih životnih potreba. Za pretpostaviti je da i onde gde nema ovakvih izričito utvrĎenih ovlašćenja suda on može, u okviru generalne primene istražnog načela, da traži podatke od nadležnih organa ili službi, ali zakonsko regulisanje potencira i daje na značaju. U ovom kontekstu može se pratiti i uloga Centra za socijalno staranje, odnosno organa starateljstva.40 Tako, OZ RH, reguliše i njegovu ulogu kao pomoćnog organa suda,41 odnosno obavezuje ga da po nalogu suda "utvrĎuje i dostavlja" podatke o porodičnim, imovinskim i socijalnim prilikama stranaka što upućuje na ulogu pomoćnog istražnog organa.42 Da je značaj Centra za socijalno staranje u Hrvatskoj u stvarima izdržavanja dece posebno potenciran govori i odredba čl. 319, o obavezi upozoravanja roditelja koji je pravnosnažno osuĎen da daje izdržavanje, posebno da ima i pravo na podnošenje krivične prijave za neispunjavanje obaveze.43 I PZ F BiH utvrĎuje dužnost organa starateljstva da na zahtev suda "pribavi sve podatke od značaja za donošenje odluke o izdržavanju.44 Nasuprot tome, PZ RS ne odreĎuje precizno ulogu organa starateljstva.45 U delu o postupcima za izdržavanje obavezuje se sud da mu dostavi odluku, a sam organ vodi evidenciju i dokumentaciju o izdržavanim licima (čl. 282). Da je njegova uloga prilično fluidna pokazuje i regulisanje postupka posredovanja, koji može biti poveren organu starateljstva,46 u kome je jedan od ciljeva, čak najvažniji, postizanje sporazuma o vršenju roditeljskog 39 Čl. 313 st 2,3 i4. OZ RH Čl. 12 PZ RS 41 Čl. 356 t. 2 OZ RH 42 Triva, S, Dika, M, op. cit., str. 182. Prethodni OZ RH, (NN, br. 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 25/11, 25/13, 05/15, čl. 278, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon, 20. 03. 2015, da brižljivo ispituje imovinske prilike stranaka, a posebno odgovaraju li iskazani prihodi stvarnom stanju. 43 Iz ove odredbe sledi i da dete ima pravo na privremeno izdržavanje u skladu sa posebnim propisom. 44 Vidi odredbu čl. 241 PZ F BiH 45 Teorija u Srbiji ga vidi kao "učesnika sui generis“, videti Poznić, B; Rakić-Vodinelić, V, op. cit, str. 105, a u sudskoj praksi, npr., u uslovima primene čl. 355 starog ZBPO RS, zauzet je stav da je dužan dati mišljenje o tome u kakvim se uslovima za život i razvoj nalaze zajednička deca i šta je potrebno preduzeti da se obezbedi njihovo vaspitanje, zbrinjavanje i izdržavanje, u situaciji kada jedan od bračnih drugova odbije da učestvuje u postupku mirenja, pa i samo na osnovu ostvarenih kontakata da drugim bračnim drugom koji saraĎuje, Gž. br. 5286/98 - P. br. 2713/98, kao i Gž. br. 146/2000 - P. br. 5162/99, da mišljenje Centra za socijalni rad o poveravanju deteta posle razvoda braka nije mišljenje veštaka, presuda Okružnog suda u Beogradu, dostupno na: www.advokatsimic.rs/html/sudska_praksa.html, 23. 01. 2015. 46 Čl. 232 st. 3 PZ RS 40 141 �prava.47Ovaj organ pominje se samo u kontekstu "psiho-socijalnog savetovanja" po pristanku supružnika, dakle, uloga je savetodavna. Pokazuje se nužnim da se preciziraju istražna ovlašćenja suda u utvrĎivanju stvarnih, realnih materijalnih prilika dužnika izdržavanja, preko specifičnih zadataka, ali i organa starateljstva, kada je reč o zakonodavstvu u Srbiji.48 Treba, svakako, podsetiti da se istražna ovlašćenja suda odnose na situacije u kojima nije postignut sporazum roditelja o vršenju roditeljskog prava, a kada je do sporazuma došlo, na ispitivanje da li je on u najboljem interesu deteta, kao i pri utvrĎivanju mišljenja deteta odreĎenog uzrasta u saradnji sa referentnim institucijama.49 4. Ograničenja načela dispozicije (oficijelnost) U osnovi se ograničenje primene načela dispozicije različito reguliše u porodičnim zakonima država u regionu. Uglavnom, jedinstveno se reguliše princip da sud nije vezan granicama tužbenog zahteva za izdržavanje, ali su u odnosu na dispozitivne radnje kojima se okončava parnični postupak priznanje i odricanje od tužbenog zahteva, sudsko poravnanje, presuda zbog propuštanja ili izostanka rešenja i dijametralno suprotna. Tako, PZ RS, pre svega, ne pominje ovakve vidove disponiranja u okvirima samostalnog postupka za izdržavanje. Sistematika zakona, odnosno isključenje ovih (svih ili samo nekih) načina okončanja za pojedine postupke iz porodičnih odnosa upućivala bi na zaključak da su svi oni dopušteni u postupku za izdržavanje, stoga što nisu izričito zabranjeni.50 Ovakvo zaključivanje problematizuje, meĎutim, način normiranje postupka za vršenje roditeljskog prava, u kome su pomenute dispozicije isključene odredbom čl. 271, a sud, ako nema sporazuma roditelja, odlučuje ovde, uz ostalo, i o izdržavanju (čl. 272. st. 2 PZ RS). Istovremeno, u teoriji je izrečen stav da se u svim sporovima za izdržavanje primenjuju pravila samostalnih parnica, što odgovara pravnoj sigurnosti, odnosno jednakim pravilima postupanja u istim pravnim stvarima.51 Pristup PZ F BiH (čl. 278 st. 1,2) je potpuno isključenje mogućnosti donošenja ovih presuda kao i zaključenja sudskog poravnanja. Izričita zabrana, u srpskom pravu,52 sledi jedino za presudu zbog propuštanja, stoga što se u sporovima iz porodičnih odnosa tužba ne dostavlja na odgovor tuženom (čl. 204 47 Videti čl. 241 st. 1,2 PZ RS, o svrsi nagodbe, odnosno čl. 245 st. 1 PZ RS, kojim se kao obavezni element nagodbe odreĎuju sporazum o vršenju roditeljskog prava, uz sporazum o deobi zajedničke imovine 48 Inače, odredba čl. 270, o davanju "nalaza i mišljenja" od strane organa starateljstva na zahtev suda tiče se samo postupka za zaštitu dečijih prava i postupka o vršenju roditeljskog prava, a ne i samostalnih postupaka za izdržavanje, npr. što sledi iz metoda regulisanja u PZ RS 49 Čl. 65 st. 6 PZ RS 50 Suprotno Poznić, B, Rakić-Vodinelić, V., op. cit, str. 472, odnosno formulacija "kao i u drugim bračnim i porodičnim sporovima". 51 Triva, S, Dika, M., op. cit, str. 784. 52 Videti i čl. 317 st. 2 PZ RCG 142 �st. 2 PZ RS).53 Čini nam se da i ovo rešenje za jedan broj posebnih parničnih postupaka, pa i za izdržavanje, treba analizirati sa aspekta povoljnosti i mana, imajući u vidu da u nizu zakona država u regionu nema ovog ograničenja u postupcima u vezi porodičnih odnosa uopšte. Jedno od prihvatljivih rešenja u odnosu na pomenute načine okončanja parničnih postupaka svakako daje OZ RH, koji, pre svega, prepoznaje razliku odricanja od prava ili dužnosti izdržavanja u odnosu na odricanje od tužbenog zahteva, dakle po pravnoj prirodi samih radnji.54 Dopušteno je donošenje presuda zbog propuštanja i izostanka ukoliko je dete tužilac, što ima smisao zaštite deteta, ali i sankcionisanja tuženog koji izbegava uključivanje u postupak. Generalno, u sporovima o izdržavanju deteta dopuštene su i presudu na osnovu priznanja i odricanja. U svim ovim situacijama opšti uslov je da je to u skladu sa "dobrobiti" deteta.55 Ili, disponiranje predmetom spora dopušteno je "uz nadzor suda". 56 Isti princip važi i u odnosu na izričito predviĎenu mogućnost zaključenje sudskog poravnanja u svim ovakvim postupcima.57 Pri tome, čini nam se, sudsko poravnanje je i najmanje sporna radnja disponiranja58 stoga što se svaki sporazum o poveravanju dece ili vršenju roditeljskog prava, a onda i o izdržavanju, proverava sa aspekta najboljeg interesa deteta, a predmet je način i(ili) visina izdržavanja.59 Uz to, treba uzeti u 53 Čl. 350 ZPP RS, odnosno uslove za donošenje presude zbog propuštanja Čl. 349, st. 1,3 OZ RH. U teoriji procesnog prava se odricanje i priznanje tužbenog zahteva, prema većinskom stavu, shvataju kao materijalne dispozitivne parnične radnje koje su odlučujući osnov za donošenje presuda, Poznić, B; Rakić-Vodinelić, V., op. cit, str. 366, 365., odnosno kao materijalne procesne dispozicije ili raspolaganja stranaka koje se odnosi na sam predmet spora, Triva, S; Dika, M., op. cit, str. 601, a šire videti kod Dika, M., Građansko parnično pravo, Knj. V, Parnične radnje, Zagreb, 2008, str. 307-311, kao i Dika, M., Presuda na osnovu priznanja, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 5-6, 2012, ste. 1885-1911, dostupno na:http://hrcak.srec.hr/index.php?show=toc%id_broj=8118, 15. 03. 2015. 55 Videti odredbe čl. 425 OZ RH, kao i Aras, S., Dispozitivne presude u sporovima o uzdržavanju djece, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta Rijeka (1991) v. 30, br. 2, 2009, dostupno na http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=4210, 10. 03. 2015, posebno str. 914-916, o mogućnostima za donošenje delimičnih presuda na osnovu priznanja i na osnovu odricanja, kao i Aras, S., Donošenje kontumacijskih presuda u sporovima o izdržavanju djece, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, br. 1, 2010, str. 255-314, dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=3953, 15.03.2015. U Srbiji se stavovi kreću u rasponu od potpunog negiranja mogućnosti da se u ovim sporovima donosi presuda zbog izostanka i zaključi sudsko poravnanje, npr, Poznić, B., Presuda zbog izostanka, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, 4, br. 3, 1956, str. 289, do dopuštanja takve mogućnosti, uz odreĎene uslove, npr, Vasić, Presuda zbog izostanka kao novi institut u našem pozitivnom zakonodavstvu, Naša zakonitost, 10-12/1955, str. 15-21; 56 Opšta kontrolna ovlašćenja suda u pogledu najboljeg interesa i eventualnu saglasnost centra za socijalni rad, kada je ona potrebna, prepoznaju se kao ograničavajući faktori, videti Aras, S., op. cit, str. 917. 57 Videti čl. 349 st. 5, kao i čl. 426. OZ RH 58 Petrušić, N, Konstantinović-Vilić, S., Ostvarivanje prava na zakonsko izdržavanje pred pravosudnim organima u Vranju, Bujanovcu i Bosilegradu, Vranje 2012, dostupno na: http://hrcvr.org/attachment/13/Istrazivanje%20%PRAVO%20NA%20ZAKONSKO%IZDRZAVANJE. pdf, 12.03.2015, str. 32. 59 Sudsko poravnanje je dopušteno o graĎanskim pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, što pravo na izdržavanje nije, ali je ovde i reč samo o dogovoru o načinu i visini 54 143 �obzir i prednosti koje ovakav vid okončanja spora ima u odnosu na presudu, pa i u pogledu izvršnosti. Obaveza suda da po službenoj dužnosti štiti najbolji interes deteta najopštijeg je karaktera i stoga barijera svim nedopuštenim stranačkim dispozicijama koje su mu suprotstavljene, a sud je izvršava primenom istražne maksime. To je i osnovni razlog uvoĎenju mogućnosti disponiranja predmetom spora u postupcima za izdržavanje, uopšte, pa i dece, u varijanti koja obezbeĎuje najpotpuniju zaštitu interesa dece. Kojoj, to bi moglo biti predmetom šire analize, s obzirom na prednosti i nedostataka dispozitivnih presuda. Izrada GraĎanskog zakonika Srbije u kome, u trenutnoj verziji, kao i u važećem PZ RS, nema o ovome izričitih rešenja, pravo je vreme za to. Napomenimo da su i u opštoj parnici radnje disponiranja tužbenim zahtevom predmet ocene suda u smislu protivnosti prinudno pravnim propisima, javnom poretku, pravilima morala i dobrim običajima (čl. 3 st. 3). Ne ulazeći u raspravu na temu javnog poretka, pa i javnog poretka u porodičnim odnosima, nameće se zaključak da je načelo najboljeg interesa deteta ovim pojmom zapravo obuhvaćeno, što potvrĎuje da sud po službenoj dužnosti o tome mora voditi računa.60 U kontekstu primene oficijelne maksime nužno je prokomentarisati i problem odreĎivanja privremenih mera u postupcima o izdržavanju (ali i šire, u postupcima u koje su, načelno, involvirana deca, odnosno njihova prava). PZ RS, naime ne reguliše izricanje privremenih mera, osim u postupku u sporu za zaštitu od nasilja u porodici.61 Stoga se moraju primeniti odredbe Zakon o izvršenju i obezbeĎenju.62 Nasuprot tome PZ F BiH odredbom čl. 249 st. 1 iznosa izdržavanja (up. odredbu čl. 161 sr. 2 PZ RS, npr.). Prednacrtom GraĎanskog zakonika RS (čl. 184) precizira se da se poverilac i dužnik mogu sporazumeti o visini doprinosa i načinu davanja, u pisanoj formi pred organom starateljstva, a overu vrši sud ili javni beležnik i da ima snagu izvršne isprave, Prednacrt GraĎanskog zakonika RS, dostupno na: http://arhiva.mpravde.gov. rs/lt/articles/zakonodavna-aktivnost/gradjankski-zakonik, 10. 02. 2015. Sporazumi, odnosno ugovori dobijaju sve više na značaju u regulisanju ličnih odnosa, o tome, npr., Ponjavić, Z., Ugovori kojima se uređuju lični odnosi u porodičnom pravu, Pravni život, br. 9/1998; Ponjavić, Z., Novo porodično zakonodavstvo - Proces privatizacije porodičnog prava, Novo porodično zakonodavstvo, 2006; Abramowisz, S., Contractualizing custody, dostupno na: http://www.google.rs/search?q=contactualization+in+family+law&ie=utf-8&oe=utf-i, 20.02.2015; Weinrib, L, Reconstructing Family: Constructive Trust at Relational Dissolution, 2002, dostupno na http://chicagounbound.uchicago.edu/journal_articles, 20 .02.2015; Hamilton, V., Principles of U.S. Family Law, 2006, str. 64, o štetnosti previše strogih imperativnih normi u odnosu na slobodu supružnika da regulišu svoje odnose ugovorom, a time i ograničenje njihovih prava, dostupno na: http://scholarship.law.wm.edu/cgi/viewcontent.cgi? article=1183&context=facpubs, 15.02. 2015. 60 Tako, npr., Hauser, J., Javni poredak u porodičnim odnosima, Pravni život, br. 9, 2000, str. 482., koji u okvire javnog poretka u porodičnim odnosima, shvatajući ga kao centar konvergencije individualnih interesa, svrstava vrednosti kao što su: monogamija, jednakost, sloboda volje, poštovanje ličnosti, interes deteta. 61 Čl. 198 st. 2 PZ RS 62 Zakon o izvršenju i obezbeĎenju, Službeni glasnik RS, br. 31/2011, 99/2011- dr. zakon. 109/2013 - odluka US, 55/2014 i 139/2014, čl. 293-297, privremene mere radi obezbeĎenja novčanog potraživanja, a o tome i npr., Rešenje Višeg suda u Novom Sadu, posl. br. Gž261/2013, od 30.12.2013., kojim je potvrĎeno Rešenje Osnovnog suda u Novom Sadu, posl. br. P2- 144 �ovlašćuje ne samo na izricanje ovih mera, nego i na izricanje po službenoj dužnosti u postupcima za izdržavanje maloletnog deteta ili deteta nad kojim je produženo roditeljsko pravo. I OZ RH predviĎa odreĎivanje privremenih mera u postupku za izdržavanje63 ali i druge specifičnosti, pa i izricanje ex offo u sporu u kome se rešava o izdržavanju deteta. Uslovi su uobičajeni, kako ih vide zakoni o izvršnim procedurama, ali je jedno od prihvatljivih rešenja da se smatra da postoji opasnost za lične ili druge važne interese predlagača ako se mere obezbeĎenja izdržavanja odreĎuju u korist dece, osim u slučaju povećanja iznosa izdržavanja u skladu sa povećanim mogućnostima roditelja.64 Kao podnosilac predloga može se pojaviti i Centar za socijalni rad, ako je ovlašćen na podnošenje predloga za izvršenje, a obim privremenog doprinosa je, načelno, koliko je neophodno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba poverioca. Pomenimo da je sasvim prihvatljivo i rezonovanje PZ FBiH (čl. 249. st. 3), u odnosu na uslove izricanja privremene mera, odnosno da je jedini uslov da se učini verovatnim postojanje činjenica od kojih zavisi pravo na izdržavanje, osim u postupku za utvrĎivanje očinstva ili materinstva. Porodični zakon Crne Gore, takodje, predviĎa izricanje privremenih mera ex offo, u postupku za izdržavanje dece i drugim postupcima u kojim se po službenoj dužnosti odlučuje o njihovom izdržavanju i ako u izdržavanju ne učestvuju oba roditelja sa odgovarajućim doprinosom.65 Čini se neophodnim da se i u porodičnom pravu Srbije reguliše izričito izricanje privremenih mera u postupcima za izdržavanje, a kada je tužilac dete i ex offo, bez obzira na to da osnov ovakvom postupanju suda može biti i Ustav RS, odnosno načelo posebne zaštite, 66kao i čl. 6 PZ RS, odnosno dužnost "svakoga" da se rukovodi najboljim interesom deteta "u svim aktivnostima koje se tiču deteta". Razlog više je sadašnja primena opštih pravila izvršne procedure o privremenim merama, o čijoj se adekvatnosti može diskutovati.67 Morale bi se precizirati i posebne vrste privremenih mera, ili, barem odrediti da li su to one za novčane ili nenovčane tražbine.68 2721/13, od 26.11.2013, Elektronski bilten Osnovnog suda u Novom Sadu, 2015, dostupno na: http://www.bilten.osns.rs/presuda/sentenca?url=privremena-mera-3, 17.02.2015 63 Čl. 537-359 OZ RH, kao i čl. 536 o ostalim situacijama 64 Videti i čl. 538 st. 1 OZ RH, a u slučaju postupka za osporavanje očinstva ili materinstva, kada se mora učiniti verovatnim da je lice protiv koga se mera odreĎuje roditelj deteta (st. 2) 65 Čl. 369 st. 1 PZ RCG 66 Čl. 66 Ustava RS, Službeni glasnik RS, br. 98, 2006 - posebna zaštita odreĎenih kategorija lica, ali i dece. 67 Istraživanja pokazuju da se privremene mere retko traže, a kao razlog prepoznaje se hitnost alimentacionih parnica (navodno brzo ostvarenje trajne zaštite) i nedovoljna informisanost i neznanje stranaka, Petrušić, N., Privremene mere radi izdržavanja u parnicama iz porodičnopravnih odnosa, u: Ostvarivanje i zaštita prava na zakonsko izdržavanje, Pravni fakultet u Kragujevcu, 2002, str. 157-172. Organ starateljstva bi, takoĎe, imao pravo kao učesnik sui generis i da ih zahteva i da zahteva sprovoĎenje, ali je pitanje koliko to i čini u praksi, pa bi i ulogu organa starateljstva trebalo precizirati u ovom smislu. 68 Ibidem, str. 164-167. 145 �5. Hitnost postupanja, pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku Hitnost postupanja svakako je jedna od garantija efikasnom ostvarenju sudske zaštite. U postupcima o zakonskom izdržavanju načelo hitnosti,69 odnosno naročite hitnosti70 je stoga ne samo prihvaćeno već se nizom posebnih procesnih rešenja nastoji na njegovoj primeni. Tako, PZ RS, predviĎa da se prvo ročište u postupku za izdržavanje zakazuje u roku od osam dana od dana prijema tužbe u sudu, a da sud drugog stepena mora odlučiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja žalbe. I iz zajedničkih odredaba PZ RS o sudskim postupcima u vezi sa porodičnim odnosima sledi hitnost postupanja kroz odredbe o nedostavljanju tužbe tuženom na odgovor, sprovoĎenju postupaka koji se odnose na dete ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo na najviše dva ročišta, od kojih se prvo zakazuje tako da se održi u roku od 15 dana od prijema tužbe ili predloga u sudu i o dužnosti suda drugog stepena da o žalbi odluči u roku od 30 dana od dana dostavljanja žalbe.71 Ipak, evidentno je da u praksi postoje problemi pridržavanja rokova od strane suda pa se zaštita ostvaruje u postupku zbog povrede prava na suĎenje u razumnom roku, ali je to dug i put sa neizvesnim ishodom. Jedno od mogućih rešenja za ubrzanje postupka u stvarima izdržavanja dece svakako je poseban "pojednostavljeni" vanparnični postupak u stvarima izdržavanja deteta predviĎa OZ RH (čl. 474-477) u kome je dete tužilac, a roditelj sa kojim dete ne živi tuženi. Pored posebnih pravila nadležnosti, u cilju zaštite prava deteta, zakon naznačuje i da u predlogu mora biti odreĎen iznos u skladu sa čl. 314, skraćeni su rokovi dostavljanja predloga protivniku i podnošenja prigovora na predlog na osam dana, a ako se ne prigovori, sud bez održavanja ročišta i neobrazloženim rešenjem prihvata predlog. Ako protivnik prigovori postupak se nastavlja po pravilima posebnog parničnog postupka za izdržavanje. Rešenje se može pobijati samo zbog apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primene materijalnog prava. I neki dugi posebni vanparnični postupci iz OZ RHG imaju isti cilj. Tako, postupak za odobravanje sporazuma o izdržavanju (čl. 470-473)72 i postupak za odobravanje plana o zajedničkom roditeljskom staranju (čl. 461-469). I niz opštih odredaba za vanparnične postupke iz OZ RH ima značaja u kontekstu efikasne zaštite dečijih prava, npr., o mogućnosti da se rešenjem odredi neodložno izvršenje činidbe (čl. 443 st. 2), ovlašćenje suda da odluči da žalba ne zadržava izvršenje 69 Videti čl. 268 st. 3 PZ FBiH i čl. 263 st. 2 OZ RH Čl. 280. PZ RS, dok se za sve postupke u vezi porodičnih odnosa predviĎa hitnost postupanja ako se odnose na dete ili roditelja koji vrši roditeljsko pravo, videti odredbu čl. 204 st 1 PZ RS, kao i odredbu čl. 21 st. 2 Prednacrta Zakona o pravima deteta PS, dostupno na: http://www.ombudsman.rs/attachments/nacrt%2009.11-11-doc, 10. 03. 2015. 71 Videti i čl. 347 OZ RH 72 PZ RS u delu o samostalnom postupku za izdržavanje ne pominje sporazum o izdržavanju deteta, ali se iz konteksta odredaba o sporazumima roditelja o vršenju roditeljskog prava, posebno o samostalnom vršenju u kome se mora naći, uz ostalo, i sporazum o visini doprinosa za izdržavanje deteta od roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo, mora zaključiti da je sporazum moguć. 70 146 �ako se izriču mere kojima se štite prava i dobrobit dece (čl. 445 st. 4), odredbe o sredstvima prisile u postupcima, kakvo je prisilno dovoĎenje, oduzimanje isprava, zatvorske kazne i sl. za lica koja protivno nalogu suda ne preduzimaju neophodne procesne radnje (čl. 441), pravila dokazivanja (čl. 440) i niz drugih. 73 Efikasnosti parničnih postupaka uopšte, pa i onih za izdržavanje doprinose rešenja o tzv. vremenskom okviru za sprovoĎenje postupka,74 uz pomenuto ograničenje da će se postupak sprovesti "po pravilu" na najviše dva ročišta, pri čemu odrednica "po pravilu" svakako ne doprinosi hitnosti i omogućava sudijama odstupanja na koja je već upozoreno. No, postojanje vremenskog okvira ne znači da se ročišta ne mogu odlagati.75 Svako odlaganje, pak, uslovljava novi vremenski okvir. I drugi mehanizmi koji služe ubrzanju postupaka, npr., o tome da sud, opet "po pravilu", zakazuje jedno ročište za glavnu raspravu radi izvoĎenja svih dokaza ili da, ukoliko je potrebno održati više ovakvih ročišta, sud ih zakazuje "u najkraćem vremenskom razmaku" (čl. 309 st. 2,3 ZPP), svakako su od koristi, ali ne i dovoljna. No, bez obzira na to da su ustanovljeni izvesni procesni mehanizmi koji treba da doprinesu efikasnosti postupaka u vezi dečijih prava, pa i za izdržavanje, čini se da, barem u Srbiji, još uvek nisu u primeni najadekvatniji procesni instrumenti, a posebno se ovakav zaključak odnosi na adhezione parnice za izdržavanje. Odluke Suda za ljudska prava donesene protiv Srbije ukazuju na to da je u postupcima o poveravanju dece, a onda i izdržavanju, česta povreda čl. 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava, odnosno prava na suĎenje u razumnom roku, nedopuštenom dužinom trajanja parničnih, ali i izvršnih postupaka, kao i izvršavanja privremenih mera. 76 Posebna tema, kojom se zbog ograničenog obima ne možemo baviti je neizvršavanje sudskih odluka o izdržavanju, odnosno uskraćivanje izdržavanja.77 73 Prethodni OZ RH imao je takoĎe posebno pravilo i tome da će se podaci o adresi tuženog kada je tužilac dete tražiti po službenoj dužnosti od policijske uprave, a ako dostava ni tada nije moguća, postaviće se tuženom privremeni zastupnik (čl. 305b, 305c i 305d OZ RH), a ovakvo rešenje ima smisla s obzirom da je i dostavljanje tuženom u ovim postupcima otežano zbog različitih načina izbegavanja prijema. 74 Čl. 308 ZPP RS, inače svi zakoni država regiona predviĎaju primenu zakona o parničnom postupku za sva pitanja koja nisu posebno regulisana 75 Čl. 329 ZPP RS 76 Npr., odluke u slučajevima: Veljkov protiv Srbije, predstavka br. 23087/07, presuda od 19. 04. 2011, dostupno na: http://pescanik.net/up-content/PDF/Presude/Veljkov.pdf, 12. 03. 2015; Dimitrijević i Jakovljević protiv Srbije, predstavka br. 34922/07; Ristić protiv Srbije, predstavka br. 32181/08, presuda od 18. 01. 2011; M.V. protiv Srbije, predstavka br. 45251/07, presuda od 22. 09. 2009, dostupno na: http://www.zstupnik.mpravde.gov.rs. Uglavnom, odluke se odnose na postupke poveravanja, odnosno staranja o deci i njihovo izvršavanja, ali ne i na samostalne postupke o izdržavanju. 77 Petrušić, N., Konstantinović-Vilić, S, Ostvarivanje prava na izdržavanje - (ne)moć države, Zbornik radova "Vladavina prava i pravna država regionu", Istočno Sarajevo, 2014, o tzv. ekonomskom nasilju koje, u slučaju uskraćivanja izdržavanja posebno pogaĎa decu. Interesantne podatke daje istraživanje o (ne)efikasnosti parničnih i izvršnih postupaka za izdržavanje (obj. u radu iz napomene br. 57 ovog rada). 147 �TakoĎe, u kontekstu prava na pristup pravosuĎu (pravdi), koje ima rang osnovnog pravnog principa, obaveza je država da obezbede da niko ne bude "sprečen ekonomskim preprekama u svom nastojanju da ostvari ili odbrani svoje pravo pred sudom",78 izdvajaju se dva značajna pitanja. Prvo je pitanje besplatne pravne pomoći, drugo, osloboĎenje od prethodnog plaćanja troškova parničnog postupka. Zakoni o besplatnoj pravnoj pomoći su već doneseni u nekim državama u regionu, 79 negde su, već nedopušteno dugo, u fazi izrade.80 O njihovom značaju ne treba posebno govoriti u odnosu na postupke koji se tiču prava dece, pa i one o izdržavanju, u okolnostima sve većeg siromaštva kao posledice globalne ekonomske krize, a posebno u tranzicionim, pa i državama našeg regiona. VoĎenje sudskih postupak je, opšte je mesto, veoma skupo, a to značajno negativno utiče na realizaciju prava na pristup sudu. OsloboĎenje od prethodnog plaćanja troškova parničnog postupka je, u pravnom sistemu Srbije, pre svega, povezano uz mogućnost da se stranci prizna i pravo na besplatnu pravnu pomoć (besplatnog punomoćnika), odnosno ukoliko je stranka potpuno osloboĎena od plaćanja troškova postupka (takse i predujam za izvoĎenje dokaza i objavljivanje sudskih oglasa), ali se i ovo nerado koristi u praksi.81 Samo osloboĎenje, pak, uslovljeno je okolnošću da stranka nije, prema svom opštem imovnom stanju, u mogućnosti da ovakve troškove snosi.82 No, sud odluku o osloboĎenju donosi isključivo po predlogu stranke, ali može prikupljati podatke i obaveštenja o imovnom stanju stranke i po službenoj dužnosti.83 Uz konstataciju da su ovakva zakonska rešenja značajna garantija olakšanju procesnog položaja lica koja nemaju, ili nemaju dovoljno finansijskih sredstava za život, a onda i za voĎenje sudskih postupaka, treba reči da istraživanja pokazuju da do oslobaĎanja relativno retko i dolazi u praksi. Uzrok se prepoznaje u nedovoljnoj informisanosti stranaka o ovoj zakonskoj mogućnosti i ignorisanju zahteva od strane sudova, koji su posledica nedostatka sredstava iz kojih bi se troškovi predujmili.84 78 Petrušić, N., Pravo na pristup pravdi u svetlu novog ZPP, u: Pristup pravosuđu - instrumenti za implementaciju evropskih standarda u pravni sistem RS, Knj. 2, Zbornik radova, Niš, 2007, str. 167. 79 Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći RH, NN, 143/13, dostupno na: http://www.zakon.hr/z/286/Zakon-o-besplatnoj-pravnoj-pomoći, 13. 03. 2015; Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći CG, Službeni list CG, br. 20/2011, dostupno na: http://www.sluybenilist.me/PravniAktDetalji.aspx?tag={7AE2D296-5FF0-4907-9A65AF3A97D0BD4, 13. 03. 2015; Zakon o besplatnoj pravnoj pomoći Republike Srpske, Službeni glasnik Republike Srpske, br. 120/13, 63/14 80 Nacrt Zakona u RS, dostupno na: http://www.mpravde.gov.rs/sekcija/53/radne-verzijepropisa.php, 13. 03. 2015; 81 Čl. 170, u vezi čl. 168 i 169 ZPP RS, videti o tome kod Petrušić, N., op. cit, str. 167. 82 Čl. 168 ZPP RS 83 Čl. 169 st. 3 ZPP RS 84 Petrušić, N, Konstantinović-Vilić, S., op. cit, str. 33. 148 �6. Zaključak Značaj ostvarenje prava na zakonsko izdržavanje ne treba posebno potencirati, posebno u uslovima sve većeg siromaštva, pa i porodičnog i ličnog. Često iznosi koje sud dodeljuje za izdržavanje jedina sredstva i način da se obezbedi egzistencija izdržavanog lica. U odnosu na decu, specifičan problem čini to da se pomenutim sredstvima, uz životni egzistenciju, moraju obezbediti i ona koja imaju za cilj razvoj deteta - fizički, mentalni, duhovni, moralni i socijalni. Obaveze u ovom smislu imaju, primarno, roditelji i druga lica odreĎena nacionalnim zakonodavstvima, ali i država. sam sudski postupak, pak, mora biti efikasan, a procesni mehanizmi adekvatni pravnoj prirodi prava na izdržavanje i opštem cilju, odnosno odgovornosti delovanja u najboljem interesu deteta. Primena istražnog načela u najširem smislu čini se, stoga, kao neophodnost posebno pri utvrĎivanju ukupnih potreba deteta, ali i mogućnosti dužnika izdržavanja, a ovda, u slučaju da primarni dužnici nisu u mogućnosti da obezbede takva sredstva, neophodno je predvideti čvrste dopunske procesne mehanizme za obezbeĎenje iz budžeta države i olakšan način isplate. Analiza porodičnih zakona jednog broja država regiona ukazuje na razlike u pristupu načelu dispozicije, posebno u odnosu na dispozitivne presude i sudsko poravnanje. Povoljnosti, ali i mane ovih instrumenata su brojne, stoga je neophodno analizirati ih sa aspekta dopustivosti u alimentacionim parnicama i izričito normirati prihvatljivu varijantu koja omogućava zaštitu prava deteta na najvišem nivou, odnosno uz proveru sa aspekta najboljeg interesa deteta. Postoje i značajne razlike, dileme i problemi u primeni niza drugih procesnih instituta, od koji je ograničen broj pomenut i analiziran u radu. Sa aspekta pravnog sitema Srbije, moglo bi se zaključtiti da postojeća rešenja Porodičnog zakona nisu u dovoljnoj meri garantija efikasne zaštite dece u postupcima za zakonsko izdržaavnje pa je nužno, u postupku izrade GraĎanskog zakonika, koja je u toku, predvideti niz novih ili postojeća prilagodi ovim ciljevima. 149 �Dr sc. Dušica Palačković, full professor Law Faculty, University of Kragujevac Republic of Serbia RESUME Realization of the right to legal child alimony is often the only way for providing the means necessary for existence, as well as for the development of the child – physical, mental, spiritual, moral and social. The obligations in this regard have, primarily, parents and other parties determined by national legislations, but also the state. Judicial proceedings, in circumstances where the necessary resources are not provided spontaneously by the primary debtors of the obligation, must be efficient, and the procedural mechanisms must comply with the legal nature of the right to child support and the goal - the best interest of the child. Therefore, by applying inquisitorial procedure in the broadest sense, it is necessary to determine the overall needs of the child, and then, in the event that the primary debtors are not able to provide such resources, provide additional protection mechanisms - securing funds from the state budget and easier method of payment.. The analysis of family law in a number of countries in the region indicates differences in the approach to the disposition principle, particularly in relation to the dispositive judgments and the court settlement. The advantages, but also disadvantages of these instruments are numerous, therefore it is necessary to analyze them in terms of admissibility in alimony lawsuits and specifically standardize the acceptable option that enables the protection of the rights of the child at the highest level, with the verification from the point of the child’s best interest. There are considerable differences, dilemmas and problems in the application of a numer of other procedural institutes, out of which a limited numer was analized in this paper. From the aspect of the Serbian legal system, it could be concluded that the existing solutions of the Family Law do not sufficiently guarantee effective protection of children in proceedings for legal child alimony, so it is necessary, in the drafting of the Civil Code, which is in progress, to predict a series of new, or to adapt the existing solutions to these goals. Key words: civil proceedings for child alimony, inquisitorial procedure, еx officio, public hearing within a reasonable time, urgency of action 150 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2993 Title A name given to the resource PROCESNI INSTRUMENTI U FUNKCIJI ZAŠTITE PRAVA NA ZAKONSKO IZDRŽAVANJE DETETA Author Author PALAČKOVIĆ, Dušica Abstract A summary of the resource. Autorka u radu, polazeći od značaja procesnih rešenja za ostvarenje svakog supstancijalnog prava, pa i prava dece na zakonsko izdržavanje, analizira zakonodavna rešenje jednog broja država regiona i iznosi teorijske stavove o specifičnim načelima koja se u parnicama za zakonsko izdržavanje prihvataju i primenjuju. Prati način regulisanja i primenu, putem konkretnih procesnih instituta, pre svega istražnog i načela oficijelnog postupanja sudova, kao i prava na pristup pravosuđu, posebno principa suđenja u razumnom roku. Pri tome, pokušava da odgovori na pitanja koliko su, i da li su, adekvatni usvojeni procesni instrumenti koji se primenjuju u postupcima za izdržavanje, a pre svega da omoguće brzu, efikasnu, a onda i potpunu zaštitu dece kojima je izdržavanje neophodan, a često i jedini, izvor sredstava za egzistenciju i razvoj. Takođe, nastoji da prepozna nedostatke regulative i predlaže izvesne smernice za izmenu propisa koji regulišu ovu oblast. Ključne reči: parnični postupci za izdržavanje, istražno načelo, oficijelnost, suđenje u razumnom roku, hitnost postupanja Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015 Keywords Keywords. Article PeerReviewed H Social Sciences (General),K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3419 Title A name given to the resource PRODUCT - ORIENTED APPROACH TO EVALUATION: A CASE OF LANGUAGE ACQUISITION COURSE Author Author Güvendir, Emre ASLAN, Alper Abstract A summary of the resource. The present study aims at evaluating learners’ self-perceptions on the outcomes of language acquisition course implemented at the ELT department of Trakya University. In order to evaluate the language acquisition course, learners’ expected outcomes have been examined via a questionnaire with a participation of 87 learners. The overall findings proved that, in general, the expectations of the learners who have completed the language acquisition course are consistent with the expected outcomes of the course. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English