197 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/5295128c6ba8b905a046822df54b7bf5.docx 2d0ad41f230f3db62523d22b02e6d57c https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/517ce7878d6489e7e0ebf46a0fd9c07a.pdf 8d631d532045932b13dcbcaee9887c7b PDF Text Text Mr. sc. Viktorija Haubrich, viši asistent Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru Mr. sc. Karolina Tadić-Lesko, pedagog Ustanova „Centar za socijalni rad Mostar“ Mostar OBITELJSKA MEDIJACIJA PRI CENTRU ZA SOCIJALNI RAD Institut obiteljske medijacije kroz razne modalitete primjenjuje se u Bosni i Hercegovini. Obiteljska medijacija pri centrima za socijalni rad u Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjuje se u dva oblika. Prvo, obvezna medijacija u vidu posredovanja prilikom razvoda braka, a drugo, neobvezna, koja se može koristiti u svim slučajevima narušenih ili povrijeđenih obiteljskopravnih odnosa. Obiteljska medijacija pri centrima za socijalni rad u ova dva oblika vrlo je značajna i koristi zaštiti obiteljskopravnih odnosa. Stručnjacima koji se bave medijacijom, poglavito obiteljskom, potrebita je podrška u smjeru suradnje i permanentnog obrazovanja. Ključne riječi: obiteljska medijacija, posredovanje, drugi meditativni postupci, centar za socijalni rad. 1. Uvod Medijacija (lat. mediare – posredovanje) je metoda za konstruktivno i dobrovoljno rješavanje ili izbjegavanje sukoba u sporu.1 Stranke u postupku mirenja, uz pomoć treće neutralne osobe (medijatora) nastoje razriješiti spor i postići prihvatljiv sporazum koji im je u interesu. Medijaciju možemo i moramo promatrati iz više aspekata, jer u njezinom meritumu obuhvaćeno je više disciplina te odiše interdisciplinarnošću. Korijene vuče iz prakse izvansudskog rješavanja sporova te obuhvaća spoznaje iz područja kako pravnih znanosti tako i znanosti o sukobima, komunikacijskim znanostima, pedagogije, psihologije i drugih u svakom konkretnim slučaju determiniranih oblasti. Temeljni cilj medijacije jeste modulacija sukoba, uz uzajamnu razmjenu gledišta o sukobu, uz obvezujući dogovor koji je u interesu stranaka.2 Medijacija kao jedan od alternativnih načina rješavanja sporova ne nalazi adekvatno mjesto u bosanskohercegovačkom pravnom sustavu. Institut medijacije možemo promatrati s dva aspekta generalno kao postupak alternativnog načina rješavanja sporova (pa i obiteljskopravnih) koji se provodi prema Zakonu o postupku 1 Vidi hr.wikpedia.org/wiki/Mirenje. od 23. 9. 2013. Posredovanje otvara mogućnost za bolje ophođenje među članovima obitelji, smanjuje sukobe među stranama u sporu, pridonosi dogovoru strana i osigurava održavanje osobnih susreta između roditelja i djece. U Republici Hrvatskoj termin posredovanja uveden je 1998. godine kao postupak koji se provodi u vezi s razvodom braka. U sadržajnom smislu obuhvaća od ranije poznat institut mirenja bračnih drugova uoči razvoda braka, ali i druge postupke pružanja stručne pomoći u slučaju poremećenih obiteljskih odnosa. Vidi kod Alinčić, M; Hrabar,D; Jakovac Lozić, D; Korać, A, Obiteljsko pravo, ''Narodne novine'', Zagreb, 2006., str. 87. – 88. 2 180 �medijacije Bosne i Hercegovine3 i posebno kao postupak posredovanja pri centru za socijalni rad prema Obiteljskom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine.4 Posredovanje je jedan od modaliteta medijacije, jer suštinski je riječ o izvansudskom postupku, dobrovoljnom za stranke, budući kako neutralna strana pomaže strankama da kroz pregovore dođu do obostrano prihvatljivog rješenja. Medijacija je način rješavanja sporova civiliziranog i socijalno naprednog društva. S medijacijom se nastoje rasteretiti sudovi kad god je to moguće. Pokušavaju se rješavati sporovi dijalogom, a ne sudskim, dugotrajnim i skupim postupcima. Bosanskohercegovačko društvo mora razviti svijest o mirnom rješavanju konflikata-sukoba i sporova. Reformom pravosuđa pokušavaju se promovirati medijacija i medijacijski postupak, kao postupak koji vodi rasterećenju sudova, postupak koji je brži i fleksibilniji, gdje stranke imaju utjecaja na konačnu odluku koja teži biti obostrano prihvatljiva, zasnovana na pravu ali i na zadovoljavanju interesa stranaka, jer se rješava konflikt i pokušavaju popraviti odnosi među strankama te ima snagu ovršne isprave. Intencija zakonodavca jeste usmjerena na rasterećenje općinskih sudova detaljnim reguliranjem procesnih pravila o mirnom rješavanju spora.5 2. Potrebe za obiteljskom medijacijom Danas je obitelj suočena s brojnim poteškoćama, opterećena mnogim vanjskim i unutarnjim čimbenicima. A suživot partnera, institucija zasnovana na konsenzusu, koja ima svoj jedinstven proces, izložena je unutarnjim krizama i vanjskim djelovanjima te nije pošteđena međusobnog nerazumijevanja i sukoba u kojima najviše trpe djeca čiji je položaj između dvije strane, u samome središtu sukoba roditelja. Kada suživot partnera postane neizdrživ i nemoguć, tada se oni fizički razdvajaju i na taj način nastavljaju živjeti odvojeno sa ili bez dogovora, traže pomoć savjetovališta za prevazilaženje obiteljskih problema, ili pak ulaze u obiteljsku medijaciju. Općenito se obiteljska medijacija razlikuje u svijetu i Europi u odnosu na obiteljsku medijaciju u Bosni i Hercegovini, prema zakonskoj legislativi ili stupnju kvalifikacije i dodatnim edukacijama medijatora, no, cilj obiteljske medijacije uvijek je usmjeren ka najboljem interesu djeteta. Temeljem Preporuke s Konferencije, održane 1995. godine, da se ispita mogućnost pripreme međunarodnog instrumenta koji bi sadržavao načela za posredovanje i ostale postupke rješavanja obiteljskih sporova, izrađena je i potom usvojena 1998. godine Preporuka No. R(98) 1 o obiteljskom posredovanju i Memorandum s objašnjenjima.6 Tom prigodom preporučilo se uvođenje ili pružanje potpore obiteljskom posredovanju, kao i poduzimanje ili usavršavanje obiteljskog posredovanja kao prikladnog načina rješavanja obiteljskih sporova u cilju osiguranja zaštite najboljih interesa djece, osobito u 3 ''Službeni glasnik BiH'', br. 37/04. (dalje – Zakon o postupku medijacije BiH). ''Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine'', br. 35/05. (dalje – Obiteljski zakon FBiH). 5 Vidi Račić, R., Postupak posredovanja u parničnoj proceduri Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, ''Pravni savjetnik'', br. 4/04., str. 43. 6 Council of Europe, Strasbourg, DIR/JUR [98]4 4 181 �slučajevima kad se radi o zbrinjavanju djece. Obiteljsko posredovanje omogućava poboljšanje u ponašanju između članova obitelji pa tako smanjuje sukobe strana u sporu, dovodi do dogovora i osigurava neposredne odnose i međusobne kontakte između roditelja i djece te štedi vrijeme potrebito za rješavanje sukoba. Gledišta i prijedlozi izloženi u Preporuci i Memorandumu razmatrani su na Konferenciji posebno posvećenoj temi "Obiteljsko posredovanje u Europi" (Strasbourg, 1.-2. listopada 1998).7 Medijacija kao način rješavanja sporova u svijetu postoji već dugo vremena. Rješavanje sporova postupkom medijacije u prošlom stoljeću ulazi u uporabu u Velikoj Britaniji i nordijskim zemljama.8 Medijacija se osnažuje usvajanjem Direktive EU o medijaciji, 2008/52/EC, od 13. 06. 2008. radi pojednostavljenja i poboljšanja pristupa pravdi. Medijacija jeste jedan od alternativnih načina rješavanja sporova i ona bi trebala biti neformalan, efikasan i povjerljiv postupak u kojem stranke pokušavaju postići dogovor uz pomoć medijatora na prihvatljiv način za obje strane. U ovom postupku stranke i medijator imaju mogućnost urediti način provedbe medijacije. Stranke aktivno sudjeluju u odabiru medijatora kao i o određivanju datuma i mjesta održavanja medijacije. Mogu slobodno u svakom trenutku odustati od postupka medijacije. Stoga se suština jednog obiteljskog meditativnog postupka uvijek razlikuje od drugog pa je provedba medijacije različita po svojoj naravi, baš kao svaka obitelj pa je i njezina problematika individualna i kompleksna. 3. Mogućnosti i granice obiteljske medijacije pri centru za socijalni rad Prema odredbi čl. 5. st. 1. Obiteljskog zakona FBiH za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova obitelji, za rješavanje sporova između članova obitelji, kao i u svim slučajevima poremećenih obiteljskih odnosa nadležni su centar za socijalni rad, kao organ skrbništva, sud i 7 Prema Alinčić, M., Europsko viđenje obiteljskog posredovanja, ''Revija za socijalnu politiku'' god. 6., br. 3-4., Zagreb, 1999., (dalje – Alinčić), str. 227. 8 U Velikoj Britaniji je uvedena obvezna obiteljska medijacija za rastavljene supružnike. Stranke u građanskim sporovima ne mogu dobiti državnu pravnu pomoć, ukoliko prethodno ne odluče prvo pokušati s procesom mirenja. U francuskom pravosudnom sustavu postoji duga tradicija koncilijacije. Još krajem 18. stoljeća bili su obvezni postupci mirenja u svim predmetima u nadležnosti sudova u građanskim predmetima, a polovicom 19. stoljeća postojali su i mirovni suci koji su sudili ex equo et bono i pokušavali provoditi mirenje kao prethodni postupak sudskom postupku. U njemačkom pravnom sustavu u bračnim sporovima također postoji obvezni zahtjev za mirenje koji provodi sudac, odnosno sud kod kojega će u slučaju neuspjeha biti pokrenut brakorazvodni postupak. U Kanadi je medijacija svoju primjenu najviše našla u oblasti obiteljskog prava, postupku usvajanja, razvodu, zaštiti prava i interesa djeteta. Medijaciju u obiteljskom pravu primjenjuju sudovi te je posebice korisna kod razvoda braka u kojem odluka o dodjeli djece mora biti prvenstveno usmjerena na zaštitu djece. Obiteljsko posredovanje omogućuje roditeljima da u fazi razvoda, uz pomoć kvalificiranog i nepristranog posrednika postignu što bolji i kvalitetniji dogovor. Vidi Komparativna analiza medijacijske prakse u zemljama Europske unije i Kanadi i kratki osvrt na praksu u Bosni i Hercegovini, Udruženje medijatora u BiH i Udruženje sudaca u BiH,, Sarajevo, 2012., str. 18 - 27. 182 �osoba ovlaštena za posredovanje. U županijama i općinama u kojima nije osnovan centar za socijalni rad, poslove iz st. 1. ovog članka i druge poslove skrbništva određene ovim zakonom vrši općinska služba kojoj je povjereno vršenje tih poslova. Medijacija pri centru za socijalni rad provodi se u dva oblika kao neobvezna medijacija u sporovima poremećenih obiteljskopravnih odnosa i obvezna medijacija u formi posredovanja prije razvoda braka. Centar za socijalni rad kao organ starateljstva može osnivati stručna tijela sastavljena od liječnika, pedagoga, psihologa, pravnika, socijalnog radnika. U postupak posredovanja uključena je treća osoba, medijator koji pomaže objema stranama u sporu da komuniciraju i pregovaraju u povjerljivom okruženju. U tijeku postupka posredovanja bračni partneri ili roditelji također mogu dobiti usluge koje uključuju: informiranje, savjetovanje za rješavanje sporova, postizanje dogovora i mirenje u svrhu rješavanja obiteljskih sporova. Obiteljski medijatori u Federaciji Bosni i Hercegovini dolaze iz raznih stručnih profila, pravnih i društvenih znanosti pa imaju kvalifikacije pravnika, socijalnog radnika, pedagoga, psihologa i sociologa. Obiteljski medijator ne pruža pravne savjete nego upućuje stranku na besplatnu pravnu pomoć ili konzultaciju s njegovim odvjetnikom, ne nudi savjetovanje ili terapiju, ali može predložiti takve usluge te se nikako ne zalaže za jednu stranu u sporu i ne donosi odluke za stranke nego im nastoji pomoći da procijene opravdanost njihovih odluka. U centrima za socijalni rad nije nužno da posrednici budu posebno educirani za provedbu obiteljske medijacije, ali je nužno da posjeduju znanja i vještine u pregovorima i rješavanju sporova gdje su dužni pridržavati se etičkog kodeksa. Obiteljska medijacija pri centru za socijalni rad pomaže razdvojenim/ razvedenim parovima da putem sporazuma rješavaju vlastite probleme sukladne najboljem interesu njihove djece. Postupak posredovanja prije razvoda braka treba dovesti supružnike, suprotne strane do razrješavanja problema, ali događa se da oni ne shvaćaju i ne prihvaćaju prednost ovog postupka pa tijekom njegove provedbe teško postižu sporazum. Obiteljska medijacija pri centrima za socijalni rad strankama pruža mogućnosti za donošenje vlastitih odluka i postizanja dogovora te priliku za uspostavljanje kvalitetne komunikacije s partnerom kako bi se razvijalo ili održalo konzistentno roditeljstvo, što je u najboljem interesu njihove djece. Budući da je obiteljska problematika svakim danom sve kompleksnija jer gospodarska kriza uzrokuje lošu financijsku i materijalnu situaciju obitelji, sve je veća pojava nasilja i ovisnosti u zajednici, posredstvom informatizacijsko komunikacijskih tehnologija dolazi do otuđenja i ne komunikacije i kod djece i kod supružnika, sustav vrijednosti je poremećen, poglavito odgojnih vrijednosti što se općenito reflektira i na sam postupak posredovanja koji postaje sve zahtjevniji. Otežavajuće okolnosti u postupku posredovanja mogu predstavljati i negativne emocije supružnika,9 partnera, suprotnih strana (povrijeđenost, srdžba, 9 Emocionalne poteškoće partnera najviše pogađaju njihovu djecu na način da sve više roditelja s kojima djeca ne žive ne doprinose za njihovo uzdržavanje, što za posljedicu ima neostvarivanje kontakata s djecom. Ove uzročno-posljedične veze dovode do začaranog kruga, uslijed kojeg oba 183 �strah, razočaranje) koji se u postupku posredovanja fokusiraju na sebe i drugu stranu, izražavaju vlastita nezadovoljstva koja ih odmiču od dječjeg interesa. No, postoji bojazan kako bi se ovaj model preoblikovao u dugotrajni terapeutski postupak. Također, drugi problem je što većina ljudi (partnera, roditelja) obiteljsku medijaciju pri centru za socijalni rad promatra kao postupak ulaznica za sudski postupak pa tijekom njegove provedbe stranke ne koriste obiteljsku medijaciju u svrhu postizanja sporazuma nego se fokusiraju na nerazriješene partnerske, roditeljske, imovinske i druge odnose. Nakon provedbe obiteljske medijacije i okončanja sudskog postupka, stranke, koje nisu postigle sporazum, iznova imaju iste ili slične probleme budući da sud niti oni sami nisu u mogućnosti predvidjeti sve nove, nadolazeće životne situacije vezane za njihove probleme pa slijedi ponovna obiteljska medijacija pri centru za socijalni rad pod izmijenjenim okolnostima u formi neobvezne medijacije. 4. Suradnički odnosi između institucija u najboljem interesu djeteta Centar za socijalni rad ustanova je socijalne zaštite koja po službenoj dužnosti surađuje s nadležnim i paralelnim institucijama u lokalnoj zajednici, ali i šire. Ipak, poslovi koji se obavljaju u centrima za socijalni rad ne odnose se samo na populaciju koja je u stanju socijalne potrebe. Dijapazon svih poslova koje obavlja centar za socijalni rad kao organ skrbništva, obavlja u najboljem interesu djeteta. Centar za socijalni rad surađuje sa mnogim ustanovama i institucijama u lokalnoj zajednici i šire, između ostaloga u lokalnoj zajednici surađuje s policijskom upravom, medicinskim centrom, školama i dječjim domovima, frekventno sa općinskim sudom ne samo u lokalnoj zajednici nego na području Bosne i Hercegovine te drugih zemalja iz regije. Temeljem saznanja, zahtjeva stranaka, službenih zabilješki policije, zahtjeva škole te zahtjeva suda, centar za socijalni rad provodi obiteljsko meditativne postupke. U centru za socijalni rad postupci medijacije provode se prije, tijekom i nakon parničnog postupka što je sukladno Preporuci R (98)1 uslijed čega nadležni sud također omogućava prekid parničnog postupka kako bi se provelo posredovanje pa u takvim slučajevima sud ili drugo nadležno tijelo zadržava ovlast izricanja hitnih odluka kako bi se zaštitile strane, većinom njihova djeca. Potom se od strane centra za socijalni rad obavještava sud ili drugo nadležno tijelo o tome nastavljaju li strane sa posredovanjem i jesu li strane postigle sporazum.10 Ovi postupci ujedno potvrđuju suradničke odnose između centra za socijalni rad i suda u ime istog cilja - najboljeg interesa djeteta, i sukladni su Obiteljskom zakonu FBiH u kojem stoji da su pravne i fizičke osobe dužne međusobno surađivati. roditelja krše prava njihove djece. Odredba čl. 154. Obiteljskog zakona FBiH regulira oduzimanje roditeljske skrbi kada roditelj ili roditelji zanemaruju ili grubo zanemaruju svoje dužnosti. 10 Prema: Vodič kroz medijaciju u Bosni i Hercegovini, Canada-Bosnia and Herzegovina Judicial Reform Project (JRP), 2002. str. 124. 184 �5. Posredovanje (medijacija) prema odredbama Obiteljskog zakona FBiH Obiteljska medijacija regulirana je Obiteljskim zakonom FBiH kroz institut obveznog posredovanja prije razvoda braka. Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca, trajna životna zajednica koja se zasniva uz ispunjenje zakonom predviđenih uvjeta i strogo propisanoj formi.11. Brak spada u intimnu sferu čovjekovog života, ali je i društvo zainteresirano za zaštitu institucije braka te regulira zakonom uzroke zbog kojih se brak može razvesti te propisuje sam postupak razvoda braka.12 Razvod braka i burni konflikti koji nastaju u najintimnijoj životnoj zajednici ostavljaju veliki trag u društvu. Prema odredbi čl. 41. Obiteljskog zakona FBiH bračni partner može tražiti razvod braka, ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.13 Obiteljski zakon FBiH institut mirenje zamjenjuje institutom posredovanja nastojeći pratiti europske trendove u ovoj oblasti.14 Prema odredbama Obiteljskog zakona Republike Srpske15 i Obiteljskog zakona Brčko Distrikt BiH16 zadržan je institut mirenja pred organom starateljstva. Svrhom posredovanja smatra se otvaranje mogućnosti za bolje ophođenje među članovima obitelji, smanjenje sukoba među strankama u sporu, pristanak na dogovore te osiguranje neprekidanih osobnih susreta između roditelja i djece.17 Izmjena vezana za medijaciju (posredovanje) ide u smjeru određivanja nadležnosti. Novina je da je posredovanje u nadležnosti fizičke ili pravne osobe ovlaštene za posredovanje (čl. 45. st. 1. Obiteljskog zakona FBiH), za razliku od prethodnog zakonskog rješenja po kojem je mirenje bilo u nadležnosti organa starateljstva. Pravilnikom o uvjetima koje mora ispunjavati osoba ovlaštena za posredovanje se propisuju uvjeti koje moraju ispunjavati osobe nadležne za obavljanje posredovanja.18 Pravilnikom o uvjetima koje mora ispunjavati osoba ovlaštena za posredovanje propisani su generalno određeni uvjeti (poslovna sposobnost, zdravstveno stanje, visoka stručna sprema – filozofski fakultet odsjek za psihologiju, pravni fakultet, 11 Vidi kod Traljić, N; Bubić, S., Bračno pravo, ''Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu'', Sarajevo, 2007. (dalje Traljić, N; Bubić, S), str. 41. – 42. 12 Na taj se postupak primjenjuje Obiteljski zakon FBiH, Zakon o parničnom postupku FBiH. 13 U praksi se kao slučajevi teške poremećenosti navode postupci koji su suprotni međusobnim pravima bračnih partnera, stalne svađe, fizičko maltretiranje, ostavljanje bračnog partnera u posebno teškim situacijama, prestanak međusobnog povjerenja, uvažavanja, ljubavi. Vidi Traljić; Bubić, op cit. str. 110., (fusnota 9.). 14 Vrlo široku primjenu postupaka posredovanja u različitim oblicima proklamira Vijeće Europe navodeći da su takvi postupci u suvremenoj Europi izraz opće društvene demokratizacije koja građanima priznaje sposobnost za odgovorno i miroljubivo odlučivanje o sebi i svojoj djeci. Preporuka Vijeća Europe o obiteljskom posredovanju (NR98). Više o tome kod Alinčić, op. cit, str. 27. – 240. (fus nota 6). 15 ''Službeni glasnik Republike Srpske'', br. 54/02. 16 ''Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH'', br. 23/07. 17 Smatra se da je prednost tog postupka u tome što članovima obitelji i državi snižava socijalnu i gospodarsku cijenu raspada obitelji, jer se skraćuje vrijeme za rješavanje sukoba. Vidi kod Alinčić, M; Hrabar,D; Jakovac Lozić, D; Korać Graovac,, A, Obiteljsko pravo, ''Narodne novine'', Zagreb, 2007., str.87. 18 ''Službene novine FBiH'', br. 5/06. 185 �fakultet političkih znanosti – odsjek za socijalni rad i najmanje tri godine rada u struci), a propušteno je odrediti uvjete kojima bi se osigurali kvalificirani posrednici.19 Prema odredbi čl. 45. st. 1. Obiteljskog zakona FBiH prije pokretanja postupka za razvod braka, bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkoj ili pravnoj osobi ovlaštenoj za posredovanje.20 Ovakav zahtjev mogu ponijeti i bračni partneri koji nemaju djecu nad kojoj ostvaruju roditeljsku skrb (čl. 45. st. 3. Obiteljskog zakona FBiH). Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato najmanje 6 mjeseci i ako je bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost (čl. 45. st. 4. Obiteljskog zakona FBiH). Posredovanje provodi ovlaštena osoba na čijem području podnositelj ima prebivalište odnosno boravište ili na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište. (čl. 46. Obiteljskog zakona FBiH). Osoba ovlaštena za posredovanje dužna je u roku od 8 dana od podnošenja zahtjeva pokrenuti postupak posredovanja i pozvati oba bračna partnera da osobno bez punomoćnika sudjeluju u ovom postupku (čl. 47. Obiteljskog zakona FBiH). U ovom postupku ovlaštena osoba za posredovanje će nastojati ukloniti uzroke koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere te ih upozoriti na posljedice razvoda braka posebice one koji se tiču djece (čl. 48. Obiteljskog zakona FBiH). U slučaju neodazivanja oba bračna partnera na posredovanje postupak se obustavlja te ukoliko bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka sud će taj podnesak odbaciti (čl. 49. st. 1. i st. 3. Obiteljskog zakona FBiH). Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlaštena osoba nastojat će da se oni sporazumiju o tome s kim će živjeti njihovo malodobno dijete i dijete nad kojim se ostvaruje roditeljska skrb nakon punoljetnosti, o njegovim osobnim odnosima s roditeljem s kojim neće živjeti, o njegovom uzdržavanju i o ostalim sadržajima roditeljske skrbi (čl. 50. Obiteljskog zakona FBiH). Postupak posredovanja mora biti okončan u roku 2 mjeseca (čl. 51. st. 2. Obiteljskog zakona FBiH). 21 19 Vidi kod Bubić, S., Utjecaj evropskog prava na porodično pravo u Bosni i Hercegovini, ''Zbornik radova Naučni skup Razvoj porodičnog prava - od nacionalnog do evropskog'', Mostar, 2013., str. 26. – 55. 20 U Republici Hrvatskoj posredovanje je početni dio brakorazvodne parnice. Na taj način je zajamčeno pravo na pristup pravosuđu. Prema odredbi čl. 46. st. 1.Obiteljskog zakona Republike Hrvatske ''Narodne novine Republike Hrvatske'' br. 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11., 61/11, 25/13. kada sud primi tužbu ili sporazumni zahtjev na prvom ročištu zatražit će od bračnih drugova da odmah izjave kojem se centru za socijalnu skrb, savjetovalište za brak i obitelj ili osobi ovlaštenoj za pružanje stručne pomoći (posredovatelju) žele obratiti radi pokušaja uklanjanja bračnih nesuglasica odnosno dogovora o uređenju pravnih posljedica razvoda braka. Bračni drugovi dužni su u roku od 15 dana od dana donošenja sudske odluke o određivanju posredovatelja pokrenuti postupak posredovanja (čl. 46. st. 5. Obiteljskog zakona Republike Hrvatske). 21 Prema odredbi čl. 49. Obiteljskog zakona Republike Hrvatske posredovatelj je dužan u roku od 3 mjeseca od primitka odluke suda iz čl. 46. st. 3. provesti i okončati postupak posredovanja. Posredovatelj koji je proveo posredovanje dostavit će stručno mišljenje i Centru za socijalnu skrb, ako bračni drugovi imaju maloljetnu zajedničku djecu ili posvojenu djecu ili djecu nad kojom ostvaruju roditeljsku skrb nakon punoljetnosti. Centar za socijalnu skrb dužan je odmah razmotriti 186 �6. Postupak medijacije prema Zakonu o postupku medijacije BiH Obiteljskopravni sporovi mogu se pokušati riješiti izvan parničnog postupka u postupku medijacije. Novo parnično zakonodavstvo svojim odredbama regulira mogućnost upućivanja stranaka na postupak medijacije koji ima neobvezan karakter.22 Prema odredbi čl. 86. st. 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine23 najkasnije na pripremnom ročištu, sud može, ukoliko ocijeni da je to svrhovito s obzirom na prirodu spora i druge okolnosti, predložiti strankama da spor riješe u postupku medijacije, kako je predviđeno posebnim propisima. Takav prijedlog mogu staviti i stranke sporazumno do zaključenja glavne rasprave (čl. 86. st. 2. ZPP FBIH). Medijacija koja se provodi po Zakonu o postupku medijacije BiH prikladna je za rješavanje svih sporova koji se mogu javiti iz obiteljskopravnih odnosa. Njezina načela odgovaraju kompleksnosti obiteljskopravnih odnosa. Medijacija u BiH zasniva se na načelima:  dobrovoljnost stranaka – u pokretanju postupka, izboru medijatora i donošenju odluke,  povjerljivost - u odnosu na sve izneseno i prema svima tijekom postupka medijacije,  jednakost – u odnosu medijatora prema strankama i  neutralnost – u odnosu medijatora prema rješenju spora.24 Prema odredbi čl. 2. Zakona o postupku medijacije, medijacija je postupak, u kojem treća neutralna osoba (medijator) pomaže strankama u nastojanju da postignu obostrano prihvatljivo rješenje spora. Stranke zajednički biraju medijatora s liste medijatora koju utvrđuje Udruženje medijatora (čl. 5. Zakona o postupku medijacije). Postupak medijacije je povjerljive prirode te se izjave stranaka iznesene u postupku medijacije ne mogu bez odobrenja stranaka koristiti kao dokaz u bilo kojem drugom postupku. Postupak medijacije pokreće se pismenim ugovorom o medijaciji. Ugovor potpisuju stranke u sporu i medijator (čl. 10. Zakona o postupku medijacije). Nakon potpisivanja ugovora o medijaciji, medijator u dogovoru sa strankama određuje vrijeme i mjesto održavanja sastanka za medijaciju (čl. 12. Zakona o postupku medijacije). Interes stranaka u postupku mogu zastupati njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici. Medijacija se pokušava završiti u što kraćem roku, to jest stručno mišljenje i poduzeti potrebne mjere za zaštitu dobrobiti djeteta (čl. 50. Obiteljskog zakona RH). Vidi kod Alinčić, M; Bakarić, Abramović, M;. Belajec, V; Dika, M; Hrabar, D; Hrvatin, B; Jakovac - Lozić, D; Korać Graovac, A, Obiteljski zakon, tekst zakona s napomenama, uputama i sudskom praksom, pojmovno kazalo, drugi izvori obiteljskog prava, Narodne novine'', Zagreb, 2009., str. 49. – 50. 22 Pogledaj kod Čizmić, J., Komentar zakona o parničnom postupku, Sarajevo, 2009., str. 234. 23 'Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine'', br. 53/03., 73/05., 19/06. (dalje – ZPP FBIH) 24 Udruženje medijatora u Bosni i Hercegovini, Vodič kroz medijaciju u Bosni i Hercegovini, Projekt pravosudne reforme. 187 �pokušava se iznaći rješenje spora te se ukoliko je riječ o pozitivnom ishodu sačinjava pismeni sporazum o nagodbi koji ima snagu ovršne isprave.25 7. Zaključak Razvoj alternativnih načina rješavanja sporova trebao bi biti od posebnog interesa za Bosnu i Hercegovinu, zbog utjecaja tog sustava na pravosuđe u smislu rasterećenja sudova te doprinosu ostvarenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Centri za socijalni rad nadležni su za provođenje obiteljske medijacije, kao jednog od načina mirnog rješavanja obiteljskih sporova. Za promociju obiteljske medijacije bitna je edukacija u okviru pravosuđa i informiranje pučanstva. Potencijali koje mirno rješavanje sporova nose po sebi u Bosni i Hercegovini koriste se daleko ispod zadovoljavajuće razine. Od alternativnih načina rješavanja obiteljskopravnih sporova Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine poznaje samo jedan postupak mirnog rješavanja sporova kao obvezni izvansudski postupak koji se provodi u vezi s razvodom braka, a naziva se posredovanjem. S druge strane medijacija u obiteljskopravnim stvarima izvan odredbi Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine provodi se prema odredbama Zakona o postupku medijacije BiH. Obiteljska medijacija pri Centru za socijalni rad je proces rješavanja problema pregovaranjem i olakšavanjem komunikacije između članova obitelji u kojima im treća osoba pomaže u identificiranju potrebe, brige i strahova te osmišljavanju izvedivih i prihvatljivih rješenja sukoba kako bi se postigao zajednički sporazum. Često se obiteljska medijacija poistovjećuje s medijacijom prilikom razvoda braka (koja se iskristalizirala u posebnu vrstu), no pojam obiteljske medijacije je širi pojam te se odnosi na sva druga područja obiteljskih sukoba. Obiteljska medijacija poboljšava komunikaciju među članovima obitelji, smanjuje sukobe, dovodi do miroljubivog dogovora, osigurava kontinuitet osobnih kontakata između djece i roditelja, snižava troškove postupka, rasterećuje sud. Posebice se naglašava važnost posredovanja u rješavanju sukoba koji se odnose na roditeljsku skrb, te pravo na osobne odnose i neposredne kontakte između roditelja i djece. Možda bi se u Obiteljski zakon FBiH trebalo ugraditi de lege ferenda pravodobno obavljanje informativnog, pripremnog ili savjetodavnog razgovora sa suprotnim stranama kako bi se prevenirao postupak posredovanja te kako bi se suprotne strane dogovorile što je u njihovom interesu i u najboljem interesu njihove djece, čime bi se važnost obiteljske medijacije podigla na veću razinu. Kao dio kombiniranog modela, a ponekad i kao zaseban, može se koristiti model terapeutske medijacije kod parova koji su u visokom stupnju sukoba.26 Obiteljska medijacija pri centru za socijalni rad zauzima važno mjesto, kako 25 Pogledaj Mutapčić, Đ., Medijacija u pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine, ''Biblioteka Logos, Sarajevo'', 2011., str. 45. 26 Prema Sladović Franz, B, Obilježja obiteljske medijacije, ''Ljetopis socijalnog rada, vol. 12.'', Zagreb, 2006., str. 301. – 320. 188 �obvezna u formi posredovanja, tako i neobvezna medijacija. Osnovno načelo za provedbu medijacije pa tako i obiteljske jeste dobrovoljnost stranaka za sudjelovanje u postupku kojim nastoje riješiti postojeće sukobe. Propisivanjem obveznog izvansudskog postupka posredovanja zakonodavac je imao intenciju zaštititi najbolji interes djeteta aktiviranjem oba bračna partnera. Izostanak stranke u postupku posredovanja onemogućava je u pokretanju postupka za razvod braka pa se na taj način krši osnovno pravo stranke na pristup pravosuđu i pravo na pravično suđenje. Autorice de lege ferenda predlažu izmjene postojećeg rješenja o obveznom izvansudskom postupku posredovanja prije pokretanja brakorazvodnog postupka i predlažu da se posredovanje uključi u brakorazvodni postupak kao faza koja prethodi pripremnom ročištu. Na taj način strankama bi bio omogućen pristup pravosuđu i suđenje u razumnom roku. Ujedno bi stranke u toj fazi pokušale (uz pomoć stručnog i kvalificiranog posredovatelja, posebice stručnog tima formiranog pri centru za socijalni rad) razriješiti što više spornih pitanja. Upitno je normiranje obveznosti postupka posredovanja. Medijaciju prožima osnovno načelo dobrovoljnosti i ukoliko nije sazrjela svijest stranaka za rješavanjem obiteljskopravnog spora samo propisivanje obveznosti posredovanja neće dovesti do željenog cilja – da bračni partneri postignu sporazum u najboljem interesu djece. Svima koji se bave medijacijom, poglavito obiteljskom, potrebita je podrška u smjeru suradnje i permanentnog obrazovanja. Suradnja omogućava razmjenu mišljenja i konsultacije, uslijed čega svim suradnicima omogućava konstantnu komunikaciju. Permanentno obrazovanje kroz provedbu seminara i treninga put je ka novim teorijskim spoznajama koje koriste praksu kao podlogu. Stoga ako se najbolji interes djeteta želi postaviti kao conditio sine qua non onda obiteljsku medijaciju pri centru za socijalni rad treba osnažiti, jer centar za socijalni rad ima samo jednu ulogu i ne može biti u sukobu interesa pri obavljanju obiteljsko meditativnih postupaka budući da pomaže bračnim partnerima da postignu sporazum i ne zastupa niti jednu stranu u sporu, nego zastupa i štiti najbolji interes djece! 189 �Mr. sc. Viktorija Haubrich, senior assistent Law faculty of University Mostar Mr. sc. Karolina Tadić-Lesko, pedagogue Institution Center for Social Work Mostar FAMILY MEDIATION IN THE CENTRE OF SOCIAL WORK Summary: In Bosnia and Herzegovina, institute of family mediation applied through various modalities. Family mediation in the Federation of Bosnia and Herzegovina, in the Centres of social work occurs in two forms. First, mandatory mediation in the form of mediation in divorce, and the second, not mandatory, which can be used in all cases of disturbed or harmed of family relationships. Family mediation in the Centre of social work in these two forms is very important, and uses for the protection of family relationships. Experts which involved in mediation, especially in the family mediation, needs support in the direction of cooperation and continuing education. Key words: family mediation, mediation, others meditative procedures, centre of social work 190 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3044 Title A name given to the resource OBITELJSKA MEDIJACIJA PRI CENTRU ZA SOCIJALNI RAD Author Author HAUBRICH, Viktorija Abstract A summary of the resource. Institut obiteljske medijacije kroz razne modalitete primjenjuje se u Bosni i Hercegovini. Obiteljska medijacija pri centrima za socijalni rad u Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjuje se u dva oblika. Prvo, obvezna medijacija u vidu posredovanja prilikom razvoda braka, a drugo, neobvezna, koja se može koristiti u svim slučajevima narušenih ili povrijeđenih obiteljskopravnih odnosa. Obiteljska medijacija pri centrima za socijalni rad u ova dva oblika vrlo je značajna i koristi zaštiti obiteljskopravnih odnosa. Stručnjacima koji se bave medijacijom, poglavito obiteljskom, potrebita je podrška u smjeru suradnje i permanentnog obrazovanja. Ključne riječi: obiteljska medijacija, posredovanje, drugi meditativni postupci, centar za socijalni rad. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/29cae6704476685eeff44c3179b27b90.docx 1e871e0a580befd5d5edeca07ec80080 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/77a96a9a927a6c7d23fe63e4cf0e0554.pdf c5ae2bf25cb1fa4c6326123755db14e9 PDF Text Text �������������������� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3123 Title A name given to the resource Obrazovanje iz ljudskih prava u Bosni i Hercegovini Author Author SADIKOVIĆ, Lada VELADŽIĆ, Nevzet Abstract A summary of the resource. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je 2005. godine Svjetski program za obrazovanje iz ljudskih prava sa ciljem unaprijeđenja implementacije edukativnih programa iz ljudskih prava u svim oblastima. Svjetski program se sprovodi u dvije faze (2005-2009. i 2010-2014. godine). Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih nacija je u okviru druge faze Svjetskog programa, usvojilo Rezoluciju 15/11, koja se fokusira na visoko obrazovanje iz ljudskih prava i obuke nastavnika i predavača, državnih službenika, službenika za provođenje zakona i vojnog osoblja. Time se nameće kontinuirana obaveza za daljnje napredovanje u oblasti obrazovanja iz ljudskih prava u svim članicama Ujedinjenih nacija i pridonosi dugoročnoj prevenciji kršenja ljudskih prava i nasilnih sukoba, promoviranju jednakosti i održivog razvoja i unapređenja učestvovanja u procesima donošenja odluka unutar demokratskog sistema. Namjera je, da se ovim radom preciznije utvrdi koliko je država Bosna i Hercegovina konkretno uradila na unaprijeđenju obrazovanja iz oblasti ljudskih prava u datom periodu. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 934 Title A name given to the resource Obsessive Love in Emily Bronte’s Wuthering Heights: Constructive or Destructive? Author Author Mohammad , Exir Abstract A summary of the resource. The relationship between the obsessed one and the object of obsession is not based on caring. It is based on power, a show of brutishness, a game of ego. The possession needs to be absolute, to the point of excluding everyone else, and the obsessed attempts to demonstrate it all the time to get any pleasure from it. The obsessed is not concerned if this oppresses or even hurts the object of obsession. Wuthering Heights is a psychological study of a man, named Heathcliff, whose soul is torn between the two opposing passions of love and hate. Instead of the psychologically stable world of character, based on the authority of the will and the security of accepted values, Wuthering Heights illustrates a world, psychologically, of compulsion, coercion, obsession, sadism, fanaticism, self-harm and addiction. Despite Heathcliff’s sadism, he is however satanic chiefly in his wounded pride. His obsessive love for Catherine is the single principle of his being. This passion is so enormous and so destructive, of everyone, that it seems insufficient and improper to call it love. The capacity for love is in contrast with the ability to hate. Heathcliff hates with a vengeance. He initially aims at Hindley as the object of vengeance and hate, then at Edgar, and then to a certain extent, at Catherine. Because of his hate, Heathcliff’s resort to revenge is another consequence in the novel. Hate and revenge interweave with selfishness to reveal the conflicting emotions that force people to do things that are not particularly nice or rationale. This paper is an attempt to give a clear picture of the sources and consequences of the obsessive love-hate relationship among characters in the novel, paying close attention to the concepts of Romantic love and Demonic love. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2012-05 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed P Philology. Linguistics https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/268c626d6447e8cf4590d673c25533b7.pdf 1d9740307dd31ee49a7fe54fef5a0041 PDF Text Text BİNGÖL, M., (2006), İşletmelerde Bilişim Teknolojileri ve Yenilikçilik, Yüksek Lisans Tezi, Atatürk Üniversitesi Sosyal Bilimler Enstitüsü, Erzurum. BAŞARAN, F., GERAY, H., (2005), İletişim Ağlarının Ekonomisi: Telekomünikasyon, Kitle İletişimi, Yazılım ve İnternet, Siyasal Kitabevi, Ankara. Obstacles in collaborative consumption websites’ development: A case from Bosna and Herzegovina Merima Bejtagic-Makic1 , Suncica Hadzidedic2 International Burch University, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina Sarajevo School of Science and Technology, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina E-mails: merima.bejtagich@gmail.com, suncica.hadzidedic@ssst.edu.ba Abstract According to Rachel Botsman, a renowned social innovator, the 21st century will be characterized by collaborative consumption. It is a new mode of business backed up by network technologies and based on the ancient methods of trading by bartering and swapping. Collaborative consumption websites engage and specialize in information, service and goods sharing, swapping, renting, lending, and trading. The power of these new marketplaces is in changing the way people view ownership and consumption, alleviating the hardship of economic recession, freeing the flow of knowledge and information, and creating a business model which supports the reuse of goods and space for a greener world. The content of this research paper provides an understanding of the drivers for collaborative consumption technology in a developing country in economic recession time, precisely Bosnia and Herzegovina (B&H). The key research question to be addressed in this study is: What are the issues faced in B&H when embarking on a collaborative consumption website development project? Keywords: collaborative consumption (CC), swapping, website development, green technologies, emerging technology issues, system requirements, case study, empirical approach, collaborative technologies 1. INTRODUCTION 1.1 Collaborative Consumption Global economic crisis, environmental issues, social and economic inequality, hyper production have lead to assets such as skills, time, goods, services, land, gardens, and "stuff" to be in a state of "idle capacity" i.e. under-utilization. Therefore, this created a need for an alternative way of obtaining goods and services which is through collaboration consumption. 588 �“Collaborative consumption” is a return to the beginnings of human society, which is based on swapping and renting goods and services. If the 20th century was defined by hyper consumption and is a growing culture and economy, the 21st century will be defined by collaborative consumption, according to Rachel Botsman speaking at Wired 2011 in October 21. Botsman, R. and Rogers, R. (2010) in their book ‘What’s Mine is Yours’ state that "The collaboration at the heart of Collaborative Consumption may be local and face-to-face, or it may use the Internet to connect, combine, form groups, and find something or someone to create "many to many" peer-to-peer interactions. Simply put, people are sharing again with their community - be it an office, a neighborhood, an apartment building, a school, or a Facebook network. But the sharing and collaboration are happening in ways and at a scale never before possible, creating a culture and economy of ‘What's Mine is Yours’”. 1.2 Research Objectives The objective of the here proposed research is: To provide an understanding of the drivers, and barriers, for collaborative consumption technology in a developing country in economic recession time, precisely Bosnia and Herzegovina (B&H). Specifically, the key research aim is to explore the issues faced in B&H when embarking on a collaborative consumption website development project. The research is based on experience from an actual CC website development project. Using a case study approach, the paper addresses the following sub-questions: R1: Do B&H website design and development companies have the capacity to engage on and deliver a CC website development project for a specified price and time? R2: What are the problems, i.e. obstacles, faced in the actual process of development of such a website in B&H? R3: What solutions can be suggested to the problems in order to accomplish successful implementation of CC website in B&H? 2. REVIEW OF COLLABORATIVE CONSUMPTION WEBSITES 2.1 Functionalities of CC Websites CC websites are distinguished from other websites on the Internet in its user friendly design and picturesque demonstrations with less writing. They use colors such as blue, green and some light versions of grey, brown and yellow. Most CC websites contain the following functions: ‘How it works’ – a link usually known as About Us which shortly describes the services offered on the website, “Item catalogue” - goods and services are divided into categories which make it easier for users to search, “Search button” along with advanced search to help users get to what they want efficiently and effectively, “personal list” of items offered and items wanted, “message exchange” for creating an offer and exchanging personal messages, member review, security measures encompassing a privacy policy and terms of use, and detailed membership application form. Majority of collaborative consumption websites exhibit a focus on one type of collaborative transaction – swapping, renting, borrowing, or sharing, and moreover focus on a specific group of categories. 589 �2.2 Existing CC Websites In this section, successful collaborative consumption websites around the world are introduced: 2.2.1 Airbnb: is an online global and travel network of accommodations offered by locals for rent. In 2011 Airbnb was awarded ‘The best website’ prize by the Guardian. 2.2.2 Taskrabbit.com: is an online and mobile service networking marketplace. It is a virtual neighborhood called a "Service Networking”. It allows you to post a task you need to get done and gets you in touch with friendly, reliable people who will do it for you for a small fee. 2.2.3 swap.com: is leading the global swap movement both online and in communities across all categories. 2.2.3 whipcar.com: allows a car owner to rent out their car for a certain fee to an approved driver with spare car time, when the car owner is not using it. 2.2.4 landshare.net: Landshare brings together people who have a passion for home-grown food, connecting those who have land to share with those who need land for cultivating food. 2.2.5 pik.ba: it is the Bosnian version of e-bay, and the first Bosnian website for buying and selling which aims at connecting the buyers and sellers in one place. It also includes options for renting and swapping the products available. 2.2.6 ekupon.ba: is a pioneer groupon website in B&H which features a daily deal on the best stuff to do, see, eat, and buy on 50%-90% discount and this way attracts a lot of people to buy that same product or service. 2.2.7 tajpi.ba: is a community based website where people ask questins and get answers from the members. This way they share information and collaborate by exchanging their knowledge, experiences and advice in their field. 3. METHODOLOGY The CC website development process described and explored in the here presented retrospective case study was a project started in February 2011 by the authors. The project was divided into six SDLC (System Development Life Cycle) phases: analysis, design, implementation/development, testing, installation/deployment and maintenance. The first month of the project was spent on planning the schedule for website development, evaluating the cost, and analyzing website requirements. Requirements’ gathering was conducted through the evaluation of existing collaborative consumption websites. Design of the website’s home page, as adjusted to the common trend by CC websites, was to present a user with an instructional video, registration and log in buttons, list of categories in the form of pictures, application for a newsletter, and advertisements. CC functions of the website which were to enable users to swap and rent items were specified into: registration form, log in, member account information, adding new items, message exchange for website users, member review upon offer acceptance, overview of items a member is offering and those they are seeking, automatic matching of items, separate overview of items rented, upgrading member’s status to premium member for a fee. Upon completion of the analysis phase it was concluded the optimal choice for website design and development was outsourcing. 590 �3.1 Addressing Research Sub-question R1 After initial research on the companies offering web design and website development, the following selection criteria was developed: cost of the service, time required to complete the project, communication – availability to meet in person and discuss requirements, references and portfolio – prior experience on similar projects, resources – availability of in-house team of developers, and bonus offers - suggestions for marketing, SEO, hosting offers, domain registration, affiliate marketing, etc. Requests for proposal were sent to five BH companies (denoted as C), one local freelancer, and also posted on freelancer.com. Table 1. represents their offers for each of the selection criteria. Table 1: Criteria used for website developer’s selection Criterion C1 C2 C3 C4 C5 BH freelancer freelancer .com Cost Average Low Average High Average Low Low Duration Average Average Average Long NS/NA Long Short Communic. In-person Online In-person In-person In-person In-person Online References Few Many Many Average Many Few Average Resources None Team Team Team Team 1 person 1 person Bonus offers None None Domain, affiliate marketing None NS/NA None None (Note: NS/NA – not specified or the company did not answer to the RFP) C3 (from now on mentioned in the text as the Developer) was chosen as the company to provide the website design and development. Reasons for the choice were that it was a company with several years of experience, with a fully functional team of designers and developers, who have presented to project owners their work on previous large projects, and were able to offer additional services, including full reliance on them for maintenance, hosting packages and affiliate marketing. 3.1.1 Project Schedule and Budgeting In the agreement with the Developer, the remaining phases of the SDLC were specified (Table 2). The duration of Design, Development and Testing phases for the project was 4 months - starting end of May 2011, ending beginning of October 2011. Website deployment was supposed to occur by the second week of October, to coincide it with the start of a new academic year at B&H universities. 591 �Table 2: Project’s work breakdown and schedule SDLC Phase Analysis Design Development Testing Deployment Tasks Project cost agreement Task scheduling Requirements clarification and detailing Website design Categories’ icons design Logo design Swap and rent modules Domain registration Software testing (throughout development by Developer) End-user testing Hosting package Making website available for public use Affiliate marketing, social networks’ ads Duration end of May – middle of June (15 days) middle of June – middle of July (1 month) middle of July – end of September (2.5 months) end of September (1 week) beginning of October (15 days) Total cost of the website was partitioned on individual website functions, i.e. modules. The payment method agreed upon was monthly installments. 4. RESULTS AND DISCUSSION Project’s design phase kick-off date was end of May. Two meetings were held between project’s owners and the Developer’s designer to specify website design - webpage elements, colors, and text position. After three unsatisfactory solutions for home page design, final design was offered and accepted middle of July. A week into the development phase indications of project delay arose. The Developer notified that while there will be some work on the project in August, they have incurred other obligations which were more urgent for them. Till the end of July, three modules were completed. A module which followed was Adding Items (creating items and categories). The creation of this module extended to the whole month of August. Lack of communication during that period, private obligations from the owners’ side, the month of Ramadan, not organizing performance tracking meetings, and neglecting the work on this project from the Developer’s side, caused key changes and iterations in the development of this module. Beginning of September, a meeting was finally arranged to clarify requirements, go over business logic behind each of the functionalities, and discuss about corrections to user interfaces. Only a month remaining till the end of the development phase, the major modules for making the website operational were not even started. Nevertheless, project owners were assured the delivery date would be met. Due to the fact that only one month was left till the deadline, tension was high at both ends. It was agreed that end of September was the final deadline to start testing the existing modules. Testing had not been carried out at all from the owner’s side, given that the approach chosen by the Developer was waterfall SDLC approach; in this methodology one SDLC phase has to be completed in order to move into the next. 592 �The first end-user testing efforts caused emergence of ever more serious issues. It was evident project deadline was going to be broken. 4.1 Addressing Research Sub-question R2 End-users tested usability and functionality of the website in a scenario where it was assumed this website was present and available for use in B&H online market. Based on the results of end-user testing, it was determined the website was not ready to be put online for use. The development phase had to be extended. The problem was exacerbated when the testing process caused an unintentional change of the approach to website development. The Developer tried to hang on to the waterfall approach they found the most familiar. The owners adopted a practice of weekly testing efforts to keep track of the development progress, thus pushing towards a more rapid and agile, development approach. As a result, the Developer was simultaneously requested to complete the remaining modules, and they were provided a list of changes that needed to be made to the existing modules. Quality of delivered functions decreased, delivery dates were prolonged, and respect in communication on both sides was deteriorating. The diversion of approaches taken by the two sides caused the Developer to enter into multiple loops to complete the ever growing changes to the already existing modules, while never starting to work on new modules. In the meantime, internal changes and fractions happened in the Developer company, which reduced the development team to two persons. In addition, they were forced to delegate resources to other projects they were accepting. This resulted in only one person working partially on the CC website development project. Two months after the initial project deadline, both sides were bitter, distrustful and stressed out. The owners felt the Developer was not competent and did not put interest nor invest time into this particular project; on the other hand the Developer felt they were stretched to multiple sides, had company issues to deal with, the project was outgrowing itself and the actual costs were by far exceeding the initial price set. Communication plummeted, to the point where replies on both sides were either rude or not given at all. The situation culminated when beginning of December the Developer came with the suggestion to terminate the work on this project. A new deadline was set - 15 days from the meeting date in order to finish the the most essential functionalities. Despite the agreement, communication was again dissatisfactory, work lagged or was not being carried out according to specifications, and the deadline itself was again breached. It was finally obvious that no serious business could tolerate more delays. The Developer provided the following options for the project:    Option 1 – continue working with the same Developer till the project is completed Option 2 – owners keep the functionalities and design completed till that point (without the right to source code), and the Developer keeps the money paid till that point Option 3 – terminate the relationship, in which situation the Developer would keep the source code and design without the right to present or sell it to someone else, but would return the owners the money paid till that moment Option 1 was unacceptable to both sides. Option 2 was not the best for the owners since it would take a new programmer much longer to understand the code written by someone else 593 �than to write it from scratch. Therefore, Option 3 was chosen by the owners as the only solution. 5. CONCLUSION AND RECOMMENDATIONS Implementing collaborative consumption technology in a small developing country, like Bosnia and Herzegovina, opens multiple possibilities. Several websites of collaborative nature already exist in BH, but the website which was to be built in the studied project was to abide to the true principles of collaborative consumption. In conclusion, let us outline the key sources of the project’s failure:           Client not taken seriously Unclear and not detailed system requirements Misunderstood system requirements Too much freedom handed over to developers – trust in their expertise Lack or improper communication between owners and developers Lack of periodic and constant activity progress check-up Insufficient resources planned for the project by developers Selection of an inappropriate system development approach Loss of motivation and resulting decrease in quality of work performed Project outgrowing itself, thus planned time and price In future work on this topic, what remains is answering the research sub-question R3. Valuable lessons were learned from embarking on this project and problems faced on it. In the next phase of this study, the CC project will be continued with applying the recommended and learned practices of website development, including: clear and thorough requirements specification, agile development methodology adoption (Bauer 2005, Dave 2011), frequent testing and continuous, regular activities tracking. REFERENCES Bauer, M. (2005) Successful web development http://www.sitepoint.com/successful-development/ methodologies article, URL Botsman, R. (2012) What’s Mine is Yours: The Rise of Collaborative Consumption. 2012. URL http://www.collaborativeconsumption.com. Botsman, R. and Rogers, R. “ What's Mine Is Yours: The Rise of Collaborative Consumption” Happer Collins, NY Dave, R. (2011) Web development methodologies: Agile vs. Waterfall, URL http://www.cmswire.com/cms/web-cms/web-development-methodologies-agile-vs-waterfall012266.php Ideas for modern living: collaborative consumption | Life and style | The Observer . 2012. URL: http://www.guardian.co.uk/lifeandstyle/2011/jan/30/ideas-modern-living-collaborativeconsumption. 594 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 1215 Title A name given to the resource Obstacles in collaborative consumption websites’ development: A case from Bosna and Herzegovina Author Author Merima, Bejtagic-Makic Abstract A summary of the resource. According to Rachel Botsman, a renowned social innovator, the 21st century will be characterized by collaborative consumption. It is a new mode of business backed up by network technologies and based on the ancient methods of trading by bartering and swapping. Collaborative consumption websites engage and specialize in information, service and goods sharing, swapping, renting, lending, and trading. The power of these new marketplaces is in changing the way people view ownership and consumption, alleviating the hardship of economic recession, freeing the flow of knowledge and information, and creating a business model which supports the reuse of goods and space for a greener world. The content of this research paper provides an understanding of the drivers for collaborative consumption technology in a developing country in economic recession time, precisely Bosnia and Herzegovina (B&H). The key research question to be addressed in this study is: What are the issues faced in B&H when embarking on a collaborative consumption website development project? Keywords: collaborative consumption (CC), swapping, website development, green technologies, emerging technology issues, system requirements, case study, empirical approach, collaborative technologies Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2012-05-31 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed H Social Sciences (General),T Technology (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/a7436e7186c795919a526c32fb7ee332.docx 7fede6cf792ec226c9743475da77374a https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b3cdac78dc7da12c78bd493ffe5dccdf.pdf 1271e8e0fe98b01d484c414a835856a0 PDF Text Text Izvorni naučni rad Dr. sc. Udžejna Habul, vanredni profesor Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka ODGOVORNOST DRŢAVE ZA SMANJENJE SIROMAŠTVA DJECE Saţetak: Autorica u radu analizira ureĎenje socijalno-ekonomskih prava djeteta normiranih u konvencijskom i domaćem pravu i otvara pitanje ko će ih i kako realizirati kada nadležni državni organi ne stvaraju pretpostavke za materijalnu i socijalnu sigurnost porodice s djecom. Ovo posebno što socioekonomske prilike roditelja, njihov radnopravni status, regionalne, statusne i druge okolnosti na strani roditelja djeteta determiniraju položaj djece, mogućnosti realizacije njihovih prava i odgovornost roditelja prema djeci. U tom kontekstu, u radu je naglašena potreba za drugačijim definiranjem mehanizama zaštite djece koji će djelotvornije doprinijeti ostvarivanju socijalnih prava djeteta, smanjenju siromaštva djece u Bosni i Hercegovini i osiguranju zajedničkih ciljeva zemalja EU u pogledu dječjeg siromaštva. Slijedom navedenog, cilj ovog rada je da se ukaže na propuste u zaštiti socijalnoekonomskih prava djeteta koji su rezultat nedosljedne i nepravilne primjene postojećih zakonskih odredaba, ali i rezultat nepoštivanja prava djeteta garantiranih u meĎunarodnopravnim dokumentima koje Bosna i Hercegovina potpisuje i ratificira. Ključne riječi: siromaštvo, socijalno-ekonomska prava djece, odgovornost roditelja, odgovornost države 1. Uvod Socio-ekonomske prilike roditelja i njihov radnopravni status determiniraju položaj djece i mogućnosti realizacije njihovih prava, a posebno prava na životni standard primjeren potrebama djeteta. Ključni problem je postojanje siromaštva i njegovo daljnje povećavanje koje snažno utiče ne nepoštivanje prava djece. Istraživanja u BiH pokazuju da shodno socioekonomskim indikatorima, navedenim u narednim tabelama, više od polovine stanovništva u BiH je izloženo riziku od siromaštva i socijalne isključenosti. U okviru navedenog broja, gotovo trećina stanovništva je izložena riziku siromaštva. 73 �Tabela 1: Relativno siromaštvo u BiH, 2011. BiH FBiH RS BD Siromašna domaćinstva 177.277 104.053 70.574 2.651 Siromašni pojedinci 566.025 349.756 206.535 9.734 Stopa siromaštva: domaćinstava 17,2 16,0 19,6 12,2 Stopa siromaštva: pojedinci 17,9 17,1 19,5 14,7 Jaz siromaštva domaćinstva 25,2 26,6 23,3 20,8 Kvintilni omjer S80/S20 4,9 5,2 4,4 4,4 Izvor: BHAS (2013) Anketa o potrošnji domaćinstava u Bosni i Hercegovini, 2011, (konačni podaci), prvo izdanje br. 1, 21.2.2013., Sarajevo: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine1 Tabela 2: Broj osoba izloženih riziku od siromaštva i socijalne isključenosti u BiH Procenat Broj lica stanovništva 1. Izloženi riziku siromaštva 1.514.576 32,4% 2. Sa teškom materijalnom uskraćenošću, ali 891.614 19,1% koja nisu u opasnosti od siromaštva 3. Sa vrlo niskim intenzitetom rada, ali koja nisu u stanju teške materijalne 305.641 6,5% uskraćenosti niti u domaćinstvu sa niskim intenzitetom rada Izloženi riziku siromaštva i socijalne isključenosti 2,711,831 58% (AROPE) Izvor: Cojocaru i Ruggeri Laderchi (2013) Tabela 6.10. Napomena: Red br. 2 je izračunat na osnovu podataka iz Tabele 12 Dodatno i pored zakonima utvrĎenih prava, veliki broj kategorija djece u BiH socijalno-ekonomska prava ne ostvaruje ili njihovo ostvarivanje zavisi od različitih faktora. Mjesto prebivališta djeteta jedan je u nizu bitnih faktora, jer od toga gdje dijete živi, zavisit će i ostvarivanje ovih prava. Niski iznosi naknada i neredovne isplate, još više doprinose neostvarivanju prava. Tako, djeca u BiH predstavljaju jednu od najugroženijih grupa čija se prava krše kako kroz neimplementaciju postojećih propisa, tako i kroz nedonošenje novih, kojima bi se mijenjao odnos društva/države prema djeci općenito, a posebno prema djeci iz socijalno ugroženih porodica. U vezi sa ovim centralno pitanje ovog rada je: U kojoj mjeri je ostvarivanje propisanih prava tek spisak „državnih želja“ kako bi se ovaj segment prava djeteta uskladio sa zahtjevima istaknutim u 1 Preuzeto iz: Analiza nedostataka iz oblasti politika socijalne zaštite i inkluzije u BiH, Jačanje sistema socijalne zaštite i inkluzije djece u BiH, UNICEF, Sarajevo, novembar 2013., str. 12. 2 Gornji podaci su stavljeni u meĎunarodnu perspektivu u tabeli br. 1 koja pokazuje da je rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u BiH, mjeren indikatorom AROPE, daleko veći u BiH nego u većini drugih evropskih zemalja, ibid. str. 13. 74 �meĎunarodnim dokumentima, a u kojoj mjeri je na djelu nepravedna distribucija raspoloživih finansijskih sredstava za ostvarivanja socijalno-ekonomskih prava djeteta? 2. Pravni okvir zaštite socijalno-ekonomskih prava djeteta Oblast zaštite djece i porodica sa djecom u BiH je regulirana različitim propisima u oblasti porodičnog prava i socijalne zaštite i to na entitetskim nivoima, nivou distrikta Brčko i kantonalnim nivoima u entitetu FBiH. Na planu socijalno-ekonomskih prava Bosna i Hercegovina svojim Ustavom3 garantira da će zajedno sa entitetima jamčiti najveći nivo primjene meĎunarodnih dokumenata (samim tim i standarda u zaštiti socijalno-ekonomskih prava djece i porodica sa djecom) i potpisnica je Konvencije o pravima djeteta4, Evropske konvencije o ljudskim pravima5, Evropske socijalne povelje,6 te MeĎunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima 7. TakoĎer, aneks I na Ustav BiH obavezuje BiH da pored navedenih dokumenata na svojoj teritoriji primjenjuje i druge relevantne meĎunarodne dokumente, meĎu kojima su i oni koji se svim svojim sadržajima odnose samo na djecu. Ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava djeteta koja su, u najvećoj mjeri, regulirana Konvencijom o pravima djeteta i Evropskom socijalnom poveljom, BiH je osigurala ratificiranjem spomenutih dokumenata čime je preuzela odgovornost za ispunjenje sadržaja tih prava djeteta. Tako prema Konvenciji o pravima djeteta, države potpisnice priznaju pravo svakog djeteta na životni standard koji odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvitku. Uslove života potrebne za dječiji razvitak dužni su osigurati roditelji ili drugi odgovorni za dijete u okviru svojih sposobnosti, finansijskih mogućnosti. Države potpisnice u skladu s nacionalnim uslovima i u okviru svojih sredstava, preduzet će odgovarajuće mjere da pomognu roditeljima i drugima odgovornim za dijete u ostvarivanju ovog prava, pa će u slučaju potrebe dati materijalnu pomoć i pomagati programe, naročito one koji se tiču prehrane, odijevanja i stanovanja (čl.27.st.1.2.3 Konvencije o pravima djeteta). Prema Evropskoj socijalnoj povelji, porodica ima pravo na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu (čl.16) a posebno djeca i mladi imaju pravo na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu (čl.17) iz čega proizlazi da su djeci garantirana prava na odgovarajući životni standard i pravo na socijalnu zaštitu. 3 Član II st. 1 Ustava BiH: „Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo meĎunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda“. 4 UN Konvencija o pravima djeteta, 1989., u: Ljudska prava, Human Rights, Odabrani meĎunarodni dokumenti, Ministarstvo vanjskih poslova BiH i Nezavisni biro za humanitarna pitanja, Sarajevo, 1996. 5 Član II st. 2 Ustava BiH: „Prava i slobode predviĎeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima“. 6 Evropska socijalna povelja (Revidirana) usvojena Odlukom PS BiH br. 206/08 od 17.VI 2008. 7 MeĎunarodni pakt o ekonomskih, socijalnim i kulturnim pravima (ICESOR) BiH je preuzela sukcesijom od 1.IX 1993. („Sl. list RBiH“ 25/93) i ima snagu ustavne odredbe u Ustavu BiH. 75 �Što se tiče odredaba nacionalnog zakonodavstva, ostvarivanje prava djeteta na životni standard primjeren njegovim potrebama regulirano je propisima porodičnog zakonodavstva-tri porodična zakona u BiH (kroz pravo na izdržavanje djeteta, pravo djeteta na staranje o životu, zdravlju i razvoju ličnosti) koja su, iako su prevashodno obaveze roditelja, dodatno osigurana obavezivanjem nadležnih organa na preduzimanje mjera radi zaštite ličnih prava i interesa djeteta, čime država preuzima dio odgovornosti i obaveza i tako postaje odgovorna za ispunjenje sadržaja prava djeteta na životni standard primjeren potrebama. Dalje, ovo pravo je ureĎeno propisima u oblasti socijalne, dječje i porodične zaštite - tri različita pristupa u regulaciji. U FBiH – Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rate i porodica sa djecom na osnovu kojeg su kantoni donijeli svoje zakone, a ostvarivanje i isplate iz oblasti zaštite porodice sa djecom ostvaruju se isključivo na kantonalnom nivou. U Republici Srpskoj, oblast zaštite porodice sa djecom regulirana je Zakonom o dječjoj zaštiti a u Distriktu Brčko Zakonom o socijalnoj zaštiti Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Statutom distrikta Brčko te Zakonom o dječijoj zaštiti. 2.1.Pregled prava porodica sa djecom u Bosni i Hercegovini Federacija Bosne i Hercegovine - Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom8 normira sljedeća prava: 1. Dodatak na djecu 2. Naknada, umjesto plaće ženi-majci u radnom odnosu, za vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, poroĎaja i njege djeteta 3. Novčana pomoć za vrijeme trudnoće i poroĎaja žene-majke koja nije u radnom odnosu 4. Jednokratna pomoć za opremu novoroĎenog djeteta 5. Pomoć u prehrani djeteta do šest mjeseci i dodatna ishrana za majkedojilje 6. Smještaj djece uz osiguranu ishranu u ustanovama predškolskog odgoja 7. Osiguranje jednog obroka u vrijeme nastave u školama osnovnog obrazovanja 8. Stipendije i školarine Ďacima i studentima (čl.89) U FBiH svaki kanton je donio svoje zakone u oblasti socijalne zaštite od kojih tri kantona ne normiraju prava porodice sa djecom i nisu uopšte usaglašeni sa entitetskim zakonodavstvom u ovoj oblasti. Republika Srpska - Zakon o dječijoj zaštiti9 normira sljedeća prava: 1. Naknada plate za vrijeme korištenja porodiljskog odsustva 2. Materinski dodatak 3. Pomoć za opremu novoroĎenčeta 4. Dodatak na djecu 8 Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom FBiH ("Sl. novine FBiH" br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09) 9 Zakona o dječijoj zaštiti RS („Sl. glasnik RS" 04/02,17/08,01/09) 76 �5. Zadovoljavanje razvojnih potreba djece 6. Vaspitno-obrazovni program pripreme djece za školu 7. Ostali programi pomoći (čl. 10). Brčko Distrikt BiH – Zakon o dječijoj zaštiti10: 1. Naknada plate za vrijeme porodiljskog ili produženog porodiljskog odsustva i odsustva sa rada zaposlenog roditelja i usvojioca radi njege djeteta 2. Majčinski dodatak 3. Pomoć za opremu novoroĎenčeta 4. Doplatak za djecu (čl.8) Pored navedenih prava iz oblasti zaštite porodica sa djecom, zakonima u BiH garantiraju se i druga prava i oblici socijalne zaštite za djecu koja imaju status korisnika socijalne zaštite (novčane i druge materijalne pomoći, savjetodavni rad – usluge socijalnog i drugog stručnog rada, smještaj u ustanove socijalne zaštite, pomoć u dnevnom zbrinjavanju i slično). 2.2. Strateški/razvojni dokumenti Pored odredaba konvencijskog i nacionalnog prava u oblasti zaštite djece, posebnu pažnju izazivaju i strateški dokumenti kojima se odreĎuju prioritetne državne aktivnosti na putu ka pridruživanju Evropskoj uniji, od kojih izdvajamo: Strategija razvoja Bosne i Hercegovine (2010.-2014.), Akcioni plan za djecu Bosne i Hercegovine (2011.-2014.), Politika za unapreĎenje ishrane djece u FBiH, Srateški plan za unapreĎenje ranog rasta i razvoja djece u FBiH (2013.2017.), Politika za unapreĎenje ranog rasta i razvoja djece u Republici Srpskoj za period od 2011.-2016.,Strategija za unapreĎenje socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja u Republici Srpskoj za period 2009.-2014., Dokument politike zaštite djece bez roditeljskog staranja i porodica pod rizikom od razdvajanja u FBiH (2006.-2016.), Strategija socijalne uključenosti, Smjernice za prepoznavanje socijalno isključenih kategorija djece u BiH, Indikatori za praćenje prava djeteta. Svi oni su dobrim dijelom fokusirani i na segment socijalne zaštite, smanjenja siromaštva, socijalnu koheziju i zaštitu porodice sa djecom. Ukazivanjem na ove ciljeve doprinosi se sistemskom rješavanju svih pitanja vezanih za socijalnu zaštitu djece i porodica sa djecom u BiH što je osobito vidljivo iz strategije socijalne uključenosti.11 3. Ostvarivanje socijalno-ekonomskih prava djeteta „de lege lata“ Socijalno-ekonomska prava djece i njihova zaštita ureĎena je na entitetskim nivoima. Ni jedno pravo djeteta ili porodice sa djecom nije pod državnom 10 Zakon o dječijoj zaštiti BD BiH („Sl. glasnik BD BiH“ br. 1/03, 4/04, 21/05, 19/07, 2/08, 51/11 i 03/15). 11 U tom smislu u BiH su utvrĎeni opšti indikatori socijalne uključenosti koji predstavljaju osnovni okvir za odreĎivanje sektorskih indikatora kojima se može mjeriti socijalna isključenost djece i njihovih porodica. Šest osnovnih ciljeva strategije socijalnog uključivanja, izmeĎu ostalog, odnose se i na poboljšanje položaja porodica sa djecom, poboljšanje obrazovanja, socijalnu politiku u funkciji zapošljavanja i drugi. 77 �jurisdikcijom. Istina, sva navedena prava upućuju na posebnu zaštitu djece i porodice, i to je očigledno kroz vrlo naglašenu zajedničku roditeljsku odgovornost, ali i kroz društvenu participaciju u podizanju djeteta. Ali, kako je ostvarivanje ovih prava uslovljeno odnosom roditelja prema djeci i odnosom države i državnih institucija prema roditeljima, postavlja se pitanje, kako će se ona ostvariti u uslovima kada roditelji, ne svojom krivnjom (zbog nezaposlenosti), ne mogu doprinositi njihovoj realizaciji. Ostvarivanje ovih prava uslovljeno je ekonomskim resursima, pa je u kontekstu BiH, njihovo zakonsko normiranje „tek spisak odreĎenih moralnih ili socijalnih ciljeva“ koje je država regulirala, ne vodeći računa o njihovom obimu i načinu ostvarivanja. Drugim riječima, ta prava su aproksimativno i nerealno propisana, ona ne sadrže precizno utvrĎene obaveze odreĎenih subjekata-pojedinaca, institucija, državnih organa te u praksi bilježimo sljedeće probleme. Propisi vezani za implementaciju Zakona FBiH se donose na nivou kantona tako da kantoni donose svoje zakone kojima se, uz prava regulirana u entitetskom zakonu, reguliraju i dodatna prava. Kantoni, dakle, imaju mogućnost da prošire obim već postojećih prava, ali zbog nepovoljne finansijske situacije, najčešće se smanjuje njihov obim pa u konačnici imamo različit obuhvat predviĎenih prava, neostvarivanje pojedinih prava ili različite visine naknada, što najbolje pokazuje zakonima normirani dodatak na djecu. Ovo pravo djeca ne uživaju u tri od deset kantona u FBiH, jer nisu planirana u kantonalnim budžetima. U Kantonu Sarajevo ovaj dodatak u 2014. godini iznosio je 33 KM, a uvećani 49,50 KM.12 PoreĎenja radi, u Tuzlanskom kantonu, taj dodatak je iznosio 20 KM a za porodice sa više od troje djece iznosi 40 KM po djetetu.13 U drugom entitetu, 35 KM za dvoje djece, 70 KM za troje i 90 KM za četvoro i više djece.14 U Distriktu Brčko je 80 KM po djetetu.15 Ovakvom praksom stiče se utisak da su odluke o visini dodatka za djecu, zapravo vrlo arbitrarne, da ne zadovoljavaju zahtjeve standarda „najbolji interes djeteta“ i da normiranje ovog prava za dijete ne doprinosi materijalnoj sigurnosti djeteta. Slična situacija je i u kontekstu prava na naknadu za vrijeme porodiljskog odsustva u BiH. Ovo pravo proizlazi iz svih relevantnih propisa, ali je njegovo ostvarivanje potpuno različito i upućuje na potpunu nejednakost žena i djece u BiH. U okviru ovog prava izgubila se razlika izmeĎu onog što je pravedno i onog što je humano. Visina naknade umjesto plaće ženi-majci u vrijeme dok odsustvuje sa posla radi trudnoće, poroĎaja i njege djeteta koja nije u radnom odnosu, niža je od naknade za majku koja je u radnom odnosu. Tako npr. u Sarajevskom kantonu ova novčana naknada za ženu koja ne radi ili je na redovnom školovanju iznosi 180 KM mjesečno, a za ženu koja je u radnom odnosu 360 KM.16 12 Naredba o iznosima po Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom čl. 4. („Sl. novine Kantona Sarajevo“, br. 27/14). 13 Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom Tuzlanskog kantona („Sl. novine Tuzlanskog kantona“ br.8/06, 11/09). 14 Zakon o dječijoj zaštiti RS (Sl. glasnik RS 04/02,17/08,01/09). 15 Zakon o dječijoj zaštiti BD (Sl. glasnik BD BiH br.1/03,19/07,2/08,51/11,3/15). 16 Supra note br.12. 78 �U BiH trenutno sa primjenjuje 15 zakona (11 u FBiH, 2 u RS, 2 u BD) i bezbroj podzakonskih akata u oba entiteta i Brčko distriktu kojima je normirano ostvarivanje socijalne zaštite i zaštite porodica sa djecom. Sudeći po broju propisa, doima se kao da je izgubljen osjećaj za pravdu i regulaciju realnih društvenih odnosa te da je kod nas, sve što se odnosi na porodicu i dijete postalo pravo porodice i djece, što je čini se, dovelo do „krize prava“. Državna regulacija je izgubila tradicionalni pravni značaj i neostvarivanje prava djece, prava porodica sa djecom postaje uobičajena praksa. 17 Prava iz ove oblasti ostvaruju se na općinskim nivoima-ovisno od budžeta općine i sprovode kroz općinske službe socijalne zaštite ili centre za socijalni rad. Kako su na ovim nivoima vlasti evidentne razlike u visini budžetskih sredstava koja se izdvajaju u ove svrhe, imamo i potpuno neujednačene pristupe u ostvarivanje socijalnih prava porodica sa djecom. Dodamo li ovome i činjenicu da se radi o vrlo niskim novčanim iznosima, onda je jasno da se ovakvom praksom ne može uticati na smanjenje siromaštva. Tome je doprinio i Dejtonski ustav kojim je omogućena ovakva praksa u ostvarivanju socijalno-ekonomskih prava porodica sa djecom na različitim nivoima vlasti u BiH. Kako izmeĎu kantona u FBiH i općina u RS postoji razlika u geografskoj površini, visini resursa, mogućnosti sticanja prihoda, strukturi korisnika prava, to i ostvarivanje prava shodno potrebama korisnika i finansijskim mogućnostima lokalnih zajednica ne može biti isto. Geografska neravnopravnost korisnika očigledno je rezultat sistemski „ugraĎene“ nejednakosti u ostvarivanju socijalnih prava djece kojom se dovodi u pitanje i univerzalnost sistema socijalne zaštite. Prevazilaženje ovako proizvedene nejednakosti spada u domen državne odgovornosti. Uz sve navedeno, u kontekstu ostvarivanja spomenutih prava evidentni su i problemi u vezi sa nepostojanjem pretpostavki za realizaciju relevantnih odredaba Porodičnog zakona u FBiH. Naime, Zakonom predviĎena rješenja o uspješnom izvršavanju odluka o izdržavanju za djecu čiji roditelji iz objektivnih ili subjektivnih razloga ne doprinose izdržavanju djece sa kojima ne žive poslije razvoda braka ili prekida vanbračne zajednice života se ne izvršavaju. U praksi ne bilježimo da su centri za socijalni rad izvršili svoju obavezu osiguranja sredstava za izdržavanje djeteta iz budžetskih sredstava FBiH (nisu osnovani alimentacijski fondovi -čl.237 PZ FBiH), nema pokazatelja da centri prate i provjeravaju ispunjavanje obaveze izdržavanja djeteta (čl. 242. stav 2) ili da su u ime maloljetnog djeteta pokrenuli i vodili postupak za dosuĎenje ili povišenje izdržavanja protiv drugog roditelja, odnosno izvršni postupak ako roditelj ne traži izvršenje odluke o izdržavanju djeteta (čl. 239 stav 1. i 2.). Shodno ovome, ne da se socijalno-ekonomska prava djece ne ostvaruju18, nego centar za 17 Janjić-Komar M., Rasprava o principima porodičnog prava, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2013., str. 22 i 23. 18 U okviru internog istraživanja koliko drugi roditelj doprinosi izdržavanju djeteta (1 500 članova udruženja samohranih roditelja), rezultati su pokazali da drugi roditelj u izdržavanju doprinosi svega 15%, 10% roditelja samo povremeno, a ostalih 75% ne doprinosi izdržavanju djeteta. Razlozi se pripisuju problemima u primjeni zakona, posebno obezbjeĎenju prisilne naplate roditeljima koji ne izvršavaju obavezu plaćanja alimentacije. U ovim slučajevima, konstatovano je 79 �socijalni rad, kao organ koji štiti prava i interese djeteta, ne koristi ni zakonske mogućnosti kojima se ukazuje na važnost „potrebe zaštite djeteta“.19 Ista praksa se bilježi i u primjeni odredaba koje se odnose na izricanje mjera radi zaštite ličnih prava i interesa djeteta koje su u nadležnosti centara za socijalni rad. Država tako, samo normiranjem mjera, izvrši svoju obavezu, propisanu Konvencijom o pravima djeteta (čl. 18 stav 2), da roditeljima pruža odgovarajuću pomoć u obavljanju dužnosti odgoja djeteta, a centri ne pomažu roditeljima u prevazilaženju problema sreĎivanjem njihovih materijalnih prilika ili vršenjem nadzora nad ostvarivanjem roditeljskog staranja.20 Centri su praktično skloni korištenju drugih oblika zaštite koji u konačnici dovode do odvajanja roditelja od djece (smještaj u ustanovu socijalne zaštite ili eventualno smještaj u drugu porodicu). Ovakva praksa upućuje na očiglednu nemogućnost nadležnih organa da postupaju onako kako je, za dobrobit djeteta, zakonom predviĎeno, čime se dodatno krše prava djeteta. 4. Ostvarivanje socijalno-ekonomskih prava djeteta „de lege ferenda“ Poučeni dosadašnjom praksom u ostvarivanju socijalno-ekonomskih prava djeteta koja svjedoči konfuziju u oblasti socijalne zaštite, „geografsku“ neravnopravnost djece i kršenje prava djeteta garantiranih odredbama meĎunarodnopravnih i nacionalnih dokumenata, potreban je novi pristup u rješavanju ovih problema, odnosno „novi“ način ostvarivanja spomenutih prava djece. Novi način ostvarivanja podrazumijevao bi zadržavanje postojećeg sistema, ali sa identičnim zakonodavnim rješenjima, a ne različitim kao što su sada. Implementacija bi bila na nižim nivoima vlasti kroz centre za socijalni rad i tako ne bismo imali diskriminaciju djece niti po jednom osnovu. Postojali bi jednaki kriterijumi za definiranje uvjeta pod kojima bi djeca i porodice sa djecom ostvarivale socijalno-ekonomska prava a dosljedno bi se primjenjivali svi relevantni meĎunarodnopravni dokumenti koje je Bosna i Hercegovina potpisala, ratificirala i koje je obavezna ispoštovati. Takvom praksom država bi se socijalnim pravima borila protiv siromaštva, nejednakosti i socijalne isključenosti. Finansiranje bi ostalo na entitetskim nivoima i nivou Brčko distrikta, s tim što bi se izdvojena sredstva osigurala ne samo budžetskim sredstvima, nego i kroz implementaciju mješovitog modela finansiranja socijalne zaštite. da vladine institucije najgrublje krše najbolji interes djeteta tako što ne utiču na realizaciju obaveze doprinosa za izdržavanje djeteta. Vidjeti prema: Specijalni izvještaj Institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH-Djeca u konfliktnim razvodima, uz podršku Save the Children, Banja Luka, novembar 2013. godine. 19 U tom smislu, Traljić. N., Bubić, S., Roditeljsko i Starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2008. str. 162-164 20 Ne primjenjuje se odredba kojom je propisano pravo na naknadu osobi za vršenje nadzora nad ostvarivanjem roditeljskog staranja, koja je u skladu sa obavezom iz člana 152.stav 6 PZ FBiH odreĎena od strane federalnog ministra rada i socijalne politike Pravilnikom o visini i načinu isplate opravdanih troškova i mjesečne naknade osobi koja vrši nadzor nad ostvarivanjem roditeljskog staranja (Sl. novine FBiH, br. 18/06) 80 �Zakonodavstvo u oblasti socijalne zaštite već sada u FBiH utvrĎuje mješoviti model i finansiranje socijalnog sektora. Na osnovu evropskih iskustava, Zakon ureĎuje da djelatnost socijalne zaštite obavlja, kako državni (ustanove socijalne zaštite) tako i nevladin sektor (humanitarne organizacije, udruženja graĎana, vjerske zajednice), široko otvarajući vrata i drugim nositeljima sistema socijalne zaštite (čl.4). Zakon taksativno navodi šest izvora finansiranja (iz budžeta entiteta, kantona i općina, ulaganja osnivača, osobnog učešća korisnika, legata, poklona i zavještanja te drugih izvora (čl.97). Zakon u RS ima naglašen centralistički sistem, budžetski model finansiranja ali i mogućnost da se pojedine socijalne usluge u mješovitom sistemu socijalne zaštite mogu finansirati donatorskim sredstvima, sredstvima pravnih i fizičkih lica i prilozima graĎana (čl.132). Iz navedenog slijedi da država ne mora biti ekskluzivni finansijer socijalno-ekonomskih prava djece i da mješoviti sistem omogućava da se prikupe i dodatna sredstva koja mogu biti na adekvatan način distribuirana. Istina, implementacija mješovitog sistema ne podrazumijeva samo dopunske izvore finansiranja, već i razvijanje volonterske prakse u ovom sektoru, veće uključivanje nevladinog sektora ali i promjenu mentaliteta ljudi. Takvom praksom stekle bi se veće mogućnosti za održivost mješovitog modela sistema socijalne zaštite, koji bi se mogao definirati kao koncept precizno utvrĎenog nivoa socijalne zaštite, prema precizno utvrĎenim korisnicima u konkretnoj društvenoj zajednici sa realno utvrĎenim izvorima finansiranja. Ovakav model bi „de lege ferenda“ omogućio prikupljanje dodatnih finansijskih sredstava koja bi se na adekvatniji način distribuirala. Obogatili bi se izvori finansiranja i tako doprinijelo istinskom ostvarivanju socijalno-ekonomskih prava djece i porodica sa djecom.21 MeĎutim, kako ostvarivanje socijalno-ekonomskih prava djeteta nije samo predmet socijalne zaštite, već i predmet porodičnog prava, neophodno je osigurati ispunjavanje porodičnim zakonima preuzetih obaveza u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na izdržavanje djeteta onda kada zakonski obveznici izdržavanje nisu u mogućnosti podmirivati potrebe izdržavanja djeteta. S obzirom da socio-ekonomske prilike roditelja i njihov radno-pravni status22 determiniraju ostvarivanje socijalno-ekonomskih prava djeteta, država mora, jer je to njena supsidijarna obaveza, preuzeti odgovornost za neispunjavanje preuzetih obaveza, odnosno nerealizaciju ciljeva ispravno postavljenih u Porodičnom zakonu FBiH. U vezi sa ovim, postavlja se pitanje kojim mjerama državne intervencije se suprotstaviti problemu neplaćanja izdržavanja za dijete i kako ga osigurati kada je 32,4% stanovnika u BiH izloženo riziku od siromaštva. Polazište za rješavanje navedenog problema 21 Vidjeti šire: Habul, U., Socijalna zaštite u Bosni i Hercegovini-tranzicija, zakonodavstvo, praksa, FPN Sarajevo, 2007., str.27-46. 22 Prema rezultatima istraživanja UNDP-a radna snaga u BiH ima sljedeće karakteristike: žive na granici siromaštva; imaju nesiguran posao ili rade u neformalnom sektoru; rade na skučenom tržištu rada sa vrlo malo stabilnosti u smislu daljeg razvoja; imaju male šanse za povećanje prihoda; vrlo su ranjivi na spoljnje i unutrašnje faktore kao što su privatizacija, gubitak lokalnog tržišta, gubitak interesa ulagača ili smanjenje inostrane pomoći. UNDP- BiH, Sistem ranog upozoravanja, Kvartalni izvještaji za 2009. godinu 81 �trebala bi biti Preporuka Vijeća Evrope (82)2 o formiranju državnih fondova za izdržavanje djece23 koja ima za cilj harmonizaciju propisa o izdržavanju djece u zemljama članicama EU i koja navodi zajedničke principe kojima bi se zemlje članice EU trebale rukovoditi prilikom osnivanja državnih fondova za izdržavanje djece. Na tragu tih principa su zakonodavna rješenja u FBiH, tako da je jedno od rješenja, zapravo, dosljedno provoĎenje važećih odredaba posvećenih zaštiti interesa djeteta kao povjerioca izdržavanja uz obavezu osnivanja fonda za izdržavanje djece.24 Osnivanje ovakvog fonda otvorilo bi mogućnosti preduzimanja različitih mjera zaštite porodice i djece koja bi kod djece stvorila osjećaj da država pokazuje interes i zanimanje za njih. MeĎu mjerama mogla bi se naći i mjera predujma za izdržavanje kojom bi država pokazala da na sebe preuzima odgovornost za ostvarivanje socijalnoekonomskih prava djeteta koja se temelje na odredbama porodičnog zakonodavstva.25 5. Zaključna razmatranja Zaštita prava porodice i djece, bilo da se temelji na odredbama zakonodavstva u oblasti socijalne zaštite ili porodičnog prava, nalaže stvaranje realnih, mogućih pretpostavki za ostvarivanje socijalno-ekonomskih prava djeteta. Ovo tim više, jer je trenutno ostvarivanje ograničeno ekonomskim prilikama kantona/općina u kojima porodica živi, vrlo restriktivnim imovinskim cenzusom za njihovo ostvarivanje, vrlo niskim iznosima, neredovnim isplatama i višemjesečnim kašnjenjima u isplati. Shodno važećim propisima, iako je vidljivo da je dijete titular socijalno-ekonomskih prava, kontekst u kojem dijete živi istinski dovodi u pitanje ostvarivanje prava djeteta. Sve su ovo razlozi radi kojih treba na drugačiji način prići regulaciji socijalno-ekonomskih prava djeteta i zaštiti porodice sa djecom. Treba redefinirati postojeći pravni okvir i u prvi plan istaći osiguranje finansijskih 23 „Poredbeni pravni sustavi, odnosno od nas bogatije države, poznaju državne fondove za uzdržavanje: roditelj-dužnik uplaćuje u fond, a država mjesečno isplaćuje djeci dosuĎen iznos za uzdržavanje. Tako na sebe preuzima naplatu, odnosno postupak ovrhe od roditelja koji ne živi sa djetetom...Svakako je riječ o sustavu koji zahtijeva početnu investiciju državnih sredstava, no takva bi investicija pridonijela smanjenju sukoba izmeĎu roditelja i povećanoj zaštiti egzistencijalnih interesa djece.“Korać, A., Obiteljsko-pravni aspekti nacionalne obiteljske politike, U: V. Puljiz, D. Bouillet (ur.), Nacionalna obiteljska politika, Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, 2003., str.183. 24 Vidjeti: čl. 235.-249. Porodičnog zakona FBiH (Službene novine FBiH, br.35/05, 41/05 i 31/14). Ovakva zakonodavna rješenja nameću i nužnost osnivanja posebnog alimentacionog fonda čija sredstva bi bila namijenjena samo za izdržavanje djece i koji bi bio odgovarajući mehanizam državne intervencije u cilju uspostavljanja redovnog i dovoljnog iznosa za izdržavanje djeteta od strane roditelja. To bi ujedno bio i primjer odgovornog odnosa države prema djeci u situacijama kada roditelji djeteta, izloženi rizicima siromaštva, nisu u mogućnosti ispuniti obavezu izdržavanja. Pretpostavke za ostvarivanje ovog prava mogle bi biti ureĎene dodatno i odgovarajućim podzakonskim aktima, shodno modelima zemalja EU, koji bi bio primjeren uvjetima u Bosni i Hercegovini. 25 Jenson, J., Redisigning the „Welfare Mix“ for Families: Policy Challenges, Discussion Paper F/30, Ottawa: Family Network, February 2003., str. 7-17. 82 �sredstava potrebnih za implementaciju zakona ali i mehanizme za utvrĎivanje odgovornosti onih koji svojim odnosom prema obavezama koje imaju u vezi sa ovim, prekrše ili uskrate neko od socijalno-ekonomskih prava djeteta. 83 �Dr. sc. Udžejna Habul, Associate Professor Faculty of Political Sciences, University of Sarajevo THE RESPONSIBILITY OF THE STATE TO REDUCE CHILD POVERTY Summary: The author analyzes the regulation of socio-economic rights of the child as stipulated in the respective international human rights and domestic legislation. The discussion raises the questions of whom and how those rights will be implemented when the state authorities do not create preconditions for the material and social security of the family and when the socio-economic situation of the parents (including their employment status, regional and statutory characteristics) determine the status of children, ability to realize child’s right as well as responsibility of parents towards their children. In this context, the author emphasizes the need for a differentiated approach to available mechanisms for child protection which would more effectively contribute to the realization of social rights of the child, the reduction of child poverty in Bosnia and Herzegovina and ensuring the common goals of the EU countries in terms of child poverty. Keywords: poverty, socio-economic rights of children, parental responsibility, the responsibility of the state 84 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 2989 Title A name given to the resource ODGOVORNOST DRŽAVE ZA SMANJENJE SIROMAŠTVA DJECE Author Author HABUL, Udžejna Abstract A summary of the resource. Autorica u radu analizira uređenje socijalno-ekonomskih prava djeteta normiranih u konvencijskom i domaćem pravu i otvara pitanje ko će ih i kako realizirati kada nadležni državni organi ne stvaraju pretpostavke za materijalnu i socijalnu sigurnost porodice s djecom. Ovo posebno što socio-ekonomske prilike roditelja, njihov radnopravni status, regionalne, statusne i druge okolnosti na strani roditelja djeteta determiniraju položaj djece, mogućnosti realizacije njihovih prava i odgovornost roditelja prema djeci. U tom kontekstu, u radu je naglašena potreba za drugačijim definiranjem mehanizama zaštite djece koji će djelotvornije doprinijeti ostvarivanju socijalnih prava djeteta, smanjenju siromaštva djece u Bosni i Hercegovini i osiguranju zajedničkih ciljeva zemalja EU u pogledu dječjeg siromaštva. Slijedom navedenog, cilj ovog rada je da se ukaže na propuste u zaštiti socijalno-ekonomskih prava djeteta koji su rezultat nedosljedne i nepravilne primjene postojećih zakonskih odredaba, ali i rezultat nepoštivanja prava djeteta garantiranih u međunarodnopravnim dokumentima koje Bosna i Hercegovina potpisuje i ratificira. Ključne riječi: siromaštvo, socijalno-ekonomska prava djece, odgovornost roditelja, odgovornost države Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015 Keywords Keywords. Article PeerReviewed H Social Sciences (General),K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e23e145e4167ec2eefc2d75b898c2295.docx f77e4c3b6f37a4db341e0c32cdd5e429 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ce1fe59f511ca848e73dae39c8a2c64a.pdf 0aa7915b6b75d1f082df0a3f5873b28d PDF Text Text Autor: Doc.dr.sc. Maša Alijević Institucija: Pravni fakultet, Univerzitet u Zenici E-mail: m.alijevic@gmail.com ODNOS BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE U KONTEKSTU KREIRANJA I PROVOĐENJA REFORME PRAVOSUĐA U BOSNI I HERCEGOVINI Sažetak Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je očito da je pravosuđe njegova najslabija karika, tako da su napori međunarodne zajednice još od 1995. godine bili usmjereni na uspostavljanje vladavine prava i jačanje sistema pravosuđa. Od samog početka u proces reforme pravosuđa u BiH, bila je uključena i međunarodna zajednica koja je obezbijedila inicijalne pretpostavke za uspostavljanje jedinstvenog pravosudnog sistema. Zahvaljujući njoj su zabilježeni određeni pozitivni trendovi. Paralelno sa pokretanjem procesa reforme pravosuđa otpočeo je i proces integracije BiH u EU. Stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju je definirajući trenutak u odnosima između EU i BiH, što se reflektuje i na dijalog o pravosuđu. Zbog deficita u ostvarivanju demokratskih standarda proces reforme pravosuđa se nastavio intezivnim zalaganjem stranaca što je rezultiralo pokretanjem strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH. Iako do sada nedovoljno uspješan, strukturirani dijalog sistematičnijim i sveobuhvatnijim radom mogao bi riješiti dileme važne za perspektivu reforme. U radu će se rasvjetliti da su za uspostavu adekvatnog pravosudnog sistema najvažniji međusobno povezani demokratski ciljevi: nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe, a koji se mogu ostvariti jedino detektovanjem i uklanjanjem nedostataka u pravosudnom sistemu BiH. Ključne riječi: pravosuđe, međunarodna zajednica, BiH, Evropska Unija, demokratski ciljevi �1. Uvod Cjelokupni proces reforme pravosuđa u Bosni i Hercegovini (BiH) još nije dao optimalne rezultate iako traje već 17 godina. Ipak, intervencijom međunarodne zajednice donekle je nadomještena institucionalna i pravna praznina uspostavljanjem pravosudnih institucija na državnom nivou i donošenjem neophodnih materijalnih i procesnih zakona. Sve do sada poduzete aktivnosti u procesu reforme pravosuđa u BiH možemo posmatrati kroz tri etape koje su razvrstane vremenski i sadržajno. Prva etapa je trajala od 1998. do 2004. godine kada je Ured Visokog predstavnika (OHR) odnosno visoki predstavnik kojeg je imenovalo Vijeće za implementaciju mirai (PIC) proveo projekat „modernizacije“ u BiH što uključuje i napore uložene u reformu pravosuđa. Aktivnosti međunarodne zajednice bile su usmjerene ka uvođenju međunarodnih demokratskih standarda u pravosudni sistem BiH. Članstvo u Vijeću Evrope, u međuvremenu BiH je primljena u njegovo članstvo, podrazumijeva obavezu usklađivanja domaćih zakona sa evropskim standardima o nezavisnosti pravosuđa. Program procjene sudskog sistema (JSAP) koji je pokrenut 1998. godine pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija imao je za cilj da procijeni kvalitetu sudstva u BiH u poređenju sa međunarodnim pravnim standardima.ii JSAP je objavio 11 tematskih studija o nedostacima pravosudnog sistema BiH i pomogao je proces reforme, ali nisu postignute osnovne promjene neophodne za pružanje podrške za postizanje nezavisnog i profesionalnog pravosuđa. Proces reforme se od 2001. godine nastavlja sa uspostavom Nezavisne pravosudne komisije (IJC) i entitetskih komisija čiji je zadatak bio izrada strategije za reformu pravosuđa sa akcentom na reviziju mandata tadašnjih sudija i tužilaca i unapređenje kvalitete i efikasnosti pravosudnog sistema.iii Ovaj period obilježen je pristupanjem BiH Vijeću Evrope 2002. godine što je proizvelo određene pomake u procesu reforme. Tako je došlo do formiranja nekoliko institucija na državnom nivou i do legislativne reforme donošenjem većeg broja materijalnih i procesnih zakona. Prva etapa se može označiti kao period u kojem je došlo do približavanja pravosudnog sistema BiH međunarodnim demokratskim standardima zahvaljujući međunarodnoj zajednici i posebno aktivnom angažmanu OHR-a, ali uz neophodnost nastavka procesa reforme pravosuđa. Druga etapa procesa pravosudne reforme započinje uspostavljanjem jedinstvenog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) 2004. godine što je definitivno prekratnica za pravosuđe u BiH jer je uveden jedinstven postupak za imenovanje nosilaca pravosudnih funkcija na cijeloj teritoriji BiH. Strateški ciljevi VSTV-a su nezavisno, odgovorno, efikasno i kvalitetno pravosuđe što VSTV već godinama nastoji postići intezivnim aktivnostima na izgradnji modernog pravosudnog sistema. Druga etapa traje do 2011. godine kada je proces pravosudne reforme počeo da stagnira. VSTV do 2011. godine proveo je čitav niz reformskih aktivnosti sa nastojanjima da unaprijedi pravosudni sistem i osnaži pravosudne institucije. Imenovan je veliki broj sudija i tužilaca, uspostavljeni su entitetski centri za edukaciju sudija i tužilaca, doneseni etički kodeksi za sudije i tužioce, ukinuti sudovi za prekršaje. Povodom Godišnjeg izvještaja za 2010. godinu VSTV-a, Evropska komisija je konstatovala da je došlo do napretka u oblasti pravosuđa. To je značilo i ispunjavanje nekih od uslova za pridruživanje Evropskoj Uniji (EU). Ipak, za dalje reformsko djelovanje bila je neophodna kvalitetnija koordinacija i saradnja između entiteta, kao i između VSTV-a, sudova, tužilaštava, zakonodavnih i izvršnih organa.iv Vijeće za implementaciju mira je osnovano na Londonskoj konferenciji o implementaciji mira u BiH u decembru 1995. godine sa ciljem animiranja međunarodne podrške za implementaciju mira u BiH. Sastoji se od 55 država i međunarodnih organizacija koje finansijski i personalno podržavaju mirovni proces. Vijeće imenuje Visokog predstavnika za BiH koji je zadužen za civilnu implementaciju Daytonskog sporazuma i podržava ekstenzivnu interpretaciju njegovog mandata. Preuzeto: Steiner C. & Ademović N. (2010). Ustav BiH: komentar. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer , 727. ii Vidi: Program procjene sudskog sistema (2013), Izvještaj za period od novembra 1998 do januara 1999 godine, Misija Ujedinjenih nacija u BiH, Doc.ref: UNMBiH, /JSAP/1999/001. Preuzeto sa: http://www.hjpc.ba/docs/jasp/pdf/1.pdf iii Vidi više: Erdmann, C. (2001). Ocjena aktuelnog mandata Nezavisne pravosudne komisije i pregled misije nastavka reforme pravosuđa za BiH, 16. iv Vidi: Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, Godišnji izvještaj za 2010. godinu. Preuzeto sa: http://www.hjpc.ba/intro/gizvjestaj/pdf/VSTVBiHGI2010web.pdf i �Treća etapa još uvijek traje, tako da je nemoguće odrediti njen vremenski okvir. Obilježena je strukturiranim dijalogom za reformu pravosuđa u BiH koji je pokrenut na prijedlog Evropske komisije na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između EU i BiH.v Smatram primjerenim da treća etapa u procesu pravosudne reforme bude označena upravo strukturiranim dijalogom kao otvorenom prilikom za BiH da uspostavi nezavisan, nepristrasan, efikasan, odgovoran i stručan sistem pravosuđa. 2. Međunarodna zajednica u BiH Međunarodna zajednica na prostorima šire regije bila je prisutna još od početka krize u bivšoj SFRJ, prvobitno u pokušaju spašavanja zajedničke države, mada je nešto kasnije utvrdila da se SFRJ raspada. Dakle, međunarodna zajednica imala je značajnu ulogu u uspostavljanju suverenosti i samostalnosti svih republika (Slovenije, Hrvatske, Makedonije i BiH) koje su izrazile namjeru da budu priznate kao nezavisne države. Prisustvo međunarodne zajednice u BiH potrajalo je znatno duže. Evropska zajednica (kasnije Evropska unija) pokušala je posredovanjem smanjiti napetosti i izbjeći rat u BiH ali joj to nije uspjelo. Mirovno posredovanje Evropske zajednice i Ujedinjenih nacija nastavlja se i za vrijeme agresije i ratnih sukoba.vi Važno je napomenuti da je uz posredovanje međunarodne zajednice, zaustavljen rat u BiH - potpisivanjem Daytonskog mirovnog sporazuma. No, tu nije kraj jer angažman međunarodne zajednice nastavlja se i u implementaciji Mirovnog sporazuma. Aneksom 10. propisano je da će „Visoki predstavnik biti postavljen u skladu sa relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.“vii On je vrhovni autoritet u pogledu tumačenja civilnog dijela Mirovnog sporazuma. Visokog predstavnika za BiH imenuje Upravni odbor PIC-a, međunarodnog tijela koje upravlja mirovnim procesom u BiHviii, što mora potvrditi i Vijeće sigurnosti UN-a.ix Do sada je imenovano sedam visokih predstavnika za BiH.x Pravni osnov za djelovanje Visokog predstavnika u BiH nalazi se u Aneksu 10. Daytonskog mirovnog sporazuma, Bonnskoj deklaraciji, Madridskoj deklaraciji i rezolucijama Vijeća sigurnosti UN-a. Neobično je da se funkcija visokog predstavnika ne spominje u Aneksu 4. Daytonskog sporazuma – Ustavu BiH. Ali, uzimajući u obzir da je Ustav BiH dio međunarodnog sporazuma to znači da i ostali aneksi tog sporazuma čine formalno ustavno pravo što Aneks 10. Daytonskog sporazuma, koji daje ovlaštenja visokom predstavniku, svrstava u bitne elemente ustavnopravnog sistema BiH.xi Visoki predstavnik je od 2002. godine ujedno i specijalni predstavnik EU u BiH čiji je zadatak stvoriti uslove za pridruživanje BiH EU. BiH se bori da uspostavi liberalnu demokratiju, kao što su se borile i ostale države centralne i istočne Evrope koje su prošle period raspada komunizma. Međunarodna zajednica u izmijenjenim okolnostima čini napore da davanjem mišljenja, preporuka, procjena, izvještaja kao i direktnih uplitanja Visokog predstavnika u ustavnopravni sistem BiH potpomognu proces demokratizacije BiH i pripremi je za članstvo u EU. Proces ostvarivanja uslova za punopravno članstvo BiH u EU jedan je od prioriteta vanjske politike BiH. Taj proces zvanično je počeo 1999. godine kada je formalizovan Proces stabilizacije i pridruživanja za države Zapadnog Balkana, odnosno, kada su vlasti EU i BiH izrazile političku volju ka Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH je potpisala u junu 2008. godine, a stupio je na snagu u julu 2015. godine. O tome svjedoče neuspjeli mirovni planovi. Vidi: Turčalo S. (2012). Političko-ustavna rješenja za BiH: od Lisabona do Daytona, Geopolitičke naracije o mirovnim sporazumima za BiH 1992-1996. Sarajevo: Mediacentar i Begić K. (1997). Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996). Sarajevo: Bosanska knjiga i Pravni centar fonda otvoreno društvo BiH. vii Aneks 10. čl. 1. st. 2. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, Zrakoplovna baza Wright Patterson, Dayton, Ohio, 1-21. novembra 1995. viii PIC nije organ u međunarodnom pravu jer nema izvornu nadležnost i njegove odluke nisu obligatorne (donosi komunikee, zaključke i usvaja deklaracije). Preuzeto: Omerović E. (2011). Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH u Banović D. & Gavrić S. (ur.), Država, politika i društvo u BiH- analiza posdejtonskog političkog sistema. Sarajevo: University press-Magistrat izdanja, 139. ix Vidi više o PIC-u: Steiner C. & Ademović N. (2010), 727. xCarl Bildt, Carlos Westendorp, Wolfgang Petrisch, Paddy Ashdown, Christian Schwarz-Schilling, Miroslav Lajčak i aktuelni Valentin Inzko. xi Ustavni sud BiH zauzeo je isto mišljenje: „I Ustav BiH, čiji je tekst dat u Aneksu IV., sastavni je dio Sporazuma. Prema tome, iz same strukture Sporazuma proizilazi da su aneksi istog karaktera i da tvorcima aneksa nije bila namjera da dođe do bilo kakvog sukoba ili mogućnosti spora između pojedinih aneksa ili institucija koje su njima uspostavljene. Prema tome, može se zaključiti da se oni nadopunjavaju i djeluju paralelno." Vidi : Odluka Ustavnog suda BiH broj U 32/01 od 22. juna 2001. godine, tačka 17. Vidi još: Odluke Ustavnog suda BiH broj U 7/97 od 22. decembra 1997. godine, broj U 21/01 od 22. juna 2001, tačka 18. v vi �integrisanju BiH u EU.xii Možemo zaključiti da je međunarodna zajednica prisutna u BiH iz dva razloga: prvo, da pomogne provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma i drugo, da pomogne ispunjenje uslova za napredovanje u Procesu stabilizacije i pridruživanja EU. Konstatovano je da su aktivnosti međunarodne zajednice na oba polja komplementarne jer implementacija i zaštita Daytonskog mirovnog sporazuma ujedno su dio Procesa stabilizacije i pridruživanja BiH EU (Ademović,Marko i Marković, 2012). BiH mora uspostaviti vladavinu prava kao jedini način da postane pravna država. Osnovni pokazatelj uspostavljene vladavine prava je stepen nezavisnosti i nepristrasnosti sudstva i obezbjeđenje zaštite ljudskih prava i jednakosti građana pred zakonom. Nemogućnost uspostavljanja ujednačene pravne prakse na teritoriji cijele BiH stvara pravnu nesigurnost koja onemogućava uspostavljanje vladavine prava. Četiri odvojena sistema sudske vlasti u BiH nisu ravnopravna i ne mogu biti garant provođenja zakonitosti.xiii Međunarodna zajednica je još 1998. godine Madridskom deklaracijom ukazivala na značaj uspostavljanja vladavine prava “u koju svi građani imaju povjerenja što je preduslov za dugotrajan mir i samoodrživu ekonomiju.”xiv Madridskom deklaracijom pokreće se pravosudna reforma radi stvaranja nezavisnog i nepristrasnog sudstva, uspostavljanja sudskih institucija na državnom nivou, suzbijanja organizovanog kriminala i korupcije, jačanja institucija za zaštitu ljudskih prava i Ustavnog suda BiH, izgradnje pravičnog mehanizma za provođenje sudskih odluka.xv Bez ravnopravne, nezavisne i jake pozicije sudske vlasti nemoguće je uspostaviti osnovne pretpostavke vladavine prava, a bez vladavine prava nema integracije BiH u Evropsku familiju niti jačanja veza između EU i BiH na ekonomskom i političkom planu. To je razlog zašto međunarodna zajednica pridaje toliki značaj uspostavljanju nezavisnog sudstva i nezaobilazan je subjekt u procesu provođenja reforme pravosuđa. Ipak, proces reforme pravosuđa u BiH još se nije završio. Aktuelna etapa u procesu reforme pravosuđa započela je 2011. godine kada je godišnji izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za 2011. godinu bio negativan sa jasnim isticanjem nedostatka političke volje za reformske procese.xvi To je bio jedan od razloga za uspostavljanje strukturiranog dijaloga za reformu pravosuđa u BiH i to kao prijedlog Evropske komisije na osnovu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) između EU i BiH. Početak Strukturiranog dijaloga ocijenjen je kao jedan od najznačajnijih događaja u 2011. godini.xvii 3. Bosna i Hercegovina i Evropska Unija Proces integracije BiH u EU počeo je 1999. godine kada je Vijeće ministara BiH usvojilo Odluku o pokretanju inicijative za pristupanje BiH EU i kada je Parlamentarna skupština BiH usvojila Rezoluciju o evropskim integracijama i Paktu stabilnosti za Jugoistočnu Evropu. Hronološki slijedile su aktivnosti:xviii - 2003. godine u junu, BiH je dobila status zemlje potencijalnog kandidata za prijem u EU na Samitu Evropskog vijeća u Solunu koji je otvorio politiku proširenja EU na Zapadni Balkan, - 2004. godine u junu, Evropska komisija zaključila je Evropsko partnerstvo sa BiH kao posebnu vrstu ugovora sa državom potencijalnim kandidatom, - 2005. godine u novembru, EU i BiH počele pregovore o zaključenju SSP, - 2006. i 2008. godine revidirano je Evropsko partnerstvo sa BiH, - 2007. godine u decembru parafiran je SSP, - 2008. godine u junu potpisan je SSP u Luksemburgu, Vidi: Ademović N. & Marko J. & Marković G. (2012). Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung, 48. Vidi: Crnkić T. (2011). Ravnopravan položaj sudske vlasti kao preduslov vladavine prava u BiH (75-91), Pravna misao, br.9-10, Sarajevo, 88. xiv Madridska deklaracija, PIC Madrid declaration, Declaration of the Peace Implementation Council, PIC main meeting, 16.12.1998, tačka 12.1. xv Ibid. xvi Vidi: Evropska komisija (20.12.2012), Izvještaj o napretku BiH u 2011, Brisel 12.10.2011, broj SEC (2011)1206. Tekst izvještaja dostupan na: www.dei.gov.ba/bih.../dokumenti_eu/?... xvii Vidi: Izjavu specijalnog predstavnika EU ambasadora Petera Sorensena u Kadrić A. (20.12.2012.), Strukturalni dijalog za reformu pravosuđa. Preuzeto sa: http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Amela_Kadric1.pdf xviii Vidi više: Ademović N. & Marko J. & Marković G. (2012), 48-50. xii xiii �- 2008. godine u julu počeo da se primjenjuje Privremeni sporazum o trgovini i pitanjima koja se tiču trgovine, - 2009. godine Evropski sud za ljudska prava donio je presudu u predmetu Sejdić i Finci kojom je BiH proglasio krivom zbog neusklađenosti Ustava BiH sa EKLJP, - 2010. godine uveden je bezvizni režim za građane BiH što je najočitiji efekat evropskih integracija, - 2011. godine započeo je strukturirani dijalog o pravosuđu između EU i BiH, - 2015. godine u julu SSP je stupio na snagu, - 2015. godine u septembru potpisan je Protokol o ishodu ministarskog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga između EU i BiH. Razlog zbog kojeg je SSP stupio na snagu tek nakon sedam godina od potpisivanja, iako su ga ratifikovale sve države članice EU, je presuda Evropskog suda za ljudska prava (EKLJP) u predmetu Sejdić i Finci koja još nije implementirana. Prema presudi, Ustav BiH treba uskladiti sa EKLJP što SSP u članu 2. zahtijeva: „Poštivanje demokratskih principa i ljudskih prava, proglašenih u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i definiranih u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda,... osnova su unutrašnje i vanjske politike strana, te čine bitne elemente ovog sporazuma.“xix Usaglašavanje propisa sa pravom EU je obaveza koja proizilazi iz SSP-a. Na osnovu člana 78. SSP-a proizilazi obaveza BiH da prihvati propise EUxx koji se odnose na pravosuđe i temeljna ljudska prava, tačnije da BiH uskladi svoj pravosudni sistem sa standardima EU iz poglavlja 23. pravne stečevine EU.xxi Uslovi iz poglavlja 23. i uopšte pravne stečevine EU ne mogu biti predmet pregovaranja.xxii Prema novom principu poglavlje 23. ostaje otvoreno tokom čitavog pregovaračkog procesa i zatvara se na samom kraju kako se ne bi dogodilo da države kandidati ulaze nespremne u EU.xxiii Sadržaj poglavlja 23. obuhvata sljedeće uslove: - nezavisno, nepristrasno, profesionalno i efikasno pravosuđe; sprečavanje i suzbijanje korupcije; poštivanje temeljnih ljudskih prava i poštivanje prava građana EU. S obzirom na naslov rada, razmotrit ćemo uslove za ostvarenje nezavisnog i nepristrasnog pravosuđa koje BiH treba ispuniti da bi zadovoljila kriteririje za članstvo u EU. Težnja za jedinstvenim standardima uglavnom se zadržavala na olakšanom pristupu sudovima građanima EU koji se nalaze na teritoriji drugih članica, sa namjerom da svaki građanin EU može lako doći do sudova bilo gdje u Evropi.xxiv Za EU jako je važno da njeni građani uživaju jednak tretman na sudovima u državama članicama bez obzira iz koje članice dolaze, zbog čega EU posebnu pažnju posvećuje nezavisnosti i Član 2. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između evropskih zajednica i njihovih država članica i BiH, preuzeto sa: www.dei.gov.ba (10.10.2013.). xx Pravo EU predstavlja zaseban pravni sistem, različit od međunarodnog prava i pravnih sistema država članica EU. Vidi: Hix S. (2005). The political system of the European Union, Palgrave Macmillan, 115. xxi “Strane će u međusobnoj saradnji u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova pridavati posebnu važnost učvršćivanju vladavine zakona i jačanju institucija na svim nivoima u oblasti uprave općenito, a naročito u provođenju zakona i izvršavanju sudskih presuda. Saradnja će naročito imati za cilj jačanje nezavisnosti sudstva i unapređivanje njegove efikasnosti i institucionalnih kapaciteta, jednakost u postupanju, razvoj odgovarajućih struktura policijskih, carinskih i drugih organa za provođenje zakona, uz pružanje adekvatne obuke i borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala.”- član 78. SSP-a. xxii Pravna stečevina EU podeljena je u 35 poglavlja, a pregovori o članstvu zapravo su proces tokom koga će se BiH, kao i ostale države koje nastoje da postanu članice EU, prilagoditi njenom pravnom, ekonomskom i društvenom sistemu, reformišući sopstveno zakonodavstvo u svim navedenim segmentima, ali i cjelokupni društveni sistem. xxiii Crna Gora je prva država s kojom se pregovori vode prema novom principu. Uslovi za ulazak u EU su sve teži, jer je već od ranije povećan broj pregovaračkih poglavlja na 35 te su uvedena mjerila (benchmarks) koja je potrebno ispuniti da bi se poglavlje uopšte otvorilo. Za poglavlje 23. karakteristična je suspenzivna klauzula koja određuje da se pregovori prekidaju u slučaju ozbiljnog kršenja ljudskih prava i sloboda. Vidi više: Crna gora i pregovori u poglavlja 23- pravosuđe i temeljna prava, ur. Muk S., Institut Alternativa, jun 2012, 1-3. xxiv U tu svrhu donesene su uredbe Bruxelles I. i II. o izvršenju sudskih presuda. Vidi: Uzelac A. (2004). Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka pridruživanju (99-123), Ott K. (ur.), Pridruživanje Hrvatske Evropskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb (IJF), 104. xix �nepristrasnosti pravosuđa države s kojom vodi pregovore o pristupu EU (Turkalj, 2013).xxv Nezavisnost pravosuđa podrazumijeva ostvarenje institucionalne i individualne nezavisnosti i to uspostavljanjem demokratskih standarda obrađenih u trećem poglavlju. Institucionalna nezavisnost sudstva fokusira se na nezavisnost sudske od ostalih grana vlasti i nezavisnost sudova unutar istog pravosudnog sistema, dok se individualna nezavisnost odnosi na nezavisnost koju imaju sudije kao individue u izvršavanju svojih profesionalnih dužnosti.xxvi Institucionalna nezavisnost sudstva ostvaruje se nezavisnošću u upravnim pitanjima, finansijskim pitanjima, u ovlaštenjima za donošenje odluka i određivanju nadležnosti.xxvii Venecijanska komisija je za ostvarenje individualne nezavisnosti sudija u prvi plan stavila imenovanje i unapređenje sudija, sigurnost mandata, finansijsku sigurnost, nezavisno donošenje odluka i prava sudija.xxviii Naglasak je stavljen na ulazak u pravosudnu profesiju i upravljanje karijerama pravosudnih dužnosnika u smislu uspostavljanja jednoobraznih, objektivnih i transparentnih kriterija za imenovanje i razrješenje sudija, kao i njihovo napredovanje u karijeri.xxix Pravosuđe zasnovano na evropskim vrijednostima usmjereno je i na jačanje njegove odgovornosti kroz automatsku dodjelu predmeta, postupke povrede etičkog kodeksa, sistem disciplinske odgovornosti sudija i pitanje krivičnog imuniteta sudija.xxx EU veliku pažnju posvećuje jačanju sistema stručnog usavršavanja i profesionalnosti u pravosuđu putem uspostavljanja nezavisne pravosudne institucije koja ima osigurana finansijska sredstva i potrebne kadrove za provođenje programa usavršavanja.xxxi Kada je u pitanju efikasnost u radu pravosuđa neophodno je obezbijediti dostatna finansijska sredstva, uvesti napredne informatičke tehnologije, racionalizirati mrežu sudova, obezbijediti optimalno trajanje sudskih postupaka i svesti na minimum broj neriješenih predmeta.xxxii Generalno gledajući situacija u pravosuđu BiH zabrinjavajuća je sa aspekta nezavisnosti, a po mišljenju Venecijanske komisije uzrokovana postojanjem više pravnih sistema, fragmentacijom pravosuđa, nedovoljnom saradnjom između pravosudnih institucija, činjenicom da Tužilaštvo BiH, Sud BiH i VSTV nisu izričito obuhvaćeni ustavnim odredbama, sastavom VSTV-a i finansijskom situacijom u kojoj se pravosuđe nalazi.xxxiii U zaključku Mišljenja Venecijanske komisije iz 2012. godine stoji da opšte stanje pravosuđa u BiH daje razloge za zabrinutost u pogledu kako pravne sigurnosti tako i njegove nezavisnosti jer postojanje nekoliko pravnih poredaka i rascjepkanost pravosuđa otežava da BiH ispuni zahtjeve za dosljednost, preciznost i stabilnost kao i da zadovolji različite aspekte institucionalne i individualne nezavisnosti pravosuđa. Venecijanska komisija ostaje uvjerena da se dalji napredak i razvoj u BiH mogu postići jedino kroz ustavnu reformu. U međuvremenu, cilj treba biti jačanje djelotvornosti institucija na svim nivoima u BiH.xxxiv Prema Godišnjem izvještaju VSTV-a za 2014. godinu posebna pažnja posvećena je principima nezavisnosti, odgovornosti i efikasnosti pravosuđa koji još uvijek nisu realizirani do te mjere da bi zadovoljili evropske vrijednosti.xxxv Usaglašavanje zakonodavstva BiH sa pravnom stečevinom EU u okviru poglavlja 23. ima za cilj obezbjeđivanje visokog stepena vladavine prava i to na osnovu efikasnog pravosuđa i mehanizama zaštite ljudskih prava. Evropska komisija otvorila je strukturirani dijalog između BiH, uključujući entitete s jedne strane i EU sa druge strane, radi zajedničke saradnje i napora na sprovođenju reformi koje garantuju nezavisnost, nepristrasnost i efikasnost pravosuđa u BiH čime je otvorena i tema o poglavlju 23. kao uslovu koji mora biti ispoštovan ukoliko BiH planira nastaviti put ka ulasku u EU. Prema Trnki, EU je identifikovala Turkalj K. (2013). Catch 23- izmjene Ustava RH radi ispunjavanja političkih kriterija za članstvo u EU (30-42), Sveske za javno pravo, broj 11, 33. xxvi Vidi: Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecija, 1516.06.2012), Strasbourg, 18.06.2012, mišljenje broj 648/2011, CDL-AD(2012)014, tačke 78. i 80. xxvii Hanušić A. (2012). Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa- prikaz, Sveske za javno pravo, br. 10, godina 3. xxviii Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Venecijanska komisija (2012), tačka 81. xxix K. Turkalj (2013), 34. xxx Ibid. xxxi Ibid. xxxii Vidi: Izvješče o analitičkom pregledu Hrvatska (25.11.2013.), poglavlje 23.- Pravosuđe i temeljna ljudska prava, Službe komisije, WP za proširenje plus zemlje koje pregovaraju o pristupanju EU, MD 210/07, 27. Juni 2007, 5. Preuzeto sa: www.vlada.hr/.../23%20Pravosude%20i%20temeljna%20prava-Izv%20o... xxxiii Preuzeto: Hanušić A., (2012), 59. xxxiv Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH , Venecijanska komisija (2012), tačke 99-101, xxxv Vidi: Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2014. godinu, 17-85. xxv �područja, među koja spada i pravosuđe, na kojima je nužna promjena ustavnog uređenja BiH što je indirektno i uslov za priključenje ovoj integraciji.xxxvi Što znači da od dosljednog i potpunog provođenja preporuka strukturiranog dijaloga koje su odraz poglavlja 23. pravne stečevine EU i nadogradnje Ustava BiH zavisi perspektiva građana BiH. U početnom periodu, rad strukturiranog dijaloga karakterišu brojne preporuke i česti sastanci, da bi njegove aktivnosti u 2015. godini potpuno utihnule (nije održan niti jedan sastanak od maja 2014.). Razlog tome je činjenica da su tokom tri godine donesene brojne preporuke proizišle iz osam sastanaka, a koje (uglavnom) nisu implementirane, što nameće zaključak da strukturirani dijalog do sada nije bio dovoljno uspješan.xxxvii Neuspjeh dijaloga potvrđuje činjenica da je u julu 2015. godine Narodna skupština RS-a usvojila odluku o raspisivanju referenduma o radu Suda i Tužilaštva BiH što je najavljano još 2011. godine i spriječeno otvaranjem strukturiranog dijaloga o pravosuđu. U 2015. godini se sve ponovilo i to „obnovom“ dijaloga putem Protokola o ishodu ministarskog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga između EU i BiH koji su u Briselu 10. septembra 2015. godine potpisali državni i entitetski ministri pravde i predsjednik Pravosudne komisije Brčko Distrikta BiH.xxxviii Analizom Protokola iz Brisela utvrđeno je da Protokol neće donijeti nikakve promjene u dosadašnjem načinu provođenja strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH, ali je sadržajno došlo do promjene. Novina je sadržaj strukturiranog dijaloga koji je sada koncizniji jer kao prioritetna, naznačava samo četiri pitanja koja se odnose na državni pravosudni sistem gdje i ima najviše problema, ali nije dobro da se reforma pravosuđa kao cjeline provodi segmentirano kroz pojedinačne reformske procese bez sagledavanja svih nivoa pravosudnog sistema.xxxix 4. Usaglašavanje zakonodavstva BiH sa pravnom stečevinom EU Na temelju Protokola iz Brisela kojim su ustanovljena pitanja koja imaju prioritet u smislu njihovog rješavanja i preporuka koje je Evropska komisija od 2011.godine usvojila mogu se jasno detektovati nedostaci u pravosudnom sistemu BiH. Nedostaci ukazuju da pravosudni sistem u BiH nije u dovoljnoj mjeri efikasan, nezavisan i odgovoran. Pitanja u nastavku teksta kumulativno trebaju biti rješena implementacijom preporuka Evropske komisije. Među svim preporukama dominantne su one o reviziji materijalnog i procesnog zakonodavstva i jačanja položaja sudija. Dakle, najaktuelnija i najvažnija pitanja odnose se na: - pitanje neriješenih starih predmeta - povećati efektivnost putem usvajanja nacrta zakona u proceduri, naručito zakona o izvršnom postupku koji utiče na rješavanje komunalnih predmeta kao i zakona o nasljeđivanju. Preporučuje se obuka u oblasti menadžmenta, promjena unutrašnjih procedura rada na sudovima, kao i uvođenje sudske i vansudske medijacije na cijelom prostoru BiH.xl Potrebno je kontinuirano ulagati napore ka većoj uporabi instituta sudskog poravnanja i postupka medijacije, kao alternativnih načina rješavanja sporova, s ciljem bržeg i efikasnijeg smanjenja broja predmeta u sudovima.xli - pitanje konsolidacije funkcija VSTV-a, uključujući izmjene relevantnog zakona u skladu sa evropskim standardima - spriječiti situaciju u kojoj bi imenovanja sudija i tužilaca bila pretjerano izložena uticaju političkih stranaka. Postupci imenovanja moraju biti transparentni i zasnovani na Vidi: Trnka K. (2004). Konstitutivnost naroda i uključivanje BiH u evropske integracije (18-21), Pravna misao, broj 7-8,21. O razlozima neuspjeha strukturiranog dijaloga vidi: Alijević M. (25.11.2015). Nastavak aktivnosti unutar strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH u svjetlu briselskog Protokola (10. 09. 2015), http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Masa_Alijevic.pdf, xxxviii Vidi: Protokol o ishodu ministarskog sastanka u okviru strukturiranog dijaloga između EU i BiH, Brisel, 10. 09. 2015, http://europa.ba/wp-content/uploads/2015/09/PROTOKOL-BHS.pdf, xxxix Vidi: Alijević M. (2015). xl Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 10-11 novembar 2011. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=32883&vijesti_jezik=B. xli Vidi: Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2012. godinu, 86. xxxvi xxxvii �- - - - - zaslugama na svim nivoima uz uvođenje dodatnih mjera za sprečavanje sukoba interesa i za jačanje odgovornosti.xlii pitanje zakona o tužilaštvima u FBiH - usvojiti jedinstveni zakon radi usklađivanja rada tužilaštava.xliii pitanje jednakosti građana pred zakonom i ujednačavanje sudske prakse u predmetima ratnih zločina - ujednačiti sudsku praksu u primjeni materijalnog krivičnog prava na predmete ratnih zločina. Preporučuje se uspostavljanje djelotvornog zajedničkog panela najviših sudskih instanci koji bi imao savjetodavnu ulogu i postao okvir za davanje smjernica.xliv pitanje nacrta Zakona o sudovima BiH – izvršiti institucionalnu reformu apelacionog sistema u Sudu BiH i donijeti jedinstven zakon za sudove na nivou BiH. Preporučuje se osnivanje Apelacionog (Višeg) suda BiH, odvojenog od prvostepenog suda koji odražava nadležnost Suda BiH. Preporučuje se izbjegavanje bilo kakvog prekida u radu različitih pravosudnih institucija nakon usvajanja Zakona o sudovima BiH. Princip proširene krivične nadležnosti sudova na državnom nivou treba zadržati kroz utvrđivanje objektivnih parametara kako bi se eliminisala svaka moguća narušenost prava na prirodnog sudiju.xlv pitanje jačanja finansijske nezavisnosti pravosuđa - smanjiti fragmentiranje u finansiranju pravosudnih institucija. Preporučuje se uvođenje jedinstvenog finansiranja sudova i tužilaštava u FBiH iz budžeta FBiH, a dugoročno svih sudova i tužilaštava u BiH iz budžeta institucija BiH.Potrebno je obezbijediti konkretna finansijska sredstva za očuvanje nezavisnosti, efikasnosti, nepristrasnosti, odgovornosti i profesionalnosti pravosudnih institucija.xlvi pitanje profesionalizma u pravosuđu - izvršiti reformu postupaka koji se odnose na pristup sudskoj profesiji, kao i reformu pravosudnog ispita.xlvii Pitanje provedbe Državne strategije za procesuiranje predmeta ratnih zločina- bez odlaganja rješavati najsloženije predmete koji su preneseni na Tužilaštvo BiH. Preporučuje se da efikasno i rigorozno upravljanje prenesenim predmetima doprinese utvrđivanju konačnog i tačnog broja predmeta na svakom nivou vlasti kako bi se procjenili kapaciteti nadležnih organa za ostvarenje strateških ciljeva.xlviii pitanje pratećih aktivnosti sa sastanaka - ispunjavanje svih preporuka oko kojih je postignut konsenzus. Između ostalog, da se sve izmjene i dopune pravnih propisa o pravosuđu ne stavljaju u proceduru prije koordinacije sa EU kako bi se obezbijedila dosljednost sa strukturom i zahtjevima pristupanja EU, održavanje konsultacija između relevantnih organa vlasti i najvažnije preporučuje se nastavak strukturiranog dijaloga o reformi pravosuđa.xlix Očito je neophodno da nastavak provođenja reforme pravosuđa u BiH ide u pravcu preporuka strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH, jer da bi se BiH približila kandidaturi za EU nisu dovoljna sporadična prilagođavanja zakonskih propisa nego plansko djelovanje ka postizanju stabilnog zakonodavstva i efikasnog pravosuđa koje uživa povjerenje građana. Nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe mogu se ostvariti jedino težnjom za uklanjanjem utvrđenih nedostataka i to putem ustavne reforme, promjena organizacione strukture, revizije materijalnog i procesnog zakonodavstva i jačanja položaja sudija. Uloga međunarodne zajednice u kreiranju i provođenju reforme pravosuđa u BiH još Prepuruka Evropske komisije sa šestog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Banja Luka, 11-12 novembar 2013. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=47707. xliii Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 10-11 novembar 2011. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=32883&vijesti_jezik=B. xliv Prepuruka Evropske komisije sa šestog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“. xlv Prepuruka Evropske komisije sa petog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Brisel, 12. juli 2013. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=41782. xlvi Prepuruka Evropske komisije sa trećeg sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Mostar, 05 i 06 juli 2013. Preuzeto sa : http://pravosudje.ba/vstv/faces/vijesti.jsp?id=36934. xlvii Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“. xlviii Prepuruka Evropske komisije sa osmog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 13. i 14. maj 2014. Preuzeto sa: http://vsts.pravosudje.ba/ xlix Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“. xlii �uvijek je izražena zbog nedostatka sporazuma o reformi pravosuđa između dva bosanskohercegovačka entiteta i neophodne finansijske pomoći za realizaciju projekata jačanja efikasnosti pravosuđa. Također, uloga međunarodne zajednice još nije završena jer je odgovorna za (ne) napredak BiH i za usklađivanje pravosudnog sistema BiH sa međunarodnim/evropskim demokratskim standardima. Ukratko, angažman, finansijska potpora i autoritet međunarodne zajednice još uvijek su potrebni BiH. Da zaključimo, pravosudna reforma trebala bi se nastaviti intezivnijim aktivnostima oko ispunjavanja uslova za napredovanje u procesu stabilizacije i pridruživanja kao i usklađivanjem pravnog sistema BiH sa pravom EU. Radi postizanja ovih ciljeva trebalo bi iskoristiti instrumente predpristupne pomoći tzv. IPA fondove EU koji stoje na raspolaganju BiH kao potencijalnom kandidatu za članstvo u EU, a koji do sada nisu dovoljno iskorišteni, te je dobar dio fondova izgubljen. Najveći pomaci u dosadašnjem procesu pravosudne reforme postignuti su uz pomoć međunarodne zajednice, te bi i nastavak reformskih aktivnosti bio moguć jedino putem strukturiranog dijaloga između EU i BiH. Iako do sada nedovoljno uspješan, strukturirani dijalog sistematičnijim i sveobuhvatnijim radom može riješiti dvije dileme važne za perspektivu reforme. Prvo, kako definisati ulogu pravosuđa u kontekstu osposobljavanja za djelovanje unutar EU i drugo, kako prilagoditi preporuke EU utemeljene na evropskim standardima tranzicijskom pravosudnom sistemu BiH. Ipak, treba voditi računa da standardi nisu idealni jer njihova implementacija u već etabliranim demokratskim državama ne može biti ista kao u državama čiji su pravosudni sistemi u tranziciji. Važno je podsjetiti da je dosadašnji proces pravosudne reforme u BiH imao značajnih rezultata. Osnivanje VSTV-a svakako je jedan od ključnih događaja za pravosudni sistem BiH. U pozitivne rezultate mogu se uključiti i osnivanja Suda BiH i Tužilaštva BiH i reorganizacija mreže sudova. Funkcionisanje jedinstvenog i nezavisnog pravosudnog sistema BiH podrazumijeva jačanje VSTV-a i osnivanje vrhovne sudske instance koja će biti temeljni faktor integracije ovog sistema. 5. Literatura: Crna gora i pregovori u poglavlja 23- pravosuđe i temeljna prava, ur. S. Muk, Institut Alternativa, jun 2012; Evropska komisija, Izvještaj o napretku BiH u 2011, Evropska komisija, Brisel 2011, broj SEC (2011)1206; Izvješče o analitičkom pregledu Hrvatska, poglavlje 23.- Pravosuđe i temeljna ljudska prava, Službe komisije, WP za proširenje plus zemlje koje pregovaraju o pristupanju EU, MD 210/07, 27. Juni 2007; Madridska deklaracija, PIC Madrid declaration, Declaration of the Peace Implementation Council, PIC main meeting, 16.12.1998; Mišljenje o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa u BiH, Evropska komisija za demokratiju kroz pravo (Venecija, 15-16.06.2012), Strasbourg, 18.06.2012, mišljenje broj 648/2011, CDL-AD(2012)014; Odluka Ustavnog suda BiH broj U 21/01 od 22. juna 2001. godine; Odluka Ustavnog suda BiH broj U 32/01 od 22. juna 2001. godine; Odluka Ustavnog suda BiH broj U 7/97 od 22. decembra 1997. godine; Prepuruka Evropske komisije sa drugog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 10-11 novembar 2011; Prepuruka Evropske komisije sa osmog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Sarajevo, 13. i 14. maj 2014; Prepuruka Evropske komisije sa petog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Brisel, 12. juli 2013; Prepuruka Evropske komisije sa šestog sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Banja Luka, 11-12 novembar 2013; �Prepuruka Evropske komisije sa trećeg sastanka o „Strukturiranom dijalogu o pravosuđu između EU i BiH“, Mostar, 05 i 06 juli 2013; Program procjene sudskog sistema (2013), Izvještaj za period od novembra 1998 do januara 1999 godine, Misija Ujedinjenih nacija u BiH, Doc.ref: UNMBiH, /JSAP/1999/001. Preuzeto sa: http://www.hjpc.ba/docs/jasp/pdf/1.pdf Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH, Godišnji izvještaj za 2010. godinu; Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2012. godinu; Visoko sudsko i tužilačko vijeće, Godišnji izvještaj za 2014. godinu; Ademović N. & Marko J. & Marković G. (2012). Ustavno pravo Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Konrad Adenauer Stiftung; Alijević M. (2015). Nastavak aktivnosti unutar strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH u svjetlu briselskog Protokola (10. 09. 2015), http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Masa_Alijevic.pdf Begić K. (1997). Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991.-1996). Sarajevo: Bosanska knjiga i Pravni centar fonda otvoreno društvo BiH; Crnkić T. (2011). Ravnopravan položaj sudske vlasti kao preduslov vladavine prava u BiH (75-91), Pravna misao, br.9-10, Sarajevo; Erdmann, C. (2001). Ocjena aktuelnog mandata Nezavisne pravosudne komisije i pregled misije nastavka reforme pravosuđa za BiH; Hanušić A. (2012). Mišljenje Venecijanske komisije o pravnoj sigurnosti i nezavisnosti pravosuđa- prikaz, Sveske za javno pravo, br. 10, godina 3; Hix S. (2005). The political system of the European Union, Palgrave Macmillan; Kadrić A. (2012), Strukturalni dijalog za reformu pravosuđa. http://www.fcjp.ba/templates/ja_avian_ii_d/images/green/Amela_Kadric1.pdf Preuzeto sa: Omerović E. (2011). Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH u Banović D. & Gavrić S. (ur.), Država, politika i društvo u BiH- analiza posdejtonskog političkog sistema. Sarajevo: University press-Magistrat izdanja; Steiner C. & Ademović N. (2010). Ustav BiH: komentar. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer; Trnka K. (2004). Konstitutivnost naroda i uključivanje BiH u evropske integracije (18-21), Pravna misao, broj 7-8; Turčalo S. (2012). Političko-ustavna rješenja za BiH: od Lisabona do Daytona, Geopolitičke naracije o mirovnim sporazumima za BiH 1992-1996. Sarajevo: Mediacentar; Turkalj K. (2013). Catch 23- izmjene Ustava RH radi ispunjavanja političkih kriterija za članstvo u EU (3042), Sveske za javno pravo, broj 11; Uzelac A. (2004). Vladavina prava i pravosudni sustav: sporost pravosuđa kao prepreka pridruživanju (99123), Ott K. (ur.), Pridruživanje Hrvatske Evropskoj Uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Zagreb (IJF); �Author: Maša Alijević, PhD, Assistant Professor Institution: Faculty of Law, University of Zenica E-mail: m.alijevic@gmail.com THE RELATIONSHIP BETWEEN B&H AND THE EU IN THE CONTEXT OF THE CREATION AND IMPLEMENTATION OF THE JUDICIAL REFORM IN BOSNIA AND HERZEGOVINA Abstract Following the signing of the Dayton Peace Agreement, it was obvious that the judiciary is its weakest thimble. Bicouse of that efforts of the international community since 1995 were aimed at establishing the rule of law and strengthening of the judicial system. From the very beginning of the process of judicial reform in B&H, the international community was involved to provide the initial conditions for the establishment of a unified judicial system. Thanks to international community, there have been some positive trends. Almost in the same time, the process of EU integration began. The entry into force of Stabilization and Association Agreement is a defining moment in relations between the EU and Bosnia and Herzegovina, which is also reflected in the dialogue of the judiciary. Because of the deficit in achieving of democratic standards, process of reform of the judiciary continued with intensive efforts of foreigners which resulted in a structured dialogue on justice between the EU and Bosnia and Herzegovina. Although so far dialoge was not sufficiently successful, dialoge with more systematic and comprehensive work could solve the doubts which are important for perspective in reform. This paper will clarify that for the establishment of an adequate judicial system are most important interconnected democratic goals: independent, efficient and responsible judiciary, which can be achieved only by detecting and removing the imperfections in the judicial system of B&H. Keywords: judiciary, international community, B&H, European Union, democratic goals. � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3170 Title A name given to the resource ODNOS BOSNE I HERCEGOVINE I EVROPSKE UNIJE U KONTEKSTU KREIRANJA I PROVOĐENJA REFORME PRAVOSUĐA U BOSNI I HERCEGOVINI Author Author ALIJEVIĆ, Maša Abstract A summary of the resource. Nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma bilo je očito da je pravosuđe njegova najslabija karika, tako da su napori međunarodne zajednice još od 1995. godine bili usmjereni na uspostavljanje vladavine prava i jačanje sistema pravosuđa. Od samog početka u proces reforme pravosuđa u BiH, bila je uključena i međunarodna zajednica koja je obezbijedila inicijalne pretpostavke za uspostavljanje jedinstvenog pravosudnog sistema. Zahvaljujući njoj su zabilježeni određeni pozitivni trendovi. Paralelno sa pokretanjem procesa reforme pravosuđa otpočeo je i proces integracije BiH u EU. Stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju je definirajući trenutak u odnosima između EU i BiH, što se reflektuje i na dijalog o pravosuđu. Zbog deficita u ostvarivanju demokratskih standarda proces reforme pravosuđa se nastavio intezivnim zalaganjem stranaca što je rezultiralo pokretanjem strukturiranog dijaloga o pravosuđu između EU i BiH. Iako do sada nedovoljno uspješan, strukturirani dijalog sistematičnijim i sveobuhvatnijim radom mogao bi riješiti dileme važne za perspektivu reforme. U radu će se rasvjetliti da su za uspostavu adekvatnog pravosudnog sistema najvažniji međusobno povezani demokratski ciljevi: nezavisno, efikasno i odgovorno pravosuđe, a koji se mogu ostvariti jedino detektovanjem i uklanjanjem nedostataka u pravosudnom sistemu BiH. Ključne riječi: pravosuđe, međunarodna zajednica, BiH, Evropska Unija, demokratski ciljevi Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/5191a1f8462b1495e7c19f5a1b5c6af6.docx 0eea93cfc02d18ecc5bdeb15ae57f131 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ef58a40c27c246f95fb6b22c845763eb.pdf 93861627b575b15d468fad76468059c0 PDF Text Text Dr. sc. Hamid Mutapčić Docent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli Mr. sc. Alaudin Brkić Viši asistent na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO Sažetak Zadnjih nekoliko decenija stanje zemljišnih knjiga u Bosni i Hercegovini je netačno i nepotpuno, s obzirom da postoji veliki nesklad između knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina. Upravo ova okolnost zahtijeva sveobuhvatnu reformu zemljišnoknjižnog prava, a naročito u pogledu izmjena i dopuna zakonskih rješenja koja nisu u dovoljnoj mjeri afirmisala načelo upisa i njegovo konstitutivno dejstvo. U radu je izvršena analiza ovakvih zakonskih rješenja, detektirani su nedostaci koji generiraju nesklad između knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina, te su prezentirani prijedlozi de lege ferenda u cilju stvaranja zakonskih pretpostavki za stabilnu i efikasnu zemljišnu knjigu. S ciljem potpunijeg razumijevanja ovog problema, te uloge, značaja i uticaja načela upisa na sređivanje i ažuriranje zemljišnoknjižnog stanja nekretnina, izvršena je analiza ovog načela u njemačkom, austrijskom, francuskom i italijanskom pravu. Ključne riječi: Načelo upisa, Načelo savjesnosti, Uknjižba, Načelo povjerenja u tačnost zemljišne knjige, Načelo povjerenja u potpunost zemljišne knjige 147 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO THE RATIO OF THE NORMATIVE AND THE ACTUAL STATE OF REGISTRATION OF PROPERTY RIGHTS IN LAND REGISTRY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, WITH EMPHASIS ON COMPARATIVE LEGISLATION Abstract For more than a few decades, the state of land registry in Bosnia and Herzegovina is inaccurate and incomplete, given that there is a large discrepancy between the registry and non - registered state of property. It is this circumstance that requires comprehensive reform of land rights, particularly with regard to the amendment of legal solutions that are not sufficiently affirmed the principle of registration and its constitutive effect. The paper gave an analysis of such legislation and detected defects that generate discord between the registered and non-registered state of property as well as presented proposals de lege ferenda in order to create the legal conditions for a stable and efficient land registry. In order to better understand this problem, and the role, importance and influence of the principle of admission to the classification and updating of land registers related to real estate, the paper also addresses an analysis of this principle in the German, Austrian and French law. Key words: Registration principle, Conscientiousness principle, Registration, Trustiness principle in trueness of land registries, Trustiness principle in completeness of land registry 148 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ UVOD Nakon austrougarske aneksije BiH i uspostave modernog sistema evidencije nekretnina i prava na njima, napušten je dotada duboko ukorijenjen tapijski sistem.1 Ovaj zaokret sa donošenjem Gruntovničkog zakona iz 1884.g. označava i početak ozbiljnijeg uticaja austrijskog zemljišnoknjižnog prava u BiH,2 a što je vidljivo i u Zakonu o zemljišnim knjigama Kraljevine Jugoslavije iz 1930.g.3 To stanje se nije bitnije promijenilo ni nakon donošenja Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. g. i za vrijeme neprijateljske okupacije. U čl. 4. ovog propisa je, inače bila izražena jasna tendencija o izgradnji novog prava i sistema društvenog uređenja obojenog ideologijom socijalizma sa dominantnim konceptom društvene svojine. Takvo stanje, sa manjim ili 1 O tapijskom sistemu i odstupanjima od osmanskog izvornika v. Spaić, V.: Zemljišno-knjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Istorijsko-pravni zbornik, Sarajevo 1950, sv. 3-4, s. 15-33; Semjan, M.: Glose o zemljišnim knjigama, turskim defterima i tajama, “Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu“, 1953, s. 235-246. I na drugim područjima (npr. Srbija) gdje je važio tapijski sistem, prijenos prava vlasništva mogao se izvršiti samo prenosom tapije. U ovom slučaju odstupilo se od načela fakultativnosti i zahtijevalo postojanje tapije (v. Stanković, O., Orlić, M.: Stvarno pravo, deveto neizmenjeno izdanje, Nomos, Beograd, 1996.), s. 361.). “Nesigurnost tapija se ogledala i u tome što su se za isto imanje mogle pojaviti dve tapije. U tom slučaju tapija sa ranijim datumom je imala prednost na tapijom sa kasnijim datumom“ (v. D. Knežević, D., Plakalović, B.: Građansko pravo, Izdanje beogradske Trgovačke komore, Beograd, 1940, s. 59). U konačnici, Rašović s punim opravdanjem ističe da tapijski sistem predstavlja “nesavršenu i nepotpunu zamjenu za zemljišnu knjigu, jer izdata tapija nema konstitutivno dejstvo, niti posjedovanje iste stvara fikciju apsolutne tačnosti (v. Rašović, Z.: Stvarno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Podgorici, Podgorica, 2008, s. 572.). 2 Naime, proces uvođenja i uspostavljanja njemačko-austrijskog sistema registracije nekretnina u BiH, za razliku od ostalih područja ex Jugoslavije, započet je 1884. godine donošenjem Gruntovničkog zakona od strane Austro-Ugarske (skraćeno: GZ), kojim je (paragrafima 1.-11.) propisano zadržavanje Zakona od 7. ramazana (1274.), Zakona od 17. muharema (1284.) i Zakona od 7. muharema (1293.). Korektnost ovakvog rješenja se ogledala u zaštiti već stečenih prava radi njihovog upisa u gruntovnicu koja se počela tek formirati. Po dolasku u BiH, austrougarska uprava je vrlo brzo završila započeti proces (1880-1883) temeljitog uređenja katastra. Proces izrade katastarskih planova (u njima je bio ucrtan svačiji posjed, svaka parcela) je zapravo bio podloga i za kasniju uspostavu gruntovnice. Nakon izvršenog premjera zemljišta, Austro-Ugarska je stvorila realne osnove za primjenu GZ (donesen 1844.) na prostoru BiH, a što se desilo 13. juna 1884. godine. Za te svrhe su donesena dva naputka i jedna naredba, i to: Naputak za provođenje gruntovničkog zakona za BiH; Naputak kako da se vode gruntovnice; i Naredba u pogledu ustrojstva i djelokruga gruntovničkih povjerenstava i njihovog uredovanja. 3 Zakon o zemljišnim knjigama („Sl. n. Kraljevine Jugoslavije“, br. 146 – LIII od 1. jula 1930. godine i br. 281 XC od 1. decembra 1931. godine; skraćeno: ZZK KJ). “Neki autori ističu da je ZZK KJ pisan s pretpostavkom da će se donijeti jedinstven Građanski zakonik čija je predosnova bila objavljena 1934.g., i koji je trebao biti izrađen po ugledu na OGZ. Međutim, ova predviđanja se nisu ostvarila (v. Benakio, Đ.: Nehomogenost doktrine u Jugoslaviji, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 34/2002, s. 349). 149 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO većim oscilacijama, je trajalo sve do disolucije Jugoslavije i nastanka samostalnih država. Do tada uspostavljeni dualitet, između društvenog vlasništva i privatnog vlasništva, je prouzrokovao i pravnu nesigurnost za subjekte u pravnom prometu nekretnina, s obzirom na sve izraženiji jaz između katastarske i zemljišnoknjižne evidencije. Nasuprot katastarskoj evidenciji, u kojoj se tradicionalno opisuju samo činjenične pojedinosti o nekretninama, zemljišnoknjižne evidencije, sa siromašnom funkcijom publiciteta prava na nekretninama, su usljed postojanja mnoštva izuzetaka od načela upisa postale u toj mjeri neažurne da je sva krivica svaljena na njih. Iz tih razloga, zakonodavci u tadašnjoj SFRJ su sredinom 80-tih godina odlučili da zamijene sistem zemljišnih knjiga sa jedinstvenom evidencijom nekretnina i prava na njima.4 Iako je sistem jedinstvene evidencije bio zasnovan na načelu obaveznog upisa prava na nekretninama, to ipak nije dalo željene rezultate u praksi. Osim ovog načela suprotnog sistemu građanskog prava,5 možda i najveće kritike su upućivane na račun toga što je funkcija upisa bila povjerena organima uprave umjesto sudovima.6 Nakon disolucije Jugoslavije i nastanka samostalnih država, započinje u njima opsežan proces reafirmacije zemljišnih knjiga sa donošenjem posebnih zemljišnoknjižnih propisa.7 4 U vremenu od 1984. godine četiri republike tadašnje SFRJ su donijele posebne propise u uspostavljanju jedinstvene evidencije. Tako je RBiH donijela Zakon o premjeru i katastru nekretnina (“Sl. l. SR BiH“, br. 22/84); zatim Republika Makedonija Zakon za premer, katastar i zapišuvanje na pravata na nedvižnoslite (“Služben vesnik na SRM“. br. 27/86) i Republika Srbija Zakon o premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima (“Sl. gl. SRS“, br. 17/88). Ovdje ne treba zaboraviti spomenuti da je u Crnoj Gori takođe bio usvojen sistem jedinstvene evidencije – on se i danas primjenjuje na osnovu Zakona o državnom premeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima („Sl. l. CG“, br. 55/2000). Od ovog procesa su ipak odustale Slovenija i Hrvatska. Opsežan pregled ove zakononodavne djelatnosti je dat je u radu: Georgijevski, S.: Jedinstvena evidencija nekretnina i prava na nekretninama, Jedinstvena evidencija nekretnina i prava na nekretninama, Pravni život, 1112/91. vol. 41, s. 1509. 5 Cilj je bio da se ažurira evidenciju. Međutim, radilo se ipak o jednom krajnje neprimjerenom sredstvu. Oficijelnost i obaveznost upisa se protive načelu autonomije volje. Željeno dejstvo upisa je ono koje motiviše subjekte da knjiženjem stiču pravo, nikakvoj državnoj prinudi, u sticanju prava nema mjesta (v. Matić, D., Đoković, T.: Zemljišno-knjižni postupak, (Iz predgovora: D. Hiber), Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 1998, s. XII. 6 Takva nadležnost nije primjerna mnogim od funkcija koje pravna evidencija nekretnina ima, počev od primjene formalnog načela (naročito u slučajevima kada je zemljišnoknjižni sud ovlašten da odbije upis) do primjene načela povjerenja i fikcije apsolutne tačnosti (v. Orlić, M.:Uvođenje i obnavljanje zemljišnih knjiga, Pravni život, br. 12/2000, s. 12-17; Matić, D., Đoković, T.: o. c., s. XI. 7 Najprije je Zakon o zemljišnim knjigama donijela Republika Slovenija (“Uradni list“, br. 33/95). Nakon toga, Zakon o zemljišnim knjigama je donijela i Republika Hrvatska (NN, br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13), a što je ujedno označilo i kraj dugogodišnje primjene ZZK KJ. 150 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Međutim, ovaj proces, zbog složene ustavne strukture, je naišao na niz poteškoća u BiH, jer se nije odigrao na jedan sistemski način, tako da se danas često mogu čuti povici kako postoji izraziti stepen nekonzistentnosti između pojedinih segemenata građanskopravnog uređenja. S jedne strane, reforma zemljišnoknjižnog prava se odigrala usvajanjem Zakona o Zemljišnim knjigama u FBiH i RS (skraćeno: ZZK FBiH/RS) pod značajnim uticajem i njemačkog prava,8 dok je reforma stvarnog prava uslijedila znatno kasnije po uzoru na rješenja austrijskog stvarnog prava.9 Iako je Zakon o stvarnim pravima u RS usvojen 27.12.2008.g.(skraćeno: ZZK RS),10 a njegova primjena otpočela tek 1.1.2010.g.,11 u FBiH je, sa neznatnim odstupanjima, tek 28.8.2013.g. usvojen istomeni propis (skraćeno: ZZK FBiH).12 S obzirom da je primjena ZSP FBiH odgođena za šest mjeseci,13 zadržan je još neko vrijeme u pravnom životu Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima iz 1998.g. (skraćeno: ZOVO).14 Osim ZSP RS/FBiH, koji je oslonjen na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima RH (skraćeno: ZVSP RH), a ovaj izrađen, također, po uzoru na rješenja austrijskog stvarnog prava, ne treba zaboraviti ni Distrikt Brčko u kojem se još uvijek primjenjuje Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 2001.g.15 Bez obzira na to što su entitetske reforme zemljišnoknjižnog i stvarnog prava izvršene na jedan saobrazan način, naknadna iskustva su ipak potvrdila početne sumnje u to da se ova dva, međusobno povezana područja, nalaze u dihotomiji koju treba što prije otkloniti u nadolazećem vremenu. 8 Zakon o zemljišnim knjigama u FBiH (“Sl. nov. F BiH, br. 19/03“) i RS (Sl. gl. RS, br. 67/03) je nametnuo Visoki predstavnik 21.10.2002. Entiteti su potvrdili ovaj propis bez izmjena. U FBiH je ZZK stupio na snagu u novembru 2003. godine i to sa sljedećim provedbenim propisima: Pravilnik o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima („Sl. n. FBiH", br. 5/03 i 10/07); Pravilnik o uvođenju elektronskog vođenja zemljišnih knjiga („Sl. n. FBiH“, br. 05/03); i Pravilnik o obrazovanju i stručnom ispitu zemljišnoknjižnih referenata („Sl. n. FBiH“, 05/03 i 53/06). 9 Povlakić, M.: Transformacija stvarnog prava u BiH, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2009, s. 123.Josipović, T.: Property Law Reform in Croatia, in: Jessel-Holst, C, Kulms, R, Trunk, A (ed.), Private Law in Eastern Europe, Autonomous Developments or Legal Transplants? Materialien zum ausländischen und internationalen Privatrecht 50), Mohr Siebeck, Tübingen, 2010, s. 180-184. 10 Sl. gl. RS“ br. 124/08 11 U čl. 357. ZSP RS je bilo predviđeno da će on stupiti na snagu 1.1.2009. Kako nisu bile stvorene nužne pretpostavke za njegovu primjenu, zakonodavac je ipak intervenisao Zakonom o izmjenama Zakona o stvarnim pravima i produžio ovaj rok do 1.1.2010.g („Sl. gl. RS“ br. 58/09). 12 „Sl. nov. FBiH“, br. 66/13. 13 V. čl. 374 ZSP FBiH. 14 Koncepcijski gledano, ZOVO (objavljen u: „Sl. nov. FBiH“, br. 6/98, 29/03) predstavlja donekle osvježenu verziju Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima SFRJ („SI. l. SFRJ“, br. 6/1980.). 15 „Sl. gl. DB“, br. 11/2001. 151 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO Nesporno je da vanjsku sliku stvarnih prava na nekretninama daju upisi u zemljišne knjige iz kojih svako može saznati koja prava, sa kojim sadržajem i obimom, i u čiju korist postoje na određenoj nekretnini.16 Kako zemljišne knjige, u koje se upisuju stvarna prava na nekretninama, uživaju i određeni stepen javne vjere, u pravnom prometu nekretnina bi treća lica trebala poći od pretpostavke da su osobe, u čiju su korist određena prava publicirana, zaista i njihovi titulari. Iz ovog proizilazi da bi ona trebala biti zaštićena i kad publicirano pravno stanje na nekretninama ne odgovara stvarnom stanju. To pružanje zaštite trećim savjesnim licima, koja su se pouzdala u publicirano stanje nekretnine, čini i suštinu samog sistema publiciranja prava na nekretninama.17 U konačnici, zemljišne knjige bi trebale biti čuvari zakonitosti u smislu da preventivno djeluju na moguće sporove u pravnom prometu nekretnina. Svakako da one taj zadatak mogu ispuniti pod uslovom da su tačne, odnosno usklađene sa faktičkim stanjem. U društvenoj stvarnosti postizanje tog cilja još uvijek nije ni na vidiku, jer postoji značajan raskorak između knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina. Podsjećanje na prošlost nam daje na znanje da je, osim izbjegavanja poreskih obaveza, nemarnosti i niske svijesti građana o potrebi upisa, devalviranju zemljišnih knjiga doprinijelo i odsustvo same saradnje između službi katastra, imovinsko-pravnih službi i gruntovnice.18 Ništa bolje stanje nije ni sa katastarskom evidencijom koja je zasnovana na austrijskom grafičkom premjeru, nedovoljno tačnom, i od male koristi, za vođenje zemljišnih knjiga i drugih 16 “Za imobilijarno stvarno pravo od odlučne je važnosti institucija gruntovnice. Ona mora da bude zrcalo svih stvarno-pravnih odnošaja koji se tiču nekretnina. Stvarna prava, koja su po sebi nevidljiva, bivaju po gruntovnici za svakoga vidljiva. To je važno jer je za sigurnost prometa nužna pretpostavka jasnoća pravnih odnošaja.“ (v. Košutić, M.: Tumač k zakonu o zemljišnim knjigama, Zagreb, 1931, str. 3.). Za gruntovnicu još uvijek vrijedi ona stara parola: „Gruntovnica treba da bude zrcalo svih stvarnopravnih odnosa koji se tiču nekretnina“ v. Vedriš: M.: Osnove imovinskog prava, drugo izdanje, Zagreb, 1976, s. 160. 17 V. Gavella, N., Josipović, T., Gliha, I., Belaj, V., Stipković, Z.: Stvarno pravo, Informator Zagreb, 1998, s. 197(dalje u tekstu skraćeno cit.: Gavella et al.); usp.: Vizner, B.: Komentar Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, Zagreb, 1980, s. 214; Krstić: Đ.: Evidencija prava na nepokretnostima, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1972, s. 3-4; 57; Simonović, D.: Reafirmacija zemljišnih knjiga, Pravni život, br. 10/98, s. 770; Medić, V., Fanton, I., Roić, M.: Katastar i zemljišna knjiga-skripta, Geodetski Fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1999, s. 65-66. 18 Tako je Košutić u svom komentaru još mnogo ranije upozorovao na to da “prekomjerno cijepanje zemljišno-knjižnih tijela, ne odgovara načelu preglednosti zemljišnih knjiga i da se načelno sva zemljišta jednog vlasnika (posjednika) u istoj katastarskoj općini trebaju složiti u jedno zemljišnoknjižno tijelo i jedan zemljišnoknjižni uložak (v. Košutić, B.: o. c., s. 137.) Neki autori smatraju da su ključni razlozi takvog raskoraka i danas „sporost u postupku obnove zemljišnih knjiga i izlaganja katastarskog operata. D. Kontrec: Osnivanje, (obnova) zemljišnih knjiga-rad katastarskog i zemljišnoknjižnog povjerenstva, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 1, 2008, s. 523-525. 152 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ registara.19 Ovakvo stanje katastra je danas problematično tim više što postoji i nedefiniran odnos između starog i novog premjera.20 Situacija AU katastar sa zemljišnom knjigom Popisni katastar sa zemljišnom knjigom Katastar zemljišta zasnovan na novom premjeru sa zemljišnom knjigom Katastar nekretnina Broj k. o. % 527 15,2 65 1,8 Postupak Izrada novog premjera-primjena člana 88. ZZK FBiH/RS Izrada novog premjera-primjena člana 88. ZZK FBiH/RS 1762 50,9 Član 88. ZZK FBiH/RS 409 11,8 Shodno članu 93. ZZK FBiH/RS preuzet u zemljišnu knjigu I aktuleno stanje između ovih evidencija iziskuje da se na cijeloj teritoriji BiH radi na provođenju novog premjera, snimanja, i uspostavljanju novog katastra, koji bi poslužio kao podloga za uspostavljanje zemljišnih knjiga utemeljenih na dosljednoj provedbi propisa iz stvarnog i zemljišno-knjižnog prava.21 Kako raskorak između katastra i zemljišnih knjiga generira između 19 Nakon donošenja Zakona o premjeru i katastru nekretnina (1964.) tadašnja RBiH je izvršila aerofotogeometrijsko snimanje cijele teritorije, kao osnovu uspostave novog premjera. Od tada su organizaciono spojeni gruntovnica i katastar. Gruntovne knjige i osoblje su prešli u katastar. U Zakonu o premjeru i katastru nekretnina postoji posebna glava IV o upisima prava na nekretninama. Katastar nekretnina objedinjava sve podatke koji su ranije bili sadržani u više odvojenih evidencija, u katastru i gruntovnici, i omogućava da se na jednom mjestu evidentiraju podaci o zemljištu, objektima, načinu iskorištavanja, posjedu, svim pravima na nekretninama i nosiocima tih prava. Dakle, sve što je ranije bilo sadržano u propisima o zemljišnim knjigama i postupcima, sada je to sadržano u tom zakonu. Naravno, stupanjem na snagu novog ZZK otvoreno je i pitanje starog i novog premjera, te je na sudskoj praksi da u smislu rješenja navedenog Zakona razriješi mnoga pitanja dok se ne donese novi Zakon o premjeru i katastru nekretnina (v. Velić: I.: Novi premjer i uspostava katastra nekretnina, ZIPS, februar/2008, str. 37 i dalje. 20 Podaci u tabeli uzeti su iz studije EC Dragičević, O., Mihajlović, D., Ponjavić, M., I. Đugum, I.: Razvoj tehničkih standarda za kreiranje podataka za zemljišno-informacioni sistem BiH“, izvještaj br. 3, april 2006, (sve dostupno na www.zkk.ba.). 21 Na XXI kongresu FIG-a (Međunarodna organizacija geodeta je utvrdila i usvojila viziju budućeg registra nekretnina i prava na nekretninama pod nazivom “Katastar 2014“. Ovaj dokument je kasnije podržan od MOLA (Meeting of officials on Land Administration), organizacije koja radi u okviru Evropske ekonomske komisije i predstavlja regionalnu komisiju OUN, a čine je evropske zemlje zajedno sa SAD i Kanadom. Značajno je istaknuti da se ova vizija “Katastra 2014“ podudara sa onim nesretnim konceptom jedinstvene evidencije o nekretninama i pravima na nekretninama koji je na području BiH bio prihvaćen u Zakonu o premjeru i katastru nekretnina. Od ovog pravca razvoja se odustalo i unatoč zalaganju pojedinih autora (v. Roić, M.: Vizija budućih katastarskih sustava, u: Kaufmann, J., Steudler, D., Cadastre 2014, Kuhn Druck AG, CH-8212 Neuhausen am Rheinfall, Švicarska, 1998, s. 2-36). 153 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO građana sporove svih vrsta (vlasnički, međašni, prekršajni, krivični i drugi), opća je ocjena pravne struke da bi kohabitacijom otpalo i do 80% sporova koji se vode kod ionako zatrpanih sudova. To bi povratno djelovalo i na sigurno investiranje domaćeg i stranog kapitala. Da bi pravni promet nekretnina mogao da se obavlja brzo, jednostavno i sigurno, nužno je da zemljišne knjige u što većoj mjeri prikazuju istinito i potpuno zemljišnoknjižno stanje. Iz ovog ugla promatranja je posljednjom reformom zemljišnoknjižnog prava i podcrtana važnost potpunog oživotvorenja načela upisa u pogledu sticanja stvarnih prava na nekretninama. U sadejstvu načela upisa i načela povjerenja, realno bi bilo očekivati da će to generirati i drugačiju zemljišnoknjižnu praksu. Ovaj zaključak se zasniva na pretpostavci da će neobaveznost istraživanja vanknjižnog stanja o nekretninima stabilizirati zemljišnu knjigu i pravni promet nekretnina učiniti jednostavnijim i bržim. Međutim, zakoni kojima se uređuju razni stvarnopravni odnosi i procesi u vezi s evidentiranjima prava na nekretninama nisu još uvijek u dovoljnoj mjeri međusobno usklađeni. Kako to zahtijeva stalno educiranje pravnih stručnjaka (naročito zemljišnoknjižnih referenata) do nivoa specijaliste,22 i dalje postoji izrazita opasnost da se pojedina rješenja, u sklopu posljednje reforme zemljišnoknjižnog prava, relativiziraju i umanji značaj publicitetne funkcije upisa prava na nekretninama u zemljišne knjige. U nastavku će stoga biti skicirana samo neka problematična područja koja bi se, naknadnim usklađivanjem, trebala učiniti jasnijim za praktičare da bi se time olakšala u konačnici i njihova primjena u praksi. 1. Značaj suradnje između načela upisa i načelo povjerenja u zakonodavstvu BiH Zemljišna knjiga predstavlja evidenciju prava na nekretninama. Ono što je upisano u zemljišnu knjigu smatra se tačnim (pozitivna strana povjerenja), a ono što nije upisano pravno i ne postoji (negativna strana povjerenja).23 Pravni učinci načela povjerenja u istinitost nastupaju onda kada se zemljišnoknjižno stanje razlikuje od izvanknjižnog, jer je u zemljišnoj knjizi nevaljanim, neistinitim upisom kao nositelj knjižnog prava upisana osoba koja 22 “Vještina primjenjivanja prava ili pravna tehnika spada u pravnu dogmatiku ili dogmatičku jurisprudenciju, čiji zadatak se sastoji u obrađivanju pozitivnog prava u cilju njegove primjene.“ (v. Vasiljević-Taranovski, F.: Enciklopedija prava, Beograd, 2003, s. 270-273. 23 V. Spaić, V.: Građansko pravo-opšti dio i stvarno pravo, Pravni fakultet u Sarajevu, 1971, s. 430; Stanković, O., Orlić, M.: o. c., s. 332; Gavella et al., o. c., s. 213. Vedriš, M.: o. c., s. 163. 154 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ nije stvarni, izvanknjižni nositelj prava sa onim sadržajem, opsegom ili rangom prvenstvenim kako je to upisano u zemljišnim knjigama.24 Nasuprot tome, pravni učinci načela povjerenja u potpunost nastupaju u slučaju kad je zemljišnoknjižno stanje nepotpuno, jer u zemljišnoj knjizi nisu upisana sva stvarna prava i pravne činjenice glede određene nekretnine koje, inače, mogu biti predmet upisa.25 U našem pravu, pravni učinci povjerenja u potpunost nastupaju odmah čim je titular zemljišnoknjižnog prava raspolagao tim pravom u korist određenog lica.26 S druge strane, pravni učinci povjerenja u istinitost su odgođeni sve dok ne istekne trogodišnji rok u kojem se u, odnosu na savjesnog stjecatelja, može podnijeti tužba za brisanje nevaljanog upisa prednika i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja. To je, svakako, značajna razlika u odnosu na njemačko pravo gdje pravni učinci povjerenja u istinitost nastupaju odmah. U domaćoj praksi je stvarno stanje prava na nekretninama često bilo u raskoraku sa zemljišnoknjižnim stanjem, s obzirom da je postojao veliki broj vanknjižnih nosilaca prava na nekretninama koji nisu izvršili upis stečenog prava u glavnu zemljišnu knjigu, zbog čega je u zemljišnoj knjizi i dalje bila upisana ona osoba koja nije stvarni nositelj takvog prava. Osnovni uzrok nesigurnosti u pravnom prometu je i nastao iz ovakve dugogodišnje prakse u kojoj sticatelji nekretnina od svojih prethodnika nisu posezali za tim da uknjiže prenesena prava u zemljišnim knjigama. Nesporno je da zaključen punovažan ugovor o prodaji ili drugi odgovarajući ugovor, koji ima za cilj prenos prava vlasništva, predstavlja samo pravni osnov podoban da dovede do sticanja prava vlasništva uknjižbom u glavnu zemljišnu knjigu. Da bi došlo do prenosa prava vlasništva sa otuđioca na sticatelja, potreban je određeni zakonit način sticanja prava vlasništva, a kod nepokretnih stvari to je uknjižba. Upisom vanknjižnog vlasništva protiv zemljišnoknjižnog otuđioca, nositelj vanknjižnog prava postaje knjižni vlasnik nekretnine, njegov upis je istinit i postoji usklađenost knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnine u jednoj osobi, nosiocu prava vlasništva. Međutim, propust upisa vanknjižno stečenog prava vlasništva, ili nekog drugog ograničenog stvarnog prava od strane njegovog titulara, generira pojavu neusklađenosti knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnine. Zemljišna knjiga ispunjava svoju funkciju u pravnom prometu samo ukoliko stvara pretpostavku prava, pa njen značaj dolazi upravo u situaciji kada zemljišnoknjižno stanje ne odgovara faktičkom 24 Gavella et al., o. c., s. 213; v. §. 29. ZZK KJ. Gavella et al., o. c., s. 213. 26 Stojanović, D., Pop-Georgiev, D.: Komentar Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, Službeni list SFRJ, Beograd, s. 1983, s. 103. 25 155 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO stanju.27 Kada bi se napustilo načelo povjerenja u zemljišnu knjigu, tada bi sticatelj morao provjeravati istinitost upisa prava vlasništva u zemljišnu knjigu, kao i postoje li eventualno neka vanknjižno stečena prava, tereti i ograničenja na predmetnoj nekretnini. Ako on to ne bi učinio, njegovo neznanje da se vanknjižno stanje nekretnine razlikuje od zemljišno knjižnog bi se pripisivalo njegovoj gruboj nemarnosti, zbog čega bi izostala sudska zaštita. Na takav bi način bila potkopana svrha zemljišnih knjiga, te bitno otežan pravni promet pravima na nekretninama. Zakonska regulativa, kojom je bio određen domašaj načela upisa u ZOVO i ZSPO, također nije doprinosila sređivanju stanja u zemljišnim knjigama. Do stupanja na snagu ZOSPO načelo upisa je bilo propisano u pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava na sasvim suprotan način. „Knjižna prava mogu se steći, prenijeti, ograničiti ili ukinuti jedino upisom u zemljišnu knjigu.“28 Međutim, zakonodavac i sudska praksa su krenuli u suprotnom pravcu i tretirali upis kao zakonit način sticanja samo kod sticanja na osnovu pravnog posla.29 Konsekventno tome, u svim ostalim slučajevima upis stečenog prava u zemljišnu knjigu nije imao konstitutivno, nego deklarativno dejstvo.30 Prema odredbama ZOSPO i ZOVO kad se stvarna prava stiču, mijenjaju ili prestaju na temelju odluke suda ili nekog drugog nadležnog državnog organa, na temelju zakona ili nasljeđivanjem, upis u zemljišnu knjigu nije materijalnopravna pretpostavka za sticanje, promjenu ili prestanak takvog prava. U takvim slučajevima upis u zemljišnu knjigu ima samo deklarativno dejstvo, što znači da se treća lica obavještavaju o postojanju stvarnog prava.31 Takvim se upisom daje samo vanjska vidljivost knjižnog prava, odnosno publicira se prema svim trećim licima da je stvarno pravo na nekretnini vanknjižno stečeno, promijenjeno ili prestalo. Identično rješenje, sadržano u ZOSPO i ZOVO u pogledu konstitutivnosti upisa kod sticanja 27 Povlakić, M.: Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH, Pravni savjetnik, Sarajevo, 2003, s. 48. § 4. st. 1. ZZK KJ. 29 V. čl. 33. ZOSPO i čl. 38. ZOVO. 30 Povlakić, M.: (2009), s. 95-96. 31 Josipović, T.: Načelo publiciteta, načelo povjerenja i vindikacijsko načelo, Zb. PFZ, 45 (4-5), 1995, s. 465-466. 28 156 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ prava vlasništva i drugih stvarnih prava samo u slučaju sticanja na osnovu pravnog posla, preuzeo je i ZVSP BD BiH.32 Postojanje ovakvih zakonskih rješenja ne samo da je generiralo pojavu različitih stavova u sudskoj praksi, nego je uticalo i na pojavu još većeg razilaženja između zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja na nekretninama, s obzirom da je zakon dopuštao sticanje prava i bez upisa u zemljišnu knjigu, odnosno ispunjenjem određenih zakonom propisanih pretpostavki, ili odlukom suda ili nekog drugog nadležnog državnog organa, koja ima konstitutivno dejstvo. U ovim slučajevima nije postojala obaveza upisa stečenog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Ako bi upis bio izvršen, onda bi on imao samo deklaratoran značaj, što znači da su se treća lica samo obavještavala o postojanju prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava na određenoj nekretnini. Međutim, ograničenje konstitutivnog dejstva predviđeno u ZOVO samo na slučajeve sticanja na osnovu pravnog posla je sada derogirano i ZZK FBiH/RS na način da je upis materijalnopravna pretpostavka za sve vrste sticanja prava vlasništva na nekretninama, osim u slučaju nasljeđivanja.33 Kako je ZZK FBiH lex specialis propis u odnosu na ZOVO, ostaje za pridržati da će on imati i prednost u pogledu primjene u praksi.34 32 Čl. 36. st. 1. ZVSP BD BiH. Nasljeđivanje ima karakter derivativnog sticanja prava svojine iz razloga postojanja objektivne okolnosti (u sklopu drugih činjenica) da je ostavilac (dekujus) bio vlasnik stvari (v. Rašović: Z.: Komentar Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, Podgorica, 2007, s. 465. Interesantno je stanovište prema kojem dr. Gavella nasljeđivanje smatra univerzalnom sukcesijom, ali sa ogradom da ne prelaze sva prava i obaveze na nasljednike, već samo određene vrste, dok ostala u času smrti ostavioca prestaju“. (v. Gavella, N.: Je li nasljednik nosilac subjektivnog građanskog? Zbornik PFZ, 32 (3-4) 1982, s. 368-369). S druge strane dr. Vizner polazi od toga da „sukcesor stupa u sva prava i obaveze ostavioca i da se ne radi ni o kakvom obliku zakonske cesije u pogledu određenih potraživanja, odnosno dugova ostavioca“. (v. Vizner, B.: Da li univerzalnom cesijom nastaje i zakonska cesija, Pravni život, br. 11/1977, s. 60). Ovaj stav je došao do izražaja 1955. g., kada je zakonodavac odredio da „ostavina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času njezine smrti“ (v. čl. 135. ZN SFRJ, objavljen u: Sl. l. SFRJ br. 20/55. od 11. 05. 1955). To stanovište su kasnije preuzeli i republički, odnosno pokrajinski zakoni o nasljeđivanju. Na njega ukazuje i čl. 133. ZN SRBiH (Sl. l. SR BiH, br. 7/80. i 15/80), koji je trenutno na snazi u FBiH (preuzet Uredbom sa zakonskom snagom objavljenom u: „Sl. list RBiH“, br. 2/92. Od toga nije odstupio ni čl. 153. novog Zakona o nasljeđivanju RS („Sl. gl. RS", br. 1/09). 34 V. Mulabdić, S.: Stjecanje prava vlasništva dosjelošću s posebnim osvrtom na rješenja Zakona o zemljišnim knjigama, Pravna misao, br. 7 – 8, s. 71.-72. 33 157 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO 1.1. Načelo upisa prema novom zemljišnoknjižnom i stvarnom pravu Dok je prema odredbama ZOSPO i ZOVO upis prava vlasništva u zemljišne knjige bitan samo kod sticanja vlasništva i drugih stvarnih prava na osnovu pravnog posla, formulacija odredbi o sticanju prava vlasništva u ZZK FBiH/RS ukazuje na nešto sasvim drugo. Shodno odredbi čl. 5. ZZK FbiH/RS stvarna prava na nekretninama stiču se isključivo upisom u zemljišne knjige, izuzev u slučaju nasljeđivanja, što predstavlja razliku u odnosu na rješenja ZOSPO i ZOVO. Cilj pomenute odredbe jeste da se mogućnost vanknjižnog sticanja prava vlasništva i drugih ograničenih stvarnih prava, koja je permanentno generirala nesklad između knjižnog i vanknjižnog stanja, ograniči, te na takav način doprinese sređivanju i ažuriranju zemljišnoknjižnog stanja. „Prekid je učinjen s ciljem da se zaštiti savjesno sticanje treće osobe na osnovu pravnog posla i da se sankcioniše propust uknjižbe vanknjižno stečenih prava od strane njihovih nosilaca.“35 Iako pomenuta odredba o konstitutivnom dejstvu upisa bitno udaljava od ZOSPO i ZOVO, rješenja ZSP FBiH i RS ipak pokazuju da nisu prekinula sa tom prošlošću, jer propisuju da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva stiče uknjižbom, ako zakonom nije drugačije određeno.36 Iz toga slijedi da su moguća sticanja prava vlasništva i drugih stvarnih prava i bez upisa u zemljišnu knjigu, što je bila pozicija i ranijeg stvarnog prava. Očito je da postoji neusklađenost zemljišnoknjižnog i stvarnog prava po ovom pitanju. Međutim, zakoni koji reguliraju stvarno i zemljišnoknjižno pravo moraju biti u saglasnosti, naročito kada je u pitanju uknjižba kao zakonit način sticanja stvarnih prava na nekretninama. „Njihova međusobna neusklađenost u pogledu tako esencijalnog pitanja kao što je način, odnosno momenat, stjecanja stvarnih prava na nekretninama je sistemska greška.“37 Ukoliko bi se u praksi dosljedno primjenile odredbe ZZK FBiH/RS, znatno bi se reducirala mogućnost vanknjižnog sticanja prava na nekretninama, a što bi doprinijelo i usklađivanju zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja. Kako je to osnovna intencija tvorca zemljišnoknjižnog prava, nužno je u narednom 35 Mulabdić, S.: o. c., s. 67. Čl. 53. st. 1. ZSP FBiH/RS. 37 Povlakić, M.: Načelo upisa i stjecanje prava vlasništva na nekretninama prema novom zemljišnoknjižnom i stvarnom pravu u BiH, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Pravni fakultet, Sarajevo, 2010, s. 248. 36 158 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ periodu izvršiti i usklađivanje odredbi stvarnog i zemljišnoknjižnog prava u tom pogledu. 1.2. Načelo povjerenja u zemljišne zemljišnoknjižnom i stvarnom pravu knjige prema novom Značajnu ulogu u afirmaciji načela upisa ima načelo povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige, čijom se punom primjenom, također, doprinosi usklađivanju knjižnog i posjedovnog stanja na nekretninama. Stupanjem na snagu ZZK FBiH/RS, uvodi se novi način zakonskog sticanja prava vlasništva na nekretninama u slučaju kad upis prava vlasništva knjižnog prenosioca nije istinit, odnosno sticanje prava vlasništva na temelju povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige. To doprinosi da načelo povjerenja u zemljišne knjige predviđeno čl. 9 ZZK FbiH dobija i sasvim drugačiji smisao od onog koje je obilježila dugogodišnja primjena ZZK KJ.38 Sa uvođenjem nove zakonske definicije sticanja prava vlasništva na nekretninima na temelju povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige, vanknjižnim nosiocima stvarnih prava se sada postavlja dužnost odgovornijeg odnosa prema njihovim neupisanim pravima, a savjesnim trećim osobama pruža sudska zaštita koju ranije nisu imali. ZSP FbiH/RS u završnim odredbama propisuju da se tri godine od stupanja na snagu ovih zakona neće primjenjivati pravila o zaštiti povjerenja, što znači da je za navedeni period odgođeno nastupanje pravnih učinaka ovog načela. Odgoda zaštite povjerenja u potpunosti se sastoji u tome da u periodu odgođene primjene pravila o zaštiti povjerenja ni prema kome ne djeluje pretpostavka o potpunosti zemljišnoknjižnog stanja. S tim u vezi, svaki sticatelj mora prilikom sticanja stvarnog prava na nekretnini uzeti u obzir mogućnost da se, i nakon što on upisom u zemljišnu knjigu stekne stvarno pravo, može provesti upis nekog do tada neupisanog prava.39 Isto tako, u periodu odgođene primjene pravila o zaštiti povjerenja ni prema kome ne djeluje ni pretpostavka zaštite povjerenja u istinitost zemljišne knjige. To znači da vanknjižni vlasnik neke nekretnine, čije je pravo vlasništva oštećeno netačnim upisom u zemljišnoj knjizi, može u ovom periodu zahtijevati brisanje takvog upisa i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Stoga 38 Babić, I., Medić, D., Hašić, E., Povlakić, M., Velić, L.: Komentar zakona o stvarnim pravima RS, Privredna štampa, Sarajevo, 2001, s. 257. 39 Mulabdić, S.: Sticanje prava vlasništva na nekretninom polazeći od načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, Pravna misao, br. 7 – 8, Sarajevo, 2007, s. 42. 159 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO svaki sticatelj, koji u periodu odgođene primjene pravila o zaštiti povjerenja u istinitost, stekne stvarno pravo na nekretnini mora uzeti u obzir mogućnost i da njegovo pravo zbog netačnog upisa njegova knjižnog prethodnika može biti izbrisano. Odgođena primjena pravila o zaštiti povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige uvjetovana je velikim raskorakom između zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja na nekretninama. Naime, primjenom pravila o zaštiti povjerenja, u situaciji kad je zemljišnoknjižno stanje u velikom broju slučajeva nesređeno, došlo bi do brojnih sudskih sporova. U takvim okolnostima brojni titulari bi mogli izgubiti svoja vanknjižno stečena prava, jer bi, zbog djelovanja pravnih učinaka načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige u korist savjesnih sticatelja, mogli izgubiti svoja prava na nekretninama. U vezi s tim, može se zaključiti da je zaštita vanknjižno stečenih prava od njihova gubitka jedan od razloga odgođene primjene pravila o zaštiti povjerenja, s obzirom da u tom periodu nositelji takvih prava mogu zahtijevati brisanje netačnih upisa kojima su njihova prava povrijeđena, kao i upis vanknjižno stečenih prava protiv svakog upisanog sticatelja knjižnog prava, neovisno o tome da li je on u pogledu zemljišnoknjižnog stanja bio savjestan ili ne. Tako je vanknjižnim nositeljima prava na nekretninama u periodu odgode zaštite povjerenja data prednost u odnosu na savjesne sticatelje koji su se pouzdali i u tačnost i potpunost zemljišnoknjižnog stanja, te izvršili upis stečenog prava u zemljišnu knjigu. Zakonodavac očekuje da će u periodu odgođene primjene pravila o zaštiti povjerenja vanknjižni nosioci stvarnih prava pokrenuti postupke za upis neupisanih prava, što bi moglo doprinijeti usklađivanju zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja na nekretninama, pa se može zaključiti da bi to, također, mogao biti jedan od razloga što se zakonodavac i odlučio na određeno vrijeme odgoditi primjenu pravila o zaštiti povjerenja. Polazeći od situacije u kojoj se nalaze zemljišne knjige, teško je povjerovati da u postavljenom roku može doći do znatnog napretka, s obzirom da se radi o vrlo složenom i dugoročnom poslu, pa bi usaglašavanje vanknjižnog sa knjižnim stanjem nekretnina moglo potrajati znatno duže vrijeme. Upravo na takve poteškoće naišlo je hrvatsko zakonodavstvo, jer takav sklad u Republici Hrvatskoj nije uspostavljen za prvih pet godina, pa je rok odgode primjene pravila o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige odgođen 160 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ za još dodatnih pet godina.40 Tako je primjena pravila o zaštiti povjerenja u Republici Hrvatskoj odgođena na ukupno deset godina. Međutim, i nakon toga rezultati su bili više nego razočaravajući. S tim u vezi, neophodno je pristupiti izmjenama i dopunama ZSP FBiH/RS po pitanju odredbi kojima se propisuje trogodišnji rok odgode primjene pravila o zaštiti povjerenja. S obzirom da ni u znatno dužem roku, koji propisuju ZVSP i ZZK RH, vanknjižni nosioci stvarnih prava na nekretninama uglavnom nisu izvršavali upis svojih prava, zbog čega nije došlo do usaglašavanja zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina, iluzorno je očekivati bilo kakve pozitivne efekte odgođene primjene pravila o zaštiti povjerenja i u bosanskohercegovačkom pravu. Smatramo da iz tih razloga naš zakonodavac ne bi trebao slijediti praksu hrvatskog zakonodavca po pitanju produžavanja ovog roka. Ukoliko bi se to pak desilo, naše zakonodavstvo bi se moglo suočiti s istim problemima. Ukoliko se odgođenom primjenom pravila o zaštiti povjerenja ne mogu postići rezultati koji bi doprinijeli sređivanju i ažuriranju zemljišnoknjižnog stanja, a na osnovu iskustva hrvatskog zakonodavca, teško bi bilo tako nešto i očekivati, neophodno je pristupiti primjeni općih pravila o zaštiti povjerenja bez ikakvih odlaganja. Primjenom ovih pravila sigurno će se doprinijeti sređivanju zemljišnoknjižnog stanja. Prestanak vanknjižno stečenih prava u takvim okolnostima treba shvatiti kao sankciju prema njihovim nosiocima zbog njihovog nemarnog odnosa i nepokretanja postupaka za upis takvih prava, a nikako kao obavezu zakonodavca u cilju njihova očuvanja. U suprotnom, odredbe ZZK i ZSP koje određuju konstitutivnost upisa kod svakog načina sticanja prava vlasništva, osim u slučaju nasljeđivanja, zatim odredbe koje na potpuno novi način definiraju načelo povjerenja u tačnost i potpunost zemljišne knjige, kao i potpuno drugačije određen predmet istraživanja savjesnog sticatelja koji se pouzdao u tačnost i potpunost zemljišnoknjižnog upisa, mogu biti dovedene u pitanje, s obzirom da je osnovni cilj ovih odredbi usklađivanje zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina, pa čak i u okolnostima u kojima vanknjižni nosioci stvarnih prava na nekretninama gube takva prava. Može se zaključiti da je izostanak inicijativa za upis vanknjižno stečenih prava od strane njihovih nosilaca, kao i zaštita takvih prava od eventualnog gubitka, osnovni razlog postojanja norme kojom se propisuje 40 Čl. 224. st. 2. ZZK RH. 161 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO odgođena primjena pravila o zaštiti povjerenja. S tim u vezi, postavlja se pitanje do koje granice će zakonodavac tolerisati nemaran odnos vanknjižnih nosilaca prema njihovim neupisanim pravima, naročito ukoliko se takvim rješenjima daje prednost u odnosu na uknjižbu, koja normativno jeste, ali u praktičnoj primjeni, nažalost, i nije način sticanja prava takođe nekretninama. Ovakvo zakonsko rješenje, ne samo da ne može doprinijeti sređivanju zemljišno knjižnog stanja, nego će doprinijeti dodatnoj destabilizaciji zemljišne knjige i stvaranju još većeg jaza između zemljišnoknjižnog i posjedovnog stanja na nekretninama. 1.3. Uloga sudske prakse u procesu stabilizacije zemljišne knjige i primjene načela zemljišnoknjižnog prava U našoj sudskoj praksi često su rješavani sporovi o sukobu prava između knjižnog i vanknjižnog vlasnika, pa je uglavnom davana prednost vanknjižnom titularu prava, budući da sticatelj, koji se upisao u zemljišne knjige, nije provjerio i posjedovno stanje nekretnine, zbog čega je smatran nesavjesnim sticateljem, što je generiralo i ništavost zemljišnoknjižnog upisa.Tako su vanknjižni titulari stvarnih prava bili zaštićeni i pored toga što nisu izvršavali upis stečenog prava u zemljišnu knjigu. Sudska praksa zastupala je stanovište da, zbog mogućeg neslaganja knjižnog i vanknjižnog pravnog stanja nekretnine, svaki potencijalni sticatelj treba istovremeno da provjeri knjižno i posjedovno stanje nekretnine da bi se mogao smatrati savjesnim. „Ukoliko on to ne bi učinio, njegovo neznanje da je izvanknjižno stanje drugačije od zemljišnoknjižnog, pripisivalo bi se njegovoj gruboj nemarnosti, čime bi mu se uskraćivalo pravo na zaštitu njegovog povjerenja u zemljišne knjige.“41 To je uglavnom bilo zastupljeno u vlasničkim sporovima usljed višestrukog otuđenja iste nekretnine i to u sukobu pravnih osnova kada prvi kupac ima nekretninu u posjedu, a drugi kupac je izvršio upis stečenog prava u zemljišnu knjigu, pri čemu nije provjerio i posjedovno stanje nekretnine. Iz istih razloga zakon nije dopuštao sticanje stvarnih prava na temelju načela povjerenja, s obzirom da je predmet istraživanja savjesnog sticatelja bio postavljen dosta široko, i pored načelne odredbe ZZK KJ, prema kojoj se smatralo da je istinito ono što je upisano, a da ono što nije upisano, a inače se upisuje, ne postoji. „Paralelno dejstvo nekonsekventne primjene 41 Gavella et al. o. c., s. 345. 162 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ načela upisa, mogućnosti vanknjižnog stjecanja i određenja savjesnosti kakvo je bilo izgrađeno u sudskoj praksi bivše SFRJ (savjestan je bio samo onaj ko je istraživao vanknjižno stanje) neminovno je za posljedicu moralo imati neažurnu zemljišnu knjigu.“42 Iako je osnovna funkcija sudske prakse primjena prava, u ovom slučaju ona je bila u funkciji stvaranja prava.43 Na temelju postojećeg nesređenog zemljišnoknjižnog stanja, sudska praksa je svjesno tolerisala izbjegavanje knjižnog prometa, odnosno prihvatala je pravni promet nekretnina koji je vršen vanknjižnim putem, šireći tako krug izuzetaka od načela upisa i načela povjerenja. U vezi s tim, ne treba zaboraviti ni sudsku praksu koja je, zbog postojanja neujednačenih sudskih odluka, ali i različitog tumačenja zakonskih odredbi, dodatno doprinosila nesređenosti zemljišnoknjižnog stanja, pa se opravdano može govoriti i o sudskoj praksi kao dodatnom razlogu neafirmacije ne samo načela upisa, nego i ostalih načela koja imaju značajnu ulogu prilikom sticanja knjižnog prava, a to su, prije svega, načelo povjerenja i načelo savjesnosti i poštenja.44 Stavovi sudske prakse, u vezi sa ovim pitanjem, nisu nailazili na odobravanje sa stanovišta pravne nauke iz razloga što je ovakvo shvatanje načela savjesnosti generiralo pravnu nesigurnost u prometu nekretninama, ali i dalje doprinosilo neskladu između knjižnog i vanknjižnog pravnog stanja nekretnina. „Ako pribavilac, pored činjenica koje su upisane u zemljišne knjige, mora da vodi računa i o onim činjenicama koje nisu upisane u zemljišne knjige, on nikad neće moći da bude siguran da je pravo na 42 Povlakić, M.: (2010) o. c., s. 322. „Ko kupuje nepokretnost za koju zna da je od strane vlasnika već prodata drugom i da je ovaj ušao u posjed, nesavestan je i svojim upisom za zemljišno-knjižnog vlasnika te nepokretnosti u odnosu na prvog kupca ne stiče pravo svojine.“ (v. Odluka Saveznog suda, Gz. 121/56, navedeno prema: Vuković, S.: o. c., s. 262). „Kupac koji je znao ili je mogao znati da je uložio pažnju koja se očekuje od prosječnog čovjeka u pravnom prometu da su kupljene nekretnine ranije prodate trećem licu, ne može steći pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu kao ni polaganjem isprave kod nadležnog suda tamo gdje su uništene zemljišne knjige.“ (v. Odluka Vrhovnog suda BiH, Rev. 56/91 od 06.07.1991. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, br. 3/91, s. 19). „Tužilac koji dokaže da ima pravni osnov sticanja prava vlasništva na nekretnini ima jače pravo od kasnijeg nesavjesnog sticaoca koji je ishodio uknjižbu prava vlasništva.“ (v. Odluka Vrhovnog suda BiH, Rev. 618/86 od 18.06.1987. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, br. 4/87, st. 15). „Jači je u pravu prvi kupac nekretnine nego drugi nesavjesni kupac koji je na temelju ugovora prenio na sebe pravo vlasništva uknjižbom u zemljišnu knjigu.“ (v. Odluka Vrhovnog suda BiH, Rev. 224/88 od 16.02.1989. godine, Bilten sudske prakse Vrhovnog suda BiH, br. 2/89, s. 22. „Kada je više kupaca zaključilo ugovor o prodaji iste nekretnine, raniji savjesni kupac ima jaču pravnu osnovu od kasnijeg nesavjesnog kupca, pri čemu nije odlučno što je nesavjestan kupac ishodio upis u zemljišne knjige.“ Odluka Vrhovnog suda Hrvatske, Rev. 970/87, navedeno prema Stamenković, D.: Priručnik za upise u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Savremena administracija, Beograd, 1991, st. 111). 44 Matić, D., Đoković, T., o. c., s. 7-8. 43 163 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO nepokretnosti zaista stekao, jer se uvek može pojaviti neko lice koje će tvrditi da je ono imalo državinu na nepokretnosti i da pribavilac nije dovoljno ispitivao faktičke odnose.“45 Stupanjem na snagu novih entitetskih zakona iz oblasti zemljišnoknjižnog i stvarnog prava, napušta se dugogodišnja sudska praksa, što ne treba negativno ocijeniti. Od vanknjižnih nosilaca stvarnih prava na nekretninama zahtijeva se odgovorniji odnos prema stečenim pravima pod prijetnjom njihovog gubitka usljed djelovanja pravnih učinaka načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige. Zakon štiti savjesno sticanje trećih osoba, te sankcioniše propust uknjižbe vanknjižno stečenih prava od strane njihovih nosilaca. Za razliku od ranije sudske prakse koja je zahtijevala da sticatelj istovremeno istražuje knjižno i vanknjižno stanje nekretnine da bi se mogao smatrati savjesnom osobom, sada pitanje savjesnosti treće osobe je svedeno samo na dužnost provjere zemljišnoknjižnog stanja, zbog čega je znatno povećan i rizik gubitka vanknjižno stečenog prava u korist dosjeditelja46. Na ovakav način doprinosi se afirmaciji zemljišnoknjižnih načela, što će generirati usklađivanje zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina. ZOVO nije imao rješenje u pogledu činjenica na koje se odnosi savjesnost kasnijeg sticatelja nekretnine u slučaju kada je ista nekretnina višestruko otuđena, kao i u slučaju kada sticatelj stiče pravo na nekretnini na temelju načela povjerenja, zbog čega je bilo prepušteno sudskoj praksi da pojam savjesnosti suviše široko tumači zahtijevajući istovremeno istraživanje knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnine. Prema ZSP u takvim slučajevima zahtijeva se da sticatelj bude savjestan u trenutku sklapanja ugovora i podnošenja zahtjeva za upis. Ovaj uslov je ispunjen ako je sticatelj izvršio uvid u stanje zemljišne knjige, na što ga obavezuje načelo javnosti, te ako nije znao da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara vanknjižnom stanju nekretnine. Od savjesnog sticatelja se zahtijeva da istraži samo knjižno stanje, dok se u pogledu vanknjižnog stanja nekretnine zahtijeva njegovo nepoznavanje. To znači da je za postojanje savjesnosti dovoljno da sticatelj nije znao da je upisani zemljišnoknižni vlasnik otuđio nekretninu i predao je u samostalan posjed kupcu (pretpostavljenom vlasniku) i da postoji 45 46 Orlić, M.: Savjesnost pri sticanju nepokretnosti, Pravni život, br. 2/1980, s. 75. Čl. 55. st. 3. ZSP FBiH/RS. 164 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ vanknjižno stečeno pravo. Ovakvo zakonsko rješenje je u skladu s načelom javnosti i načelom povjerenja. Po pitanju predmeta istraživanja od strane savjesnog sticatelja, isto zakonsko rješenje sadrže i entitetski zakoni o zemljišnim knjigama. Iako to direktno ne proizilazi iz odredbi ovih zakona, njihovim tumačenjem bi se mogao izvesti zaključak da za savjesnost trećeg lica nije nužno aktivno istraživanje vanknjižnog stanja. Također, i novo zemljišnoknjižno pravo Brčko Distrikta BiH izričito ukida obavezu istraživanja vanknjižnog stanja nekretnine kao element savjesnosti.47 Novo zakonsko rješenje načela savjesnosti predstavlja bitan preokret u pogledu dosadašnje sudske prakse, jer su otklonjene brojne nedoumice u vezi sa dosadašnjim tumačenjem pojma savjesnosti, kao i načela povjerenja u zemljišne knjige. Ovako određen predmet savjesnosti će vanknjižne nosioce stvarnih prava na nekretnini dovesti u nepovoljniji položaj, s obzirom da će savjesni sticatelji stvarnih prava biti zaštićeni i u okolnostima kad nisu istraživali vanknjižno stanje nekretnine, što stvara veću mogućnost za gubitak vanknjižno stečenih prava usljed neizvršavanja upisa u zemljišnu knjigu. Vanknjižni nositelji knjižnih prava, koji do tada nisu zahtijevali upis stečenih prava, sami snose posljedice svog propuštanja i nemarnog odnosa prema svojim neupisanim pravima, zbog čega dolazi do prestanka njihovih vanknjižno stečenih prava. Neobaveznost istraživanja posjedovnog stanja nekretnine stabilizirat će zemljišnu knjigu i pravni promet nekretnina učiniti bržim i jednostavnijim. Ocjena savjesnosti sticatelja prema obavezi na istraživanje samo knjižnog, a ne i vanknjižnog stanja nekretnine, doprinijet će afirmaciji zemljišnoknjižnih načela, ali i usklađivanju posjedovnog s knjižnim stanjem nekretnina. 2. Uporedno zakonodavstvo Za potpunije shvatanje uloge i značaja načela upisa, neophodno je upoznati se sa zakonskim rješenjima u pogledu stjecanja stvarnih prava na nekretninama. Na ovom mjestu analizirat ćemo zakonsku regulativu načelo upisa i povjerenja u austrijskom, njemačkom, francuskom i talijanskom zakonodavstvu. 47 V. čl. 8. st. 3. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu Brčko Distrikta BiH („Sl. gl. BD BiH“, br. 1/00, 11/01, 1/03, 14/03, 19/07, 2/08). 165 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO 2.1. Austrijsko pravo U austrijskom pravu važi načelo kauzalne tradicije,48 što znači da se stvarna prava na nekretnini stiču uknjižbom u zemljišnu knjigu i to na osnovu punovažnog pravnog posla.49 Usvojeni princip kauzalne tradicije u austrijskom pravu imao je uticaj i na jugoslovensko pravo, s obzirom da su se pravna pravila o sticanju prava vlasništva na osnovu pravnog posla iz austrijskog OGZ primjenjivala u FNRJ, odnosno SFRJ na osnovu Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. aprila 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije.50 Uticaj austrijskog prava na naše zakonodavstvo imao je za posljedicu donošenje veoma sličnih zakonskih odredbi u ovoj oblasti, sadržanih prvo u ZOSPO, a kasnije u ZOVO. Također, i novo stvarno i zemljišnoknjižno pravo u oba bosanskohercegovačka entiteta, koje se odnosi na ovu materiju, kreirano je po uzoru na OGZ i austrijski Zakon o zemljišnim knjigama. Pravna regulativa načela upisa u našem pravu veoma je slična zakonskim odredbama OGZ i austrijskog Zakona o zemljišnim knjigama. OGZ propisuje opće načelo prema kome se vlasništvo ne može steći bez punovažnog pravnog posla o otuđenju nekretnine, što predstavlja pravni osnov sticanja (iustus titulus), i bez upisa stečenog prava vlasništva u zemljišnu knjigu, što predstavlja zakoniti način sticanja (modus aquirendi).51 OGZ propisuje i izuzetke od ovog pravila, što znači da se u određenim slučajevima,52 i bez upisa u zemljišnu knjigu, može steći pravo na nekretnini (npr. kontratabularna i ekstratabularna dosjelost).53 Isto tako, ako nekretnina 48 Orlić, M.: o. c., s. 18. U našem zakonodavstvu također se primjenjuje načelo kauzalne tradicije, što znači da se stvarna prava na nekretninom stiču uknjižbom u zemljišnu knjigu i to na temelju pravnog posla. Isto načelo važi i u nekim drugim zakonodavstvima poput hrvatskog, srbijanskog, crnogorskog, i sl. 50 V. Srzentić, N.: Povodom Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. i za vreme neprijateljske okupacije, Arhiv za pravne i društvene nauke, 7-12/1946, s. 214. 51 § 380. OGZ 52 § 1468., 1470., 1471. OGZ 53 Kod kontratabularne i ekstratabularne dosjelosti jedino je važno da je dosjeditelj određeno vrijeme, kao kvalificirani ili savjesni posjednik, efektivno posjedovao nekretninu, što znači da upis u zemljišnu knjigu nije materijalna pretpostavka za sticanje prava u ovakvim i sličnim slučajevima. U njemačkom pravu je isključena mogućnost sticanja prava vlasništva po osnovu kontratabularne dosjelosti, a sticanje po osnovu ekstratabularne dosjelosti je moguće samo kao izuzetak. Međutim, i u tom slučaju je za konačno sticanje prava vlasništva na nekretninom neophodno izvršiti upis u zemljišnu knjigu (§ 917. i 927 BGB). 49 166 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ nije upisana u zemljišne knjige, prema noveliranom OGZ, prijenos prava vlasništva se može izvršiti polaganjem odgovarajuće tabularne isprave kod suda.54 U pravnim porecima, u kojima je usvojeno načelo kauzalne tradicije, kao što su: austrijsko, hrvatsko, srbijansko, crngorsko, pa i naše zakonodavstvo, funkcija načela upisa je slabija, jer postoji mogućnost da se zbog ništavosti pravnog posla pobija uknjižba, zbog čega će savjesni sticatelji nekretnine biti sigurni tek kad se utvrdi punovažnost pravnog posla na osnovu kojega je izvršena uknjižba, odnosno kad proteknu rokovi za uspješno podizanje brisovne tužbe. Nedostatak ovog načela ogleda se u tome što slabi pravnu sigurnost u pravnom prometu nekretninama, jer daje mogućnost brisanja prava vlasništva koje je upisano u zemljišnu knjigu. U pravnim porecima u kojima je usvojeno načelo apstraktne tradicije, kao što je npr. slučaj u njemačkom zakonodavstvu, zaštita upisa i povjerenja u zemljišnu knjigu je snažnija, jer ne postoji mogućnost da se zbog ništavosti pravnog posla pobija uknjižba. U takvim slučajevima dosljednije se provodi ideja da zakon treba štititi savjesne sticatelje nekretnine koji su se pouzdali u tačnost i potpunost zemljišnoknjižnog upisa, što snažnije utiče i na proces sređivanja i ažuriranja zemljišnoknjižnog stanja. 2.2. Njemačko pravo U njemačkom pravu važi načelo apstraktne tradicije prava vlasništva (§ 873. BGB)55, što znači da se stvarna prava na nekretninom stiču upisom u zemljišnu knjigu, neovisno od pravnog posla. Upis u zemljišnu knjigu će biti valjan, bez obzira na činjenicu da li je pravni posao na osnovu kojega je izvršen takav upis bio punovažan po materijalnom pravu. U njemačkom zemljišnoknjižnom pravu određeno je da se upis u zemljišnu knjigu može 54 55 § 434. III novela OGZ. O apstraktnoj tradiciji u njemačkom pravu: Gavella et al, o. c., fus. 49, s. 441; v. Kovačević Kuštrimović, R., Lazić, M.: o. c., s. 129; Gams, A., Petrović, M.: o. c., s. 200; Spaić, V.: (1971) o. c., s. 622; Bork, R., Allgemeiner Teil des Burgerlichen Gesetzbuchs, Medicus, D., Burgerliches Recht, 15. Neubearbeitete Auflage, Koln-Berlin-Bon, Munchen, Carl Heymanus, 1991., Rn. 37, 273, 495, 697; Josipović, T.: Sustavi publiciranja prava na nekretninama kao temelj zaštite povjerenja u pravnom prometu, Zagreb, 1995., str. 39.–46., Simonetti: P.: Prijenos prava vlasništva i učinci pravnog posla o otuđenju tuđe nekretnine u građanskom pravu R. Hrvatske, FBiH i RS, Pravna misao, 5-6/06, s. 8; Stojanović, D.: „Pravo svojine“, Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, tom II, NIU Službeni list SFRJ, Beograd, 1978, s. 1167; Muslić, M.: Priručnik o zemljišno-knjižnom poslovanju sa obrascima, Savremena administracija, Beograd, 1972, s. 4. 167 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO dopustiti jedino protiv osobe koja je već upisana kao nosilac prava u pogledu koga se zahtijeva upis.56 Ovo zakonsko rješenje je važno i za nastupanje pravnih učinaka upisa u pogledu sticanja prava na nekretninama na temelju načela zaštite povjerenja. Kad je u zemljišnoj knjizi upisan stvarni nosilac knjižnog prava, ostvaruje se ujedno i pretpostavka za derivativno sticanje prava na nekretninom. Međutim, kad je u zemljišnoj knjizi kao nosilac knjižnog prava upisana osoba koja nije stvarni vlasnik nekretnine, odnosno kad se zemljišnoknjižno stanje ne podudara s vanknjižnim stanjem nekretnine, onda se ostvaruje pretpostavka za zaštitu savjesnog sticatelja,57 koji je postupao s povjerenjem u to da je knjižni nosilac prava na nekretnini ujedno i stvarni nosilac, te da je upravo on bio ovlašten i raspolagati pravom koje je u njegovu korist upisano.58 Za sticanje knjižnog prava, na temelju načela zaštite povjerenja, dovoljno je utvrditi da se upis zahtijeva protiv osobe koja je raspolagala knjižnim pravom u korist savjesnog sticatelja i koja je ujedno upisana u zemljišnoj knjizi kao nositelj tog prava.59S druge strane, vanknjižni titulari tada gube svoja neupisana prava, jer zaštita prometa i načelo povjerenja u tačnost zemljišne knjige, ima prednost.60 U tom slučaju, vanknjižni titulari mogu podnijeti samo tužbu zbog neosnovanog obogaćenja protiv onoga koji je neovlašteno raspolagao njihovim pravom i zahtijevati predaju primljenog (npr. kupovnu cijenu). U njemačkom pravu pretpostavka tačnosti djeluje samo u slučaju raspolaganja putem pravnih poslova, dok je isključena kod sticanja stvarnih prava po osnovu zakona ili upravnog akta. Također, primjena §. 891. BGB je isključena i za one situacije koje se tiču postojanja ili nepostajanja obligacionopravnih odnosa, kao što je, na primjer, ugovor o zakupu (u našem pravu stvarno pravno dejstvo ugovora o zakupu je osigurano zabilježbom te pravne činjenice).61 Naime, zaštitu javnog povjerenja uživa i ono lice koje je izdejstvovalo predbilježbu, jer prijedlog za upis predbilježbe predstavlja 56 V. § 39. Zakona o zemljišnim knjigama – Grundbuchordnung. U §. 891. BGB se propisuje: “Ako je u zemljišnoj knjizi upisano neko pravo za nekoga, tada se pretpostavlja da mu to pravo pripada. U slučaju kad je u zemljišnoj knjizi neko upisano pravo izbrisano, pretpostavlja se da to pravo ne postoji”. 58 Ova pretpostavka ima za posljedicu prebacivanje tereta dokazivanja na onoga koji takav upis ne priznaje kao tačan, da osporava i dokazuje suprotno. Pri tome, dovoljno je da dokaže nepostojanje osnova iz kojeg upisano lice svoje pravo izvodi (v. Wolf: M.: Sachenrecht 14. ergänzte und Auflage, C.H.Beck, Verlagbsbuchhandlung, München, 1997, s. 207). 59 Baur, F.: Lehrbuch des Sachenrechts, München, 1978., s. 133-140. 60 Wolf: M.: o. c., s. 208. 61 §. 571. BGB. 57 168 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ raspolaganje nekretninom.62 Trenutak mjerodavan za dobru vjeru jeste vrijeme upisa predbilježbe, odnosno vrijeme podnošenja prijedloga za upis. U njemačkoj pravnoj teoriji preovladava shvatanje da je sticatelj savjestan čak i onda ako je njegovo neznanje posljedica grube nepažnje, odnosno ukoliko sticatelj prilikom pribavljanja nekog prava na nekretninom nije poklonio toliko pažnje ispitivanju tačnosti zemljišne knjige koliko se očekuje od iole pažljivog čovjeka u pravnom prometu. Za sprečavanje savjesnog sticanja prava na nekretnine pored grube nepažnje nije dovoljna ni sumnja ili nehat. Tako će sticatelj biti savjestan čak i u slučaju kad je sumnjao u tačnost zemljišnoknjižnih podataka u pogledu nekretnine koju pribavlja ili iz nehata nije znao za postojanje takvih činjenica.63 Sticatelj je nesavjestan samo ukoliko je znao za netačnost zemljišne knjige, što znači da nesavjesnost u pogledu vanknjižnog stanja ne može uticati na sticanje knjižnog prava. Ako je sticalac znao da se nekretnina nalazi u posjedu nekog drugog lica, a ne u posjedu otuđioca (zemljišno-knjižnog vlasnika), dakle ako je bio nesavjestan u pogledu vanknjižnog stanja to neće uticati na sticanje knjižnog prava. Ovakvo zakonsko rješenje u njemačkom pravu je zanimljivo u usporedbi s rješenjem ovog pitanja u našem zakonodavstvu. Prema ZSP savjesnost se zahtijeva u pogledu upoznavanja knjižnog i nepoznavanja vanknjižnog stanja nekretnine. Uslov nepoznavanja vanknjižnog stanja je ispunjen ako sticatelj nije znao, niti je prema okolnostima mogao znati da je zemljišnoknjižno stanje netačno ili nepotpuno, što znači da je za postojanje savjesnosti dovoljno da sticatelj nije znao da je upisani zemljišnoknjižni vlasnik otuđio nekretninu i predao je u samostalan posjed kupcu. Međutim, u njemačkom pravu savjesnost u pogledu vanknjižnog stanja nekretnine je apsolutno irelevantna, s obzirom da nesavjesnost u pogledu vanknjižnog stanja ne može uticati na sticanje knjižnog prava.64 2.3. Francusko pravo Za razliku od njemačkog, austrijskog i našeg zakonodavstva (koja spadaju u grupu zemalja u kojima se primjenjuje zemljišnoknjižni sistem publiciranja prava na nekretninama, prema kojem se vanjska vidljivostpublicitet stvarnih prava ostvaruje upisivanjem nekretnina i prava na njima u 62 §. 893. BGB. Baur, F.: o. c., s. 145. 64 Baur, F.: o. c., s. 145. 63 169 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO zemljišne knjige), francusko pravo je tipičan predstavnik tzv. sistema transkripcija i inskripcija,65 u kojem se prava na nekretninama publiciraju u posebnim za te svrhe uspostavljenim javnim registrima (libres fonciers).66 Za francuski sistem publiciranja stvarnih prava na nekretninama je prije svega karakteristično to da registar vodi poseban organ u okviru Ministarstva finansija koji se zove čuvar hipoteka (conservateur des hypothèques).67 Nakon reforme izvršene Dekretom 04. januara 1955. g. uloga ovih čuvara je proširena, tako da oni danas kontrolišu formalnu ispravnost svih dokumenata koji se podnose na publikovanje.68 Ono što ipak predstavlja najvažnije obilježje sistema transkripcija i inskripcija jeste što upis nije pretpostavka sticanja stvarnog prava na nekretninama,69 nego ima samo deklarativno značenje.70 Upisom se 65 Pod uticajem francuskog sistema, oblikovan je i sistem evidencije u Italiji, Belgiji, Holandiji, Španiji, Portugalu, Rumuniji, Bugarskoj i nekim drugim pravnim sistemima (v. Josipović, T.: (1995) o. c., s. 459; Rašović, Z.: o. c., s. 539) Iako su pravni sistemi registracije nekretnina u zemljama Latinske Amerike bili pod uticajem francuskog sistema, na njih je posebno uticao Građanski zakonik Čilea iz 1855. godine, originalan kodeks zasnovan na doktrini rimskog prava ( v. Krstić: o. c, s. 35). 66 Tako Gams u svom „O snovi stvarnog prava“, iz 1956. godine, navodi da je francuski sistem publiciranja prava na nekretninama samo zbirka ovjerenih ugovora i drugih isprava o prenosu prava na nekretninama“ (s. 125.). 67 Orlić, M.: o. c., s. 17. 68 Publicitet je proširen i obuhvata sve pravne poslove među živima kojima se prenose stvarna prava na nepokretnostima (čak i ona koja se ne mogu staviti pod hipoteku, kao i ugovori o zakupu sa rokom od 18 godina i duže). Također, transcripcija (prijepis) akata se vrši i kad je riječ o promjenama u pravu svojine za slučaj smrti kao i za ugovore o diobi. 69 Ugovorni princip stjecanja stvarnih prava je izazvao velike rasprave nakon donošenja i tokom noveliranja Cc (1904). Jedan broj autora je tvrdio da je ugovorni princip rješenje rimskog prava, dok su drugi bili skloniji stanovištu da je za njegovu pojavu zaslužno staro francusko običajno pravo (v. Kovačević Kuštrimović, R., Lazić, M.: Stvarno pravo, Niš, 2006, s. 130-132; Gams, A., Petrović, M.: Osnovi stvarnog prava, Naučna knjiga, 1980, s. 201-202).“Francusko pravo je ostalo dosljedno principu da se svojina (vlasništvo) prenosi samim ugovorom, pa se otuda postavilo pravilo da se svojina između stranaka prenosi po osnovu ugovora, ali da prema trećim licima ugovor ne proizvodi dejstvo prijenosa svojine sve dok se ne izvrši transkripcija u javnim knjigama, te od tog momenta transkripcije pribavilac postaje vlasnik nepokretnosti prema svim licima. Francuski sistem je usvojen i u italijanskom pravu na šta ukazuje čl. 1376. Italijanskog građanskog zakonika. Šire o ugovornom principu stjecanja stvarnih prava v. O. Stanković – M. Orlić: o. c., s. 73; Stojanović, D.: Stvarno pravo, sedmo izmenjeno i dopunjeno izdanje, NIU Službeni list SFRJ, Beograd, 1987, s. 191-192. Premda francusko pravo razlikuje te odnose, sistem nije pouzdan, jer omogućava nesklad između stvarnog stanja i stanja u javnim knjigama, zato jer se u te knjige ne prepisuju svi pravni poslovi koji nastaju na nekretninama, nego samo imena vlasnika s opisom same nekretnine. Zbog nepotpunosti sistema, država nije mogla preuzeti ni odgovornost za tačnost javnih knjiga (v. Bukošek: M.: Zemljiška knjiga od začetka do danes, Članki in razprave, Arhiv 28 (2005), št. 2. s. 188) 70 Francuski registri nekretnina (registres fonciers) uređeni su po sistemu personalnih folija, što znači da se listovi vode prema imenu vlasnika, a ne po nepokretnostima (kao što je slučaj u sistemu realnih folija). Sistem personalnih folija je manje pogodan za evidenciju, jer greške kod upisa imena mogu prouzrokovati i velike poteškoće u pronalaženju nepokretnosti u registru. Uredba od 1955. godine 170 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ samo publiciraju prava, čime se ostvaruje njihovo apsolutno djelovanje prema svim trećim osobama,71 što je od posebne važnosti za zaštitu neupisanih prava od djelovanja pravnih učinaka zaštite povjerenja u istinitost i potpunost. To znači da pravni posao o prenosu prava vlasništva na nekretnini s prodavca na kupca ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo prema trećim licima, odnosno da tek od izvršenog upisa u javnu knjigu kupac postaje vlasnik u odnosu na treća lica. Međutim, i nakon izvršenog upisa u javnu knjigu ne nastaje pretpostavka tačnosti upisanih podataka, pa se i ne pruža zaštita savjesnom sticatelju koji se pouzdao u to da pravo pripada osobi u čiju je korist ono upisano u javnoj knjizi, ako upisani nosilac nije stvarni vlasnik.72 Stoga se u francuskom pravu skoro bez izuzetka primjenjuje pravilo da niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što sam ima. Izuzetak postoji samo u slučaju višestruke prodaje iste nekretnine.73 Može se zaključiti da upis proizvodi iste pravne posljedice u pogledu djelovanja stečenog prava prema svim trećim osobama kao što je to slučaj i u našem zakonodavstvu, bez obzira što u francuskom pravu upis nije materijalna pretpostavka sticanja prava na nekretninom. Provedeni upis nekog prava u javnoj knjizi ne predstavlja dokaz postojanja tog prava, ali je bitna činjenica prilikom rješavanja sudskih sporova koji mogu nastati između lica koja svoja prava izvode od istog prethodnika.74 Važno je podsjetiti da je upis u zemljišnu knjigu u jugoslovenskoj sudskoj praksi, u pogledu sticanja stvarnih prava na nekretninama, imao sličan tretman kao i u francuskom pravu, s obzirom da je upis proizvodio konstitutivno dejstvo samo u slučajevima kad su se stvarna prava sticala na osnovu pravnog posla. U svim ostalim slučajevima upis je, kao i u francuskom pravu, imao samo deklarativno dejstvo. Otuda i ne čudi postojeći nesklad između stvarnog stanja i stanja u javnim knjigama u francuskom zakonodavstvu što je, također, posljedica neizvršavanja upisa u javnim knjigama. zadržava sistem personalnih folija, ali uporedo sa njima uvodi i evidenciju po parcelama (fichier immobilier) O tome: O. Stanković, O.: Orlić, M.: o. c., s. 316., Stojanović, D.: Ugovorna hipoteka u francuskom i njemačkom pravu, Pravni život, br. 11-12/91, s. 1446. 71 Međutim, postoji i veći broj prava koja djeluju prema trećim licima i bez transkripcije (v. Josipović, T.: (1995) o. c., s. 467 i 470). 72 Josipović, T.: (1995) o. c., s. 468. 73 Josipović, T.: Zemljišnoknjižno pravo, Informator, Zagreb, 2001, s. 61-62. 74 Josipović, T.: (2001) o. c., s. 67. 171 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO ZAKLJUČAK Unazad više decenija u pravnom sistemu bivše SFRJ i BiH zemljišna knjiga ne odražava istinito i potpuno stanje nekretnina, obzirom da u velikom broju slučajeva upisana osoba nije stvarni vlasnik nekretnine. Nesklad između knjižnog i posjedovnog stanja nekretnina nije se mogao popraviti ni donošenjem Zakona o katastru i premjeru nekretnina 1984. godine, koji je još uvijek važeći zakonski tekst na prostoru FBiH. Reforma zemljišnoknjižnog prava započeta je donošenjem entitetskih zakona o zemljišnim knjigama, koji propisuju konstitutivno dejstvo upisa, osim u slučaju nasljeđivanja. Osnovni nedostatak Zakona o vlasničko pravnim odnosima je u tome što je upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu pretpostavka za sticanje prava vlasništva i ostalih stvarnih prava samo kad se ona stiču na osnovu pravnog posla. Entitetski zakoni o stvarnim pravima nisu u potpunosti napustili ovaj koncept sticanja prava na nekretninama, obzirom da dopuštaju sticanja prava na nekretninama i bez upisa u zemljišnu knjigu, što je bila pozicija i ranijeg stvarnog prava. Ovakvo zakonsko rješenje dodatno destabilizira zemljišnu knjigu, obzirom da za neke načine sticanja prava na nekretnini ne postoji obaveza upisa u zemljišnu knjigu. Međutim, entitetski zakoni o zemljišnim knjigama propisuju da se stvarna prava na nekretnini stiču isključivo upisom u zemljišnu knjigu, osim u slučaju nasljeđivanja. Polazeći od toga da materijalne pretpostavke za sticanje knjižnih prava propisuje uglavnom Zakon o vlasničkopravnim odnosima, odnosno Zakon o stvarnim pravima, a da Zakon o zemljišnim knjigama propisuje novu definiciju načela upisa, potrebno je odrediti odnos između ova dva materijalna propisa. Smatramo da se radi o odnosu općeg i posebnog zakona, pri čemu je Zakon o zemljišnim knjigama lex specialis. Zbog toga je pravilo o konstitutivnosti upisa samo prilikom sticanja na osnovu pravnog posla derogirano donošenjem novih entitetskih zakona o zemljišnim knjigama, prema kojima je upis materijalnopravna pretpostavka kod svake vrste sticanja prava vlasništva na nekretnini, osim u slučaju nasljeđivanja, gdje upis ima deklarativno dejstvo. Ukoliko bi se u praksi dosljedno primjenjivale odredbe Zakona o zemljišnim knjigama, znatno bi se smanjila mogućnost vanknjižnog sticanja stvarnih prava, što bi doprinijelo usklađivanju zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina. Moglo bi se zaključiti da to i jeste osnovna intencija tvorca zemljišnoknjižnog prava, pa je nužno u narednom periodu izvršiti 172 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ usklađivanje odredbi stvarnog i zemljišnoknjižnog prava, odnosno izvršiti izmjene i dopune entitetskih zakona o stvarnim pravima, obzirom da je Zakon o vlasničko pravnim odnosima važeći zakonski tekst na prostoru FBiH tek do 28. februara 2014. godine. U procesu stabilizacije zemljišne knjige vrlo je značajna suradnja načela upisa i načela povjerenja. Do stupanja na snagu Zakona o zemljišnim knjigama sudska praksa je negirala mogućnost savjesnog sticanja prava vlasništva na nekretnini na temelju načela povjerenja. Ovakav stav zasnivan je na tome da se na osnovu pravnog posla ne može steći pravo vlasništva na nekretnini od nevlasnika. Razlozi za ovakvo postupanje su nekonzistentna i neusklađena zakonska regulativa, koja je negirala značaj načela upisa i načela povjerenja. Dodatni razlog jeste i nesređeno zemljišnoknjižno stanje, zbog čega su vanknjižni vlasnici nekretnine bili zaštićeni u vlasničkim sporovima ove vrste. U sukobu prava između knjižnog i vanknjižnog vlasnika prednost se davala vanknjižnom vlasniku nekretnine koji ima jači pravni osnov sticanja po materijalnom pravu, što je dodatno doprinosilo razilaženju knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnine, jer su vanknjižni vlasnici bili zaštićeni i pored toga što nisu izvršavali upis stečenog prava vlasništva u zemljišnu knjigu. Stupanjem na snagu novih entitetskih zakona o zemljišnim knjigama napušta se dugogodišnja sudska praksa, što ne treba negativno cijeniti. Od vanknjižnih nosilaca stvarnih prava na nekretninama zahtijeva se odgovorniji odnos prema stečenim pravima pod prijetnjom njihovog gubitka uslijed djelovanja pravnih učinaka načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige. Zakon štiti savjesno sticanje trećih osoba, te sankcioniše propust uknjižbe vanknjižno stečenih prava od strane njihovih nosilaca. Na ovakav način doprinosi se afirmaciji zemljišnoknjižnih načela, što će generirati usklađivanje zemljišnoknjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina. U pravnim porecima u kojima je usvojeno načelo apstraktne tradicije, kao što je slučaj u njemačkom zakonodavstvu, zaštita upisa i povjerenja u zemljišnu knjigu je snažnija, jer ne postoji mogućnost da se zbog ništavosti pravnog posla pobija uknjižba. U takvim slučajevima dosljednije se provodi ideja da zakon treba štititi savjesne sticatelje nekretnine koji su se pouzdali u tačnost i potpunost zemljišnoknjižnog upisa, što snažnije utiče i na proces sređivanja i ažuriranja zemljišnoknjižnog stanja. U njemačkoj pravnoj teoriji preovladava shvatanje da je sticatelj savjestan čak i onda ako je njegovo neznanje o posjedovnom stanju nekretnine posljedica grube nepažnje. Prema entitetskim zakonima o stvarnim pravima za sticanje stvarnih prava na 173 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO temelju načela povjerenja zahtijeva se da sticalac bude savjestan u trenutku sklapanja ugovora i podnošenja zahtjeva za upis. Ovaj uslov je ispunjen ako je sticalac izvršio uvid u stanje zemljišne knjige, na što ga obavezuje načelo javnosti, te ako nije znao da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara vanknjižnom stanju nekretnine. Od savjesnog sticaoca se zahtijeva da istraži samo knjižno stanje, dok se u pogledu vanknjižnog stanja nekretnine zahtijeva njegovo nepoznavanje. To znači da je za postojanje savjesnosti dovoljno da sticalac nije znao da je upisani zemljišnoknjižni vlasnik otuđio nekretninu i predao je u samostalan posjed kupcu (pretpostavljenom vlasniku) i da postoji vanknjižno stečeno pravo. Ovakvo zakonsko rješenje je u skladu s načelom javnosti i načelom povjerenja. Po pitanju predmeta istraživanja od strane savjesnog sticaoca isto zakonsko rješenje sadrže i entitetski zakoni o zemljišnim knjigama. Iako to direktno ne proizilazi iz odredbi ovih zakona, njihovim tumačenjem bi se mogao izvesti zaključak da za savjesnost trećeg lica nije nužno aktivno istraživanje vanknjižnog stanja. Ovako određen predmet savjesnosti će vanknjižne nosioce stvarnih prava na nekretnini dovesti u nepovoljniji položaj, obzirom da će savjesni sticaoci stvarnih prava biti zaštićeni i u okolnostima kad nisu istraživali vanknjižno stanje nekretnine, što stvara veću mogućnost za gubitak vanknjižno stečenih prava uslijed neizvršavanja upisa u zemljišnu knjigu. Vanknjižni nositelji knjižnih prava, koji do tada nisu zahtijevali upis stečenih prava, sami snose posljedice svog propuštanja i nemarnog odnosa prema svojim neupisanim pravima, zbog čega dolazi do prestanka njihovih vanknjižno stečenih prava. Neobaveznost istraživanja posjedovnog stanja nekretnine stabilizirat će zemljišnu knjigu i pravni promet nekretnina učiniti bržim i jednostavnijim. Iako zakonska definicija načela savjesnosti ne afirmiše u potpunosti sadržaj načela upisa i načela povjerenja, kao što je to slučaj u njemačkom zakonodavstvu, za očekivati je da će zbog ovako određenog predmeta istraživanja savjesnih sticaoca vanknjižni nosioci prava na nekretninama imati odgovorniji odnos prema svojim neupisanim pravima, što bi trebalo doprinijeti usklađivanju zemljišno knjižnog i posjedovnog stanja nekretnina. 174 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ LITERATURA Babić, I., Medić, D., Hašić, E., Povlakić, M., Velić, L.: Komentar zakona o stvarnim pravima RS, Privredna štampa, Sarajevo, 2001. Baur, F.: Lehrbuch des Sachenrechts, München, 1978. Benakio, Đ.: Nehomogenost doktrine u Jugoslaviji, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, br. 3-4/2002. Bukošek, M.: Zemljiška knjiga od začetka do danes, Članki in razprave, Arhiv 28 (2005), št. 2. Dragičević, O., Mihajlović, D., Ponjavić, M., I. Đugum, I.: Razvoj tehničkih standarda za kreiranje podataka za zemljišno-informacioni sistem BiH“, izvještaj br. 3, april 2006. Gams, A., Petrović, M.: Osnovi stvarnog prava, Naučna knjiga, 1980. Gavella, N., Josipović, T., Gliha, I., Belaj, V., Stipković, Z.: Stvarno pravo, Informator Zagreb, 1998. Gavella, N.: Je li nasljednik nosilac subjektivnog građanskog? Zbornik PFZ, 32 (3-4) 1982. Georgijevski, S.: Jedinstvena evidencija nekretnina i prava na nekretninama, Jedinstvena evidencija nekretnina i prava na nekretninama, Pravni život, 1112/91. vol. 41. Josipović, T.: Načelo publiciteta, načelo povjerenja i vindikacijsko načelo, Zb. PFZ, 45 (4-5), 1995. Josipović, T.: Property Law Reform in Croatia, in: Jessel-Holst, C, Kulms, R, Trunk, A (ed.), Private Law in Eastern Europe, Autonomous Developments or Legal Transplants? Materialien zum ausländischen und internationalen Privatrecht 50), Mohr Siebeck, Tübingen, 2010. Josipović, T.: Sustavi publiciranja prava na nekretninama kao temelj zaštite povjerenja u pravnom prometu, Zagreb, 1995. Josipović, T.: Zemljišnoknjižno pravo, Informator, Zagreb, 2001. 175 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO Knežević, D., Plakalović, B.: Građansko pravo, Izdanje beogradske Trgovačke komore, Beograd, 1940. Kontrec, D.: Osnivanje, (obnova) zemljišnih knjiga-rad katastarskog i zemljišnoknjižnog povjerenstva, Zb. Prav. fak. Sveuč. Rij. (1991) v. 29, br. 1, 2008. Košutić, M.: Tumač k zakonu o zemljišnim knjigama, Zagreb, 1931. Kovačević Kuštrimović, R., Lazić, M.: Stvarno pravo, Niš, 2006. Krstić: Đ.: Evidencija prava na nepokretnostima, Institut za uporedno pravo, Beograd, 1972. Matić, D., Đoković, T.: Zemljišno-knjižni postupak, (Iz predgovora: D. Hiber), Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 1998. Medić, V., Fanton, I., Roić, M.: Katastar i zemljišna knjiga-skripta, Geodetski Fakultet u Zagrebu, Zagreb, 1999. Mulabdić, S.: Sticanje prava vlasništva na nekretninom polazeći od načela povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige, Pravna misao, br. 7 – 8, Sarajevo, 2007. Mulabdić, S.: Stjecanje prava vlasništva dosjelošću s posebnim osvrtom na rješenja Zakona o zemljišnim knjigama, Pravna misao, br. 7 – 8. Muslić, M.: Priručnik o zemljišno-knjižnom poslovanju sa obrascima, Savremena administracija, Beograd, 1972. Orlić, M.: Savjesnost pri sticanju nepokretnosti, Pravni život, br. 2/1980. Orlić, M.:Uvođenje i obnavljanje zemljišnih knjiga, Pravni život, br. 12/2000. Povlakić, M.: Načelo upisa i stjecanje prava vlasništva na nekretninama prema novom zemljišnoknjižnom i stvarnom pravu u BiH, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, Pravni fakultet, Sarajevo, 2010. Povlakić, M.: Novo zemljišnoknjižno pravo u BiH, Pravni savjetnik, Sarajevo, 2003. 176 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Povlakić, M.: Transformacija stvarnog prava u BiH, Pravni fakultet u Sarajevu, Sarajevo, 2009. Rašović, Z.: Stvarno pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Podgorici, Podgorica, 2008. Rašović: Z.: Komentar Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, Podgorica, 2007. Roić, M.: Vizija budućih katastarskih sustava, u: Kaufmann, J., Steudler, D., Cadastre 2014, Kuhn Druck AG, CH-8212 Neuhausen am Rheinfall, Švicarska, 1998. Semjan, M.: Glose o zemljišnim knjigama, turskim defterima i tajama, “Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu“, 1953. Simonetti: P.: Prijenos prava vlasništva i učinci pravnog posla o otuđenju tuđe nekretnine u građanskom pravu R. Hrvatske, FBiH i RS, Pravna misao, 5-6/06. Simonović, D.: Reafirmacija zemljišnih knjiga, Pravni život, br. 10/98. Spaić, V.: Građansko pravo-opšti dio i stvarno pravo, Pravni fakultet u Sarajevu, 1971. Spaić, V.: Zemljišno-knjižni sistem u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka, Istorijsko-pravni zbornik, Sarajevo 1950. Srzentić, N.: Povodom Zakona o nevažnosti pravnih propisa donetih pre 6. aprila 1941. i za vreme neprijateljske okupacije, Arhiv za pravne i društvene nauke, 7-12/1946. Stamenković, D.: Priručnik za upise u zemljišnu knjigu i katastar nepokretnosti, Savremena administracija, Beograd, 1991. Stanković, O., Orlić, M.: Stvarno pravo, deveto neizmenjeno izdanje, Nomos, Beograd, 1996. Stojanović, D., Pop-Georgiev, D.: Komentar Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, Službeni list SFRJ, Beograd, s. 1983. 177 �Hamid Mutapčić, Alaudin Brkić : ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO Stojanović, D.: „Pravo svojine“, Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, tom II, NIU Službeni list SFRJ, Beograd, 1978. Stojanović, D.: Stvarno pravo, sedmo izmenjeno i dopunjeno izdanje, NIU Službeni list SFRJ, Beograd, 1987. Stojanović, D.: Ugovorna hipoteka u francuskom i njemačkom pravu, Pravni život, br. 11-12/91. Vasiljević-Taranovski, F.: Enciklopedija prava, Beograd, 2003. Vedriš: M.: Osnove imovinskog prava, drugo izdanje, Zagreb, 1976. Velić: I.: Novi premjer i uspostava katastra nekretnina, ZIPS, februar/2008. Vizner, B.: Da li univerzalnom cesijom nastaje i zakonska cesija, Pravni život, br. 11/1977. Vizner, B.: Komentar Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, Zagreb, 1980. Wolf: M.: Sachenrecht 14. ergänzte Verlagbsbuchhandlung, München, 1997. und Auflage, C.H.Beck, Legislativa Zakon o zemljišnim knjigama („Sl. novine Kraljevine Jugoslavije“, br. 146 – LIII od 1. jula 1930. godine i br. 281 XC od 1. decembra 1931. Zakon za premer, katastar i zapišuvanje na pravata na nedvižnoslite (“Služben vesnik na SRM“. br. 27/86). Zakon o premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima (“Sl. Gl. SRS“, br. 17/88). Zakon o državnom premeru, katastru i upisima prava na nepokretnostima („Sl. l. CG“, br. 55/2000). Zakon o vlasničko pravnim odnosima („Sl. nov. FBiH“, br. 6/98, 29/03). 178 �ZBORNIK RADOVA - Međunarodna naučna konferencija „Javni i privatni aspekti nužnih pravnih reformi u BiH: Koliko daleko možemo ići?“ Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima SFRJ („SI. l. SFRJ“, br. 6/1980.). Zakon o registru zemljišta i prava na zemljištu Brčko Distrikta BiH („Sl. gl. BD BiH“, br. 1/00, 11/01, 1/03, 14/03, 19/07, 2/08). Zakon o zemljišnim knjigama u FBiH (“Sl. nov. F BiH, br. 19/03“) i RS (Sl. gl. RS, br. 67/03). Zakon o premjeru i katastru nekretnina (“Sl. l. SR BiH“, br. 22/84). 179 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3060 Title A name given to the resource ODNOS NORMATIVNOG I STVARNOG STANJA UPISA PRAVA NA NEKRETNINAMA U ZEMLJIŠNU KNJIGU U BOSNI I HERCEGOVINI, S OSVRTOM NA UPOREDNO ZAKONODAVSTVO Author Author MUTAPČIĆ, Hamid BRKIĆ, Alaudin Abstract A summary of the resource. Zadnjih nekoliko decenija stanje zemljišnih knjiga u Bosni i Hercegovini je netačno i nepotpuno, s obzirom da postoji veliki nesklad između knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina. Upravo ova okolnost zahtijeva sveobuhvatnu reformu zemljišnoknjižnog prava, a naročito u pogledu izmjena i dopuna zakonskih rješenja koja nisu u dovoljnoj mjeri afirmisala načelo upisa i njegovo konstitutivno dejstvo. U radu je izvršena analiza ovakvih zakonskih rješenja, detektirani su nedostaci koji generiraju nesklad između knjižnog i vanknjižnog stanja nekretnina, te su prezentirani prijedlozi de lege ferenda u cilju stvaranja zakonskih pretpostavki za stabilnu i efikasnu zemljišnu knjigu. S ciljem potpunijeg razumijevanja ovog problema, te uloge, značaja i uticaja načela upisa na sređivanje i ažuriranje zemljišnoknjižnog stanja nekretnina, izvršena je analiza ovog načela u njemačkom, austrijskom, francuskom i italijanskom pravu. Ključne riječi: Načelo upisa, Načelo savjesnosti, Uknjižba, Načelo povjerenja u tačnost zemljišne knjige, Načelo povjerenja u potpunost zemljišne knjige Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/c2947703f93659a4da0173fc1dd71675.docx 63804af1d97a792bea05e2092bf47572 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/8212b8c311d546cb9af375c66a75e266.docx 63804af1d97a792bea05e2092bf47572 Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3066 Title A name given to the resource ODNOS PRAVA I PRAVDE KAO BITNA PRETPOSTAVKA RAZVOJA USTAVNOSTI Author Author ĆUPURDIJA, Milorad Abstract A summary of the resource. Upitno je da li prisilnim osiguranjem provedbe norme nastaje i održava se društveni odnos koji je zasnovan na određenom aksiološkom sustavu. Naime, poznato da prema jednom od temeljnih postulata pravne države moć pravne države ne proizlazi iz njenog represivnog aparata, iako on ima važnu ulogu u funkcioniranju pravne države, već njena moć proizlazi iz sposobnosti države da uređuje pravni poredak. Pri tome se misli na funkcioniranje pravnog poretka u oba njegova elementa, pravnom sustavu (normativnom dijelu) i ponašanju ljudi (faktičnom dijelu) prema pozitivno pravnim normama. Dakle, temeljno je pitanje: da li je utvrđena norma zasnovana na humanističkom vrijednosnom sustavu, odnosno da li počiva na pravednosti. Pri tome, moramo biti svjesni činjenice da se utvrđenim pravnim odnosom mora izvršiti distribucija ili redistribucija društvene moći, utjecaja i položaja subjekata prava i da se pri tome mora „zadirati“ u prava koja su stečena od strane neke društvene grupe ili pojedinca i ista prava dodjeljivati drugim skupinama ili pojedincima. Tijekom takvih društvenih procesa teško je analizirati njihovu pravednost. Slijedom toga, zaključujemo kako je pravednost prava nezamisliva bez postojanja opće pravne vrijednosti, odnosno općeg dogmatskog načela ustavnosti i zakonitosti. Ustavnost i zakonitost kao kohezivna snaga strukture prava postavlja se na taj način kao kriterij pravednosti prava. Intencija je autora da na donekle jasan, pregledan i razumljiv način prezentira odnos između pojmova prava i pravednosti, odnosno da se problematizira hipotetički okvir o korelaciji pravednosti i prava u kontekstu razvoja ustavnosti. Ključne riječi: pravo, pravednost, pravičnost, ustavnost i zakonitost Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/898fda141b48dc7890fade1528f706ec.docx ef022b911623442f861a8048b5e1db55 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/e30b9a9a54d404064a91b26350d3b61d.pdf 0f956f636dee2aaf74f8a6a0aab59328 PDF Text Text Autori: (1) Prof. dr. Izudin Hasanović; (2) Enis Latić, MA Institucije: (1) Pravni fakultet, Univerzitet u Tuzli; (2) Ministarstvo odbrane BiH E-mail: izudin.hasanovic@untz.ba; latic.enis@gmail.com ODNOSI EU I NATO SAVEZA U OBLASTI SIGURNOSNE I ODBRAMBENE POLITIKE Sažetak Odnosi EU i NATO saveza, oslikani kroz evropsku Zajedničku vanjsku sigurnosnu i odbrambenu politiku i ugovore koji su na snazi između ove dvije organizacije, prikazuju jedno novo razdoblje kooperativnosti i saradnje. EU, kao organizacija sui generis, postala je novi sigurnosni faktor, koji u konačnici, sa NATO savezom i njegovim resursima, čini osovinu euro-atlanske i globalne sigurnosti. Najkonkretniji i najtješnji odnosi saradnje izraţeni su kroz Berlin Plus ugovor, koji suštinski potvrđuje činjenicu da EU i NATO imaju jedinstven, ako ne i jedan oruţani aparat, unatoč evropskom razvoju vlastitih kapaciteta. Berlin Plus sporazum oţivotvoruje Zajedničku evropsku sigurnosnu i odbrambenu politiku, a prvi outputi takve politike ogledaju se u provođenju operacije Konkordija i Althea (EUFOR BiH), te uspostavljanju NATO HQ Sarajevo. U kontekstu Bosne i Hercegovine, kao pretendenta za članstvo u obje organizacije, ovakav pristup Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike EU koji se provodi putem NATO resursa, ne treba stavljati dilemu ili zabludu da je ovakva politika EU nešto različito i autonomno od NATO saveza, ili pak da je ovakav evropski pristup alternativa za NATO. Ulaskom u EU, i/ili NATO, Bosna i Hercegovina istovremeno postaje dio jedinstvene sigurnosne kulture, interesa i kapaciteta. Ovaj rad prikazat će odnose EU i NATO saveza u kontekstu globalnih sigurnosnih i zajedničkih politika, te implikacije takvih konstalacija na Bosnu i Hercegovinu, kao drţavu opredijeljenu za članstvo u euro-atlanske integracije. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, EU, NATO, Sigurnost, Sigurnosni ugovori, Sigurnosna i odbrambena politika �1. Uvod Evropska Unija i NATO savez najznačajni su faktori odrţavanja i jačanja sigurnosti i stabilnosti na tlu Evrope. Odnos NATO alijanse i evropskih integracija kroz period od njihovog nastanka do danas imao je različite oblike. Moţe se ustvrditi da je sve do početka 21. Stoljeća odnos ove dvije nadnacionalne organizacije bio daleko od oficijelnog. Različiti zapadnoevropski integrativni oblici su do kraja devedesetih godina prošlog vijeka djelovali samo kao svojevrsna veza između NATO-a i evropskih zemalja koje su ţeljele snaţniji evropski identitet na polju sigurnosti i odbrane. Krah evropskih nastojanja da prvo spriječe, a zatim zaustave sukobe na Balkanu, otvorio je novo poglavlje u promišljanjima, aki i konkretnim akcijama na preuzimanju jače uloge i odgovornosti u sferi sigurnosti od strane zapadnoevropskih zemalja, ističući saradnju sa NATO savezom kao krucijalnu. Stoga je EU razvila zajedničku sigurnosnu i odbrambenu politiku, koja sadrţi operativne elemente za poduzimanje aktivnosti iz domena sigurnosti i odbrane. NATO i EU dijele zajedničke strategijske interese i vrijednosti. Obije organizacije djelujući zajedno ka istim strateškim ciljevima aktivni su akteri sigurnosti i stabilnosti na tlu Evrope. Novo strategijsko okruţenje i izazovi zahtijevaju blisku saradnju i povjerenje između NATO i EU. EU je danas kao i ranije esencijalni partner NATO saveza. Ove institucije imaju zajedničko članstvo i mehanizme koordinacije. Međutim evropska zajednička spoljna sigurnosna i odbrambena politika, još uvijek nije u potpunosti izašla iz nacionalne suverene sfere pojedinih drţava. Stoga su evidentni problemi u načinima definisanja i pogledima na strategijske ciljeve koje poduzima NATO i/ili EU. Ovaj rad će prikazati genezu razvoja odnosa između EU i NATO, sa osvrtom na problematiku međusobnog djelovanja i načina prevazilaţenja iste. 2. Evropska sigurnosna i obrambena politika Evropska sigurnosna i odbrambena politika (ESOP - European Security and Defence Policy), koja je vojna i civilna operativnu komponenta Zajedničke vanjske i sigurnosne politike, (ZVSP - Common Foreign and Security Policy), danas, u uslovima stalnih i neočekivanih sigurnosnih izazova, jeste jedno veoma dinamično polje djelovanja. Obzirom da se umnogome tiče pitanja suvereniteta drţava, ideja i oblik ZVSP dugo vremena nije artikulisan u stvarnu akciju. Prvi pojavni oblici uspostavljanja zajedničke sigurnosti u Evropi naziru se na Vestfalskom (1648.) i Utrechtskom mirovnom kongresu (1712.), nakon čega su drţave na tlu Evrope, u cilju vlastitih interesa sigurnosti, zasnivala putem načela ravnoteţe snaga. Geneza moderne zajedničke zapadnoevropske odbrane proteţe se u daleku 1948. godinu, kada su Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske (dalje u tekstu: Ujedinjeno Kraljevstvo), Francuska, Nizozemska, Belgija i Luksemburg potpisale Briselski ugovor koji je pored saradnje na ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju, pretpostavljao i elemente kolektivne samoodbrane. Međutim, činjenica je da je kolektiviziranju sigurnosnih pitanja, predhodio jedan sporazum, nastao na temeljima straha od mogućeg ponovnog nekontrolisanog vojnog jačanja Njemačke. Taj sporazum, Ugovor iz Dunkerque-a, sklopljen između Francuske i Velike Britanije o vojnoj pomoći u slučaju napada na jednu od njih, iz 1947.godine, predviđao je uspostavljanje učinkovitih mehanizama za suprotstavljanje eventualnim prijetnjama po mir i sigurnost na tlu Evrope, a čiji bi izvor mogla biti Njemačka. „Potpisan 04. marta 1947.godine, Anglo-Francuski Ugovor o Savezu i Međusobnoj Pomoći, poznatiji kao Dankerški ugovor, sastojao se od bilateralnog ugovora za pruţanje, svakoj od potpisnica, sve moguće vojne i druge podrške i pomoći, i bio je posebno usmjeren i ograničen na svaki budući njemački revanšizam.“i Suprotno od Dankerškog ugovora, na Briselski ugovor se gledalo kao na odgovor na Sovjetsko prisustvo i utjecaj. Briselski ugovor (1948.), stvorio je organizaciju čiji su ciljevi između ostalog bili pruţanje međusobne pomoći u slučaju agresije, te promovisanje evropskog zajedništva. Zemlje okupljene oko Briselskog ugovora iz 1948., su povećavale broj svojih članica, ali usljed osnivanja i djelovanja Sjevernoatlantskog saveza (NATO-a 1949.), nikada nisu imale veću ulogu na polju odbrane i sigurnosti. Usljed straha nastalog razvojem komunističkog bloka, stvaranje sopstvenih bezbjednosnih snaga van struktura NATO-a nije bilo moguće.ii Zemlje zapadne Evrope, shodno svojoj ulozi u takvoj konstalaciji Sally Rohan, The Western European Union, British Politics and Society, Routledge, New York and London, 2014, p.16. http://ccvo.bos.rs/pdf/2.%20Od%20spoljne%20politike%20ka%20zajedni%C3%84%C2%8Dkoj%20odbrani.pdf , pristupljeno novembra 2015. i ii �odnosa, poduzimale su niz određenih zadataka, a koji su uglavnom bili vezani za poslijeratne dogovore o mjerama i postupcima kontrole naoruţanja/razoruţanja na tlu zapadne Evrope. Dakle moţe se ustvrditi da su tokom 50-tih godina XX stoljeća pitanja odbrane bila van okvira evropske integracije, a obzirom da su ista podrazumijevala određene nadnacionalne institute, drţave zapadne Evrope, nisu imale jaku političku volju da otvaraju ovo pitanje. Također, zemlje članice briselskog ugovora iz 1948. Prepustile su svoje vojne strukture NATO paktu, u cilju izbjegavanja dupliranja funkcija. Međutim, vrijedan paţnje je bio francuski prijedlog iz 1950.godine, za osnivanje tzv. „evropske vojske“ u sastavu Evropske odbrambene zajednice (European Defense Community – EDC) , u čiji sastav bi ušla i Zapadna Njemačka i Italija. Ovakvu strukturu bi kontrolisao Evropski ministar odbrane, a isti bio bi odgovoran Vijeću ministara.iii Iako je potpisan od svih šest članica tadašnje Evropske zajednice za ugalj i čelik, uslijed neratificiranja od strane francuske skupštine (1954), ovakav projekat ostao je mrtvo slovo na papiru. Na Londonskoj konferenciji (1954.), koja se bavila pitanjima proisteklim uslijed sovjetskog prisustva na tlu zapadne Evrope, je odlučeno da se Savezna Republika Njemačka i Italija pozovu u članstvo Zapadne unije. Pariški ugovor iz 1954. godine, sprovodi u djelo odluke Londonske Konferencije, dopunjavajući Briselski sporazum, čime se stvara Zapadnoevropska unija (ZEU, Western European Union – WEU).iv Ovakav ugovor, koji se često označavao kao „konsolidovani Briselski ugovor“, navodi da će se WEU osloniti na odgovarajuće vojne autoritete NATO-a u povodu informacija i savjeta o vojnim pitanjima. Francuski predsjednik Republike De Gaulle je 1961. godine, predloţio ugovor o osnivanju samostalne evropske političke organizacije, nezavisne od NATO saveza i SAD, sa svojom odbrambenom politikom i vlastitim jedinstvenim vojnim kapacitetima. Ovaj prijedlog nije naišao na veće interesovanje zapadnoevropskih drţava. Međudrţavni sistem usaglašavanja o pitanjima vanjske i sigurnosne politike provodio se kroz program tzv. Evropske političke saradnje, čija ideja je nastala 1970. godine, a za koju se smatra da je preteča sadašnje Zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Usvojen je niz odluka, ali je ipak zadrţan primat NATOa, kao garanta sigurnosti u Evropi. Na sastanku u Rimu, 1984. godine usvojena je deklaracija sa ciljem utvrđivanja evropskog odbrambenog identiteta, te je ustanovljena potreba da se kordinira i harmonizuje odbrambena politika drţava članica, međutim ova inicijativa nije rezultirala preuzimanjem zadataka koje je izvršavao NATO.v Sporazum između SAD-a i tadašnjeg SSSR-a iz 1987. godine o relokaciji nuklearnog arsenala srednjeg dometa, animira Ministarsko vijeće Zapadnoevropske Unije da usvaji Platformu o evropskim sigurnosnim interesima, (Haška platforma). Haška platforma predviđa smjernice za jedan sveobuhvatan pristup evropskim integracijama, koji obuhvata i pitanja zajedničke sigurnosti i odbrane. Njome je naznačeno da će „Izgradnja integrisane Evrope ostati nepotpuna sve dotle dok ne uključi sigurnost i odbranu“, također je izraţena odlučnost ministara za jačanjem evropskog stuba Alijanse“.vi Tokom „Golfske krize“ (1987., 1988.), zemlje članice Zapadnoevropske unije, prepoznale su problem minskih polja u Persijskom Zaljevu, te su poduzele prvu zajedničku evropsku akciju pod nazivom „Operation Cleansweep“, koja je u smislu zaraćenih strana imala neutralan karakter. Ova operacija poduzeta je u skladu sa čl.VIII (3) izmijenjenog Briselskog Sporazuma.vii Tokom navedenog rata, zapadnoevropske zemlje uspostavile su mehanizam koordinacije, u cilju provođenja UN Rezolucije br. 661, da bi na Ministarskom sastanku u Parizu (21.08.1990.), bila naglašena potreba za koordinacijom bila WEU today, WEU Secretariat- General, Brussels, Belgium, 2000, p., 39. U okviru Pariškog ugovora potpisana su četiri protokola. Prvi protokol je sadrţavao dopune Briselskog ugovora. Drugi protokol se odnosio na formiranje vojnih snaga ZEU. Treći protokol je uređivao problematiku naoruţavanja. Četvrtim protokolom je osnovana Agencija za kontrolu naoruţavanja. v Lopandić, Duško, Janjević, Milutin (ur.), Ugovor o Europskoj uniji – od Rima do Mastrihta, Međunarodna politika, Pravni fakultet, Fakultet političkih nauka, Beograd, 1995., p. 47. vi WEU today, op.cit., pp. 41-42. vii "Na zahtjev bilo koje od Visoke Ugovorne strane Vijeće će odmah biti sazvano kako bi ih se omogućilo konzultirati u povodu bilo koje situaciju koja moţe predstavljati prijetnju miru, bez obzira na područje u kojem ta prijetnja treba nastati, ili dovesti u opasnost ekonomsku stabilnost"., čl. VI (3) Izmijenjenog Briselskog Ugovora iii iv �proširena na druge zemlje u regiji, te na SAD. Budući zapadnoevropski iskorak na polju sigurnosnoodbrambenih pitanja, izraţen je kroz Mastrihtsku deklaraciju iz decembra 1991. godine. Ova deklaracija predviđa razvoj odbrambene komponente Zapadnoevropskih zemalja, i pruţa poziv svim drţavama članicama (NATO i neNATO) na pridruţivanje.viii Mastrihtska deklaracija konkretizovana je putem operativnih zadataka usvojenih juna 1992. godine u Petersburgu (Bonn). Tzv. „Petersburški zadaci“ definišu polje djelovanja zemalja Zapadnoevropske Unije u pogledu sigurnosnog spektra: humanitarni i zadaci spasavanja, zadaci očuvanja mira, borbeni zadaci u upravljanju krizama, uključujući uspostavu mira; dogovoreno je formiranje i jačanje zajedničkih vojnih snaga, te uspostavljena ćelija za planiranje (Planning Cell), iniciranje uspostavljanja saradnje sa drţavama srednje i istočne Evrope. Ugovorom iz Mastrihta 1992. godine Evropska unija svoju Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku vidi kao svoj treći stub, sa uvjerenjem da ona moţe iznjedriti zajedničku odbranu. Zaključci o stvaranju Zajedničke evropske odbrambene politike (Common Evropean Defence Policy – CEDP)ix, objavljeni su na Ministarskoj konferenciji u Noordwijku, u novembru 1994. godine, a novembra 1995. godine, Vijeće ministara je na konferenciji u Madridu objavilo dokument „Evropska sigurnost - Zajednički koncept 27 ZEU zemalja“. Čl. J. 7. Ugovora o Evropskoj uniji (u Maastricht 1991), stvorena je Zajednička vanjska i sigurnosna politika sa involviranim pitanjima odbrambene i vojne sigurnosti, koje su predstavljale komponentu političkog polja djelovanja. Radi se o velikom preokretu, jer su do tada pitanja vezana za evropsku vojnu sigurnost bila uglavnom pod okriljem NATO-a.x Međutim historijski sporazum koji Evropskoj Uniji otvara put ka stvaranju zajedničke odbrambene politike jeste sporazum iz Saint Malo-a (1998.). Ovaj sporazum naglasio je da sigurnost Evrope i dalje provodi NATO, dok evropski saveznici u isto vrijeme jačaju institucionalne i operativne mehanizme za zajedničko vojno djelovanje u operacijama, kao što su očuvanje mira, u kojima NATO alijansa, kao cjelina nije uključena.xi Neuspjeh EU politike u povodu sprječavanja i zaustavljanja sukoba na tlu bivše SFRJ, rezultirao je time da su drţave članice učvrstile svoju međusobnu saradnju pri provođenju vanjske i sigurnosne politike (Ugovor iz Amsterdama 1997.).xii Tada je ustanovljena i funkcija Visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku.xiii WEU today, op.cit., p. 44. „U odnosu na Evropsku političku saradnju (EPS), Zajednička Vanjska Sigurnosna Politika predstavlja značajan napredak u najmanje tri točke: prvo, pokriva sva područja vanjske politike i politike sigurnosti, uključujući i “zaključnu definiciju zajedničke obrambene politike”, nadalje nalaţe da se drţave članice “pobrinu za usuglašenost svojih nacionalnih politika sa zajedničkim stajalištima” te na posljetku utemeljuje novi pravni instrument, zajedničko djelovanje, te dopušta mobilizaciju financijskih sredstava Unije“, u Vodič kroz Europsku Sigurnosnu i Odbrambenu Politiku, Francusko predstavništvo pri političkom i sigurnosnom odboru EU, 2008., p.7. x Spomenutim člankom Ugovora WEU se uvodi kao integralni dio razvoja Unije, ali ne kao alternativa NATO savezu, nego više kao njegova dopuna, što je bilo postavljeno kao uvjet od strane drţava koje su bile naklonjene SAD. Drţave kao što su Irska i Danska bile su zaštićene odredbama da mogu biti izuzete iz ove vrste suradnje, dok je drugim drţavama ostavljena mogućnost da tješnje surađuju u okviru WEU ili NATO, u mjeri u kojoj ta suradnja nije u suprotnosti sa usvojenim načelima i principima. Ovakva nova uloga WEU otvorila je nova pitanja u svezi s obranom i sigurnošću, jer je novo proširenje Unije 1995. godine u članstvo uvrstilo i Austriju, Švedsku i Finsku, koje su po svojem tradicionalnom opredjeljenju neutralne i nemaju namjeru da se učlanjuju u vojne saveze. S druge strane, odluka da WEU treba postati i obrambena komponenta EU bila je u određenom sukobu s prethodnim opredjeljenjem o njenoj ulozi europskog stupa NATO-a, što je u narednim godinama stvorilo nerazumijevanje o stvarnim opredjeljenjima izgradnje i ostvarivnja europske sigurnosti i ulogama različitih aktera, u Saša Šegvić, Frano Belohradsky: Sigurnosno-obrambena politika EU, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45, 2/2008., pp . 359.-376 xi U tu svrhu, Unija mora imati kapacitete za autonomno djelovanje, potpomognute uvjerljivim vojnim snagama, sredstvimakoje će se koristiti, i spremnost da se koriste , kako bi se odgovorilo na međunarodne krize., čl.2. Zajedničke deklaracije o Evropskoj Odbrani, St.Malo, 04.12.1998. xii Amsterdamskim ugovorom (2. oktobra 1997., stupio je na snagu 1. Maja 1999.) intenzivirana je evropska integracija proklamacijom načela slobode, demokracije i poštovanja ljudskih prava u Evropskoj uniji. xiii Visoki predstavnik je bio ovlašten da vodi politički dijalog sa trećim drţavama, a na raspolaganje mu je stavljena i posebnagrupa saradnika za planiranje vanjske politike Unije (Policy Planning and Early Warning Unit), koja je ovim Ugovorom bila osnovana. Po svojoj funkciji Visoki predstavnik je ujedno vršio i duţnost generalnog sekretara Vijeća EU, Treaty of Amsterdam Amending the Treaty on European Union, the Treaties Establishing the European Communities and Related Acts, November 1997.,dostupno na: http:/www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/dat/amsterdam.htlm, pristupljeno: novembra 2015. viii ix �Samit u Kelnu (1999.), je također značajan u povodu zajedničke spoljne i sigurnosne politike, jer je isti utvrdio konsenzus oko neophodnosti da EU razvije vlastite odbrambene i vojne kapacitete.xiv Pretpostavljeno je uspostavljanje posebnog Političko-vojnog komiteta, Vojnog komiteta EU i Vojnog štaba. Na samitu u Helsinkiju (decembar 1999), je odlučeno da se na osnovu Helsinškog vodećeg cilja do 2003. godine formiraju Evropske snage za brzu intervenciju (ERRF), čija snaga bi bila između 50 000 - 60 000 vojnika, sa misijom provođenja zadataka proisteklih Peterburškom deklaracijom iz 1992. godine. Ugovorom EU iz Nice (2000.)xv, izvršena je opercionalizacija odredbi vezanih za Zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, dok je prvi puta predstavljena i definisana vlastita evropska strategija sigurnosti na sastanku Vijeća Evrope u Briselu (2003.). Ugovorom iz Nice koji je stupio na snagu u februaru 2003. godine, definitivno su političke nadleţnosti vezane za oblast odbrane situirane u EU – potpunim apsorbiranjem od strane EU. Potvrđene su i ranije odluke o formiranju Političkog i sigurnosnog komiteta (Political and Security Committee) i Vojnog komiteta, a formirani su i Vojni štab za planiranje vjeţbi i kriznih aktivnosti i Komitet za civilne aspekte upravljanja krizama.xvi Tokom 2004. godine, nakon terorističkih napada u Madridu, usvojen je Koncept stvaranja borbenih grupa EU i novi Glavni ciljevi do 2010. godine. Također, u 2004. godini uspostavljena je evropska obrambena agencija (EDA), sa zadacima razvoja odbrambenih kapaciteta Unije, unapređenja saradnje između drţava članica u naoruţanju, jačanja tehnološko-industrijske baze evropske odbrane i stvaranje zajedničkog evropskog trţišta vojne opreme, unapređenja istraţivanja i tehnologija u oblasti odbrane. 2.1. Lisabonski ugovor i zajednička sigurnosna i odbrambena politika U Lisabonskom Ugovoru o Europskoj uniji, u dijelu 2. Posebnih odredbi o Zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, popisane su odredbe o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici. Okvir za Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike, kako je navedeno je Ugovorom o Evropskoj uniji. Članom 41. određuje se finansiranje ove politike, a sama politika je pobliţe opisana u članovima 42. do 46., u poglavlju 2. odjeljku 2. glave V. („Odredbe o zajedničkoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici”), kao i u protokolima 1., 10. i 11. i izjavama 13. i 14. Mjestoi uloga Evropskog parlamenta u Zajedničkoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici definisana je članom 36. Ugovora. Članom 42., (1.) ponavlja se konstatacija da je zajednička sigurnosna i odbrambena politika sastavni dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike, te se utvrđuje da se ona moţe provoditi civilnim i vojnim sredstvima i izvan Unije. Misije izvan Unije mogu se provoditi samo za potrebe očuvanja mira, sprječavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih nacija, a sredstva potrebna za ostvarenje tih ciljeva osiguravaju drţave članice. Prema Lisabonskom ugovoru:xvii - uvodi se „klauzulu uzajamne odbrane“. (ako jedna od zemalja članica EU napadnuta, druge članice Unije su joj obavezne ukazati pomoć). - uvodi "klauzulu solidarnosti". (to znači da Unija i sve njene članice moraju pruţiti svaku pomoć onoj članici koja je pogođena ljudski izazvanom ili prirodnom katastrofom ili je na udaru terorističkog napada). - proširuje potencijale Unije u pogledu borbe protiv terorizma, sprečavanja konflikta, uspostavljanje stabilizacije nakon konflikata, itd. - uvodi se „stalnu, struktuirana saradnja“ za sve zemlje koje su se obavezale da će uzeti učešće u glavnim evropskim vojnim programima i da će slati EU svoje borbene jedinice koja su na raspolaganju za hitno djelovanje Međutim, Lisabonski Ugovor govori da navedene klauzule nemju uticaj na nacionalne politike odbrane drţava članica, njihovu neutralnost ili pripadanje savezima, a ujedno i potvrđuje da je NATO osnova kolektivne sigurnosti njegovih članica. U pogledu odlučivanja o Zajedničkoj Vanjskoj i Sigurnosnoj politici, Lisabonski ugovor predvidio je sljedeće mehanizme:xviii House of Commons, Defence Committee, The Future of NATO and European defence, Nine report of Session 2007-08, p. 15 Treaty of Nice. The Treaty on European Union, The Treaties Establishing the European Communities and Certain Related Acts, dostupno na:http:/www.europa.eu.int/eur-lex/en/treaties/dat/nice_treaty_en.pdf., pristupljeno: novembra 2015 xvi Turčinović Filip, Pravo Evropske unije, Megatrend univerzitet primjenjenih nauka,, 2005, Beograd, p., 102. xvii Vodič kroz Lisabonski Ugovor, British Ambassy Sarajevo, sa., p.21. xviii Ibid. xiv xv �- Uvodi četvrti izuzetak od pravila jednoglasnosti u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici. Zemlje članice će sada moći odlučivati o prijedlozima koje im predoči Visoki predstavnik – samoinicijativno ili u sprezi sa Komisijom, kvalificiranom većinom glasova. - Obuhvata odredbu koja omogućavaju zemljama članicama da prošire upotrebu glasanja kvalificiranom većinom u pitanjima zajedničke vanjske i sigurnosne politike – tzv. „passerelle‟ odredba – ali ipak samo na temelju jednoglasnosti zemalja članica u Evropskom vijeću. - Odredba o „konstruktivnoj suzdrţanosti“ (koja je uvedena Ugovorom iz Amsterdama) je zadrţana i u Lisabonskom ugovoru. Ova procedura omogućava zemljama članicama da se suzdrţe od glasanja, a da pri tom ne blokiraju proces jednoglasnog glasanja o odlukama iz domena zajedničke vanjske i sigurnosne politike, omogućavajući time realizaciju akcija koje podrţava većina zemalja članica. Novi mehanizmi koje Lisabonski ugovor uvodi u polje zajedničke sigurnosane i odbrambene politike, jesu svojevrstan pomak u shvatanju EU i njene uloge na internacionalnom polju. Međutim, moţe se uočiti nekoliko mogućih problema u interpretaciji odredbi ugovora. Naime, praktična primjena ugovornih odredbi u potpunosti ovisi o volji drţava članica. Mada je Lisabonski ugovor izmijenio stubovsku strukturu, odbrambena politika se ipak zadrţala u tzv. međuvladinom domenu, što ima implicitne posljedice na nepostojanje jedinstvenog glasa/stava na internacionalnom planu. To za posljedicu moţe imati nastavak postojanja zajedničkih politika samo na papiru, bez praktične operacionalizacije. 3. Oružane snage EU Integracije na tlu Evrope, koje su se odvijale na zajedničkim ekonomskim i političkim ciljevima, nisu se kretala istom brzinom i entuzijazmom kada su u pitanju vojni i odbrambeni aspekti. Najveći uzrok tome jeste prisustvo NATO saveza, koji je skoro u potpunosti bio nadleţan za pitanja odbrane i sigurnosti zemalja članica zapadnoevropskih integracija. Evropske zemlje svoju ulogu u polju odbrane i sigurnosti, afirmišu tokom 1999.godine, kada EU na sebe preuzima procese upravljanja krizama i preveniranje sukoba. U tom smislu vojni kapaciteti EU bi imali ulogu dopune NATO snagama u slučaju eventualnog rata. Značajnu ulogu u stvaranju oruţane sastavnice EU, imale bi vojne formacije, koje bi djelovale izvan svojuh nacionalnih snaga i bile pod komandom i kontrolom EU. Prvi koraci na ovakvom planu su učinjeni francusko-njemačkom inicijativom, koja je rezurtirala formiranjem Eurokorpusa 1992. godine, (EUROCORPS).xix Eurokorpus je bio potčinjen Zajedničkom komitetu, kojega su činila po dva predstavnika zemalja članica, a odluke su se donosile jednoglasno. Angaţovanje Eurokorpusa bilo je predviđeno i u okviru UN, EU, NATO i OESC vođenim operacijama. Polja angaţovanja Eurokorpusa su: misije humanitarne pomoći i podrška stanovništvu; uspostavljanje i odrţavanje mira pod okriljm UN ili OESC-ea; učešće u borbenim misijama u smislu odbrane saveznika u skladu sa čl. 5. Sjevernoatlantskog ugovora.xx U slučaju potrebe, pored vlastitih snaga Eurokorpus je moţe staviti pod svoju komandu i snage (veličine kopnene divizije) koje bi mu za posebne operacije mogle pretpočiniti zemlje koje nisu članice. Ovo participiranje snaga van Eurokorpusa poznato je kao „Koncept 5 + x “.xxi Relacije NATO-EUROCORPS definisane su tokom 1993. godine, putem sporazuma sa Vrhovnim savezničkim Komandantom NATO za Evropu, kojim su definisane potencijalne Francusko-njemačko odbrambeno Vijeće je osnovano 1989. godine, nakon čega je osnovana i Francusko-njemačka brigada koja je postala operativna 1991. godine. Dio te saradnje, u koju su namjeravali uključiti i još neke druge drţave članice EZ, rezultirao je i formiranjem Eurokorpusa, koji je osnovan u La Rochelle-u maja 1992., da bi u junu iste godine, bila formirana i Komanda Eurokorpusa u Strasburu. Vidi više u:Eurocorps ,BasicDocument,Internet,www.eurocorps.org/site/index/phlp?language=en&content=basic_doc. xx Prva misija Eurokorpusa bila je 28. 01. 1998. godine, gdje je snagama SFOR-a u BiH participiralo 470 njegovih pripadnika, druga misija Eurokorpusa započela je u januaru 2000. godine nakon što mu je NATO povjerio zapovijedanje nad snagama KFOR-a na Kosovu, pod UN RezolucijoM 1244. xxi General Leo van den Bosch, The Eurocorps-Model of Multinational Force for Europe and the Atlantic Alliance, Internet, http:/www.forumbalticum.ee/inglise/konv7/bosch_i.htm xix �misije u okviru NATO, i određene komandne regulative između NATO Komandanta i Komandanta Eurokorpusa u miru.xxii Krajem 1999. godine članice Eurokorpusa su donijele odluku da Eurokorpus transformišu u Korpus za brzo reagovanje (Rapid Reactio Corps), koji bi bio istovremeno na raspolaganje i EU i NATO savezu. Samit u Helsinkiju (1999) donio je zaključke da osim što snage EU trebaju biti osposobljene i opremljene za izvršavanje „Petersburških zadataka“, da te snage moraju raspolagati potrebnim komandnim, obavještajnim, logističkim i drugim kapacitetima. Članice EU su se sloţile da je potrebno formirati nova politička i vojna tijela u okviru Europskog Vijeća, koja bi EU pruţala političko i strategijsko upravljanje operacijama.xxiii Evropske Ţandarmerijske snage osnovane su ugovorom 17. 09. 2004. godine u Noordviku u Nizozemskoj. Njihova snaga je oko 800 pripadnika, i to su policijske snage za brzo posredovanje, spremne za 30-dnevnu aktivnost. Njihova rezervna komponenta čini oko 2300 ljudi. Evropska ţandarmerija je operativna jedinica koja je stavljena na raspolaganje EU, sa mogućnošću angaţovanja u okviru drugih međunarodnih organizacija (NATO, UN, OSCE), ali i ad hoc koalicijama pri provođenju humanitarnih ili mirovnih operacija. Njeni zadaci su: odrţavanje javnog reda i mira; javna sigurnost; istraţivanje kriminala; prikupljanje i upotreba informacija itd. Komandna struktura Europske ţandarmerije izvedena je tako da moţe biti i pod vojnom i pod civilnom komandom i kontrolom. Obzirom na njen vojno-policijski karakter, ova ţandarmerija moţe da zamijeni vojne jedinice u mirovnim operacijama. Sjedište Evropske Ţandarmerije je u Vicenzi. 4. EU-NATO odnosi Tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, sve je više bilo izvjesno da će zapadnoevropske zemlje prihvatati puno veću odgovornost za sigurnost, tim prije što je sve veći broj drţava članica EU uvidio potrebu da se razviju kapaciteti za vojno djelovanje u uslovima kada NATO savez nije angaţovan. Januara 2001. godine intezivira se saradnja NATO i elemenata već uspostavljene Evropske zajedničke sigurnosne i odbrambene politike, tako da, Generalni sekretar NATO-a i EU-a izmijenjuju sluţbena pisma radi utvrđivanja obima saradnje i oblika „konsultacija i saradnje za pitanja od zajedničkog interesa povodom sigurnosti, odbrane i upravljanja kriznim situacijama“. Time su propisana i utvrđena dva obavezna sastanka EU i NATO ministara vanjskih poslova, i minimalno tri sastanka na tromjesečnoj bazi na nivou ambasadora Sjevernoatlanskog Vijeća i Političkog sigurnosnog odbora (NAC-PSC sastanci).xxiv Također ustanovljeni su sastanci Vojnog vijeća (2 puta u tromjesečju), dok bi sastanci potčinjenih odbora bili redovno sazivani. Pariški samit iz 2002. godine, NATO je potvrdio predanost jačanju saradnje NATO i EU. Deklaracija NATO-EU o evropskoj spoljnoj i odbrambenoj politici (Prag, 16. 12. 2002. godine) , je ponovo potvrdila EU pristup kapacitetima planiranja NATO-a za provođenje vlastitih vojnih operacijama, te je ponovio sljedeća politička načela strateškog partnerstva:xxv Odnosi se zasnivaju na principima obostranog uvaţavanja i specifi čnosti dviju organizacija, kao i na odluci da Eurokorpus prihvati procedure NATO saveza radi omogućavanja brţeg uklapanja i operabilnosti u strukture ovog Saveza u slučajevima kad su snage Eurokorpusa potčinje NATO komandi. xxiii Komitet za političko-sigurnosna pitanja (The Political and Security Commitee), čine ga nacionalni predstvnici ranga veleposlanika; Vojni komitet (The Military Commitee), čine ga načelnici vrhovnih komandi; Vojni štab (The Military Staff), čine ga vojna lica koje su u radu odgovorne za praćenje sigurnosne situacije, za pruţanje pomoći u strategijskom planiranju i odrţavanje veze s nacionalnim i multinacionalnim vojnim štabovima. xxiv Već 30. maja 2001. godine, u Budimpešti, na marginama ministarskog sastanka NAC (North Atlantic Council) došlo je i do prvog formalnog sastanka ministara spoljnih poslova drţava članica NATO i EU. Tek 5. februara 2001. godine, ovaj sastanak odrţava se u punom kapacitetu, ali drţave članice EU, Malta i Kipar, ne učestvuju na zajedničkim sastancima Političkosigurnosnog komiteta i NAC-a, kad se na njima raspravlja o povjerljivim temama i dokumentima iz okvira djelovanja NATO-a, a što je posljedica protivljenja R Turske. xxv Nova strategija usvojena na NATO Samitu u Pragu mogla bi da predstavlja okosnicu obnove saradnje svih partnera u borbi protiv terorizma i širenja sredstava za masovno uništavanje, definisanih kao najveći izazovi 21. vijeka. Sve drţave članice su se tada sloţile da će učestvovati u borbi protiv terorizma kao i da će preduzeti niz novih mjera za zaštitu trupa NATO-a i teritorije Alijanse od mogućih raketnih napada ili prijetnje korišenja oruţja za masovno uništavanje. U: Sofija Siriški, EU i NATO reforma transatlanskog partnerstva, MP 2, 2003, pp., 186-202. xxii �- učinkovite konsultacije; jednakost i duţno poštovanje odlučivanja autonomija u EU i NATO-u; poštivanje interesa članica EU-a i NATO-a poštivanje načela Povelje Ujedinjenih nacija; koherentan, transparentan i međusobno poduprt razvoj zahtjeva zajednički vojnih sposobnosti obije organizacije. Promjena koncepta odbrane teritorije u koncept mirovnih operacija (upotreba kapaciteta na velikim udaljenostima), napuštanje koncepta naoruţanog naroda (obligatorno sluţenje vojnog roka), dovodi do promjene sigurnosti u smislu nove sigurnosne kulture. Sve su ovo novi zahtjevi stavljeni pred snage EU, koje imaju obavezu djelovati u okviru NATO-a. „U EU, 1.700.000 ljudi nosi vojnu uniformi, ali je od njih samo 170.000 vojnika sposobnih za borbene zadatke, dok je opet od njih, svega 40.000–50.000 vrhunski spremno za delikatne operacije koje podrazumevaju Peteburški zadaci. S druge strane, NATO snage za reagovanje sačinjene su prvenstveno od evropskih trupa. Otuda se jasno vidi da obije ove inicijative imaju samo jedan izvor snaga kojima se od evropskih vojski popunjavaju i NATO snage za reagovanje i borbene grupe EU.“xxvi U deklaraciji NATO-EU o Evropskoj sigurnosnoj i odbrambenoj politici, iz decembra 2002. godine, dvije su organizacije „pozdravile strateško partnerstvo između EU-a i NATO na polju upravljanja krizama, utemeljeno na zajedničkim vrijednostima, nedjeljivosti naše sigurnosti i odlučnosti u borbi s izazovima novog stoljeća.“ Ovo je vaţan momenat u definiranju pravaca djelovanja u odnosima NATO i EU. Ova deklaracija potvrđuje da je NATO ključ kolektivne odbrane članica, te da jačanje evropske uloge doprinosi vitalnosti Alijanse. Deklaracija naznačava šest načela ka kojima se zasnivaju strateški odnosi EU i NATO: partnerstvo; međusobne konsultacije, dijalog, saradnja i transparentnost; poštovanje interesa drţava članica EU i NATO; poštovanje principa Povelje Ujedinjenih naroda, kao i usaglašen, jasan i međusobno podsticajan razvoj vojnih sposobnosti zajedničkih objema organizacijama. Praktična saradnja i djelovanje NATO i EU, u polju kriznog menadţmenta jeste set sporazuma poznatiji kao „Berlin plus sporazum“. 4.1. Berlin plus sporazum Sporazum su potpisali visoki predstavnik EU Havijer Solana i generalni sekretar Alijanse, Dţordţ Robertson 17. marta 2003. godine. Međutim njegova operacionalizacija bila je zaustavljena skoro 3 godine uslijed Tursko-Grčkih odnosa po pitanju obima uticaja članica NATO, koje nisu istovremeno članice EU na proces donošenja odluka vezanih za EU vojne operacije. Najznačajnija pitanja Berlin plus ugovora su: omogućavanje pristupa EU operativnom planiranju NATO-a; korištenje NATO vojnih kapaciteta i potencijala u operacijama pod vođstvom EU; korištenje Vrhovne komande savezničkih snaga u Evropi – SHAPE (Supreme Headquarters Allied Powers Europe) za operacije pod vođstvom EU. Navedeni segment propisuje da se zamjenik vrhovnog komandanta savezničkih snaga u Evropi – DSACEUR moţe staviti na raspolaganje EU, kao glavni komandant neke operacije EU, a koja se izvodi u okviru Berlin-plus aranţmana; prilagođavanje sistema planiranja dbrane NATO, tako da snage budu na raspolaganju i za potrebe operacija pod vođstvom EU. U skladu sa Berlin plus Ugovorom, NATO je tokom 2005. godine uspostavio stalni tim za vezu u okviru Vojnog štaba EU, dok je 2006. godine, EU uspostavila ćeliju za planiranje u SHAPE-u. Ova dva elementa NATO-a i EU, imaju zadatak da osiguraju neometanu saradnju i komunikaciju na polju vojne saradnje između EU i NATO. Prva vojne operacija nastala na Berlin Plus aranţmanu bila je operacija Konkordija (Concordia) u Makedoniji, od 31. marta do 15. decembra 2003. godine, koja je naslijedila NATO-vođenu operaciju Saveznička harmonija (Allied xxvi Srđan Gligorijević, Bezbedonosna saradnja EU i NATO, Evroatlanska bezbednost, Evroatlanska revija sa., sn., sl. �Harmony).xxvii Međutim, najveći vojni izazov za operaciju pod Berlin Plus ugovorom jeste misija EUFORa u BiH, pod nazivom Altea, koja je nslijeđena NATO misija SFOR-a iz decembra 2004.godine.xxviii 5. Novi strateški koncept NATO i EU NATO lideri su usvojili Novi strateški koncept u novembru 2010. godine u Lisabonu, sa ciljem redefinisanja uloge NATO-a u skladu sa novim sigurnosnim prijetnjama 21.stoljeća. Preambula ovog dokumenta ističe da će NATO nastaviti da igra jedinstvenu i krucijalnu ulogu u osiguravanju kolektivne odbrane i sigurnosti. Strateški koncept će voditi u sljedeću etapu evolucije NATO-a, kako bi nastavio da bude efikasan u promenjenom svijetu, protiv novih prijetnji, sa novim sposobnostima i novim partnerima.xxix Time se podrazumijeva da je EU jedinstven i vaţan partner za NATO. Ove dvije nadnacionalne organizacije dijele većinu svojih članova, a sve članice obije organizacije dijele zajedničke vrijednosti. NATO prepoznaje vaţnost jače i sposobnije odbrambene politike EU, i pozdravlja se stupanje Lisabonskog ugovora na snagu, koji će osigurati okvir za jačanje kapaciteta EU da odgovori na zajedničke bezbednosne izazove.xxx Članice NATO-a koji nisu članice EU čine značajan doprinos ovim naporima (...) za strateško partnerstvo između EU i NATO njihovo učešće je ključno. NATO i EU mogu i treba da imaju komplementarne i uzajamno jačajuće uloge u odrţavanju međunarodnog mira i sigurnosti. U tom cilju NATO će da jača strateško partnerstvo sa EU u duhu uzajamne otvorenosti, transparentnosti, komplementarnosti i poštovanje autonomije i institucionalnog integriteta obije organizacije.xxxi Novi strateški koncept, priznaje autonomiju EU na polju sigurnosne i odbrambene politike Vrijednosti i prijetnje koje tretiraju strateški dokumenti EU i NATO su komplemenatrne, a razlike su samo vidljive u postupcinma upravljanja novonastalim prijetnjama i rizicima, što je objašnjivo obzirom da je NATO vojni savez, dok EU nije. Ukoliko i dođe do takvog preklapanja, postavlja se pitanje oblika budućeg zajedničkog djelovanja na svakom konkretnom slučaju. Ostaju mogućnosti da se djeluje koordinacijski ili subordinacijski kako predviđa Berlin Plus sporazum. To će i opredijeliti buduće kompleksne odnose EU i NATO, u smislu eventualnog rivalstva ili partnerstva. Ono na šta treba takođe obratiti paţnju jeste nepotrebno dupliranje struktura u ove dve organizacije. Prisutna je i polemika oko uspostavljanja borbenih grupa (Battle group) 2004. godine i njihove interoperabilnosti i kompatibilnosti sa NATO, te da li se radi o dupliranju snaga i zadataka sa NATO snagama za brzi odgovor (NATO Response Forces-NRF). Moţe se sa sigurnošću ustvrditi da su NATO i EU nerazdvojni partneri, i da su neophodni za očuvanja sigurnosti EU. Ono što je moguće postaviti kao pitanje jeste unapređenje njihove saradnje, na političkom nivou. 6. Zaključak Evidentno je da NATO i EU prolaze kroz svojevrsne preobraţaje nastale uslijed dinamike različitih odnosa na svjetskoj sceni. I kako je bivši generalni sekretar NATO Jap de Hop Shefer, kazao sigurnosno okruţenje u 21. vijeku zahtijeva nov kvalitet u odnosima NATO i EU. To se uveliko potvrđuje nedavnom izjavom Jens Stoltenberg-a, sadašnjeg Generalnog sekretara NATO-a (26 Nov. 2015.) daje realnost da je knjiga-pravila evropske sigurnosti je zastarjela, da se mora modernizirati shodno današnjoj stvarnosti uz ponovno uključivanje Rusije.U današnjici koja je suočena sa nizom političkih i sigurnosnih izazova, definitivno postoji mjesto za NATO i EU sigurnosne kapacitete. Dalji razvoj Evropske sigurnosne i odbrambene politike će samo obogatiti i ojačati NATO sa jedne strane, dok će sa druge strane EU učiniti kredibilnim faktorom. Nejednaki identiteti NATO-a i odbrambene politike EU, kao njene sigurnosne komponente ukazuju nam na njihove eventualne buduće uloge na sceni internacionalne sigurnosti. Eksplicitna podjela posla između EU i NATO, ukazivala bi na razlike moći u korist NATO-a, tim prije što je NATO vojno-politički a EU još uvijek više političko-ekonomski savez, tako da bi u opertivnom smislu sigurnosni sektor EU bio NATO-v servis a ne partner. Time se pred EU postavlja pitanje uloge koju ona ţeli da ima na međunarodnom planu u smislu globalnog sigurnosnog aktera. Obzirom da članice EU Konkordiju je zamijenila EU policijska misija Proksima (Proxima). Misija EUFOR Altea ustanovljena je Rezolucijom Vijeća Sigurnosti UN-a 1575, od 22. Novembra 2004. godine, sa ciljem da osigurta sprovođenje Dejtonskog mirovnog ugovora, kao i da doprinese uspostavljanju sigurnog okruţenja u Bosni i Hercegovini xxix http://www.nato.int/lisbon2010/strategic-concept-2010-eng.pdf, xxx Ibid. xxxi Ibid. xxvii xxviii �nerado prenose suverene nadleţnosti iz domena sigurnosti i odbrane na svoju kontinentalnu organizaciju, zajednička politika je još nepotpuno definisana i partikularna. Dosadašnja glavna odlika transatlanskih odnosa je bila usmjerena na sam način posmatranja globalnog sigurnosnog okruţenja od strane SAD i zemalja članica EU. Suština tih pogleda će uveliko determinisati odnose NATO i EU. Međutim moţe se ustvrditi da dosadašnji put, trasiran različitim ugovorima i deklaracijama, dovesti do jedinstva ove dvije organizacije, ne samo kroz operativni već i kroz dio koji je zaduţen za donošenje političkih odluka. Ono što je bitno za Bosnu i Hercegovinu kao pretendenta za članstvo u obije organizacije jeste činjenica da će ulaskom u NATO uveliko biti ojačan sigurnosni poloţaj kroz mehanizme kolektivne sigurnosti. Također, kao članica EU Bosna i Hercegovina će pristupiti redefinisanju svoje vanjske politike, naročito na polju sigurnosti i odbrane. Sa tim u vezi biti će nuţna prilagođavanja osnovnih propisa i politika iz domena sigurnosti i odbrane. Sve se to mora provoditi po principima kompatibilnosti i ineroperabilnosti sa NATO i EU standardima. EU i NATO današnji trendovi poput Pametne obrane (Smart Defence) i zdruţivanja i dijeljenja sposobnosti (Pooling and Sharing), neizostavni su elementi procesa pridruţivanja. Ulaskom u NATO Bosna i Hercegovina će paralelno sa garantom kolektivne odbrane, preuzeti i odgovornost učešća u zajedničkom savezničkom odgovoru po čl. 5. Sjevernoatlantskog ugovora. Sa druge strane proces integracije u EU otvorit će zahtjeve za uključivanjem u aktivnosti na području Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike u okviru arhitekture EU. 7. Literatura Lopandić, D., & Janjević, M. (1995), Ugovor o Europskoj uniji – od Rima do Mastrihta, Beograd: Međunarodna politika, Pravni fakultet Payne, K. (2001-2003), NATO Research Fellow, The European security and defence policy and NATO,BBC News Analysis and Research Rohan, S. (2014), The Western European Union, New York and London: British Politics and Society, Routledge Turčinović F. (2005), Pravo Evropske unije, Beograd: Megatrend univerzitet primjenjenih nauka Vodič kroz Lisabonski Ugovor, (s.a.), British Ambassy Sarajevo Vodič kroz Europsku Sigurnosnu i Odbrambenu Politiku, (2008) Francusko predstavništvo pri političkom i sigurnosnom odboru EU WEU today (2000), Brussels, Belgium: WEU Secretariat- General Gligorijević, S. (s.a.), Bezbedonosna saradnja EU i NATO, Evroatlanska bezbednost, Evroatlanska revija Siriški, S.(2003), EU i NATO reforma transatlanskog partnerstva, s.l.:MP 2 Šegvić, S. & Belohradsky F. (2008), Sigurnosno-obrambena politika EU, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 45 House of Commons, Defence Committee (2007-08), The Future of NATO and European defence, Nine report of Session http://ccvo.bos.rs www.eurocorps.org http:/www.europa.eu �http:/www.forumbalticum.ee/inglise/konv7/bosch_i.htm http://www.nato.int �Authors: (1) Izudin Hasanović, PhD; (2) Enis Latić, LL.M. Institutions: (1) Faculty of Law, University of Tuzla; (2) Ministry of Defense, B&H E-mail: izudin.hasanovic@untz.ba; latic.enis@gmail.com RELATIONS OF THE EU AND NATO IN SECURITY AND DEFENSE POLICY Abstract Relations of the EU and NATO, expressed through the European Common Foreign Security and Defence Policy and agreements which are in force between these two organizations, showing a new era of cooperation and collaboration. EU, as an organization sui generis, has become a new security actor, which finally, with NATO Alliance and its resources, makes axle Euro-Atlantic and global security. The most concrete and the closest relations of cooperation are expressed through the Berlin Plus agreement, which essentially confirms fact that EU and NATO have a unique, if not even one armed apparatus, despite European development of its own capacities. Berlin Plus agreement is modeling Common European Security and Defence Policy, and first outputs of such a policy are reflected in implementation of Operation Concordia and Althea (EUFOR BiH), and establishment of the NATO HQ Sarajevo. In the context of Bosnia and Herzegovina, as a pretender for membership in both organizations, this approach to common security and defense policy, which is carried out by NATO resources, should not be a doubt or misconception that this policy of EU is something different and autonomous from NATO, or that such European approach is alternative for NATO. By joining the EU, and / or NATO, Bosnia and Herzegovina simultaneously becomes part of the unique security culture, interests and capacities. This paper will show relations EU and NATO in the context of global security and the common policies and the implications of such constellation to Bosnia and Herzegovina, as a state committed to membership in Euro-Atlantic integration. Keywords: Bosnia and Herzegovina, the EU, NATO, Security, Security agreements, Security and Defence Policy � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3169 Title A name given to the resource ODNOSI EU I NATO SAVEZA U OBLASTI SIGURNOSNE I ODBRAMBENE POLITIKE Author Author HASANOVIĆ, Izudin LATIĆ, Enis Abstract A summary of the resource. Odnosi EU i NATO saveza, oslikani kroz evropsku Zajedničku vanjsku sigurnosnu i odbrambenu politiku i ugovore koji su na snazi između ove dvije organizacije, prikazuju jedno novo razdoblje kooperativnosti i saradnje. EU, kao organizacija sui generis, postala je novi sigurnosni faktor, koji u konačnici, sa NATO savezom i njegovim resursima, čini osovinu euro-atlanske i globalne sigurnosti. Najkonkretniji i najtješnji odnosi saradnje izraženi su kroz Berlin Plus ugovor, koji suštinski potvrđuje činjenicu da EU i NATO imaju jedinstven, ako ne i jedan oružani aparat, unatoč evropskom razvoju vlastitih kapaciteta. Berlin Plus sporazum oživotvoruje Zajedničku evropsku sigurnosnu i odbrambenu politiku, a prvi outputi takve politike ogledaju se u provođenju operacije Konkordija i Althea (EUFOR BiH), te uspostavljanju NATO HQ Sarajevo. U kontekstu Bosne i Hercegovine, kao pretendenta za članstvo u obje organizacije, ovakav pristup Zajedničke sigurnosne i odbrambene politike EU koji se provodi putem NATO resursa, ne treba stavljati dilemu ili zabludu da je ovakva politika EU nešto različito i autonomno od NATO saveza, ili pak da je ovakav evropski pristup alternativa za NATO. Ulaskom u EU, i/ili NATO, Bosna i Hercegovina istovremeno postaje dio jedinstvene sigurnosne kulture, interesa i kapaciteta. Ovaj rad prikazat će odnose EU i NATO saveza u kontekstu globalnih sigurnosnih i zajedničkih politika, te implikacije takvih konstalacija na Bosnu i Hercegovinu, kao državu opredijeljenu za članstvo u euro-atlanske integracije. Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, EU, NATO, Sigurnost, Sigurnosni ugovori, Sigurnosna i odbrambena politika Publisher An entity responsible for making the resource available Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2015-12-16 Keywords Keywords. Article PeerReviewed Identifier An unambiguous reference to the resource within a given context ISSN 978-9958-834-50-9 K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/1973ef8e98cab41c1396c9101f4eb75f.docx 590cddcabe0827f50f0579a6433fa1fd https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/b8f1ffa3dcaf6068ed93e3967e92d457.pdf ab5ff9e89192f76396641e8a0a36d1f0 PDF Text Text Dr sci. Boris Krešić, docent Pravni fakultet Univerziteta u Tuzli ODREĐIVANJE VISINE IZDRŽAVANJA U PRAKSI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD TUZLA U ovom radu analizirani su predmeti iz 2011. godine u kojima je Centar za socijalni rad Tuzla, a nakon pokretanja postupka za razvod braka, imao obavezu učestvovanja u postupku i dostavljanja mišljenja sudu o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. Od ukupno analizirana 73 predmeta, u njih 56 je u trenutku provođenja ovog istraživanja postignut sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, o kojem je Centar za socijalni rad dao pozitivno mišljenje, odnosno utvrdio da je zaštićen najbolji interes djeteta. U radu se krenulo od hipoteze da visina doprinosa za izdržavanje zavisi od starosti djeteta, njegovih potreba i finansijskih mogućnosti dužnika izdržavanja, kao zakonom određenih okolnosti koje utiču na visinu doprinosa za izdržavanje djeteta. Ključne riječi: visina doprinosa za izdržavanje, najbolji interes djeteta, potrebe djeteta, mogućnosti davaoca izdržavanja. 1. Uvod Pravo djeteta na izdržavanje, kao jedno od njegovih osnovnih prava, zagarantovano je Konvencijom o pravima djeteta1 (u daljem tekstu: Konvencija) i izvodi se iz njegovog prava na odgovarajući životni standard. Članom 27. Konvencije o pravima djeteta normirano je da „države-potpisnice priznaju pravo svakog djeteta na životni standard koji odgovara djetetovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju“. Intencija autora Konvencije je da države potpisnice obezbijede i poštuju pravo djeteta na životni standard potreban za njegov razvoj. Kako bi država obezbijedila poštivanje ovog prava u stavu 2. člana 27. normirano je „da roditelj(i) ili drugi odgovorni za dijete imaju prvenstvenu odgovornost da obezbijede, u okviru svojih sposobnosti i finansijskih mogućnosti, uslove života potrebne za djetetov razvoj“. Termin „prvenstvena odgovornost“ jasno ukazuje da su, roditelj(i) djeteta ili druge osobe odgovorne za dijete, dužne djetetu obezbijediti životni standard potreban za njegov razvoj, a tek onda, ukoliko oni to nisu u mogućnosti, ova obaveza prelazi na državu. Roditelj(i) ili druge osobe ovu obavezu izvršavaju u skladu sa svojim 1 Konvencija o pravima djeteta usvojena je na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija, 20. novembra 1989. godine.Aneksom I Ustava Bosne i Hercegovine navedeni su dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, među kojima je i Konvencija o pravima djeteta. Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine takođe su određeni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu ustavnih odredaba, a među kojima je navedena Konvencija o pravima djeteta. 130 �sposobnostima i finansijskim mogućnostima. Odgovornost države je, pored obezbjeđenja životnog standarda (kao sekundarne odgovornosti), da obezbijedi pravne mehanizme kako bi se obaveza roditelja ili drugih osoba odgovornih za dijete u potpunosti izvršila. 2. Određivanje visine izdržavanja prema PZ FBiH Prilikom donošenja Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine2 (u daljem tekstu: PZ FBiH) zakonodavac je prihvatio i implementirao rješenja sadržana u Konvenciji. Porodičnim zakonom FBiH normirano je da su roditelji dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju ove obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.3 Primarna obaveza izdržavanja djeteta je, kao i u Konvenciji, na roditeljima i to bez obzira na činjenicu da li oni žive zajedno ili ne. Prilikom određivanja visine izdržavanja sud primjenjuje odredbe koje važe za sve oblike zakonskog izdržavanja, tj. koje se odnose i na bračne/vanbračne partnere, srodnike i djecu nad kojom roditelji ostvaruju roditeljsko staranje. Porodičnim zakonom je normirano da prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje, sud uzima u obzir sva njena primanjai stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.4Ovim rješenjem išlo se u pravcu eliminisanja postojeće prakse zaštite interesa roditelja, kao dužnika izdržavanja, odnosno dosuđenja niskih iznosa izdržavanja u slučajevima kada mogućnosti davaoca izdržavanja opravdavaju veći iznos.5 Uslovi života određeni za djetetov razvoj u PZ FBiH su određeni kao potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje. Sud je dužan uzeti u obzir imovinsko stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena potreba djeteta.6 Pored navedenih okolnosti, prilikom određivanja visine izdržavanja za dijete, sud ima obavezu uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.7 Interes djeteta dodatno je zaštićen i normiranjem obaveze Federalnog ministra rada i socijalne politike da jednom godišnje objavi, najkasnije do 1. marta tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za izdržavanje.8 Prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, prema saopštenju iz 2006. godine, iznose 30% od prosječne plaće Federacije 2 Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (Službene novine FBiH, br. 35/05 i 41/05) Član 215. PZ FBiH. 4 Član 235. st. 3. PZ FBiH. 5 Bubić,S; Traljić, N,Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007. str. 160. 6 Član 235. st.2 PZ FBiH. Potrebno je napomenuti da se u ovoj odredbi potrebe odnose na sva lica koja imaju pravo zahtijevati izdržavanje a ne samo na djecu. 7 Član 236. st. 1. PZ FBiH. 8 Član 235. st. 4. PZFBiH. 3 131 �Bosne i Hercegovine iz prethodne godine.9 Prosječna plaća u 2010. godini iznosila je 804,37 BAM, pa je iznos za prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje iznosio 241.311 BAM.10 Saopćenje Federalnog ministra rada i socijalne politike treba da posluži kao orijentir o prosječnom društvenom standardu i stvarnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje (u ovom slučaju djeteta). Ovakvo tumačenje dao je i Kantonalni sud u Sarajevu, u presudi br. 009-0-Gž-07-001002 od 14. oktobra 2009. godine, u kojoj je navedeno da visina prosječnih potreba izdržavanih osoba s obzirom na troškove života objavljena od strane federalnog ministra rada i socijalne politike „može biti mjerilo troškova života, a ne generalno mjerilo visine doprinosa za izdržavanje“. Ukoliko roditelji nisu u mogućnosti da podmire životne potrebe djeteta Porodični zakon FBiH navodi i druge osobe obavezne na izdržavanje djeteta. Na ovaj način zakonodavac je odredio značenje termina „ili druge osobe odgovorne za dijete“ sadržanog u Konvenciji o pravima djeteta. Tako, prema Porodičnom zakonu FBiH obavezu na izdržavanje djeteta, ukoliko roditelji to nisu u mogućnosti, imaju: očuh ili maćeha11, djed i nena/baka i njegova/njena braća ili sestre12. Ako sud utvrdi da ni roditelji, a ni druge osobe koje su obavezne davati izdržavanje, nisu u mogućnosti podmirivati životne potrebe djeteta, obavijestit će o tome organ starateljstva koji je dužan osigurati sredstva za izdržavanje djeteta iz budžetskih sredstava Federacije.13Bitno je naglasiti da u Federaciji BiH do današnjeg dana nije osnovan fond za privremeno izdržavanje djeteta. U okviru zakonom utvrđenih nadležnosti centri za socijalni rad u Federaciji BiH imaju veliku odgovornost i ovlaštenja da sami vode postupke i donose odluke, kao i da u postupku pred sudom daju svoje mišljenje. Radi zaštite interesa djeteta PZ FBiH normirano je da organ starateljstva, radi zaštite najboljeg interesa djeteta, učestvuje u postupcima u kojima se odlučuje o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta.14 Sud je po službenoj dužnosti obavezan odlučiti o izdržavanju maloljetnog ili punoljetnog djeteta u postupcima u kojima se utvrđuje da brak ne postoji, ili se poništava, ili razvodi, kao i u postupcima utvrđivanja materinstva ili očinstva.15 Organ starateljstva je dužan na zahtjev suda pribaviti sve podatke od značaja za donošenje odluke o izdržavanju.16 Osnovni cilj Organa starateljstva, vodeći računa o dobrobiti djeteta, je da pored pitanja koja se odnose na roditeljsko staranje, nastoji postići sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. Iako sud nije vezan mišljenjem Organa starateljstva i postignutim sporazumom roditelja o visini doprinosa za 9 Saopćenje o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života, broj: 05-02/8-323/06 od 21.04.2006. godine. 10 Statistički godišnjak/ljetopis Federacije Bosne i Hercegovine 2011, Sarajevo, 2011., str. 119. 11 Očuh ili maćeha imaju obavezu izdržavanja samo prema maloljetnim pastorcima. Član 220. st. 1. PZ FBiH. 12 Braća i sestre imaju obavezu izdržavanja samo prema maloljetnoj djeci. Član 222. st. 3. PZ FBiH. 13 Član. 237. PZ FBiH. 14 Član 240. PZFBiH. 15 Član 308. PZFBiH. 16 Član 241. PZFBiH. 132 �izdržavanje, ovo mišljenje bi trebalo olakšati sudu da ima bolji uvid u sve okolnosti koje se tiču davaoca i primaoca izdržavanja. Potrebno je napomenuti da se ovdje ne radi o postupcima u sporovima o izdržavanju, odnosno o postupcima kada je zahtjev za izdržavanje pokrenut na zahtjev osobe kojoj je priznato pravo na izdržavanje. 3. Analiza istraživanja Analizom 73 predmetau kojima je Centar za socijalni rad Tuzla, a nakon pokretanja postupka za razvod braka, imao obavezu učestvovanja u postupku i dostavljanja mišljenja sudu o visini doprinosa za izdržavanje djetetautvrđeno je da se visina doprinosa za izdržavanje kretala od 0 BAM pa sve do 2000 BAM, pri čemu je prosječna visina doprinosa za izdržavanje iznosila 207.86 BAM. U predmetu u kojem je visina doprinosa za izdržavanje iznosila 2000 BAM, radilo se o poduzetniku, i u ovom slučaju je sklopljen sporazum o visini doprinosa za izdržavanje pred notarom.17 Kako se radilo o pojedinačnom slučaju ovaj iznos u daljnjoj analizi nije uzet u razmatranje. Tako je prosječna visina doprinosa za izdržavanje djeteta, nakon isključenja iznosa od 2000 BAM, iznosila 175,27 BAM, odnosno 22% prosječne plaće u Federaciji BiH iz 2010. godine, što je za 8% manje u odnosu na procenat određen u saopštenju federalnog ministra rada i socijalne politike. Predmeti u kojima je visina doprinosa za izdržavanje iznosila 0 BAM odnosili su se na slučajeve u kojima su bračni partneri imali dvoje djece, tako da je u ovim predmetima prijedlog centra za socijalni rad, a u skladu sa sporazumom roditelja, bio da roditeljsko staranje o jednom djetetu vrši jedan roditelj a o drugom djetetu drugi roditelj. Sporazum da roditeljsko staranje vrši jedan roditelj ne oslobađa obaveze drugog roditelja, koji vrši roditeljsko staranje nad drugim djetetom, da doprinosi za izdržavanje. U 73 analizirana predmeta bilo je 58% zaposlenih bračnih partnera, 38% nezaposlenih, 3% su bili penzioneri, a 1% invalidi (grafikon 1.). Od ukupnog broja analiziranih predmeta u njih 26 oba bračna partnera su bila zaposlena, u 16 predmeta su oba bračna partnera bila nezaposlena, dok je u 31 predmetu jedan od bračnih partnera bio zaposlen a drugi bračni partner nezaposlen. 17 Zakonodavac je ostavio mogućnost roditeljima da pred organom starateljstva ili notarom, naravno ukoliko postoji saglasnost između njih, sačine sporazum o visini doprinosa za izdržavanje djeteta koji ima snagu izvršne isprave.Član 238. PZFBiH. 133 �Penzioneri 3% Invalidi 1% Nezaposleni 38% Zaposleni 58% Grafikon 1. Kao jedini i odlučujući kriterij prilikom postizanja sporazuma roditelja o visini doprinosa za izdržavanje Centar za socijalni rad je uzimao visinu ličnog dohotka. Od 73 analizirana predmeta, u njih 56 je postignut sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje, dok u 17 predmeta ovaj sporazum nije postignut. U svih 56 predmeta Centar za socijalni rad je naveo da je visina doprinosa za izdržavanje u najboljem interesu djeteta. Odnos visine ličnog dohotka i visine doprinosa za izdržavanje prikazan je u grafikonima 2 i 3. 1500 1000 500 0 111122223333444555555566666667788888 Visina doprinosa za izdržavanje Lični dohodak davaoca izdržavanja Grafikon 2. 2000 1500 visina doprinosa za izdržavanje 1000 500 0 9 10 11 11 11 12 12 13 13 13 14 14 14 14 14 14 15 15 16 16 16 17 Grafikon 3. 134 �Analizirajući predmete u kojima je Centar za socijalni rad dao svoje mišljenje u pogledu visine doprinosa za izdržavanje, uzete su u obzir okolnosti koje su se odnosile na visinu primanja davaoca izdržavanja, potrebe djeteta s obzirom na njegovu starost i visina doprinosa za izdržavanje. Analizom je utvrđeno da je prosječna visina doprinosa za izdržavanje za 66 BAM manja u odnosu na visinu izdržavanja određenu u saopćenju Federalnog ministra za rad i socijalnu politiku. Tumačenjem odredbi PZ FBiH, odnosno članova 235. i 236., može se zaključiti da iznos od 241 BAM treba poslužiti kao mjerilo troškova života, a ne generalno mjerilo visine doprinosa za izdržavanje. Kako se saopštenje federalnog ministra odnosi i na punoljetna i na maloljetna lica pogrešno bi bilo shvaćanje da su potrebe punoljetne i maloljetne osobe istovjetne. Tumačenjem člana 236. PZ FBiH proizlazi da pored okolnosti utvrđenih u članu 235., kada se odlučuje o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, treba uzeti u obzir uzrast djeteta kao i potrebe za njegovo školovanje. Visina doprinosa za izdržavanjene može biti istovjetna za mlađu i stariju djecu, pošto su i njihove potrebe različite, pa shodno tome i iznos visine doprinosa za izdržavanje bi kod mlađe djece trebao biti manji. Dovodeći u vezu visinu primanja davaoca izdržavanja, visinu doprinosa za izdržavanje djeteta i potrebe djeteta s obzirom na njegovu starost,iz grafikona 2. i 3. proizlazi da visina doprinosa izdržavanja nije uslovljena visinom ličnog dohotka davaoca izdržavanja kao ni godinama starosti djeteta, odnosno njegovim potrebama. Veći lični dohodak davaoca izdržavanja i starost djeteta trebali bi uticati na visinu doprinosa za izdržavanje i vice versa, što nije potvrđeno ovim istraživanjem. Analiza pokazuje da se u praksi kao osnov za određivanje visine izdržavanja isključivo uzima lični dohodak davaoca izdržavanja, čime se zanemaruju stvarne potrebe djeteta. Iz navedenog se može zaključiti da Centar za socijalni rad Tuzla prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje, a prilikom utvrđivanja najboljeg interesa djeteta u vidu zadovoljenja životnog standarda djeteta, nije uzimao u obzir zakonom propisane okolnosti kojima se utvrđuju mogućnosti davaoca izdržavanja i potreba djeteta. Intencija zakonodavca da eliminiše dosuđenje niskih iznosa izdržavanja u slučajevima kada mogućnosti davaoca izdržavanja opravdavaju veći iznos, u praksi se ne ostvaruje. Jedini cilj prilikom utvrđivanja visine doprinosa za izdržavanje Centra za socijalni rad Tuzla je postizanje sporazuma između roditelja, bez obzira na stvarne potrebe djeteta i mogućnosti dužnika izdržavanja. Ovakav zaključak potkrepljuje činjenica da u pojedinim predmetima visina doprinosa za izdržavanje djeteta nije bila veća ukoliko je davalac izdržavanja imao veći lični dohodak, niti je postojala razlika u visini doprinosa za izdržavanje između mlađe i starije djece (grafikon 2. i 3.).Istraživanje je pokazalo da u 24 predmeta dužnik izdržavanja nema ličnog dohotka, kao i da više od polovine davaoca izdržavanja imaju manja primanja od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine.Opravdano se onda može postaviti pitanje na osnovu kojih okolnosti je Centar za socijalni rad predložio različitu visinu doprinosa za izdržavanje kod djece iste starosne dobi (primjer kod djece starosti 6 godina, grafikon 2.)ili zašto je predložena ista visina doprinosa za izdržavanje 135 �kod djece različite starosne dobi (primjer kod djece starosne dobi od trinaest i jedne godine, grafikon 2. i 3.). 4. Prijedlozi de lege ferenda Država Bosna i Hercegovina je preuzela obaveze iz Konvencije o pravima djeteta i njena je primarna obaveza da stvori pravni okvir kako bi se svakom djetetu obezbijedio životni standard koji odgovara njegovom fizičkom, mentalnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju.Sekundarna obaveza države je da, ukoliko roditelji nisu u mogućnosti da daju doprinos za izdržavanje, obezbijedi životni standard potreban za razvoj djeteta. Da bi se u praksi zadovoljio najbolji interes djeteta neophodno je osnivanje Fonda za privremeno izdržavanje djeteta na nivou Federacije BiH (u daljem tekstu: Fond).Većina evropskih zemalja preuzima na sebe obavezu plaćanja standardnih iznosa za izdržavanje, kad roditelj s kojim dijete ne živi nije u mogućnosti ili ne ispunjava obavezu plaćanja.18Osnivanjem Fonda omogućilo bi se da sva djeca, bez obzira na lične prihode njihovih roditelja,imaju pravo na minimalni iznos doprinosa za izdržavanje.Međutim to ne znači da Fond u potpunosti na sebe preuzima obavezu plaćanja doprinosa za izdržavanje. Njemu ostajemogućnost naknade troškova od dužnika izdržavanja.19Naime, osnivanjem Fonda teret dokazivanja i pravo regresa sada bi bio na Fondu, umjesto na drugom roditelju, kojem je svakako u interesu da naplati svoja potraživanja. Minimalni ili okvirni iznos doprinosa za izdržavanje u uporednom pravu je različito uređen. U nekim državama on se izračunava na osnovu prosječne plaće dok u drugim državama njegova visina zavisi od ukupnih primanja davaoca izdržavanja.U Republici Hrvatskoj određen je minimalni novčani iznos za mjesečno izdržavanje djeteta i to za dijete: - do 6 godina 17% prosječne plaće, - od 7 do 12 godina 20% prosječne plaće, i - od 13 do 18 godina 22% prosječne plaće.20 Visina doprinosa za izdržavanje u Republici Srbiji određuje se na osnovu visine redovnih mjesečnih primanja dužnika izdržavanja (zarada, naknada zarade,penzija, autorski honorar itd.), s tim da visina izdržavanja, po pravilu, ne možebiti manja od 15% niti veća od 50% redovnih mjesečnih novčanih primanjadužnika izdržavanja umanjenih za poreze i doprinose za obavezno socijalnoosiguranje.21Ako je povjerilac izdržavanja dijete, visina 18 O predujmu u evropskim državama vidi: Rešetar, B,Državni predujam za uzdržavanje djece, Revija za socijalnu politiku, god. 12, br. 2, str. 157-173, Zagreb 2005. 19 Fizičko ili pravno lice koje je imalo troškove zbog izdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja ju je, prema zakonu, dužna izdržavati, ako su učinjeni troškovi bili opravdani. Član 246 PZ FBiH. 20 Minimalni novčani iznosi potrebni za mjesečno uzdržavanje djeteta („Narodne novine“, broj: 38/13). 21 Porodični zakon Republike Srbije (“Službeni glasnik Republike Srbije“, br.18/2005 i 72/2011). Član 162. st. 2. 136 �izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dijete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja.22 U Njemačkoj se iznos visine doprinosa za izdržavanje određuje pomoću tzv. „Dizeldorfske tabele“ (DüsseldorferTabelle23).U ovoj tabeli određen je okvir za visinu doprinosa za izdržavanje,koji zavisi od starosti djeteta i visine ličnih primanja dužnika izdržavanja. Dužnik izdržavanja koji ima lična primanja od 0 do 1500 eura trebao bi izdvajati 317 eura za djecu starosti od 0 – 5 godina. Ovaj iznos se povećava proporcionalno povećanju ličnih primanja, pa tako ukoliko dužnik izdržavanja ima lična primanja između 1500 i 1900 eura, dužan je plaćati izdržavanje u visini od 333 eura.Ukoliko se ovaj iznos izrazi procentualno u odnosu na lična primanja davaoca izdržavanja može se vidjeti da iznos visine izdržavanja iznosi od 21% (za iznos od 1500 eura) do 16,5% (za iznos od 1900 eura) ličnih primanja davaoca izdržavanja. S obzirom na starost djeteta ovaj iznos se povećava za 4,5 % ličnih primanja davaoca izdržavanja u ovisnosti od starosti djeteta.Takođe je vidljivo da iznos za djecu iznad 18 godina iznosi u prosjeku oko 30% ličnih primanja davaoca izdržavanja. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Lična primanja 0-5 6 - 11 12 - 17 do 1.500 317 364 426 1.501 - 1.900 333 383 448 1.901 - 2.300 349 401 469 2.301 - 2.700 365 419 490 2.701 - 3.100 381 437 512 3.101 - 3.500 406 466 546 3.501 - 3.900 432 496 580 3.901 - 4.300 457 525 614 4.301 - 4.700 482 554 648 4.701 - 5.100 508 583 682 Od 5.101 u zavisnosti od slučaja od 18 488 513 537 562 586 625 664 703 742 781 Tabela 1. - DüsseldorferTabelle U FBiH okvirni iznos doprinosa za izdržavanje se određuje na osnovu prosječne plaće i iznosi 30% prosječne plaće ostvarene u FBiH u prethodnoj godini. Ovako određeni standardni iznos doprinosa za izdržavanje je neprihvatljiv iz dva razloga. Prvo što se odnosi na potrebe lica koja imaju pravo 22 Član 162. St. 3. Porodičnog zakona Republike Srbije. Dizeldorfska tabela preuzeta sa web stranice: http://www.treffpunkteltern.de/familienrecht/Unterhaltstabellen/duesseldorfer-tabelle.php, dana 15.11.2013. godine. U Njemačkoj u pojedinim oblastima se primjenjuju različite tabele. Tako postoji Berlinska tabela u kojoj su iznosi određeni u manjem iznosu. Tako se za dijete starosti od 0 do 5 godina određuje visina izdržavanja u iznosu od 202 eura, ukoliko dužnik izdržavanja ima mjesečna lična primanja u iznosu od 1300 eura. Berlinska tabela preuzeta sa web stranice: http://www.treffpunkteltern.de/familienrecht/Unterhaltstabellen/berliner-tabelle-2007_574.php, dana 15.11.2013. godine 23 137 �na izdržavanje bez obzira na starost i bez obzira na činjenicu da li se radi o maloljetnim ili punoljetnim licima. Drugi razlog je što su u FBiH lična primanja zaposlenika u privatnom sektoru znatno manja nego u državnom sektoru, te prosječna plaća u iznosu od 804,37 za 2010. godinu ne predstavlja stvarnu prosječnu plaću. Ovakvo stanje dovodi, a što je i utvrđeno u istraživanju, do nejednakog određenja visine doprinosa za izdržavanje. Ovo ide u prilog činjenici da je u FBiH prihvatljivije da se okvirni iznos doprinosa za izdržavanje izračunava na osnovu ukupnih primanja davaoca izdržavanja. U FBiH najprihvatljivijim se čini njemački način utvrđivanja minimalne visine doprinosa za izdržavanje. Kao najmanji osnov ukupnih primanja mogao bih se uzeti iznos od 500 BAM, koji predstavlja približno realni iznos mjesečnih primanja građana u FBiH.24 Prilikom prijedloga određivanja platnih razreda u odnosu na starost djeteta kao kriterij bi se mogao uzeti takođe primjer Njemačke. U BiH mogao bi se primijeniti slijedeći način izračunavanja minimalne visine doprinosa za izdržavanje: Lična primanja 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 0-5 6 - 11 Starost djeteta do 500 100 125 501 - 700 120 150 701 - 900 140 175 901 - 1100 160 200 1101 - 1300 180 225 1301 - 1500 200 250 1501 - 1700 220 275 1701 - 1900 240 300 1901 - 2100 260 325 2101 - 2300 280 350 Od 2.301 u zavisnosti od slučaja 12 - 18 150 180 210 240 270 310 340 370 410 440 Tabela 2. - Primjer tabele primjenjive u Bosni i Hercegovini U tabeli 2. je kao okvirni iznos doprinosa za izdržavanje određeno da davalac izdržavanja plaća 20% od mjesečnih primanja za djecu starosti od 0 do 5 godina, 25% za djecu od 6 do 11 godina i 30% za djecu od 12 do 18 godina. Ovakav način određivanja okvirne visine doprinosa za izdržavanje mogao bi obezbijediti, da umjesto favoriziranja dužnika izdržavanja, u prvi plan bude stavljen najbolji interes djeteta. Ukoliko bi se prihvatio ovakav način izračuna okvirnog iznosa doprinosa za izdržavanje onemogućilo bi se utvrđivanje istog iznosa za djecu različite starosne dobi, kao i utvrđivanje istog iznosa u slučajevima kada davaoci izdržavanja imaju različita lična primanja. Ovi iznosi 24 U Tuzlanskom kantonu, a prema Agenciji za statistiku BiH i Federalnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna plaća se, s obzirom na djelatnosti, kreće od 453 BAM do 1200 BAM za 2012 godinu. Preuzeto sa web stranice: http://www.kpktz.ba/informator/pk1.pdf, dana 15.11.2013. godine. 138 �se mogu povećavati s obzirom na fizički, mentalni, duhovni, moralni i društveni razvoj djeteta. Određeni iznosi u tabeli 2. se ipak ne bi trebali smanjivati, jer bi tada dolazilo do ponovnog favorizovanja dužnika izdržavanja i određenja nejednakih iznosa za djecu koja su iste starosne dobi. Razlika do minimalnog iznosa visine doprinosa za izdržavanje mogla bi se obezbijediti iz Fonda. Država mora biti garant da će u svakom slučaju, ukoliko to nisu u mogućnosti roditelji, a u skladu sa preuzetim obavezama iz Konvencije o pravima djeteta, obezbijediti minimalni iznos za izdržavanje djeteta. Osnivanjem Fonda i usvajanjem predloženih kriterija za izračunavanje okvirnog iznosa visine doprinosa za izdržavanje najbolji interes djeteta bi bio dvostruko zaštićen. Sa jedne strane više bi se uvažavale potrebe djeteta uzimajući u obzir njegovu starost, a sa druge strane postojala bi obaveza nadležnih organa da utvrde stvarna mjesečna primanja dužnika izdržavanja. 5. Zaključak Radi zaštite najboljeg interesa djeteta u pogledu određivanja najmanje visine doprinosa za izdržavanje neophodno je osnivanje Fonda za privremeno izdržavanje na nivou Federacije BiH. Iz Fonda bi se svakom djetetu osiguralo, da u slučaju neplaćanja doprinosa za izdržavanje ili objektivne nemogućnosti od strane dužnika izdržavanja (roditelja) da plaća doprinos za izdržavanje, minimalni iznos doprinosa za izdržavanje, čime bi se sva djeca stavila u isti položaj.Osnivanje Fonda i primjena navedenih kriterija prilikom određivanja minimalnog iznosa za visinu doprinosa za izdržavanje djeteta u praksi bi podrazumijevalo aktivno učešće svih državnih organa, a naročito organa starateljstva. Na ovaj način najbolji interes djeteta bio bi dvostruko zaštićen. 139 �Dr.sc. Boris Krešić, Assistent professor Law Faculty of University Tuzla DETERMINATION OF THE AMOUNT OF CHILD SUPPORT IN THE PRACTICE OF SOCIAL WORK CENTER TUZLA Summary: This paper brings the analysis of the cases in which the Social Work Center Tuzla, after the divorce proceedings were initiated, was obliged to participate and to deliver to the court its formal decision on the amount of child support. There were 73 cases analyzed in the Welfare Center Tuzla. In 56 of them, in the period when the research was conducted, parents came to a mutual agreement on the amount of child support and the Welfare Center gave a positive comment claiming that such decision is in the best interest of a child.The main hypothesis in the paper is that the amount of money paid as child support depends on child’s needs and financial conditions of the payer, as the legally determined circumstances that determine the amount of child support. Key words: amount of child support, child’s best interest, child’s needs, abilities of the payer. 140 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3040 Title A name given to the resource ODREĐIVANJE VISINE IZDRŽAVANJA U PRAKSI CENTRA ZA SOCIJALNI RAD TUZLA Author Author KREŠIĆ, Boris Abstract A summary of the resource. U ovom radu analizirani su predmeti iz 2011. godine u kojima je Centar za socijalni rad Tuzla, a nakon pokretanja postupka za razvod braka, imao obavezu učestvovanja u postupku i dostavljanja mišljenja sudu o visini doprinosa za izdržavanje djeteta. Od ukupno analizirana 73 predmeta, u njih 56 je u trenutku provođenja ovog istraživanja postignut sporazum roditelja o visini doprinosa za izdržavanje djeteta, o kojem je Centar za socijalni rad dao pozitivno mišljenje, odnosno utvrdio da je zaštićen najbolji interes djeteta. U radu se krenulo od hipoteze da visina doprinosa za izdržavanje zavisi od starosti djeteta, njegovih potreba i finansijskih mogućnosti dužnika izdržavanja, kao zakonom određenih okolnosti koje utiču na visinu doprinosa za izdržavanje djeteta. Ključne riječi: visina doprinosa za izdržavanje, najbolji interes djeteta, potrebe djeteta, mogućnosti davaoca izdržavanja. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General)