211 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/f57b6a1b2a199bd385af5b20ef7a91d3.pdf 09bb6cf9e8a8962f6f63bd901710aaef PDF Text Text Journal of Education and Humanities Volume 3 (1), pp. 43-52, Summer 2020 Original research paper ISSN 2566-4638 © International Burch University https://dx.doi.org/10.14706/JEH2020314 Politics and the Novel in a Post-Brexit World: Ali Smith’s Autumn Lejla Mulalić, PhD University of Sarajevo, Faculty of Philosophy, English Department Bosnia and Herzegovina lejla.mulalic@ff.unsa.ba Abstract: Hailed as the first great Brexit novel (Lyall, 2017), Ali Smith’s Autumn (2016) has been warmly welcomed by critics as a subtle analysis of the fractured national and personal identities in contemporary Britain. By repeatedly acknowledging the wounds inflicted on the British body politic by the divisive 2016 referendum, the novel yields readily to the new subgenre. As politics in the novel inevitably provokes criticism from the other side of the political spectrum, it comes as no surprise that Autumn is read as an overtly intellectual middle class response to Brexit crisis, from those interested in the mindsets of Leavers and of the less visible Remainer segments of British society. Starting with the slipperiness of the terms “political novel” and “Brexit novel”, this paper discusses the ways in which Autumn addresses the complex inscrutable present alongside ghosts from the past. It examines the novel’s representation of Brexit’s divisive effect, and relates it to the inherent subversiveness of the novel as a genre. Finally, the paper identifies Smith’s ultimate political statement in her celebration of the transforming power of language. Keywords: Ali Smith, Autumn, Brexit, Novel, Politics. Article History Submitted: 16 June 2020 Accepted: 8 July 2020 �Journal of Education and Humanities Volume 3, Issue 1, Summer 2020 1. INTRODUCTION Autumn is the first novel in Ali Smith’s tetralogy, “Seasonal Quartet”. Released in 2016, the year of the controversial Brexit referendum, the novel consciously draws on the atmosphere of despondency and resignation that dominated Remainers, who were deeply worried for Britain’s future now that it was irrevocably tied to its own resources and the insular Shakespearean image of “the sceptered isle”. Hailed as the first great Brexit novel (Lyall, 2017), Autumn has been warmly welcomed by critics as a subtle analysis of the fractured national and personal identities in contemporary Britain. By repeatedly acknowledging the wounds inflicted on the British body politic by the divisive 2016 referendum, the novel yields readily to the new subgenre. As politics in the novel is bound to provoke criticism from other sides of the political spectrum, it comes as no surprise that Autumn is read as an overtly intellectual middle-class response to Brexit crisis, from those interested in other less visible Remainer segments of the British society, such as the immigrants, as well as the mindset of the Leavers. The urge to classify this novel within the empty Brexit literary landscape is one of the dominant features of the critical response, as university courses on “Brexlit” are being developed and the literary columns of reputable newspapers welcome the advent of a new genre. Although the strong political intertext of Autumn underlies its genre identity, Wally (2018, pp. 81-82) suggests that we should not classify it as a political novel; rather we should consider it an example of politics in a novel. Politics (Brexit) is not the thematic focus of Autumn, but it is the backdrop for the novel’s complex web of personal relations. Starting with the slipperiness of the terms “political novel” and “Brexit novel”, this paper discusses the ways in which Autumn addresses the complex inscrutable present alongside ghosts from the past. It examines the novel’s representation of Brexit’s divisive effect, and relates it to the inherent subversiveness of the novel as a genre. Finally, the paper identifies Smith’s ultimate political statement in her celebration of the transforming power of language. 2. THE FRACTURING OF BRITAIN’S POLITICAL LANDSCAPE In line with its pensive and melodious name, Autumn signifies the process of quiet transformation that follows the youthful exuberance of summer. Smith’s novel accordingly tells the story of the week after the frantic vote and media madness, when people begin to notice the cracks in the body of the state. Young protagonist Elisabeth Demand tries to pull together the fragments of her life as she keeps vigil by the bedside of her 101-year-old lifelong friend Daniel Gluck, whose prolonged sleep embodies autumn: a link or a crack between life and death. 44 �Politics and the Novel in a Post-Brexit World: Ali Smith’s Autumn Lejla Mulalić Metaphors and images of division and dismemberment create the background against which the story unfolds. When Elisabeth, an art history lecturer without permanent employment, tries to file an application for a new passport, she encounters an impenetrable wall of bureaucracy. The Post Office clerk informs her that her incorrectly proportioned photograph is “wrong in the head” (Smith, 2016, p. 25), and rejects her application. Elisabeth’s attempts to establish a bond with the clerk are drily rejected: Witticism, the man says, will make not a jot of difference to the stipulations which mean you can, in the end, be issued a passport, which you will need before you are permitted to go anywhere not in this island realm. In other words. Will get you. Nowhere. (Smith, 2016, p. 23) The image of the head, separated from the body in the photograph, invites comparison with the dismemberment of the body politic (i.e. the State) through the divisive referendum, while the clerk’s use of the poetic term “island realm” echoes Shakespeare’s Richard II and other literary texts that construct a notion of national identity embedded in insularity. However, as John Sutherland (2018) playfully notes, the long-cherished notion of Englishness articulated by John of Gaunt in Shakespeare’s play is inherently problematic: That’s all very well. But the real John of Gaunt was a French-speaking Plantagenet, born in the city of Ghent. In other words, he was a Belgian. What right does he of all people have to rhapsodise about England? Perhaps Brexiteers need to look elsewhere in Shakespeare’s work for inspiration. (p. 13) The island realm, also represented by the image of Elisabeth’s head, is to be politically and economically separated from the European Union, which implies that its inhabitants are effectively prisoners. This is especially hard for Elisabeth to accept, since her life has been moulded by the powerful influence of her much older friend Daniel, who introduced her to European art and cosmopolitan thinking. This enabled Elisabeth to transcend the limitations of her provincial upbringing, and her lack of travel opportunities. The concept of division and separation is further reinforced through the image of enclosed common land, electrified fences and security cameras in the village where Elisabeth’s mother lives. It unmistakably conjures moments in British history when the enclosure of land anticipated turning points: the eighteenth-century exodus of the rural population to cities, which enabled Britain’s rapid industrial growth, and the notorious Highland Clearances of the same period, which resulted in the eviction and emigration of the Scottish Highlanders to make space for profitable sheep farming (Stewart). In both cases, Britain’s political and economic landscape was irrevocably changed, bringing general prosperity but also misery to ordinary people. Although the novel is almost entirely embedded in the daunting present, references to the past are woven subtly into the narrative. They give us glimpses of Elisabeth’s childhood and Daniel’s extraordinary life, and summon moments of tension and division from Britain’s turbulent past, such as land enclosure. It is difficult to discuss a “Brexit novel” without contextualising Brexit alongside similar turning points in British history, when national identity was constructed 45 �Journal of Education and Humanities Volume 3, Issue 1, Summer 2020 or reconstructed. Besides its references to historical enclosures, Autumn invokes another historical landmark, a Brexit before Brexit: the sixteenth-century break from Rome, which separated Britain from the Catholic Church. England became a Protestant country and other parts of today’s UK followed, while Ireland remained Catholic. As historian Norman Davies (2000) explains: The ‘Break with Rome’ […] cut England off from the cultural and intellectual community to which she had belonged for nearly a thousand years; and it forced her to develop along isolated and eccentric lines. The English have had little chance but to take pride in their isolation and eccentricity. Indeed they have recruited it as a virtue. (p. 434) Links with the Continent “were severed by a self-inflicted injury” (p. 434). Metaphoric dismemberment dominates Davies’ representation of history and reinforces the links between Smith’s Brexit narrative and its sixteenth-century alter ego. The powerful impact of propaganda (such as anti-immigrant sentiments and “GO HOME” graffiti) is articulated in Smith’s novel by Elisabeth’s mother’s anti-Brexit speeches. I’m tired of the news. I’m tired of the way it makes things spectacular that aren’t, and deals so simplistically with what’s truly appalling. I’m tired of the vitriol. […] I’m tired of the violence there is and I’m tired of the violence that’s on its way […] I’m tired of having to wonder whether they did it out of stupidity or did it on purpose. (Smith, 2016, pp. 56-57) Similarly, Davies (2000) points out that “systematic state propaganda” created “an enduring English myth” (p. 426) of Tudor achievements. He maps the myth in its various manifestations: “The myth was set running by Thomas Cromwell […], clothed in golden words by William Shakespeare, reinforced by the Protestant Establishment of the seventeenth and eighteenth centuries and set in stone by the dominant ‘Whig Interpretation’ of history” (p. 426). In both Smith’s and Davies’ examples the purpose of propaganda is to construct a particular national identity. In the former, it is based on twenty-first-century ideas of self-sufficiency in the face of “harmful” EU regulations and uncontrolled immigration, while in the latter it revolves around the sixteenth-century mythridden concept of an ancient yet moderni English Protestant state, which naturally progressed to become a great parliamentary democracy. While Smith does not directly implicate the sixteenth century, she does identify the Thatcher era as a time that triggered a lack of empathy for immigrants and discouraged integration. Through a spokesperson on the radio we learn that self-policing and selfishness are considered virtues in place of empathy, and the notion of society is proclaimed untenable. To complete the dialogue, a second spokesperson retorts: “Get over it. Grow up. Your time’s over. Democracy” (p. 112). The full potential of Smith’s irony lies in the fact that the outcome of the Brexit referendum is democracy at work, which, nevertheless, has left a significant number of people in Britain silenced as they are forced to watch their lives irrevocably change. As I reread Smith’s novel during the coronavirus pandemic I could not ignore the ironic shift in Conservative ideology when Prime 46 �Politics and the Novel in a Post-Brexit World: Ali Smith’s Autumn Lejla Mulalić Minister Boris Johnson addressed the nation from self-isolation in March 2020. Johnson thanked the NHS staff for their tremendous efforts to fight the virus, and admitted, somewhat prophetically, that there was such a thing as society after all. In doing so he openly challenged the doctrine of his party predecessor Margaret Thatcher, by acknowledging that solidarity and genuine care for the well-being of communities might save Britain in the present global crisis, and renew the faith of its citizens in the shared values that bind them, irrespective of their differences. Given the urgency of the political matters in Smith’s novel and the newness of Brexlit as a subgenre, it is not surprising that Autumn has been criticised by those who expected more Brexit and politics and less literature in Smith’s writingii. One such reading resents that Smith “chose to represent the views of a white, British-born, middle-class liberal whose predictable views on Brexit are already vastly overrepresented in the media” (Bradley, 2017). The author of this review indicates that those most affected by the EU referendum, such as British Muslims, migrants, and those whose views do not reflect a simple binary opposition, have only a marginal presence in the novel. Autumn is found to lack genuine political conflict; the dominant political attitude is that of disappointment and resignation from characters who will not suffer the consequences of the referendum, because they are protected in their middle-class niche. Elisabeth’s economically independent mother is thinking of buying property “up there” (probably in Scotland) because she is not leaving the EU, and she has saved the opening of the Scottish Parliament on TV so she can savour its every word (“Wisdom. Justice. Compassion. Integrity.” [Smith, 2016, p. 197]) with her girlfriend. Although the devolution in 1999 and the referendum for Scottish independence in 2014 raised tensions in England over the potential break-up of the UK (intensified by Scotland’s overwhelming Remain vote in 2016), Smith’s novel transcends reductive national identities and loyalties: Elisabeth’s mother, as well as Smith, embrace Britishness as an unproblematic label in order to explore the complexities of personal relationships. Autumn’s anti-Brexit stance does not enforce an explicit political attitude. Rather it is embodied in Elisabeth’s deep friendship with her friend Daniel Gluck, a German Jew whose life refuses to be confined by national borders. This friendship reaffirms the bond between Britain and Europe, of which more will be said in the following section. 3. REAFFIRMING THE POWER OF THE NOVEL The previous section discussed Autumn’s representation of Brexit’s disruptive effects. It explored a critical response that found the novel unwilling to explore political views divergent from those of its author, and considered it to have more in common with a monologue or a Guardian column (Bradely, 2017). This idea is particularly important because it draws attention to the inherent contradictions of the democracy of the novel genre, which gives writers freedom of choice, and 47 �Journal of Education and Humanities Volume 3, Issue 1, Summer 2020 readers freedom of expectation and interpretation. Rebellious and subversive from its inception in the early eighteenth century, the novel has both instilled and undermined dominant ideologies. This partially explains the politically motivated criticism of Smith’s Autumn. In this section, I will discuss the ways in which Autumn reaffirms these premises of the genre, and invokes the power of the novel as its final political statement. In his brilliant analysis of the nature of the novel, Terry Eagleton (2005) mentions its indebtedness to other literary and non-literary forms, which makes it a “mongrel among literary thoroughbreds” (p. 1). Smith’s Autumn confirms this, being part-realistic narrative, part-modernist stream of consciousness and contemplation of art, and part-postmodernist collage of narrative techniques and nostalgic invocation of the past, while the mood of post-postmodernist renewed faith in truth and ethical consciousness eventually triumphs over political despair. Eagleton (2005) explains that the novel is a form particularly associated with the middle class, “partly because the ideology of that class centres on a dream of total freedom from restraint” (p. 2). This is exemplified in the canonical status of Daniel Defoe’s Robinson Crusoe, whose unliterary narrative draws strength from its absence of economic and political barriers and the triumph of Crusoe’s re-inscription of middle-class civilisation on a desert island. Middleclass ideology of liberalism and laissez-faire capitalism, however, go hand in hand with Crusoe’s being a slave-trader who genuinely believes in the “white man’s burden” doctrine. These factors have not diminished the popularity of Defoe’s novel; rather its contradictions have created a cultural space within which we can continually reread it in manifold contexts. When explaining the novel’s diversity and its scepticism of authority, Eagleton (2005) warns us not to take these terms literally, as “not all diversity is radical, or all authority oppressive” (p. 6). Another novel whose reception is inseparable from its sociopolitical context is Jane Austen’s Pride and Prejudice. The lack of visible markers to denote the novel’s turbulent historical context (the French Revolution, the Napoleonic Wars, and their impact on Britain) forces the reader to adopt Austen’s keen observations, and look for signs of revolution not in events and statements, but in subtle changes of mind and heart and moments of self-realisation. Austen endorses the Tory belief in the moral superiority of tradition, and portrays the upper class (including Mr Darcy) as the custodians of this tradition and national culture in the face of the violent social changes incurred by the French Revolution (Irvine, 2005, p. 61). She is, however, deeply aware of the inevitability of social and political change, and accordingly represents marriage across class barriers (between Elizabeth Bennet and Mr Darcy) as an ideological compromise, necessary to ensure that Britain stems the revolutionary threat (Irvine, 2005, p. 57). Nevertheless, Austen does not “hold up romantic love as a value transcending all social convention” (Kelly, 1989, p.117), as it is carefully integrated within the social order. The change takes place within the individual self, subtly regenerating society from within while preserving its hierarchies and institutions (Kelly, 1989, p. 117). As Eagleton remarks, the novel is a selfauthorising genre (2005, p. 7), so no fixed notions of diversity, (political) 48 �Politics and the Novel in a Post-Brexit World: Ali Smith’s Autumn Lejla Mulalić radicalism and the oppressiveness of authority should mould our reading. Another defining feature, as the name suggests, is that novels address “whatever’s new to us in the contemporary” (Smith, 2017, p. 42), even when they are about the past. Austen offers us a unique insight into early nineteenth-century England, shaped by its fear of revolution; Defoe explores the early eighteenthcentury concept of the self-confident homo-economicus and slave-trader; and Smith’s novel resonates with the contemporary political fragmentation of Britain along lines drawn by the Brexit referendum. In an article based on her 2017 talk at Goldsmiths University of London, Smith defines the contemporary as the age of Trump, and contextualises the novel (i.e. fiction) in a world in which truth is redundant. She claims that “in an age in which living by fiction means having powerful fictions politically, nationally, internationally foisted upon us, fiction lets us read and understand such fictions” (p. 43). Contrasting lies with fiction, she states that the former subvert truth, while the latter helps us “get to truth, maybe truth that’s difficult to articulate, and for which reason has had to take another shape” (Smith, 2017, p. 43). The novel is, therefore, a mode of knowing and understanding in a world constantly changing and contesting its own narratives. Smith’s preoccupation with truth echoes the politically charged notion of “post-truth”, which Oxford Dictionaries announced as its 2016 word of the year, thereby endorsing the arrival of a new cultural paradigm – postpostmodernism. The prefix “post” affirms an indebtedness to postmodernist doubt, while “truth” remains an elusive but necessary part of our existence (Gibbons, 2018). Although the cracks in the post-Brexit body politic widen in Autumn’s narrative, Smith’s most passionate political gesture in the novel is to reaffirm the act of reading and writing – another salient feature of the genre. The novel opens with Daniel’s dream of waking up on a beach. The 101-year-old is confined to his bed in an assisted care facility, decomposing like the grains of sand in his dream. We can feel it sifting through his fingers and filling his mouth before the feeling of sandiness gives way to the shock of being surrounded by dead bodies, next to which the living sunbathe in ignorance. Daniel overpowers death by madly pursuing the thought of sand in the way John Donne pursues his thought of tears in “Valediction: Of Weeping”iii: he plays with words to feel their scent and touch, and to stretch the boundaries of his literary conceit to their limits. The dream becomes a threshold between life and death, as Daniel wonders: “Can you be hungry and dead?” (Smith, 2016, p. 6) Daniel transforms ordinariness to extraordinariness throughout Elisabeth’s childhood. He teaches her to touch and imagine colours by describing to her the art of Pauline Boty, forgotten British Pop artist from the 1960s, and his great unrequited love. Elisabeth too becomes a teacher (a lecturer in art history), and writes her dissertation on Boty’s unacknowledged work, much to her supervisor’s disapproval. Rather than pillaging the past or pursuing what Frederick Jameson sees as a meaningless postmodern pastiche of bygone times and styles, the narrative strand on Boty renews the bond of past and present in a world falling apart. Elisabeth’s exploration of the 1960s London art scene helps 49 �Journal of Education and Humanities Volume 3, Issue 1, Summer 2020 her find her vocation as a teacher and as an interpreter of the past; it gives shape to her childhood memories of Daniel’s wondrous stories, as the images and colours he summoned for her now become recognisable in Pauline Boty’s work. Elisabeth’s decision to look after her lifelong teacher and friend in turn brings her back to her mother, whom she can now see without her former intellectual contempt. The novel thus enacts diverse ways of reading, which is one of Daniel’s early lessons: “Always be reading something, he said. Even when we’re not physically reading. How else will we read the world? Think of it as a constant” (Smith, 2016, p. 68). Because the political context of Smith’s novel is steeped in notions and images of fragmentation, it is natural that “only a re-affected, empathic language may heed the broken, inflected language of a political body that has for so long been alienated” (Bernard, 2019, p. 11). In line with the precepts of the emerging cultural paradigm of post-postmoderism, Smith insists on “our essential relationality – our connectedness as humans to one another in the globalizing world and with fictional characters as representations of our selves” (Gibbons, 2018). The language of empathy connects the characters in Autumn, and interlaces their narratives in a celebration of life as a form of incessant and avid reading of each other. The novel’s final question embodies this, as Daniel asks upon miraculously awakening, “What you reading?” (Smith, 2016, p. 258) 4. CONCLUSION Smith’s Autumn is deeply entrenched in the fragmentation of Britain’s political landscape after the EU referendum, but it transcends the Brexit reality to explore the autumnal interplay of life and death through Elisabeth and Daniel’s friendship. Smith upholds the power of language and empathy as a way of healing the contemporary world’s manifold divides. Accordingly, Elisabeth’s writing and teaching about Pauline Boty is a political gesture: as she inscribes the names of the forgotten women of British Pop art, Elisabeth simultaneously reestablishes her bond with her mother, and acknowledges that she never invested any real effort in getting to know her. The novel’s themes of disruption and healing are echoed in the author’s use of diverse discourses and styles. This is beautifully exemplified when Elisabeth problematises the gap between languages of dissertation and languages of passionate spontaneous thinking. The content and form of Autumn reflect and determine one another in pursuit of new ways in which to manage the contemporary. Many things are uncertain in this post-millennial world, but the survival of the novel as a genre is not one of them. It remains to be seen, however, how the novel will evolve and adapt to the vagaries of the post-Brexit reality. 50 �Politics and the Novel in a Post-Brexit World: Ali Smith’s Autumn Lejla Mulalić REFERENCES Bernard, C. (Dec. 2019). “It was the worst of times, it was the worst of times. Again': Representing the Body Politic after Brexit”. Etudes Britanniques Contemporaines. 57, 1-8. https://doi.org/10.4000/ebc.7401 Bradley, K. (2017, Mar 12). Review: Ali Smith’s Autumn, the first Brexit novel. Revolutionary Socialism in the 21st Century (rs21). Retrieved from https://www.rs21.org.uk/2017/03/12/review-ali-smiths-autumn-the-firstbrexit-novel/ Davies, N. (2000). The Isles: A History. London, Basingstoke and Oxford: Papermac Macmillan. Donne, J. Weeping: Of Valediction. Retrieved from https://www.poetryfoundation.org/poems/44132/a-valediction-of-weeping Eagletone, T. (2005). The English Novel: An Introduction. Oxford: Blackwell Publishing. Gibbons, A. (2019, Feb 18). Postmodernism is dead. What comes next? Times Literary Supplement February. Retrieved from https://www.thetls.co.uk/articles/postmodernism-dead-comes-next/ Irvine, R. P. (2005). Jane Austen. New York: Routledge. Kelly, G. (1989). English Fiction of the Romantic Period 1789-1830. London: Longman. Lyall, S. (2017, Feb 17). From Ali Smith, it’s the first great Brexit novel. The New York Times. Retrieved from https://www.nytimes.com/2017/02/17/books/review/autumn-alismith.html Lynskey, D. (2019, Aug 24). Is the political novel dead? The Guardian. Retrieved from https://www.theguardian.com/books/2019/aug/24/is-the-politicalnovel-dead Smith, A. (2016). Autumn. New York: Anchor Books Smith, A. (2017, Oct 15). Ali Smith’s Goldsmiths Prize lecture: The novel in the age of Trump. When politics is built on fictions, it’s fiction that can help us get to truth. New Statesman. Retrieved from https://www.newstatesman.com/culture/books/2017/10/ali-smith-sgoldsmiths-prize-lecture-novel-age-trump Stewart, T. The Highland Clearances. Retrieved from https://www.historicuk.com/HistoryUK/HistoryofScotland/The-Highland-Clearances/ Sutherland, J. (Sept 2018). ‘Brexit Lit’. Literary Review. 468 Retrieved from https://literaryreview.co.uk/brexit-lit There is such a thing as society, says Boris Johnson from bunker. (2020, Mar 29). The Guardian. Retrieved from https://www.theguardian.com/politics/2020/mar/29/20000-nhs-staff-returnto-service-johnson-says-from-coronavirus-isolation Wally, J. (2018). The return of political fiction?: An analysis of Howard Jacobson’s Pussy (2017) and Ali Smith’s Autumn (2016) as first reactions to the phenomena ‘Donald Trump’ and ‘Brexit’ in contemporary British literature. 51 �Journal of Education and Humanities Volume 3, Issue 1, Summer 2020 AAA: Arbeiten aus Anglistik und Amerikanistik, 43 (1), 63-86. https://www.jstor.org/stable/26556725 The Tudors took great pride in tracing their ancestry to King Arthur, while historian Geoffrey Elton introduced the myth that Henry VIII’s rule was the beginning of modern English government (Davies, 2000, p. 442). ii Commenting after his novel Middle England was not longlisted for the inaugural Orwell Prize for political fiction in 2019, Jonathan Coe said: “My response would be that sometimes there is a time to speak loud and clear,” [...]. “And anyway, as my character Doug Anderton says in The Rotters’ Club: ‘Subtlety is the English disease.’ I think it’s a peculiarly English thing, this recoiling from a novel whose political message seems too overt” (Lynskey, 2019). iii Let me pour forth My tears before thy face, whilst I stay here, For thy face coins them, and thy stamp they bear, And by this mintage they are something worth, For thus they be Pregnant of thee; Fruits of much grief they are, emblems of more, When a tear falls, that thou falls which it bore, So thou and I are nothing then, when on a diverse shore. i 52 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Title A name given to the resource Politics and the Novel in a Post-Brexit World: Ali Smith’s Autumn https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/26bfbfaa5fc92cad1b14a7d151d04719.pdf 18e96d04196f3fb518754372e97ae754 PDF Text Text 1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo Politics of English in the Arabian Gulf Alan S. Weber Pre-medical Department Weill Cornell Medical College in Qatar, Doha, Qatar alw2010@qatar-med.cornell.edu Abstract: The number of American, English and Australian branch campuses in the Middle East and North Africa (MENA) region almost doubled between 2000–2007 from 140 to 260, and Qatar and the United Arab Emirates (UAE) alone have established over 40 branch campuses during this period. The language of instruction at these institutions is primarily English, which is creating some tensions in the region related also to the rapid influx of other expatriate language groups including Urdu, Nepali, and Tagalog. Not only do native Arabic speakers fear the loss of cultural and linguistic heritage, as Gulf governments begin heavily investing in biotechnology, ITC capacity and research output (patents and peer-reviewed scientific papers) educated elites in the GCC countries are confronting the widespread use of English on the internet and the international science community. Policy makers, particularly in Qatar, UAE, and Saudi Arabia, are responding to the growing use of English by sponsoring cultural heritage museums and libraries, programs in digitization of Arabic heritage books, and funding research into real-time Arabic-English and English-Arabic machine translation. This contribution outlines the debates found both in scholarly journals as well as popular regional newspapers in English and Arabic on the use of the English language, and analyzes the cultural, political, and social context of these arguments. Key Words: English language–political dimensions, English instruction–Arabian Gulf (GCC) Introduction Although surpassed by Chinese and Spanish in numbers of native speakers, English may be one of the most influential languages both today and historically since the mid-19th century, primarily due to the industrial and military power of Great Britain and the United States and their Diaspora. The issues of world English and linguistic imperialism have been discussed extensively recently, no less so in the Arabian Gulf where Arabic is still the official and dominant language, even though in some Gulf Cooperation Country (GCC) countries with large southeast Asian expatriate labor forces, it may be becoming a minority language in terms of numbers of users. English has become a symbol of the westernization and modernization that has resulted from hydrocarbon revenues that fuel most of the Gulf economies. As these nations strive to diversify their economies, lower the rates of brain drain, and equip their citizens for participation in the global economy, English has taken center stage in many debates about religion, politics, and culture and the language has frequently been blamed directly for the erosion of Islamic values. In spite of the visible negative impacts that English may have on local cultures, many younger students entering the workforce appear to recognize the economic benefits of English and are resigned to its use in international business, law, and science. In response to the phenomena of expatriates supplanting Gulf nationals in the private sector workforce, primarily because expatriates command lower wages, GCC governments have launched national preferential hiring programs called variously Qatarization, Emiratization, Omanization and Saudization. Ironically the acquisition of English may be beneficial in these programs in helping to shift the national Arabic-speaking workforce out of the large public sector which is sometimes blamed for economic and developmental stagnation (over-inflated wages; rentier state model). Two studies on Emiratization, for example, by Al-Ali in 2006 and 2008 reported that low levels of English fluency present barriers to private sector workforce growth in the Emirates (Al-Ali, 2006, 2008; Mashood, 2009). Historical Background The linguistic and political influence of English on the Middle East region can be roughly divided into 3 broad historical periods: 1) Colonial period – beginning in the early 19th century, the United Kingdom cemented its power over India and many regions of the East, including Egypt, and direct contact with English speakers occurred through military, legal, and social linkages (colonization); after WWI and the defeat of the Ottoman Empire, England and France divided the Levant into mandates such as Transjordan, Palestine and Mesopotamia where English continued as an administrative language; 2) the rise of World English as a lingua franca – by the 60 �1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo mid-20th century, the United States had emerged as a dominant world power as Europe lay in ruins from two world wars; this rise paralleled the growing use of English in science, technology, and professional discourse. Sporadic attempts to establish English secondary schools and universities in the region also began in the 19th century, with the establishment such institutions as the American University of Beirut (founded 1866) and the American University in Cairo (founded 1919). As oil wealth increased dramatically in the Gulf nations circa 1960-80, countries increasingly sent nationals abroad for higher education degrees as they themselves began to acquire higher education infrastructure; 3) knowledge economy era (mid-1990s): based on a series of UNDP, IMF, and World Bank reports citing low knowledge production in the region, an explosive growth in western branch campuses and western-style educational models occurred in which the language of instruction is primarily English; after 9/11, student visas to western higher education institutes were increasingly difficult to obtain for Muslims, particularly from regions of suspected Al-Qaeda activity (Al-Zubaidi, 2010: 109). Specifically in the Arabian / Persian Gulf, England became involved in this region in the 19 th century due to its interest in protecting trade routes originating in British India and controlling piracy, as well as checking Ottoman Empire influence in the region. Trucial agreements were signed with Oman, Bahrain, Kuwait and Qatar between 1820 and 1916 and during this period these Sheikhdoms with loosely defined borders and tribal structures were known as the Trucial States or the Trucial Coast. There was only a small Christian missionary presence in the region and even after the discovery of oil in the 1930s and 1940s, there were no overt attempts to supplant the religion, culture, or language of Arabic-speaking peoples, and local Emirs ran their governments in a traditional manner, albeit with British advisors (Political Resident) and restrictions on alienating lands without British approval. However, during the early oil era when large transnational AngloAmerican corporations almost completely controlled the exploitation of petroleum reservoirs and simply paid out royalties to the ruling families, the power differential between English and Arabic can be seen clearly in this oil concession contract signed in 1934: ―This Agreement is written in English and translated into Arabic. If there should at any time be disagreement as to the meaning or interpretation of any clause in this Agreement the English text shall prevail (Oil Concession Agreement 1934)‖ (Frade, 2007:55). Cultural linguistics is important because historical language influences can powerfully impact the current attitudinal orientation of a society towards a former linguistic group, especially in the case of colonization. For example, Farrell, drawing on the study of El-Sayed, explains why the British model of education, now being rivaled by American institutions in the Gulf, has been so prevalent in Qatar. Farrell points out that ―El-Sayed (1991) maintains that British Standard English may be an appropriate choice for the target of instruction in some schools in Western Asia, such as the Doha English Speaking School (DESS) in Doha, Qatar. This school follows the British curriculum and hires teachers with UK-recognized qualifications. Furthermore, due to a history of British colonization, Qataris value British Standard English and are exposed to it through British media. They have greater access to British books and materials, and are probably more likely to visit the United Kingdom than other English speaking countries. Thus, teaching British Standard English would be the optimal choice for a teacher at DESS‖ (Farrell, 1991: 4). Interestingly, all of the institutions in Qatar Foundation‘s (founded 1995) newly established Education City are based in the United States, since the government now has stronger political links to that country, as Qatar hosts several U.S. CENTCOM bases. Qatar also makes use of the U.S. Liquefied Natural Gas technology which has led to the current economic boom in that country. In a perceptive and controversial article entitled ―Petro-Linguistics: The Emerging Nexus Between Oil, English, and Islam,‖ based on his Doctor of Education thesis on English-medium education in the UAE, Sohail Karmani has posited an oil-language-power nexus which he sees operating in the Arabian Gulf (Karmani, 2005, 2010). His general thesis argues that ―the decisions to initiate and facilitate the expansion of English [in the Gulf] were ultimately politically driven and wholly caught up in the global and regional struggle for greater control of the region‘s vital energy reserves‖ (Karmani, 2005:9-10). Karmani‘s work has charted the influx of the English language learning industry, as both an economic and cultural force, into Arabic speaking nations. He further argues that these forces, arising from the 1950s to 70s, are enmeshed in the political sphere and are mutually reinforcing: ―In their brief historical introduction on the origins of English for Specific Purposes (ESP), Hutchinson and Waters (1987) note that the oil crises of the 1970s vastly accelerated the development of the ELT profession and helped usher in a new unchartered era in the teaching of English as an international language. English, they observe, suddenly became big business and commercial pressures began to exert an extraordinary influence (Hutchinson & Waters, 1987). No longer simply a foreign language for casual study or a pastime to satisfy a personal linguistic curiosity, English was now destined to become a highly lucrative international commodity with an annual turnover of over $9.6 billion (Language Travel Magazine, 2004)‖ (Karmani, 2005:6). Another long quote from Karmani is introduced here since he has cogently summarized a phenomenon (the tremendous growth of English language teaching in the Gulf following the oil boom) that can be readily witnessed at conferences, book fairs, bookstores, career fairs, and secondary and tertiary institutions in most of the GCC countries: ―Predictably, an extraordinary influx of ESL instructors, teacher trainers, ELT textbook publishers, and language course providers shortly followed while also thousands of Gulf Arab students were 61 �1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo awarded lavish scholarships to study English in Britain, Australia, and the United States. And as the phenomenal expansion of English translated into huge windfalls for the ELT industry, it all of a sudden became evident to the key players (e.g., British Council, AMIDEAST, Longman, Cambridge University Press, Heinle & Heinle, etc.) that ―English‖ had now truly usurped an unwittingly powerful stake in the future development of the entire region‖ (Karmani, 2005:7). Critics have disagreed with Karmani‘s analysis of the motivations and impact of this development, but his approach is valuable in looking frankly at the economics of educational trends which are too often couched in terms of idealistic and misleading rhetoric. In response and contradistinction to Karmani‘s work, in particular his article entitled ‗English, ―terror‖ and Islam‘, Moroccan scholar Ahmed Kabel drew attention to the productive power of post-colonial English as a discourse of creativity, resistance and appropriativity: ―instead of considering English and its putative hegemonic discourses as an inhibitive and imposed encumbrance, we need to take into account how the language is constantly and unpredictably appropriated and creatively reshaped and expropriated to give voice to emerging agencies and subjectivities…. I suggest that appropriation, far from being drenched in a confrontational idiom, is a move towards new sites of collaboration and contestation, towards much wider human possibilities‖ (Kabel, 2007: 136). The English Language as Symbolic of Western Culture: Linguistic Imperialism and the ―Less Islam and More English‖ Debate Discussed at length by Robert Phillipson in 1992 in his influential monograph Linguistic Imperialism, Phillipson has demonstrated how English Language Teaching (ELT) has been implicated in ‗neocolonialist reconstruction‘ and imperialist aims. Numerous arguments for English as the best of all possible languages have been advanced in recent years in a wide variety of contexts – pragmatic arguments look at the sheer number of speakers, therefore laud English as the greatest facilitator of linguistic exchange. In addition, the internet was originally developed from United States networked military computers (ARPANET) and the structures of English and its semantic logic are embedded in computer codes and protocols; thus English has expanded its milieu to the international online ecosystem. A related Functionalist viewpoint argues that facility with English allows greater access to employment and the international business community. The arguments that English is ‗simpler‘, ‗more transparent,‘ ‗more logical,‘ or ‗lacks complicated grammar,‘ (the opposite is probably true due to numerous idiosyncratic variations and exceptions to rules) would be met with incredulity by anyone who has studied it as a foreign language. As Crystal points out about the rise in prominence of English in the 20th century, and global languages in general: ―A language has traditionally become an international language for one chief reason: the power of its people – especially their political and military power. The explanation is the same throughout history. Why did Greek become a language of international communication in the Middle East over 2,000 years ago? Not because of the intellects of Plato and Aristotle: the answer lies in the swords and spears wielded by the armies of Alexander the Great. Why did Latin become known throughout Europe? Ask the legions of the Roman Empire‖ (Crystal, 2003: 9). Imperialism can take numerous forms, such as cultural and linguistic, and both academic and popular discussions have arisen in the Gulf that English in the region has an underlying proselytizing, missionary and value laden subtext that may be at variance with or even contrary to Islamic values. As Ahmed notes, ―in the UAE, for example, the language issue has caused heated debates and controversies in the academic and political arenas. It is believed that the Arabic language and ‗national identities‘ are being ‗sidelined‘ (Hellyer, 2008). English is beginning to be seen as a threat, dominating all aspects of life in these countries‖ (Ahmed, 2010: 13). Elyas believes that Karmani, for example, has been explicitly arguing that English language dissemination has an ultimate goal of de-Islamization: ―As a consequence, Karmani believes that the teaching of English in this modern DNA age, as it has been practised in British Empire, serves as a tool for linguistic imperialism, cultural alienation, and in the case of Muslim countries a de-Islamization of a targeted nation‖ (Elyas, 2008: 36). The British Council (founded 1934), which has been heavily involved in the teaching, testing, and awareness of English language and culture internationally, has been active in the Gulf (since 1959, a British Council office has opened an office in each of the GGC countries). The Council itself admits that the ―cultural propaganda‘ issued by it is designed to promote English values and achievements, not excluding parliamentary democracy. One of the first areas targeted by the Council was the Middle East (Charise, 2007; Pennycook, 1994). Pennycook has examined the role that governments played in supporting EFL and ELT groups such as the British Council. One conservative Sheikh in Saudi Arabia has gone as far as to equate English with the language of the devil, etymologically linking the English word ―blease‖ [‗please,‘ Arabic has only one bilabial plosive] with ―Iblis,‖ the Arabic word for Satan. However, a study by Elyas in 2008 at King Abdul Aziz University found that studying another language does not necessarily diminish one‘s heritage and concluded that ―Saudi students agree (for the most part) that both the study of the English language and its culture are necessary in order to develop 62 �1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo their English comprehension. Thus, for these students, English does not appear to be an indication of an imperialistic purpose of Westernization of their Arabic identity‖ (Elyas, 2008: 45). The Rentier state model (a state which derives a large proportion of its GDP from renting resources to foreign companies) has created a situation in which oil-rich Gulf nations feel compelled by the pressures of modernity and the not so subtle hints from the IMF and UNDP reports to modernize, resulting in the belief that foreign expertise must be imported to solve these problems of development – but this results in underdevelopment of local resources, local talent and local problem solving skills. Thus Moody, drawing on the work of Coffman, believes that the growth and interest in English language teaching (ELT) in the region as well as the American model of education is part of a larger pattern endemic to consumption-based rentier economies: ―Similarly, Coffman (2003) places ELT in the context of a general tendency of Gulf Cooperation Council (GCC) countries to ‗import … foreign experts to perform the necessary technical and managerial functions‘ rather than to focus on issues and problems from a local perspective; this fact in his view accounts for the misguided assumption that ‗any quality university program of study must be as thoroughly American as possible‘ and the resulting ‗headlong rush toward adoption of the American education model‘‖ (Moody, 2009:100). On February 2, 2003, the Washington Post published Susan B. Glasser‘s article ―Qatar Reshapes Its Schools, Putting English Over Islam: Conservatives See Reform as Extension of U.S. Influence in Gulf‖ (Glasser, 2003:A20). The article, which described Qatar‘s K-12 educational reform entitled ―Education for a New Era,‖ sparked a number of debates. After the 9/11 attacks, both western countries, Gulf educators and intellectuals and reformers throughout the Gulf began to scrutinize Arabic-language textbooks and teaching methods, particularly in Saudi Arabia. The nations themselves viewed this interest and the subsequent suggestions for reform as intrusions into their cultural sovereignty. As Glasser writes, ―Elsewhere in the Middle East, the role of the United States in promoting such change has at times overshadowed the post-Sept. 11 education debate. ‗American occupation,‘ complained a Jordanian writer last week of a State Department initiative to promote education and other reforms. ‗American interference,‘ declared a Kuwaiti religious leader, Abdul Razak Shuyji, referring to curriculum-reform efforts. ‗A curriculum should present our own identity, our own history, our own religion,‘ Shuyji declared. ‗It's not for others to come and try to change it‘" (Glasser, 2003:A20). This article sparked critiques by Karmani and others, partially due to the superficial analysis of complex issues which is typical of journalistic writing. The uneasy tension between indigenous culture and expatriate workforces has been exacerbated by the recent building boom in the Gulf from high oil prices, especially in the Emirates where Emiratis now only make up approximately 15% of the entire population. As early as 2004, the GCC general secretariat (GCCGS) noted in the report The Comprehensive Development of Education at the GCC States that a growing educational concern was the ―Absence of cultural dimension in the educational process‖ (Abouammoh, 2009: 8). Gulf leaders have clearly recognized the role that education can play in maintaining cultural and linguistic heritage. Accomodationism and Bilingualism Many laborers in the Gulf hail from former English colonies (Pakistan and India) where English still exists as an important language. English therefore acts as a key lingua franca among different expatriate nationalities and between Arabs and expatriates (in particular Sino-Tibetan, Hindustani, and Austronesian language family speakers). In some Gulf countries, the expatriate population makes up over 81% (CIA, 2011). A common fear throughout the Gulf is the loss and degradation of Arabic as a written and spoken language: ―There are many within the Emirati and Arabic communities who are deeply concerned with the effect that such a language shift [to English] is having on the quality of the Arabic language used in the UAE. There is a lively debate in the press at the national level about the necessity to preserve and improve the Arabic language. It is a prime goal of the government in the UAE to preserve and protect Arabic culture and language and the federal government makes every effort through legislation to do so…. in Dubai, the National Strategic Plan for 2016 specifically emphasizes the need to enhance Arabic language and local culture in society. 2008 was named as the year of national identity by Sheikh Khalifa bin Zayed, President of the UAE, and Sheikh Mohammed bin Rashid, Vice President of the UAE, organized a national identity conference, the major theme of which was the degradation of the Arabic language‖ (Randall, 2010: 45). As Syed notes, many instructors from Western English-speaking countries who come to work in the Gulf do indeed lack the requisite cultural and linguistic knowledge necessary to bridge the sometimes wide gap in the teacher-student relationship. Cultural sensitivity training is rarely, if ever, provided by educational institutions in the region. When the author, a non-Arabic speaker who has since gained a functional proficiency in the language, began working in the Gulf six years ago at an American medical college branch campus, he was handed a one-page photocopied sheet of ‗do‘s and don‘ts‘ and was also pulled aside in the hallway by colleagues and given some informal advice on local Islamic sensitivities. This was the extent of cultural training that the institution offered. Syed writes: ―most teachers at the tertiary level [in the Gulf] are North Americans, Britons, 63 �1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo and Australians, with some Arab nationals. Although foreign teachers bring diversity into the classroom, and although some use contextually situated pedagogy, there are wide gaps in the expatriate educators' (especially non-Arabs') knowledge of local sociocultural communities and languages. Linguistic and cultural distance between learners and teachers is a serious factor in the Gulf EFL classroom. Reliance on foreign teachers has also limited the necessary work of training and developing local teachers. Only Saudi Arabia has made any significant inroads in training nationals as teachers‖ (Syed, 2003:338). Karmani has further alerted us to the power structure of English language training in the Gulf, and some of the disadvantages of using pedagogical materials produced in another country, even though English is a world language with well developed regional dialects that could encompass the lived experience of their populations in locally produced educational media. Large multi-national educational publishers, in a bid to make their products as flexible and neutral as possible for use in diverse language markets have been reluctant to make ELT materials as culturally specific as they should be. Karmani writes: ―The use, for instance, of culturally alienating and Islamically inappropriate instructional materials, methods, and approaches is still very much the order of the day [in the Arabian Gulf]. The other factor, and closely linked, is the sombre fact that the upper echelons of major regional ELT bodies like TESOL Arabia (www.tesolarabia.org) continue to be conspicuously filled by an exclusive corps of Anglo-Western TESOL practitioners, most of whom—to be fair—lack the most rudimentary knowledge about ―Islam‖ or even say a smattering of the most basic structures of the Arabic language.....‖ (Karmani, 2005:9). The often repeated notion that English is supplanting Arabic and carrying embedded hegemonic and imperialist messages, however, has been challenged in a number of studies. Charise in her 2007 survey of Gulf education writes: ―Despite the endorsement of English and its utilization in several functions in the Gulf, for the most part, English is not perceived as a threat to the prominence of Arabic. In these Islamic nations, political and cultural practices are based upon varying degrees of Shari'a law drawn from the teachings of the Qur'an. Because the sacred text of the Qur‘an is only formally recognized via the Arabic language, the influence of Qur‘anic teachings on political policy-making practically ensures the primacy of Arabic language in Muslim societies‖ (Charise, 2007). Likewise, Schaub in an article on the status of English in Egypt strongly doubts that English will ever replace Arabic as the everyday language of interaction among Egyptians (Schaub, 2000). A cross-sectional study of 1,176 Saudis by Al Haq in 1996 showed that using English did not make them more Westernized nor interfere with either their religious commitment or patriotism. In fact, learning English was viewed as a national duty in order to serve the state better and teach Islam internationally to nonArabic speakers (Al Haq, 1996:307). This language dualism – English as a functional global language necessary for modernization and Arabic as a sacred language, the language of the Qur‘an, which embodies Islamic identity, social values and spiritual commitment – has been noted in other Gulf nations also, such as the UAE. Clark observes, for example: ―The UAE has accommodated globalization by embracing global English within a policy of linguistic dualism whereby English is associated with business, modernity, and internationalism, and Arabic is associated with religion, tradition, and localism‖ (Clarke, 2007:584). A small number of Muslim educators believe that an "Islamic English" should be developed with its own rules and adaptations, such as spellings and religious terms. These same educators, according to Dhabi, ―are warning against the harmful consequences of exposing young minds to ‗English as a cultural language,‘ and some are working on eliminating all sorts of ‗offensive‘ cultural material from English Language Teaching textbooks…..‖ (Dhabi, 2004: 629). In a study of Pakistani English, Mahboob believes that this form of English does not implicitly transmit underlying messages of non-Western peoples‘ inferiority, and Pakistani English can evolve and adapt to the Pakistani worldview: ―while the Core varieties of English may indeed be intertwined with such messages, the new Englishes (of which Pakistani English is a good example) are rich new varieties which reflect and incorporate local – and in this case Islamic – philosophies, idioms, and cultures‖ (Mahboob, 2009:181). Another reasonable solution for balancing Arabic and English language needs is simply bilingualism. However, in some regions Arabic language education and education in general is underdeveloped, particularly in North Africa where the general public has been burdened by corrupt government, and educational development has been grossly neglected except for the elite. The authors of the United Nations Human Development Reports (such as Building a Knowledge Society, 2003), although of primarily Arabic heritage, have criticized current Arabic language teaching methods and aims, calling for a focus on a more practical functionalist Arabic for use in science, technology and business. However, many Gulf educators would strongly disagree with this approach, pointing to the role that Arabic plays in developing individuals who appreciate the richness of Arabic art, literature, poetry and the beauties of the Qur‘an. According to Dhabi, ―The United Nations Development Program reports on human development in the Arab world for 2002 and 2003 have pointed out with great emphasis the handicap that the Arabic language constitutes for Arab development. Important reforms are needed to make Arabic language pedagogy more function-oriented, more focused on the language arts, and on the skills 64 �1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo of reading and writing, rather than on aspects of formal aesthetics and on the rhetoric of display‖ (Dhabi, 2004:31). What the UNDP authors have not explained is why Arabic was flexible enough during the golden age of Islamic science to capture scientific ideas, including almost the entire body of Greek learning, and transmit it to a global scholarly audience stretching from Al Andalus to Cairo to Damascus to Baghdad. The answer probably has little to do with the Arabic language per se or how it is taught, but various political, economic and social factors (for example, modern Arabic states‘ low investment in knowledge producing activities and the negative impact of colonial forces on local knowledge production). What has developed in some Gulf nations can be best described as a bifurcated, rather than a bilingual, model of education and medium of instruction. The term bilingual implies some sort of exchange and accommodation between L1 and L2. Findlow‘s studies in the UAE revealed the existence of two parallel educational systems in the UAE. At one end stands the Egyptian-based UAEU, founded in 1976, in which a religious foundation was preserved, and at the other end the US-Canadian style Higher Colleges of Technology (HCT) founded 12 years later. ―The system became broadly bifurcated, until the exponential growth in numbers of [Higher Education Institutes] in the 1990s: UAEU (1977) following a traditional Egyptian model in which the link between religious and academic authority was to some extent preserved, and the Higher Colleges of Technology (1988) following a North American one‖ (Findlow, 2008: 9). Mouhanna has examined the issue of bilingualism extensively in his study of Math and IT courses at UAEU. Since science and math topics are increasingly only being offered in English across the Gulf, instead of Arabic, this development may limit student options and erode the ideal of producing bilingual graduates fully fluent in two languages: ―The university language policy based on the drive to produce bilingual graduates often means that students find it challenging to complete their degrees in a non-native language. To further exacerbate their difficulties, the tertiary institution‘s policy requires that courses be taught in the medium of English to the exclusion of the L1‖ (Mouhanna, 2010: 2). Conclusion Every aspect of the rise and dissemination of the English language in the Arabian Gulf has many more facets and subtleties than can be delineated in this short contribution. The issues are not academic or trivial – questions of national identity, heritage, knowledge production and culture are at stake. Both English speaking and Arabic speaking intellectuals are fully cognizant of the implications of English in the Gulf: some of the recent developments in this area may be unstoppable global forces that have been set in motion by historical circumstance. However, continuing debate and exchange may arrive at equitable and satisfying solutions for both native Arabic speakers and English and non-English speaking expatriates. References Abouammoh, A.M. (2009). The Role of Education: Trends of Reforms and EU-GCC Understanding. Riyadh: Center for Higher Education Research and Studies (CHERS). Ahmed, K. (2010). English in the Arab Gulf. Asian Journal of University Education, 6.1, 1-12. Al-Ali, J. (2006). 'Emiratisation in the local labor force of the UAE: a review of the obstacles and identification of potential strategies', Proceedings of the 20th ANZAM (Australian New Zealand Academy of Management) Conference on "Management: Pragmatism, Philosophy, Priorities", 6-9 December 2006, Central Queensland University, Rockhampton. Al-Ali, J. (2008). Emiratisation: drawing UAE nationals into their surging economy, International Journal of Sociology and Social Policy, 28.9/10, 365-379. Al Haq, F.A., Smadi, O. Spread of English and Westernization in Saudi Arabia, World Englishes, 15.3, 307-17. Al-Zubaidi, O. (2010). Arab Postgraduate Students in Malaysia: Identifying and overcoming the cultural and language barriers, Arab World English Journal, 1.1, 107-129. Charise, A. (2007). More English, Less Islam? An Overview of English Language Functions in the Arabian/Persian Gulf. 15 April 2011. Web. http://homes.chass.utoronto.ca/~cpercy/courses/eng6365charise.htm. 65 �1st International Conference on Foreign Language Teaching and Applied Linguistics May 5-7 2011 Sarajevo CIA Factbook. (2011). United Arab Emirates. 6 April. Web. https://www.cia.gov/library/publications/the-worldfactbook/geos/ae.html Clarke, M. (2007). Language Policy and Language Teacher Education in the United Arab Emirates, TESOL Quarterly, 41.3, 583-91. Crystal, D. (2003). English as a Global Language. 2nd ed. Cambridge: Cambridge UP. Dahbi, M. (2004). English and Arabic after 9/11, The Modern Language Journal, 88.4, 628-631. Elyas, T. (2008). The Attitude and the Impact of the American English as a Global Language Within the Saudi Education System. Novitas-ROYAL, 2.1, 28-48. Farrell, T.S.C., Martin, S. (2009). To Teach Standard English or World Englishes? A Balanced Approach to Instruction, World Englishes, 2, 2-7. Findlow, S. (2006). Higher Education and Linguistic Dualism in the Arab Gulf, British Journal of Sociology of Education, 27.1, 19-36. Findlow, S. (2008). Islam, modernity and education in the Arab States, Intercultural Education, 19.4, 337-52. Frade, C. (2007). Power dynamics and legal English, World Englishes, 26.1, 48-61. Glasser, S.B. (2003, February 2). Qatar reshapes its schools, putting English over Islam, Washington Post, A20. Kabel, A. (2005). The Discourses of Appropriation: A Response to Karmani (2005), Applied Linguistics, 28.1, 136-142. Karmani, S. (2005). Petro-Linguistics: The Emerging Nexus Between Oil, English, and Islam. Journal of Language, Identity and Education, 4.2, 87-102. Karmani, S. (2010). On Perceptions of the Socialising Effects of English-Medium Education on Students at a Gulf Arab University with Particular Reference to the United Arab Emirates. D.Ed Thesis. University of Exeter. Mahboob, A. (2009). English as an Islamic language: a case study of Pakistani English, World Englishes, 28.2, 175–189. Moody, J. (2009). A Neglected Aspect of ELT in the Arabian Gulf: Who Is Communication between? In Zhang, L. J., R. Rubdy, & Alsagoff, L. (Eds.). (2009). Englishes and Literatures-in-English in a Globalised World: Proceedings of the 13th International Conference on English in Southeast Asia, 99-119. Mouhanna, M. (2010). The Medium of Instruction Debate in Foundation Math and IT: What‘s the Role of L1?, UGRU Journal, Fall, 1-15. Mashood, N., Verhoeven, H., Chansarker, B. (2009). Emiratisation, Omanisation, Saudisation: common causes common solutions? The 10th International Business Research Conference, Dubai, U.A.E, 16th-17th April. Pennycook, A. (1994). The Cultural Politics of English as an International Language. Harlow, Essex, UK: Longman Group Limited. Phillipson, R.H.L. (1992). Linguistic Imperialism. Oxford: Oxford UP. Randall, M., Samimi, M.A. (2010). The status of English in Dubai, English Today, 26.1, 43-50. Schaub, M. (2000). English in the Arab Republic of Egypt, World Englishes, 19.2, 225-238. Syed, Z. (2003). The Sociocultural Context of English Language Teaching in the Gulf, TESOL Quarterly, 37.2, 337-341. Watson, D.T. (2004). The Role of English in the Provision of High Quality Education in the United Arab Emirates. M.A. Thesis. University of South Africa. 66 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 13 Title A name given to the resource Politics of English in the Arabian Gulf Author Author Weber, Alan S. Abstract A summary of the resource. The number of American, English and Australian branch campuses in the Middle East and North Africa (MENA) region almost doubled between 2000–2007 from 140 to 260, and Qatar and the United Arab Emirates (UAE) alone have established over 40 branch campuses during this period. The language of instruction at these institutions is primarily English, which is creating some tensions in the region related also to the rapid influx of other expatriate language groups including Urdu, Nepali, and Tagalog. Not only do native Arabic speakers fear the loss of cultural and linguistic heritage, as Gulf governments begin heavily investing in biotechnology, ITC capacity and research output (patents and peer-reviewed scientific papers) educated elites in the GCC countries are confronting the widespread use of English on the internet and the international science community. Policy makers, particularly in Qatar, UAE, and Saudi Arabia, are responding to the growing use of English by sponsoring cultural heritage museums and libraries, programs in digitization of Arabic heritage books, and funding research into real-time Arabic-English and English-Arabic machine translation. This contribution outlines the debates found both in scholarly journals as well as popular regional newspapers in English and Arabic on the use of the English language, and analyzes the cultural, political, and social context of these arguments. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2011-05 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed P Philology. Linguistics https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/9a45d09f4cc4597660fba6553c725801.pdf 0ec99a27732b7b0b8e3b204bd92604fc PDF Text Text �������ij ij ������������� https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/34d33aaad46461d50aba49e0be24ffce.docx c62416ad52de64bd72a99320197c3b26 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3091 Title A name given to the resource Politika zaštite potrošača u funkciji izgradnje unutarnjeg europskog tržišta Author Author PETROVIĆ, Anita Abstract A summary of the resource. Zaštita potrošača predstavlja samostalan segment jedinstvene komunitarne politike, koja se posljednjih nekoliko decenija konstantno razvija i unapređuje na nivou Europske unije, a sve u cilju nesmetanog funkcioniranja unutarnjeg tržišta. Kao što je već poznato, unutarnje tržište počiva na četiri ekonomske slobode, no da bi slobode kretanja roba i usluga bila ostvarene u punom opsegu, prava građana, koji djeluju na tržistu u cilju zadovoljenja osobnih potreba – potrošača, koji moraju biti zaštićena na istoj ili približno jednakoj razini. Iz tog razloga nezaobilazno je ukazati na položaj politike zaštite potrošača u primarnom, kao i u sekundarnom zakonodavstvu EU, budući da se kao osnovna mjera usklađivanja propisa država članica u ovoj oblasti koriste direktive. U fokusu pažnje bit će i pozitivna politika zaštite potrošača, imajući u vidu da je usklađivanje standarda zaštite prava i interesa potrošača neophodan preduvjet za uključivanje u zajednički tržišni prostor Europske unije. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/70f9da1dbf07a9764c05b350c05bd563.docx 791ae36df7edd5ae591766d9763c3541 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/48d658477520734624c93fd0c69de6eb.pdf abff3f4a3e22ef6cf6c5700c8a02c226 PDF Text Text Autor: Mr.sc. Sanja Kavaz Hukić Institucija: JU BKC TK Tuzla E-mail: sanja_kavaz@bih.net.ba POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA U PROCESU PRIDRUŢIVANJA EUROPSKOJ UNIJI: IZAZOVI ZA BOSNU I HERCEGOVINU Saţetak Jedno od glavnih političkih područja Europske unije i ključni element unutarnjeg tržišta je politika zaštite potrošača, kojom se osnažuju potrošači, te učinkovito štite njihova sigurnost i njhovi ekonomski interesi, a imajući u vidu bosansko-hercegovačke aspiracije za primitak u Europsku uniju, usklađivanje standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa standardima u Europskoj uniji, uz utjecaj prava konkurencije na zaštitu potrošača, predstavlja ozbiljan korak ka stvaranju konkurentne tržišne privrede i postizanju članstva u Europskoj uniji. Stoga se u radu najprije razmatraju politika zaštite potrošača u zemljama Europske unije i daje osvrt na prava potrošača, a u skladu sa strategijom politike zaštite potrošača Europske unije i strategijom rasta Europske unije (Europa 2020,) te novom programu za potrošače, odnosno finansijskom okviru kojim se nadopunjava navedena strategija, a zatim se razmatra položaj potrošača u Bosni i Hercegovini, posvećuje pažnja legislativnom i institucionalnom okviru zaštite potrošača, te državnom godišnjem programu za zaštitu potrošača za 2015. godinu. Na kraju se razmatraju i učinci njihove implementacije na zaštitu potrošača, očekivani efekti, i daje prijedlog mjera ne samo sa ciljem zaštite potrošača na nacionalnom tržištu, nego i sa ciljem da se Bosni i Hercegovini omogući ravnopravniji nastup na jedinstvenom tržištu Europske unije. Ključne riječi: politika zaštite potrošača, politika zaštite konkurencije, jedinstveno tržište, funkcionalna tržišna ekonomija �1. Uvod Jedno od najvećih postignuća Europske unije (dalje: EU) jeste uspostava jedinstvenog tržišta, odnosno teritorije bez unutarnjih granica ili drugih regulatornih prepreka za slobodno kretanje roba i usluga, ljudi i kapitala. Funkcionalno jedinstveno tržište potiče konkurenciju i trgovinu, poboljšava učinkovitost, podiže kvalitetu, pomaže snižavanju cijena, odnosno potiče ekonomski rast i omogućava lakšim, ne samo svakodnevno poslovanje europskim poduzećima, nego čini boljim i život potrošača. Ideja zajedničkog tržišta omogućila je oslobađanje resursa, utjecavši tako na snižavanje transakcionih troškova i efikasniju alokaciju resursa, te potičući razvoj konkurencije i inovacija, čime su i potrošači dobili bolji kvalitet, niže cijene, veću slobodu izbora, a europska privreda ojačana više nego i jednom drugom zajedničkom politikom. Europska komisija (dalje: EK) u 2015oj godini je u središte pozornosti stavila novu Strategiju jedinstvenog tržišta sa namjerom da omogući stabilnije i pravednije jedinstveno tržište, od koga će benefite imati i potrošači i drugi poslovni subjekti u EU-u. S tim u vezi EK će u 2016oj godini poduzeti mjere kako bi modernizirala standarde i ojačala jedinstveno tržište za robe, smanjila barijere u ključnim sektorima poput usluga, građevinarstva i trgovine na malo, omogućila uravnotežen razvoj zajedničke ekonomije, ali i kojima bi se spriječila diskriminacija potrošača, te ojačale preventivne mjere zaštite reformom postupaka obavještavanja.i Ono što na jedinstvenom tržištu direktno može naštetiti potrošačima jesu tržišne distorzije, odnosno poremećaji na tržištu izazvani ili postojanjem neravnopravnih tržišnih nadmetanja ili nedovoljne tržišne konkurencije. Postojanjem nekih od zabranjenih konkurencijskih djelovanja, poput monopola, oligopola, zloupotreba dominantnog položaja, koncentracija i sl., narušava se koncept slobodnog tržišnog nadmetanja, čime se ugrožava ne samo položaj poslovnih subjekata-direktnih konkurenata i privredni razvoj, nego i sam položaj potrošača. Konkurentna preduzeća stalno su pod pritiskom smanjivanja troškova proizvodnje, a time i cijene proizvoda, i poboljšanja kvaliteta istih, što se pozitivno reflektira na dobrobit potrošača, iz čega je jasna direktna korelacija između prava i politika konkurencije i politika zaštite potrošača. I zaštita konkurencije i zaštita potrošača podrazumjevaju postojanje adekvatnih legislativnih i institucionalnih okvira kojima bi se omogućavala fer tržišna nadmetanja i unapređivao tržišni položaj potrošača, ali oni podrazumjevaju i praktična djelovanja i njihove promocije među svim interesnim grupama uključujući i potrošače i poslovne subjekte-učesnike na tržištu, medije i sl.. Da bi se zaštitili potrošači u Europskoj uniji, pored prava i politika konkurencije sa kojima je zaštita potrošača usko vezana, donešen je i niz direktiva, uredbi i uputstava kojima su definirani uvjeti zaštite potrošača, strategija i standarda na razini EU-a, te zakona u nacionalnim pravnim sustavima koje je svaka država članica donosila. Tako je i Bosna i Hercegovina (dalje: BiH), iako još nije članica Europske unije, uspostavila legislativni i institucionalni okvir zaštite potrošača, obzirom da je usvajanje Zakona o zaštiti potrošača još 2002. godineii, bio jedan od zahtjeva Mape putaiii, gdje je upravo zaštita potrošača, između ostaloga, identificirana kao jedna od prioritetnih oblasti. Nakon toga je usvojena i novija verzija Zakona o zaštiti potrošača 2006. godineiv, kao opći propis o zaštiti potrošača, upostavljene su i agencije i institucije za zaštitu potrošača, te donešeni i mnogobrojni državni godišnji programi za zaštitu potrošača. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i priduživanju (dalje: SSP) 2008. godine između Bosne i Hercegovine Povjerenik Elżbieta Bieńkowska, odgovorna za unutarnje tržište, industriju, mala i srednja preduzeća, izjavila je, između ostalog, da je jedinstveno tržište u srcu europske integracije, da se mora zadržati utjecaj koji EU ima u svijetu, da se ambicioznim i pragmatičnim strategijama mogu postići rezultati, te da se mora izgraditi konkurentna privreda pri čemu Europa, da bi odgovorila na izazove konkurentnosti, nema vremena za gubljenje. Imajući to u vidu, aktivnosti koje su dogovorene, a kada su u pitanju potrošači i postizanje navedenih ciljeva, temelje se na poduzimanju mjera kojima bi se osiguralo da se potrošači ne suočavaju sa divergentnim cijenama, uvjetima prodaje ili isporuke, osim ukoliko je to opravdano objektivnim razlozima, te da nema neopravdanih razloga u tretmanu potrošača na temelju državljanstva ili prebivališta. European Commission, Deeper and fairer Single Market boosts opportunities for citizens and business, Published on: 28/10/2015, više na http://ec.europa.eu/growth/tools-databases/newsroom/cf/itemdetail.cfm?item_id=8529&lang=en&tpa_id= 1038&title=Deeper-and-fairer-Single-Market-boosts-opportunities-for-citizens-and-business ii „Sl. glasnik BiH“, br.17/02. iii Mapa puta (Road Map/Feuille de Route) dokument je koji je Vijeće ministara EU usvojilo u martu 2000. godine i kojim je definiralo 18 smjernica koje Bosna i Hercegovina treba ispuniti prije pristupanja izradi Studije izvodljivosti za otvaranje pregovora o zaključivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Evropska unija je u Mapi puta definirala političke, ekonomske i smjernice koji se odnose na poštivanje ljudskih prava, demokratiju i vladavinu prava. U ekonomskim smjernicama se pored ukidanja zavoda za platni promet, uspostave državnog trezora, uklonjanja svih barijera za trgovinu između entiteta, uspostave jedinstvenog bh. državnog instituta za standardizaciju, primijene Zakona o direktnim stranim ulaganjima i usvojanja zakona o restituciji, navode i usvajanje zakona o konkurenciji i zaštiti potrošača. Direkcija za europske integracije Bosne i Hercegovine, Mapa puta, više na http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4727&langTag=bs-BA iv „Službeni glasnik BiH“, br. 25/06 i 22/15 i �i Europskih Zajednicav utjecalo je na veći angažman u oblasti zaštite potrošača, osobito imajući u vidu da je u članu 76. SSP-a, Bosna i Hercegovina preuzela obeveze saradnje sa Europskom Zajednicom odnosno Europskom unijom u cilju usklađivanja standarda za zaštitu potrošača u BiH sa istim standardima u Zajednici. Efikasna zaštita potrošača neophodna je kako bi se osiguralo efikasno funkcioniranje tržišne ekonomije, a ovisi od infrastrukture radi osiguravanja nadzora nad tržištem i provedbe zakona u ovoj oblasti. U skladu sa navedenim u radu će se posvetiti pažnja i legislativnom i institucionalnom okviru zaštite potrošača u Europskoj uniji i u Bosni i Hercegovini, dati dati osvrt na najznačajnije akte i institucije, te ukazati na ciljeve i mjere kojima se isti mogu postići, a sve radi osiguranja adekvatne zaštite potrošača i unapređenja njhovog položaja na konkurentnom unutarnjem tržištu. 2. Politika zaštite potrošača – ključni element unutarnjeg trţišta U učinkovitoj i jedinstvenoj ekonomiji Europske unije, potrebno je da postoje jamstva da će potrošači i njihova prava biti žaštićena ukoliko bude potrebe, prvenstveno pri kupnji roba ili usluga iz drugih zemalja članica EU-a. Politika zaštite potrošača garantuje visoku razinu sigurnosti potrošača u mnogim područjima, od strogih primjena standarda koji se primjenjuju na sve proizvode do područja poput dobrih poslovnih običaja, obmanjujućih reklama, nepoštenih uvjeta ugovora, pokazatelja cijena i označavanja, prava putnika, i itd.. Politika zaštite potrošača Europske unije zasniva se na obaveznim direktivama i uputstvima kojima je reguliran minimalan prag obavezne zaštite potrošača u svakoj državi članici, a uporedo sa razvojem jedinstvenog tržišta Europske unije, kontinuirano raste i broj primarnih i sekundarnih akata koji se primjenjuju na njenoj teritoriji. Tijekom posljednjih 50 godina, Europska unija je donijela čitav skup pravila i politika kojima se osigurava visoka razina zaštite potrošača i putem kojih se potrošačima omogućava da imaju koristi od društvenog i privrednog napretka Europe. Nedavno usvojena Direktiva o pravima potrošača je ojačala zaštitu prava potrošača, osobito kroz usklađivanje niza pravila koji se primjenjuju na online ugovore. Pravovremena i učinkovita provedba i primjena novih pravila je od posebnog značaja. Također, pravila konkurencije su ključna u onemogućavanju postojanja zloupotreba dominantnog položaja, kartela i koncentracija na štetu potrošača. Nedavne inicijative uključuju tzv. Paket kvaliteta (engl. Quality Package) usvojen od strane Europske komisije u 2010. godini sa ciljem poboljšanja informiranosti potrošača o kvaliteti hrane kroz sveobuhvatne programe certificiranja. U julu 2011. godine revidirana je i Uredba o romingu čime se omogućilo da potrošači jednostavno prelaze na alternativne roming usluge. U nizu akata koje je Europska komisija predložila radi zaštite potrošača je i Zajednički europski zakon o prodaji, kojim bi se prevladale i prepreke koje proizilaze iz divergentnih ugovora, čime bi potrošači koji primjerice kupuju preko interneta imali veću zaštitu i pravnu sigurnost.vi Iako moderna politika zaštite potrošača u zemljama Europske unije uključuje i pomoć u rješavanju sporova potrošača i poslovnih subjekata (primjerice kroz alternativno rješavanje sporova i osnivanje europskih centara za zaštitu potrošača), dostupnosti jasnih, tačnih i dosljednih podataka o svakom proizvodu koji se kupuje, prilagođavanje prava ekonomskim i društvenim promjenama, pod zaštitom potrošača podrazumjeva se i šire informiranje potrošača, proces uvažavanja žalbi potrošača putem sudskog i vansudskog postupka, i sl.. Novi legislativni akti, Direktiva o alternativnom načinu rješavanja sporova potrošača (dalje: Direktiva o ADR)vii i Uredba o online načinu rješavanja sporova potrošača (dalje: Uredba o ODR)viii u Europskoj uniji su usvojene 2013. godine, te je njima europski zakonodavac omogućio lakše, brže i jeftinije rješavanje sporova, a državama članicama nametnuo obavezu uspostavljanja nacionalnih tijela koja će voditi postupke u ovim sporovima, a pridržavajući se obaveznih propisa i zahtjeva kvaliteta.ix Više o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine, sa druge strane, na http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/ssp/default.aspx? id=1172&langTag=bs-BA vi A European Consumer Agenda - Boosting confidence and growth, European Commission, Brussels 2012, str. 3 vii Directive 2013/11/EU of the European Parliament and of Council of 21 May 2013 on alternative dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Directive on consumer ADR) viii Regulation (EU) No 524/2013 of the European Parliament and of the Council of 21 May 2013 on online dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Regulation on consumer ODR) ix Ukoliko se legislativni akti Europske unije pravilno ne primjenjuju, odnosno ukoliko se politika zaštite potrošača ispravno ne provodi, potrošači mogu dobiti odštetu, a što zahtijeva bolju suradnju između zemalja EU-a. Sudski postupci mogu biti mnogo skupi i dugo trajati, osobito ako su izvan matične zemlje članice, te je, Europska Komisija, a da bi potaknula vansudske nagodbe, razvila načine rješavanja sukoba koji koštaju malo ili nimalo, putem online servisa za rješavanje sporova. Prema Uredbi o ODR Europska komisija će uspostaviti europsku online platformu za rješavanje sporova, tzv. ODR platformu, koja je posebno v �Također, 2015. godine je obilježena desetogodišnjica od kako je Europska komisija skupa sa nacionalnim vladama osnovala mrežu europskih potrošačkih centara u svih 28 zemalja članica Europske unije, Norveške i Islanda, kojom se promiče razumjevanje prava potrošača Europske unije i pomaže u rješavanju pritužbi potrošača koji su izvršili kupovinu u drugoj zemlji članici, online ili kada su na putovanju.x Europska potrošačka politika predstavlja partnerstvo između Europske unije, zemalja članica i njenih građana, a temelji se na dva temeljna načela utvrđena u Ugovoru o funkcioniranju Europske unije i to da sve radnje kojima se štite zdravlje, sigurnosti i ekonomski interesi potrošača, te promicanje njihovog prava na informiranje i obrazovanje trebaju biti poduzete na razini EU-axi, te da se zahtjevi za zaštitu potrošača moraju uzeti u obzir pri definiranju i provedbi drugih politika i aktivnosti u EU-uxii. Politika potrošača EU-a se redovito ažurira osobito imajući u vidu socijalne, ekonomske i ekološke promjene, kao i nove naučne dokaze i dostignuća.xiii Navedenim ciljevima, Europska unija doprinosi i primjenom mjera koje utvrđuju Europski parlament i Europsko Vijeće, u skladu sa redovnim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja sa Ekonomsko-socijalnim komitetom. Treba imati u vidu da utvrđene mjere ne sprečavaju niti jednu državu članicu da zadrži ili uvede strožije zaštitne mjere, a u skladu sa Ugovorima i uz obavještenje Europske Komisije. Provedba zaštite potrošača na teritoriji Europske unije zasniva se na načelima horizontalnosti (pri čemu se insistira na definiranju i realizaciji zajedničkih politika radi zaštite potrošača), subsidijarnosti (kao zahtjeva za neophodnim dopunjavanjem nacionalnih zakonodavstava u ovisnosti od potreba na lokalnoj, regionalnoj ili naconalnoj razini), te minimalnog usklađivanja (temeljem kojeg države članice mogu da zadrže ili uvedu strožija pravila zaštite potrošača i više standarde u ovoj oblasti).xiv No unatoč visokoj razini zaštite potrošača u Europskoj uniji, zaštita potrošača još može i mora biti poboljšana osobito imajući u vidu pojavu novih izazova kao posljedica novih razvoja u tehnologiji, neodrživih obrazaca potrošnje i socijalne isključenosti. Ovi izazovi ujedno stvaraju i nove prilike. 3. Europska strategija zaštite potrošača za razdoblje od 2014 do 2020.godine Politika potrošača Europske unije za razdoblje od 2014. do 2020. godine temelji se na Europskoj agendi za potrošače (engl. European Consumer Agenda), što je nova strategija u skladu sa Strategijom rasta Europe – Europa 2020, i Programu za potrošače 2014-2020. (engl. Consumer Programme)xv kao finansijskim okvirom koji dopunjava strategiju. Četiri glavna cilja Europske agende za potrošače obuhvaćaju zaštitu od ozbiljnih rizika i prijetnji za potrošače (sigurnost), omogućavanje izbora na osnovu jasnih, tačnih i dosljednih informacija (informiranost), pristup brzim i učinkovitim načinima rješavanja sporova (prava i obeštećenje potrošača), te usklađivanje prava potrošača sa privrednim i društvenim promjenama, osobito onim vezanim za tržišta hrane, energije, finansija prometa i digitalnih proizvoda (provedba prava).xvi Jedinstveno tržište Europske unije jedno je od najvećih tržišta na svijetu koje omogućava građanima i poduzetnicima slobodno trgovanje izvan nacionalnih granica u svim državama članicama EU-a, te na Islandu, u Lihtenštajnu i Norveškoj, a potrošačima unutar EU-a daje bogati, fleksibilnu i kvalitetnu ponudu. Upravo je temeljna uloga politike EU-a za zaštitu potrošča pomaganje potrošačima da iskoriste te mogućnosti na najbolji mogući način, a davanjem aktivne uloge potrošačima na jedinstvenom tržištu, potiče se i privredni razvoj i pomaže da se EU oporavi od ekonomske krize. dizajnirana za pomoć potrošačima koji su kupili robu ili usluge online. Ova platofrma omogućava korisnicima da podnesu svoje ugovorne sporove i da vode postupak online i na bilo kojem od 23 službena jezika Europske unije, a počet će se upotrebljavati od početka 2016. godine. Više o Alternative and Online Dispute Resolution (ADR/ODR) na http://ec.europa.eu/consumers/solving_consumer_disputes/non-judicial_redress/adr-odr/index_en.htm x Više o European Consumer Centers na http://ec.europa.eu/consumers/solving_consumer_disputes/non-judicial_redress/eccnet/index_en.htm xi Član 169. Prečišćenog teksta Ugovora o funkcioniranju Europske unije (raniji član 153. UEZ), Glava XV Zaštita potrošača xii Član 12. Prečišćenog teksta Ugovora o funkcioniranju Europske unije (raniji član 153. stav 2 UEZ) xiii Consumers, European Commission, Directorate-General for Communication Citizens Information, European Union, 2014., str. 4. xiv Madžar, L., Politika zaštite potrošača u Srbiji sa aspekta politike zaštite potrošača u zemljama EU-a, Škola biznisa, Broj 4/2010, str. 53 xv Regulation (EU) No 254/2914 of the European Parliament and of the Council of 26 February 2014 on a multiannual consumer programme for the years 2014-20 and repealing Decision No 1926/2006/EC xviValant, J., Consumer protection in the EU, Policy Overwiev, European Parliamentary Research Service, September 2015., str. 3 �Unapređenje konkurentnosti unutar eurozone, kao i sa glavnim trgovinskim partnerima, utječe na povećanje produktivnosti, prvenstveno u proizvodnji i u okviru malih i srednjih preduzeća, a što pomaže i potrošačima da učinkovito iskorištavaju resurse. Pokretanje jedinstvenog tržišta, kako bi ono bilo u službi realizacije ciljeva Strategije rasta – Europa 2020., zahtijeva funkcionalna i dobro povezana tržišta na kojima konkurencija i pristup potrošačima stimuliraju rast i inovacije. Otvoreno jedinstveno tržište mora biti oblikovano u skladu sa Direktivom o uslugama, istovremeno osiguravajući kvalitetu usluga koje se nude potrošačima.xvii Tu su još i uska saradnja Europske komisije sa udrugama potrošača, osiguranje dugoročnog zapošljavanja i povjerenja potrošača, prilagodbom nacionalnog zakonodavstva i zakonodavstva Europske unije digitalnom dobu, olakšavanje i pojeftinjenje sklapanja ugovora s partnerima u drugim državama EU-a za firme i potrošače (prvenstveno nuđenjem usklađenih rješenja za potrošačke ugovore, europskih modela ugovornih odredbi i kretanjem prema izbornom europskom ugovornom pravu), itd.. Program za potrošače 2014-2020 sa budžetom od 188,8 miliona eura kreiran je kao podrška europskoj politici zaštite potrošača stavljanjem potrošača u središte jedinstvenog tržišta za godine koje dolaze. Pokrenut je sa ciljem zaštite zdravstvenih, sigurnosnih i ekonomskih interesa europskih građana, integracije interesa potrošača u sve politike koje se odnose na zajednicu i posebno zaštite potrošača u novim zemljama članicama Europske unije. Temeljen na prethodnom Programu za potrošače za razdoblje 2007-2013, novim Programom za potrošače 2014-2020 očuvat će se najuspješniji elementi starog programa, istovremeno uzimajući u obzir nove društvene izazove, poput sve veće složenosti odlučivanja, potrebe da se ide ususret održivijim obrascima potrošnje, mogućnosti i prijetnji koje donosi razvoj digitalizacije, te specifičnih potreba ranjivih grupa potrošača (djece i starih).xviii Stoga se kao glavne aktivnosti i glavni izazovi novog Programa mogu izdvojiti daljnje unaprjeđenje nadzora nad sigurnošću proizvoda kroz jačanje koordinacije nacionalnih tijela za provedbu nadzora nad tržištem, informiranje i obrazovanje potrošača (jer su potrošačima potrebne usporedive, pouzdane i razumljive informacije), te nužno jačanje uloge udruga za zaštitu potrošača, kao i poboljšanje postojećih obrazovnih i informacijskih alata, učinkovita pravna zaštita potrošača kroz daljnje jačanje prava potrošača i njihove zaštite, osobito u rješavanju problema s kojima se potrošači susreću kada pokušavaju doći do pravne zaštite u drugoj zemlji članici, te u konačnici jačanje prekogranične saradnje na način da se poveća informiranost potrošača o ulozi mreže europskih centara za zaštitu potrošača i učinkovitost nacionalnih tijela za provedbu politike zaštite potrošača. 4. Zaštita prava potrošača u Bosni i Hercegovini Prije četrdeset godina, od strane tadašnje Europske ekonomske zajednice (dalje: EEZ), 1975. godine, donešen je Prvi program EEZ-a za zaštitu potrošača (engl. Consumer Protection Programme), u kojem je utvrđeno pet prava (pravo na zaštitu zdravlja i sigurnosti, pravo na zaštitu ekonomskih interesa, pravo na naknadu pretrpljene štete, pravo na informiranje i obrazovanje, i pravo na rješavanje sporova, odnosno proceduralna pitanja) koja se i danas smatraju osnovnim pravima potrošača.xix Od tada je u Europskoj uniji donešen veliki broj akata u svrhu zaštite prava potrošača, a imajući u vidu da se osnove unutarnje i vanjske politike Bosne i Hercegovine temelje na ispunjenju uvjeta za punopravno članstvo u EU-u, kao primarnom strateškom cilju, članom 76. Glava VI SSP-a propisano je da će strane sarađivati u cilju usklađivanja standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa istim standardima u Zajednici, te da je efikasna zaštita potrošača neophodna kako bi se osiguralo propisno funkcioniranje tržišne ekonomije. Tako je Bosna i Hercegovina je, u nastojanju da se zaštita potrošača u Bosni i Hercegovini približi standardima zaštite potrošača u Europskoj uniji, započela stvaranje legislativnog okvira zaštite potrošača u BiH-u, kao i jedinstvene institucionalne strukture za njegovo efikasno provođenje, a sve da bi, ne samo izvršila pripreme za ravnopravno nastupanje na jedinstvenom tržištu, nego i osigurala povjerenje potrošača na konkurentnom unutarnjem tržištu uz adekvatnu zaštitu i efikasno provođenje zakona, bez obzira na mjesto gdje se potrošač ili drugi poslovni subjekt nalaze. A European Consumer Agenda - Boosting confidence and growth, op.cit. str. 24. Više o prethodnim programu i godišnjim izvještajima na http://ec.europa.eu/consumers/eu_consumer_ policy/financialprogramme/index_en.htm xix Wrbka, S., European Consumer Access to Justice Revisited, Cambridge University Press, UK, 2015., str. 34. xvii xviii �Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovinixx jedan je od propisa kojim je započeo postupak implementacije direktiva EU-a sa područja zaštite potrošača u pravni sustav Bosne i Hercegovine, a većina potrošačkih propisa EU-a koji su implementirani u pravo BiH-a nastali su u vrijeme kada je došlo i do promjene politike zaštite potrošača u EU-u.xxi Donešeni Zakon o zaštiti potrošača opći je propis za područje zaštite potrošača, kojim se, utvrđujući okvir sustava zaštite potrošača, uređuju odnosi između potrošača, proizvođača i trgovaca na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored ovog Zakona, postoji još čitav niz drugih zakona vezanih za oblast zaštite potrošača, a koji se primjenjuju na odnose i slučajeve iz oblasti zaštite potrošača koji nisu regulirani ovim Zakonom, poput Zakona o hranixxii, Zakona o općoj sigurnosti proizvodaxxiii, te odgovarajuće odredbe zakona kojima se uređuju obligacioni odnosi u Bosni i Hercegovini. Također, interesi potrošača u Bosni i Hercegovini zaštićeni su i drugim propisima, i to iz oblasti konkurencije, nadzora nad tržištem, veterinarstva, zdravlja bilja, te zakonima različitih razina vlasti o električnoj energiji, trgovini, inspekcijama, komunalnim i finansijskim uslugama, zaštite okoliša i sl.. Temeljni cilj politike zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini je kontinuirano poboljšanje kvalitete života svih građana Bosne i Hercegovine, te promocija zdravlja i sigurnosti potrošača, a da bi se isti postigao potrebno je, kroz provođenje razrađujućih ciljeva, osigurati vladavinu prava, demokracije i civilnog društva, osigurati daljnje usklađivanje zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije, stvoriti uvjete za efikasno rješavanje uočenih problema na području zaštite potrošača, raditi na osvješćivanju potrošača o njihovom stvarnom položaju na tržištu, osigurati potporu potrošačima u ostvarenju njihovih prava, uspostaviti međusobnu povezanost svih nositelja zaštite potrošača, ojačati suradnje i razmjenu informacija, ojačati položaj potrošača na tržištu i podizati svijest potrošača u odnosu na njihova prava i ulogu u tržišnoj privredi, unaprijediti obavještavanje potrošača, uspostaviti različite vidove savjetovanja i obrazovanja potrošača, zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača, te unaprijediti i davanje informacija i upoznavanje javnosti o pravima potrošača u BiH, a kroz planiranje promotivnih djelovanja na svim razinama i poticanje medijske aktivnosti.xxiv Da bi se realizirali navedeni ciljevi politike zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini, u Zakonu o zaštiti potrošača navedeni su subjekti koji su odgovorni za provođenje politike, odnosno zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovinixxv, a pored tih subjekata, u Državnom godišnjem programu za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, navedeni su i drugi subjekti koji imaju značajnu ulogu u oblasti zaštite potrošača. U skladu sa navedenim aktima, subjekti odgovorni za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini, a koje je, kao nositelje zaštite potrošača, sve skupa potrebno uključiti da bi se ispunili ciljevi Bosne i Hercegovine u ovoj oblasti su Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i Vijeće za zaštitu potrošača u BiHxxvi, Ombudsmen za zaštitu potrošača u BiHxxvii, Konkurencijsko Prvi zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini donešen je 2002. godine, a 2006. godine donešen je i novi Zakon o zaštiti potrošača koji jeste u pojedinim segmentima zamijenio neka nesretna rješenja iz prethodnog zakona, ali je i dalje predstavljao samo blagu evoluciju potrošačkog prava, obzirom da se u istom izmjene nisu izvršile na sistematičan način. Meškić, Z., Zakon o zaštiti potrošača BiH u svjetlu prava EU, Pravo i pravda, 1/2012, str. 423-424. xxi Promjenama je naglašen informacioni model, gdje potrošač dobijanjem informacija od poduzetnika otklanja svoj informacioni deficit kao osnovni razlog svog neravnopravnog položaja, te na osnovu dobijenih informacija treba sam da profitira od stvorenog unutranjeg tržišta. Sud EU, 08/74, Državno tužilaštvo/Gustave i Benoit Dassinville (predmet Dassonville), 1974., str. 837. xxii „Službeni glasnik BiH“, broj 50/04 xxiii „Službeni glasnik BiH“, broj 45/04 xxiv Državni godišnji program za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/15, str. 6 xxv Član 98, tačke od a) do i) xxvi Ministarstvo koordinira izradu Državnog godišnjeg programa za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za svaku kalendarsku godinu, počev od 2009. godine, te u suradnji sa svim učesnicima u izradi istog, prikuplja relevantne podatke za njegov sadržaj. Organizira i sjednice Vijeća za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine, pa u vezi s tim obavlja sve poslove koji obuhvataju pripremu materijala za održane sjednice, predsjedavanje sjednicama, dostavu materijala nakon održanih sjednica, te praćenje realizacije donesenih zaključaka. Imenuje Vijeće za zaštitu potrošača BiH-a, a kroz suradnju i razmjenu informacija s bosanskohercegovačkim državnim i entitetskim institucijama vezanim za oblast zaštite potrošača, kao i nevladinim sektorom, Ministarstvo nastoji uključiti sve odgovorne subjekte u proces uspostave što cjelovitijeg i efikasnijeg sustava zaštite potrošača. Ministarstvo ima i permanentnu suradnju i sa relevantnim međunarodnim institucijama posebice sa Delegacijom EU u BiH, kao prvom kontaktnom točkom za transmisiju informacija prema Europskoj komisiji. Predstavnici Ministarstva učestvuju na različitim konferencijama i stručnim skupovima na temu zaštite potrošača, a Ministarstvo također ostvaruje suradnju s akademskom i poslovnom zajednicom po pitanju promoviranja zaštite prava i interesa potrošača. xxvii Institucija Ombudsmana za zaštitu potrošača u BiH uspostavljena je s ciljem promocije dobrog i efikasnog provođenja politike zaštite potrošača u BiH. Njome upravlja Ombudsman za zaštitu potrošača koji zastupa kolektivne potrošačke interese, kako u pojedinačnim predmetima tako i u općem medijskom prostoru gdje ih predstavlja i brani. Kao neovisno tijelo ima ovlaštenje da provodi istražne radnje, javno kritizira, educira slabiju stranu u potrošačkom odnosu, tj. potrošača, izdaje preporuke, instrukcije, pokreće postupak pred nadležnim sudom u slučajevima naknade štete i druge pravne mjere, a sve u svrhu zaštite kolektivnih xx �vijeće BiHxxviii, te nadležni organi entiteta i Brčko Distrikta BiH, Ured za konkurenciju i zaštitu potrošača u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, udruge potrošačaxxix, obrazovne institucije i medijixxx, inspekcijski i drugi organi u skladu sa zakonom. Realizaciju zadataka prethodno navedenih nadležnih tijela, a čiji je cilj promocija dobrog i efikasnog provođenja politike zaštite potrošača, nadležna tijela vrše u sklopu svojih redovitih aktivnosti, a kad je riječ o finansiranju isto je predviđeno u budžetima institucija BiH, te budžetima entiteta i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, dok pojedina tijela uprave sa specifičnim aktivnostima planiraju i sredstva za posebne namjene. Imajući u vidu navedeno, osiguranje primjerenog funkcioniranja tržišta ovisit će ne samo o daljnjem razvoju legislativnog okvira zaštite potrošača u BiH-u i kontinuiranom praćenju prioritetnih područja koja su važna kod provođenja politike zaštite potrošača, a koja se posljedično odnose i na potrošače, nego i o adekvatnom razvoju infrastrukture, kojom bi se osigurao nadzor nad tržištem i provedba zakona na tom području. Također, razvoj otvorenog dijaloga svih interesnih skupina u društvu sa svrhom osiguranja jasnoće, konzistentnosti postupanja i razumijevanja u definiranju interesa potrošača, cilj je Bosne i Hercegovine, koji se može ostvariti daljnjim usklađivanjem preuzetih obveza, vlastitih mogućnosti i interesa, a čitav ovaj proces ovit će o spremnosti svih ključnih sektora, od osposobljenosti cjelokupnog sustava za proces prilagođavanja standardima EU, preko obrazovanja ljudskih potencijala u državnoj upravi i pravosuđu do jedinstvene, kvalitetno osposobljene, osviješćene i obaviještene javnosti. 5. Zaključak Zaštita potrošača dinamično je područje gdje se događaju brze promjene na tržištu, i gdje svi ključni nosioci zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini moraju kako kontinuirano unapređivati legislativni okvir, modernizirati ga i prilagođavati ne samo nacionalnim potrebama, nego i promjenama na unutranjem interesa potrošača u ime zaštite kolektivnih interesa potrošača. Zaštita potrošača ostvaruje se kroz nadziranje, komunikaciju i preventivne radnje da bi se osigurala njegova temeljna prava na tržištu te promovirala jednakost među potrošačima i u odnosu na poslovanje. Institucija ombudsmana radi na širokom spektru pitanja potrošača, a područja rada uglavnom se odnose na rješavanje žalbi potrošača, pružanje informacija potrošačima organiziranim u udrugama i Savezu udruženja potrošača Bosne i Hercegovine, te njihovo educiranje, suradnju s medijima o svim pitanjima potrošača, sigurnost proizvoda, kvalitetu proizvoda i utjecaj na okoliš i zaštitu ekonomskog interesa potrošača, sudjelovanjem u svojstvu umješača u raspravama koje se vode kod sektorskih regulatornih tijela. xxviii Konkurencijsko vijeće učestvuje u pravnoj zaštiti potrošača temeljem člana 98. tačka d) Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, i u tome ima značajnu ali neizravnu ulogu, koja proizlazi iz poslova i zadataka koje obavlja. Eliminiranje zabranjenog konkurencijskog djelovanja privrednih subjekata u cilju zaštite i održanja slobodne tržišne konkurencije, te uspostava jedinstvenih i transparentnih kriterija za sve privredne subjekte na tržištu, predstavlja temeljne zadatke Konkurencijskog vijeća. Upravo svojim djelovanjem kroz donošenje i primjenu svojih akata, Konkurencijsko vijeće osigurava da cijene roba i usluga ne budu produkt monopolističkog, vladajućeg ili nekog drugog djelovanja. Unaprjeđenje primjene principa slobodne tržišne konkurencije, te sprječavanje da određeni privredni subjekti imaju neopravdano povoljniji položaj u odnosu na druge, između ostalog, doprinose stvaranju povoljnijeg položaja krajnjih potrošača, prije svega kroz kvalitetnije i jeftinije proizvode i usluge na tržištu. Zadovoljni i zaštićeni potrošači uslovljavaju funkcionalno tržište, dok sam Zakon o konkurenciji uređuje pravila, mjere i postupke tržišne konkurencije, te nadležnosti i način rada Konkurencijskog vijeća na zaštiti i promociji tržišne konkurencije u BiH. xxix Udruge potrošača u BiH predstavljaju vrlo bitan subjekt u sustavu zaštite potrošača jer imaju ulogu posrednika između potrošača i nadležnih tijela, inspekcija i drugih subjekata kojima je zakonom propisana obveza zaštite potrošača. Njihova nadležnost propisana je članom 112. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, a djeluju kao neprofitne i nevladine organizacije koje imaju svojstvo pravne osobe, te se kao takve ne mogu baviti privrednom djelatnošću. Sve svoje aktivnosti usmjeravaju isključivo na zaštitu pojedinačnih i zajedničkih interesa potrošača. Udruge potrošača u BiH su različito organizirane na različitim razinama, počev od općinske, kantonalne, entitetske razine, razine BrčkoDC BiH, te na razini BiH. Krovna udruga je Savez udruženja potrošača BiH, koja je utemeljena 2004. godine i registrirana u Ministarstvu pravde BiH. Svrha Saveza je da osigura pomoć svojim članicama i osigura zaštitu interesa potrošača u BiH, ali i da predstavlja udruge na internacionalnoj razini. Članstvo u Savezu je otvoreno pod jednakim uvjetima prema svim udrugama potrošača. xxx Pravo na obrazovanje o pitanjima potrošača i pravo na informiranost su osnovna i neotuđiva prava potrošača koja su im dana članom 3. tačke b) i d) Zakona o zaštiti potrošača u BiH. Članom 116. istog Zakona određeni su i načini obrazovanja potrošača kao što su posebni kursevi, seminari i savjetovanja; sredstava javnog informiranja; specijalnie publikacije za obrazovanje potrošača. Osim navedenih, ukazuje se potreba i za novim modelima edukacije potrošača kao što je, između ostalog, i dopuna nastavnog programa u obrazovnim institucijama materijom iz oblasti zaštite potrošača koja ima za krajnji cilj kvalitetno obrazovanje o pravima, obvezama i zaštiti potrošača. Potpuna i pravovremena informiranost potrošača je nemoguća bez aktivne uloge svih sredstava javnog informiranja (TV, radio, štampa), kao najefikasnijeg načina obavještavanja potrošača o proizvodima i uslugama koje koriste ili će koristiti. �tržištu Europske unije, tako i biti spremni za njegovu provedbu, izvršavanje pred sebe postavljenih zadataka i zadovoljavanje ciljeva od značaja prvenstveno za poboljšanje položaja potrošača u BiH, a zatim i primitak Bosne i Hercegovine u Europsku uniju. Premda je politika zaštite potrošača ta koja garantuje visoku razinu sigurnosti potrošača u mnogim područjima, ipak se zdravlje, sigurnost i ekonomski interesi potrošača, te njihovo informiranje i obrazovanje, moraju uzeti u obzir i pri definiranju i provedbi i drugih politka i aktivnosti, a osobito politike i prava konkurencije. Obzirom da je u Bosni i Hercegovini usvojen Zakon o zaštiti potrošača, te čitav niz drugih akata kojima se nastoje zaštititi interesi potrošača, ipak se zbog novih izazova koji se javljaju kao posljedica razvoja u tehnologiji, novih obrazaca potrošnje i sl., jedino kroz mjere poput predlaganja zakonskih i drugih mjera u osiguranju visoke razine zaštite zdravlja, sigurnosti, dostojanstva i prava potrošača, udruživanje u udruge za zaštitu potrošača, pravo na predstavljanje u procesu donošenja odluka, uvođenje odgovarajućih mjera za zaštitu potrošača (poput inspekcija, sudova, alternativnih načina rješavanja sporova) kako bi se sporovi potrošača i trgovaca riješili prije redovnog suda, pojednostavljenje postupka zaštite potrošača pred sudovima, potpora utemeljenju i radu udrugama i savjetovalištima za zaštitu potrošača, osmišljavanje i provođenje obrazovanja potrošača, primjenu temeljnih znanja o zaštiti potrošača u obrazovnim ustanovama, osiguranje učinkovite suradnje vladinih tijela i nadležnih institucija za provođenje politike zaštite potrošača, uspostavu savjetodavne mreže za razvijanje njihove međusobne suradnje, uspostavu sustava obavještavanja potrošača o sigurnosti proizvoda na tržištu, te izradu tehničkih propisa za tehničke zahtjeve za proizvode koji osiguravaju visoku razinu zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača, potrošači mogu zaštititi, osigurati bolja kvaliteta života svih građana Bosne i Hercegovine, i osigurati i ekonomski i društveni prosperitet cijele zemlje. Stoga se donošenjem legislativnog i uspostavljanjem institucionalnog okvira zaštite potrošača u Bosni i Hercegovini ne završava postupak zaštite potrošača, osobito imajući u vidu da se u ovom području stalno događaju promjene, i da dosadašnja praksa zaštite potrošača, dijelom i zbog nedovoljnog interesovanja i samih potrošača, ali i stručnjaka iz ekonomskih i pravnih oblasti, je nezadovoljavajuća. Ovaj proces, zaštite potrošača, koji je sam po sebi dugotrajan, treba biti zasnovan na kontinuiranom praćenju i modernizaciji postojećih rješenja i uređivanju područija koja nisu uređena do sada. 6. Literatura A European Consumer Agenda - Boosting confidence and growth, European Commission, Brussels 2012; Alternative and Online Dispute Resolution (ADR/ODR) http://ec.europa.eu/consumers/solving_consumer_disputes/non-judicial_redress/adr-odr/index_en.; Consumers, European Commission, Directorate-General for Communication Citizens Information, European Union, 2014; Directive 2013/11/EU of the European Parliament and of Council of 21 May 2013 on alternative dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Directive on consumer ADR); Državni godišnji program za zaštitu potrošača Bosne i Hercegovine za 2015. godinu, „Službeni glasnik BiH“, broj 50/15; European Commission, Deeper and fairer Single Market boosts opportunities for citizens and business, Published on: 28/10/2015, http://ec.europa.eu/growth/toolsdatabases/newsroom/cf/itemdetail.cfm?itemid=8529&lang=en&tpa_id=1038&title=Deeper-and-fairerSingle-Market-boosts-opportunities-for-citizens-and-business; European Consumer Centers na http://ec.europa.eu/consumers/solving_ consumer_disputes/nonjudicial_redress/ecc-net/index_en.htm; Madžar, L., Politika zaštite potrošača u Srbiji sa aspekta politike zaštite potrošača u zemljama EU-a, Škola biznisa, Broj 4/2010; �Mapa puta, Direkcija za europske integracije Bosne http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4727&langTag=bs-BA; i Hercegovine, Meškić, Z., Zakon o zaštiti potrošača BiH u svjetlu prava EU, Pravo i pravda, 1/2012; Regulation (EU) No 524/2013 of the European Parliament and of the Council of 21 May 2013 on online dispute resolution for consumer disputes and amending Regulation (EC) No 2006/2004 and Directive 2009/22/EC (Regulation on consumer ODR); Regulation (EU) No 254/2914 of the European Parliament and of the Council of 26 February 2014 on a multiannual consumer programme for the years 2014-20 and repealing Decision No 1926/2006/EC; Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica, sa jedne strane, i Bosne i Hercegovine, http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/ssp/default.aspx? id=1172&langTag=bsBA; Sud EU, 08/74, Državno tužilaštvo/Gustave i Benoit Dassinville (predmet Dassonville), 1974.; Ugovor o funkcioniranju Europske unije, prečišćeni tekst; Valant, J., Consumer protection in the EU, Policy Overwiev, European Parliamentary Research Service, September 2015.; Zakon o hrani „Službeni glasnik BiH“, broj 50/04; Zakon o općoj sigurnosti proizvoda, „Službeni glasnik BiH“, broj 45/04; Zakon o zaštiti potrošača „Sl. glasnik BiH“, br.17/02; Zakon o zaštiti potrošača „Sl. glasnik BiH“, br. 25/06 i 22/15; Wrbka, S., European Consumer Access to Justice Revisited, Cambridge University Press, UK, 2015.; http://ec.europa.eu/consumers/eu_consumer_policy/financial-programme/index_en. htm. �Author: Sanja Kavaz Hukić, LL.M. Institution: JU BKC TK Tuzla E-mail: sanja_kavaz@bih.net.ba CONSUMER POLICY IN THE EU ACCESSION PROCESS: CHALLENGES FOR BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract One of the main policy areas of the European Union and the key element of the internal market is consumer protection policy, which can empower consumers and effectively protect their safety and their economic interests. Having in mind Bosnia and Herzegovina's aspirations for admission to the European Union, harmonization of the standards for consumer protection in Bosnia and Herzegovina with the standards of the European Union, with the influence of competition law on the protection of consumers, is a serious step towards creating a competitive market economy and achieving European Union membership. Therefore, this paper first discusses the policy of consumer protection in the European Union and provides an overview of consumers' rights in accordance with the strategy of consumer protection policy of the European Union and the strategy of growth of the European Union (Europe 2020) and the new program for consumers, as well as the financial framework that complements those strategies. After that, the position of consumers in Bosnia and Herzegovina is analyzed, giving special attention to the legislative and institutional framework of consumer protection and also the national annual program for consumer protection in 2015. Finally, the paper considers the effects of implementation of above mentioned acts on a consumer protection, the expected effects, and suggests measures not only for consumer protection on the national market, but also in order to enable Bosnia and Herzegovina to be more equal participant in the single EU market. Keywords: consumer policy, competition policy, the single market, functional market economy � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3181 Title A name given to the resource POLITIKE ZAŠTITE POTROŠAČA U PROCESU PRIDRUŽIVANJA EUROPSKOJ UNIJI: IZAZOVI ZA BOSNU I HERCEGOVINU Author Author KAVAZ HUKIĆ, Sanja Abstract A summary of the resource. Jedno od glavnih političkih područja Europske unije i ključni element unutarnjeg tržišta je politika zaštite potrošača, kojom se osnažuju potrošači, te učinkovito štite njihova sigurnost i njhovi ekonomski interesi, a imajući u vidu bosansko-hercegovačke aspiracije za primitak u Europsku uniju, usklađivanje standarda za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini sa standardima u Europskoj uniji, uz utjecaj prava konkurencije na zaštitu potrošača, predstavlja ozbiljan korak ka stvaranju konkurentne tržišne privrede i postizanju članstva u Europskoj uniji. Stoga se u radu najprije razmatraju politika zaštite potrošača u zemljama Europske unije i daje osvrt na prava potrošača, a u skladu sa strategijom politike zaštite potrošača Europske unije i strategijom rasta Europske unije (Europa 2020,) te novom programu za potrošače, odnosno finansijskom okviru kojim se nadopunjava navedena strategija, a zatim se razmatra položaj potrošača u Bosni i Hercegovini, posvećuje pažnja legislativnom i institucionalnom okviru zaštite potrošača, te državnom godišnjem programu za zaštitu potrošača za 2015. godinu. Na kraju se razmatraju i učinci njihove implementacije na zaštitu potrošača, očekivani efekti, i daje prijedlog mjera ne samo sa ciljem zaštite potrošača na nacionalnom tržištu, nego i sa ciljem da se Bosni i Hercegovini omogući ravnopravniji nastup na jedinstvenom tržištu Europske unije. Ključne riječi: politika zaštite potrošača, politika zaštite konkurencije, jedinstveno tržište, funkcionalna tržišna ekonomija Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/9afe3541582b0087575b624c7e796318.docx d45875a1d11b37cf29b13e1aedcfb936 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/816e2a72c16747760d2e2426da35a59d.pdf d9502740eca18ab8983060b769684840 PDF Text Text mr. sc. Jasmin Branković Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke Mostar POLOŽAJ I ZAŠTITA MALOLJETNIH LICA U KONTEKSTU ŠERIJATSKOG PORODIČNOG PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI 1878 - 1946. U ovom radu su predstavljene osnovne karakteristike pravnog položaja maloljetnika u kontekstu šerijatskog porodičnog prava, te zaštita njihovih interesa pred šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. do 1946. godine. Također je uvršten i kraći historijski pregled razvoja roditeljskog prava i s njim povezanog porodičnog i društvenog statusa maloljetnih lica u prošlosti. Ključne riječi: šerijatsko pravo, šerijatski sudovi, maloljetnici, Bosna i Hercegovina, pravni položaj, zaštita interesa 1. Uvodne napomene Šerijatsko pravo je vjersko pravo muslimana, koje u normativnom smislu predstavlja skup pravnih pravila utemeljenih ili izvedenih iz osnovnih izvora islama (Kur´ān, sunnet, iğmā i qiyās). Šerijat se u Bosni i Hercegovini kao pozitivno pravo primjenjivao od uspostave osmanske vlasti na ovim prostorima do ukidanja šerijatskih sudova 1946. godine.1 Islam je u Osmanskom carstvu imao status državne ideologije. Istovremeno su norme šerijatskog prava bile potpuno inkorporirane u sve sfere društvenog života. Pored šerijatskog, primjenjivalo se i kanunsko (državno) pravo, koje je bilo rezultat zakonodavne aktivnosti sultana, uzrokovane naraslim potrebama Carstva za pravnim uređenjem izmijenjenih društvenih odnosa. Šerijat se, kao pravo personalnog karaktera, u osnovi primjenjivao samo na muslimane, dok su pripadnici drugih konfesija, ako to nije ugrožavalo interese Osmanskog carstva, uživali visok stepen pravno-sudske autonomije u ličnim, porodičnim i nasljednim stvarima (sistem milleta). Šerijatsko pravo je, u vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, uključeno u državno-pravni sistem Dvojne monarhije, čime su 1 Predsjedništvo Narodne skupštine Republike Bosne i Hercegovine je 5. marta 1946. donijelo Zakon o ukidanju šeriatskih sudova na području Narodne republike Bosne i Hercegovine („Službeni list Narodne republike Bosne i Hercegovine“, broj 10, god. II, Sarajevo, 6. marta 1946.). Ministar pravosuđa NR BiH je, 15. marta iste godine, donio Uputstvo za izvršenje Zakona (br. II 4453/46), poslije čega su svi nezavršeni predmeti koji su do tada spadali u djelokrug šerijatskih preneseni u nadležnost narodnih, odnosno građanskih sudova. 271 �šerijatski sudovi postali dio njenog pravosudnog sistema. 2 Primjena šerijata je, u odnosu na osmanski period, reducirana na porodične, nasljedne, lične i vakufske poslove muslimana. U vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije, šerijat je za pripadnike islamske vjeroispovijesti nastavio važiti u istom obimu, dok su šerijatski sudovi zadržali status državnih ustanova.3 Ovakvo stanje se zadržalo sve do završetka II svjetskog rata, 4 odnosno do donošenja Zakona o ukidanju šerijatskih sudova. Ukidanjem državnih institucija za njegovu primjenu, šerijatsko pravo u Bosni i Hercegovini gubi svoju normativnu funkciju, odnosno pravnu sankciju, čime prelazi u sferu morala i običaja pripadnika islama. 2. Maloljetnici i njihov pravni položaj u prošlosti Maloljetništvo, po definiciji, predstavlja obilježje pravnog statusa fizičkog lica u periodu od rođenja do momenta sticanja punoljetnosti. Činjenica, da neko lice ima status maloljetnika je u direktnoj vezi sa njegovom poslovnom sposobnošću, koju ono u ovom životnom dobu ili uopće ne posjeduje ili je ista limitirana. Maloljetnici, u pravilu, podliježu posebnoj zakonskoj zaštiti i kao takvi imaju ograničena prava i obaveze. Maloljetništvo se u pojedinim pravim sistemima određuje na različit način. U većini zemalja, status maloljetnika je vezan za postizanje određene životne dobi, odnosno starosne granice.5 Ovakav sistem sticanja punoljetstva je utemeljen na pravnoj pretpostavci da se u određenim godinama ipso iure stiče i odgovarajuća poslovna sposobnost, pri čemu se ne uvažavaju individualne razlike. Pravni status i zaštita interesa maloljetnih lica su kroz historiju bili regulirani na različit način. Briga o djeci je u prvobitnoj zajednici svedena na nastojanje da im se osiguraju najosnovniji uslovi za život i odrastanje, s ciljem njihovog osposobljavanja za samostalnu egzistenciju. U periodu grupnog braka, biološki otac nije poznat, a djeca pripadaju cijeloj generaciji unutar grupe. U doba matrijarhata obaveza staranja o potomstvu, bez obzira na poznatog genitora djeteta, pripada majci i njenim krvnim srodnicima. 2 Temeljni akt kojim je pravno uređeno šerijatsko sudstvo u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom vlašću bila je Naredba o ustrojstvu i djelokrugu šerijatskih sudova iz 1883. godine (Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, 1883, 538-542). 3 Zakon o uređenju šerijatskih sudova i o šerijatskim sudijama od 21. marta 1929. („Službene novine Kraljevine SHS“, br. 73-XXIX, Beograd, 28.3.1929.). 4 Zakon o uređenju šerijatskih sudova i o šerijatskim sudijama iz 1929. godine se, uz određene korekcije, nastavio primjenjivati i na području Nezavisne države Hrvatske. O tome bliže: Durmišević, E, Šerijatsko pravo i nauka šerijatskog prava u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XX stoljeća, Sarajevo, 2008, 192-196. 5 Punoljetstvo se najčešće stiče sa navršenih 18, a u zemljama anglosaksonskog prava sa navršenom 21. godinom života. Pojedine zemlje ne određuju starosnu granicu za sticanje punoljetnosti, nego u svakom pojedinačnom slučaju utvrđuju stepen biopsihičke zrelosti maloljetnog lica. 272 �Nakon pojave države i klasnog društva, odnosi između roditelja i djece dobijaju pravni karakter. U ovom periodu se učvršćuje patrijarhalna porodica, sa sve evidentnijim jačanjem, a potom i potpunom dominacijom muškarca kao muža i oca (pater familias). Tipičan primjer je rimska porodica, gdje je očinska vlast (patria potestas) nad djecom bila apsolutna. Otac je imao neograničeno pravo, kako u pogledu ličnosti djeteta, tako i u pogledu raspolaganja njegovom imovinom. Očinska vlast je, u pravilu, trajala sve do smrti pater familiasa.6 Kasnije su ovlaštenja starješine porodice znatno ograničena dok su, s druge strane, djeca ostvarila određena poboljšanja svog imovinskopravnog položaja.7 Maloljetnicima (impubes) su u rimskom pravu označavana lica koja nisu dostigla spolnu zrelost. Okolnost da je kod neke osobe nastupila zrelost se u klasično doba utvrđivala individualno. U postklasično doba je prihvaćena pretpostavka, da žene stiču punoljetnost (puberes) sa navršenih 12, a muškarci sa navršenih 14 godina života. Sa punoljetnošću se sticala puna poslovna sposobnost. Maloljetnik je mogao biti infants (dijete do navršene 7 godine života) sa potpunom poslovnom nesposobnošću, ili impubes infantia maior (u dobi između sedme i dvanaeste, odnosno četrnaeste godine života), kada je imao ograničenu poslovnu sposobnost. Maloljetna osoba, koja se ne nalazi pod očinskom vlašću, povjeravala se tutoru, koji se u prvom redu brinuo o njenoj imovini. Nakon prestanka tutorstva, tutor je morao položiti račun o svom postupanju i punoljetnom štićeniku predati svu preostalu imovinu na samostalno upravljanje. Patrijarhalni porodični sistem, donekle ublažen pod uticajem crkve, predstavlja jedno od bitnih obilježja evropskog srednjovjekovnog prava. Maloljetnici se, u pogledu uslova za sticanje poslovne sposobnosti, tretiraju po uzoru na rimsko pravo. Položaj maloljetnih lica u feudalizmu je općenito bolji nego u robovlasničkom periodu, izuzev u slučaju vanbračne djece, koja su i dalje bila diskriminirana u odnosu na bračnu. Odnosi stvoreni uspostavom kapitalističkog sistema, u prvom redu uključivanjem žena i djece u proizvodne procese, ozbiljno nagrizaju temelje patrijarhalne porodice, što dovodi do drugačijeg društvenog pozicioniranja njenih članova. Buržoaska zakonodavstva zadržavaju institut očinske vlasti, ali istovremeno uvode zakonske obaveze roditelja u pogledu brige o njihovom maloljetnom potomstvu. U pojedinim državama dolazi do određenog poboljšanja položaja vanbračne djece (mogućnost pozakonjenja i ograničenog utvrđivanja očinstva), mada su ona generalno još uvijek diskriminirana kako u porodičnom, tako i u nasljednom pravu.8 6 Patria potestas je, izuzev smrću porodičnog starješine, prestajala i u slučaju kada otac ili njemu podređena osoba izgubi jedan od statusa rimskog građanina (capitis deminutio), te ako sin postigne neku visoku državnu ili religijsku funkciju. Istu posljedicu je imalo i dobrovoljno oslobađanje od očinske vlasti (emancipatio). 7 Ovakav režim roditeljskog prava važio je samo za slobodne rimske građane. Robovi nisu bili subjekti prava te su, kao i njihova djeca, potpadali pod očinsku vlast gospodara. 8 Predrasude o vanbračnoj djeci prisutne su čak i u nekim onovremenim zakonskim tekstovima (poput Srpskog građanskog zakonika iz 1844. godine), gdje se za njih koriste različiti pogrdni termini (kopile i sl.). Izuzetak u tom pogledu predstavlja revolucionarno zakonodavstvo Francuske 273 �Savremeni pravni sistemi, sa progresivnim rješenjima u oblasti roditeljskog prava, uspostavljaju niz novih ustanova namijenjenih zaštiti prava maloljetnih lica, a briga o djeci pored porodične dobija i svoju društvenu dimenziju. 3. Maloljetna lica u kontekstu šerijatskog porodičnog prava Šerijat spada u one pravne sisteme koji ne propisuju određenu životnu dob kao uslov za nastupanje punoljetnosti, nego je osnovni kriterij za sticanje ovog statusa psihofizička zrelost maloljetnika. Šerijatsko pravo, u svom izvornom obliku, poznaje punoljetnost (bulug) i zrelost (rušd) djeteta. Sticanje punoljetnosti omogućava samostalnost u ličnim, a zrelosti u imovinskim stvarima, uz uslov da je osoba duševno zdrava i razumna.9 Djetinjstvo (sabavet) obuhvata tri perioda. Prvi traje do navršene 7 godine života, a dijete u ovom uzrastu se smatra potpuno poslovno nesposobnim (gajri mumejiz). Drugi period traje od sedme do devete (za djevojčice), odnosno do dvanaeste godine (za dječake). Maloljetnici u ovom životnom razdoblju (sini temjiz) mogu bez dozvole staratelja ili tutora sklapati samo one poslove koji im donose korist. Nakon navršene devete, odnosno dvanaeste godine nastupa treći period djetinjstva u kome se, ako se utvrdi da je maloljetno lice postalo spolno zrelo, ono proglašava punoljetnim. Ako takvih dokaza nema, onda se dijete neće smatrati punoljetnim prije navršene 15. godine života. Sticanje punoljetnosti se u šerijatskom pravu ne poklapa sa postizanjem zrelosti, koja nastupa sa navršenom 25. godinom života.10 Sve do tada su punoljetne osobe u pogledu raspolaganja vlastitom imovinom ovisne o svom zakonskom zastupniku (veliji) ili tutoru. Šerijatsko pravo propisuje, da je temelj islamske porodice bračna veza. Porodicu u prvom redu čine muž i žena te, ako dođe do njihovog stvaranja, u braku stečena djeca. Drugim riječima, roditeljima se u pravnom smislu smatraju samo oni bračni drugovi, koji su svoje potomstvo stekli u zakonitom braku. U vezi sa ovim stanovištem šerijatskog porodičnog prava je reguliran pravni položaj bračne i vanbračne djece. Bračnim djetetom se smatra lice rođeno u braku, bez obzira na njegovu pravnu valjanost (sa izuzetkom apsolutno ništavih brakova). Ipak, valjanost buržoaske revolucije koje je u oblasti porodičnog prava, između ostalog, izjednačilo položaj bračne i vanbračne djece prilikom nasljeđivanja. 9 Bušatlić, A, Porodično i nasljedno pravo Muslimana, Sarajevo 1926, 116 - 117. 10 Osmanlijskim Zakonom od 16. zulhidže 1286. (20.3.1869.), koji se primjenjivao na muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini sve do ukidanja šerijatskih sudova, utvrđeno je da zrelost nastupa sa navršenom 20. godinom života. Ovakva praksa je nastavljena i nakon donošenja jugoslavenskog Zakona o punoljetstvu od 31.7.1919. godine, po kome su ostali jugoslavenski građani sticali punoljetnost sa navršenom 21. godinom života. O tome bliže: Karčić, F, Šerijatski sudovi u Jugoslaviji 1918-1941, Sarajevo 2005, 107. 274 �braka ima svoje posljedice u pogledu pravnog položaja djeteta. Kao vanbračno se po odredbama šerijata tretira svako dijete koje je rođeno izvan braka.11 Šerijatsko pravo u različitim situacijama predviđa prilično komplicirane procedure vezane za utvrđivanje porijekla i pripadnosti djeteta, što se nužno odražava i na njegov pravni položaj.12 Tako muž može kao svoje priznati dijete rođeno prije isteka minimalno propisanog trajanja bračne zajednice (6 mjeseci), ali u određenim slučajevima i osporavati da mu dijete pripada bez obzira na činjenicu da je rođeno u braku.13 Muž, također, može dovesti u pitanje i samo postojanje porođaja, te osporiti da se on uopće dogodio, odnosno da je neko dijete rodila njegova vjenčana žena.14 Posebna pravila u vezi sa utvrđivanjem očinstva vrijede za djecu rođenu nakon rastave braka njihovih roditelja, odnosno očeve smrti.15 Roditeljska prava i obaveze prema svojoj (bračnoj) djeci su moralne (dijaneten) i zakonske (kadaen) prirode. Zakonska obaveza izdržavanja potomstva najvećim dijelom pripada ocu porodice, dok su prava i dužnosti majke (hadine) prvenstveno odgojne naravi i kao takve vezane za određenu dob djeteta (do navršene sedme godine života u slučaju muške, a do devete u slučaju ženske djece). Majka, također, ima moralnu obavezu dojenja djece, koja se kada to nalažu okolnosti može pretvoriti u zakonsku.16 Na obavezu izdržavanja djece (nafaki evlad) utiče njihovo imovinsko stanje, pol, te starosna dob. Ako su djeca imućna, izdržavaju se iz vlastite imovine.17 U suprotnom, izdržavanje djeteta bez obzira na pol pada isključivo na oca. Obaveza izdržavanja zdravog muškog djeteta traje sve dok ono ne postane sposobno za privređivanje, odnosno dok se nalazi na školovanju. Žensko dijete, koje nema vlastite imovine ili je ona nedovoljna, otac je dužan izdržavati sve do udaje. Dužnost izdržavanja djece, ako je otac siromašan, pripada imućnoj majci ili drugim srodnicima po utvrđenom redu.18 Očinska vlast nad djecom uključuje i njihovo zastupanje pred sudovima i drugim državnim organima. Prestaje prirodnim (smrću oca ili djeteta) ili pravnim putem, u slučaju kada otac potpuno ili djelimično izgubi neko od bitnih 11 Za utvrđivanje bračnosti djeteta je bitno vrijeme majčine trudnoće (haml), koja od momenta zaključenja braka, odnosno od začeća do poroda, može trajati najmanje 6 mjeseci, a najduže dvije godine. Bez obzira na različita mišljenja šerijatskih pravnika, vremenom je prihvaćen stav da trudnoća u pravilu traje 9 mjeseci, te se prema tome utvrđuje pripadnost i porijeklo djeteta. 12 O tome detaljno: Bušatlić, nav. djelo, 77 - 83. 13 Za upoznavanje šerijatskopravnih gledišta i prakse u vezi sa porijeklom i pripadnošću djeteta veoma je uputan rad dr. Mehmeda Begovića: Utvrđivanje bračnosti djece u šerijatskom pravu, Arhiv za pravne i društvene nauke, knj. XXXIV (LI), broj 6, Beograd 1937., 525-534. 14 U ovom slučaju šerijatsko pravo odstupa od uobičajenog pravila koje se primjenjuje za kvalificirane svjedoke, te dopušta da porođaj posvjedoči samo jedna žena. 15 Džananović, I, Primjena šerijatskog porodičnog prava kroz praksu Vrhovnog šerijatskog suda 1914.-1946., Sarajevo 2004, 212-214. 16 Bušatlić, nav. djelo, 88. 17 Otac je ovlašten da koristi dječju imovinu za njihovo izdržavanje i odgoj, ali to mora činiti na primjeren i doličan način, a preostalu imovinu predati djetetu na slobodno raspolaganje kada ono postane punoljetno i zrelo. 18 Bušatlić, nav. djelo, 94-95. 275 �svojstava nosioca vlasti ili sposobnost za njeno vršenje, o čemu odluku donosi nadležni sud. S druge strane, djeca su također dužna izdržavati svoje siromašne roditelje, ako im to dozvoljava njihovo imovinsko stanje. Ova obaveza je imperativne prirode, pa nadležni sud može čak i onda kada je sin odsutan, a ima odgovarajuću imovinu ili nesporna potraživanja prema trećim licima, naložiti izdržavanje njegovih siromašnih roditelja iz ovih izvora. Pored materijalnih, djeca prema roditeljima imaju i obaveze moralne prirode, poput poslušnosti, poštovanja i pokoravanja. Međusobno naslijeđivanje roditelja i bračne djece uređeno je odredbama šerijatskog nasljednog prava (feráiza).19 Maloljetnici, kako je to već naglašeno, do momenta sticanja punoljetnosti, odnosno zrelosti, imaju svoje zakonske zastupnike o kojima su ovisni u vršenju ličnih i imovinskih prava. Maloljetnim licima, koja iz bilo kog razloga izgube svog zakonskog zastupnika (smrt, gubitak poslovne sposobnosti, bolest, odsustvo, itd.), se u cilju zaštite njihovih prava i interesa određuje tutor. Šerijatsko pravo poznaje testamentalnog (vasi muhtar), koga oporukom (vasijjet) imenuje otac i sudskog (vasiji kadi) tutora, koga postavlja šerijatski sud. Tutorom može postati svaki musliman ili muslimanka, ako su duševno zdravi, punoljetni, povjerljivi i pouzdani, slobodni, te raspolažu potrebnim znanjima za vođenje brige o imovini štićenika. Ako je umrlo lice svojoj djeci odredilo dva tutora, onda oni u pravilu moraju raditi u saglasnosti, izuzev kada je njihovo pojedinačno postupanje uzrokovano neodložnošću poslova i izvjesnim nastankom štete po interese ili imovinu štićenika.20 Osoba, određena za tutora, koja se prihvatila ove dužnosti, obavezna je svake godine sudu podnijeti izvještaj o stanju štićenikove imovine i odgovorna je za svu štetu koju je prouzrokovala namjerno ili iz krajnje nepažnje. Tutorstvo prestaje smrću tutora ili njegovim gubitkom sposobnosti za vršenje ove dužnosti, doraslošću štićenika, razriješenjem tutora od strane suda, a u izvjesnim slučajevima i zahvalom. Tutor je dužan štićeniku, koji je postao punoljetan i zreo, položiti račune za svoj rad i predati mu imovinu na slobodno raspolaganje.21 Sudski tutor, za razliku od testamentalnog, ima pravo tražiti naknadu za svoj rad. Djeca, potekla iz vanbračne zajednice ili apsolutno ništavnog braka, općenito imaju lošiji položaj u odnosu na bračnu. Šerijatsko pravo ne poznaje institut istraživanja očinstva, zbog čega se vanbračna djeca (veledi zina) dodjeljuju majci, koja je u obavezi da ih izdržava i odgaja. U slučaju da majka, zbog svog lošeg imovinskog stanja ili nesposobnosti, nije u stanju vršiti svoju dužnost, brigu o vanbračnoj djeci dužna je preuzeti država, koja se smatra 19 O tome vidjeti: Mehmed-Ali Ćerimović, Šeriatsko nasljedno pravo, Sarajevo 1936, 99. Oporučitelj pored testamentalnog tutora može postaviti i nadglednika (vasi nazir), te su tada njih dvojica u sličnoj poziciji kao kada su oporukom određena dva tutora. 21 Tutor može dovesti u pitanje zrelost i sposobnost štićenika da upravlja svojom imovinom, te odbiti da mu je preda na raspolaganje. U tom slučaju, zrelost štićenika se utvrđuje pred sudom uz pomoć vještaka. 20 276 �suodgovornom za njihovo rađanje. Dijete rođeno van braka i njegov biološki otac se ne mogu međusobno naslijeđivati. Uvažavajući činjenicu da su vanbračnoj djeci bez njihove krivice uskraćena mnoga porodična i nasljedna prava, šerijatsko pravo nastoji njihov broj smanjiti na najmanju moguću mjeru. Zbog toga se u nekim slučajevima dozvoljava odstupanje od utvrđenih pravila. Tako muž, između ostalog, ima pravo priznati dijete začeto u relativno ništavom braku, zabludi ili šerijatski nedopuštenom polnom odnosu, te onda kada je ono rođeno u periodu koji je kraći od šest mjeseci računajući od momenta sklapanja braka. Ovo priznanje mora biti izričito. Otac, u pravilu, ne može naknadno osporavati već priznato očinstvo. Prihvatanje djece i briga o potomstvu u islamu također ima moralni karakter. Odbijanje biološkog oca da prizna vlastito dijete je kategorizirano kao težak grijeh, za koji će počinitelj morati snositi posljedice. Majci je s druge strane zabranjeno da bilo koga lažno optuži kako je otac njenog djeteta. Po šerijatu se, na pravno valjan način, ne mogu adoptirati tuđa djeca, čije je porijeklo poznato (marufu neseb). Šerijatsko pravo dozvoljava adopciju samo one djece, koja nemaju poznate roditelje (medžhulu neseb), uz uslov da je usvojilac obzirom na starosnu dob mogao biti njihov biološki roditelj. Osoba usvojena na ovakav način stiče sva porodična i nasljedna prava i dužnosti prema svom usvojiocu. Islam pokazuje poseban senzibilitet prema odbačenoj djeci (lekit), te nalaže pojedincima i zajednici da o njima moraju voditi brigu. Onaj, koji pronađe odbačeno dijete, ima moralnu obavezu da ga izdržava, ako je za to sposoban. Ako nalazač nije u mogućnosti ili ne želi voditi brigu o odbačenom djetetu, a niko drugi ga nije usvojio, dužnost njegovog odgoja i izdržavanja preuzima država. Osoba, koja pronađe i prihvati odbačeno dijete (nahoče), te preuzme brigu o njegovom odrastanju, ne stiče roditeljska prava, ali može u njegovo ime i u njegovom interesu vršiti nužne pravne poslove. Šerijatsko pravo također dopušta i preporučuje uzimanje tuđe, u prvom redu siromašne, bolesne i nezbrinute djece na „beslemu“ (skrbništvo), odnosno vaspitanje i izdržavanje. Osoba, koja preuzme brigu o ovakvoj djeci, može im za života darovati svu, a putem testamenta do jedne trećine svoje imovine. Na isti način biološki otac može zbrinuti svoju vanbračnu djecu. 4. Zaštita interesa maloljetnika u postupku pred šerijatskim sudovima Muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine je, u periodu od 1878. do 1946. godine, u bračnim, porodičnim i nasljednim stvarima bilo podvrgnuto jurisdikciji šerijatskih sudova, odnosno primjeni šerijatskog materijalnog i procesnog prava.22 22 Ovi pravosudni organi su primjenjivali šerijatsko pravo sadržano u djelima islamskih pravnika, osmanlijskim reformskim zakonima i uredbama, te privatnim i službenim kodifikacijama i kompilacijama. O tome više: Karčić, nav. djelo, 101 - 119. 277 �Šerijatski sudovi u Bosni i Hercegovini su, za cijelo vrijeme svog postojanja, u velikom obimu raspravljali i presuđivali sporove, te rješavali druga aktuelna pitanja iz područja šerijatskog porodičnog prava.23 Znatan dio ovih porodičnopravnih predmeta odnosio se na maloljetnike i zaštitu njihovih prava i interesa. U praksi šerijatskih sudova dokumentiran je niz slučajeva koji su se odnosili na zanemarivanje obaveze izdržavanja maloljetne djece, te plaćanje alimentacije. Kao ozbiljan problem za ove pravosudne ustanove nametnulo se i pitanje hranjeništva djece iz mješovitih brakova, u kojima žena nije bila muslimanske vjeroispovijesti. Dešavalo se da žene nemuslimanke, nakon razvoda braka ili smrti muža muslimana, odvedu djecu izvan dotadašnjeg prebivališta, te ih prevedu na svoju vjeru, čime se pored ostalog izbjegavala jurisdikcija šerijatskih sudova u starateljskim stvarima. Šerijatski sudovi su u okviru svoje nadležnosti raspravljali slučajeve utvrđivanja krvnog srodstva djece rođene izvan braka (poslije smrti muža, razvoda braka itd.), ali i one rođene u braku, kada je otac osporavao da je novorođenče njegovo. Evidentirani su i sporovi roditelja oko toga kome treba pripasti zajedničko dijete. Primjetno je da su sudovi najčešće postupali u interesu djeteta, ali su zabilježeni i slučajevi kada su pojedine šerijatske sudije iskazale površnost u utvrđivanju relevatnih činjenica, na što je povremeno u funkciji više instance upozoravao Vrhovni šerijatski sud. U nadležnosti šerijatskih sudova su bili i starateljski (tutorski) poslovi maloljetnika islamske vjere: postavljanje i razriješenje tutora i staratelja, produženje tutorske vlasti, proglašenje punoljetnosti i zrelosti, te zaštita imovine maloljetnih lica, kao i povjeravanje siročadi na izdržavanje i odgoj (beslema). Kako se pred šerijatskim sudovima nije moglo istraživati očinstvo vanbračne djece niti zahtijevati njihovo izdržavanje, pripadnici islamske vjeroispovijesti su bili upućeni da svoje tužbene zahtjeve ovog tipa ističu u postupku pred redovnim građanskim sudovima.24 Nadležnost šerijatskih sudova je ovdje bila ograničena isključivo na postavljanje tutora vanbračnom djetetu čija je majka muslimanka. 23 Šerijatsko porodično pravo, kako navodi I. Džananović, zbog svoje velike važnosti i znatnog broja ajeta i hadisa, spada uz ibādāt, u najrazvijeniju granu šerijatskog prava. Nav. djelo, 7. 24 Tužbeni zahtjev se temeljio na činjenici da je neki muškarac začeo vanbračno dijete, zbog čega je dužan snositi odgovornost za posljedice ovog nedopuštenog djela. Sladović, E, Islamsko pravo u Bosni i Hercegovini, Beograd 1926, 106. 278 �mr. sc. Jasmin Branković Federal ministry of Education and Science Mostar POSITION AND PROTECTION OF MINORS WITHIN THE CONTEXT OF SHARIA FAMILY LAW IN BOSNIA AND HERZEGOVINA 1878 – 1946 Summary: Sharia law is the religious right of Muslims that was necessarily applied to the members of this religion in Bosnia and Herzegovina in family, inheritance, status and Waqf affairs in the period from the establishment of the Ottoman rule in this region to the abolition of sharia courts in 1946. Due to its scope and importance, Sharia family law is one of the most developed areas in the system of Islamic jurisprudence. From the viewpoint of Islam, relationships within the family are not only legal but also the religious category at a time that permeates and completes these two segments of the normative regulation of family life. In the framework of Sharia family law a special place belongs to paternal rights and the positioning of minors in family and social terms. The foundation of the Islamic family is marriage. In legal terms only spouses who have obtained descendants in legal marriage are considered parents. With regard to this the legal status of marital and extramarital children was regulated. A child born in legally valid or relatively null marriage is considered the marital child. Other children have the illegitimate status. To determine if the child is marital or extramarital the period of mother's pregnancy is essential and stipulated in the longest and the shortest duration. Parents are obliged to care for their children. Sharia law does not recognize a paternity research institute, but in certain situations it allows by subsequent actions deviations from the established rules in order to provide a marital status to the largest number of children born out of marriage. The state is considered to be co-responsible for the birth of extramarital children and must take care of them if the mother is not able to do that. Sharia family law provides for different forms of protection of minors without parental care, such as tutelage, adoption and taking other people's children to the care and education. Sharia courts were responsible for the application of Sharia family law in Bosnia and Herzegovina and resolving of status issues and disputes relating to minors. Key words: Sharia law, sharia courts, minors, Bosnia and Herzegovina, legal status, protection of interests 279 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3050 Title A name given to the resource POLOŽAJ I ZAŠTITA MALOLJETNIH LICA U KONTEKSTU ŠERIJATSKOG PORODIČNOG PRAVA U BOSNI I HERCEGOVINI 1878 - 1946. Author Author BRANKOVIĆ, Jasmin Abstract A summary of the resource. U ovom radu su predstavljene osnovne karakteristike pravnog položaja maloljetnika u kontekstu šerijatskog porodičnog prava, te zaštita njihovih interesa pred šerijatskim sudovima u Bosni i Hercegovini u periodu od 1878. do 1946. godine. Također je uvršten i kraći historijski pregled razvoja roditeljskog prava i s njim povezanog porodičnog i društvenog statusa maloljetnih lica u prošlosti.Ključne riječi: šerijatsko pravo, šerijatski sudovi, maloljetnici, Bosna i Hercegovina, pravni položaj, zaštita interesa Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 818 Title A name given to the resource Polysemy of Adjectives in the Domain of TASTE and TOUCH in English and Bosnian Author Author Imamovic , Adisa Delibegović-Džanić, NIhada Abstract A summary of the resource. The aim of the paper is to analyze polysemy of Adjectives used in the domains of TASTE and TOUCH in English and Bosnian. Like most linguistic expressions belonging to primary sense perceptions, these Adjectives are highly polysemous. Although these Adjectives are figuratively used in many domains (emotion, cognition, communication etc.), this study will include only those variations of meaning which belong to the domains of TASTE and TOUCH. This means that their metaphorical uses for emotions, cognition and other domains, such as a cold look, a warm welcome, a sweet girl or a bitter argument will not be included. The focus will be on meanings which illustrate the interplay between TASTE and TOUCH such as soft drinks, hot pepper, bitter cold or sharp taste. The theoretical framework for this contrastive corpus analysis will be the Conceptual Metaphor Theory. In the first part of the paper, we will make the inventory of Adjectives whose primary meaning belongs to the domains of TASTE and TOUCH and make a comparison between the two languages. The second part of the paper will first present their meaning extensions within the same domain, for example the extension of sweet from sweet chocolate to sweet onion, sweet pepper and sweet Italian saussage. Then we will analyse how the Adjectives whose primary meaning is TASTE are used in the domain of TOUCH (for example bitter cold) and vice versa (for example sharp taste). These results of this analysis will be compared for English in Bosnian. In the third part of the paper, we will try to find the motivation for different related meanings of these Adjectives in cognitive processes, primarily in conceptual metaphor and metonymy. Finally, we will compare how these cognitive processes operate in English and Bosnian. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2012-05 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed P Philology. Linguistics https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/2ebeed7dc52e9f9ee28601a0b3435fa6.docx b89adb86fe38cfb23bcb9338a52ccd24 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/3657b9ffaf61012dfd44b1f15f2758cf.pdf 041cfa1255c04525e6b9c7dfa8ad44d5 PDF Text Text PREGLEDNI NAUČNI RAD UDK 336.2(497.6) Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Doc. dr. sc. Goran Miraščić Univerzitet Sarajevo School of Science and Technology Email: goran.mirascic@fbihvlada.gov.ba Mr. sc. Haris Abaspahić Ured premijera Federacije Bosne i Hercegovine Email: haris.abaspahic@fbihvlada.gov.ba Sažetak: Svaka država posredno ili neposredno utječe na distribuciju svojih resursa. Pri tome, kreatorima ekonomske politike na raspolaganju stoje dva glavna instrumenta – monetarna i fiskalna politika. Budući da Bosna i Hercegovina zbog aranžmana valutnog odbora nije u mogućnosti voditi značajniju monetarnu politiku (osim politike obaveznih rezervi) u cilju promicanja ekonomskog rasta, fiskalna politika je jedina poluga ekonomske politike, koje imamo na raspolaganju. Ključne riječi: monetarna i fiskalna politika, stepen konkurentnosti, direktni i indirektnih porezi, krajnja potrošnja Kao pretpostavka povećanja proizvodnje i zaposlenosti, od posebnog značaja je i uticaj poreske politike na stvaranje stimulativnog poslovnog ambijenta za direktne strane investicije. Poreska konkurentnost predstavlja jednu od najbitnijih odrednica ukupne konkurentnosti zemlje, te je iz tih razloga u radu poseban akcenat stavljen upravo na ovo pitanje. Nadalje, imajući u vidu da Bosna i Hercegovina sa ostalim državama iz okruženja konkuriše za međunarodni kapital, autori će u radu ponuditi prikaz konkurentske pozicije FBiH i BiH u odnosu na okruženje. Autori će u radu prezentirati komparaciju strukture poreza sa zemljama u regionu, te nastojati ispitati moguće efekte smanjenja direktnog oporezivanja rada i povećanje oporezivanja potrošnje i drugih poreza u cilju stimulisanja investicija, proizvodnje i izvoza, i destimulisanje potrošnje i uvoza, a na primjeru Federacije Bosne i Hercegovine. 641 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić UVOD Svaka država posredno ili neposredno utiče na distribuciju svojih resursa. Pri tome, kreatorima ekonomske politike na raspolaganju stoje dva glavna instrumenta – monetarna i fiskalna politika. Budući da Bosna i Hercegovina zbog aranžmana valutnog odbora nije u mogućnosti voditi značajniju monetarnu politiku (osim politike obaveznih rezervi) u cilju promicanja ekonomskog rasta, fiskalna politika je jedina poluga ekonomske politike koje imamo na raspolaganju. Ona predstavlja upotrebu državne potrošnje i oporezivanje kao instrumenta za promicanje održivog i snažnijeg ekonomskog rasta i kao mjeru smanjenja siromaštva. Kao pretpostavka povećanja proizvodnje i zaposlenosti, od posebnog značaja je i uticaj poreske politike na stvaranje stimulativnog poslovnog ambijenta za direktne strane investicije. Poreska konkurentnost predstavlja jednu od najbitnijih odrednica ukupne konkurentnosti zemlje. Njome se države međusobno takmiče u privlačenju stranih direktnih investicija, što presudno utječe na privredni i ukupan ekonomski rast. Budući da Bosna i Hercegovina sa ostalim državama iz okruženja konkuriše za međunarodni kapital, ova analiza će ponuditi prikaz konkurentske pozicije FBiH i BiH u odnosu na okruženje. U posljednje vrijeme sve je više onih koji zagovaraju reforme fiskalnog sistema u BiH. U FBiH su prhodi od oporezivanja potrošnje manji (19,09% BDPa) od prihoda oporezivanja rada (22,17% BDPa). Poredeći strukturu fiskalnih sistema u regionu, dolazimo da zaključka da BiH ima relativno visoke troškove radne snage, dok je stopa poreza na dodatnu vrijednost jedna od najmanjih u okruženju. Cilj ovog istraživanja je da uporedi strukturu poreza u FBiH sa zemljama u regionu, te ispita moguće efekte smanjenja direktnog oporezivanja rada i povećanje oporezivanja potrošnje i drugih poreza u cilju stimulisanja investicija, proizvodnje i izvoza, i destimulisanje potrošnje i uvoza. Stope nezaposlenosti i konkurentnost zemalja bišve Jugoslavije Ekonomska kriza iz 2008. godine je dodatno pogoršala postojeće strukturalne slabosti ekonomije i stanje nezaposlenosti širem Evrope. Visoka nezaposlenost predstavlja jedan od najvećih socijalnih i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Svjetske banke za 2011. godinu, Bosna i Hercegovina pored Makedonije ima najveću nezaposlenost u regionu, s tim da Makedonija od 2008. godine bilježi kontinuiran pad nezaposlenosti. Naredni dijagram daje pregled stopa nezaposenosti u regionu. 642 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Stope nezaposlenosti 31,4 27,6 24,1 19,7 13,4 8,2 Prema Indeksu globalne konkurentnosti, koji svake godine objavljuje Svjetski ekonomski forum, Bosna i Hercegovina je uz Grčku, Srbiju i Albaniju najnekonkurentnija evropska država. Varijable koje ispituje ovaj indeks su: institucije, inovacije, infrastruktura, makroekonomsko okruženje, zdravlje i primarno obrazovanje, visoko obrazovanje i trening, efikasnost tržišta roba, efikasnost tržišta rada, razvijenost finansijskog tržišta, tehnološka spremnost, veličina tržišta i poslovna sofisticiranost. Veličina tržišta, inovacije, razvijenost finansijskog tržišta, poslovna sofisticiranost i infrastruktura su ocijenjene kao najlošije varijable. Ukoliko se detaljnije pogledaju pojedini elementi analize, kao najproblematičnije faktore poslovanja ovogodišnji izvještaj ističe pristup finansiranju, političku nestabilnost, porezne propise i stope, neefikasnu državnu birokratiju i korupciju. Naredni dijagram daje pregled ocjena konkurentnosti za zemlje u regionu. Stope konkurentnosti 4,25 4,2 4,14 4,13 4,02 3,77 643 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Analizirajući stanje poslovnog okruženja, prema 'Doing business' izvještaju Svjetske banke BiH je rangirana na najnižem mjestu (131. od 189.) od svih zemalja Zapadnog Balkana. Ovaj izvještaj mjeri jedanaest dimenzija: pokretanje biznisa, dobijanje građevinske dozvole, dobijanje električne energije, registracija vlasništva, plaćanje poreza, prekogranična trgovina, dobijanje kredita, zaštita investitora, provedba ugovora, rješavanje nesolventnosti i zapošljavanje radnika. Bosna i Hercegovina posebno loše rezultate bilježi na polju pokretanja biznisa (174.) i dobijanja građevinskih dozvola (175.) što ukazuje na prethodno ukazanu neefikasnost državne birokratije. Naredni dijagram daje pregled pozicija zemalja u regionu kada je u pitanju povoljnost poslovnog okruženja. Doing Business Report 2014 Makedonija 25 Slovenija 33 Crna Gora 44 Hrvatska 89 Srbija 93 Bosna i Hercegovina 131 1 51 101 151 Troškovi rada, doprinosi i porezi na dohodak u zemljama bivše Jugoslavije U doba značajne mobilnosti radne snage i kapitala, oporezivanje kapitala (porez na dobit) i rada (porez i doprinosi na plate) imaju presudnu ulogu na preseljenje kapitala iz jedne zemlje u drugu. Cijena rada, je tom kontestu bitna determinanta atraktivnosti poslovno okruženje za strane investicije. Prosječna bruto plata (tj. Ukupna cijena rada) u Federaciji Bosne i Hercegovine iznosi 1.435 KM ili 733 eura što je više u odnosu na mjesečne bruto plate Makedonije i Srbije i manje u odnosu na Crnu Goru i Hrvatsku. Što se tiče poreza na dohodak Crna Gora, Hrvatska i Slovenija imaju progresivnu stopu poreza na dohodak koja dostiže čak i 50% u Sloveniji, dok FBiH, Makedonija i Srbija imaju jedinstvene i najniže stope poreza na dohodak (10%) u regionu, s tim da bi i Srbija uskoro mogla uvesti progresivnu stopu. 644 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Prosječna bruto mjesečna plata (€) 728 Prosječna neto mjesečna plata (€) 480 Hrvatska 2 1042 724 Makedonija 3 503 343 Slovenija 4 1524 997 Srbija 5 533 386 Crna Gora 1 Stopa poreza na dohodak 9% do 720 € mj. 12% do 290 € mj. 15% preko 720 € mj. 25% od 290 do 1.161 € mj. 40% preko 1.161 € mj. Jedinstvena stopa od 10% 16% do 668 € mj. 27% od 668 do 1.580 € mj. 41% od 1.580 do 5.909 € mj. 50% preko 5.909 € mj. Jedinstvena stopa od 10% Prema izvještaju Svjetske banke 'BiH – Izazovi i preporuke za reforme – Pregled javnih rashoda i institucija' (2012), stope socijalnih doprinosa u FBiH su mnogo više u odnosu na druge zemlje. U nastavku je dat pregled stopa doprinosa u regionu. Deloitte International Tax. Montenegro Highlights 2013 Eurostat 3 Deloitte International Tax. Macedonia Highlights 2013 4 Eurostat 5 KPMG, Serbia - Individual income tax changes, social security contribution amendments 1 2 645 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Stope doprinosa 41,5 38,2 37,8 35,2 33,8 27 Prema važećim poreskim propisima u FBiH, fiskalno opterećenje rada je na veoma visokom nivou (šesto mjesto u Evropi – blizu 74 % na neto plate), dok je fiskalno opterećenje kapitala među najnižim u Evropi (stopa poreza na dobit 10%). U narednoj tabeli je pregled stopa poreza i doprinosa koje se plaćaju u FBIH u okviru troškova rada. • • • • • 646 PIO Zdravstvo Nezaposlenost Zaštita od nesreća Porez na dohodak UKUPNO Osnovica bruto plata 23,0% 16,5% 2,0% 10,0% 51,5% Osnovica neto plata 36,06% 25,87% 3,13% 0,50% 8,17% 73,73% �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine U nastavku je dat tabelarni pregled stopa doprinosa koje se palćaju na platu u zemljama bivše Jugoslavije. Doprinosi Na teret zaposlenog Crna Gora Hrvatska Makedonija Slovenija Srbija Na teret poslodavca 33.8% 24% (15% za penziono, 9,8% (5,5% za penziono, 8,5% za zdrastveno, 0,05% 3,8% za zdrastveno, 0,05% za nezaposlenost) za nezaposlenost) 35,2% (13% zdrastveno, 1,7% za 20% za penziono nezaposlenost, 0,5% doprinos u slučaju ozljede) 27% 27% (18% za penziono i invalidsko osiguranje, 7,3% za zdrastveno, 0,05% za dodatno zdrastveno osiguranje, 1,2% za nezaposlenosti) 38,2% 22,1% (15,5% za penziono i 16,1% (8,85% za penziono i invalidsko osiguranje, 6,36% invalidsko osiguranje, 7,09% za zdrastveno, 0,14% za za zdrastveno, 0,06% za nezaposlenost, 0,1% nezaposlenost, 0,1% porodijsko odsustvo) porodijsko odsustvo) 37,9% 19,9% (13% za penziono i 17,9% (11% za penziono i invalidsko osiguranje, 6,15% invalidsko osiguranje, 6,15% za zdrastveno, 0,75% za za zdrastveno, 0,75% za nezaposlenost) nezaposlenost) Stope PDVa u zemljama bišve Jugoslavije Od početka globalne ekonomske krize, gotovo u svim zemljama EU je primjetan trend rasta stopa indirektnih poreza (PDV, akcize i carine), što je stvorilo mogućnost za rasterećenje privrede smanjenjem direktnih poreza koji opterećuju rad i kapital. S druge strane, od njegovog uvođenja 2006. godine, porez na dodatu vrijednost u Bosni i Hercegovini iznosi 17% što je poslije Kosova (16%) ujedno i najniža stopa od svih zemalja 647 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Zapadnog Balkana. Naredni dijagram daje pregled stopa poreza na dodatnu vrijednost u zemljama regiona. Stope PDVa 25 22 20 19 18 17 Kao što je vidljivo u narednoj tabeli, BiH i Makedonija su jedine zemlje u regionu koje u proteklom periodu nisu podizale stopu PDV-a. Crna gora Standardna stopa Snižena stopa Hrvatska Standardna stopa Snižena stopa 2003 17 0|7 2006 22 0 | 10 2009 23 0 | 10 Makedonija 2013 19 0|7 2012 25 0 | 10 2013 25 5 | 10 2000 18 5 Standardna stopa Snižena stopa Slovenija Standardna stopa Snižena stopa 2002 20 8.5 2013 22 9.5 Srbija 2005 18 8 2012 20 8 Standardna stopa Snižena stopa 648 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Direktni porez naspram indirektnih poreza Prethodno predstavljeni podaci ukazuju na mogućnost da se promijene struktura i izvori poreza, tako što se fokus pomjera sa rada i kapitala ka oprezivanju potrošnje. Ono što je bitno istaći je, da ove reforme trebale imati neutralan fiskalni efekat, te ne previđaju rast prihoda za državu. Osim toga, MMF se zalaže za reformu poreskih sistema u pravcu većeg udjela oporezivanja potrošnje u odnosu na oporezivanje rada i kapitala, smatrajući potrošnju manje promjenjivom poreskom osnovicom u odnosu na plate zaposlenih i dobit, što utiče na stabilnije javne prihode. Serija nedavno objavljenih OECD studija je, na osnovu teorijskih i empirijskih pokazatelja, ustanovila rangiranje poreskih oblika prema ekonomskoj efikasnosti. Periodični porezi na (nepokretnu) imovinu su rangirani kao ekonomski najefikasniji oblik oporezivanja, dok se na drugom mjestu nalazi oporezivanje potrošnje. Oporezivanje rada je rangirano na trećem mjestu, dok oporezivanje kapitala zauzima posljednje mjesto, kao poreski oblik koji najnegativnije utiče na ekonomski rast (Johansson, 2008; Arnold, 2008; Myles, 2009) jer povećanje opterećenja privrede kroz oporezivanje rada i kapitala smanjuje mogućnosti privredi za nove investicije i novo zapošljavanje. Situacija u Bosni i Hercegovini je trenutno sljedeća: 1. 2. 3. 4. Preporuka OECD Porez na nepokretnu imovinu Porez na potrošnju Oporezivanje plata Porez na kapital 1. 2. 3. 4. Stanje u BiH i FBiH Oporezivanje plata Porez na potrošnju Porez na kapital Porez na nepokretnu imovinu ne postoji 6 Federalni zavod za programiranje razvoja (FZZPR) je objavio analizu 'Poreska reforma u funkciji investicija i zapošljavanja' u kojem je iznio svoj prijedlog rasterećenja privrede. Prema tom prijedlogu, porez na dohodak i doprinos za PIO bi ostali isti, dok bi doprinosi za zdravstveno osiguranje i nezaposlene bili ukinuti i finansirali bi se iz budžeta drugim vidovima poreza koji ne opterećuju privredu. Novi pristup poreskoj politici bi morale podržati ostale politike, jer bi u suprotnom efekti poreske reforme mogli biti neutralisani djelovanjem drugih politika u suprotnom smjeru.. Kao način nadoknade izgubljenih poreskih prihoda, FZZPR predlaže povećanje akciza i uvođenje poreza koji ne opterećuju privredu kao što su: uvođenje poreza na nepokretnu imovinu, uvođenje poreza na transakcije finansijskih institucija, uvođenje posebnog poreza na luksuzne automobile itd. Tek kada se precizno ustanovi koliko bi se 6 Johansson Asa, Christopher Heady, Jens Arnold, Bert Brys, Laura Vartia, „Taxation and Economic Growth“, OEDC Economics Department Working 649 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić sredstava za finansiranje javne potršnje moglo obezbijediti ovim mjerama, predlaže se promjena stope PDV-a. Ukoliko bi se izgubljeni prihodi nadoknađivali isključivo povećanjem PDVa, bila bi potrebna stopa od 22,5%. Za razliku od prijedloga FZZPR-a, smatramo da bi refrma fiskane strukture trebala biti jednostavnija i usmjerena na ograničeno smanjenje doprinosa za zdravstvu, dok bi se nedostajuća sredstva isključivo nadoknadila povećanjem stope PDV-a. U tom kontekstu predležemo dvije varijante 7. VARIJANTA I Zbirna stopa na neto plate 65,25% -- prosječna bruto izdvajanja za platu 1364 KM - Doprinos za zdravstveno osiguranje od 25,87% na neto plate bi bio umanjen za 8,48%, a ovo umanjenje bi se u cjelosti nadoknadilo povećanjem stope PDV-a na 20%. Smanjenje stope doprinosa za zdravstvo u iznosu od 8,48% bi izazvalo gubitak javnih prihoda u visini od oko 368,2 miliona KM, što je oko 32,8% ukupnih prihoda za zdravstveno osiguranje od 1.123,3 milijarde KM. Ovaj iznos bi se u potpunosti nadoknadio povećanjem stope PDV-a na 20% što bi prema trenutnim projekcijama prihoda od PDV-a iznosilo oko 368, 2 miliona KM. VARIJANTA II Zbirna stopa na neto plate 59,59% - prosječna bruto izdvajanja za platu 1318 KM Doprinos za zdravstveno osiguranje od 25,87% na neto plate bi bio umanjen za 14,14%, a ovo umanjenje bi se u cjelosti nadoknadilo povećanjem stope PDV-a na 22%. Smanjenje stope doprinosa za zdravstvo u iznosu od 14,14% bi izazvalo gubitak javnih prihoda u visini od oko 613,6 miliona KM, što je oko 54,6% ukupnih prihoda za zdravstveno osiguranje od 1.123,3 milijarde KM. Ovaj iznos bi se u potpunosti nadoknadio povećanjem stope PDV-a na 22% što bi prema trenutnim projekcijama prihoda od PDV-a iznosilo oko 613,6 miliona KM. Da bi fiskalno rasterećenje rada pozitivno utjecalo na privredni rast, neophodno je da se značajan dio fiskalnog rasterećenja zadrži u preduzećima, tj. da se većim dijelom ne upotrijebi za povećanje neto zarada, premda bi veća privatna potrošnja i po tom osnovu uticala na prihode od PDV-a. U situaciji kada poslodavci teško, ili po veoma visokim kamatnim stopama dobijaju kredite od banaka, rasterećenje bi značilo i veću platežnu sposobnost privrede. Eventualni problemi u donošenju poreske reforme mogu se pojaviti zbog različite ustavne nadležnosti direktnih poreza (entiteti) i indirektnih poreza – PDV i akcize (državni 7 Kalkulacije su rađene na pretpostavci nulte elastičnosti potrošnje. 650 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine nivo). Ovakva reforma bi zahtjevala sinhroniziranu aktivnost različitih nivoa vlasti i istovremene intevencije u državnom i entitetskim zakonodavstvima. Ekonomski efekti predložene poreske reforme • Povećanje zaposlenost: Kao posljedica manjih triškova rada povećala bi se potražnja za radnom snagom, • Smanjenje sive ekonomije: Putem rada na crno, rada na sivo i sniženje plata uz istovremeno povećanje naknada koje se ne oporezuju (topli obrok i troškovi prevoza) siva ekonomija je najprisutnija u oblasti rada. Stranim investitorima i potencijalnim izvozicima je to teško učiniti, te oni snose neproporcionalno veći dio nameta na plate od domaćih privrednika, što šteti direktnim stranim investicijama. Osim što poreska evazija dovodi do nelojalne konkurencije, preveliko oslanjanje na direktne poreze dovodi i do većih administrativnih troškova prikupjanja tih poreza. S druge strane, teže je vršiti utaju indirektnih poreza. Smanjenim oporezivanjem oblasti u kojima su poreske utaje najviše zastupljene (direktni porezi koji opterećuju rad) i povećanim oporezivanjem oblasti u kojima je siva ekonomija najmanje prisutna (porezi građana, akcize i PDV), automatski bi se smanjio bim sive ekonomije, • Smanjenje troškova poslovanja u FBiH dovodi do privlačenja direktnih stranih investicija, • Povećanje konkurentnosti privrede: Smanjenjem cijena domaćih proizvoda povećava se njihova konkurentnost na međunarodnom tržišti čime se utječe i na smanjenje trgovinskog deficita, • Veća likvidnost firmi: Fiskalnim rasterećenjem preduzeća oslobađaju se sredstva za nove investicije, što je posebno značajno uzimajući u obzir visoke troškove zaduživanja, • U dužem roku sve prethodno navedeno dovodi do ekonomskog rasta. ZAKLJUČAK Visoka nezaposlenost predstavlja jedan od najvećih socijalnih i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Svjetske banke za 2011. godinu, Bosna i Hercegovina pored Makedonije ima najveću nezaposlenost u regionu, s tim da Makedonija od 2008. godine bilježi kontinuiran pad nezaposlenosti. 651 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić Prema Indeksu globalne konkurentnosti koji svake godine objavljuje Svjetski ekonomski forum, u Bosni i Hercegovini najproblematičniji faktori poslovanja u posljednjem izvještaju su: pristup finansiranju, politička nestabilnost, porezni propisi i stope, i neefikasna državna birokratija. Cijena rada, je tom kontestu bitna determinanta atraktivnosti poslovnog okruženja za strane investicije. Prosječna bruto plata (tj. ukupna cijena rada) u Federaciji Bosne i Hercegovine iznosi 1.435 KM ili 733 eura što je više u odnosu na mjesečne bruto plate Makedonije i Srbije i manje u odnosu na Crnu Goru i Hrvatsku. Od početka globalne ekonomske krize, gotovo u svim zemljama EU je primjetan trend rasta stopa indirektnih poreza (PDV, akcize i carine), što je stvorilo mogućnost za rasterećenje privrede smanjenjem direktnih poreza koji opterećuju rad i kapital. S druge strane, od njegovog uvođenja 2006. godine, porez na dodatu vrijednost u Bosni i Hercegovini iznosi 17% što je poslije Kosova (16%) ujedno i najniža stopa od svih zemalja Zapadnog Balkana. Serija nedavno objavljenih OECD studija je, na osnovu teorijskih i empirijskih pokazatelja, ustanovila rangiranje poreskih oblika prema ekonomskoj efikasnosti. Periodični porezi na (nepokretnu) imovinu su rangirani kao ekonomski najefikasniji oblik oporezivanja, dok se na drugom mjestu nalazi oporezivanje potrošnje. Oporezivanje rada je rangirano na trećem mjestu, dok oporezivanje kapitala zauzima posljednje mjesto, kao poreski oblik koji najnegativnije utiče na ekonomski rast (Johansson, 2008; Arnold, 2008; Myles, 2009), jer povećanje opterećenja privrede kroz oporezivanje rada i kapitala smanjuje mogućnosti privredi za nove investicije i novo zapošljavanje. U tom kontekstu smatramo da bi buduća reforma fiskalne strukture u FBiH, ali i cijeloj BiH, trebala biti usmjerena na ograničenom smanjenje doprinosa za zdravstvo, dok bi se nedostajuća sredstva isključivo nadoknadila povećanjem stope PDV-a. Ovakva reforma bi rezultirala povećanjem stepena konkurentnosti, što bi kao rezultat imalo povećanje zaposlenosti, kao posljedica manjih troškova rada, smanjenje sive ekonomije, smanjenje troškova poslovanja i privlačenje direktnih stranih investicija, te u konačnici i ekonomski rast. LITERATURA 1. 2. 3. 4. 5. Agencija za statistiku BiH, www.bhas.ba Deloitte International Tax. Macedonia Highlights 2013 Deloitte International Tax. Montenegro Highlights, 2013 Eurostat Federalni zavod za statistiku, www.fzs.ba 652 �Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine 6. Johansson Asa, Christopher Heady, Jens Arnold, Bert Brys, Laura Vartia, „Taxation and Economic Growth“, OEDC Economics Department Working Paper, 2013 7. KPMG, Serbia - Individual income tax changes, social security contribution amendments 8. MMF, Pisma namjere sa vlastima BiH, 2012, 2013, 2014. Godina Struktura izlaganja rada 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. Uvod Komparativni presjek stopa nezaposlenosti i konkurentnosti zemalja bivše Jugoslavije Komparativni presjek troškova rada, doprinosa i poreza na dohodak Stope PDV-a u zemljama bivše Jugoslavije Direktni vs. Indirektni porezi Prijedlozi: Varijante 1 i 2 Ekonomski efekti predložene poreske reforme 653 �Goran Miraščić, Haris Abaspahić 654 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3126 Title A name given to the resource Poreska politika u funkciji ekonomskog rasta i zapošljavanja u Federaciji Bosne i Hercegovine Author Author MIRAŠČIĆ, Goran ABASPAHIĆ, Haris Abstract A summary of the resource. Svaka država posredno ili neposredno utječe na distribuciju svojih resursa. Pri tome, kreatorima ekonomske politike na raspolaganju stoje dva glavna instrumenta – monetarna i fiskalna politika. Budući da Bosna i Hercegovina zbog aranžmana valutnog odbora nije u mogućnosti voditi značajniju monetarnu politiku (osim politike obaveznih rezervi) u cilju promicanja ekonomskog rasta, fiskalna politika je jedina poluga ekonomske politike, koje imamo na raspolaganju. Kao pretpostavka povećanja proizvodnje i zaposlenosti, od posebnog značaja je i uticaj poreske politike na stvaranje stimulativnog poslovnog ambijenta za direktne strane investicije. Poreska konkurentnost predstavlja jednu od najbitnijih odrednica ukupne konkurentnosti zemlje, te je iz tih razloga u radu poseban akcenat stavljen upravo na ovo pitanje. Nadalje, imajući u vidu da Bosna i Hercegovina sa ostalim državama iz okruženja konkuriše za međunarodni kapital, autori će u radu ponuditi prikaz konkurentske pozicije FBiH i BiH u odnosu na okruženje. Autori će u radu prezentirati komparaciju strukture poreza sa zemljama u regionu, te nastojati ispitati moguće efekte smanjenja direktnog oporezivanja rada i povećanje oporezivanja potrošnje i drugih poreza u cilju stimulisanja investicija, proizvodnje i izvoza, i destimulisanje potrošnje i uvoza, a na primjeru Federacije Bosne i Hercegovine. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3373 Title A name given to the resource PORTFOLIO KEEPING ENDS TO A GOOD PRODUCT: THE CASES OF READING AND MOTIVATION Author Author Nemati, Azadeh Abstract A summary of the resource. Portfolio has been in use from the past in other disciplines. But there are growing bodies of research which document its importance in foreign language teaching. The current study was implemented on selecting 91 undergraduate students passing their general English course in Iran. Traditional reading program was administered for control group whereas; portfolio keeping was integrated into experimental group. The result of ANCOVA showed that portfolio keeping has a positive effect on reading ability of the students in experimental group. The better reading result is explained by this argument that a good product is justified by a good process. Furthermore, portfolio keeping increased their attitude/motivation towards learning English; especially it increased integrative motivation of the students more than instrumental and attitude. Keywords: portfolio keeping, reading skill, attitude, integrative motivation, instrumental motivation. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8204b538dea7485f8ab549d80ae17b37.pdf 1e020014782c667e96a020d4056934b7 PDF Text Text IZVORNI NAUČNI RAD Položaj cesusa kod cesije Position of the Assignor in the Cession Prof. dr. Abedin Bikić Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, redovni profesor e-mail: a.bikic@pfsa.unsa.ba Sažetak: Cesija je ugovor između cedenta i cesionara kojim, cedent na cesionara prenosi (ustupa) potraživanje koje on ima prema dužniku (cesusu). Kod cesije cesus (dužnik) nije ugovorna strana i zbog toga potrebno je omogućiti mu određenu pravnu zaštitu. Naše, njemačko i austrijsko pravo štiti savjesnog dužnika i to tako što mu dozvoljava isticanje cesionaru određenih prigovora. Naime, dužnik ako nije obaviješten o cesiji on nema saznanja o novom povjeriocu, te ako je poslije cesije ispunio obvezu cedentu može cesionaru istaći prigovor da je on već ispunio obavezu onom povjeriocu za kojeg je imao saznanja da je njegov povjerilac. Isto tako i kod višestruke cesije dužnik može istaći prigovor da je ispunio obavezu onom povjeriocu za kojeg je imao saznanja da je njegov povjerilac. Izuzev navedenih prigovora dužniku stoje i svi drugi objektivni ili subjektivni prigovori koji služe zaštiti njegovog položaja, a to se prije svega odnosi na mogućnost prebijanja svog potraživanja s ustupljenim potraživanjem. Odredbe Zakona koje se odnose na zaštitu dužnika su dispozitivne prirode i od samog dužnika zavisi da li će se na njih pozvati ili ne. Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 Ključne riječi: Cesija, cedent, cesionar, cesus, zaštita savjesnog dužnika, predmet ustupanja, zabrana ustupanja, sporedna prava, prigovori dužnika zbog neobavještenja o cesiji, višestruko ustupanje, prebijanje potraživanja (kompenzacija), objektivni i subjektivni prigovori. JEL klasifikacija: K12 http://dx.doi.org/ 10.14706/DO15213 Historija članka Dostavljen: 23.09.2014. Recenziran: 31.10.2014. Prihvaćen: 26.01.2015 59 �Prof. dr. Abedin Bikić Abstract: Cession is a contract between assignor and assignee by whom assignor cede its demands towards debtor (cesus). In cession, debtor is not a party, so it is necessary enable it legal protection. Ours, German and Austrian law protects conscientious debtors by enabling it to state certain objection. Namely, if the debtor has not been informed about the assignment he has no information about the new creditor, and if he fulfilled obligation towards asignee afterwards, he can state an abjection that he had already fulfill obligations towards the creditor for whom he had known that he was its creditor. Keywords: Cession, transferor, assignee, protection of conscientious debtor, ceding prohibition, secondary rights, objections debtors due non informing on assignment, multiple assignment (multiple cession), offsetting claims (compensation), objective and subjective complaints. Similarly, in case of multiple cessions, debtor can state a claim that he had fulfilled obligation towards the creditor for whom he had known that it was his creditor. Except mentioned objections to the debtor are all other objective or subjective objections intended to protect it stance, which is primarily related to the right for offsetting for ceded claims. The provisions of the Act relating to the protection of the debtor are dispositive nature of the debtor and its about it whether you will invite them or not. Article History Submitted: 23.09.2014. Resubmited: 31.10.2014. Accepted: 26.01.2015. 60 JEL Classification: K12 http://dx.doi.org/ 10.14706/DO15213 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije 1. Pojam cesije Cesija je ugovor između starog i novog povjerioca, kojim stari povjerilac prenosi poptraživanje koje on ima prema dužniku na novog povjerioca. Stari se povjerilac naziva cedent, a novi povjerilac cesionar. U Zakonu o obveznim odnosima cedent se naziva i ustupiocem, a cesionar prijemnik. Dužnik se zove cesus. Obzirom da je uobičajeno da se stari povjerilac označava kao cedent, novi kao cesionar, a dužnik kao cesus, i mi ćemo se u daljnjem izlaganju služiti tim nazivima. Da bi se potraživanje ustupilo pravnim poslom, potrebno je zaključiti ugovor između cedenta i cesionara. Premda povjerilac može slobodno raspolagati svojim potraživanjem, njegova jednostrana izjava volje nije dovoljna da bi se izvršio prijenos tog potraživnja. Pošto se potraživanje prenosi ugovorom, za taj ugovor važe opća pravila zaključenja ugovora koja se odnose i na druge ugovore. Ugovorne su strane u cesiji cedent i cesionar i potrebna je samo njihova saglasnost. Cedent raspolaže svojim potraživanjem u korist cesionara. Zašto cedent prenosi potraživanje na cesionara nije bitno za valjanost cesije. Cedent najčešće potraživanje prodaje (venditionis causa). Svoje potraživanje cedent može prodati i za manji iznos od stvarne vrijednosti, ali će cesionar, usprkos tome, steći pravo da od dužnika zahtijeva cjelokupan iznos duga. Ako cedent ispunjava svoju obvezu prema cesionaru iz nekog njihovog prijašnjeg odnosa, postoji solvendi causa. O donandi causa govori se u onim slučajevima u kojima cedent cesionaru poklanja svoje potraživanje.1 Kod cesije dužnik nije ugovorna strana i njegova saglasnost na ustupanje potraživanja nije potrebna. Dužnik mora ispuniti svoju obvezu onako i na onaj način kako je ta obveza postojala prije cesije. Izvršenom se cesijom njegov položaj ne mijenja i cesijom dužnik (cesus) ne može doći u lošiji položaj od onog u kojem je on bio prije cesije. Ne samo da za valjanost cesije nije potrebna dužnikova saglasnost nego ni obavještenje o izvršenoj cesiji nije uvjet valjanosti ustupljenog potraživanja. Istina, učinak se cesije proteže na dužnika tek od momenta njegovog obavještenja o cesiji, ali cesija postoji i valjana je i bez obavještenja dužnika o njoj. Ovakvo stajalište zauzela je i sudska praksa na području novonastalih država bivše Jugoslavije.2 1 Više o tome, A. Bikić, Obligaciono pravo – Opći dio, Sarajevo, 2013., str. 314. i dalje. Tako je prema Odluci Privrednog suda Hrvatske, Pž-3105/93 od 14. prosinca 1993. godine, navedeno da obavještenje dužnika o ustupanju nije bitno za pravovaljanost ugovora o cesiji, nego je 2 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 61 �Prof. dr. Abedin Bikić Saglasnost bi dužnika bila potrebna samo kod ustupanja potraživanja čiju su zabranu ustupanja ugovorom predvidjeli cedent i dužnik. Naime, prema odredbi čl. 436. st. 2. ZOO ugovor o ustupanju neće imati učinka prema dužniku ukoliko su se dužnik i cedent dogovorili da se ne može prenijeti potraživanje bez dužnikovog pristanka. U tim slučajevima, gdje postoji ugovorna zabrana ustupanja potraživanja, ako se želi da cesija djeluje i prema dužniku, potreban je i njegov pristanak. Naravno, ugovorne strane moraju voditi računa o tome da potraživanje koje se ustupa nije obuhvaćeno zakonskom zabranom ustupanja iz čl. 436. st. 1. ZOO. U njemačkom pravu cesija je regulirana u Građanskom zakoniku, u §§ 398413, a određena je kao ugovor između cedenta i cesionara, kojim cedent prenosi svoje potraživanje na cesionara.4 Cesija je apstraktan pravni posao, koji često za osnovu ima kauzalan pravni posao.5 Međutim, ukoliko je kauzalan pravni posao ništav, ustupanje kao apstraktan pravni posao i dalje važi. U ovom bi slučaju cedent imao pravo tražiti povrat zbog neosnovanog obogaćenja, a na temelju § 812 BGB-a. Cesija ima posebno veliki značaj u privrednom životu,6 gdje se zbog brzine prometa često ugovara da kupac umjesto isplate cijene prodavcu ustupi neko svoje potraživanje, koje bi eventualno prodavac mogao prebiti s nekom svojom obvezom 3 bitno za sadržaj pravnog odnosa između dužnika i ustupioca (cedenta). Odluka objavljena u Praxis iuridica mercatoria, Zagreb, 1994., broj 2, str. 45., odluka br. 21. 3 Građanski zakonik (BGB – Bürgerliches Gesetzbuch) prva je kodifikacija građanskog prava u tadašnjem njemačkom carstvu. Ujedinjenje velikog broja malih njemačkih država u njemačko carstvo (Reich) godine 1871. otvorilo je put jedinstvenoj građanskoj kodifikaciji. Različite komisije radile su na izradi Zakonika od 1873. godine, sve do 18. kolovoza 1896. godine, kad je i usvojen, a BGB je stupio na snagu prvog dana dvadesetog stoljeća, tj. 1. siječnja 1900. godine. Osnovni cilj BGB-a nije bio stvoriti novo građansko pravo, nego više postojeću rascjepkanu pravnu regulativu na području ujedinjene Njemačke napraviti jedinstvenom za čitavu državu. BGB sadrži, kako elemente rimskog, tako i elemente tradicionalnog njemačkog prava. Rimsko pravo je našlo svoju primjenu prije svega u prve dvije knjige BGB-a. Njemačko pravo, koje je više bilo običajno i nastalo u srednjem vijeku, došlo je do izražaja u preostale tri knjige. Na prvi pogled da se primijetiti da je BGB proizvod pandektista, tj. pandektne nauke. Jezik je staromodan, rečenice komplicirane, a pojmovi apstraktni. Laik teško može razumjeti odredbe Zakonika, za kojeg se može reći da nije pisan za građane, nego je pravljen od pravnika za pravnike. Podijeljen je u pet knjiga: opći dio, obligaciono, stvarno, porodično i nasljedno pravo. Tijekom njegovog trajanja BGB je pretrpio više izmjena, a posljednje su stupile na snagu 1. siječnja 2002. godine. Tim izmjenama nisu mijenjane odredbe o cesiji.Vidjeti šire: Bähr P., Grundzüge des bürgerlichen Rechts, 9. Auflage, München, 1995., str. 22. i Brox H., Allgemeiner Teil des BGB, Köln/Berlin 1983, Rn. 41 i dalje. 4 Larenz K., Lehrbuch des Schuldrechts, Band I, München, 1987., § 34, str. 575. 5 Sörgel H./Siebert T. – Bearbeiter Zeiss, Bürgerliches Gesetzbuch, Stuttgart/Berlin/Köln, Band 2, 1990., § 398 Rn. 12. 6 Brox H., Allgemeines Schuldrecht, München, 1992., Rn. 383. 62 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije koju on ima prema dužniku. Također je čest slučaj da povjerilac, kojem je potreban gotov novac, neko svoje nedospjelo potraživanje prema dužniku ustupi cesionaru uz nižu cijenu. U austrijskom pravu cesija je regulirana u §§ 1392 – 1399 Građanskog zakonika,7 Prijenos potraživanja (cesija), u smislu § 1392 ABGB, jest ustupanje prava putem ugovora između cedenta i cesionara. Ustupanje potraživanja je konsenzualan pravni posao, čiji učinci nastupaju samom saglasnošću volja cedenta i cesionara. Za zaključenje ugovora nije potrebna dužnikova saglasnost. Prema § 1395 ABGB dužnik može platiti starom povjeriocu i tako se osloboditi svoje obveze, ukoliko nije znao za cesiju. Isto tako, on se s njim može dogovoriti o poravnanju ili zaključiti drugi pravni posao sa oslobađajućim učinkom prema dužniku ukoliko dužnik nema saznanja o cesiji. Predmet je cesije ustupanje povjeriočevog položaja s cedenta na cesionara. Nakon izvršene cesije cesionar postaje imalac zahtjeva, odnosno prava protiv dužnika, a cedent to svoje preneseno pravo ne može više potraživati od dužnika.8 Cesija može biti s naknadom, ali i bez nje, a to potvrđuje i sudska praksa.9 Ugovor o ustupanju je kauzalan pravni posao i kao takav pretpostavlja postojanje jednog valjanog osnovnog pravnog posla. Ukoliko bi nedostajao osnovni pravni posao, ugovor o ustupanju bio bi ništav. Iz ovoga proizlazi da cedent mora navesti iz kojeg osnovnog pravnog posla on ustupa svoje potraživanje, jer u protivnom dužnik ne bi mogao isticati prigovore prema cesionaru.10 Kupoprodaja se najčešće javlja kao pravni osnov cesije, ali to može biti i ugovor o poklonu, nalogu ili drugi pravni poslovi. Ugovor o cesiji je neformalan pravni posao, u čemu se slažu i teorija11 i sudska praksa.12 Od tog pravila postoji izuzetak, i to u slučaju kad je za 7 Ovaj zakonik u našoj pravnoj literaturi naziva se i Opći građanski zakonik. Zakonik je objavljen kraljevskim patentom 1. lipnja 1811. godine. Puni naziv ovog zakonika je Allgemeines bürgerliches Gesetzbuch (ABGB), što bi u doslovnom prevodu bi značilo Opći građanski zakonik (OGZ). U našoj literaturi pojavljuje se i pod nazivom Austrijski građanski zakonik (AGZ). Zakonik je stupio na snagu 1. siječnja 1812. godine i sačuvao je svoju izvornost sve do Prvog svjetskog rata, kada su pod utjecajem Njemačkog građanskog zakonika (BGB) izvršene promjene. Promjene su izvršene u tri navrata i to novelama iz 1914., 1915. i 1916. godine. 8 Praxiskommentar zum ABGB, herausgegeben von Prof. Dr. Michael Schwimann, bearbeitet von Dr. Heinrich Honsell (u daljnjem tekstu citat kao: Schwimann/Honsell), Wien, 1997., § 1392 Rn. 2. 9 Vidjeti: Entscheidungen des Obersten Gerichtshofes in Zivilsachen (u daljnjem tekstu: Odluka Vrhovnog suda), Bd 64, Nummer 178. 10 Više o tome: Kommentar zum Allgemeinem bürgerlichen Gesetzbuch, Hrsg. von Peter Rummel/ bearb. von Günter Ertl (u daljem tekstu: Rummel/Ertl), 2. Band, Wien 1992, § 1392, str. 930 i dalje. 11 Vidi npr. Kommentar zum ABGB, Rummel/Ertl, op. cit., § 1392, str. 931. 12 Odluka Vrhovnog suda 1952/176; kao i 1962/32. Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 63 �Prof. dr. Abedin Bikić osnovni posao predviđena forma kao bitan element. Kad je osnova cesije pravni posao za koji se zahtijeva pismena forma tada i cesija mora biti u pismenoj formi. To će biti primjerice u slučaju kad je osnov cesije obećanje poklona, a predmet nije predat.13 Od ugovornog prijenosa potraživanja (ugovorne cesije) moramo razlikovati zakonsku cesiju, koja ima oblik regresa. U zakonskoj cesiji prijelaz potraživanja ostvaruje se bez posebnog akta stranaka, na temelju zakona. Najvažniji slučajevi zakonske cesije u našem pravu određeni su u čl. 300. ZOO, u njemačkom u §§ 412 i 413 BGB, a u austrijskom u § 1358 ABGB. Pored zakonske cesije, sva tri prava poznaju i nužnu cesiju. Nužna cesija ne nastaje izravno po sili zakona, nego se na nju cesionar mora pozvati. To bi bio slučaj kad jedna osoba ispuni obvezu druge osobe i na taj način stupi na mjesto povjerioca. Tako je prema jednoj odluci austrijskog suda14 dano za pravo osobi koja je iznajmila stan zajedno s drugom osobom, da od druge potražuje polovicu stanarine iako je samo prva zaključila ugovor sa stanodavcem, ali su obje osobe stan zajednički koristile. 2. Cesija u rimskom pravu Historijski promatrano, u rimskom pravu nije bila poznata cesija u današnjem obliku, jer je obveza dugo vremena shvaćana kao osobni odnos između povjerioca i dužnika. Jednom uspostavljen obvezni odnos najčešće je i prestajao između tačno određenih osoba. U rano doba rimskog prava stranke su se umjesto cesijom, koju u to vrijeme rimsko pravo nije poznavalo, koristile novacijom. Naime, povjerilac bi pozvao svog dužnika i naložio mu (delegirao) da se on drugom obveže na istu činidbu koju je on do tada dugovao povjeriocu.15 U tom slučaju mijenja se i sam obligacioni odnos tako da ovdje ne možemo govoriti o cesiji. Tijekom vremena ostvaren je napredak glede ustupanja potraživanja, i to u formlanom postupku na osnovi procesualnog zastupanja. U tom postupku osoba na koju je trebalo prijeći potraživanje tužila bi dužnika, i to kao povjeriočev zastupnik, tako da bi pomoću pretorske formule, tj. tzv. tužbom s promijenjenim subjektima ishodila presudu na svoje ime. Stari povjerilac davao je nalog novom povjeriocu, koji je radio u svom interesu (procurator in rem suam), da dužnika tuži i potraživanje 13 Vidi § 943 ABGB. Odluka Vrhovnog suda Bd 45/16. 15 Ante Romac, Rimsko pravo, Zagreb, 1987., str. 251. 14 64 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije naplati za sebe. Ovdje se ne radi o cesiji potraživanja nego o cesiji tužbe, tako da zastupnik (cesionar) mora tužiti u ime povjerioca (cedenta).16 Ovaj je postupak imao nedostatke, jer je povjerilac do početka toka parnice (litiscontestatio) mogao opozvati mandat.17 Također bi mandat prestao smrću jedne ili druge strane. Opasnost se sastojala u tome što je cedent do početka parnice još uvijek bio povjerilac, te mu je dužnik mogao platiti dug ili s njim sklopiti poravnanje i na taj način izigrati cesionara. Da bi se izbjegli nedostaci mandata i pojednostavio pravni promet počela se od kraja 2. stoljeća n.e., u vremenu Antonija Pija, cesionaru davati mogućnost samostalnog utuženja tražbine putem actio utilis. Tom je tužbom omogućeno novom povjeriocu da dužnika izravno tuži, iako s njim nije bio u ugovornom odnosu. Primjerice, ako je neko kupio cjelokupnu zaostavštinu od nasljednika, to znači da je kupio i potraživanja koja ulaze u tu zaostavštinu. Pomoću actio utilis novi je povjerilac mogao spriječiti druge osobe da naplate to potraživanje, a tužbeni je zahtjev prelazio i na nasljednike. Nadalje, da bi se zaštitio cesionar, u postklasično je doba uveden institut obavještavanja dužnika (denuntiatio). Zapravo, pošto je dužnik obaviješten o cesiji, nije više mogao dug isplatiti cedentu. U Justinijanovom pravu stvoren je potpun praktični učinak cesije, zahvaljujući actio utilis i denuncijaciji, premda teoretski institut cesije nije bio izgrađen. Cesija je, kao prijenos potraživanja, apstraktan pravni posao. Pravni razlog (causa) nije bitan za ustupljenog dužnika (debitor cessus). Za njega je mjerodavan samo akt cesije i denuncijacija, tj. obavještenje o ustupljenom potraživanju. Pravni je razlog bitan samo interno između cedenta i cesionara. Primjerice, ukoliko je motiv cesije bio poklon, cedent je odgovarao samo za dolus (umišljaj), a tek kasnije i za culpa lata (gruba nepažnja). U ostalim slučajevima cedent odgovara za veritet (postojanje), ali ne i za bonitet (naplativost potraživanja).18 Potraživanje je cesionar stjecao u istom obimu i s istim pravima kao što ih je imao cedent, a cesus je mogao cesionaru isticati sve prigovore koje je imao i protiv cedenta. 16 Dragomir Stojčević, Rimsko obligaciono pravo, Beograd, 1960., str. 18. Bertold Eisner i Marijan Horvat, Rimsko pravo, Zagreb, 1948., str. 377. 18 Više o tome: Ante Romac, op. cit., str. 252.; B. Eisner i M. Horvat, op. cit., str. 378. 17 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 65 �Prof. dr. Abedin Bikić U klasično doba nije bila rijetkost da se cesija zloupotrijebi, i to posebno od bogatih na štetu siromašnih. Bogati ljudi (potentiores) iskorištavali su financijske poteškoće sitnih povjerilaca (humiliores) i od njih kupovali njihova potraživanja. Slično su radili odvjetnici i drugi službenici.19 Da bi to spriječio, car je Anastazije 506. godine donio propis u skladu s kojim je cesionar koji je potraživanje stekao kupovinom mogao od dužnika zahtijevati samo onoliko koliko je i sam platio. To je jedan od izuzetaka, gdje pravni razlog cesije ipak djeluje i prema dužniku. Također je bilo zabranjeno ustupati potraživanje u svezi s kojim već teče parnica. 3. Predmet cesije Kad se radi o predmetu ustupanja, potrebno je reći da sva tri zakonodavstva određuju da se mogu ustupiti sva potraživanja i prenosivost potraživanja se pretpostavlja, a zabrana prijenosa je izuzetak. Zakon o obveznim odnosima zabranu ustupanja potraživanja regulira u čl. 436 st. 1. i to tako što određuje da se ne mogu ustupiti ona potraživanja čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost vjerovnika, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Slična ograničenja predviđena su i u njemačkom20 i austrijskom21 pravu. Za njemačku je pravnu teoriju22 i sudsku praksu23 nesporno da predmet ustupanja mogu biti i buduća i uvjetna potraživanja. Predmet su ustupanja najčešće novčana potraživanja, ali nema smetnje da se ugovori i ustupanje robnog potraživanja. Shvaćanje da je robno potraživanje moguće ustupiti isto kao i novčano ima potvrdu i u sudskoj praksi.24 19 Vidjeti: Maier, G. H., Zur Geschichte der Zession, Festschrift Rabel II, 1954., str. 506. i dalje. Vidi §§ 399 i 400 BGB. 21 Vidi § 1393 ABGB. 22 Vidjeti npr. Münchener Kommentar zum BGB/G. Roth, München, 1994., § 398, margina 60, kao i Karl Larenz, op. cit., str. 445. 23 Vidi Odluku BGH (Bundesgerichtshof) objavljena u NJW 1967., 751. Ovom odlukom Njemački je savezni sud odlučio da je valjana cesija, kojom je cedent ustupio cesionaru dio cijene od prodaje pšenice koja će uslijediti za dva mjeseca nepoznatom kupcu. 24 Vidi Odluku Višeg privrednog suda u Zagrebu, Sl. 2195/76 od 9. XI 1976. godine. Sud je zauzeo stanovište da vjerovnik svoje robno potraživanje prema dužniku može ustupiti trećoj osobi, i to tako da toj trećoj osobi (cesionaru) preda robne bonove koje je izdao dužnik, a glase na donosioca i ovlašćuju donosioca da preuzme robu određene vrijednosti, vrste i količine. 20 66 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije U austrijskom su pravu sva otuđiva prava, u principu, prenosiva.25 Ovakva nejasna formulacija u zakonu dobila je svoju pravu primjenu tek u sudskoj praksi. Tako je u jednoj odluci Vrhovnog suda26 rečeno da se “otuđiva prava” imaju tumačiti u užem smislu. Samo potraživanja i zahtjevi su prenosivi, tj. relativna prava ili kako se to navodi u citiranoj odluci obligaciona prava.27 Stvarna prava, kod kojih za prijenos važe posebna pravila, ne mogu se prenositi. U austrijskoj je pravnoj literaturi sporno može li se jedno potraživanje prenijeti ukoliko su same strane ugovorom jedno takvo ustupanje isključile. Prema jednom mišljenju, takav dogovor bi imao samo relativan karakter, tj. djelovao bi samo između tih ugovornih strana. Naime, cesionar bi, prema tome mišljenju, postajao imalac prava, odnosno bio bi novi povjerilac. Cesus bi svoju obvezu morao izvršiti cesionaru, a moguću štetu koju bi pretrpio imao bi pravo zahtijevati od cedenta.28 Prema drugom prevlađujućem mišljenju29 ugovorna zabrana prijenosa potraživanja djeluje apsolutno. Ovo drugo stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi.30 Sporedna prava, koja služe kao sredstva osiguranja glavnog potraživanja, ne mogu se odvojiti od glavnog potraživanja i kao takva sa izvršenom cesijom i ona prelaze na cesionara.31 U sporedna prava spadaju prije svega jamstvo i zaloga, zatim kamate, kao i ugovorna kazna. Pored već postojećih potraživanja, austrijsko pravo dopušta i ustupanje budućih potraživanja. Ova potraživanja moraju biti određena. Treba li pri tome biti poznat i dužnik različita su mišljenja. Kod ovog pitanja ni sudska praksa nije jedinstvena. Jedanput sud stoji na stajalištu da bi dužnik morao biti poznat,32 a drugi put da dužnik ne mora biti poznat.33 Novija pravna doktrina34 zauzima stajalište da dužnik mora biti određen. Isto tako pravna osnova cesije mora biti određena ili odrediva, dok visina ustupljenog potraživanja, u momentu cesije, ne mora biti poznata. 25 § 1393 ABGB. Objavljena u EvBl 1980/140. 27 U odluci Vrhovnog suda Bd 41/115 sud je našao da je zahtjev za odmor u prirodi jedan čisto osobni zahtjev i kao takav se ne može ustupiti, ali zahtjev za naknadu štete iz odnosa nastalog prigodom odmora je prenosiv. 28 Vidjeti: Rummel/Ertl, Kommentar zum ABGB, op. cit., § 1393, Rn. 9. 29 Pored ostalih, vidjeti: Franz Gschnitzer/Christoph Faistenberger, Österreichisches Schuldrecht Allgemeiner Teil, 2. neubear. Auflage, Wien 1986., str. 185. 30 Vidjeti odluku Vrhovnog suda Bd 41/16; kao i 57/8. 31 Bliže: Schwimann/Honsell, Praxiskommentar zum ABGB, op. cit., str. 484. i dalje, § 1393 Rn. 13. 32 Odluka Vrhovnog suda od 8. 5. 1968., Bd 41/57; kao i Bd 51/38 od 4.4. 1978. godine. 33 Odluka Vrhovnog suda od 31.7. 1968., objavljena u EvBl 1969/15. 34 Npr. Schwimann/Honsell, Praxiskommentar zum ABGB, op. cit., § 1393, Rn 27. 26 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 67 �Prof. dr. Abedin Bikić Cesijom se ne ostvaruje nikakva promjena sadržaja potraživanja. Dužnik dobija novog povjerioca, kojem može isticati sve one prigovore što ih je imao prema starom povjeriocu. Prema § 1394 ABGB prava cesionara, u pogledu ustupljenog potraživanja, su ista kakva je imao cedent. Ova se odredba najčešće dovodi u vezu s § 442 ABGB, gdje se kaže da niko ne može prenijeti više prava nego što sam ima. Pošto kod cesije dužnik nije ugovorna strana, to se dovođenjem gornjih odredbi u vezu želi osigurati osnovno načelo zaštite dužnika, a to je da se izvršenom cesijom njegov položaj ne smije pogoršati. Sudska je praksa također zauzela stajalište da se položaj dužnika nakon cesije ne može pogoršati.35 Zabrana pogoršanja položaja dužnika nakon cesije odnosi se samo na njegov pravni položaj, ali ne i na njegovo ekonomsko stanje, ukoliko bi on zakasnio s ispunjenjem svoje obaveze. Dužnik je obvezu dužan ispuniti onako kako ona glasi.36 4. Prigovori dužnika kao njegova zaštita kod cesije U ugovornoj cesiji dužnik nije ugovorna strana i ne može utjecati na sadržaj ugovora, te mu je potrebno omogućiti isticanje određenih prigovora koji služe njegovoj zaštiti. U tom smislu ZOO, BGB i ABGB omogućavaju dužniku isticanje novom povjeriocu (cesionaru) prigovora koji zaštićuju njegovu pravnu poziciju. To su primjerice prigovori neobavještenja dužnika o izvršenoj cesiji, prigovori za slučaj višestruke cesije, prigovori prava prebijanja potraživanja i drugi prigovori koje je dužnik mogao istaći cedentu ili koje može istaći cesionaru. 5. Prigovori dužnika zbog neobavještenja o cesiji Cesija je konsenzualan pravni posao, što znači da pravni učinak proizvodi samim sporazumom između cedenta i cesionara. U momentu cesije potraživanje koje je ustupljeno prešlo je u imovinu cesionara. Međutim, cesija nije sama sebi cilj, nego se putem nje ostvaruju druga prava između ugovornih strana. Najčešće se cedent želi osloboditi svoga duga prema cesionaru. Da bi cesija djelovala i prema trećoj osobi, u ovom slučaju prema dužniku, on o cesiji mora biti obaviješten. To je razumljivo, jer ukoliko dužnik ne zna za cesiju, on za svoga povjerioca smatra cedenta. 35 36 Odluka Vrhovnog suda Bd 50/1. Više: Rummel/Ertl, Kommentar zum ABGB, op. cit., § 1394, Rn. 1. 68 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije Stupanjem novog povjerioca u obvezni odnos dužnikov se položaj ne smije pogoršati. Posebno je zaštićeno povjerenje savjesnog dužnika da je stari povjerilac (cedent), ako on nema drugih saznanja, još uvijek njegov pravi povjerilac. Ovim se osigurava savjestan dužnik, jer cesija je valjana i kad o njoj dužnik nije obaviješten. Cesija je sporazum između dvije strane, i to između cedenta i cesionara. Cedent prenosi potraživanje koje on ima prema dužniku, tako da se ovaj odnos tiče i dužnika, iako on (dužnik) nije ugovorna strana. Kad se ispune svi potrebni uvjeti, cesija proizvodi pravne učinke u odnosu sve tri osobe. Tako za odnos cedenta i cesusa cesija znači prestanak cedentovih prava prema dužniku, jer u trenutku postizanja sporazuma o cesiji cedent gubi svojstvo povjerioca prema dužniku i ono prelazi na cesionara.37 Da bi cesija djelovala i prema dužniku, on o njoj mora biti obaviješten. To je stajalište potvrđeno i u sudskoj praksi.38 Cedent mora dokazati da je cesus obaviješten o cesiji, a ako to ne može dokazati odgovoran je cesionaru za nastalu štetu. Zakon navodi da je cedent obvezan obavijestiti cesusa o cesiji. Međutim, pravna doktrina39 stoji na stajalištu da nije važno ko je obavijestio dužnika, je li to uradio cedent ili cesionar. Bitno je da je dužnik na pouzdan način obaviješten o cesiji. Zapravo, ovakav zaključak bi mogao naći uporište i u odredbi člana 438 st. 2. ZOO, gdje je propisano da je ispunjenje izvršeno cedentu prije obavještavanja o ustupanju punovažno i oslobađa dužnika obveze, ali samo ako nije znao za ustupanje. Inače, obveza ostaje i on nju treba ispuniti cesionaru. Kod solidarnih obveza u kojima na dužničkoj strani ima više osoba, potrebno je o cesiji obavijestiti sve solidarne dužnike.40 ZOO veliku pažnju poklanja pitanju dužnikove savjesnosti. Savjestan dužnik koji nije imao saznanja o izvršenoj cesiji oslobađa se svoje obveze ukoliko je ispuni cedentu. Nesavjestan dužnik, koji je imao saznanja o cesiji, ne oslobađa se 37 Vidjeti: V. Stanković, u Komentaru ZOO, Knjiga prva, Kragujevac – G. Milanovac 1980., str. 993. Presuda Vrhovnog privrednog suda Sl. – 2866/68., od 24. VI 1969., objavljena u Mladen Kosovac, Obligacioni ugovori kroz sudsku praksu, Beograd, 1978., str. 858. U Odluci se navodi da je cesija zaključena kad se o njoj sporazumiju cedent i cesionar, a da bi cesija djelovala i prema dužniku, treba ga o njoj obavijestiti. 39 Cigoj, S., Komentar obligacijskih razmerij, II knjiga, Ljubljana 1984., str. 1287; te S. Aranđelović u Komentaru Zakona o obligacionim odnosima (redaktori: Blagojević – Krulj), knjiga I, Beograd, 1980., str. 929. 40 Presuda Višeg privrednog suda u Novom Sadu, p. br. 21/71-17 od 23. III 1971.; Presuda Vrhovnog privrednog suda, Sl. br. 899/71-3 od 5. VIII 1971. – Zbornik sudske prakse, 1972., br. 5-6, str. 413. 38 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 69 �Prof. dr. Abedin Bikić svoje obveze i on je mora ponovo ispuniti, ovoga puta cesionaru. Zakon ne propisuje posebnu formu za obavještenje dužnika o izvršenoj cesiji. Ukoliko dužnik (cesus), u neznanju o izvršenom ustupanju, svoju obvezu ispuni cedentu, tada on ispunjava obvezu nekome ko više nije njegov povjerilac, jer je cedent cesijom svoje pravo prenio na cesionara. To bi dalje značilo da se cesus nije oslobodio svoje obaveze, te bi je on još jedanput morao ispuniti cesionaru. U ovome slučaju ZOO uzima u zaštitu cesusa. Prema odredbi člana 438. st. 2. cesus se oslobađa svoje obveze ako je on prije obavijesti o cesiji ispunjenje izvršio cedentu. Postavlja se pitanje pravne prirode norme sadržane u čl. 438. st. 2. ZOO. Iz same je zakonske formulacije vidljivo da propis regulira zaštitu savjesnog dužnika. Cesionar mora priznati valjanost pravnog posla sklopljenog između cedenta i cesusa. Zakon u čl. 438. st. 2. govori o ispunjenju obveze, ali se ne navodi uživaju li zaštitu i drugi pravni poslovi, učinjeni cedentu od strane savjesnog cesusa, a ne samo ispunjenje. Mišljenja smo da bi ovu normu trebalo šire tumačiti, tako da i drugi pravni poslovi uživaju istu zaštitu.41 Prije svega, ovdje bi došli u obzir pravni poslovi u širem smislu između dužnika i cedenta i to kako dvostrani tako i jednostrani. Što se tiče jednostranih pravnih poslova, njih može biti učiniti bilo dužnik bilo cedent.42 Najvažniji bi pravni poslovi bili oprost duga, prolongiranje ispunjenja, poravnanje, prebijanje (kompenzacija) i dr. Vidljivo je da su pravni poslovi, o kojima je bilo riječi, prije svega išli za tim da se poboljša položaj dužnika, ali je moguće i da cedent nakon izvršene cesije, a prije obavještenja dužnika o njoj, poduzme pravne poslove ili radnje koje bi štetile cesusu (npr. opomena, otkaz i sl.). Postavlja se pitanje proizvode li takvi cedentovi poslovi ili radnje pravne učinke, odnosno imaju li ti poslovi koji su nepovoljni za cesusa istu snagu kao i oni poslovi koji mogu biti cesusu korisni. Mišljenja smo da postupci cedenta koji otežavaju položaj cesusa, a koji su poduzeti nakon izvršene cesije ne mogu proizvoditi pravni učinak bez obzira što cesus još uvijek cedenta smatra za svoga pravog i jedinog povjerioca. Ovome u prilog bi se moglo reći da je odredba člana 438. st. 2. ustanovljena radi zaštite savjesnog dužnika, te shodno tome pod nju potpadaju samo pravni poslovi koji su povoljni za dužnika, a ne i oni koji bi njegov položaj pogoršavali. Takvi poslovi bili bi nevažeći. Također, ovu odredbu 41 Vidi: S. Cigoj, op. cit., str. 1287.; Soergel/Zeiss, Kommentar des BGB, Stuttgart – Berlin – Köln, 1990., Band 2, § 407 Rn. 1. 42 Vidi: Münchener Kommentar BGB/Roth, op. cit., § 407 Rn. 6. 70 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije razumijemo tako da se na nju dužnik može pozvati, u cilju svoje zaštite a da li će iskoristiti to pravo ovisi o njegovoj volji i konkretnim okolnostima. Možemo zaključiti da je ispunjenje izvršeno cedentu prije obavještenja o cesiji punovažno i oslobađa dužnika obveze ako on nije znao za cesiju. Oslobađanje dužnika sukladno odredbi člana 438. st. 2. ZOO-a ne nastupa po sili zakona. Ispunjenje izvršeno cedentu oslobađa dužnika obveze, ukoliko to on istakne cesionaru. Dužnik to ne mora uraditi. Ponekad dužnik može biti zainteresiran da ne istakne taj prigovor. To će biti prije svega u slučaju kad dužnik u neznanju o cesiji obvezu ispuni cedentu, tj. svome prvobitnom povjeriocu. Nakon toga, cesionar, tj. novi povjerilac, za koga dužnik prije ispunjenja obaveze nije znao da je on njegov novi povjerilac padne pod stečaj. Ukoliko je dužnik već imao potraživanje protiv cesionara iz nekog njihovog prijašnjeg odnosa, on će u stečaju biti u istom položaju kao i ostali povjerioci i od svoga potraživanja može dobiti samo jedan dio, a nikako cjelokupno potraživanje. Međutim, i u momentu izvršene cesije, koja je bila prije stečaja, dužnik je mogao izvršiti prebijanje svoga potraživanja iz prijašnjeg odnosa s novim potraživanjem, koje je cedent prenio na cesionara. U ovakvom slučaju dužnik će, naravno, biti zainteresiran da on prema cesionaru, po sili zakona, ne bude slobodan, jer će s njim izvršiti prebijanje, a iznos koji je na ime ispunjenja dao cedentu, tražit će sukladno pravilima stjecanja bez osnova. Ukoliko se pak dužnik pozove na odredbe člana 438. st. 2. ZOO i istakne prigovor cesionaru da je on obvezu već ispunio cedentu, tada se on oslobađa svoje obveze. U tom slučaju cesionar može, temeljem pravila o stjecanju bez osnove, tražiti isplatu od cedenta onoga što je on primio od dužnika. I po njemačkom pravu dužnik ne sudjeluje u zaključenju cesije i shodno tome u trenutku ustupanja ne može zaštititi svoje interese. BGB štiti dužnika koji nije imao saznanja o cesiji. Zapravo, ako dužnik u neznanju o izvršenom ustupanju, svoju obavezu ispuni cedentu, tada on zapravo ispunjava obvezu nekome ko više nije njegov povjerilac, jer je cedent ustupanjem svoje pravo prenio na cesionara. Znači, dužnik bi morao ponovno izvršiti svoju obvezu cesionaru. Međutim, prema odredbi § 407 st. 2. BGB-a cesionar mora priznati činidbu koju je dužnik nakon ustupanja ispunio cedentu, ako dužnik nije znao za ustupanje.43 Također se § 407 BGB-a štiti savjesnog dužnika koji je u neznanju o cesiji sa starim povjeriocem poduzeo pravne 43 Sörgel/Siebert – Zeiss, op. cit., § 407 Rn.1. Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 71 �Prof. dr. Abedin Bikić poslove u vezi s ustupljenim potraživanjem. Pravni poslovi mogu biti različiti, kao što su primjerice odgoda plaćanja, oprost cjelokupnog ili dijela duga i sl.44 Ukoliko je dužnik, prilikom poduzimanja pravnog posla sa starim povjeriocem njemu nešto dao tada mu na raspolaganju stoje dvije različite mogućnosti. Prva je mogućnost da se dužnik može pozvati na odredbe § 407 BGB-a i da novom povjeriocu može istaknuti prigovore iz prethodnog pravnog posla s cedentom, tj. prigovore oprosta duga, odgode plaćanja, isplate jednog dijela duga i sl. Druga bi mogućnost bila da se dužnik može uzdržati od svojih prava iz § 407, te da od cedenta može zahtijevati povrat isplaćenih sredstava temeljem § 812. Pravni poslovi koje bi cedent poduzeo nakon izvršene cesije radi pogoršanja položaja dužnika (npr. otkaz, opomena, i sl.) nisu važeći.45 U austrijskom je pravu cesija valjana i bez dužnikove saglasnosti, pa čak i onda kad dužnik o cesiji nije uopće obaviješten.46 Ipak, zbog posljedica ugovora, uputno je dužnika što prije obavijestiti o ustupljenom potraživanju. Prema § 1395 ABGB, dužnik koji nije znao za cesiju oslobađa se svoje obveze ukoliko je istu ispunio cedentu. Ako dužnik nema saznanja o izvršenoj cesiji, on može obvezu ispuniti starome povjeriocu, bez obzira što on više nije njegov povjerilac. Pored toga, dužnik može, ukoliko nije obaviješten o cesiji, sa starim povjeriocem sklopiti poravnanje ili se na drugi način osloboditi svoje obveze. U svim ovim slučajevima cesionar mora priznati valjanost dužnikove radnje i od njega ne može zahtijevati ponovno ispunjenje ustupljenog potraživanja. Ovo stajalište u cijelosti dijeli i sudska praksa.47 Dužnik koji je obaviješten o cesiji ne može više svoju obvezu ispuniti cedentu, nego je mora ispuniti cesionaru. Potrebno je napomenuti da zaštitu uživa samo savjestan dužnik, tj. onaj dužnik koji nije znao za cesiju. Kad savjestan dužnik pokuša ispuniti obvezu cedentu, ovaj nije ovlašten primiti ispunjenje, nego treba upoznati dužnika da je izvršena cesija. Ukoliko pak cedent primi ispunjenje obveze od dužnika, koji nije znao za cesiju, dužnik se oslobađa svoje obveze. Cesionar ostvarenje svojih prava može zahtijevati samo od cedenta, a ne od dužnika. Ukoliko dužnik nije siguran treba li svoju obvezu izvršiti cedentu ili cesionaru, on se sukladno 44 K. Larenz, op. cit., § 34 IV S. 588. Više o tome: J. von Staudinger, Kommentar zum BGB, 12. Auflage, Berlin 1994., § 407 Rn. 12 i dalje. 46 Bliže: Gschnitzer/Faistenberger, op. cit., str. 188. i dalje. 47 Vidjeti Odluku Vrhovnog suda Bd 53/33. 45 72 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije § 1425 ABGB može osloboditi svoje obveze tako što će dugovani iznos položiti kod suda.48 Obavještenje dužnika o cesiji u osnovi ne zahtijeva nikakvu formu, ali ono mora biti jasno i razumljivo, kako o obimu cesije, tako i o osobi cesionara. 6. Višestruko ustupanje Cesijom se prenose cedentova prava prema cesusu na novog povjerioca, cesionara. Zaključenjem ugovora o cesiji, cedent nema više nikakvih prava prema cesusu. Slijedom toga, pravilo je da cedent svoje potraživanje može samo jedanput ustupiti, a novo je ustupanje od strane cedenta na novog povjerioca bez pravnog učinka. Ukoliko bi cedent još jedanput raspolagao pravom kojeg više nema, tada bi on postupao suprotno pravilu “nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet”. Istodobno sa zaključenjem ugovora cedent prestaje biti povjerilac, a na njegovo mjesto, kao novi povjerilac, dolazi cesionar. Međutim, događa se da cedent isto potraživanje u cijelosti cedira nekoliko puta. Primjerice, cedent prenese svoje potraživanje najprije na povjerioca A, pa isto potraživanje na povjerioca B i na kraju na povjerioca C. U tom je slučaju cedent jedno te isto potraživanje ustupio različitim osobama. Ukoliko pođemo od općeg pravila da cedent svoje potraživanje može ustupiti samo jedanput i da tim ustupanjem njegova prava prestaju, tada dolazimo do logičnog zaključka da je pravo na to potraživanje stekao samo prvi cesionar, u našem slučaju to je povjerilac na kojega je prvo cedirano potraživanje, tj. povjerilac A. Od pravila da niko ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, Zakon je odstupio u članu 439. Zapravo, u ZOO je usvojeno rješenje da ako povjerilac isto potraživanje ustupi raznim osobama, potraživanje pripada prijemniku (cesionaru) o kome je ustupilac (cedent) prvo obavijestio dužnika, odnosno onome koji se prvi javio dužniku. U višestrukoj cesiji nije dovoljno da je novi povjerilac s cedentom sklopio ugovor o cesiji, nego je veoma bitno da je za cesiju i cesionara saznao i dužnik. Iz ovoga se vidi da je Zakon obavještavanju dužnika, odnosno njegovom saznanju o ustupanju potraživanja dao veliku važnost. Obavještenje je, sukladno ovoj formulaciji, učinjeno sastavnim dijelom cesije.49 Kod višestrukog se ustupanja mora razlikovati je li dužnik znao za to višestruko ustupanje. Ukoliko nije znao, nego ima saznanja samo o jednoj cesiji, on 48 49 Schwiamann/Honsell, op. cit., § 1395, Rn. 2. Dr. S. Aranđelović u Komentaru ZOO op. cit., str. 929. Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 73 �Prof. dr. Abedin Bikić će se osloboditi svoje obveze ukoliko je ispuni tom poznatom cesionaru. Međutim, ako je dužnik znao za višestruko ustupanje, tada je odlučan moment denuncijacije, odnosno dužnik svoju obvezu mora ispuniti onom cesionaru na kojeg mu je cedent prvo ukazao.50 U tom slučaju nije bitan moment izvršene cesije. U Zakonu nije regulirana situacija u kojoj bi dužnik istodobno saznao za više cesionara s kojima je cedent zaključio ugovore o cesiji. U tom bi slučaju trebalo prihvatiti shvaćanje prema kojemu potraživanje pripada onom cesionaru koji je prvi s cedentom zaključio ugovor o cesiji.51 Međutim, i ovaj prijedlog nije bez nedostataka. Zapravo, problem se može pojaviti u situaciji u kojoj dužnik ne može ustanoviti s kojim je cesionarom cedent zaključio prvi ugovor, tj. ko je njegov stvarni povjerilac. U tom bi se slučaju dužnik mogao pozvati na odredbu člana 327. stav 1. ZOO i dugovanu stvar položiti kod suda. Možemo zaključiti da se dužnik u slučaju višestrukog ustupanja može osloboditi svoje obveze na više načina52 i to: prije obavještenja o cesiji – ukoliko dug isplati prvobitnom povjeriocu; nakon obavještenja – cesionaru o kojem ga je cedent prvo obavijestio ili koji mu se prvi javio; a u slučaju da dužnik nije siguran ko je njegov pravi povjerilac – polaganjem (deponovanjem) kod suda. U višestrukoj cesiji jedan je dužnik, a s druge strane, može biti više cesionara od kojih je samo jedan ovlašten primiti ispunjenje obveze. Postavlja se pitanje kako će, od koga i na temelju čega cesionar, kao novi povjerilac, doći do svog potraživanja kad savjestan dužnik isplati dug nekom drugom, a ne njemu. Kad savjesni cesus kod višestruke cesije dug isplati drugome, a ne pravom povjeriocu, odnosi će se između primaoca isplate i pravog povjerioca raspraviti primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju. Isto tako, ukoliko savjesni cesus isplati dug cedentu, jer nije bio obaviješten o cesiji, cedent prima isplatu u svoje ime ali za račun cesionara, tako da je obvezan primljeno predati cesionaru.53 U slučaju ustupanja istog potraživanja većem broju povjerilaca, sukladno rješenjima prihvaćenim u njemačkom pravu, samo bi prvo ustupanje bilo valjano. Tako bi primjerice od tri izvršena ustupanja, najprije cesionaru A, potom cesionaru B i na kraju cesionaru C, valjano bilo samo prvo, tj. samo bi A kao prvi cesionar postao valjani imalac potraživanja. To znači da su daljnja ustupanja na B i C bez 50 U tom smislu B. Vizner, Komentar Zakona o obveznim odnosima, Zagreb, 1978., str. 1438. S. Cigoj, op. cit., str. 1287. 52 Vidjeti: B. Vizner, op. cit., str. 1438. 53 V. Stanković, op. cit., str. 994. 51 74 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije značaja. Međutim, može se dogoditi da je dužnik saznao samo za ustupanje potraživanja na cesionara B i da je on njemu ispunio svoju obvezu. U tom je slučaju dužnik ispunio obvezu onome ko nije njegov povjerilac.54 U normalnom stanju stvari dužnik bi istu obvezu morao ispuniti i cesionaru A, koji je ustvari jedini pravi povjerilac. BGB i u ovom slučaju štiti savjesnog dužnika, jer je u § 408 st. 1. propisano da je dužnik slobodan od svoje obveze ukoliko nije znao niti morao znati o prethodno izvršenom ustupanju potraživanja.55 Slično shvaćanje prihvaćeno je i u austrijskom pravu. Polazeći od općeg načela da niko ne može ustupiti više prava nego što ga sam ima, austrijska pravna nauka zastupa mišljenje da je samo prvo ustupanje valjano, te da je samo prvi cesionar stekao pravo prema dužniku,56 a ne i ostali na koje bi kasnije cedent prenio potraživanje. Sudska praksa u cijelosti potvrđuje ovakvo stanovište i kaže da je samo prvo ustupanje punovažno, bez obzira koji je cesionar prvi obavijestio dužnika o izvršenom ustupanju,57 Austrijsko pravo ne poznaje savjesno stjecanje potraživanja. To je sasvim razumljivo, jer ukoliko samo prvi cesionar stječe potraživanje, svi ostali koji bi možda to isto potraživanje stekli od cedenta stjecali bi to pravo od nevlasnika. To bi dalje prouzročilo pogoršanje položaja dužnika, što je protivno općem načelu da se položaj dužnika ne smije pogoršati. Svojom je odlukom Vrhovni sud58 potvrdio da se potraživanje ne može steći od cedenta koji više nije imalac potraživanja. U ovom slučaju savjesnom povjeriocu, koji je potraživanje stekao od cedenta, koji nije bio imalac ustupljenog potraživanja, jer ga je već ustupio drugoj osobi, pripada pravo na naknadu štete od cedenta. Samo je po sebi razumljivo da savjesni povjerilac, ukoliko želi uspjeti sa zahtjevom za naknadu štete, mora dokazati da nije znao za prije izvršenu cesiju. Postavlja se pitanje šta će se dogoditi kad dužnik svoju obvezu ispuni prema nekom drugom cesionaru kod tzv. višestruke cesije. Vidjeli smo da cedent svoje potraživanje može ustupiti samo jedanput, a svako je dalje ustupanje istog potraživanja bez pravnog dejstva. Ukoliko se dogodi da cedent ustupi jedno te isto 54 Erman/ Westermann, Handkommentar zum BGB, Münster, 1993., § 408, Rn. 1. J. von Staudinger, op. cit., § 408 Rn. 17. 56 Vidi: Schwamm/Honsell, Praxiskommentar zum ABGB, op. cit., § 1394, Rn. 12. 57 Odluka Vrhovnog suda od 13. VII 1981. Bd 54/104; kao i od 11. VII 1985., objavljena u JBI 1986., 235. 58 Odluka Vrhovnog suda od 10. 3. 1982. godine, objavljena u EvBl 1982./140. 55 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 75 �Prof. dr. Abedin Bikić potraživanje na više osoba dužnik je ovlašten isplatiti dug samo prvome cesionaru. Međutim, ukoliko dužnik nema saznanja o tim cesijama, tj. da je cedent isto potraživanje ustupio na više osoba, on će se osloboditi svoje obveze ako je ispuni i drugom cesionaru koji mu se javi i dokaže da mu je potraživanje ustupljeno. U tom slučaju rizik neobavještavanja dužnika o izvršenoj cesiji pada na teret cesionara.59 7. Prebijanje potraživanja kao zaštita dužnika Prebijanje (kompenzacija, prijeboj) je prestanak dviju uzajamno jednorodnih obveza njihovim međusobnim ukidanjem.60 Prebijanje je jedan od načina prestanka obveze, i to prebijanjem protupotraživanja potraživanjem. Da bi se prebijanje uopće moglo izvršiti, potrebno je da potraživanja koja se prebijaju budu jednorodna, uzajamna, dospjela i prinudna. Pravilu da se cesusov položaj cesijom ne smije pogoršati, služi i član 340. ZOO, koji regulira mogućnost prebijanja s ustupljenim potraživanjem. U tom slučaju odstupa se od pravila međusobne uzajamnosti potraživanja, jer dužnik cesionarevom potraživanju prebija svoje potraživanje koje on ima prema cedentu, a ne prema novom povjeriocu. Ovo odstupanje moglo bi se objasniti karakteristikama same cesije. Zapravo, cesija je ugovor između cedenta i cesionara. Za njegovu se važnost ne zahtijeva saglasnost dužnika, ali cesija proizvodi pravni učinak prema cesusu tek od momenta kad on bude o njoj obaviješten. Cesija predstavlja derivativno stjecanje prava, tj. cesionar svoje pravo izvodi iz cedentovog prava. Samim tim, cesionar nema veća prava nego što ih je imao cedent. Cesusova obveza ostaje nepromijenjena i njegov se položaj ni u čemu ne mijenja. Sva prava iz prijašnjeg odnosa cesus zadržava i može ih isticati cesionaru. Jedno od tih prava je i prigovor prebijanja. Kao što smo već vidjeli, za cesusa je veoma bitan moment obavještenja o cesiji. Od momenta obavještenja dužnika njegov povjerilac nije više cedent nego cesionar. Ukoliko je cesus prije cesije imao potraživanje protiv cedenta, i mogao je to potraživanje prebiti s cedentovim potraživanjem, sad mu ostaje mogućnost da cesionaru, na temelju odredbe člana 340. stav 1. ZOO, istakne taj prigovor. To znači 59 60 Vidjeti odluku Vrhovnog suda Bd 50/1. S. Jakšić, Sarajevo, 1962., str. 409. 76 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije da cesus može potraživanje koje već ima prema cedentu prebiti s ustupljenim potraživanjem. Ovom se odredbom želi zaštititi cesus koji ima valjano potraživanje prema svom povjeriocu i može ga kompenzirati svojim dugom prema tom povjeriocu. Ukoliko dužnik ne bi imao ovo pravo, cesijom bi se njegov položaj nedvojbeno pogoršao. Prema stajalištu pravne teorije,61 premda više nema uzajamnosti potraživanja, cesusu treba ostaviti mogućnost prebijanja, ako su ispunjene i druge pretpostavke potrebne za valjano prebijanje. To prebijanje djeluje prema cesionaru, te se cesus oslobađa svoje obveze. Ovdje je potrebno istaći da nije odlučujuće je li cesus svoje potraživanje prema cedentu stekao prije ili nakon cesije. Za primjenu je ove odredbe bitno da je cesus potraživanje koje prebija stekao prije obavještenja o cesiji. U ZOO, u članu 340. stav 1. štiti se cesusa od mogućih štetnih posljedica cesije i omogućava mu se prebijanje njegovog potraživanja ustupljenim potraživanjem. Zapravo, ovom mu se odredbom pomaže da ostvari prebijanje svoga potraživanja samo u onom slučaju ako su ispunjeni uvjeti za prebijanje u momentu saznanja cesusa za cesiju. Logički se nameće pitanje šta će se dogoditi ako cesus ima određeno potraživanje protiv cedenta, ali u momentu saznanja za cesiju nisu ispunjeni uvjeti za prebijanje. Jasno je da se u tom slučaju cesus više ne može pozvati na član 340. stav 1. ZOO, niti se pak može pozvati na zaštitu sukladno članu 440. stav 2. ZOO. U tom slučaju cesusu ostaje na raspolaganju samo član 340. stav 2. ZOO, i to pod određenim uvjetima. Sukladno odredbi člana 340. stav 2. ZOO, cesus može izvršiti prebijanje sa cesionarom svoga potraživanja koje je stekao prema cedentu prije obavještenja o cesiji, a koje je dospjelo prije ili najkasnije u isto vrijeme kad i ustupljeno potraživanje. Cesus ne može izjaviti prebijanje sa cesionarom, ako je on svoje potraživanje prema cedentu stekao nakon obavijesti o cesiji. To je razumljivo, jer sa danom saznanja za cesiju cedent izlazi iz obveznog odnosa kao povjerilac sa cesusom. Tako moguće novo stjecanje cesusovog potraživanja prema cedentu nema pravnog uporišta u nekadašnjem njihovom odnosu. 61 Hans Brox, Algemeines Schuldrecht, op. cit., § 29 V, str. 242. i dalje. Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 77 �Prof. dr. Abedin Bikić U njemačkom pravu, sukladno § 406, dužnik može potraživanje koje mu pripada prema dosadašnjem vjerovniku prebijati i s novim vjerovnikom, pod uvjetom da mu prigodom stjecanja potraživanja nije bilo poznato ustupanje ili potraživanje nije dospjelo tek nakon saznanja i nakon ustupljenog potraživanja. Austrijsko pravo62 je stajališta da dužnik može isticati cesionaru samo one prigovore koji su bili osnovani do momenta obavještenja o cesiji. Osobito važno za dužnika može biti pravo prebijanja i dužnik svoje protupotraživanje koje ima prema cedentu može prebiti potraživanjem koje je ustupljeno cesionaru, ali samo takva potraživanja koja je imao do momenta obavještenja o cesiji. 8. Ostali prigovori cesusa Zaključenjem ugovora o cesiji, cesionar stupa na mjesto cedenta u obvezni odnos. Cesionar zauzima mjesto povjerioca i između njega i cesusa nastaje odnos koji je prije cesije postojao između cedenta i cesusa. U sadržaju se obligacije ništa ne mijenja, cesus duguje cesionaru ispunjenje one iste obveze koju je dugovao cedentu. S druge strane, cesionar ima ista ona prava koja je cedent imao prema cesusu.63 Cesionar zadržava sva prava koja je imao cedent, a dužnikov se položaj nakon cesije ne smije pogoršati. To znači da i pored cesije i stupanja nove osobe na mjesto povjerioca, cesusu ostaju svi prigovori koje je on mogao istaći cedentu prije cesije.64 Ovakvo stajalište zauzela je i sudska praksa.65 Prema odredbi člana 440. stav 1. ZOO cesionar ima prema dužniku ista prava koja je cedent imao prema dužniku do momenta ustupanja. Cesionar ne dobija niti gubi šta novo, na njega prelazi isto ono potraživanje koje je do ustupanja pripadalo cedentu. Pored glavnog potraživanja, na cesionara prelaze i sporedna prava vezana za glavno potraživanje, kao što su hipoteka, zalog, pravo prvenstvene naplate, pravo na kamatu i sl. Da bi se zaštitio dužnik, u stavu 2. člana 440. ZOO određeno je da dužnik cesionaru može istaknuti, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti cedentu do časa kad je saznao za ustupanje. Zakonodavac je 62 Vidjeti primjerice Schwimann/Honsell, op. cit., § 1396 Rn. 3. V. Stanković, Komentar ZOO, op. cit., str. 994. 64 S. Aranđelović, Komentar ZOO, op. cit., str. 930. 65 U odluci Vrhovnog suda Hrvatske ističe se da se cesijom mijenja samo subjekt tražbine, pa dužniku pripada pravo na isticanje svih prigovora koje je otprije imao – VSH, II Rev-71/80 od 13. I 1981., objavljeno u PSP br. 19., str. 77. 63 78 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije ovom odredbom želio zaštititi dužnika, i to iz najmanje dva razloga. Prvo, dužnik nema mogućnosti djelovanja prilikom zaključenja cesije između cedenta i cesionara. Drugo, sadržaj potraživanja kod cesije ostaje isti, odnosno sadržaj potraživanja se ne mijenja, a samim tim dužnik, koji mora ispuniti svoju obvezu, ne smije cesijom dospjeti u teži položaj od onoga u kojem je bio prije cesije. Pod prigovorima u smislu člana 440. st. 2. ZOO podrazumijevaju se sve vrste prigovora koji su dužniku na raspolaganju, a koji mogu poboljšati njegov položaj u obveznom odnosu. Dužnik može osporavati cjelokupno ili djelomično potraživanje koje je predmet obligacije. Pri tome je sasvim nebitno, sa stajališta dužnika, zbog čega je potraživanje prestalo postojati ili zbog čega ono uopće nije nastalo ili se to potraživanje djelomično smanjilo.66 Dužniku stoje na raspolaganju, prije svega, objektivni prigovori, jer oni proizlaze iz samog potraživanja koje se prenosi. Prigovori objektivne prirode koje dužnik može isticati su, primjerice, da je obveza ispunjena, prigovor ništavosti potraživanja, prigovor zastarjelosti, prigovor neispunjenja uvjeta, prigovor nedospjelosti obveze.67 Ovi su prigovori vezani za odnos između cedenta i cesusa. Potrebno je razlikovati ove prigovore od prigovora koji mogu proizaći iz odnosa cesionara i cesusa. Prvu vrstu prigovora iz odnosa cedenta i cesusa cesus može istaknuti ili cedentu ili cesionaru. Međutim, on cedentu te prigovore može isticati do momenta obavještavanja o cesiji, a cesionaru nakon obavještenja. Drugu vrstu prigovora cesus može isticati samo cesionaru. U ZOO se ne pravi razlika između savjesnog i nesavjesnog cesionara, tj. između onoga cesionara koji je znao i onoga koji nije znao da dužnik može isticati prigovore, odnosno da dužnik ima osnovane prigovore. Cesionarova je obveza provjeriti postoje li na strani dužnika prigovori koji bi mogli otežati ostvarenje potraživanja. Ukoliko cesionar propusti to učiniti prije zaključenja ugovora o cesiji, ne može se pozivati na okolnost da on nije znao niti da ga cedent nije obavijestio o mogućnosti dužnika da može isticati osnovane prigovore. Cesijom je moguće ustupiti i ono potraživanje koje potječe iz dvostranih ugovora. U dvostranim ugovorima dužnik, pored svoje obveze prema drugoj strani (u ovom slučaju cedentu), ima i prava koja proizlaze iz tog ugovora. Ovo se potraživanje može ustupiti prije nego što cedent bude u obligaciji, gdje je on, s jedne 66 U tom smislu Erman/Westerman, op. cit., § 404 Rn. 2. Vidi: V. Stanković, Komentar ZOO, op. cit., str. 995.; S. Aranđelović, Komentar ZOO, op. cit., str. 930. 67 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 79 �Prof. dr. Abedin Bikić strane, povjerilac, a s druge dužniku ispunio svoju obvezu. Budući da cesionar stupa na mjesto cedenta u već postojeći obvezni odnos, postavlja se pitanje kakav je njegov položaj tom odnosu, ako cedent ne izvrši svoju obvezu, ili ako cedent nakon sklapanja ugovora o cesiji dovede sebe kao dužnika u teži položaj od onog koji je postojao na početku obligacionog odnosa, odnosno koji je postojao prije cesije. U tom slučaju cesionar mora trpjeti sve negativne posljedice koje nastanu radnjama i postupcima ili propuštanjem određenih radnji od cedenta68 u obveznom odnosu u kojem se cedent javlja i kao dužnik. To znači da dužnik sve prigovore koje može istaknuti cedentu kao svom dužniku iz dvostranoobveznog odnosa, može istaknuti i cesionaru. Cesus bi u tom slučaju, primjerice, mogao istaknuti prigovor istodobnog ispunjenja obveze, naravno ukoliko nije drukčije ugovoreno ili prigovor neispunjenja obveze, a to dalje znači da bi on pod određenim uvjetima imao pravo na naknadu štete ili bi mogao odustati od ugovora. Pravilo je da cesus može isticati cesionaru sve one prigovore koje je mogao isticati i cedentu do momenta saznanja za cesiju. Izuzev prigovora koje je dužnik imao prema cedentu i mogao ih istaknuti cesionaru, dužnik može istaknuti cesionaru i prigovore koji se neposredno odnose na cesionara. Pretpostavka za to je da je cesionar doista i postao povjerilac. Tako primjerice cesus može istaknuti prigovor da sama cesija nije valjana, odnosno da je cesijom preneseno potraživanje koje je zakonom zabranjeno ili je ugovorom isključen prijenos potraživanja. Međutim, ukoliko bi cesus u trenutku obavijesti o nastaloj cesiji priznao veritet tražbine, tj. priznao cesionaru da tražbina doista postoji, tada ne bi mogao više cesionaru staviti one prigovore koje bi mogao isticati da nije bilo priznanja, kao što su primjerice prigovor zastarjelosti potraživanja, isplate i druge.69 Smatramo da ovo priznanje veriteta tražbine cesus može učiniti ne samo u momentu obavijesti o cesiji, nego i nakon toga. Odredbom člana 440. stav 2. ZOO određeno je da dužnik može istaknuti cesionaru prigovore koje je on imao, bilo prema njemu ili cedentu. Iz same zakonske definicije proizlazi da je ta norma dispozitivnog karaktera. Ona je ustanovljena kao pravo cesusa, a ne njegova obveza. Budući da se ovdje radi o normi dispozitivnog karaktera, dužnik se ovoga svog prava može odreći. Zapravo, dopušteno je da se dužnik može ugovorom odreći prigovora koji mu stoje na raspolaganju. To odricanje 68 69 RGRK/Weber, Berlin – New York, 1994., § 404 Rn. 19. M. Vedriš/P. Klarić, Zagreb, 2000., str. 326. 80 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu �Položaj cesusa kod cesije može biti potpuno ili djelomično, a ugovor se o odricanju od prigovora može zaključiti kako s cedentom, prije cesije, tako i s cesionarom, nakon izvršene cesije. U njemačkom pravu dužnik može cesionaru isticati sve prigovore koje je do momenta cesije mogao isticati cedentu.70 Ti prigovori moraju biti utemeljeni u vrijeme izvršenog ustupanja. U teoriji prevladava mišljenje kako je dovoljno da prigovor na koji se poziva cesus ima svoju utemeljenost u momentu cesije.71 Tako je za prigovor zastarjelosti dovoljno da je rok počeo teći u momentu cesije, a da je on istekao, odnosno da je nastupila zastarjelost nakon izvršene cesije.72 U austrijskom pravu obavještenje dužnika o izvršenom ustupanju ima za posljedicu da dužnik svoju obvezu više ne može ispuniti starome povjeriocu, nego da tu istu obvezu mora ispuniti cesionaru. Ako imamo u vidu i načelo da se položaj dužnika izvršenom cesijom ne može pogoršati, tada je logična odredba § 1396 ABGB da dužnik svoje prigovore može isticati i novom povjeriocu. Da se pravni položaj dužnika ne bi pogoršao, daje mu se mogućnost isticanja cesionaru svih prigovora koje je on imao prema cedentu. Tako dužnik može isticati cesionaru prigovor nevažnosti osnovnog pravnog posla, te navesti sve razloge koji vode ništavosti pravnog posla. Dužnik se može pozivati i na nedostatak forme, kako kod glavnog posla tako i kod cesije ukoliko je forma potrebna za cesiju. Sudska praksa73 zauzima stajalište da dužnik cesionaru može isticati i prigovor neispunjenja drugoga pravnog posla. Dalje, dužnik je ovlašten isticati prigovor kako još nije nastupio uvjet predviđen osnovnim pravnim poslom, da je s cedentom ugovorio oprost dijela ili cijeloga duga i dr. Dužnik može cesionaru isticati ne samo one prigovore iz njegovog odnosa sa cedentom, nego i sve one prigovore koje dužnik ima prema cesionaru iz nekog njihovog odnosa. 9. Zaključak Uspoređujući gore navedene pravne sisteme, primjećuje se da su oni napustili zajedničku, historijsku polaznu tačku kako su potraživanja, kao dio čisto osobne veze između povjerioca i dužnika, neprenosiva. Sva moderna zakonodavstva usvajaju načelo da su potraživanja prenosiva. Razvoj prava i ekonomskih interesa pojedinih skupina u različitim sistemima vodio je logično različitim rezultatima. 70 Vidi § 404. BGB. K. Larenz, op. cit., § 34 IV, str. 587. 72 Kohler, JZ 1986, str. 516. 73 Odluka Vrhovnog suda Bd 49/91. 71 Centar za društvena istraživanja | Godina 2 | Broj1 81 �Prof. dr. Abedin Bikić Navedena materijalna prava propisuju zaštitu dužnika od mogućih negativnih učinaka cesije. Polazna tačka dužnikove zaštite, u prikazanim zakonodavstvima, mogla bi se svesti na načelo prema kojemu se položaj dužnika izvršenom cesijom ne može pogoršati. Dogovor cedenta i cesionara o ustupanju potraživanja ne smije ići na štetu cesusa. ZOO, BGB i ABGB usvajaju pravilo da cedent ne može cesijom dovesti cesusa u nepovoljniji položaj od onoga u kojemu je bio prije cesije, prihvaćajući i pravilo da cesus može istaknuti cesionaru kako one prigovore koje je do momenta saznanja o ustupanju mogao istaći cedentu, tako i prigovore koje ima prema cesionaru. Ovdje ipak postoji jedno ograničenje. Ovo ograničenje tiče se vremena stjecanja osnovanosti prigovora. Cesus može isticati novome povjeriocu sve one prigovore koje je on imao protiv cedenta samo do vremena saznanja o izvršenom ustupanju. 82 Društveni ogledi - Časopis za pravnu teoriju i praksu � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2850 Title A name given to the resource Position of the Assignor in the Cession Author Author BIKIĆ, Abedin Abstract A summary of the resource. Abstract: Cession is a contract between assignor and assignee by whom assignor cede its demands towards debtor (cesus). In cession, debtor is not a party, so it is necessary enable it legal protection. Ours, German and Austrian law protects conscientious debtors by enabling it to state certain objection. Namely, if the debtor has not been informed about the assignment he has no information about the new creditor, and if he fulfilled obligation towards asignee afterwards, he can state an abjection that he had already fulfill obligations towards the creditor for whom he had known that he was its creditor. Similarly, in case of multiple cessions, debtor can state a claim that he had fulfilled obligation towards the creditor for whom he had known that it was his creditor. Except mentioned objections to the debtor are all other objective or subjective objections intended to protect it stance, which is primarily related to the right for offsetting for ceded claims. The provisions of the Act relating to the protection of the debtor are dispositive nature of the debtor and its about it whether you will invite them or not. Publisher An entity responsible for making the resource available International Burch University Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 2303-5706 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/4e69830f6f0c4b54c0c03ea00653ad4b.pdf c722635a986bece7729b6032f80cf6ab PDF Text Text 3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo Positive Attitudes of Undergraduate Students toward Online Shopping Ali Acılar Bilecik Şeyh Edebali Üniversitesi ali.acilar@bilecik.edu.tr Abstract In recent years, computers and the Internet have become an important part of modern societies. These technologies have influenced almost all aspects of daily life; from education to communication, from entertainment to business. Along with the spread of the Internet use, the acceptance of online shopping has been growing, especially in the developed parts of the world. However, electronic commerce is still in its infancy in developing countries. In this study, the author explored positive attitudes of undergraduate students toward online shopping and examined the association between positive attitudes of undergraduate students toward online shopping and their demographics variables: gender, age and income. And attitudes of online shoppers and non-online shoppers toward online shopping were compared. Participants of this study were undergraduate business students in a public university in Turkey. A paper-based questionnaire was used containing five-point Likert type scale to explore students’ attitudes toward online shopping. A total of 314 students voluntarily participated to the study. It is found that in general participants have positive attitudes toward online shopping. Online shoppers have more positive attitudes than non-online shoppers toward online shopping. Generally male students have more positive attitudes toward online shopping than female counterparts. There is a positive correlation between income level and positive attitude toward online shopping; as monthly family income increases, participants have more positive attitudes toward online shopping. Keywords: Online shopping, undergraduate students, positive attitudes 1.INTRODUCTION Electronic commerce has become a worldwide phenomenon (Mahmood, Bagchi & Ford, 2004). According to Nielsen’s 2008 report, more than 85 percent of the world’s online population has used the Internet to make a purchase (Nielsen, 2008). The volume of businessto-consumer (B2C) e-commerce transactions has continued to increase. According to the United States Census Bureau, the total volume of B2C e-commerce transactions in the United States was estimated to be 298 billion dollars in 2009 with an increase of 2.1 percent from 2008 (United States Census Bureau, 2010). As a developing country, in Turkey, Internet use and B2C e-commerce transactions have also increased. The Interbank Card Center (BKM) reported that, in Turkey, while domestic and international e-commerce transactions with domestic cards were total of 1.8 billion Turkish liras (TL) (The total number of transactions = 17,668,587) in 2005, it reached to 14.1 billion TL (The total number of transactions = 96,138,157) in 2010 (BKM, 2011), (1 TL is about 0.55 U.S. dollars, December 06, 2011). 40 �3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo Online shopping has become a popular way to purchase almost everything from electronics to books and CDs to tickets and clothing. However there are considerable numbers of people still hesitating to buy online because of various reasons, such as security and privacy. Security issues, online fraud, reduced opportunity for sensory shopping, the postponement of consumption or enjoyment of tangible products until physical delivery, poor design interface, privacy concerns, limited product selection, and lack of face-to-face interactions with salespeople are some of the challenges that are often cited in the literature as obstacles for B2C e-commerce (Tamimi, Sebastianelli and Rajan, 2004). Barriers to online shopping can be categorized such as functional and psychological barriers (Rudolph, Rosenbloom and Wagner, 2004), as the major barriers which create customer resistance to innovations do (Ram and Sheth, 1989). According to Ram and Sheth (1989), functional barriers are likely to arise if consumers perceive significant changes from adopting an innovation and psychological barriers arise when the innovation causes some conflict with customers' prior beliefs. Usage, value and risk barriers refer to functional barriers, whereas tradition and image barriers constitute psychological barriers (Ram and Sheth, 1989). Demographics and lifestyle characteristics of customers play an important role in their buying habits (Mahmood, Bagchi & Ford, 2004). While gender differences exist in choosing to visit different types of website, possibly based on the different personality traits of males and females, these differences also exist in online shopping experiences (Yang, Lester and James, 2007). Garbarino and Strahilevitz (2004) found that females perceive a higher level of risk in online purchasing than do males. Jen-Hung and Yi-Chun (2010) studied gender differences in adolescents' online shopping motivations based on utilitarian and hedonic motivations surveying high school students in Taiwan and found that males hold significantly more positive attitudes toward online shopping on utilitarian motivations (for example, convenience, lack of sociality and cost saving) than the females whereas, females put more emphasis on hedonic motivations (for example, adventure, sociality, fashion and value) on Internet consumption. Hashim, Ghani and Said (2009) found that males tend to become more online shopper compared to females. And their study supports that while males tend to be convenience shoppers due to the high commitment on work and study, females tend to be recreational shoppers and would prefer to do their shopping using the conventional way (Hashim, Ghani & Said, 2009). Rodgers and Harris (2003) revealed that females were less emotionally satisfied with online shopping than males, most likely because females skeptical of online shopping and did not find it as convenient as males. In their study, males reported greater trust in online shopping and perceived the Internet as a more convenient shopping outlet than did females. Overall, males had more positive attitudes toward online shopping than females (Rodgers and Harris, 2003). Previous studies have reported that age also affects attitude toward online shopping. Hashim, Ghani and Said (2009) reported that there is significant difference on the attitude toward online shopping differentiated by age. Their study results revealed that those who are between 30 to 39 years old do more online shopping compared to those between 20 to 29 years old and those over 40 years old. Sulaiman, Ng, and Mohezar (2008) found that age is one of the affecting variables in e-ticketing adoption; eticketing is more popular among consumers, age between 26 to 35 years old than 18 to 26 years-old customers. Income levels affect the Internet users’ online shopping propensity (Zukowski and Brown, 2007). Monsuwe, Dellaert and Ruyter (2004) reported that consumers with higher household income intend to shop more online than lower income consumers do. Teo (2006) found that online shopping adopters tend to have higher income level than nonadopters. Mahmood, Bagchi and Ford (2004) found that the factors of trust and economic conditions make a significant positive contribution to online shopping behavior. 41 �3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo While security and privacy issues continue to play an important role in affecting customers purchasing decisions online, understanding the attitudes of Internet users toward online shopping also important for understanding the dynamics of customers’ behavior in online environment. In this study, the author explores the positive attitudes of undergraduate students toward online shopping and examines the association between positive attitudes of undergraduate students toward online shopping and their demographics variables: gender, age and income. Attitudes of online shoppers and non-online shoppers toward online shopping were also compared. 2.METHODOLOGY 2.1.Instrument A paper based questionnaire was used in order to examine students’ attitudes toward online shopping. Students’ attitudes toward online shopping were assessed using eleven five-point Likert-scale questionnaire items (1 = strongly disagree, 5 = strongly agree) adapted from Yang, Lester and James (2007). The questionnaire also includes demographic questions. 2.2. Participants Participants of this study were undergraduate business students in a public university in Turkey. Participants were selected according to convenient sampling. The participation was voluntary and anonymous. A total of 314 respondents completed the questionnaire, of which 311 were used for the purpose of this study. The sample included 194 female students (62.4%) and 117 male students (37.6%). The average age of the participants was 20.81 excluding missing values. Majority of the participants are experienced Internet users. More than 70 percent of the participants have been using the Internet for more than 3 years. While 55 percent of the participants use the Internet less than 9 hours weekly, 19.9 percent of the participants use it more than 24 hours weekly. 171 participant students (54.98%) stated that they have been shopped online at least once. 2.3. Data Analysis and Results The respondent students generally have positive attitudes toward online shopping. Figure 1 shows the respondents’ agreement with selected statements about online shopping. Concerning information, majority of the participants agree that Internet provides easy access to information about goods/services (78.8 percent) and Internet provides comprehensive information about goods/services (71.6 percent). Regarding purchasing goods online, 79.6 percent agree that they can order things from distant places and 78.6 percent agree that they can purchase goods at any time of the day. 68.4 percent agree that they can access to a great variety of products. But concerning price, 55.8 percent believe that they can get better price online. 53.7 percent believe that online shopping saves walking from store to store. And 53.7 percent agree that they can stay home and shop. 42 �3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo Figure 1: Respondents’ agreement with statements about online shopping Table 1 presents the results of t-test concerning participant students’ attitudes toward online shopping regarding gender. According to the results of t-test, there were significant differences between males and females in their attitudes toward online shopping in six items. Generally male students have more positive attitudes toward online shopping than female students. Males agree that online shopping saves walking from store to store more than females do. Females do not agree that online shopping saves walking from store to store, it requires less effort and they can get better prices as much as males do. Male students agree that they can order things from distant places; they can purchase goods at any time of the day and they can choose from a greater variety of models of the product more than female students do. 1. It provides easy access to information 2. It provides comprehensive information 3. I can purchase goods and services faster 4. I can stay home and shop 5. It saves walking from store to store 6. It requires less effort on my part 7. I can get better prices 8. I can order things from distant places 9. I can purchase goods at any time of the day 10. I can choose from a greater variety of models of the product 11. I can gain access to after-sales services online Gender F M F M F M F M F M F M F M F M F M F M F M Mean 3.99 3.85 3.84 3.85 3.76 3.53 3.25 3.47 3.21 3.53 3.43 3.77 3.33 3.63 3.82 4.08 3.82 4.06 3.60 3.86 3.47 3.66 SD 0.90 1.08 0.99 1.06 1.01 1.12 1.18 1.10 1.23 1.17 1.10 0.98 1.19 1.14 1.05 0.77 1.06 0.82 1.08 0.97 1.02 1.04 Mean Diff. t p 0.14 1.17 0.242 -0.01 -0.11 0.912 0.22 1.76 0.080 -0.22 -1.61 0.108 -0.32 -2.28 0.023* -0.33 -2.77 0.006** -0.30 -2.19 0.029* -0.26 -2.49 0.014* -0.24 -2.21 0.028* -0.26 -2.23 0.027* -0.19 -1.55 0.123 Table 1: Differences between gender groups in their attitudes toward online shopping SD = Standard deviation, * indicates significant at the 0.05 level, ** indicates significant at the 0.01 level 43 �3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo 1. It provides easy access to information 2. It provides comprehensive information 3. I can purchase goods and services faster 4. I can stay home and shop 5. It saves walking from store to store 6. It requires less effort on my part 7. I can get better prices 8. I can order things from distant places 9. I can purchase goods at any time of the day 10. I can choose from a greater variety of models of the product 11. I can gain access to after-sales services online Online shopper Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Yes No Mean 4.04 3.82 3.94 3.73 3.86 3.45 3.63 2.97 3.55 3.05 3.78 3.28 3.78 3.04 4.17 3.61 4.19 3.57 3.97 3.36 3.80 3.22 SD 0.90 1.05 1.01 1.02 1.02 1.06 1.11 1.11 1.22 1.16 1.01 1.07 1.11 1.13 0.87 0.99 0.87 1.00 0.93 1.09 0.93 1.06 Mean Diff. t p 0.22 1.95 0.052 0.21 1.84 0.066 0.41 3.44 0.001** 0.66 5.21 <0.001** 0.50 3.69 <0.001** 0.50 4.17 <0.001** 0.75 5.84 <0.001** 0.56 5.29 <0.001** 0.63 5.81 <0.001** 0.61 5.22 <0.001** 0.58 5.06 <0.001** Table 2: Differences between online shoppers and non-online shoppers in their attitudes toward online shopping SD = Standard deviation, ** indicates significant at the 0.01 level Table 2 presents the results of t-test concerning differences between online shoppers and nononline shoppers in their attitudes toward online shopping. T-test indicated that there is a significant difference between online shoppers and non-online shoppers. As expected, online shoppers have more positive attitudes toward online shopping than non-online shoppers. Regarding age and income, the results of the correlation analysis indicate that there is no significant correlation between age and students’ attitude toward online shopping (see table 3). However, there is a significant positive correlation between monthly family income and seven attitude items related to online shopping. It reflects that income levels have a positive effect on students’ attitudes on shopping online, as monthly family income increases, undergraduate students have more positive attitudes toward online shopping. Age Income 1 2 3 4 5 6 7 8 9 44 Age 1 -.06 .00 -.03 -.04 .07 .08 .04 .08 .01 .09 Income 1 2 3 4 5 6 7 8 9 1 .08 .12* .04 .15** .13* .08 .16** .12* .15** 1 .86** .59** .35** .27** .27** .27** .39** .34** 1 .55** .37** .29** .33** .27** .38** .34** 1 .51** .44** .31** .40** .43** .38** 1 .75** .60** .65** .56** .62** 1 .69** .64** .60** .58** 1 .65** .67** .60** 1 .65** .63** 1 .82** 1 10 11 �3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo 10 11 .04 -.03 .12* .10 .32** .26** .29** .27** .34** .34** .50** .49** .48** .50** .52** .56** .57** .51** .62** .62** .70** .62** 1 .60** 1 Table 3: Results of correlation analysis 3. CONCLUSIONS This study, which is part of ongoing research, has investigated the positive attitudes of undergraduate students toward online shopping. The findings suggest that in general participant students have positive attitudes toward online shopping. It is found that online shoppers have more positive attitudes than non-online shoppers, as expected. In general male students have more positive attitudes toward online shopping than female students. There is a positive correlation between income level and positive attitude toward online shopping; as monthly family income increases, participants have more positive attitudes toward online shopping. The findings of the present study should be viewed in the light of its limitations. First, the convenience sampling technique was used for the selection of the sample. Second, the survey was conducted among students in the Department of Business Administration in a public university in Turkey. REFERENCES Garbarino, E. and Strahilevitz, M. (2004) Gender differences in the perceived risk of buying online and the effects of receiving a site recommendation, Journal of Business Research, 57, 768-775. Hashim, A., Ghani, E. K. and Said, J. (2009) Does Consumers’ Demographic Profile Influence Online Shopping?: An Examination Using Fishbein’s Theory, Canadian Social Science, 5(6), 19-31. Jen-Hung, H. and Yi-Chun, Y. (2010) Gender differences in adolescents' online shopping motivations, African Journal of Business Management, 4(6), 849-857. Kim, S., R. Williams and Lee, Y. (2004) Attitude Toward Online Shopping and Retail Website Quality, Journal of International Consumer Marketing, 16(1), 89-111. Lohse, G. L. and Spiller, P. (1999) Internet retail store design: How the user interface influences traffic and sales, Journal of Computer-Mediated Communication, 5(2), Retrieved August 8, 2011, from http://jcmc.indiana.edu/vol5/issue2/lohse.htm Mahmood, M. A., Bagchi, K. and Ford, T. C. (2004) On-Line Shopping Behavior: CrossCountry Empirical Research, International Journal of Electronic Commerce, 9(1), 9-30. Mengli, M. (2010) A Study on Factors Affecting Consumers’ Attitude Towards Online Shopping and Online Shopping Intention in Bangkok, Thailand, Proceedings of the 7th International Conference on Innovation & Management, 1847-1853. Retrieved May 25, 2011, from http://www.pucsp.br/icim/ingles/proceedings/papers_2010_2.html Monsuwe´, T. P., Dellaert, B. G. C. and Ruyter, K. (2004) What drives consumers to shop online? A literature review, International Journal of Service Industry Management, 15(1), 102-121. Nielsen (2008) Over 875 Million Consumers Have Shopped Online -- The Number of Internet Shoppers Up 40% in Two Years, Retrieved August 8, 2011, from http://www.nielsen.com/us/en/insights/press-room/2008/over_875_million_consumers.html 45 �3rd International Symposium on Sustainable Development, May 31 - June 01 2012, Sarajevo Ram, S. and Sheth, J. N. (1989) Consumer resistance to innovations: the marketing problem and its solutions, The Journal of Consumer Marketing, 6(2), 5-14. Rodgers, S. and Harris, M. A. (2003) Gender and E-Commerce: An Exploratory Study, Journal of Advertising Research, 43(3), 322-329. Rudolph, T., Rosenbloom, B. and Wagner, T. (2004) „Barriers to online shopping in Switzerland, Journal of International Consumer Marketing, 16(3), 55-74. Seock, Y. K. and Norton, M. J. T. (2008) College Student’ Perceived Attributes of Internet Websites and Online Shopping, College Student Journal, 42(1), 186-198. Sulaiman, A., Ng, J. and Mohezar, S. (2008) E-Ticketing as a new way of buying tickets: Malaysian perceptions, Journal of Social Science, 17(2), 149-157. Tamimi, N., Sebastianelli, R. and Rajan, M. (2004) Examining the relationship between demographics and the frequency of online purchasing, Proceedings of 9th Asia-Pacific Decision Sciences Institute Conference, Retrieved July 23, 2011, from http://iceb.nccu.edu.tw/proceedings/APDSI/2004/pdf/097.pdf Teo, T. S. H. (2006) To buy or not to buy online: adopters and non-adopters of online shopping in Singapore, Behaviour & Information Technology, 25(6), 497-509. The Interbank Card Center (BKM) (2011) E-commerce Transactions, Retrieved July 23, 2011, from http://www.bkm.com.tr/bkmen/istatistik/sanal_pos_ile_yapilan_eticaret_islemleri.asp United States Census Bureau (2010) E-Stats, Retrieved July 23, 2011, from http://www.census.gov/econ/estats/2009/2009reportfinal.pdf Yang, B., Lester, D. and James, S. (2007) British and American attitudes toward buying Online, Oxford Journal, 6(1), 18-27. Zukowski, T. and Brown, I. (2007) Examining the Influence of Demographic Factors on Internet Users’ Information Privacy Concerns, In Proceedings of SAICSIT Conf.'2007, 197204. A Study About Mobbing On Students, The Relationship Between Their Personality Traits And Mental Status Zeki Akinci, Osman Nuri Demirel, Yusuf Yilmaz Akdeniz University, Turkey E-mails: zakinci@akdeniz.edu.tr, onuridemirel@mynet.com, yusufyilmaz@akdeniz.edu.tr Abstract The purpose of this study is to assess the effect of psychological violence (mobbing) on the mood of students attending colleges and on how the mood affects their traits. In this context, the effect of the violence level as psychological impact on the mood of students was examined in the process of personality traits. The sample group of the study consists of 250 46 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 1147 Title A name given to the resource Positive Attitudes of Undergraduate Students toward Online Shopping Author Author Ali , Acılar Abstract A summary of the resource. In recent years, computers and the Internet have become an important part of modern societies. These technologies have influenced almost all aspects of daily life; from education to communication, from entertainment to business. Along with the spread of the Internet use, the acceptance of online shopping has been growing, especially in the developed parts of the world. However, electronic commerce is still in its infancy in developing countries. In this study, the author explored positive attitudes of undergraduate students toward online shopping and examined the association between positive attitudes of undergraduate students toward online shopping and their demographics variables: gender, age and income. And attitudes of online shoppers and non-online shoppers toward online shopping were compared. Participants of this study were undergraduate business students in a public university in Turkey. A paper-based questionnaire was used containing five-point Likert type scale to explore students’ attitudes toward online shopping. A total of 314 students voluntarily participated to the study. It is found that in general participants have positive attitudes toward online shopping. Online shoppers have more positive attitudes than non-online shoppers toward online shopping. Generally male students have more positive attitudes toward online shopping than female counterparts. There is a positive correlation between income level and positive attitude toward online shopping; as monthly family income increases, participants have more positive attitudes toward online shopping. Keywords: Online shopping, undergraduate students, positive attitudes Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2012-05-31 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed H Social Sciences (General)