100 10 3494 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fd7209d9bfa7bc059714f3a432011fc5.docx a227e57412c7d2b18782a3db3fad7071 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/63fac19fb8595bf967af25ef07a01eb4.pdf 7f31fcc4cdea86f500d0f817042f2627 PDF Text Text Dr. sc. Darko Radić, docent Pravni fakultet Univerziteta u Banjoj Luci NAJBOLJI INTERES DJETETA I PRAVO DJETETA DA ŽIVI SA RODITELJIMA U cilju obezbjeđenja efikasne pravne zaštite prava djeteta, u modernim porodičnim zakonodavstvima posebno se vodi računa o normiranju i primjeni pravnog standarda najboljeg interesa djeteta, koji je utvrđen Konvencijom o pravima djeteta i promovisan univerzalnošću ratifikacije ovog međunarodnog akta. Pravni standard najbolji interes djeteta podrazumijeva da su u svim aktivnostima koje se tiču djeteta od primarnog značaja interesi djeteta, bez obzira na to koji organi postupaju kao nadležni. Ispunjavanje ove obaveze iz Konvencije, odnosno konkretizacija najboljeg interesa djeteta i njegova dosljedna primjena kroz različite pravne institute predstavlja vrlo kompleksno pitanje, kako zbog zakonodavnog pristupa, tako zbog tumačenja odnosno utvrđivanja njegovog sadržaja. U tom smislu, autor u ovom radu razmatra odnos pravnog standarda najboljeg interesa djeteta i prava djeteta da živi sa svojim roditeljima, sa aspekta zakonodavstva Republike Srpske, uvažavajući istovremeno relevantna zakonska rješenja u pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Autor preispituje da li u pozitivnopravnoj regulativi postoje nedostaci u primjeni standarda najboljeg interesa djeteta prilikom regulisanja roditeljskopravnih odnosa, odnosno istražuje kako unaprijediti neka od rješenja u smislu postizanja efikasnije i kvalitetnije zaštite prava i interesa djeteta. Posebna pažnja posvećena je utvrđivanju razloga, odnosno kriterijuma na osnovu kojih se može ograničiti pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima i definisanju nadležnosti organȃ koji donose odluku o ovom važnom pitanju. Istražujući ove probleme, autor iznosi argumente koji upućuju na zaključak da pozitivnopravna rješenja u Republike Srpske nisu sasvim usklađena sa Konvencijom i da je, sljedstveno tome,neophodno reformisati relevantne porodičnopravne propise u Republici Srpskoj. Ključne riječi: najbolji interes djeteta, pravo djeteta da živi sa roditeljima, sud, organ starateljstva. 1. Uvod U ostvarivanju namjere da se obezbijede najviši standardi pravne zaštite individualnih prava i sloboda, u modernim zakonodavstvima posebna pažnja posvećuje se pravnoj zaštiti prava i interesa djeteta. Opredijeljenost savremenog društva da se prava djeteta afirmišu i potvrde na međunarodnom planu rezultirala je usvajanjem Konvencije o pravima djeteta 1 – akta koji predstavlja 1 Usvojena je rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 20.11.1989. godine (Službeni list SFRJ- Međunarodni ugovori, br. 15/09), dalje: Konvencija. 100 �kodifikaciju prava djeteta. Ratifikacija ove konvencijeod strane više od 190 država nesumnjivo potvrđuje najširu saglasnost i potpunu spremnost da se u ostvarivanju pravne zaštite djeteta primjenjuju Konvencijom promovisani standardi, koji osim pravnog značaja imaju pravno-političku i moralnu vrijednost. Jedan od standarda utvrđenih Konvencijom, koji ima posebnu važnost, jeste standard najboljeg interesa djeteta,koji podrazumijeva da su u svim aktivnostima koja se tiču djeteta od primarnog značaja interesi djeteta, bez obzira na to koji organi postupaju kao nadležni.Konkretizacija najboljeg interesa djeteta i njegova dosljedna primjena kroz različite pravne institute predstavlja vrlo kompleksno pitanje, kako zbog njegovog normativnog tretmana u nacionalnim zakonodavstvima, tako zbog tumačenja, odnosno utvrđivanja njegovog sadržaja.2 U ovom radu preispitaće se odnos pravnog standarda najbolji interes djeteta, sa jedne strane, i prava djeteta da živi sa svojim roditeljima, sa druge strane, a sa stanovišta zakonodavstva Republike Srpske (dalje: RS), komparirajući relevantna zakonska rješenja sa istovrsnim porodičnopravnim propisima u Federaciji Bosne iHercegovine (dalje: FBiH) i Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine (dalje: BD). 2. Izvori prava Imajući u vidu složenost Bosne i Hercegovine (dalje: BiH),u smislu njenog ustavno-pravnog uređenja, neophodno je prethodno ukazati na raspodjelu zakonodavnih nadležnosti između pojedinih nivoa vlasti. U skladu sa Ustavom BiH, te ustavima entiteta, zakonodavna nadležnost u oblasti porodičnog prava pripada RS, odnosnoFBiH.3 Na teritoriji Brčko DistriktaBosne i Hercegovine (dalje: BD) primjenjuju se zakoni koje donosi Skupština Distrikta, odnosno oni entitetski zakoni koji se prema Nalogu Supervizora4smatraju zakonima BD, te zakoni Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i zakoni Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ukoliko nisu odlukom ili zakonodavnim aktom BD poništeni u cjelini ili djelimično.5 U Ustavu BiH nema posebnih odredbi koje se odnose na dijete i zaštitu njegovih prava, ili se tiču odnosa djece i roditelja, ali su uređenjem ljudskih prava i osnovnih sloboda obuhvaćena i ona prava koja se tiču djeteta.6 U Ankesu I Ustava BiH – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se 2 O problemima vezanim za tumačenje i primjenu Konvencije vid. Panov, S,Porodično pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu i Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 461 – 463. 3 Čl. III st. 1 i 3 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 68 tačka 6 Ustava Republike Srpske, čl. III Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. 4 Nalog supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko Distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu od 4.08.2006. godine (dalje: Nalog). 5 čl. 76 Statuta BD i paragraf 39 Konačne odluke Arbitražnog tribunala, tačka 2 Aneksa Konačne odluke Arbitražnog tribunala, st. 1 – 3 i st. 5 tačka a) Naloga. 6 Vid. čl. II Ustava BiH. 101 �primjenjivati u Bosni i Hercegovini7, navedeni su međunarodni ugovori, a među njima i oni koji su izvori prava u ovoj oblasti (Konvencija o pravima djeteta, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda8, Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Pakt o građanskim i političkim pravima,9 itd.). Pored navedenih, u izvore prava međunarodnog karaktera u pogledu uređenja odnosa djece i roditelja spadaju i drugi međunarodni ugovori (Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece10, Konvencija o ostvarivanju alimentacionih zahtjeva u inostranstvu11), kao i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava.Ustavom RS predviđeno je da dijete, pored majke i porodice, uživa posebnu zaštitu. Podizanje i vaspitanje djece je pravo i dužnost njihovih roditelja, pa se može reći da korelativno ovoj dužnosti roditelja, djeca imaju pravo na podizanje i vaspitanje. Pored toga, važno je napomenuti da je Ustavom RS zagarantovana jednakost djece bez obzira da li su rođena u braku.12 Među zakonima koji predstavljaju izvor prava u regulisanju odnosa između djece i njihovih roditelja nužno je razlikovati zakone koji su osnovni izvor prava i kojima se ovi odnosi uređuju u cjelini, od zakona kojima se normiraju neki elementi pomenutih odnosa, koji prema tome predstavljaju dopunske izvore prava. U prvu grupu zakona ulazi Porodični zakon RS (dalje: PZ RS)13. Od zakona koji imaju značaj dopunskog izvora prava u posmatranoj materiji izdvajamo Zakon o parničnom postupku14, Zakon o vanparničnom postupku15, Krivični zakon16, Zakon o ombudsmanu za prava djeteta17, Zakon o predškolskom obrazovanju i vaspitanju18, Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju19, Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju20. 7 Ustavom BiH predviđeno je da BiH ostaje ili postaje ugovorna strana u međunarodnim sporazumima koji su navedeni u Aneksu I (čl. II st. 7 Ustava BiH). 8 Usvojena 4.11.1950. godine od strane Savjeta Evrope. 9 Oba ova međunarodna ugovora usvojena su rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 16.12.1966. godine (Službeni list SFRJ- Međunarodni ugovori, br. 7/71). 10 Usvojena kao dokument Haške konferencije za međunarodno privatno pravo 25.10.1980. godine (Službeni list SFRJ, br. 7/91). 11 Usvojena je rezolucijom Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 20.06.1958. godine (Službeni list FNRJ, br. 10/59). 12 Čl. 36 st. 1, 4 i 6 Ustava RS. 13 Službeni glasnik RS, br. 54/02 i 41/08. U FBiH to je Porodični zakon (Službene novine FBiH, br. 35/05 i 41/05 - dalje: PZ FBiH), odnosno u BD Porodični zakon (Službeni glasnik BD BiH, br. 23/07 - dalje: PZ BD). 14 Službeni glasnik RS, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09 15 Službeni glasnik RS, br. 36/09. 16 Službeni glasnik RS, br.49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12. 17 Službeni glasnik RS, br. 103/08. 18 Službeni glasnik RS, br. 119/08 i 1/12. 19 Službeni glasnik RS, br. 74/08, 71/09 i 104/11. 20 Službeni glasnik RS, br. 74/08, 106/09 i 104/11. 102 �3. Pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima i najbolji interes djeteta Jedno od prava djeteta21 jeste da živi zajedno sa svojim roditeljima.22Posmatrano sa suprotne strane ove realcije, roditelji imaju dužnost i pravo da štite svoju maloljetnu djecu i da se brinu o njihovom životu i zdravlju.23 Prema tome, dužnost roditelja da se brine o svom maloljetnom djetetu, da ga štiti, čuva i podiže, podrazumijeva smještaj djeteta, odnosnoimplicira primjenu zakonske norme o pravu djeteta da živi sa svojim roditeljima.24Budući da se radi o pravu čije ostvarivanje predstavlja osnov za konzumiranje drugih prava djeteta, odnosno uslov za izvršavanje nekih od dužnosti roditelja prema djetetu, u Konvenciji je utvrđena zabrana odvajanja djeteta od njegovih roditelja, osim u slučajevma kada je takvo razdvajanje neophodno i u najboljem interesu djeteta,25 i kada nadležni organi26 u skladu sa zakonom tako odluče. Iako se u Konvenciji i zakonodavstvima u regionu ograničavanje prava djeteta na život sa roditeljima može izvršiti samo ukoliko to opravdava najbolji interes djeteta27,u porodičnom zakonodavstvu RS bilježimo raritet da maloljetna djeca mogu živjeti odvojeno od svojih roditelja (naravno, osim u slučaju kada je to u interesu djeteta) i u 21 U PZ RS nisu posebno normirana prava i dužnosti djeteta, kao što je to učinjeno u PZ FBiH i PZ BD (upor. čl. 81 – 84 PZ RS sa čl. 124 – 128 PZ FBiH, odnosno čl. 107 – 111 PZ BD). Isitna u čl. 79 – 84 govori se o nekim pravima djeteta, ali je većina odredaba posvećena dužnostima i pravima roditelja (naslov ove grupe odredaba u Trećem dijelu Zakona je „1. Prava i dužnosti roditelja i djeteta“). Drugim riječima, PZ RS ne sadrži odredbe o pravima djece na način da su jasno izdvojena i posebno navedena prava djeteta kako to zahtijevaju moderni normativno-pravni standardi prihvaćeni, prevashodno u Konvenciji, i porodičnim zakonodavstvima evropskih zemalja. Ovaj problem pokušava se riješiti reformom porodičnog zakonodavstva RS, pa je u tom smislu Narodna skupština 11.10.2012. godine usvojila Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Porodičnog zakona (dalje: Nacrt), s tim da Nacrt u zakonodavnoj proceduri još uvijek nije napredovao do forme prijedloga zakona. Vid. čl. 2, 4 i 6 Nacrta. 22 Čl. 81 st. 2 PZ RS. Ovo pravo djeteta utvrđeno je i u PZ FBiH, odnosno u PZ BD (čl. 124 st 2 PZ FBiH, odnosno čl. 107 st. 2 PZ BD). 23 Čl. 81 st. 1 PZ RS. U porodičnom pravu RS nije eksplicitno utvrđeno pravo roditelja da žive sa svojim djetetom, kao što je to slučaj sa ostalim porodičnim zakonodavstvima u BiH (čl. 140 st. 1 PZ FBiH, odnosno čl. 123 st. 1 PZ BD). 24 Draškić, M,Porodično pravo i prava deteta, Čigoja štampa, Beograd 2005, str, 281. 25 U cilju davanja jasnijeg putokaza za tumačenje neophodnosti razdvajanja djeteta od roditelja, navedeni su exempli causae neki od slučajeva – zlostavljanje djeteta, zanemarivanje djeteta i odvojen život roditelja. Vid. čl. 9 st. 1 Konvencije. 26 U zakonodavstvu RS o ovom pitanju mogu odlučivati sud i organ starateljstva (vid. čl. 90 st. 1 u vezi sa čl. 86 st. 2 PZ RS). U FBiH, odnosno BD sud je nadležan da iz zakonom propisanih razloga, u vanparničnom postupku, oduzme roditelju pravo da živi sa djetetom, a vaspitanje i čuvanje povjeri drugom licu ili ustanovi (vid. čl. 153 st. 1 PZ FBiH, odnosno čl. 135 st. 1 PZ BD), dok je organ starateljstva nadležan da na zahtjev jednog ili oba roditelja, ili ex officio odluči da dijete smjesti i povjeri njegovo čuvanje i vaspitanje drugom licu ili ustanovi, ako je to neophodno radi zaštite najboljeg interesa djeteta). Prema PZS, odlučivanje o odvojenom životu djeteta i roditelja/roditeljȃ rezervisano je isključivo za sud, osim kada je dijete navrš ilo 15 godina života i kada je sposobno za rasuđivanje, jer tada može odlučiti sa kojim će roditeljem živjeti (vid. čl. 60 st. 2- 4 ). 27 Čl. 140 st. 1 PZ FBiH, čl. 123 st. 1 PZ BD, čl. 60 st. 2 PZS. 103 �situaciji kada to zahtijevaju opravdani interesi roditelja28. Dakle, analizirano rješenje u pozitivnom pravu RS u koliziji je sa Konvencijom. 29 Na ovaj način se, u prvom redu, relativizuje obaveza roditelja da štite svoju maloljetnu djecu, odnosno dužnost roditelja da se brinu o njihovom životu i zdravlju. S druge strane, neopravdano se uspostavlja jednakost između roditelja i djece u pogledu legitimacije njihovih interesa, i dozvoljava se disolucija koncepta zajedničkog života roditelja i njihove djece i kada to ne zahtijeva najbolji interes djeteta. Drugim riječima, redukovanjem imperativnosti pravila o pomenutim dužnostima roditelja, umanjuje se efikasnost zaštite najboljeg interesa djeteta. Ovakav pristup uređenju razmatranog problema za pravno finale može imati situaciju da se interes djeteta pretpostavlja interesu roditelja, ako je potonji opravdan. Proizlazi da se o opravdanosti interesa roditelja može govoriti prvenstveno sa stanovišta onih okolnosti koje ga se lično tiču i koje ne moraju biti nužno vezane za njegovo maloljetno dijete. Suprotno ovome, interes djeteta posmatra se prevashodno kroz optiku njegovog odnosa prema roditeljima i zavisi od subjektivnih i objektivnih okolnosti koje se vezuju za roditelja i dijete. Prema tome, primjenom analizirane zakonske odredbe, moguće je da “vanjske okolnosti” - one koje svoj uzrok i posljedice nemaju u roditeljskopravnom odnosu - opravdaju odluku o odvojenom životu roditelja i djeteta. No, i pored ovakvog zakonskog rješenja, smatramo da se mogu izbjeći nepovoljne posljedice po zaštitu interesa djeteta. Imajući u vidu gore citirane odredbe Ustava BiH, nema sumnje da Konvencija predstavlja dio unutrašnjeg pravnog poretka i da može direktno da se primjenjuje, u ovom slučaju odredbe čl. 9 st. 1 Konvencije. 4. Odvojeni život roditelja i najbolji interes djeteta Budući da su roditelji ravnopravni u vršenju roditeljskog prava i da ga vrše sporazumno, ostvarivanje prava djeteta da živi sa svojim roditeljima u stvari predstavlja osnov za njegov pravilan i potpun razvoj, čime se omogućuje izvršavanje dužnosti i vršenje prava oba roditelja kontinuirano.30 Međutim, u slučaju razvoda ili poništenja braka, odnosno u slučaju raskida zajednice života supružnika ili vanbračnih partnera31, dijete živi sa jednim od roditelja što ima odlučujuće implikacije u pogledu vršenja roditeljskog prava. 28 Vid. čl. 81 st. 3 PZ RS. U porodičnim zakonodavstvima FBiH, odnosno BD djeca mogu živjeti odvojeno od svojih roditelja samo iz razloga koji se tiču zaštite ličnosti i interesa djeteta: zaštita najboljeg interesa djeteta, ugrožavanje interesa djeteta i u većoj mjeri zanemarivanje podizanja, vaspitanja i obrazovanja djeteta ili nesprečavanje drugog roditelja ili člana porodične zajednice da se na opisani način ponaša prema djetetu, ili ako je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u vaspitanju (čl. čl. 147 st. 1 i 153 st. 1 PZ FBiH, odnosno čl.135 st. 1 i čl. 130 st. 1 PZ BD). 29 Upor. čl. 81 st. 3 PZ RS i čl. 3 st. 1 i čl. 9 st. 1 Konvencije. 30 Vid. čl. 79 st. 1 i čl. 81 st. 1 - 2 PZ RS; čl. 124 st. 2, čl. 130, čl. 134 i čl. 141 st. 1 PZ FBiH; čl. 107 st. 2, čl. 113, čl. 117 i čl. 124 st. 1 PZ BD. 31 Sa ovom situacijom, u smislu njenih pravnih dejstava u pogledu odnosa djeteta i roditelja, izjednačavamo slučaj kada roditelji vanbračnog djeteta nisu nikad niti uspostavili zajednicu života – vanbračnu zajednicu. 104 �Ako roditelji maloljetnog djeteta žive odvojeno, roditeljsko pravo vrši roditelj sa kojim dijete živi.32 Analizirajući ovo rješenje uočavamo dva važna problema koja svakako utiču na ostvarivanje i zaštitu interesa djeteta. Za razliku od porodičnog zakonodavstva FBiH, kojim je predviđeno da sud uvijek donosi odluku sa kojim će roditeljem dijete živjeti (uvažavajući sporazum roditelja, ako je u skladu sa najboljim interesom djeteta)33, u pozitivnom pravu RS ovo pitanje nije uređenona ovakav način. Naime, tumačenjem odredaba čl. 85, 86 i 88 PZ RS, proizlazi da o ovom pitanju mogu odlučiti, prije svih, sami roditelji sporazumijevajući se, dakle,sa kim će od njih živjeti njihovo maloljetno dijete, a da pri tom njihova odluka odnosno sporazum ne prolazi ocjenu opravdanosti i usaglašenosti sa najboljim interesom djeteta.Dakle, ako među roditeljima nema nesporazuma ove vrste, ili drugim riječima, ako niko od njih ne zahtijeva odlučivanje nadležnog organa vlasti, dijete će živjeti sa jednim roditeljem (sa čim je saglasan drugi roditelj).Tek u slučaju neslaganja roditelja odlučiće organ starateljstva.34Pored organa starateljstva, o ovom važnom pitanju može odlučivati i sud. Nadležnost suda ustanovljava se, ipak, samo u slučajevima postojanja bračnog spora - brakorazvodnog postupka i postupka za poništenje braka.35 U ovoj analizi pažnju zaslužuje još jedno pitanje– stav djeteta, odnosno njegove želje u pogledu budućeg zajedničkog života sa jednim od roditelja. U porodičnom pravu RS, nadležni organ (sud, odnosno organ starateljstva) obavezan je da uzme u obzir želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.36 Dakle, ne određuje se starosna granica da bi volja djeteta bila pravno relevantna, ali ipak ona nije odlučujuća, već predstavlja činjenicu koju će zajedno sa ostalim okolnostima u obzir uzeti organ koji donosi odluku o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje.37 U porodičnom pravu FBiH, odnosno BD propisano je da nadležni organ u svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i 32 Čl. 86 st. 2 PZ RS, čl. 142 st. 1 PZ FBiH, čl. 125 st. 1 PZ BD. U zakonskom tekstu upotrebljava se formulacija “roditelj kod koga dijete živi”. Iako ovakva formualcija suštinski, pa i u smislu primjene ove norme, ne dovodi u pitanje ostvarivanje i zaštitu ovog prava djeteta, smatramo da je stilski korektno i prihvatljivije konstatovati da je riječ o “roditelju sa kojim dijete živi”, jer je naglasak na zajedničkom životu, a ne na određivanju mjestu gdje dijete živi (vid. čl. 84 st. 2 PZ RS). 33 Čl. 142 st. 2 i 7 i čl. 304 st. 1 PZ FBiH. 34 U čl. 85 st. 2 PZ RS propisano je: “U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva”. Neslaganje roditelja u pogledu pitanja sa kojim će od njih živjeti njihovo maloljetno dijete nesumnjivo je obuhvaćeno “neslaganjem roditelja o vršenju roditeljskog prava”. Isto vrijedi i za PZ BD, osim što se umjesto termina “neslaganje” koristi termin “spor” (124 st. 3 PZ BD). 35 Čl. 86 st. 3 i 88 PZ RS. Isto tako, sud će biti nadležan i kada je riječ o zahtjevu za drugačiju odluku u odnosu na ranije donesenu odluku suda o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, ako to zahtijevaju promijenje prilike (čl. 89 st. 1 PZ RS, odnosno čl. 126 PZ BD). 36 Čl. 92 st. 1 PZ RS. U čl. 6 Nacrta predviđeno je da dijete ima pravo: na izražavanje i uvažavanje vlastitog mišljenja; da dobije sva obavještenja potrebna za formiranje vlastitog mišljenja; da se mišljenju djeteta mora posvetiti dužna pažnja; da dijete sa navršenih 10 godine može izraziti svoje mišljenje u svakom postupku koje se tiče njegovih prava; i sl. 37 Tumačenjem odredbi PZ RS i Konvencije dolazimo do zaključka da zakonodavac u RS ipak nije sasvim usaglasio citirano zakonsko rješenje sa odredbama čl. 12 Konvencije. 105 �povjeravanju čuvanja i vaspitanja djeteta treba djetetu dati potreban savjet, upoznati gasa svim okolnostima vezanim za odlučivanje i omogućiti mu da s tim u vezi izrazi svoje mišljenje, što predstavlja recepciju standarda utvrđenih u čl. 12 Konvencije.38 5. Najbolji interes djeteta prilikom povjeravanja djeteta trećem licu ili ustanovi U smislu zaštite prava i interesa djeteta, zakonodavac je posebno uredio slučajeve kada može doći do odvajanja djeteta od njegovih roditelja. Organ starateljstva nadležan je da preduzima potrebne mjere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa djeteta.39Primjenom standarda najmanjeg posezanja, organ starateljstva vršeći svoje nadležnosti prethodno preduzima preventivne mjere i mjere nadzora (mjere stalnog nadzora nad vršenjem roditeljskog prava i mjere pojačanog nadzora nad djetetom).40Međutim, ukoliko se ove mjere pokažu neefikasnim ili u slučaju dasu ispunjeni zakonom propisani uslovi, organ starateljstva može dijete povjeriti drugom roditelju, trećem licu ili odgovarajućoj ustanovi, ako ne postoji sudska odluka o povjeravanju djeteta.41 Riječ je o mjeri kojom se vrši odvajanje djeteta od roditelja ili roditeljȃ. U porodičnom zakonodavstvu RS ova mjera označava se kao “oduzimanje djeteta” i povjerena je u nadležnost organu starateljstva, ako o tome nije prethodno odlučivao sud.42 Sud može dijete povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu kada to zahtijevaju interesi djeteta, odlučujući u bračnom sporu o poništenju ili razvodu braka, ili odlučujući nakon okončanja bračnog spora, ako to zahtijevaju promijenjene prilike.43 Dakle, sud je, kao i organ starateljstva, temeljem odredbe stava 2 čl. 90 PZ RS snabdjeven ovlašćenjem da donese odluku o povjeravanju djeteta trećem licu kada to zahtijevaju interesi djeteta, a da pri tome nije nužno da su isti ugroženi od strane njegovih roditelja. Imajući u vidu dualistički koncept - u smislu nadležnosti organa za donošenje ove odluke, te zakonsku terminologiju, nesumnjivo je da je zakonodavac u RS preuzeo ova rješenja iz ranije važećeg zakonskog propisa.44 U zakonodavstvu FBiH organu starateljstva u nadležnost se daju blaže i preventivne mjere, odnosno generalno ovlašćenje u smislu zaštite prava i najboljeg interesa djeteta, dok su posebno propisane, strožije mjere, koje za posljedicu imaju odvajanje djeteta od roditelja, povjerene 38 Čl. 149 st. 1 PZ FBiH, odnosno čl. 132 st. 1 PZ BD. Čl. 94 PZ RS, čl. 150 st. 1 PZ FBiH, čl. 133 st. 1 PZ BD. 40 Čl. 95 - 96, čl. 97 st. 2, čl. 98 - 99 i čl. 102 PZ RS. 41 Čl. 97 st. 1 PZ RS. Prema odredbama PZ FBiH i PZ BD, organ starateljstva može na zahtjev jednog ili oba roditelja ili po službenoj dužnosti odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i vaspitanja drugom licu ili ustanovi (čl. 147 st. 1 PZ FBiH, čl.130 st. 1 PZ BD); odnosno, u slučaju kada su roditelji nesposobni ili spriječeni da se staraju o djetetu, organ starateljstva će odlučiti o smještaju djeteta u drugu porodicu ili ustanovu (čl. 125 st. 3 PZ BD). 42 Čl. 97 st. 1 PZ RS. 43 Vid. čl. 90 u vezi sa čl. 88 i čl. 89 st. 1 PZ RS. 44 Čl. 90, 92 i čl. 97 st. 1 PZ RS sa čl. 93, 95 i 100 Porodičnog zakona (Službeni list SRBiH, br. 21/79 – dalje: PZ SRBiH). 39 106 �sudu.45 Isto vrijedi i za porodično pravo u BD. Naime, odluci suda o povjeravanju djeteta na čuvanje i vaspitanje drugom licu ili ustanovi prethodi oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom u vanparničnom postupku.46 Povjeravanje djeteta na zaštitu i vaspitanje trećem licu ili ustanovi mogu izvršiti i sami roditelji, ako to zahtijevaju interesi djeteta i ako je to prethodno odobrio organ starateljstva.47Istina, autonomija volje roditelja u ovom slučaju nije suverena i ograničena je dozvolom organa starateljstva 48 - koji bi u smislu zaštitnika interesa djeteta trebao da spriječi donošenje štetne odluke i nastupanje za dijete nepovoljnog pravnog finala, ali je interesantno da se procijena interesa djeteta prepušta roditeljima, što nije u saglasnosti sa Konvencijom, u kojoj se ističe da o odvajanju djeteta od roditelja “odlučuje nadležni organ” i “na osnovu sudskog uvida”.49Isto tako, odredbamaPZ RS propisano je da će u slučaju kada roditelji odlaze na privremeni rad u inostranstvo (ili onaj roditelj sa kojim dijete živi) i sa sobom ne vode dijete, ono biti povjereno na zaštitu i vaspitanje drugom licu ili odgovarajućoj ustanovi, ako se sa tim organ starateljstva prethodno saglasi.50 Iako napori roditelja da svojim radom obezbijede sredstva za izdržavanje djeteta i porodice predstavljaju ponašanje u cilju ispunjenja ne samo moralnih, već i pravnih dužnosti i zaslužuju pohvalu, smatramo da se interesi djeteta ne smiju pretpostaviti interesima porodice. U ovom slučaju izvršena je potpuna objektivizacija kriterijuma za odvajanje djece od roditelja – odlazak na privremeni rad u inostranstvo i nevođenje djece.Ovde se ne radi o postojanju ili procjeni nečijeg interesa kao kriterijuma (interes djeteta ili interes roditelja), već zakonodavac ovakvom regulacijom odnosa podrazumijeva da se radno angažovanje roditelja, pogotovo u inostranstvu, ne može drugačije cijeniti nego kao interes kako roditelja i djece, odnosno kao interes porodice, čime neuvjerljivo pribavlja moralno-pravni legitimitet razmatranom pravilu.Posebno je intersantan uslov da se rad odvija u inostranstvu, što govori o društvenom kontekstu i uopšte o relativno drugačijem odnosu prema regulativi odnosa roditelja i djece u vrijeme kreiranja ovog pravila.51 45 Bubić,S; Traljić. N,Roditeljsko i starateljsko pravo, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007, str. 194. 46 Čl. 153 st. 1 i čl. 350 st. 1 PZ FBiH, čl. 135 st. 1 PZ BD. 47 Čl. 87 st. 1 PZ RS. U zakonodavstvima FBiH i BD prihvaćeno je drugačije rješenje. Propisano je da roditelji (ili roditelj koji se sam stara o djetetu) privremeno mogu povjeriti dijete drugom licu koje ispunjava uslove za izbor staraoca ili ustanovi. Dakle, intencija zakonodavca je da se ovo pravo roditelja koristi samo privremeno, što svakako predstavlja kvalitet u citiranom rješenju. Međutim, za razliku od PZ RS, ne predviđa se interes djeteta kao kriterijum na osnovu kojeg roditelji mogu donijeti takvu odluku, odnosno temeljem kojeg organ starateljstva može procijeniti da li je opravdano dati ili uskratiti saglasnost za pomenutu odluku organa starateljstva. Upor. čl. 146 st. 1 PZ FBiH, čl. 129 st. 1 PZ BD. 48 U odredbama PZ RS upotrebljava se sintagma „prethodno odobrenje organa starateljstva“, koja nije pravno-logički ispravna. Prema opštim pravilima, saglasnost trećeg lica ili nadležnog organa za punovažnost pravnog posla može biti prethodna i tada se naziva dozvola, ili naknadna kada se naziva odobrenje. Prema tome, konstrukcija „prethodno odobrenje“ nije najsrećnije rješenje i svakako da zaslužuje korekciju. Vid. čl. 87 st. 1 – 2 PZ RS. 49 Vid. čl. 9 st. 1 Konvencije. 50 Čl. 87 st. 2 PZ RS. 51 Ova norma zadržana je iz PZ SRBiH. Upor. čl. 87 st. 2 PZ RS i čl. 90 st. 2 PZ SRBiH. 107 �Dakle, razlozi zbog kojih se dijete može odvojiti od roditelja ili roditeljȃ propisani su zakonom, što je nužno zbog pravne sigurnosti, kako sa aspekta zaštite prava i interesa djeteta, u smislu otklanjanja negativnih posljedica u podizanju i razvoju djeteta, tako i sa stanovšta pravne zaštite prava roditelja, budući da je riječ o najstrožijoj roditeljskopravnoj sankciji poslije oduzimanja roditeljskog prava. Kada se ustanovljava nadležnost suda da odlučuje o ovom pitanju, onda se kao razlog i kriterijum predviđa interes djeteta.52Međutim, kada,u vršenju nadzora nad vršenjem roditeljskog prava,o povjeravanju djeteta drugom licu ili ustanovi odlučuje organ starateljstva, zakonodavac zauzima drugačiji pristup.Riječ je o zlostavljanju djeteta, zanemarivanju brige o djetetu, zanemarivanju vaspitanja djeteta ili poremećaja u vaspitanju djeteta, kao razlozima zbog kojih organ starateljstva može postupiti na prethodno opisani način.53 Naglasak je, dakle, na zanemarivanju djeteta54, odnosno na propustima u vaspitanju djeteta, koji su najčešće subjektivne prirode, ali mogu biti uzrokovani i objektivnim (neskrivljenim) okolnostima na strani roditelja. Međutim, primjećujemo da zakonodavac u razloge za odvajanje djeteta od roditelja ili roditeljȃ ubraja i “zlostavljanje djeteta”, a zlostavljanje djeteta je istim zakonom utvrđeni razlog za oduzimanje roditeljskog prava.55 S druge strane, sadržaj pojma “zlostavljanje djeteta” drugačiji je od sadržaja ostalih razloga za odvajanje djeteta od roditelja ili roditeljȃ, jer utvrđivanje ovak ve posljedice podrazumijeva krivicu roditelja.56 Imajući u vidu prethodno, evidentno je da razlozi zbog kojih se može ograničiti pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima nisu sasvim usaglašeni sa mehanizmom zaštite najboljeg interesa djeteta, jer se ne odnose uvijek na zaštitu prava i interesa djeteta, već i na opravdane interese roditelja, a neefikasnosti komentarisanih rješenja svakako doprinosi iupliv organa starateljstva u smislu njegovih nadležnosti u ograničenju vršenja roditeljskog prava.57 U propisivanju razloga za oduzimanje roditelju prava da živi sa djetetom u porodičnim pravima FBiH i BD zakonodavac je pristupio na drugačiji način, ne praveći greške koje smo prethodno evidentirali u porodičnom zakonodavstvu RS. Zakonodavac na prvo mjesto postavlja interes djeteta58 i u većoj mjeri 52 Ista odredba vrijedi i za organ starateljstva kada kao nadležni organ uređuje vršenje roditeljskog prava (čl. 90st. 2 PZ RS). 53 Čl. 97 st. 1 PZ RS. 54 Zanemarivanje djeteta u ovom slučaju zahtijeva pažljivu pravnu kvalifikaciju. Naime, da bi zanemarivanje djeteta bilo razlog za oduzimanje djeteta od roditelja, ono se mora kretati u rasponu od običnog zanemarivanja do grubog zanemarivanja. U prvom slučaju ima mjesta primjeni mjera nadzora (stalnog ili pojačanog), dok se u drugom slučaju radi o oduzimanju roditeljskog prava. Upor. odredbe čl. 96 i 99 sa odredbama čl. 106 st. 1 i 3 PZ RS. 55 Čl. 106 st. 1 PZ RS. 56 Potvrdu potrebe razlikovanja zanemarivanja (zapuštanja) od zlostavljanja djeteta nalazimo u odredbama čl. 207 Krivičnog zakona (Službeni glasnik RS, br. 49/03, 70/06 i 73/10). 57 Vid. čl. 81 st. 3, čl. 87 st. 2, čl. 90 st. 2 i čl. 97 st. 1 PZ RS. 58 Interes djeteta je u prvom planu i kada se predviđa da organ starateljstva može na zahtjev jednog ili oba roditelja ili po službenoj dužnosti odlučiti o smještaju djeteta i povjeravanju njegovog čuvanja i vaspitanja drugom licu ili ustanovi. Ovakvu odluku organ starateljstva može donijeti i bez saglasnosti roditelja, ako su ovi odsutni, spriječeni ili nesposobni starati se o djetetu, a nisu 108 �zanemarivanje u podizanju, vaspitanju i obrazovanju djeteta. Na ovaj način, ne samo da je promovisana uloga i značaj najboljeg inetersa djeteta, nego je široko postavljena zaštita prava i interesa djeteta. Ovo iz razloga što se pod prednju situaciju mogu podvesti različiti oblici ponašanja roditelja i istovremeno efikasno zaštititi prava djeteta. Pored toga, neophodno je da se radi o zanemarivanju “u većoj mjeri” kako bi bila opravdana primjena ovako stroge pravne sankcije, što istovremeno upućuje na zaključak da se u blažim oblicima zanemarivanja, u slučajevima zanemarivanja u manjoj mjeri, primjenju mjere nadzora. U razloge za oduzimanje roditelju prava na život sa djetetom uvrštavaju se nesprečavanje drugog roditelja ili člana porodice da se ponaša na prethodno opisani način prema djetetu, odnosno situacija kada je kod djeteta došlo do većeg poremećaja u vaspitanju. Dakle,roditelj sasvim izvjesno snosi roditeljskopravne posljedice ne samo u slučaju odgovornosti za vlastito ponašanje, već i u slučaju pasivnog držanja kada drugi roditelj ili član porodice ugrožavaju interese i prava djeteta.59 Razmatrajući pitanje nadležnosti organa (suda i organa starateljstva), smatramo da za razliku od organa starateljstva koji je po svojoj prirodi upravni organ i koji u osnovi postupa primjenjujući pravila upravnog postupka i metode stručnog socijalnog rada, sud ima veće kompetencije u situacijama kada se ograničava pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima, odnosno kada se roditelju oduzima pravo da živi sa svojim djetetom. S druge strane, sudski postupak pruža bolje garancije za odlučivanje u navedenim situacijama, jer ipak se radi o oduzimanju ili ograničenju prava, a ne o mjerama koje se odnose na upravljanje pravom - način njegovog vršenja. Na kraju, ne i najmanje važno, Konvencijom je propisano da dijete može biti odvojeno od njegovih roditelja, razumije se – ako je to u najboljem interesu djeteta, “kada tako nadležni organi na osnovu sudskog uvida odluče”.60 Dake, ipak se zahtijeva postupanje suda. To je osnovni razlog zbog kojeg je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, prilikom deponovanja ratifikacionog instrumenta, a u smislu čl. 51 st. 1 Konvencije stavila rezervu, ističući da “nadležni organi (organi starateljstva) u smislu čl. 9 st. 1 Konvencije mogu donositi odluku o oduzimanju prava roditelja na čuvanje i vaspitanje djeteta bez prethodnog sudskog uvida, u skladu sa unutrašnjim zakonodavstvom SFRJ”. povjerili čuvanje i vaspitanje djeteta drugom licu koje ispunjava uslove za staraoca (čl. 147 st. 1-2 PZ FBiH, čl. 130 st. 1-2 PZ BD). 59 Vid. čl. 153 st. 1 PZ FBiH, čl. 135 st. 1 PZ BD. 60 Čl. 9 st. 1 Konvencije. Takav koncept dosljedno je proveden u porodičnom zakonodavstvu Srbije (čl. 60 st. 2 PZS). 109 �6. Održavanje ličnih odnosa djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi u porodičnoj zajednici Kada roditelji maloljetnog djeteta žive odvojeno, odnosno kada je brak između njih razveden ili poništen, roditeljsko pravo vrši onaj roditelj sa kojim dijete živi, odnosno roditelj kojem je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje. 61 Međutim, to ne znači da je drugi roditelj, kojem dijete nije povjereno na zaštitu i vaspitanje, lišen svih prava i dužnosti prema djetetu. Potonji roditelj ima pravo da u slučaju neslaganja sa postpukom ili mjerom roditelja koji vrši roditeljsko pravo o tome obavijesti organ starateljstva, koji o tome odlučuje, odnosno da zahtijeva izmjenu odluke o povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje. 62 Posebnu pažnju posvećujemo pravu i dužnosti roditelja, koji ne vrši roditeljsko pravo, da održava lične odnose sa djetetom.63U PZ RS ističe se da je riječ o pravu i istovremeno dužnosti roditelja.64Međutim, dužnost roditelja u roditeljskopravnom odnosu korelativna je pravu djeteta.65 Dakle, iako nije eksplicitno propisano, van svake je sumnje da dijete ima pravo na održavanje ličnih odnosa sa roditeljem sa kojim ne živi. 66Ovo pravo može se ograničiti, odnosno održavanje ličnih odnosa sa djetetom može se ograničiti ili zabraniti, samo ako to zahtijevaju zaštita ličnosti djeteta i drugi interesi djece. 67Ovo iz 61 Čl. 86 st. 2 – 3 PZ RS. Isto rješenje prihvaćeno je u FBiH i BD (čl. 142 st. 1 i čl. 304 st. 1 PZ FBiH, odnosno čl. 125 st. 1 i čl. 275 st. 1 PZ BD). 62 Čl. 86 st. 4 PZ RS. U ostalim porodičnim zakonodavstvima u BiH izričito je utvrđeno pravo roditelja sa kojim dijete ne živi da bude informisan o važnim pitanjima koja se tiču djeteta, a potom da se u slučaju neslaganja sa postupkom ili mjerom drugog roditelja obrati sudu (u FBiH), odnosno organu starateljstva (u BD). Vid. čl. 142 st. 2 PZ FBiH, odnosno čl. 125 st. 2 PZ BD. 63 Čl. 81 st. 4 PZ RS. 64 U porodičnim zakonodavstvima FBiH i BD riječ je samo o dužnosti, ne i pravu roditelja (čl. 140 st. 2 PZ FBiH i čl. 123 st. 2 PZ BD). Smatramo da je prihvatljivije rješenje iz čl. 81 st. 4 PZ RS, jer ako roditelj ima pravo da bude informisan o važnim pitanjima koja se tiču djeteta i ako može ulagati prigovore na postupke i mjere drugog roditelja, ispravno je rezonovati da je i održavanje ličnih odnosa sa djetetom u stvari pravo roditelja. S druge strane, ako jedan roditelj ima obavezu da poštuje održavanje ličnih odnosa djeteta sa drugim roditeljem, onda to trpljenje može biti samo rezultat konzumiranja prava potonjeg roditelja (vid. čl. 140 st. 2 i čl 142 st. 4 PZ FBiH, odnosno čl. 123 st. 2 i čl. 125 st. 2 PZ BD). Da zakonodavac ozbiljno insistira na dužnosti jednog i poštovanju pravu drugog roditelja u pogledu održavanja ličnih odnosa sa djetetom, i obrnuto, uočljivo je i iz zaprijećene sankcije za povredu navedene dužnosti, odnosno prava. Roditelj koji ne izvršava ovu dužnost ili u tome sprečava drugog roditelja, odnosno onemogućuje održavanje ličnih odnosa sa djetetom može se suočiti sa najtežom roditeljskopravnom sankcijom – oduzimanjem roditeljskog staranja (čl. 154 st. 5 PZ FBiH, čl. 136 st. 5 PZ BD). 65 Prema Konvenciji, pravo je djeteta da održava lične odnose i neposredne kontakte sa roditeljima na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti sa najboljim interesima djeteta (čl. 9 st. 3 Konvencije). 66 Potvrdu ovog zaključka nalazimo u odredbama PZ RS u kojima se govori o razlozima za oduzimanje roditeljskog prava. Naime, roditelju se može oduzeti roditeljsko pravo, između ostalog, i zbog grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, kao što je situacija kada roditelj ne brine duže od mjesec dana o djetetu sa kojim ne živi (čl. 106 st. 3 tačka 2 PZ RS). 67 Čl. 93 st. 3 PZ RS. Interes djeteta je kriterijum zbog kojeg se može ograničiti ili zabraniti održavanje ličnih odnosa sa djetetom i u FBiH, odnosno u BD. Međutim, za razliku od RS, u ovim pravima otišlo se korak dalje, pa se roditelju koji ne živi sa djetetom može zabraniti da se 110 �razloga što održavanje ličnih odnosa sa roditeljem kojem nije povjereno vršenje roditeljskog prava ima veliki značaj, prvenstveno za maloljetno dijete. Na ovaj način amortizuju se posljedice odvojenog života roditelja, stvaraju se pretpostavke za normalan razvoj djeteta i uopšte uslovi da se odnos između roditelja i djeteta razvija sa svim onim sadržajima koji podrazumijevaju ostvarivanje roditeljske uloge i podizanje djeteta. Zakonodavac je u potonjem slučaju široko postavio zaštitu ličnih prava, ličnosti i interesa djeteta, i time omogućio organu starateljstva, da cijeneći konkretne okolnosti, adekvatno i efikasno zaštiti interese djeteta. Čini se, da je sa stanovišta zaštite interesa djeteta, zakonodavac bolji pristup pokazao u odnosu na ovo pitanje, nego kada je riječ o oduzimanju djeteta od roditelja. U smislu načina održavanja i uređenja ličnih odnosa između djeteta i roditelja koji ne vrši roditeljsko pravo, prednost se daje sporazumu roditelja o ovom važnom pitanju.68 Ukoliko roditelji ne postignu sporazum, odlučiće organ starateljstva.69 Jednom uređeni način održavanja ličnih odnosa nije nepromjenjiv. Zbog promijenjenih prilika, a na zahtjev roditelja, organ starateljstva može ponovo urediti način održavanja ličnih odnosa.70 Za kraj, bilježimo i jednu razliku između posmatranih porodičnih zakonodavstava, a koja se tiče subjektivnog elementa ličnih odnosa. Naime, odredbama PZ FBiH i PZ BD domašaj prava djeteta na održavanje ličnih odnosa proširen je na djeda i baku, drugu djecu koja ne žive sa istim roditeljem, kao i na druga lica ako je to u interesu djeteta.71 7. Zaključak Analiza pozitivnopravnih propisa u RS kojima se uređuju odnosi između roditelja i njihove maloljetne djece, odnosno njihovo upoređivanje sa istovrsnim propisima u ostalim porodičnim zakonodavstvima u BiH i regionu, kao i sa Konvencijom, otkriva nedostatke u zakonskoj regulativi i ukazuje na izvjesne neovlašćeno približava djetetu i uznemirava ga, a odluku o tome sud dostavlja organu starateljstva i policiji (čl. 145 st. 3 i 5 PZ FBiH, odnosno čl. 128 st. 3 i 5 PZ BD). Iako u citiranoj normi nije označeno koji je organ nadležan da donese odluku kojom se ograničavaju ili zabranjuju lični kontakti, iz odredaba čl. 93 st. 1 i 2 PZ RS proizlazi da je to organ starateljstva. 68 Sporazum roditelja o načinu održavanja ličnih odnosa sa djetetom ne podvrgava se kontroli suda ili organa starateljstva, u smislu ocjene njegove usaglašenosti sa najboljim interesom djeteta (čl. 93 st. 1 PZ RS). 69 Čl. 93 st. 1 PZ RS, čl. 128 st. 1 – 2 PZ BD. U porodičnom pravu FBiH sud će uvažiti sporazum roditelja o načinu održavanja ličnih odnosa, ako je on u najboljem interesu djeteta (vid. čl. 145 st. 1 – 2 PZ FBiH). Nadležnost za uređenje ličnih odnosa i ograničavanje prava na održavanje ličnih odnosa u pravu Srbije pripada sudu, s tim da odluku o održavanju ličnih odnosa sa roditeljem može donijeti i dijete koje je navršilo 15 godina i koje ima sposobnost za rasuđivanje (čl. 61 st. 2 – 4 PZS). 70 Čl. 93 st. 2 PZ RS. 71 Čl. čl. 148 st. 1 - 3 PZ FBiH, odnosno 131 st. 1 – 3 PZ BD. U PZS, ovo pravo prošireno je u odnosu na srodnike i druga lica sa kojima dijete vezuje posebna bliskost (čl. 61 st. 5 PZS). U čl. 7 Nacrta preuzeto je citirano rješenje iz PZS. 111 �mogućnosti unapređenja nekih rješenja u smislu postizanja efikasnije i kvalitetnije zaštite prava i interesa djeteta. Propisujući razloge zbog kojih se može ogrančiti pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima, odnosno kriterijume usljed kojih dijete može odvojeno živjeti od roditelja, zakonodavac zaštitu najboljeg interesa djeteta relativizuje kroz legitimisanje interesa roditelja kao osnova za odluku o odvojenom životu roditelja i djeteta, što svakako predstavlja kontinuitet konzervativnog pristupa, za koji se ne može reći da je u saglasnosti sa Konvencijom i vrijednostima koje ona promoviše. Jedan od problema koji je identifikovan u ovom istraživanju tiče se uređenja vršenja roditeljskog prava u slučaju odvojenog života roditelja maloljetnog djeteta. Imajući u vidu važnost ovog pitanja, naročito sa stanovišta zaštite najboljeg interesa djeteta, smatramo da je opravdano da u ovakvim situacijama isključivu nadležnost ima sud, ne i organ starateljstva. Budući da se radi o odlučivanju o pravu roditelja na život sa djetetom i o zaštiti interesa djeteta, isto bi se moglo konstatovati i u pogledu donošenja odluke o odvajanju djeteta od roditelja i povjeravanja drugom licu ili ustanovi, jer, prema pozitivnom pravu RS, pored suda (koji postupa u bračnom sporu), nadležnost pripada i organu starateljstva. Pored toga, sporazum roditelja o tome sa kojim će od njih živjeti njihovo maloljetno dijete, odnosno na koji način će se održavati lični odnosi, neophodno je povjeriti sudu radi procjene opravdanosti ovog sporazuma i njegove usaglašenosti sa interesima djeteta. Sporazum roditelja se prema pozitivnom pravu podvrgava procjeni nadležnog organa samo u slučaju kada se odnosi na povjeravanje djeteta drugom licu ili ustanovi. Međutim, i u ovom slučaju nadležnost nema sud, već organ starateljstva, koji u navedenom slučaju daje prethodnu saglasnost, što ne pruža najbolje garancije za zaštitu prava i interesa djeteta. Konačno, u smislu zakonskog uređenja održavanja ličnih odnosa djeteta i roditelja sa kojim dijete ne živi u porodičnoj zajednici,smatramo da pojam ličnih odnosa treba proširiti sa aspekta subjekata kojih ih ostvaruju. Najbolji interes djeteta zahtijeva da se djetetu omoguće i pravno zaštite lični odnosi ne samo sa roditeljima, već i sa drugim krvnim srodnicima (prvenstveno sa braćom i sestrama sa kojima dijete ne živi u istoj u porodičnoj zajednici, odnosno sa djedom i bakom) i drugim licima za koja je dijete blisko vezano. Prethodno izloženo upućuje na zaključak da zakonodavac u RS, kada je riječ o uređenju odnosa između djece i roditelja, nije na najbolji način iskoristio reformu porodičnog prava iz 2002. godine i da pozitivne propise treba posmatrati kao tranzicionu fazu ka uspostavljanju modernijih rješenja koja će biti potpuno usaglašena sa Konvencijom. 112 �Dr. sc. Darko Radic, Assistant professor Law Faculty of University in Banja Luka. THE BEST INTERESTS OF THE CHILD IN RELATIONSHIP TO HIS/HER PARENTS Summary: In regulating relationship between parents and children, the best interest of the child which has established by Convention on the rights of the child is a matter of particular importance in modern legislative, with purpose to be provided efficient legal protection of child rights. In this paper author examines relation between the best interest of the child and child right to live with his/her parents, considering legislative of Republic of Srpska, and comparing it to relevant legal rules in Federation of Bosnia and Herzegovina and Brcko Districht of Bosnia and Herzegovina at the same time. Author considers whether family law in RS meets standards in Convention on the rights of the child in regulating the best interest of the child and what are possible solutions for improving present rules in order to make protection of child rights and interests more efficient. Author especially examines problem of prescribing reasons for limitation of child right to live with his/her parents and problem of distribution of jurisdiction between different authorities - decision makers. In that sence, author presents arguments which support attitude that relevant legal rules in RS are not in accordance to Convention on the rights of the child. Key words: the best interes of the child, child right to live with his/her parents, court, guardianship authority. 113 � Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3038 Title A name given to the resource NAJBOLJI INTERES DJETETA I PRAVO DJETETA DA ŽIVI SA RODITELJIMA Author Author RADIĆ, Darko Abstract A summary of the resource. U cilju obezbjeđenja efikasne pravne zaštite prava djeteta, u modernim porodičnim zakonodavstvima posebno se vodi računa o normiranju i primjeni pravnog standarda najboljeg interesa djeteta, koji je utvrđen Konvencijom o pravima djeteta i promovisan univerzalnošću ratifikacije ovog međunarodnog akta. Pravni standard najbolji interes djeteta podrazumijeva da su u svim aktivnostima koje se tiču djeteta od primarnog značaja interesi djeteta, bez obzira na to koji organi postupaju kao nadležni. Ispunjavanje ove obaveze iz Konvencije, odnosno konkretizacija najboljeg interesa djeteta i njegova dosljedna primjena kroz različite pravne institute predstavlja vrlo kompleksno pitanje, kako zbog zakonodavnog pristupa, tako zbog tumačenja odnosno utvrđivanja njegovog sadržaja. U tom smislu, autor u ovom radu razmatra odnos pravnog standarda najboljeg interesa djeteta i prava djeteta da živi sa svojim roditeljima, sa aspekta zakonodavstva Republike Srpske, uvažavajući istovremeno relevantna zakonska rješenja u pravima Federacije Bosne i Hercegovine i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Autor preispituje da li u pozitivnopravnoj regulativi postoje nedostaci u primjeni standarda najboljeg interesa djeteta prilikom regulisanja roditeljskopravnih odnosa, odnosno istražuje kako unaprijediti neka od rješenja u smislu postizanja efikasnije i kvalitetnije zaštite prava i interesa djeteta. Posebna pažnja posvećena je utvrđivanju razloga, odnosno kriterijuma na osnovu kojih se može ograničiti pravo djeteta da živi sa svojim roditeljima i definisanju nadležnosti organȃ koji donose odluku o ovom važnom pitanju. Istražujući ove probleme, autor iznosi argumente koji upućuju na zaključak da pozitivnopravna rješenja u Republike Srpske nisu sasvim usklađena sa Konvencijom i da je, sljedstveno tome,neophodno reformisati relevantne porodičnopravne propise u Republici Srpskoj. Ključne riječi: najbolji interes djeteta, pravo djeteta da živi sa roditeljima, sud, organ starateljstva. Publisher An entity responsible for making the resource available Law faculty of University Džemal Bijedić Mostar Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fc7ede96296c2a11bda1761e99e7a8ed.docx ebe7e817c042d77117d0579c80625fe2 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ff3d032b9d0d9f576cda588145f7b95f.pdf 27652caf7489752087e726ff63da1ff7 PDF Text Text ������������������ Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3119 Title A name given to the resource Zaštita manjina u Bosni i Hercegovini prema međunarodnim standardima ljudskih prava Author Author RAOSAVLJEVIĆ, Predrag Abstract A summary of the resource. Niz problema koji proizilaze iz tranzicije zemalja jugoistočne Evrope vezan je za neriješena etnička i manjinska pitanja. Nakon raspada Jugoslavije, međunarodna zajednica koristila je međunarodno pravo da bi osigurala zaštitu manjina koje su se zatekle i ostale da žive na prostorima bivših jugoslovenskih republika. Tako i u Bosni i Hercegovini postoji snažan zakonski okvir za zaštitu ljudskih prava svih građana po najvišim standardima, a međunarodne konvencije za zaštitu ljudskih prava se direktno primjenjuju u domaćem pravnom sistemu, što je jedinstven slučaj u komparativnom ustavnom pravu. Sa druge strane, nivo ostvarenih prava u praksi je na veoma niskom nivou, što pokazuju različiti indeksi i statistike institucija nadležnih za zaštitu ljudskih prava i provođenje međunarodnih standarda u ovoj oblasti. Istorijske turbulencije pokazuju da su zaštita manjinskih prava, etnički diverzitet i kulturna raznolikost od fundamentalne važnosti za stabilnost, razvoj demokratije i očuvanje mira na evropskom kontinentu. Ukoliko se stvarni položaj manjina ne dovede u sklad sa normativnim, ovaj dio Evrope će se i dalje pojavljivati kao nestabilno područje, ispunjeno ekonomskim teškoćama i krizama, nacionalizmom i ksenofobijom što predstavlja prepreku racionalnoj politici koja bi preostale zemlje regiona trebala uvesti u jedinstvenu Evropu. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General) Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3507 Title A name given to the resource DEVELOPING EFFECTIVE DIAGNOSTIC STRATEGIES IN AN ELT CLASSROOM Author Author Radosavlevikj, Neda Abstract A summary of the resource. Student assessment plays central and important role when teaching and learning. Diagnostic assessment is one way to measure the effectiveness of Implemented programs as well as students’ academic background. In this paper I will discuss the importance of diagnostic testing in measuring students’ language skills. I used a diagnostic test in my class in order to test students’ strengths and weaknesses as well as see how much they know and what I need to re-teach in my class. It helped me plan learning activities tailored according to students’ current level of knowledge. Implementing diagnostic testing was particulary effective with mix abilities group of students’ that come from diverse cultural and academic background. Keywords: Assessment, diagnostic testing, assessment for learning, objectives and criteria, self and peerassessment Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3544 Title A name given to the resource THE PROSODY AND QUANTITY OF ENGLISH COMPOUNDS Author Author Rakić, Stanimir Abstract A summary of the resource. Following the earlier works of Booij (1985) and Nespor & Vogel (1986) I provide further evidence that English compounds are made up of prosodic words. The length of the first components must be preserved because they are identical to basic lexical forms. In some other languages, as for example in Serbian, the length of the first components may be shortened because the inclusion of linking vowel can contribute to the building of the required ’derived environment’ (Kiparsky 1985). This invoking of the strict cyclicity condition is however necessary only for those English dialects in which the accented syllables are not necessarily closed. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3539 Title A name given to the resource IDENTITY AND OTHERNESS IN SHERMAN ALEXIE'S THE ABSOLUTELY TRUE DIARY OF A PART TIME INDIAN Author Author Raljevic, Selma Sivric, Marijana Abstract A summary of the resource. The paper discusses Sherman Alexie's 2007 novel The Absolutely True Diary of a Part Time Indian within the context of the (de)construction of identity and Otherness of a “new” American Indian in the contemporary world. Through analysis of the American Indian identity and the facets which characterize “Indianness” in Alexie’s Diary, the paper explores a new Indian reality that resists boundaries and singularity in many ways. A great part of that identity is created and presented through Junior and/or Arnold’s language. Abundant with slang terms, occasionally sexually explicit, offensive and racist comments or views packed with metaphorical expressions and underlined with humor and irony, such language contributes significantly to the creation of double identity or multiple identities of a young person. Additionally, there are cartoons, used as a special medium to bridge the gap between the words and the reader offering at the same time a humorous insight into the experience of life. The aim of the paper is to focus on the contrasting identities of the Indian and the White cultures, races and spaces as well as on a concept of a new consciousness about Indian identity and co-existence in the world that is yet to be discovered for Alexie’s post-nomadic Indian. It will also show that the creation of identity of a young person is a multilevel process of growing up and maturity reflected in social, cultural, linguistic and many other dimensions. Keywords: Otherness, “Indianness”, “a part time Indian”, a post-Indian identity, language, slang, humor, cartoons. Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3412 Title A name given to the resource INTERPRETATION OF ENGLISH DERIVED NOMINALS AND THEIR ASPECTUAL PROPERTIES Author Author Rizvić-Eminović, Edina Abstract A summary of the resource. The class of English nouns which are referred to as derived nominals is not a homogenous class. Namely, derived nominals can further be classified into process and result nominals. A group of properties owing to which such a classification is currently accepted are aspectual properties the derived nominals inherit from their corresponding verbs, which are investigated in this paper. It is acknowledged in the relevant literature that the interpretation of derived nominals as result or process nominals primarily depends on their argument structure, more specifically on the presence or absence of the of-phrase complement (Grimshaw, 1990, Alexiadou, 2007). Based on the tests conducted among a group of native English speakers, the paper argues that what is relevant for the interpretation of derived nominals, in addition to the argument structure, are their aspectual properties reflected in the adverbial expressions that occur in the phrases or clauses containing the derived nominals. The tests include phrases and clauses with derived nominals ending with the suffixes al, ance, -ment, -tion, and -ure. The phrases used originate from the COCA corpus and are modified with suitable aspectual phrases, such as take a long time and be long, in an hour and for an hour, went on and on and lasted for days. Keywords: derived nominal, aspectual properties, aspectual phrases Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3351 Title A name given to the resource GIVING OR RECEIVING WRITTEN CORRECTIVE FEEDBACK: WHICH ONE WORKS BETTER IN L2 WRITING? Author Author Rouhi, Afsar Dibah, Minoo Abstract A summary of the resource. This study explores the differential effect of giving and receiving WCF on prompting writing of Iranian EFL learners. To this end, 61 learners of English were randomly assigned to a WCF Giver group (n - 19), a WCF Receiver group (n = 22), and a control group (n = 20). The participating groups completed four translation tasks as treatment, and took a translation task and a picture description task. The analysis of the data obtained provided robust evidence for the effectiveness of WCF provided by peers (PWCF). Additionally, the further data analysis revealed that the participants in the WCF Giver group outperformed participants in the WCF Receiver group and the control group in translation and picture description tasks. The findings and pedagogical implications are discussed in detail. Key words: written corrective feedback, WCF giver, WCF receiver, peer WCF, teacher WCF, involvement load hypothesis Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3489 Title A name given to the resource IMPACT OF TEXTBOOK-BASED INPUT ON L2 LEARNERS’ PRAGMATIC COMPREHENSION Author Author Ruhi Athar, Mehdi Abstract A summary of the resource. Most studies on interlanguage pragmatics have been confined to the production aspect of L2 learners’ pragmatic development, losing sight of pragmatic comprehension and its relationship with listening comprehension and textbook-based pragmatic input. The present study aimed to fill the gap by investigating the relationship between the type of input provided by textbooks and L2 learners’ linguistic and pragmatic comprehension. It adopted a listening instrument that measured pragmatic comprehension and linguistic comprehension. Learners’ pragmatic and linguistic comprehension was compared across four groups of male and female advanced students with different textbook backgrounds. The results of ANOVAs and the follow-up Scheffe tests revealed significant differences among the groups in terms of pragmatic comprehension (PC) and linguistic comprehension (LC). In addition, Pearson correlation results suggested that the relationship between PC and LC subtasks in the two groups was not statistically meaningful and, accordingly, indicated construct differences between linguistic and pragmatic comprehension. Keywords: Interlanguage Pragmatics, Pragmatic Comprehension, Textbook-Based Input Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3365 Title A name given to the resource ŽENSKI LIKOVI U ROMANU „LIMENI BUBANJ“ (G.GRASS) Author Author Ručević, Anemarija Abstract A summary of the resource. Roman Limeni bubanj (1959.) spada među najznačajnija književna djela na njemačkom jeziku. Ovim je djelom autor stekao svjetsku slavu, a svojm je pojavljivanjem označio prekretnicu u povijesti njemačkoga romana. Cilj ovoga rada je prikaz ženskih likova u odnosu na Oskara Matzeratha, glavnog junaka romana. Prvi dio rada sadrži konstalaciju likova, odnosno pojavljivanje ženskih likova u odnosu na Oskara te njihova uloga i međusobni odnos, dok drugi dio rada daje odgovore na pitanja jesu li ženski likovi podređeni muškarcu/ima i pojavljuju li se Grassovi ženski likovi u tradicionalnim ulogama. Elisabeth Pflanz klasificirala je žene u romanu prema spolnoj funkciji pa ih je podijelila na tip majke i/ili djevice. Dok majčinske figure nude sigurnost, djevice su više objekt Oskarovih seksualnih želja. Tzv. majčinske figure su, prema Pflanz, između ostalog Anna Koljaiczek, Agnes Matzerath pa i Maria koja je postala nedostižna za Oskara. Potpune djevičanske uloge imaju sve medicinske sestre, časne sestre i Luzie Rennwand. Upadljiva nevinost i nepokvarenost kao i upotreba bijele boje kao simbol čistoće je za pripovjedača bitan faktor u opisivanju, u karakterizaciji svojih likova uz napomenu da bijelom bojom nije pokrio sva područja djevičanske čistoće i nevinosti. Ključne riječi: Limeni bubanj, Oskar Matzerath, ženski likovi Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Conference or Workshop Item PeerReviewed PE English https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/ecf90d0703f0c8a6ad4324b4dbc55724.docx ccc6cb2bf4ea5438db09689c567509e0 https://omeka.ibu.edu.ba/files/original/fc14c77d56fd882cac66fb1bd37920f1.pdf cf63269e2f473cccb7775b4009390318 PDF Text Text ��������     �������    ����� Dublin Core The Dublin Core metadata element set is common to all Omeka records, including items, files, and collections. For more information see, http://dublincore.org/documents/dces/. Extent The size or duration of the resource. 3160 Title A name given to the resource Kohezijska politika Evropske unije i perspektive regionalnog razvoja država zapadnog Balkana Author Author SADIKOVIĆ, Elmir Abstract A summary of the resource. Politika regionalnog razvoja je prihvatanjem koncepta „evrope regija“ 80-tih godina XX stoljeća postala jednom od najznačajnijih zajedničkih politika za koju se u prosjeku izdvaja 1/3 ukupnog budžeta Evropske unije. Zasniva se na solidarnosti prema ragijama koje posebno zaostaju u ekonomskom i socijalnom razvoju, te na koheziji koja se ogleda u nastojanju da se postigne ujednačen razvoj cjelokupnog prostora Evropske unije. Sve države članice Evropske unije imaju uspostavljenu regionalnu strukturu ili su u procesu uspostavljanja regija kao autonomnih političko – ekonomskih i razvojnih jedinica. Različitosti modela izvedene regionalizacije evropskih država su predodređene prirodno – geografskom konfiguracijom, karakterom političkog sistema i specifičnim društveno – istorijskim okolnostima u kojima se odvijao proces regionalizacije. U kontekstu evropskih integracija i razvoja koncepta „euroregija“, kao prekograničnih regija, regionalizacija se javlja i kao poseban oblik transnacionalne integracije i saradnje evropskih država i naroda. Fenomen regionalizacije iznimno je značajan u savremenim geo - političkim i ekonomskim okolnostima u kome se nalaze zemlje zapadnog Balkana. Politika regionalnog razvoja Evropske unije za zemlje zapadnog Balkana istovremeno predstavlja i priliku ubrzanog ekonomskog i socijalnog razvoja kroz korištenje evropskih fondova, ali samo ukoliko pokažu sposobnost da oblikuju vlastitu strategiju i politiku regionalnog razvoja u skladu sa političkim i ekonomskim ciljevima regionalnog razvoja Evropske unije, ukoliko razviju odgovarajuće institucionalne i kadrovske kapacitete lokalnih i regionalnih vlasti, te uspostave efikasne mehanizme koordinacije i saradnje svih razina vlasti u planiranju i realizaciji projekata regionalnog razvoja koje finansira Evropska unija. Publisher An entity responsible for making the resource available Pravni fakultet Univerziteta u Bihaću i Centar za društvena istraživanja Internacionalnog Burč univerziteta Date A point or period of time associated with an event in the lifecycle of the resource 2014 Keywords Keywords. Article PeerReviewed K Law (General)